Republika Hrvatska

Upravni sud u Splitu

Split, Put Supavla 1

Poslovni broj: Us I-417/2026-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sucu Jakši Marušiću i zapisničarki Tamari Taraš, u upravnom sporu tužitelja JŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa opunomoćenik Željko Albini, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, OIB: 18683136487, Zagreb, Koturaška 43, radi poreznog nadzora, 7. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-471- 02/25-01/32, ur.broj: 513-04-25-3 od 15. prosinca 2025.

II. Odbija se tužiteljev zahtjev za nadoknadu troškova ovog upravnog spora.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskim rješenjem tuženika, klasa: UP/II-471-02/25-01/32, ur.broj: 513- 04-25-3 od 15. prosinca 2025. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv poreznog rješenja Porezne uprave, Područnog ureda Šibenik, klasa: UP/I -471-02/24-01/196, ur.broj: 513-07-15-24-01 od 19. studenog 2024.

2. Prvostupanjskim poreznim rješenjem tužitelju je za razdoblja od 1. siječnja 2019. do 31. prosinca 2019., 1. siječnja 2020. do 31. prosinca 2020., 1. siječnja 2021. do 31. prosinca 2021., 1. siječnja 2022. do 31. prosinca 2022. te od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. utvrđen manje obračunati porez na dohodak i prirez porezu na dohodak od drugog dohotka po osnovi razlike vrijednosti imovine i visine sredstava kojima je stečena u ukupnom iznosu od 285.435,83 EUR.

3. Tužitelj navodi da porezno tijelo nije uzelo u obzir uplate u 2018. godini u ukupnom iznosu od 9.565,70 HRK, a što jasno proizlazi iz dokumentacije spisa te da je ova pogreška izravno utjecala na sve kasnije izračune iz svih sljedećih godina, počevši od 2019., odnosno da utječe na početno stanje u svakoj sljedećoj poreznoj godini, na visinu osnovice za izračun poreza i prireza i visinu utvrđene porezne obveze . Tuženik uopće nije razmotrio ni ocijenio žalbeni navod oko dokazivanja primitka pozajmice od strane JŠC. Isto tako, nije prihvatilo da je tužitelj od svojih roditelja 2016. godine primio darovani novac u gotovini radi izgradnje zajedničke obiteljske kuće, i to od majke u iznosu od 100.000,00 EUR, a od oca u iznosu od 200.000,00 EUR. Kao dokaz o tome, tužitelj je dostavio izjave svoje majke i svog oca u kojima oni, pod materijalnom i kaznenom odgovornošću, potvrđuju da su tužitelju darovali navedene iznose u gotovom novcu. Dodatno, tužitelj je dostavio i preslik naloga svog oca LŠ od 2. listopada 2015. o isplati s računa iznosa od 210.000,00 EUR. Ovo potvrđuje činjenicu da je otac tužitelja raspolagao s predmetnim iznosom za kojeg obojica tvrde da je darovan upravo tužitelju. Smatra da je neživotno i nelogično očekivati da bi tužitelj sa vlastitom majkom i ocem potpisivao potvrde o primitku gotovine. Nadalje, navodi kako je poreznom tijelu dostavio svu dokumentaciju i izračun koji potvrđuju da je gotov novac podizao sa svojih računa pa zatim ponovno uplaćivao. Međutim, porezno tijelo ponovno traži nemogući dokaz jer očekuje da bi tužitelj trebao dokazati da je podignutu gotovinu uplaćivao na svoje račune. Pritom porezno tijelo ne pridaje nikakvu važnost činjenici da tužitelj na dan početnog stanja 1. siječnja 2018. nije imao niti jednu nekretninu ni pokretninu u svome vlasništvu, a upravo ova činjenica, zajedno s dokazanim podizanjem i uplatama gotovog novca po tužiteljevim računima, potvrđuje da je gotovinske uplate tužitelj vršio upravo iz predmetne mase gotovog novca čije podizanje nije sporno. Predlaže Sudu da osporavano rješenje poništi i tuženika obveže da mu nadoknadi troškove upravnog spora.

4. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da tužba nije osnovana zbog razloga navedenih u obrazloženju njegova rješenja te je predložio da Sud odbije tužbu kao neosnovanu.

5. Na temelju članka 6. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/24., 39/26. - dalje: ZUS), Sud je prije donošenja presude strankama u sporu dao mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

6. U sporu je održana rasprava 30. lipnja 2026. uz nazočnost opunomoćenika tužitelja i ovlaštenih službenih osoba tuženika, ŠŠ i GŠ.

7. Sud je izveo dokaze uvidom u drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje, žalbu, u cjelokupni sadržaj dostavljenog spisa javnopravnog tijela i u sve isprave priložene spisu.

8. Sud nije smatrao potrebnim izvesti predloženi dokaz saslušanjem tužitelja i njegovih roditelja te LŠC na okolnost darovanja te provođenja financijskog vještačenja na okolnost utvrđivanja početnog stanja, ocijenivši da je činjenično stanje dovoljno utvrđeno na temelju ostalih dokaza izvedenih tijekom upravnog postupka i ovog spora.

9. Na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, sukladno članku 114. stavku 3. ZUS-a, Sud je ocijenio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

10. Prema odredbama članka 76. stavaka 1. i 2. Zakona o porezu na dohodak (Narodne novine, broj 115/16., 106/18., 121/19., 32/20., 138/20. – dalje: Zakon), drugim dohotkom smatra se primitak utvrđen kao razlika između vrijednosti stečene imovine i značajnih izdataka učinjenih osobito za luksuz, zabavu i razonodu s jedne strane (dalje u tekstu: stečena imovina) i dokazane visine sredstava za njezino stjecanje i stjecanje tih izdataka s druge strane, pri čemu se drugi dohodak utvrđuje na način propisan člancima

88. i 89. tog Zakona.

11. Odredbom članka 88. stavka 1. Zakona propisano je da je radi pravilnog utvrđivanja obveze poreza na dohodak i drugih poreza, Porezna uprava dužna tijekom poreznog razdoblja uspoređivati podatke o fizičkim osobama kojima raspolaže te na temelju uspoređenih podataka prikupiti ostale podatke bitne za oporezivanje.

12. Prema članku 88. stavku 2. Zakona, usporedbu podataka iz stavka 1. tog članka Porezna uprava provodi na temelju svih podataka o ostvarenom dohotku iz članka 5. Zakona, ostvarenih primitaka koji se ne smatraju dohotkom iz članka 8. Zakona, a i drugih neoporezivih primitka i tražbina te podataka o nabavljenoj nepokretnoj, pokretnoj i drugoj imovini te drugim izdacima fizičkih osoba i njihovim obvezama tijekom poreznog razdoblja. Usporedbu obavlja na temelju podataka s kojima raspolaže, podataka koje priopći porezni obveznik i podataka iz drugih izvora.

13. Prema članku 88. stavku 3. Zakona, ako Porezna uprava u tijeku prikupljanja podataka i njihove usporedbe iz stavaka 1. i 2. tog članka utvrdi da izvori za imovinu fizičkih osoba nisu dokazani, utvrdit će po toj osnovi drugi dohodak u skladu s člankom 76. Zakona.

14. U konkretnom je slučaju porezno tijelo u postupku nadzora poreza na dohodak, kojeg je provelo na temelju citiranih odredbi Zakona, po osnovi nesrazmjera u vrijednosti tužiteljeve imovine i sredstava kojima je ta imovina stečena, utvrdilo razliku između stečene imovine i dokazane visine sredstava za njezino stjecanje, o čemu je sastavljen je zapisnik, klasa: 471-02/24-01/31, ur.broj: 513-07-15-24-23 od 11. rujna 2024. na temelju kojeg je doneseno prvostupanjsko porezno rješenje.

15. Iz podataka prikupljenih tijekom poreznog nadzora o primitcima i izdatcima tužitelja za navedena razdoblja proizlazi da postoji nerazmjer između ostvarenih primitaka i izdataka u pogledu kojeg tužitelj nije vjerodostojno dokazao izvore stjecanja imovine u smislu odredbe članka 76. Zakona, zbog čega razlika između vrijednosti stečene imovine i dokazane visine sredstava za njezino stjecanje predstavlja drugi dohodak koji podliježe oporezivanju porezom na dohodak.

16. Naime, porezno je tijelo utvrdilo primitke tužitelja u 2019. godini u ukupnom iznosu od 51.292,24 HRK, dok su izdaci utvrđeni u ukupnom iznosu od 1.287.959,47 HRK, što umanjeno za početno stanje na dan 1. siječnja 2019. u iznosu od 1.153.552,96 HRK, daje razliku od 83.114,27 HRK. U 2020. godini porezno je tijelo ukupne primitke tužitelja utvrdilo u iznosu od 475.069,25 HRK, dok su izdaci utvrđeni u ukupnom iznosu od 824.917,00 HRK, što predstavlja razliku od 349.847,75 HRK. U 2021. godini porezno je tijelo utvrdilo primitke tužitelja u ukupnom iznosu od 584.372,89 HRK, dok su ukupni izdaci utvrđeni u iznosu od 2.208.366,56 HRK, što predstavlja razliku od 1.623.993,67 HRK. U 2022. godini porezno je tijelo utvrdilo primitke tužitelja u ukupnom iznosu od 297.000,79 HRK, dok su ukupni izdaci utvrđeni u iznosu od 1.327.768,50 HRK, što daje razliku od 1.030.767,71 HRK. U 2023. godini porezno je tijelo utvrdilo primitke tužitelja u ukupnom iznosu od 89.206,12 EUR, dok su ukupni izdaci utvrđeni u iznosu od 125.628,59 EUR, iz čega proizlazi razlika od 36.422,47 EUR.

17. Tužitelj osporava utvrđene nesrazmjere između primitaka i izdataka navodeći u tužbi kako porezno tijelo nije uzelo u obzir uplatu u 2018. godini od 9.565,70 HRK, što je izravno utjecalo na izračune iz svih sljedećih godina, niti je uvažilo da su tužitelju njegovi roditelji u 2016. godini darovali novac u gotovini u iznosima od 100.000,00 EUR i 200.000,00 EUR, kao što nije uzelo u obzir ni pozajmice od strane treće osobe.

18. Međutim, ovi prigovori tužitelja nisu osnovani jer je u postupku nadzora početno stanje na dan 1. siječnja 2019. utvrđeno na temelju uvida u tužiteljeve račune, dok u pogledu tvrdnji o darovanju i pozajmicama izvršenih u gotovu novcu nedostaju uvjerljivi materijalni dokazi.

19. Naime, naknadno dane izjave pribavljene za potrebe postupka poreznog nadzora nisu dovoljne budući da se radi o velikim iznosima novca za stjecanje kojeg bi trebala postojati vjerodostojna dokumentacija. Pritom izjave o darovanju od 1. kolovoza 2023. tužiteljevih roditelja, kao ni ugovori o zajmu od 6. kolovoza 2021. i 1. srpnja 2022. sklopljeni s LŠC, nisu ovjereni u javnog bilježnika, što opravdano dovodi u sumnju vjerodostojnost takvih isprava kao dokaza u poreznom postupku. Novčani priljevi i odljevi moraju se prvenstveno moći dokazati odgovarajućim vjerodostojnim ispravama, dok su izjave poreznog obveznika i drugih osoba u tom smislu samo pomoćno dokazno sredstvo. Tužitelj ovdje nije dokazao vjerodostojnim ispravama izvore stjecanja u pogledu izdataka u 2019., 2020., 2021., 2022. i 2023. godini u dijelu u kojem oni premašuju njegove dokazane primitke, zbog čega je tuženik pravilno ocijenio da razlika između vrijednosti imovine i dokazane visine sredstava za njezino stjecanje predstavlja drugi dohodak na koji je dužan platiti porez.

20. S obzirom na navedeno, Sud nalazi kako osporavanim rješenjima u konkretnom slučaju nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, dok prigovori iznijeti u tužbi nisu osnovani te nisu od utjecaja na donošenje drukčije odluke u ovom upravnom sporu.

21. Trebalo je stoga, na temelju odredbe članka 116. stavka 1. ZUS-a, odbiti kao neosnovan tužbeni zahtjev za poništavanje pojedinačnih odluka poreznih tijela. Nadalje, budući da tuženik nije izgubio spor, odnosno tužitelj nije niti djelomično usp io u sporu, nisu ispunjeni uvjeti u smislu članka 147. stavka 1. ZUS-a da se tuženika obveže na to da tužitelju nadoknadi troškove ovog upravnog spora. Prema navedenom, odlučeno je kao u izreci.

U Splitu 7. srpnja 2026.

Sudac

Jakša Marušić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv presude u I. točki izreke i rješenja o troškovima upravnog postupka u II. točki izreke dopuštena je žalba koja se podnosi ovom Sudu u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave ove odluke, a po žalbi odlučuje Visoki upravni sud Republike Hrvatske.

DNA: - tužitelju, po opunomoćeniku

- tuženiku

- u spis.