Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-38/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Ankica Jakovina predsjednice vijeća, Vitomira Boića suca izvjestitelja i Dragice Sirovica Hranilović člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŽD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Josipu Puliću, odvjetniku u Rijeci, protiv tuženika ID iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Saša Anđelković, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3426/2020-54 od 6. listopada 2025., u sjednici vijeća održanoj 7. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice ŽD kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3426/2020-54 od 6. listopada 2025. u točki I. izreke u cijelosti, te u točki II. izreke kojom se nalaže tužiteljici naknaditi tuženiku parnične troškove do iznosa od 16.375,00 EUR po stopi koja tuženiku pripada kao sudioniku u ostalim odnosima u smislu odredbe čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku 15 dana.

II. Preinačuje se navedena presuda u točki II. izreke u dijelu kojim je naloženo tužiteljici tuženiku nadoknaditi trošak parničnog postupka preko iznosa od 16.375,00 EUR (2.500,00 EUR-a) i za navedeno odlučuje:

Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 EUR.

III. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

''I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev, koji glasi:

„I. Nalaže se tuženiku FD s prebivalištem u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplatiti tužiteljici ŽD s prebivalištem u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplatiti iznos od 62.500,00 EUR plativo u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate, uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja na predmetni iznos teče od dana 11. prosinca 2018. godine pa do isplate po stopi od 6,82% godišnje do 31. prosinca 2018. godine, od 1. siječnja do 30. lipnja 2019. godine po stopi od 6,54% godišnje, od 1. srpnja do 31.prosinca 2019. godine po stopi od 6,30% godišnje, od 1. siječnja 2020. godine po stopi od 6,11% godišnje, a u slučaju promjene kamatne stope sukladno članku 29. Zakona o obveznim odnosima, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

II. Tuženik je dužan naknaditi tužiteljici troškove ovog parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na predmetni iznos teče od dana donošenja prvostupanjske presude po stopi od 6,11% godišnje, a u slučaju promjene iste po stopi koja se izračunava, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 8 dana.“

II. Nalaže se tužiteljici ŽD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknaditi tuženiku OD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] parnične troškove u iznosu od 18.875,00 EUR po stopi koja tuženiku pripada kao sudioniku u ostalim odnosima u smislu odredbe čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku 15 dana.''

2. Protiv navedene presude žalbu je podnijela tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava te nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Počinjena je povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku iz razloga jer presuda ima niz nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Na ročištu nakon zaključenja prethodnog postupka tuženik je dostavio nove dokazne prijedloge preslike naloga Erste Banke d.d., te je tužiteljica od suda zatražila da donese odluku da li će prihvatiti kao dokaz navedenu dokumentaciju, te ukoliko istu prihvati predložila na navedene okolnosti provođenje dokaza dopunskim saslušanjem tužiteljice kao i svjedoka HD, majke tuženika. Sud navodi da nije smatrao potrebnim provoditi dokaze dopunskim saslušanjem tužiteljice i saslušati svjedokinju jer da je relevantno stanje u dovoljnoj mjeri utvrđeno. Tužiteljica je u tužbi navela da je u listopadu 2018., od prodaje nekretnine koja je njezina posebna imovina, položila na račun tuženika kaparu u iznosu od 25.000,00 EUR i potom 11. prosinca 2018. ostatak iznosa kupoprodajne cijene u iznosu od 100.000,00 EUR, a da je u siječnju ili veljači 2019. u dva navrata podigla sveukupni iznos od 62.500,00 EUR koji je dala bratu. Na ročištu 25. rujna 2025. punomoćnik tužiteljice je izjavio da nema daljnjih dokaznih prijedloga, jer je shvatio da sud neće provesti te dokaze. Sud smatra da je među strankama sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva i posljedično tome sporno je da li je tuženik dužan tužiteljici isplatiti utuženi iznos od 62.500,00 EUR s pripadajućim kamatama. Tuženik nije osporio da je tužiteljica zajedno sa bratom prodala nekretninu. Nije osporio da nekretnina predstavlja njezinu posebnu imovinu, pa tako i novac koji je dobiven prodajom kuće. Iskazao je da mu je rečeno da je prodana za 75.000,00 EUR što je smatrao da je ispod cijene. Sud utvrđuje da su izvršene uplate od strane tužiteljice na način kako je to učinio i nespornim tuženik, ali navodi da to nije utvrdio iz dostavljenog prometa po računu tuženika, posebno da tužiteljica u dva navrata sa računa podigla ukupan iznos od 62.500,00 EUR-a. koji je predala bratu, jer na izvodu nema isplata u navedenom iznosu u tom periodu, kao i što nema podataka o uplati iznosa od 112.500,00 EUR kako je to tužiteljica tvrdila. Ukazuje se da je tužiteljica iskaz dala 11. listopada 2024., nakon gotovo pet godina od kada je prodala predmetnu nekretninu i položila novac od prodaje na račun tuženika, pa se nije mogla prisjetiti svih detalja. Sud ne prihvaća iskaz svjedoka TD da je dogovorena isplata prije samog sklapanja Ugovora jer su isti dugogodišnji prijatelji, a isti svjedok je naveo da je tužiteljica nakon što je dobila kaparu na ruke dobila i iznos od 100.000,00 EUR s osnova kupoprodajne cijene i taj iznos da je isplaćen u stanu majke tuženika, HD. Sud ne prihvaća iskaz svjedokinje MD jer da ista nema neposredna saznanja o predmetu spora a radi se o prijateljici tužiteljice. Navodi da je samu sebe pobila izjavom da je cijenu dogovorila s tužiteljicom u iznosu od 125.000,00 EUR, da bi poslije navela da je dogovor o cijeni postigao njezin otac a da se ona s tužiteljicom čula samo informativno. Iskaz svjedokinje MD je životan i logičan te činjenica da je u kupoprodajnom ugovoru navedena manja kupoprodajna cijena je bila isključivo zbog manjeg plaćanja poreza na promet nekretnina od 5 %. Novac od strane kupca je isplaćen na ruke, pa je došlo do dogovora da se u kupoprodajni ugovor naznači manja cijena. Uplate su vidljive na računu tuženika, pa je nesporno da od tog iznosa tužiteljici pripada iznos od 62.500,00 EUR. kao njezina posebna imovina. Iznos od 50.000,00 EUR o kojem govori svjedok ČD, koji navodno predstavlja iznos s osnova zarade od iznajmljivanja apartmana, nikada nije položen na račun tuženika, niti je taj iznos ostvaren od iznajmljivanja apartmana, jer se apartman iznajmljivao putem bookinga i novac je bio uplaćivan od strane agencije na drugi račun. Neshvatljivo je da sud ignorira činjenicu da je tužiteljica na račun tuženika položila sveukupno iznos od 125.000,00 EUR, a što potvrđuje i sam tuženik u svojem iskazu, a predmetno proizlazi i iz prometa po računu. Sporno je tužiteljici da joj sud ne vjeruje da je ostatak iznosa od 112.500,00 EUR u jednom navratu uplatila na račun tuženika, jer da na računu nema evidentirane uplate u iznosu od 112.500,00 EUR, već je evidentirana uplata u iznosu od 100.000,00 EUR. Tužiteljica je poslije iskazala da je bratu u dva navrata isplatila novac na način da je digla prvo 10.000,00 EUR a potom 15.000,00 EUR. Ukazuje da se zbog proteka vremena tužiteljica nije mogla prisjetiti svih detalja oko isplate i uplate s osnova prodaje nekretnine. Glede sumnje zašto su uplate uslijedile prije zaključenja kupoprodajnog ugovora, pogotovo ako je iznos isplaćen tužiteljici na ruke, tužiteljica navodi da je primila novac i nije imala potrebe za sačinjenjem potvrde i dokaza o primitku novca. Glede navoda da sud nije utvrdio točnost tvrdnji da je nekretnina prodana za iznos od 125.000,00 EUR, jer je u ugovoru navedena kupoprodajna cijena u kunskoj protuvrijednosti od 75.000,00 EUR, navodi se da je ugovor sastavljen s osobama od povjerenja, pa nije relevantno da je na račun tuženika izvršeno polaganje novca u iznosu od 100.000,00 EUR 11. 12. 2018., a ugovor je sklopljen 16. 1. 2019. mjesec dana nakon uplate. Sud navodi da nije mogao pouzdano utvrditi da utuženi iznos od 62.500,00 EUR predstavlja tužiteljičinu posebnu imovinu, pa sve da je to točno, tuženika je trebalo obvezati da isplati tužiteljici iznos od 40.102,02 EUR koji je iznos bio na računu tuženika u trenutku kada joj je isti opozvao punomoć na računu odnosno neposredno prije prestanka njihove bračne zajednice. Tužiteljica je svjesno uplatila novac na račun tuženika na kojem je ista imala punomoć kao supruga tuženika i to ne samo svoj novac nego i novac koji pripada njezinom bratu. Osporava se odluka o parničnim troškovima jer sud dosuđuje tuženiku enormni iznos od 18.875,00 EUR koji nije u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Sud nije smio dosuditi tuženiku sastav svih podnesaka, pa je tako dosudio troškove sastava odgovora na tužbu i sastava sedam podnesaka, iako je sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to Tbr 8. t. 1. Tarife, odvjetniku pripada pravo na naknadu četiri obrazložena podneska u prvostupanjskom postupku. Predlaže se presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, ali drugom uređujućem sucu, sve uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba nije osnovana.

4. Ispitujući prvostupanjsku presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP) na koju u žalbi ukazuje tuženik, jer se presuda suda prvoga stupnja može ispitati, navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama za presuđenje, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ovoga Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, pa se prvostupanjska presuda ovom odlukom preispituje samo glede razloga određenih u žalbi.

4.1. Sud prvog stupnja je u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a ispitao sve okolnosti odlučne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu te je odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju i to na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a na temelju tako izvedenih dokaza i njihove ocjene pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za ishod spornog odnosa među stranka, pri čemu sud nije dužan provesti sve dokaze koje su stranke predložile. Prvostupanjski sud navodi da nije smatrao potrebnim provoditi dokaze dopunskim saslušanjem tužiteljice i saslušati svjedokinju, jer da je relevantno stanje u dovoljnoj mjeri utvrđeno. Nastavno se ukazuje i da je na ročištu 25. rujna 2025. punomoćnik tužiteljice izjavio da nema daljnjih dokaznih prijedloga.

4.2. Pravila o teretu dokazivanja u osnovi obvezuju sud uzeti kao neistinitu tvrdnju, za čiju istinitost stranka koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist nije bila kadra pružiti sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava. Ona su u osnovi pravila materijalnog prava koje je mjerodavno za ocjenu osnovanosti istaknutog tužbenog zahtjeva. Imajući na umu navedeno, proizlazi da je pitanje tereta dokazivanja pravno pitanje (za razliku od ocjene dokaza - koja predstavlja činjenično pitanje), pa nije u pravu tužiteljica kada u žalbi navodi da sud nije nešto valjano utvrdio, već je riječ o tome da tužiteljica nije dokazala svoje navode. Dužnost je svake stranke dokazivati istinitost tvrdnji koje su za nju povoljne i na kojim zasnivaju svoje zahtjeve. Pojam tereta dokazivanja treba razlikovati od standarda dokazivanja, dok se standard dokazivanja odnosi na proces dokazivanja, teret dokazivanja se odnosi na rješavanje posljedica neuspjeha toga procesa. Iz dikcije čl. 221.a ZPP-a proizlazi da je za donošenje meritorne odluke potrebna sigurnost kao opća mjera utvrđenosti činjenica, pri čemu bi sigurnost bila postignuta kad bi sudac, o onome što treba utvrditi, stekao uvjerenje koje bi isključivalo razumnu (opravdanu) sumnju u njegovu pravilnost. Pretpostavke za primjenu pravila o teretu dokazivanja iz odredbe čl. 221.a ZPP -a ispunjene tek kada sud izvede i ocjeni dokaze koje je stranka na kojoj je teret dokazivanja predložila radi utvrđivanja pravno odlučnih činjeničnih tvrdnji. U okolnostima kada se stranka postupka poziva na određenu ispravu kao dokaz svojih navoda, a tu istu ispravu ne priloži u spis, a niti je njen sadržaj nedvojbeno utvrđen drugim dokaznim sredstvima (npr. iskazima svjedoka), sud ne može ocjenjivati sadržaj te isprave i uzeti da su navodi dokazani, u konkretnom slučaju tvrdnja tužiteljice da je uplata kupovnine uslijedila prije sklapanja ugovora, jer je bio sklopljen predugovor, a koji predugovor nije dostavila u spis.

5. U obrazloženju pobijane presude, prvostupanjski sud je između ostalog, naveo:

- da tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom bila u braku i živjeli su u zajedničkom kućanstvu od listopada 2011. do ožujka 2020.

- da je tijekom trajanja bračne zajednice, sa svojim bratom prodala nekretninu i to za iznos kupoprodajne cijene od 125.000,00 EUR

- da je kupoprodajna cijena isplaćena tužiteljici, koja je cjelokupni iznos položila na račun tuženika, otvoren kod Erste & Steiermärkische Bank d.d.

- da je položila na račun kaparu u iznosu od 25.000,00 EUR te ostatak kupoprodajne cijene u iznosu od 100.000,00 EUR

- da je u to vrijeme imala valjanu punomoć za raspolaganje po računu u vlasništvu tuženika, jer su sredstva s tog računa trošili oboje budući su bili u braku

- da je u dva navrata ukupno podigla iznos od 62.500,00 EUR iznos koji predstavlja polovicu kupoprodajne cijene, isplatila bratu, koji je bio vlasnik u ½ prodane nekretnine

- da je na računu tuženika ostao iznos od 62.500,00 EUR, a koji iznos predstavlja tužiteljičinu posebnu imovinu, stečenu prodajom nekretnine u suvlasništvu s njenim bratom

- da se tuženik 24.2.2020. vratio u [adresa] s broda te je 3. ožujka 2020. tužiteljicu obavijestio da će se s djecom morati iseliti iz stana u vlasništvu oca tuženika

- da je tuženik odmah otišao i u banku te tužiteljici opozvao punomoć na bankovnom računu, unatoč tome što je znao da se na računu nalaze novčana sredstva, koja predstavljaju tužiteljičinu posebnu imovinu

- da je tuženik u međuvremenu podigao s računa sva sredstva, pa potražuje isplatu iznosa od 62.500,00 EUR s kamatama

- da tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev

- da iz dokumentacije predane uz tužbu se može zaključiti da je tužiteljica 11.12.2018. kao opunomoćenica tuženika položila iznos od 100.000,00 EUR na tuženikov račun u ime i za korist tuženika, a ne vidi se svrha uplate

- da nije jasno da bi se taj iznos odnosio na polog kupoprodajne cijene polučene prodajom nekretnine u Sesvetama

- da je Ugovor o kupoprodaji ovjeren od strane javnog bilježnika 16.1.2019. brojem ovjere OV-197/2019

[broj bankovnog računa]

- da iz iskaza svjedoka TD, brata tužiteljice utvrđeno da su on i sestra darovnim ugovorom od bake dobili kuću u [adresa], koju su odlučili prodati te su dogovorili cijenu u iznosu od 125.000,00 EUR

- da mu je poznato da je kupac 24.10.2018. dao kaparu u iznosu od 25.000,00 EUR i to je njegova sestra primila na ruke, a zatim je isplaćen ostatak kupovnine u iznosu od 100.000,00 EUR i to 10.12.2018

- da je potom sestra otišla u Erste banku i uplatila 100.000,00 EUR na račun tužiteljice i tuženika, njihov zajednički račun, a koliko mu je poznato, iznos kapare je uplaćen na račun u Banci Kovanica

- da se u RH vratio krajem 4 mj. 2019., a dogovor između njega i sestre je bio da svatko dobije polovicu ostvarene kupovnine, odnosno 62.500,00 EUR

- da je iznos od 21.000,00 ili 22.000,00 EUR njegova sestra prebacila na račun oca u PBZ, a ostatak od oko 41.000,00 EUR je on na ruke dobio od sestre 7.5.2019. te je taj novac položio na svoj račun

- da ostatak do 62.500,00 EUR uplaćen je prethodno od strane tužiteljice na račun njihovog oca u PBZ-u na ime kupnje nekretnine, pa je on u cijelosti isplaćen za prodaju kuće

- da je Ugovor o kupoprodaji zaključen 16.1.2019. i da mu je poznato da je u Ugovoru pisalo da kupoprodajna cijena iznosi 75.000,00 EUR

- da su oni s kupcima dugogodišnji prijatelji, te su se dogovorili za način isplate, a za manju kupovninu na ugovoru su im izašli u susret kako bi platili manji porez

- da svjedok nije naveo iz kojih razloga uplata od prodaje kuće nije izvršena na njegov račun

- da se tužiteljica nije mogla točno izjasniti o datumima kada je podizala novac i isti uplaćivala bratu, odnosno ocu, a u srpnju 2019. bila je zadnja isplata bratu u iznosu od 41.000,00 EUR

- da dopušta mogućnost da je tuženik njoj povukao punomoć 2020., a ne 2019. te da je navedene iznose, koje je podizala za brata, podizala u gotovini i potom uplaćivala na račun oca u Privrednoj banci

- da je točno da su apartmani polučivali određenu financijsku dobit u periodu od otvaranja 2016. do njihova zatvaranja

- da je imala otvoren i svoj račun u Erste banci na koji je tuženik imao punomoć te je pojasnila da je glavni račun sa kojeg su se podmirivale obiteljske obveze onaj na ime tuženika

- da je tuženik kad je plovio koristio račun koji je glasio na njeno ime i na koji bi ona prebacivala njemu novce

- da je novac, ostvaren iznajmljivanjem apartmana plaćan i na račun i na ruke u gotovini

- da je iz iskaza tuženika utvrđeno da je imao račun u Erste banci na koji je primao plaću i druga sredstva, a na taj račun su uplaćivana i sredstva od apartmana

- da je imao dobru plaću, te da je i dio novaca u kešu nosio doma, pa je tako, po njegovoj procjeni, u kući bilo između 40.000,00 EUR i 50.000,00 EUR

- da su apartmani sezonski ostvarivali prihod između 17.000,00 EUR – 20.000,00 EUR i od toga je dio bio kod kuće

- da je dobio informaciju da će tužiteljica i brat prodati kuću za 75.000,00 EUR što je smatrao da je ispod cijene

- da joj je punomoć povukao kad su se narušili bračni odnosi i kada mu je prijetila da će sav novac podići, a tada je na računu bilo oko 40.000,00 EUR

- da su oni živjeli kod njegovog oca i nisu plaćali režije

- da mu je tužiteljica rekla da je kupovnina iznosila 75.000,00 EUR, a on ugovor nije vidio i da zna da su polagani iznosi od 10.000,00 EUR i 15.000,00 EUR

- da kada se vratio s broda novaca u kući nije bilo, već su bili na njegovom računu u Erste banci, a kada je otišao na brod u kući je bilo oko 35.000,00 EUR i nakon završetka sezone daljnji iznos ostvaren od iznajmljivanja apartmana te da se sa broda vratio krajem 1. mj. 2019.

- da osim tužiteljice nitko nije imao punomoć za taj račun

- da mu je tužiteljica rekla kako je bratu isplatila iznos od 62.500,00 EUR što je njemu bilo čudno s obzirom na postignutu cijenu

- da je krajem 1. mj. 2019. došlo do razmirica glede novca jer je tužiteljica pozajmila novac bratu, a na pitanje kad će on to vratiti odgovorila mu je da on ionako na računu nema novaca

- da mu je tužiteljica rekla da je novac od kuće položila na račun i da je on to i vidio na aplikaciji, a vidio je pojedinačne uplate od 10.000,00 EUR i 15.000,00 EUR te neka dizanja, a potom uplatu od 100.000,00 EUR s tim da je u kući bilo 50.000,00 EUR

- da iznos od 50.000,00 EUR, koji je bio u kući je iznos novca koji je zaradio u Finskoj gdje je zarađivao između 4.500,00 EUR i 5.000,00 EUR mjesečno, te novac ostvaren iznajmljivanjem apartmana

- da je u 7. mj. 2019. njegov otac na njegov račun u Erste banci uplatio iznos od 6.000,00 EUR za kupnju zemljišta za garaže za apartmane i da je taj novac poslije ocu vratio

- da se za iznajmljivanje apartmana 95% plaćalo gotovinom, a nisu imali poseban račun za iznajmljivanje apartmana

- da su iznajmljivali dva apartmana od kojih je jedan bio u vlasništvu njegovog oca, a oni su po njegovom dopuštenju ubirali zaradu od tog apartmana, a za drugi apartman njemu je otac poklonio 40.000,00 EUR, te je da je on isti kupio na ime ovdje tužiteljice iz operativnih razloga

- da su se operativni razlozi odnosili na potrebe ishođenja raznih dozvola koje on nije mogao čekati jer je radio u inozemstvu

- da se vezano za predmetni apartman vodi postupak pred sudom u [adresa] radi utvrđenja vlasništva

- da je njegov otac iznos od 40.000,00 EUR, koji mu je poklonio uplatio na račun u Banka Kovanica, a nakon otprilike dvije godine kupljen je apartman.

6. Prvostupanjski sud nije utvrdio točnost tužiteljičinih tvrdnji da je nekretnina u vlasništvu nje i njenog brata, prodana za iznos od 125.000,00 EUR, jer je ugovoru navedena kupoprodajna cijena u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 75.000,00 EUR. Nije dokazano da je tužiteljica iznos od 125.000,00 EUR, za koji tvrdi da je ostvaren kupoprodajom, uplatila na račun tuženika, imajući na umu da je ugovor na znatno manji iznos kupovnine od 75.000,00 EUR, zaključen 16.01.2019. mjesec dana nakon što je na račun tuženika izvršeno polaganje, odnosno uplata novaca u iznosu od 100.000,00 EUR (11.12.2018.) Utvrđuje se da je tužiteljica obrazložila da je uplata kupovnine uslijedila prije sklapanja ugovora, jer je bio sklopljen predugovor, koji predugovor nije dostavila u spis.

7. Tužiteljica nije s uspjehom dokazala da je svom bratu isplatila iznos od 62.500,00 EUR i to u dva navrata tijekom siječnja ili veljače 2019., jer navedeno ne proizlazi iz dokumentacije, odnosno izvoda iz računa tuženika, a niti to proizlazi iz proturječnih iskaza tužiteljice i njenog brata. Svjedok brat tužiteljice (TD) tvrdi da je dio novca prebačen na račun oca stranaka (o čemu nema dokaza u spisu), a ostatak od 41.000,00 EUR da mu je isplaćen na ruke, dok tužiteljica tvrdi da je iznos kapare odmah podijelila s bratom, a potom mu isplatila 41.000,00 EUR, da bi poslije izjavila da je za brata dizala novac u dva navrata prvo u iznosu od 10.000,00 EUR, a potom 15.000,00 EUR.

8. Postoji podatak o isplati iznosa od 41.000,00 EUR s računa i u tom dijelu sud vjeruje da je taj iznos isplaćen tužiteljičinom bratu, no ta činjenica ne potvrđuje razloge isplate, posebno jer tužiteljica nije objasnila zašto iznos novca, ostvaren prodajom nekretnine, nije uplatila na svoj račun u Erste banci, a kako nije dostavila nikakve podatke o stanju svog računa, sud nije mogao isključiti mogućnost ni da je tužiteljica na svoj račun vršila uplate. Po stavu prvostupanjskog suda, tužiteljica je trebala dostaviti i podatke o stanju svojeg računa u istom razdoblju kao i tuženikova računa, kako bi se pregledom istog moglo nedvojbeno utvrditi da je sve uplate tužiteljica vršila na račun tuženika, te da nije bilo nikakvih uplata na njen račun. Bez uvida u tužiteljičin račun, sud nije mogao s pouzdanom izvjesnošću povezati da se uplate, učinjene na račun tuženika odnose na tužiteljičinu posebnu imovinu, poglavito kad se uzme u obzir okolnost da su parnične stranke ostvarivale prihode i iznajmljivanjem apartmana. Uz navedeno od strane prvostupanjskog suda treba reći da tužiteljica nije dokazala nikakve razloge zbog čega nije postupila po punomoći TD (brata) da primi iznos kapare i kupoprodajne cijene, te da polovinu ukupnog iznosa kupoprodajne cijene, uplati na njegov račun, otvoren kod Raiffeisenbank Austria d.d., IBAN [broj bankovnog računa].

9. Prvostupanjski sud navodi da tužiteljica nije dokazala da je na računu tuženika u vrijeme prestanka bračne zajednice stranaka bio iznos od 62.500,00 EUR ili veći, jer je iz izvoda tuženikova računa utvrđeno da je stanje na tom računu na dan 4.3.2020. iznosilo 40.102,02 EUR, pa je tu činjenicu sud utvrdio kao nespornu jer je utvrđena iz citiranog izvoda.

10. Utvrđeno je da tužiteljica nije opovrgnula tuženikove tvrdnje da su parnične stranke za vrijeme trajanja bračne zajednice novac s tog računa potrošile, a iz izvoda tuženikova računa utvrđeno je da je u periodu od 2.11.2018. do 7.10.2019. podignut ukupan iznos od 103.500,00 EUR. Iz izvoda iz tuženikova računa utvrđeno je da je kao početno stanje računa u traženom razdoblju naveden iznos od 12.248,45 EUR, a na dan prestanka bračne zajednice, odnosno 04.03.2020. na navedenom je računu tuženika stanje bilo 40.102,02 EUR. Razlika od iznosa zatečenog na računu tuženika na dan prestanka bračne zajednice stranaka i onog zatečenog kao početno stanje iznosi 27.853,57 EUR (40.102,02 – 12.248,45 =27.853,57). Utvrđeno je da je u periodu od 2.11.2018. do 7.10.2019. podignut ukupan iznos od 103.500,00 EUR, a u istom periodu uplaćen je (bez tuženikove plaće) ukupan iznos od 131.000,00 EUR.

11. Prvostupanjski sud obrazlaže svoju presudu navodeći da tuženik nije osporio da je tužiteljica zajedno sa bratom prodala nekretninu, koja nekretnina predstavlja njezinu posebnu imovinu, ali da nije tužiteljica dokazala da je novac koji je dobiven prodajom kuće, uplaćen na račun tuženika u iznosima koje navodi tužiteljica. Sud ne vjeruje tužiteljici da je iznos kapare od 25.000,00 EUR, koji su joj kupci isplatili na ruke, odmah podijelila s bratom i potom da je ostatak iznosa od 112.500,00 EUR u jednom navratu uplatila na račun tuženika. Taj dio iskaza suprotan je iskazu tužiteljičinog brata, koji nije iskazivao da bi kaparu odmah podijelio s tužiteljicom, već da je tužiteljica iznos kapare uplatila na račun, otvoren kod Banka Kovanica, a i sama tužiteljica je kasnije pobila taj dio iskaza jer je tvrdila da je bratu u dva navrata isplatila novac na način da je digla prvo 10.000,00 EUR, a potom 15.000,00 EUR. Nadalje, u izvodu s računa tuženika nema evidentirane uplate o iznosu od 112.500,00 EUR, već uplate iznosa od 100.000,00 EUR.

11.1. Sud ocjenjuje nevjerodostojnim i dio iskaza tužiteljice o tome da je isplatila bratu novac na način da je u dva navrata digla novac jer da je on isti dao njihovom ocu i to prvo 10.000,00 EUR, a potom 15.000,00 EUR i da je ukupno brat dobio polovicu ostvarene kupovnine od 62.500,00 EUR, kao i da je bratov udio od 41.000,00 EUR podigla i njemu isplatila, jer kada se zbroje iznosi od 10.000,00 EUR, 15.000,00 EUR i 41.000,00 EUR, dobije se iznos od 66.000,00 EUR, a ne 62.500,00 EUR.

11.2. U izvodu s računa tuženika postoje evidencije o isplati iznosa od 10.000,00 EUR 7.2.2019. i iznosa od 41.000,00 EUR 7.5.2019., ali nigdje nema podatka o isplati iznosa od 15.000,00 EUR, kako je to tvrdila tužiteljica. Tužiteljica je imala otvoren svoj račun u Erste banci, na koji je tuženik imao punomoć, ali tužiteljica nije niti pokušala objasnila iz kojih razloga uplatu od kupoprodaje nekretnine u vlasništvu nje i brata nije izvršila na svoj račun. Sud nije imao uvid u račun tužiteljice i promet po tom računu, pa ne može se isključiti ni mogućnost da su uplate i bile na taj račun, a ne račun tuženika. Zbog svega navedenog nije osnovan žalbeni navod tužiteljice kada tvrdi da je neshvatljivo da sud ignorira činjenicu da je tužiteljica na račun tuženika položila sveukupno iznos od 125.000,00 EUR, a što da bi potvrdio tuženik u svojem iskazu, a predmetno proizlazi i iz prometa po računu, što jednostavno nije točno. Jednako tako, nije osnovan žalbeni navod tužiteljice da kad sud nije mogao pouzdano utvrditi da utuženi iznos od 62.500,00 EUR predstavlja tužiteljičinu posebnu imovinu, da je trebao tuženika obvezati da isplati tužiteljici iznos od 40.102,02 EUR, koji je iznos bio na računu tuženika u trenutku kada joj je isti opozvao punomoć, što također činjenično nije točno.

11.3. Nevjerodostojnim je ocijenjen i dio iskaza tužiteljice o tome da je prije kupoprodajnog ugovora zaključen predugovor jer kupac (svjedokinja MD) o tome nije imao saznanja, kao ni tužiteljičin brat, a tužiteljica nije dostavila u spis predugovor na koji se poziva. Zbog navedenog tužiteljica nije dokazala da je kaparu dobila u 10. mj. 2018., a ostatak kupovnine u 12. mj. 2018., te da je potom uslijedila uplata na tuženikov račun u iznosu od 112.500,00 EUR, jer to ne proizlazi iz izvoda s tuženikova računa, te je nesporno utvrđeno da takve uplate nije bilo.

11.4. Po stavu prvostupanjskog suda, tužiteljica nije dokazala da su uplate bile prije zaključenja kupoprodajnog ugovora, ukoliko je točna tvrdnja svjedoka TD (i dijelom svjedokinje MD) o tome da je iznos kupovnine isplaćen tužiteljici na ruke. Radi se o isplati znatnog iznosa novca na ime kupnje nekretnine na ruke prodavatelju, a da se o tome ne sačini baš nikakav dokument, potvrda o primitku novca ili potvrda o isplati kupovnine o tome da je novac isplaćen, već da se čeka više od mjesec dana na zaključenje ugovora. Sve opisano prvostupanjski sud utvrđuje neuvjerljivim, završno zbog nesporne činjenice da tužiteljica nije u spis pridonijela primjerak kupoprodajnog ugovora niti je dostavila predugovor, za koji je tvrdila da je bio sklopljen.

12. Tužiteljica nije dokazala da utuženi iznos od 62.500,00 EUR predstavlja tužiteljičinu posebnu imovinu, te da je istu njoj tuženik dužan isplatiti. Novac, kojeg je tužiteljica, uplatila na račun tuženika, koji je predstavljao njihov glavni račun „za život“, odnosno podmirivanje tekućih životnih potreba supružnika i zajedničke djece, predstavlja podmirivanje tekućih potreba bračne i obiteljske zajednice stranaka, a bračni drugovi imaju obvezu zajedno podmirivati takve troškove.

13. Zbog navedenog tužiteljica (a ne sud) nije dokazala da je došlo do stjecanja bez osnove na strani tuženika, a nesporno je utvrđeno da je tužiteljica imala svoj poseban račun. Njezine uplate su bile dobrovoljne u svrhu održavanja bračne zajednice, a tim se ulaganjima i tužiteljica koristila. Utvrđeno je da su tužiteljica i tuženik, kao tadašnji supružnici, uplaćivali sredstva na račun tuženika, a kojim sredstvima se održavala njihova bračna i obiteljska zajednica, a nemoguće je utvrditi čija su sredstvima točno trošena za vrijeme trajanja bračne i obiteljske zajednice, obzirom su supružnici ostvarivali dobit i iznajmljivanjem apartmana. Suprotno je morala tužiteljica dokazati, a nije, pa tužiteljica nema pravo potraživati iznos specificiran tužbom.

14. Prema tome, kod donošenja prvostupanjske presude pravilno je sud prvoga stupnja primijenio materijalno pravo pa se nije ostvario žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a). Glede odluke o troškovima parničnog postupka, pravilno prvostupanjski sud navodi da je tužiteljica spor izgubila, pa nema pravo na naknadu parničnih troškova. Tuženik je zastupan po punomoćniku - odvjetniku, pa mu pripada pravo na naknadu parničnih troškova. Odluka o parničnim troškovima tuženika temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 155. ZPP, a donesena je u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 138/23 - dalje: Tarifa), a imajući u vidu troškovnik tuženika, kao i vrijednost predmeta spora, označenu u iznosu od 62.500,00 EUR. Na žalbene navode protiv odluke o troškovima postupka treba reći da je prvostupanjski sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka odredio naknadu samo onih troškova, koji su bili potrebni za vođenje parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti, a što je prvostupanjski sud dostatno i obrazložio u svojoj presudi. Međutim, djelomično osnovano tužiteljica navodi da pravilnom primjenom Tarife za sastavljanje odgovora na tužbu, prigovora protiv platnog naloga i četiri obrazložena podneska u prvostupanjskom postupku odvjetniku pripada nagrada kao za tužbu po Tbr. 7. toč. 1., 4., 7. i 8, pa je zbog navedenog valjalo preinačiti odluku o troškovima parničnog postupka preko iznosa od 16.375,00 EUR i riješiti kao u točki II. izreke ove presude.

15. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tužiteljice kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a i potvrditi presudu suda prvog stupnja.

16. Budući da tužiteljica nije uspjela u žalbenom postupku, osim u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka, valjalo je u skladu s odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a odbiti zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka (točka I II. izreke).

U Velikoj Gorici 7. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina