Poslovni broj: P-1079/2023-34

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U KRAPINI

Krapina, Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini po sucu Barbari Čuček kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja TŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Alen Pešušić, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Dražan Crnković & Alen Pešušić iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473 sa sjedištem u [adresa], koju zastupa punomoćnica Margita Kiš Kapetanović, odvjetnica u Odvjetničkom uredu Porobija & Porobija sa sjedištem u [adresa], radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 15. svibnja 2026. u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja Alena Pešušića, odvjetnika iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Dražan Crnković & Alen Pešušić iz Zagreba i punomoćnika tuženika Zvonimira Kalembera Skoka, odvjetnika u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija iz Zagreba, 7. srpnja 2026. objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB:92963223473, sa sjedištem u [adresa], da tužitelju TŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], isplati iznos od 2.980,62 eura (slovima: dvije tisuće devetsto osamdeset eura i šezdeset dva centa) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 13. lipnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se dio tužbenog zahtjeva u dijelu u kojem tužitelj traži na dosuđeni iznos od 2.980,62 eura (slovima: dvije tisuće devetsto osamdeset eura i šezdeset dva centa) zakonske zatezne kamate od 1. listopada 2015. do 12. lipnja 2023.

III. Odbija se preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 15.593,87 eura (slovima: petnaest tisuća petsto devedeset tri eura i osamdeset sedam centi) zajedno s pripadajućom zateznom kamatom koja na iznos od 9.294,03 eura (slovima: devet tisuća dvjesto devedeset četiri eura i tri centa) teče od 1. listopada 2015. pa do isplate, a na iznos od 6.299,84 eura (slovima: šest tisuća dvjesto devedeset devet eura i osamdeset četiri centa) teče od 28. siječnja 2016. pa do isplate.

IV. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, sa sjedištem u [adresa], da tužitelju TŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], naknadi parnični trošak u iznosu od 1.309,64 eura (slovima: tisuću tristo devet eura i šezdeset četiri centa) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 7. srpnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

V. Odbija se tužitelj s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška kao neosnovan.

VI. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom 7. lipnja 2006. sklopio ugovor o namjenskom kreditu br. 3206407328/06, koji je ugovor solemniziran po javnoj bilježnici Željki Maroslavac, pod br. OU-1323/06, kojim su u čl. 1. ugovora stranke ugovorile da se korisniku kredita, ovdje tužitelju, odobrava kredit u kunskoj protuvrijednosti od 134.500,00 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB-a, te se korisnik kredita obvezuje navedeni iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Tužitelj navodi da su u čl. 2. navedenog ugovora, stranke ugovorile da je korisnik kredita, ovdje tužitelj, dužan kreditoru, ovdje tuženiku, platiti u anuitetima iznos od 134.500,00 CHF, i redovnu kamatu koja je sukladno čl. 2. i 7. ugovora, tijekom postojanja obveze prema ugovoru promjenjiva, a na dan sklapanja ugovora iznosila je 4,50 % godišnje. Tužitelj navodi kako su navedene odredbe ugovora, a kojima je određena obveza povrata kredita uz valutnu klauzulu u CHF, te odredba o promjenjivosti kamatne stope, ništave, te se iste ne mogu primijeniti. Tužitelj navodi da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a koji se postupak vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem: P- 1401/15, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. potvrđena prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je utvrđeno da je tuženik, među ostalim tuženim bankama, u razdoblju od 2003.g. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita na način da je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Tužitelj navodi da je u istom postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, vođenim pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/12, presudom Visokog Trgovačkog suda posl. br: Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., utvrđeno da je tuženik, među ostalim tuženim bankama, u razdoblju od 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 96/13.) i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj navodi da su sukladno odredbi čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 41/14.), odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 79/07., 125/07., 79/09., 89/09.,75/09., 133/09., 78/12., 56/13.), navedene presude obvezujuće i za ovaj sud, a sve u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke, odnosno obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku. Tužitelj navodi da su 28. siječnja 2016.g. iste ugovorne strane sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj: 102/15.), konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, ovjeren po javnoj bilježnici Jasminki Ankon pod br. OV- 2688/16 te je navedenim Dodatkom ugovora predmetni ugovor o kreditu konvertiran u valutu euro, a sve prema ponudi tuženika na koju je bio obvezan sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj: 102/15.). Tužitelj navodi kako se sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu nije odrekao prava i potraživanja s osnova ništetnih odredbi ugovora o kreditu, niti su time ništetne odredba konvalidirale. S obzirom na utvrđenja ništavosti ugovornih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli, tužitelj navodi da je ostvario pravo na povrat preplaćenog iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konverzije ugovora o kreditu, primjenjivala otplata bez valutne klauzule, tj. pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tužitelj bio dužan platiti tuženiku do dana i na sam dan konverzije prema ugovorenom tečaju kune prema švicarskom franku na dan isplate kredita. Tužitelj navodi da ne raspolaže dokumentacijom koju mu je temeljem zakona tuženik dužan dostaviti, slijedom čega smatra kako su se ispunile pretpostavke iz čl.186.b. Zakona o parničnom postupku, te predlaže da sud donese rješenje kojim će naložit tuženiku dostavi u sudski spis cjelokupnu dokumentaciju potrebnu za donošenje odluke u ovom predmetu. Tužitelj navodi da je od dana sklapanja ugovora o kreditu do konverzije preplatio mjesečne anuitete koji su se zbog enormnog povećanja tečaja CHF spram kune povećali u odnosu na kunske iznose po ugovorenom tečaju na dan isplate kredita, a koji će iznos biti vidljiv nakon pribave dokumentacije od tuženika, te na koji iznos tužitelj potražuje i zakonsku zateznu kamatu tekuću na svaki pojedini iznos do isplate. Tužitelj navodi da je tuženik na dan konverzije nezakonito više obračunao iznos preostale glavnice (prema ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan konverzije) u odnosu na iznos preostale glavnice prema ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan isplate kredita u slučaju kada ne vrijedi valutna klauzula, a koji će iznos specificirati nakon dostave dokumentacije od strane tuženika. Ukupni iznos preplate temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli tužitelj navodi da će odrediti nakon pribave dokumentacije od strane tuženika, te po provedenom financijskom vještačenju. Podredno, ako sud ocijeni da ne postoje uvjeti za podnošenje stupnjevite tužbe, tužitelj postavlja eventualno kumuliran tužbeni zahtjev kojim potražuje iznos od 3.981,68 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je u cijelosti osporio tužbene zahtjeve u pogledu pravne osnove, visine, kao i činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio tužbu. Protivio se dokaznom prijedlogu za provođenje saslušanjem tužiteljice i financijskog vještačenja navodeći da se spor vodi u vezi pravnog pitanja. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose dospjele prije 12. lipnja 2018. Tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer iz prometa po kreditu proizlazi da postoje uplate koje se ne mogu povezati s tužiteljem s obzirom da pokraj istih nije navedena osoba uplatitelja. Tuženik navodi da je kondemnatorni tužbeni zahtjev neuredan i procesno neprihvatljivi pa tužena banka upućuje na čl. 109. ZPP i obvezu suda da tužitelja pozove na ispravak tužbe i tužbenog zahtjeva. Tuženik navodi da tužitelj nije dokazao pretpostavke koje propisuje čl. 186.b ZPP-a te ukazuje da tužitelj nije dokazao da tuženi odbija dati dokumentaciju te tvrdi da tužitelj raspolaže dokumentacijom te je istom raspolagao i prije podnošenja tužbe jer je tužitelj protiv tuženika i ranije pokrenuo postupak po istom ugovoru po kreditu pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu koji se je vodio pod posl.br. P-5027/19, a u kojem postupku je sam tužitelj već uz tužbu dostavio svu traženu dokumentaciju, ali i zbog toga što je tuženik svu dokumentaciju tužitelju dostavljao tijekom ugovornog odnosa. Tuženik je naveo da je predmetni ugovor o kreditu konvertiran prema odredbama ZID ZPK/15 jer su stranke 28. siječnja 2016. sklopile dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita sa CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom. Sve tužiteljeve uplate i s osnova svakog povišenja CHF kamatne stope tijekom otplate i s osnove svakog povišenja CHF tečaja tijekom otplate uzete su u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene su, odnosno uzete u obzir prilikom izrade konverzije i uračunate za otplatu usporednog EUR kredita u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Sukladno odredbi čl. 19.d. navedenog zakona, prije objave kalkulatora konverzije banka je bila dužna pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna prema čl. 19. c ZID ZPK/15 te je takvo mišljenje bila dužna objaviti na svojim mrežnim stranicama, pa stoga postoji zakonska presumpcija da je izračun izvršen u skladu sa zakonom, a to je potvrdio i neovisni revizor. Tuženik je naveo da je konverzija kredita nastupila na temelju očitovanja volje tužitelja koji se kreditno zadužio uz valutnu klauzulu u CHF da se njegov kredit konvertira u kredit u kunskoj protuvrijednosti EUR, a nakon što je od tuženika dobio zakonom propisane i iscrpne podatke za donošenje informirane odluke o tome hoće li, ili neće prihvatiti konverziju, uključujući i podatak o pretplatama iz razdoblja primjene valutne klauzule u CHF i promjenjive kamate u brojčanom iznosu, tužitelj je sklopio dodatak ugovoru o kreditu, čime je stavljen u položaj kao da je od početka kredit denominiran u EUR i izjednačen je s položajem potrošača koji su se zadužili kreditom u EUR, sukladno odredbama ZID ZPK/15. Sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu između stranaka nastao je pravni odnos, kojeg je zakonodavac imao u vidu kada je tužitelju ponudio mogućnost konverzije, koju mu banka nije mogla uskratiti. Preplata po osnovi promjena tečaja CHF također je uzeta u obzir kod konverzije kredita na način kako je to propisano odredbama ZID ZPK/16. Tuženik navodi da je čl. 6. ugovora o kreditu kao namjena kredita navedena „kupnja stana“ pri čemu tužitelj u svojoj tužbi ne navodi ništa o nekretnini, tko istu koristi, u koje svrhe i sl. kao niti u konačnici o kojoj se nekretnini radi. Tuženik navodi da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da je sredstva kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Tuženik nadalje navodi da se svrha ne podrazumijeva, zbog čega je na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Slijedom navedenog tuženik predlaže da sud odbije tužbene zahtjeve u cijelosti i naloži tužitelju da tuženiku podmiri parnične troškove zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate.

3. Rješenjem poslovni broj: P-1079/2023-17 od 22. rujna 2025. temeljem odredbi čl. 109. st. 1. u vezi s čl. 186. st. 1. Zakona o parničnom postupku „Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., proč. tekst 25/13., 89/14., 70/19., 80/22 i 114/22., dalje: ZPP) tužitelju je tužba vraćena, radi ispravka i dopune jer tužba nije sadržavala određeni zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja s obzirom da je sud utvrdio da zahtjev iz čl. 186. b. st. 3. ZPP-a nije osnovan jer je tužitelj raspolagao podacima koje je tražio manifestacijskim zahtjevom, a kako to proizlazi iz spisa Općinskog građanskog suda u Zagrebu, pod poslovnim brojem: P-5027/2019, kojeg je tužitelj protiv tuženika ranije pokrenuo po istom ugovoru po kreditu, a u kojem postupku je tužitelj već uz tužbu dostavio svu traženu dokumentaciju.

4. Tužitelj je podneskom od 1. listopada 2025. ispravio tužbu te postavio određeni tužbeni zahtjev kojim po osnovi ništetnosti odredbi ugovora u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu zahtjeva isplatu iznosa od 9.761,52 eura sa zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate te isplatu iznosa od 6.299,84 eura s osnove razlike glavnice zajedno sa zateznim kamatama od 28. siječnja 2016. do isplate.

5. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj je podneskom od 16. veljače 2026. te konačno na glavnoj raspravi 15. svibnja 2026. precizirao tužbeni zahtjev tako da s osnove ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli za razdoblje od dana dospijeća prve obveze (1. kolovoza 2006.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), potražuje iznos od 9.294,03 EUR (s osnova glavnice) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. listopada 2015., zatezne kamate na mjesečne iznose razlika po osnovi tečajnih razlika, obračunane za razdoblje od prvog dana nakon dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., u iznosu od 2.980,62 EUR (umanjen za iznos preplate utvrđen konverzijom) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. listopada 2015. te iznos od 6.299,84 eura po osnovi preostale glavnice na dan izračuna konverzije (30. rujna 2015.) u odnosu na iznos preostale glavnice kakva bi bila da se od početka otplate kredita do 30. rujna 2015., odnosno do dana izračuna konverzije primjenjivao ugovoreni tečaj CHF prema HRK na dan isplate kredita zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. siječnja 2016. do isplate.

6. Tuženik se u podnesku od 21. travnja 2026. i na glavnoj raspravi od 15. svibnja 2026. u odnosu na tako precizirani tužbeni zahtjev protivio preinaci tužbenog zahtjeva.

7. Budući da je tužbeni zahtjev povećan po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli te po osnovi preostale glavnice na dan izračuna konverzije (30. rujna 2015.), radi se o preinaci tužbe u smislu odredbe čl. 191. st. 1. ZPP-a. Prema odredbi čl. 190. st. 1. ZPP-a, tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu. Prema stavku 2. navedenog članka, iznimno od odredbe stavka 1. ovog članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Ocjenjujući da prije provođenja financijskog vještačenja tužitelj nije mogao postaviti precizirani tužbeni zahtjev, sud utvrđuje da je tužitelj u konkretnom slučaju mogao preinačiti tužbu te je, sukladno odredbi čl. 190. st. 3. ZPP-a, na glavnoj raspravi od 15. svibnja 2026. sud dopustio preinaku tužbe od 15. svibnja 2026. smatrajući da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

8. U dokaznom postupku sud je pročitao ugovor o namjenskom kreditu broj: 3206407328/06 od 7. lipnja 2006. (list 13-17, 493-498, 588-593 spisa), dodatak ugovoru o kreditu od 28. 1. 2016. (list 19-25, 499-505, 594-600 spisa), obavijest o izračunu efekata konverzije od 12. studenog 2015. (list 403 spisa), izvršio je uvid u izračun konverzije na dan 30. rujna 2015. (list 405-413, 506-514, 601-609 spisa), informativni sažetak izračuna konverzije na dan 30. rujna 2015. (list 415, 515, 610 spisa), pregled otvorenih stavki po kreditu na dan 30.9.2015. (list 417, 516, 611 spisa), prijedlog izmjene ugovora o kreditu (list 419 spisa), promete po kreditu/specifikaciju uplata po predmetnom kreditu, za razdoblje od 7. lipnja 2006. do 15. studenog 2023. (list 421-442, 529-540, 624-635 spisa), mišljenje KPMG Croatia d.o.o. za reviziju od 14. 11. 2015. (list 443-445 spisa), izvadak iz zemljišne knjige br. 2754, k. o. [katastarska općina] (list 454-455 spisa), elektroničku poštu od 17. 5. 2019. (list 479 spisa), tužbu podnijetu pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem: P-5027/2019 (list 484-491 spisa), početni otplatni plan predmetnog kredita (list 519-528, 614-623 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. VŠ iz društva Ručević vještačenja d.o.o. iz Zagreba od 29. prosinca 2025. (list 1006-1014 spisa) te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja.

9. Tužitelj je na pripremnom ročištu od 30. listopada 2025. odustao od saslušanja svjedoka UŠ.

10. Sud je odbio dokazni prijedlog tužitelja radi saslušanja svjedoka IŠ na okolnost zaključenja predmetnog ugovora, svrhe i namjene ugovora te statusa potrošača jer je činjenično stanje bilo dovoljno utvrđeno saslušanjem tužitelja na iste okolnosti.

11. Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

12. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

13. Iz isprava u spisu je vidljivo, a nije ni sporno:

- da su stranke 7. lipnja 2006. sklopile ugovor o namjenskom kreditu, broj: 3206407328/06, kojim je tužitelju odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti od 134.500,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važeće na dan isplate kredita (čl. 1. ugovora), na rok oplate 30 godine (čl. 3. ugovora), a kao namjena kredita ugovorena je kupnja stana u [adresa], k. o. [katastarska općina] (čl. 6. ugovora),

- da je člankom 2. ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po naprijed navedenom ugovoru promjenjiva, sukladno odluci tuženika, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,50 % godišnje (čl. 2. ugovora),

- da je člankom 7. ugovoreno da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti u kunskoj protuvrijednosti od 674,30 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF,

- da su tijekom otplate kredita odlukom kreditora u više navrata promijenjene kamatne stope te se mijenjao i tečaj CHF prema kojem su se obračunavali anuiteti,

- da su stranke 28. siječnja 2016. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15., dalje: ZID ZPK/15.), a na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a kojim su promijenili ugovorene odredbe u pogledu valutne klauzule i ugovorene kamatne stope iz osnovnog ugovora i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita,

- da je konverzija i izračun iste proveden sukladno ZID ZPK/15,

- da je prema izračunu konverzije od 30. rujna 2015. tužitelj uplatama po kreditu u CHF preplatio konvertirani kredit u EUR za iznos od 6,30 eura.

14. Sporno je:

- aktivna legitimacija,

- jesu li za ovu parnicu uopće relevantne odluke trgovačkih sudova na koje se tužitelj poziva,

- ima li tužitelj svojstvo potrošača po navedenom ugovoru o kreditu,

- visina tužbenog zahtjeva za isplatu te

- je li, neovisno o navedenom, nastupila zastara za glavnične iznose s kamatama.

15. Osim toga, sporna su, u bitnome, prvenstveno pravna pitanja, odnosno jesu li ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli te kakvi su učinci sklopljenog dodatka ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita, neovisno o eventualnoj ništetnosti navedenih ugovornih odredbi.

16. Neosnovan je navod tuženika da zbog toga što je s tužiteljem sklopio konverziju sukladno odredbama ZID ZPK/15. tužitelj više nema pravni interes zahtijevati isplatu stečenog bez osnove po ništetnim odredbama ugovora o kreditu, jer je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci, poslovni broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. izrazio shvaćanje da sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. U istoj odluci jasno je navedeno da korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga eventualno ostvarivao svoja prava za koja smatra da mu pripadaju. Radi navedenog ovaj sud je ovlašten utvrđivati ništetnost odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope po jednostranoj odluci banke i odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula jer, tužitelj kao korisnik kredita i nadalje tvrdi da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe.

17. Prema odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03.) važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a prema 2. točki, trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili djelatnosti.

18. Na temelju iskaza tužitelja sud je utvrdio da je ugovor o kreditu zaključio s tuženikom 2006. Tuženik mu je ponudio sklapanje kredita uz valutu CHF, pri čemu mu je službenica u banci rekla da je takav kredit za njega najpovoljniji s obzirom i na visinu kamatne stope. Kako je po struci kineziolog nije imao razloga posumnjati u savjet službenice u banci. Ugovor o kreditu zaključio je radi rješavanja stambenog pitanja, odnosno radi kupnje stana u kojem i dalje živi. Službenica u banci, a isto tako niti javni bilježnik prilikom zaključenja ugovora o kreditu nisu ga upozorili na mogućnost promjene kamatne stope i mogućnost rasta tečaja CHF. Tuženik je unaprijed sastavio ugovor o kreditu te nije mogao mijenjati pojedine odredbe ugovora o kreditu. Tijekom otplate kredita mjesečni anuitet se povisio toliko da više nije mogao otplaćivati isti jer je prelazio 85 % iznosa njegove mjesečne plaće, zbog čega su mu roditelji pomagali u snašanju životnih troškova. Nakon što mu se mjesečni anuitet povisio u nekoliko navrata otišao je kod tuženika jer je želio promijeniti uvjete kreditiranja, međutim u banci su mu odgovorili da kod ugovora o kreditima vezanim uz valutu CHF isto nije moguće. Nakon što je donijet zakon koji je omogućavao konverziju takvih kredita, prihvatio je ponudu banke, kako bi mogao lakše živjeti i lakše otplaćivati mjesečnu ratu kredita jer se nakon izvršene konverzije kredita mjesečni anuitet kredita smanjio. Nije mogao mijenjati pojedine odredbe ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija jer ga je banka unaprijed pripremila. Prije potpisivanja ugovor o kreditu koji je zaključen 2006. istog je pročitao. U to vrijeme bio je klijent kod tuženika, otprilike 30 godina. Prilikom zaključenja ugovora o kreditu sklopljenog 2006. nije bio svjestan da se iznos mjesečnog anuiteta može mijenjati. Stan kojeg je kupo sredstvima ugovora o kreditu nije nikada davao u zakup ili najam niti je na adresi tog stana bilo registrirano sjedište trgovačkog društava ili obrta.

19. U kolektivnom sporu u kojem je Trgovački sud u Zagrebu donio presudu broj P1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (glede promjenjive stope ugovorne kamate) i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (glede valutne klauzule), a koje su potvrđene presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015., te Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., a kojim pravomoćnim presudama je utvrđeno da su banke, a među njima i tužena, u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, tako da je ugovarana redovna kamata po promjenjivoj stopi koja se utvrđuje jednostranom odlukom kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i načini izračuna tih parametra koji utječu na odluku kreditora o visini stope kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima, i sklapajući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

20. Prema odredbi čl. 138.a ZZP/07, važećeg u vrijeme pokretanja postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Odgovarajuću odredbu sadrži i čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 19/22. i 59/23., dalje: ZZP), važećeg u vrijeme pokretanja ove parnice.

21. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se pozvati na pravno utvrđenje iz kolektivnog spora, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, a što je tužitelj u ovoj parnici i učinio pa su takvi prigovori tuženika neosnovani.

22. Iskaz tužitelja sud ocjenjuje neposredno uvjerljivim i nema ga razloga ne prihvatiti. Iz tog iskaza proizlazi da je ugovor sklopio u svojstvu potrošača, a da je tome tako sasvim je jasno i iz samog teksta ugovora o kreditu. Naime, u njemu je tužitelj navedena kao fizička osoba, bez ikakvog spominjanja nekakve njegove poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, a namjena kredita člankom 6. određena je „kupnja stana u [adresa], k. o. [katastarska općina]“, pa je očito neosnovano tuženikovo dovođenje u pitanje dokazivanja je li tužitelj sredstva kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Zbog toga su i tužitelj i tuženik vezani pravnim shvaćanjima iz navedene parnice za zaštitu kolektivnih interesa i prava.

23. Kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača. Stoga sud, a pozivom na utvrđenja u parnicama naprijed citiranih iz kolektivnih sporova, kao prethodno pitanje u smislu odredbe čl. 12. ZPP-a, utvrđuje da su nepoštene i ništetne odredbe konkretnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula. Navedene odredbe predmetnog ugovora o kreditu uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

24. Pri tome se navodi da je sud i iz iskaza tužitelja, utvrdio da je tuženik sklapajući predmetni ugovor o kreditu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe sklapanjem ugovora o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tog ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

25. Što se posljedica ništetnosti tiče, iako odredbe ZZP-a spominju samo postupke radi naknade štete, logično je da se odnose i na ostale postupke radi ostvarivanja prava u vezi s povredama propisa o zaštiti potrošača pa i, kao u ovom slučaju, parnice radi povrata stečenog bez osnove zbog ništetnosti ugovornih odredbi.

26. Obzirom da je utvrđena ništetnost dijela odredbi ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule, to tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa zbog navedenih ništetnih odredbi ukoliko nije u cijelosti obeštećen izvršenom konverzijom.

27. ZID ZPK/15 imao je za cilj otkloniti nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i osigurati korisnicima kredita u CHF, odnosno u kunama vezano za tečaj CHF, isti položaj u odnosu na korisnike kredita u valuti EUR. Na temelju odredbi čl. 19.b i čl. 19.c koji su dodani čl. 1. ZID ZPK/15 proizlazi da vjerovnik i dužnik uređuju svoje odnose u pogledu valute obveze i kamatne stope za cijelo razdoblje od sklapanja kredita pa nadalje (na način da se korisnik kredita dovodi u isti položaj kao da je ugovor o kreditu sklopio uz valutnu klauzulu u EUR) s time da se razlika između više uplaćenih iznosa i obveze koju bi potrošač imao da je sklopio ugovor s valutnom klauzulom u EUR računa kao preplata, kojom se ovisno o okolnostima slučaja postupa sukladno dodanoj odredbi čl. 19.c st. 5. ZID ZPK/15.

28. Odredbe Glave II. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP/14) koji uređuju pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovoru unose zakonske odredbe prisilne prirode odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku jer to prijeći odredba čl. 49. st. 5. ZZP/14.

29. Sklapanjem Aneksa Ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15 kojim su stranke iznova od dana sklapanja ugovora o kreditu uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, na valjan način, ugovoren među strankama, prestala je obveza tuženice (čl. 160. ZOO) na povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, a koja bi obveza proizlazila iz opće odredbe obveznog prava (čl. 1111. st. 1. ZOO) i ti, više plaćeni iznosi, nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženice. ZID ZPK/15 je u odredbama čl. 19.d i čl. 19.e propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora, pa je tužiteljica kao potrošač bila u prilici još prije sklapanja Aneksa Ugovora proučiti njegove odredbe.

30. U skladu s navedenim, primjena posebnog propisa (ZID ZPK/15) derogira opće odredbe ZOO o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se svote koje su plaćene na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, ne vraćaju potrošaču, već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Aneksom Ugovora o kreditu, a na način kako je to određeno u ZID ZPK/15.

31. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svoj odluci poslovni broj: Rev-457/2025- 21 od 27. svibnja 2026. zauzeo je sljedeće pravno shvaćanje:

"Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji."

32. Sukladno navedenom, dat je i zadatak sudskom vještaku za financije.

33. Na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. VŠ od 29. prosinca 2025. (list 1006-1014 spisa) sud je utvrdio da je kredit iskorišten 19. lipnja 2006., s kojim danom je srednji tečaj HNB za valutu CHF iznosio 4,663590 kn za 1 CHF, pa je isplaćeni iznos od 134.500,00 CHF iskazan u protuvrijednosti kuna iznosio 627.252,86 kn. 28. siječnja 2016. tužitelj i tuženik zaključili su Dodatak Ugovoru o kreditu broj 01/2016 (u daljnjem tekstu: Dodatak Ugovora) te je na dan 30. rujna 2015. nedospjela glavnica konvertiranog kredita u EUR iznosila 74.534,26 EUR. Prema izračunu konverzije od 30. rujna 2015. korisnik je uplatama po kreditu u CHF preplatio konvertirani kredit u EUR za iznos od 6,30 EUR, odnosno za iznos od 48,08 kn (prema srednjem tečaju HNB 1 EUR = 7,632078 kn). Uvidom u dostavljeni pregled promjena kamatnih stopa po kreditu, utvrđeno je kako je u razdoblju otplate kredita kamatna stopa mijenjana. Za odgovaranje na postavljene zadatke, sudski vještak je u Tabeli 1 dao otplatni plan kojeg je primijenio kreditor u predmetnom razdoblju otplate na temelju kojeg su iskazane razlike (povećanje obveze) po osnovi promjene tečaja (stupac 'k' Tabele 1), na način da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena (stupac 'd' Tabele 1) pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog na dan plaćanja svake pojedine obveze i početnog tečaja važećeg na dan korištenja kredita). Ako se promatraju samo pozitivni iznosi, tada razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. kolovoza 2006.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 9.294,03 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'l' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (samo pozitivni iznosi). Zatezne kamate na mjesečne iznose razlika po osnovi tečajnih razlika, obračunane za razdoblje od prvog dana nakon dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., iznose 2.986,92 EUR. Nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenoj osnovi, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 12.274,65 EUR (9.294,03 EUR glavnice i 2.980,62 EUR zateznih kamata). Ako se promatraju svi iznosi (pozitivni i negativni), tada razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. kolovoza 2006.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 8.895,43 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'l' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (svi iznosi). Zatezne kamate na mjesečne iznose razlika po osnovi tečajnih razlika, obračunane za razdoblje od prvog dana nakon dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., iznose 2.584,56 EUR. Nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenim osnovama, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 11.473,69 EUR (8.895,43 EUR glavnice i 2.578,26 EUR zateznih kamata). Razlika između glavnice prema obračunu u kunama s fiksnim tečajem na dan 30. rujna 2015. i glavnice preostale nakon konverzije iznosi 6.299,84 EUR, koji iznos nije bio obuhvaćen otpisom glavnice kod konverzije.

34. Tužitelj nije imao prigovora na nalaz i mišljenje vještaka te je podneskom od 16. veljače 2026. i konačno na glavnoj raspravi 15. svibnja 2026. precizirao tužbeni zahtjev i to prema varijanti ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio.

35. Punomoćnici stranaka na glavnoj raspravi od 15. svibnja 2026. naveli su da ne traže da sudski vještak usmeno iznese svoj nalaz i mišljenje na raspravi.

36. Sud je nalaz i mišljenje ocijenio stručnim i objektivnim, dok je u odnosu na pravna pitanja ovaj sud svoj stav obrazložio u ovom obrazloženju te je sukladno tome i određen zadatak vještačenja.

37. Činjenice da se pojedine uplate ne mogu povezati s tužiteljem kao što to tvrdi tuženik u odgovoru na tužbu, sud ne smatra odlučnima.

38. Naime, prema odredbi čl. 161. st. 1. ZOO-a, obvezu može ispuniti ne samo dužnik nego i treća osoba, a prema stavku 2. tog članka, vjerovnik je dužan primiti ispunjenje od svake osobe koja ima neki pravni interes da obveza bude ispunjena, čak i kad se dužnik protivi tom ispunjenju.

39. U konkretnom slučaju, uplate koje su izvršene u korist tužitelja tuženik je dužan naknaditi, a koje je on za tužitelja primio pa je zbog navedenoga i tužitelj aktivno legitimiran od tuženika tražiti sve što je on bez osnove stekao, slijedom čega je neosnovan prigovor tuženika da su osim tužitelja, treće osobe otplaćivale obveze po kreditu.

40. U pogledu tzv. negativnih razlika treba reći da prema pravnom shvaćanju izraženom u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-549/2023-4. od 18. prosinca 2023.: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelj potražuje isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita". Kod toga prošireno vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske ističe da se protutužba i procesnopravni prigovor radi prebijanja mogu staviti do zaključenja prethodnog postupka. Tuženik je u podnesku od 2. prosinca 2024. istaknuo da sudski vještak prilikom izračuna uzme u obzir tzv. negativne tečajne razlike. Tuženik u ovoj parnici u pogledu tzv. negativnih razlika nije istaknuo određen prigovor prijeboja prije zaključenja prethodnog postupka niti prigovor radi prebijanja, niti materijalnopravni prigovor prijeboja niti protutužbenog zahtjeva pa je sukladno tome osnovan zahtjev tužiteljice postavljen upravo prema varijanti kada se promatraju samo više plaćeni iznosi.

41. Dakle, provedenom konverzijom, nije uspostavljena ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno tužiteljica nije obeštećena, jer je iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji i dalje ostaje dug tuženika na ime zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po osnovi tečajnih razlika.

42. Prema odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., dalje: ZOO), koji se, s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora (7. lipnja 2006.), u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbi iz čl. 1163. st. 1. i čl. 1165. tog Zakona, u slučaju ništavosti ugovora svaka strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema čl. 324. st. 1. ZOO-a, ništavost neke odredbe ne povlači ništavost ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Posljedica ništavosti navedenih odredbi jest i primjena odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a, prema kojoj kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa u odnosu na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji.

43. Sud je utvrdio da preplata tužitelja na ime zatezne kamate na mjesečne iznose razlika po osnovi tečajnih razlika, obračunane za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015. bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji, iznosi 2.986,92 eura. Sukladno navedenom, točkom I. izreke usvojen je tužbeni zahtjev u zatraženom iznosu od 2.980,62 eura, a točkom III. izreke odbijen je dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 9.294,03 eura zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 1. listopada 2015. do isplate.

44. Zatezne kamate na iznos dospjelih zateznih kamata mogu se zahtijevati kada prestane glavno potraživanje, iz čega proizlazi da se kamate obračunate za određeno vremensko razdoblje mogu utužiti u apsolutnom iznosu i na njih se tražiti procesne kamate samo ukoliko je prestalo glavno novčano potraživanje iz kojeg proizlaze te kamate pa tužitelju pripada zatezna kamata na iznos obračunatih zateznih kamata u iznosu od 2.980,62 eura. Zatezna kamata na dospjele nepodmirene zatezne kamate u iznosu od 2.980,62 eura temeljem čl. 29. ZOO-a i čl. 31. st. 2. ZOO-a tužitelju je dosuđena od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njihovom isplatom odnosno od podnošenja tužbe 13. lipnja 2023., zbog čega je valjalo odbiti samo dio tužbenog zahtjeva u dijelu u kojem tužitelj traži na dosuđeni iznos od 2.980,62 eura zakonske zatezne kamate od 1. listopada 2015. do 12. lipnja 2023., zbog čega je odlučeno kao pod točkom I. i II. izreke ove presude.

45. Nedospjela glavnica utvrđena je, dakle Dodatkom Ugovoru o kreditu, na temelju obračuna propisanog ZID ZPK/15. pa je stoga posljedica sklopljenog ugovora među strankama koji se temelji na obračunu propisanom zakonom. Tužitelj je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu prihvatio tako utvrđenu visinu nove glavnice. On ne tvrdi da je odredba kojom je u Dodatku Ugovoru o kreditu utvrđena neotplaćena glavnica ništetna niti se može izvesti zaključak da bi postojali neki razlozi ništetnosti na koje sud pazi po službenoj dužnosti kraj nesporne činjenice da je konverzija izvršena sukladno odredbama ZID ZPK/15. Budući da utuženi iznos na ime razlike glavnice nije posljedica ništetnih odredbi (o valutnoj klauzuli) iz osnovnog Ugovora o kreditu već je posljedica sklopljenog Dodatka Ugovoru o kreditu i izračuna konverzije izvršenog sukladno odredbama ZID ZPK/15 na kojega je tužiteljica slobodnom voljom pristala, tužiteljici ne pripada pravo zahtijevati ovu isplatu, radi čega je odlučeno kao pod točkom III. izreke, pa je tužitelj odbijen s iznosom od 6.299,84 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućom od 28. siječnja 2016. pa do isplate, kao neosnovanim.

46. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Naime, ZZP/09 (kao ni onaj raniji, a ni sada važeći ZZP) odredbe o zastari ne sadrži te se primjenjuju opće odredbe ZOO- a. Tražbine zbog povrata stečenog bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godine iz čl. 225. ZOO-a. Prema odredbi čl. 241. ZOO-a, zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Prema odredbi čl. 140. ZZP/09, pokretanje ili vođenje postupka pokrenutom na temelju članka 131. ovog Zakona ne sprečava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovog Zakona ili drugim propisima koji su navedeni u članku 131. ovog Zakona, prouzročena štete da pokretne pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe kojoj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen po utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokretne bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarivanje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. Odgovarajuću odredbu sadrži i čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 19/22., dalje: ZZP/22.), važećeg u vrijeme pokretanja ove parnice. No, o učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene u skladu s čl. 131. ZPP-a na prekid zastarnog roka izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju, poslovni broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. Pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u navedenoj odluci jest da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. S obzirom da se radi o odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenoj u pogledu tzv. izvanredne revizije iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a, svrha koje je upravo jedinstvena primjena prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, takvim shvaćanjem je i ovaj sud vezan. Povodom ustavne tužbe podnesene protiv navedene presude Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-2922/2018 od 20. veljače 2020. zaključuje da "ovdje spornom pitanju prekida roka zastare Vrhovni sud pristupio imajući u vidu svrhu instituta zastare s jedne strane, te svrhu sustava kolektivne zaštite potrošača s druge strane, uravnotežujući suprotstavljene interese s jedne strane potrošača kao vjerovnika te s druge strane podnositeljice kao dužnika. Stoga Ustavni sud ne nalazi ništa očito nerazumno ili proizvoljno u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda iznesenom u ovdje osporenoj presudi." Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012 podnesena je 4. travnja 2012., čime je došlo do prekida zastare.

47. Prema odredbi čl. 245. st. 3. ZOO-a, kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe … zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Prethodno navedeno pravno shvaćanje potvrđeno je i objedinjenim pravnim shvaćanjem donesenim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. pod točkom 4.

48. U konkretnom slučaju, budući da se radi o zahtjevu zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, zastara je ponovno počela teći od 15. lipnja 2018. zbog presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž- 6632/1017 kojom je o tome pravomoćno završen kolektivni spor, pa bi zastarni rok istekao 15. lipnja 2023. tako da zastara u ovom slučaju očito nije nastupila, a tužba u ovom predmetu je podnesena 13. lipnja 2023. čime je zastara ponovno prekinuta.

49. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a, budući da su stranke djelomično uspjele u parnici.

50. Sa zahtjevima za isplatu tužitelj je uspio s 16,05%, a u odnosu na osnovu tužbenog zahtjeva tužitelj je uspio u cijelosti pa tako prosječni uspjeh tužitelja u parnici ukupno iznosi 58,03%, a tuženikov 41,97%. Sukladno tome, tužitelju je priznato 16,06% (58,03%-41,97%) troškova zastupanja potrebnih za vođenje parnice, a zahtjev tuženika za naknadu troškova je odbijen u cijelosti. Tužitelju su, kao potrebni priznati troškovi: sastava tužbe prema Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23.), koja se primjenjuje temeljem odredbe Tbr. 52. st. 3. ove Tarife, u iznosu od 250 bodova, sastav podnesaka od 16. srpnja 2024., 4. prosinca 2024., 30. rujna 2025. i 16. veljače 2026. prema Tbr. 8/1 u iznosu od po 250 bodova, za svaku od navedenih radnji te zastupanje na ročištima od 11. prosinca 2024., 30. listopada 2025. i 15. svibnja 2026. prema Tbr. 9/1 u iznosu od 250 bodova, za svaku od navedenih radnji, što zajedno iznosi 2.000,00 bodova, odnosno, prema vrijednosti boda od 2,00 eura iz Tbr. 54. iznosi 4.000,00 eura. Navedeni troškovi priznati su mu razmjerno uspjehu od 16,06 %, odnosno u iznosu od 642,40 eura, čemu valja dodati PDV u iznosu od 160,60 eura. Tužitelju nije priznat trošak za sastav podneska od 18. prosinca 2024. uz kojeg tužitelj dostavlja dokaz da je od osobne bankarice tražio dostavu dokumentacije jer nije bio potreban za vođenje ovog postupka jer je navedenu dokumentaciju trebao dostaviti već uz tužbu. Tužitelju nije priznat trošak za sastav podneska od 23. srpnja 2025. u kojem navodi da je tužbeni zahtjev postavljen sukladno zakonskim propisima jer nije bio potreban za vođenje ovog postupka s obzirom da se nije očitovao o bitnim činjenicama. Tužitelju nije priznat trošak za sastav podneska od 24. listopada 2025. u kojem se očituje o ispravku tužbe jer nije bio potreban za vođenje ovog postupka jer se o navedenom mogao očitovati u podnesku od 30. rujna 2025. kojim je ispravio tužbu, a za koji mu je priznat trošak. Tužitelju nije priznat trošak za sastav podneska od 12. studenog 2025. uz kojeg dostavlja dokaz o uplati predujma za vještačenje jer nije bio potreban za vođenje ovog postupka, budući da sud ima uvid u izvršena plaćanja. Tužitelju nije priznat trošak za sastav podneska od 12. svibnja 2026. u kojem se očituje na podnesak tuženika od 21. travnja 2026. jer nije bio potreban za vođenje ovog postupka jer se o navedenom mogao očitovati na ročištu od 15. svibnja 2026. Tužitelju nije priznat trošak dolaska na ročište za objavu presude budući da na isto nije pristupio. Osim troškova zastupanja, tužitelju su priznati troškovi vještačenja u ukupnom iznosu od 500,00 eura jer je navedeni trošak bio nužan za donošenje odluke u ovom predmetu. Tužitelju je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 6,64 eura, koju sudsku pristojbu je tužitelj uplatio prilikom podnošenja tužbe. Budući da je tužitelj oslobođen plaćanja pristojbi na temelju odredbe čl. 11. st. 1. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj: 118/18. i 51/23., dalje: ZSP, tužitelju nije priznat zatraženi trošak sudske pristojbe na presudu. Tuženiku je naloženo da tužitelju na ime naknade troškova ukupno plati 1.309,64 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom sukladno odredbi iz čl. 29. ZOO-a, zbog čega je odlučeno kao pod točkom IV. izreke ove presude, dok je tužitelj odbijen s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška kao neosnovan, zbog čega je odlučeno kao pod točkom V. izreke ove presude.

51. Na trošak je tužitelju dosuđena i zatezna kamata od presuđenja na cjelokupni iznos troškova, na temelju odredbe iz čl. 151. st. 3. ZPP-a, zbog čega odlučeno kao pod točkom IV. izreke ove presude.

U Krapini 7. srpnja 2026.

S u d a c:

Barbara Čuček

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove je presude dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka istog.

DOSTAVITI:

1. Alen Pešušić, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Dražan Crnković & Alen Pešušić iz Zagreba, Vlaška 77, putem e-Oglasne ploče

2. Margita Kiš Kapetanović, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Porobija i Porobija j.t.d. sa sjedištem u Zagrebu, Galleria Importanne, Iblerov trg 10/VII, putem e- Oglasne ploče