Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

Posl. br. P-640/2019-47

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola po sucu toga suda Danieli Subotić Biondić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice OŽ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Radivoju Mačešiću-Biscuoliu, odvjetniku iz Pule, protiv tuženika ZAGREBAČKE BANKE d.d., OIB 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, zastupanom po punomoćnicima u Odvjetničkom društvu Porobija i Porobija, odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate , nakon zaključene glavne rasprave dana 11. svibnja 2026., održane u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice RŽ, odvjetničkog vježbenika iz Pule i zamjenika punomoćnika tuženika Krešimira Vestića, odvjetnika iz Zagreba, te presude objavljene dana 07. srpnja 2026.

p r e s u d i o j e

I Utvrđuju se ništetnim sve odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u Ugovoru o kreditu broj kreditne partije 7103304108 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 10.10.2006.god. a kojom odredbom se kamatna stopa za vrijeme otplate kredita mijenjala jednostranom odlukom banke.

II Utvrđuju se ništetnim sve odredbe Ugovora o kreditu broj kreditne partije 7103304108 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 10.10.2006.god. kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

III Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 4.242,69 EUR na ime preplate po valuti, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

• na iznos od 1,13 EUR od dana 12.10.2008. pa do isplate • na iznos od 6,47 EUR od dana 12.11.2008. pa do isplate • na iznos od 14,34 EUR od dana 12.01.2009. pa do isplate • na iznos od 19,96 EUR od dana 12.02.2009. pa do isplate • na iznos od 23,84 EUR od dana 12.03.2009. pa do isplate • na iznos od 12,83 EUR od dana 12.04.2009. pa do isplate • na iznos od 14,42 EUR od dana 12.05.2009. pa do isplate • na iznos od 9,21 EUR od dana 12.06.2009. pa do isplate • na iznos od 11,30 EUR od dana 12.07.2009. pa do isplate • na iznos od 6,00 EUR od dana 12.08.2009. pa do isplate

• na iznos od 11,06 EUR od dana 12.09.2009. pa do isplate

• na iznos od 6,74 EUR od dana 12.10.2009. pa do isplate

• na iznos od 9,66 EUR od dana 12.11.2009. pa do isplate

• na iznos od 8,68 EUR od dana 12.12.2009. pa do isplate

• na iznos od 17,63 EUR od dana 12.01.2010. pa do isplate

• na iznos od 21,90 EUR od dana 12.02.2010. pa do isplate

• na iznos od 20,59 EUR od dana 12.03.2010. pa do isplate

• na iznos od 27,33 EUR od dana 12.04.2010. pa do isplate

• na iznos od 33,82 EUR od dana 12.05.2010. pa do isplate

• na iznos od 38,65 EUR od dana 12.06.2010. pa do isplate

• na iznos od 49,12 EUR od dana 12.07.2010. pa do isplate

• na iznos od 40,54 EUR od dana 12.08.2010. pa do isplate

• na iznos od 64,62 EUR od dana 12.09.2010. pa do isplate

• na iznos od 54,22 EUR od dana 12.10.2010. pa do isplate

• na iznos od 59,40 EUR od dana 12.11.2010. pa do isplate

• na iznos od 70,76 EUR od dana 12.12.2010. pa do isplate

• na iznos od 86,61 EUR od dana 12.01.2011. pa do isplate

• na iznos od 67,45 EUR od dana 12.02.2011. pa do isplate

• na iznos od 75,08 EUR od dana 12.03.2011. pa do isplate

• na iznos od 65,64 EUR od dana 12.04.2011. pa do isplate

• na iznos od 80,67 EUR od dana 12.05.2011. pa do isplate

• na iznos od 99,25 EUR od dana 12.06.2011. pa do isplate

• na iznos od 111,56 EUR od dana 12.07.2011. pa do isplate

• na iznos od 170,31 EUR od dana 12.08.2011. pa do isplate

• na iznos od 105,63 EUR od dana 12.09.2011. pa do isplate

• na iznos od 97,38 EUR od dana 12.10.2011. pa do isplate

• na iznos od 97,34 EUR od dana 12.11.2011. pa do isplate

• na iznos od 98,47 EUR od dana 12.12.2011. pa do isplate

• na iznos od 108,37 EUR od dana 12.01.2012. pa do isplate

• na iznos od 112,56 EUR od dana 12.02.2012. pa do isplate

• na iznos od 112,72 EUR od dana 12.03.2012. pa do isplate

• na iznos od 109,45 EUR od dana 12.04.2012. pa do isplate

• na iznos od 110,82 EUR od dana 12.05.2012. pa do isplate

• na iznos od 114,07 EUR od dana 12.06.2012. pa do isplate

• na iznos od 110,62 EUR od dana 12.07.2012. pa do isplate

• na iznos od 110,81 EUR od dana 12.08.2012. pa do isplate

• na iznos od 104,48 EUR od dana 12.09.2012. pa do isplate

• na iznos od 107,67 EUR od dana 12.10.2012. pa do isplate

• na iznos od 111,13 EUR od dana 12.11.2012. pa do isplate

• na iznos od 109,50 EUR od dana 10.12.2012. pa do isplate

• na iznos od 102,43 EUR od dana 12.07.2013. pa do isplate

• na iznos od 103,76 EUR od dana 12.08.2013. pa do isplate

• na iznos od 106,26 EUR od dana 12.09.2013. pa do isplate

• na iznos od 110,22 EUR od dana 12.10.2013. pa do isplate

• na iznos od 110,92 EUR od dana 19.11.2013. pa do isplate

• na iznos od 116,02 EUR od dana 12.12.2013. pa do isplate

• na iznos od 110,45 EUR od dana 12.01.2014. pa do isplate

• na iznos od 115,42 EUR od dana 12.02.2014. pa do isplate

• na iznos od 118,17 EUR od dana 12.03.2014. pa do isplate

• na iznos od 117,31 EUR od dana 12.04.2014. pa do isplate

po stopi od 15 % godišnje do 31. prosinca 2007.g., a od 1. siječnja 2008.g. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena do 31. srpnja 2015.g. a od 1. kolovoza 2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje se za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01.01. a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01.07. te godine, sve u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.201,42 EUR na ime preplate po kamati, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

• na iznos od 14,52 EUR od dana 12.11.2007 pa do isplate

• na iznos od 14,37 EUR od dana 12.12.2007 pa do isplate

• na iznos od 14,33 EUR od dana 12.01.2008 pa do isplate

• na iznos od 14,09 EUR od dana 12.02.2008 pa do isplate

• na iznos od 20,87 EUR od dana 12.03.2008 pa do isplate

• na iznos od 20,65 EUR od dana 12.04.2008 pa do isplate

• na iznos od 20,43 EUR od dana 12.05.2008 pa do isplate

• na iznos od 20,21 EUR od dana 12.06.2008 pa do isplate

• na iznos od 19,99 EUR od dana 12.07.2008 pa do isplate

• na iznos od 19,77 EUR od dana 12.08.2008 pa do isplate

• na iznos od 19,54 EUR od dana 12.09.2008 pa do isplate

• na iznos od 19,31 EUR od dana 12.10.2008 pa do isplate

• na iznos od 19,08 EUR od dana 12.11.2008 pa do isplate

• na iznos od 18,85 EUR od dana 12.12.2008 pa do isplate

• na iznos od 18,61 EUR od dana 12.01.2009 pa do isplate

• na iznos od 18,37 EUR od dana 12.02.2009 pa do isplate

• na iznos od 18,13 EUR od dana 12.03.2009 pa do isplate

• na iznos od 17,89 EUR od dana 12.04.2009 pa do isplate

• na iznos od 17,64 EUR od dana 12.05.2009 pa do isplate

• na iznos od 17,39 EUR od dana 12.06.2009 pa do isplate

• na iznos od 17,14 EUR od dana 12.07.2009 pa do isplate

• na iznos od 28,94 EUR od dana 12.08.2009 pa do isplate

• na iznos od 28,50 EUR od dana 12.09.2009 pa do isplate

• na iznos od 28,07 EUR od dana 12.10.2009 pa do isplate

• na iznos od 27,63 EUR od dana 12.11.2009 pa do isplate

• na iznos od 27,19 EUR od dana 12.12.2009 pa do isplate

• na iznos od 26,74 EUR od dana 12.01.2010 pa do isplate

• na iznos od 26,28 EUR od dana 12.02.2010 pa do isplate

• na iznos od 25,83 EUR od dana 12.03.2010 pa do isplate

• na iznos od 25,36 EUR od dana 12.04.2010 pa do isplate

• na iznos od 24,89 EUR od dana 12.05.2010 pa do isplate

• na iznos od 24,43 EUR od dana 12.06.2010 pa do isplate

• na iznos od 23,95 EUR od dana 12.07.2010 pa do isplate

• na iznos od 23,46 EUR od dana 12.08.2010 pa do isplate

• na iznos od 22,97 EUR od dana 12.09.2010 pa do isplate

• na iznos od 22,48 EUR od dana 12.10.2010 pa do isplate

• na iznos od 21,97 EUR od dana 12.11.2010 pa do isplate

• na iznos od 21,47 EUR od dana 12.12.2010 pa do isplate

• na iznos od 20,96 EUR od dana 12.01.2011 pa do isplate

• na iznos od 20,44 EUR od dana 12.02.2011 pa do isplate

• na iznos od 19,92 EUR od dana 12.03.2011 pa do isplate

• na iznos od 19,39 EUR od dana 12.04.2011 pa do isplate

• na iznos od 18,86 EUR od dana 12.05.2011 pa do isplate

• na iznos od 18,32 EUR od dana 12.06.2011 pa do isplate

• na iznos od 17,78 EUR od dana 12.07.2011 pa do isplate

• na iznos od 17,22 EUR od dana 12.08.2011 pa do isplate

• na iznos od 16,67 EUR od dana 12.09.2011. pa do isplate

• na iznos od 16,11 EUR od dana 12.10.2011. pa do isplate

• na iznos od 15,54 EUR od dana 12.11.2011. pa do isplate

• na iznos od 14,97 EUR od dana 12.12.2011. pa do isplate

• na iznos od 14,39 EUR od dana 12.01.2012. pa do isplate

• na iznos od 13,80 EUR od dana 12.02.2012. pa do isplate

• na iznos od 13,20 EUR od dana 12.03.2012. pa do isplate

• na iznos od 12,60 EUR od dana 12.04.2012. pa do isplate

• na iznos od 12,00 EUR od dana 12.05.2012. pa do isplate

• na iznos od 11,39 EUR od dana 12.06.2012. pa do isplate

• na iznos od 10,77 EUR od dana 12.07.2012. pa do isplate

• na iznos od 10,15 EUR od dana 12.08.2012. pa do isplate

• na iznos od 9,52 EUR od dana 12.09.2012. pa do isplate

• na iznos od 8,89 EUR od dana 12.10.2012. pa do isplate

• na iznos od 8,25 EUR od dana 12.11.2012. pa do isplate

• na iznos od 7,59 EUR od dana 10.12.2012. pa do isplate

• na iznos od 7,43 EUR od dana 12.07.2013. pa do isplate

• na iznos od 6,72 EUR od dana 12.08.2013. pa do isplate

• na iznos od 6,00 EUR od dana 12.09.2013. pa do isplate

• na iznos od 5,28 EUR od dana 12.10.2013. pa do isplate

• na iznos od 4,54 EUR od dana 19.11.2013. pa do isplate

• na iznos od 3,80 EUR od dana 12.12.2013. pa do isplate

• na iznos od 3,06 EUR od dana 12.01.2014. pa do isplate

• na iznos od 2,30 EUR od dana 12.02.2014. pa do isplate

• na iznos od 1,54 EUR od dana 12.03.2014. pa do isplate

• na iznos od 0,78 EUR od dana 12.04.2014. pa do isplate

V Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.447,40 eur, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana 07. srpnja 2026. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

VI Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da su dana 10.10.2006.god. tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili su Ugovor o kreditu kreditna partija:7103304108 kojim ugovorom je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 35.500,00 CHF. Ugovor sadrži ugovorenu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi a koja kamatna stopa je bila promjenjiva sukladno odluci banke-tuženika. U vrijeme zaključenja ugovora tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Od početka otplate kredita pa nadalje kamatna stopa se u nekoliko navrata povećavala što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž- 7129/13 13. lipnja 2014.god. u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu, utvrđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u prav ima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača. Navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ukoliko je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke. Obzirom je predmetnim ugovorom o kreditu ugovoreno da se promjena redovne kamatne stope utvrđuje Odlukom banke, o čemu se u vrijeme zaključenja ugovora nije pojedinačno pregovaralo te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, tužitelj predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe temeljem kojih se promjena kamatne stope vršila jednostranom odlukom banke. Obzirom je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem jednostrane odluke banke sa učinkom ex tunc, to su bez pravnog učinka i sve odluke banke – tuženika o promjeni kamatne stope donesene tijekom trajanja kredita sa istim pravnim učinkom. Temeljem ugovora o kreditu banka je odobrila korisniku (tužitelju) kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 35.500,00 CHF-a obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke. Ugovorom je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 504,48 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važečem za CHF na dan plaćanja. U vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik je propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Na dan sklapanja predmetnog ugovora (10.10.2006.god.) srednji tečaj CHF prema tečajnoj listi Hrvatske narodne banke iznosio je 4,658267.Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno se mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018.god., pravomoćno je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača, pa su takve odredbe ugovora ništetne. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obzirom banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Obzirom se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a tužitelj kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bio informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, tužitelj predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka. Rješenjem Vrhovnog suda RH broj: Rev 2868/2018 od dana 12. veljače 2019. godine utvrđeno je da korisnici kredita koji su temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) zaključili dodatak ugovoru o kreditu, kojim dodatkom su obveze iz osnovnog ugovora izmjenjene u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice, ne znači da su isti izgubili pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, već upravo suprotno da korisnici kredita imaju pravni interes i mogu tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarili eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju – pravo na povrat novčanog iznosa. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.god. te posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018.god., koja je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača a kojom se utvrđuje ništetnost odredbe ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope, ništetnost odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica i anuiteti kredita veže za valutu švicarskog franka i obvezujuća je u pojedinačnim sudskim postupcima koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke. Sve opisane odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli protivni su kogentnim odredbama čl.81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl.87. Zakona o zaštiti potrošača). Sukladno odredbi čl.323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Prema mišljenju tužitelja u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba se primijeniti početno ugovorena kamatna stopa, te tečaj švicarskog franka koji je na dan sklapanja predmetnog ugovora (10.10.2006.god.) bio važeći prema tečajnoj listi HNB-a– 4,658267 obzirom su jedino navedeni parametri tužitelju bili poznati prilikom sklapanja ugovora. Obzirom je zbog nepoštenog ugovaranja ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita, te mjesečni anuiteti vežu za valutu švicarskog franka kao i način promjene kamatne stope, tužitelj smatra da je predmetni kredit znatno preplatio za određeni novčani iznos, no kako mu tužena banka nije dostavila dokumentaciju potrebnu za izradu izračuna u primjerenom roku, tužitelj u ovom trenutku ne može postaviti točno određenu visinu tužbenog zahtjeva. Nadalje, na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja tužitelju pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate. Prije pokretanja ovog parničnog postupka tužitelj se tuženiku obratio radi pokušaja mirnog rješavanja spora te radi pribave dokumentacije koja je potrebna radi postavljanja visine tužbenog zahtjeva. Tuženik nije udovoljio zahtjevu tužitelja za izdavanje dokumentacije u primjerenom roku. Tužitelj u ovom trenutku ne raspolaže odgovarajućom dokumentacijom, a bez iste nije moguće utvrditi visinu iznosa koji mu tuženik mora vratiti. No radi se o dokumentaciji koju zasigurno ima tužena banka u svojim poslovnim knjigama. Unatoč tome što se radi o podacima koje je tužena banka, prema sadržaju građanskopravnog odnosa, dužna dati tužitelju, ista je odbila zahtjev tužitelja za izdavanje dokumentacije odnosno nije u primjerenom roku istu dostavila tužitelju. Zbog navedenog tužitelj u ovom trenutku ne može postaviti određeni tužbeni zahtjev prije nego što sud naloži banci da dostavi traženu dokumentaciju te prije nego se provede odgovarajuće vještačenje, nakon čega će tužitelj odrediti visinu novčane tražbine čiju isplatu traži ovom tužbom. Tužitelj uz glavnicu ima pravo i na zakonske zatezne kamate koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate, a počevši od 10.10.2006.god., a koje će se također naknadno precizno odrediti nakon provedenog vještačenja i u roku koji odredi sud. Nakon dostave zatražene dokumentacije i nakon provedenog knjigovodstvenog- financijskog vještačenja, tužitelj predlaže da naslovni sud nakon što provede dokazni postupak donese presudu. Konačno uređenim tužbenim zahtjevom, podneskom od 08. svibnja 2026. (list 280-285 spisa) tužiteljica predlaže da sud donese presudu kako je pobliže opisano u izreci.

2.Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane, uključujući pravnu osnovu, visine, izračun te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose koji su predmet zahtjeva tužitelja, a dospjeli su prije 4. lipnja 2014. godine. U svakom slučaju, tuženik prigovara dokaznom prijedlogu o tome da se izvede dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem prije nego se izvedu dokazi saslušanja stranke. Naime, po mišljenju tuženika, provedba vještačenja neće biti svrsishodna prije nego što se nesporno utvrdi istinitost tužbenih tvrdnji o tome da tuženik nije obavijestio tužitelja o CHF valutnom riziku, da tužitelj taj rizik nije razumio, da je tuženik nagovarao tužitelja na zaduženje u CHF valuti i da je postupao namjerno nepošteno i nesavjesno, da tuženik nije tužitelja informirao o parametrima izmjene kamatne stope, da tužitelj nije razumio mehanizme izmjene kamatne stope, da je tužitelj namjerno doveden u zabludu kako u pogledu CHF valute, tako i u pogledu izmjene kamatne stope. Nije jasno na koji se ugovor o kreditu odnosi predmetna tužba obzirom da su tužitelj i tuženik Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila kojim se tuženik obvezao tužitelju staviti na raspolaganje kredit u protuvrijednosti 36.663,15 CHF sklopili dana 15. rujna 2006.g., dok tužitelj traži utvrđenje ništetnosti dijelova odredbi ugovora o kreditu od 10. listopada 2006.g. kojim se tuženik navodno obvezao tužitelju staviti na raspolaganje kredit u protuvrijednosti 35.000,00 CHF. Slijedom navedenog, deklaratorni, a posljedično i kondemnatorni tužbeni zahtjev su očigledno neosnovani pa tuženik predlaže bez daljnjeg raspravljanja odbiti tužbu i tužbeni zahtjev. Podredno, tuženik ističe kako je deklaratorni zahtjev tužitelja onako kako je postavljen u tužbi neuredan, neodređen te nepodoban za postupanje iz razloga što tužitelj ne navodi točno koje odredbe smatra ništetnim i čiju ništetnost zahtjeva već se zadržava na općenitoj formulaciji kako su dijelovi ugovora koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu ništetni. Sudska praska je zauzela jasan stav da se u slučaju traženja deklaracije ništetnosti pojedinih odredbi određenog ugovora mora jasno naznačiti na koje odredbe je deklaracija usmjerena. Tuženik stoga predlaže deklaratorni tužbeni zahtjev u ovoj tužbi odbaciti, a podredno odbiti. Opreza radi, tuženik daljnje razloge osporavanja tužbenog zahtjeva obrazlaže u nastavku. Tuženik se protivi manifestacijskom zahtjevu tužitelja. Naime, budući da tužitelj ima u vidu odredbu 186b st. 3. ZPP, tuženik ukazuje sudu da tužitelj mora navesti i dokazati da tuženik odbija tužitelju dati isprave na koje se u svom manifestacijskom zahtjevu tužitelj poziva. Okolnost koju iznosi tužitelj a ta je da je zatražio od tuženika dostavu dokumentacije i da je nije zaprimio, nipošto ne znači da tuženik odbija dati tužitelju traženu dokumentaciju. Nadalje, tuženik je tužitelju tijekom trajanja njihovog ugovornog odnosa kontinuirano dostavljao sve isprave koje se odnose na tužiteljeve obveze iz ugovora o kreditu, od prvog preko narednih otplatnih planova, prometa po kreditu do svih odluka o promjeni kamatnih stopa. Posljedice okolnosti u kojima tužitelj uslijed vlastitog nemara nije sačuvao predmetnu dokumentaciju, ne mogu teretiti tuženika obvezom na dostavu već dostavljenog, kao što niti ne opravdavaju posvemašnju neodređenost tužbenog zahtjeva. Konačno, tuženik ukazuje da tužitelj u konkretnom slučaju nije ovlašten tražiti da se u manifestacijskoj fazi postupka provodi vještačenje. Ovo stoga jer odredba 186b st. 3. ZPP ima u vidu samo ono vještačenje koje se provodi o ispravama koje je tužena strana izbjegavala pa i izbjegla dati te ih u posljedici takvog postupanja tužene strane nema i postaje nužno vještačenjem ili drugim dokazima rekonstruirati te isprave i podatke. Ne radi se u čl. 186. st. 3. ZPP, dakle, o vještačenju kao dokaznom sredstvu kojim bi tužiteljska strana dokazivala visinu svog zahtjeva kao što to proizlazi iz tužbe konkretnog slučaja. Manifestacijski zahtjev tužitelja je neosnovan i obijestan pa tuženik predlaže da ga sud odbije. U kontekstu prethodnog navedenoga, kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatu neutvrđenog iznosa, neuredan je i neodređen, stoga nepodoban za raspravljanje pa tuženik predlaže da ga sud odbaci, podredno odbije. Tuženik se protivi naknadnom određivanju/uređenju/specifikaciji/preciziranju tužbenog zahtjeva (nakon dostave podataka i provedenog vještačenja), jer tužitelj nije dokazao pretpostavke iz odredbe 186b st. 3. ZPP. Činjenične tvrdnje iz tužbe, u kojima se obrazlaže da je tuženik stekao neku korist bez osnove na teret tužitelja ne odgovaraju dokazima pa ni pravom stanju stvari. Tuženik predlaže, bez izvođenja daljnjih dokaza predloženih od strane tužitelja, odbiti tužbeni zahtjev tužitelja. U vezi s uvodno istaknutim prigovorom zastare, tuženik ukazuje na to da zastarni rok s naslova stjecanja bez osnove počinje teći od trenutka kada se imovina stjecatelja povećala (v. VSRH Rev-421/92 od 26.6.1992. Izbor odluka 94/105, zatim VSRH Revr 1787/2012 od 6.2.2013.), a ističe protekom roka od 5 godina od dana svake pojedine uplate. Tuženik drži kako kolektivna tužba na koju se tužitelj poziva nije prekinula zastaru za tražbinu konkretnog tužitelja, unatoč pravnom shvaćanju VSRH u presudi broj Rev-2245/17-2 od 20.03.2018. Prema članku 502.c. Zakona o parničnom postupku (isto i po članku 118. Zakona o zaštiti potrošača), sud je u pojedinačnom postupku vezan za pravno utvrđenje iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača. Tužitelj nije bio stranka kolektivnog postupka, te stoga ne postoji, sve do podnošenja ove tužbe, nikakva radnja tužitelja usmjerena na ostvarenje njegovih konkretnih prava koja bi prekinula tijek zastare. Da je zakonodavac imao u vidu da kolektivna tužba prekida zastaru za pojedinačne potrošače, onda bi to bio propisao. Ali nije, već je predvidio da pojedinačni potrošač može koristiti u svom postupku jedino utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa. Vidljivo je kako je zakonodavac institut kolektivne tužbe usmjerio na utvrđenje postojanja određenih povreda na koje se onda potrošači mogu pozivati i za koje su sudovi vezani, ali zakonodavac nigdje nije predvidio da bi podnošenje takve parnice prekidalo zastaru u pojedinačnim postupcima potrošača. Korištenjem utvrđenja u pojedinačnim postupcima iscrpljen je doseg predmetne pravne norme, odnosno svaka mogućnost proširenja subjektivnih granica pravomoćnosti. Pitanje zastare i prekida zastarnih rokova u kontekstu zaštite prava potrošača prepoznato je na razini Europske unije, te je Europska komisija navedeno pitanje odlučila riješiti predlaganjem nove direktive. Dakle, normativnom aktivnošću u skladu sa načelom vladavine prava i pravne sigurnosti. Europska komisija uputila je 11. travnja 2018. godine Europskom parlamentu Prijedlog Direktive EUROPSKOG PARLAMENTA i VIJEĆA o udružnim tužbama za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i stavljanju izvan snage Direktive 2009/22/EZ (Procedura 2018/0089/COD) (u nastavku: "Prijedlog Direktive"). Članak 11. Prijedloga Direktive glasi: Države članice dužne su zajamčiti da pokretanje udružne tužbe, kako je navedeno u člancima 5. i 6., ima učinak obustave ili prekida rokova zastare primjenjivih na bilo kakav postupak pravne zaštite za predmetne potrošače ako relevantna prava podliježu rokovima zastare u skladu s pravom Unije ili nacionalnim pravom.“ U preambuli Prijedloga Direktive navedeno je stajalište Komisije kako se predlaže sljedeće, de lege ferenda: Tužbe za pravnu zaštitu koje se temelje na činjenici da je povreda utvrđena konačnim sudskim nalogom ili konačnom deklaratornom odlukom o odgovornosti trgovca prema oštećenim potrošačima u skladu s ovom Direktivom ne smiju biti ograničene nacionalnim pravilima o rokovima zastare. Pokretanje udružne tužbe imat će učinak obustave ili prekida rokova zastare za sve tužbe za pravnu zaštitu za potrošače obuhvaćene tom tužbom. Primjena Prijedloga Direktive na sporove poput ovog predviđena je u okviru popisa propisa koji se nalazi u Prilogu I. 24. Iz navedenog proizlazi kako Europska komisija akceptira potrebu daljnjeg unaprjeđivanja zaštite potrošača na području EU, i to putem daljnje obvezujuće harmonizacije nacionalnih prava država članica. Komisija pritom polazi od stajališta da su nacionalna prava u tom pogledu različita te da je u tu svrhu potrebna njihova harmonizacija. Dakle, ako Prijedlog ove Direktive bude prihvaćen tad će na jedinstven način na sveukupnom području EU biti harmonizirano i nacionalno zakonodavstvo u odnosu na zastarne rokove u pogledu zaštite potrošača u naknadnim restitucijskim postupcima, u skladu sa osnovnim načelima vladavine prava i pravne sigurnosti, odnosno donošenjem zakonodavnog akta Hrvatskog Sabora, usklađenog s Direktivom. Tuženik pri tom posebno ističe kako Prijedlog Direktive predviđa rok od 18 mjeseci za donošenje zakona i drugih propisa potrebnih za usklađenje s Direktivom1, pri čemu je primjena tih zakona i propisa predviđena samo na povrede prava započete nakon datuma početka primjene Direktive.2Dakle, Europska komisija u opisanim okolnostima nema u viduretroaktivnu primjenu pravila o prekidu zastare. Zbog svih navedenih razloga, a posebno zbog dalekosežnih posljedica novoutvrđene prakse Vrhovnog suda koju tuženik inače pobija ustavnom tužbom, tuženik drži kako je zbog zastare potrebno odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti. Uz svo poštovanje prema odlukama VSRH, suditi, u nedostatku zakonskog propisa, kako radnja treće osobe – tužba neke udruge za zaštitu potrošača – predstavlja radnju kojom se prekida zastara tražbina pojedinačnih potrošača, koja po pravomoćnosti presude iz kolektivnog spora teče ispočetka, u situaciji kada postoje jasni propisi o prekidu zastare, a predmet zahtjeva kolektivne zaštite sasvim je drugačiji od zahtjeva pojedinačnog potrošača, po mišljenju tuženika predstavlja arbitrarno „stvaranje novih“, odnosno „nadomještanje nepostojećih“ propisa, drugim riječima, suđenje po principu de lege ferenda. Slijedom svega iznesenog, tuženik smatra, kako u konkretnom slučaju nema mjesta tumačenju propisa o prekidu zastare drugačije od načina na koji je to uređeno u samom zakonu. A iz toga proizlazi da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti zastario. Što se tiče same valutne klauzule, korisnik kredita je upoznat s valutnim rizikom i to je jasno navedeno u članku 1. ugovora, kao i u članku 18 P Ugovora gdje se navodi: „pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa za vrijeme postojanja … ovog Ugovora“. Valutna klauzula je izrijekom zakonom dopuštena, legitimna ugovorna odredba. Nakon što je valjano ugovorena, ona ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti ne može se smatrati protivnim Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pa ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu naknadno učiniti ništetnom. Isto tako, nije sporan niti drugi bitan sastojak ugovora o kreditu, odnosno redovna kamata. Ugovorom je ugovorena početna kamata od 5,20%. Osnovna obveza korisnika kredita, sukladno članku 1021. ZOO, je platiti redovnu kamatu. Kamata određena ugovorom o kreditu je stoga zakonita i ne premašuje zakonom određene maksimalne iznose. Tečaj CHF prema EUR/DEM, a time i prema hrvatskoj kuni je tečaj koji je dugi niz godina bio izuzetno stabilan. Kao što HNB „štiti“ tečaj kune prema EUR, tako i Švicarska narodna banka zbog interesa vlastitog (izvozno orijentiranog) gospodarstva štiti tečaj CHF prema EUR, a time posredno i tečaj kune prema CHF. Prema tome, činjenica da HNB ne štiti tečaj CHF ne znači da ne postoji interes švicarske centralne banke za stabilnost navedene valute. Tužena banka, ne samo da nije znala, nego nije imala niti jedan razlog sumnjati u buduće kretanje tečaja predmetne valute. Osim činjenice što je tečaj CHF-a bio stabilan dugi niz godina, tuženik želi istaknuti kako je projekcija daljnje stabilnosti tečaja istaknuta od strane Vice-guvernera Švicarske narodne banke neposredno nakon uvođenja EUR, a potom ponovljena i četiri godine kasnije, neposredno prije uvođenja CHF kredita u ponudu banke. U navedenom izlaganju navodi: „Kao što je već spomenuto, tečaj između švicarskog franka i eura od presudne je važnosti za švicarsko gospodarstvo. Stabilnost tečaja, na dosadašnjem nivou, ne jamči se zauvijek. Međutim, rizik nepravednih kretanja čini se ograničen jer je prisutnost velikih valutnih blokova smanjila atraktivnost švicarskog franka kao rezervne valute. “Četiri godine kasnije, **.**.2004., gosp. OŽZ održao je izlaganje koje je također dostupno na Internet stranici Švicarske narodne banke. U navedenom izlaganju navodi: „Izvanredna volatilnost deviznih tečajeva ne može se isključiti, ali naše iskustvo s tečajem euro / švicarskog franka pokazalo je da tržište novca nije tako neracionalno kao što neki ljudi vjeruju. Zahvaljujući mnogo stabilnijem monetarnom okruženju u Europi, švicarski franak danas je mnogo manje pod spekulativnim pritiskom nego prije. Naša valuta još uvijek ima međunarodnu dimenziju, ali se približava ekonomskim temeljima, što je dobra vijest za naše izvoznike. To također znači da je volatilnost tečaja između franka i eura danas manje izražena od volatilnosti koju smo promatrali u prošlosti između franka i njemačke marke. Jasno je da franak pripada obitelji europskih valuta, reagirajući slično u odnosu na oscilacije dolara. U tom smislu, zasigurno, franak i euro su sestrinske valute.“ Iz navedenog se može zaključiti kako je stabilnost tečaja CHF prema EUR primarni cilj Švicarske narodne banke (kao što je cilj HNB-a stabilnost kune prema EUR op.a), ali također kako Švicarska narodna banka ne vidi realan rizik od značajnih promjena tečaja u budućnosti, obzirom na (i) okolnost dugotrajne tečajne stab ilnosti, (ii) činjenicu da je u EU uvođenjem EUR došlo do formiranja valutnog bloka umjesto niza pojedinačnih nacionalnih valuta, te (iii) ono što se čini, po stajalištu vice-guvernera presudnim, činjenicu kako se švicarska valuta približava temeljima vlastite vrijednosti pretežno u švicarskoj ekonomiji a ne u poziciji rezervne valute. Utoliko je jasno kako tuženik u vrijeme zaključenja predmetnog kredita zasigurno nije znao niti je mogao znati da će doći do svjetske financijske krize i pritiska na CHF valutu u mjeri u kojoj Švicarska narodna banka neće uspjeti „obraniti“ tečaj CHF / EUR. Dapače, temeljem dugogodišnje stabilnosti tečaja i izjava Oguvernera Švicarske narodne banke, tuženik je imao jedino opravdan razlog vjerovati kako je mogućnost volatilnosti tečaja švicarskog franka znatno smanjena. Tuženik ističe kako je navedeno pitanje dodatno adresirano i u postupku koji se vodi pred VTS RH broj Pž-7129/2013 (sada broj Pž- 6632/2017), primjerice podnescima tuženika od 5. studenog 2012. godine i 5. veljače 2013. godine, te tuženik predlaže Sudu izvršiti uvid u navedeni spis, te se obvezuje dostaviti i druge dokaze iz kojih proizlazi kako banka u trenutku sklapanje ugovora nije znala niti mogla/morala znati za smjer kretanja tečaja CHF. Što se tiče informacije kako HNB štiti tečaj kune prema EUR, radi se o javno dostupnoj informaciji u niz novinskih članaka tijekom 2005. godine, te je na istu upozorio tadašnji viceguverner HNB-a ĆŽ prilikom podnošenja izvješća Hrvatskom saboru. U Večernjem listu od 9.3.2005 . godine se navodi: „HNB ne utječe na tečaj franka, a osim toga, ne obvezuje niti banke na konverziju ovoga kredita u drugi u euru ako ta valuta „podivlja“ . U Vjesniku od 29.4.2005. godine se navodi: „Treba, kaže, uzeti u obzir da se krediti u eurima općenito smatraju manje rizičnima s obzirom da je Hrvatska „visoko eurizirano tržište“ na kojem se vrijednost većine dobara iskazuje u eurima pa tako u slučaju potrebe i Hrvatska narodna banka svojim intervencijama može imati veći utjecaj na tečaj i stabilnost kune prema euru. U Novom listu od 20.7.2005. se navodi: „Činjenica je, a na to je upozorio i ĆŽ, da Hrvatska narodna banka, kao vrhovna monetarna vlast u Hrvatskoj, deviznim intervencijama i drugim instrumentima može utjecati na tečaj kuna/euro jer se vrijednost kune i formira prema euru. Dapače, tečaj se u zadnjih desetak godina kretao u rasponu plusminus 5 posto jer je temeljni cilj HNB-a držati cijene stabilnim, a budući da smo uvozno ovisna ekonomija, svaki poremećaj u tečaju kune prema euru rezultirao bi inflatornim kretanjima na strani ponude. Što se tiče švicarskog franka, a isto je i s američkim dolarom, japanskim jenom, engleskom funtom i bilo kojom drugom ne-euro valutom, domet naše središnje banke je vrlo ograničen jer se tečaj između kune i tih valuta formira posredno – preko eura. “U Jutarnjem listu od 21.7.2005. godine se navodi: „Ja sam samo, odgovarajući na pitanje saborskih zastupnika, upozorio da kod kredita u CHF postoji veći tečajni rizik jer središnja banka kontrolira stabilnost eura u odnosu na kunu, ali ne i odnos drugih valuta i kune – ističe ĆŽ“. Proizlazi, dakle, kako je uloga i cilj HNB-a da održi stabilnost tečaja kune prema EUR i time omogući stabilnost cijena bila javno dostupna činjenica, isto kao što je bila javno dostupna činjenica da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF, već da se isti posredno formira preko EUR. Standard dužne pažnje i informiranosti „prosječnog potrošača“ kako ga postavlja Sud Europske unije zasigurno ne podrazumijeva potrošača koji bi se propustio i samostalno informirati o javno dostupnoj informaciji na koju ukazuje vice-guverner HNB-a i to u trenutku kada donosi jednu od važnijih financijskih odluka u svome životu

– uzimanje kredita. Tuženik je o navedenoj okolnosti informirao tužitelja u okviru primjene obveznih smjernica za informiranje klijenata i u skladu s edukacijom koju su osobni bankari prošli u pripremi za uključivanje kredita u CHF u kreditnu ponudu. U odnosu na najnoviju presudu VSRH br. Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019.g., tužena banka ukazuje na dio obrazloženja te presude u kojem se navodi: “Od trenutka kad se pojedinačni potrošač obratio banci …. nastaje pojedinačni odnos potrošača i banke …. Informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora … relevantne su za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača ...“ (dio obrazloženja na str. 25. presude VSRH br. Rev 2221/2018 u vezi s dijelom obrazloženja presude VTSRH br. Pž-6632/2017, str. 54). Iz gornjeg citata slijedi logičan zaključak o tome da je u konkretnom pravnom sporu o pojedinačnom ugovornom odnosu kao što je ovaj, nužno utvrditi je li tuženik informirao tužitelja o njemu dostupnim i poznatim informacijama. Tuženik ističe kako je bio posljednja banka koje je u svoju ponudu uvela kredite u švicarskim francima, te kako navedene kredite nije reklamirala niti nudila ništa više nego što je nudila kredite u EUR i kunama. Dapače, tuženik je destimulirao korisnike da uzimaju kredite u švicarskim francima time što je nudio najviše kamatne stope na takve kredite u odnosu na konkurenciju. Iz svega navedenog proizlazi kako na strani banke nije postojalo bilo kakvo znanje o budućem kretanju tečaja, dapače, kako je banka imala razloga vjerovati u stabilnost tečaja, te kako je banka tužitelja u samom ugovoru upozorila valutni rizik. Od banke se ne može očekivati da klijenta informira o nečemu o čemu ni sama nema saznanja, odnosno budućem smjeru kretanja tečaja. Tužitelj nema u vidu recentnu praksu Suda Europske Unije, gdje je u odluci R (C-186/16) navedeno: „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se nepoštenost ugovorne odredbe treba ocijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je pružatelj usluga mogao znati u to vrijeme i koje su mogle utjecati na naknadno izvršenje spomenutog ugovora. Na sudu koji je uputio zahtjev je da procijeni, s obzirom na sve okolnosti glavnog postupka i uzimajući u obzir osobito stručnost i znanja pružatelja usluga, u ovom slučaju banke, u vezi s mogućim promjenama tečaja i rizicima svojstvenima sklapanju ugovora o zajmu u stranoj valuti, postojanje eventualne neravnoteže u smislu spomenute odredbe.“ U istom predmetu, sukladno proceduri Suda Europske Unije, svoje mišljenje dao je i nezavisni odvjetnik Nils Wahl koji navodi: Međutim, čini mi se neprimjerenim da se od prodavatelja robe ili pružatelja usluga zahtijeva da obavijesti, u fazi sklapanja kreditnog ugovora, potrošača o nastanku događaja ili promjenama koje su uslijedile nakon zaključenja ugovora i koje on nije mogao predvidjeti. Od prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne može se zahtijevati da potrošačima pružaju druge informacije osim onih koje su im poznate ili koje bi im objektivno morale biti poznate u trenutku sklapanja ugovora. U ovom slučaju, u nedostatku elemenata kojima se dokazuje da je banka bila u mogućnosti predvidjeti promjenu, i to povijesnu promjenu, deviznog tečaja između rumunjskog leua i švicarskog franka u opsegu poput onoga koji je zabilježen godine 2007. i da ona o tome namjerno nije obavijestila korisnike kredita, čini mi se posve nerazumno da se od prodavatelja robe ili pružatelja usluga zahtijeva da on sam snosi tečajni rizik. Međutim, na nacionalnom je sudu da provjeri je li prodavatelj robe ili pružatelj usluga zapravo osigurao to da predmetni potrošači razumiju sadržaj odredaba ugovora o kreditu i, u skladu s tim, jesu li oni bili zaista u mogućnosti ocijeniti ekonomske posljedice tih odredaba. Prema tome, slijedi kako je odlučna činjenica u ovom predmetu znanje banke o budućem smjeru kretanja tečaja, pri čemu tužitelj nije ničime dokazao da je banka znala ili mogla znati budući smjer kretanja tečaja CHF. Time je sasvim jasno kako banka nije propustila korisniku kredita pružiti ključnu informaciju uslijed koje bi predmetna odredba bila nerazumljiva u smislu Direktive 93/13. Ujedno, u odnosu na način promjene kamatne stope, tuženik ističe kako se ista počevši od 1. siječnja 2013. godine mijenjala ovisno o izmjeni varijabilnog parametra, a sve s obzirom na zakonom predviđene zahtjeve. Naime, Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 127/12 – u daljnjem tekstu „ZID ZPK/12“) dodana je odredba čl. 11.a, koja je u stavku 1. i 2. propisala sljedeće: “(1) Ako su ugovorene promjenjive kamatne stope, vjerovnik je dužan: a) definirati parametre koje prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji su jasni i poznati potrošačima i b) kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno-posljedične veze kretanja parametara iz točke a) i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i c) odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja). Parametri iz stavka 1. ovoga članka mogu biti referentna kamatna stopa (npr. EURIBOR, LIBOR), indeks potrošačkih cijena, premija na kreditni rizik Republike Hrvatske i slični parametri čija promjena ne ovisi o volji jedne ugovorne strane.” Uprava banke je na svojoj 688. sjednici, održanoj dana 11. prosinca 2012. godine donijela Opće uvjete promjene kamatnih stopa Zagrebačke banke d.d. u kreditnom poslovanju s domaćim i stranim osobama od 11. prosinca 2012. koji su u primjeni od 1. siječnja 2013. (u daljnjem tekstu „OUP/2013“), kojim je implementirala naprijed navedenu zakonsku obvezu. U odredbama poglavlja 3. OUP/2013, naslovljenog „Krediti – načini određivanja visine promjenjive kamatne stope, pod a) Promjenjivi elementi kamatne stope i fiksni dio kamatne stope, navedeno je: „Kamatne stope na kredite sastavljene su od varijabilnog i fiksnog dijela. Varijabilni (promjenjivi) dio kamatne stope na kredite je ugovoreni parametar, ili više njih, čija je promjena neovisna o volji ugovornih strana, koji je jasan i poznat Klijentima. Fiksni (nepromjenjivi) dio kamatne stope je određeni ugovoreni broj postotnih poena, koji se ne mijenja tijekom korištenja, odnosno otplate kredita.“ U odnosu na CHF kredite, navedeno je sljedeće: „U usklađenju Zatečenih kamatnih stopa ugovorenih ugovorima o stambenom kreditu, ugovorima o kreditu s namjenom različitom od stambene namjene, te o kreditu bez određene namjene, ugovorenima s valutnom klauzulom izraženom u kunskoj protuvrijednosti iznosa izraženog u CHF, primijenit će se šestomjesečni LIBOR za CHF.“Tužena banka je korisnika kredita o tome ujedno obavijestila obaviješću od 8.1.2013. Prema tome, počevši od 1.1.2013. godine kamatna stopa mijenja se su skladu sa promjenama javno dostupnog ugovorenog parametra (u konkretnom slučaju: 6M LIBOR za CHF), a čija je promjena neovisna o volji ugovornih strana, i fiksnog dijela kamatne stope. Počevši od 1.1.2013. godine kamatna stopa mijenja se su skladu sa promjenama javno dostupnog ugovorenog parametra (u konkretnom slučaju: 6M LIBOR za CHF), a čija je promjena neovisna o volji ugovornih strana, i fiksnog dijela kamatne stope – u konkretnom slučaju 7,485 postotnih poena. Prema tome, od 1. 01. 2013. su promjene kamatne stope vezane za referentnu, javno dostupnu stopu. Zbog svega navedenog tuženik predlaže da sud izvede dokaz uvidom u isprave u spisu predmeta, te odbije tužbene zahtjeve u cijelosti, kao i da naloži tužitelju da tuženiku naknadi trošak ovog postupka u cijelosti.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u potvrdu (list 9), ugovor o kreditu (list 33-36), mišljenje sa dokumentacijom (list 37-82), podatke i opće uvjete poslovanja (list 94-102), obavijest sa prilozima (list 231-245), proveden je dokaz vještačenjem po vještaku Goranki Šmer Maraš (list 250-264), saslušana je tužiteljica te je izvršen uvid u svu ostalu dokumentaciju priležeću spisu.

4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka sud nalazi tužbeni zahtjev tužiteljice osnovanim.

5. Između stranaka nije sporno da je tužitelj kao korisnik kredita sa tuženikom dana 10.10.2006.god. sklopio Ugovor o kreditu kreditna partija:7103304108 kojim ugovorom je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 35.500,00 CHF, a nije sporno niti da ugovor sadrži ugovorenu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi koja kamatna stopa je bila promjenjiva sukladno odluci banke-tuženika.

6. Sporno je među strankama pitanje ništetnosti odluka banke o jednostranim promjenama kamatne stope i valutne klauzule, kao i nadalje pitanje primjena na konkretan slučaj presuda iz postupka kolektivne zaštite potrošača i to presude Trgovačkog suda u Zagrebi broj P-1401/12 od 04.srpnja 2013., potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13.lipnja 2014. i konačno potvrđene i izvanredno presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 od 09.travnja 2015. u odnosu na ništetnost odredbi o jednostranoj promjeni kamatnih stopa. Povezano sa isticanjem nišetnosti odredbi djela ugovora što se tiče primjene valutne kluazule sporna je primjena na konkretan slučaj presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04.srpnja 2013.,nadalje presuda Visokog trogačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14.lipnja 2018. kojom je potvrđena prvostupanjska presuda vezano za ništetnost odredi o valutnoj klauzuli. Sporno je i pitanje zastare a povezano sa svim navedenim sporna je i visina potraživanja tužitelja.

7. Prije svega ocjena je ovog suda da se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.srpnja 2013. potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., kao i izvanrednom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14 od 09.travnja 2015. vezano za ovdje konkretni tužbeni vezano za isplatu iznosa vezano za ništetnost ugovornih odredbi o jednostranoj promjene kamatne stope od strane tuženika, kao i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.srpnja 2013. potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14.lipnja 2018. vezano za konkretni tužbeni zahtjev isplatu radi ništetnosti djela ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u konkretnom ugovoru imaju primijeniti u ovom slučaju. Naime prije navedene presude donesene su u kolektivnom sporu u kojem je kao sudionik bio i tuženik. Nadalje predmetni ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika sklopljen je u razdoblju obuhvaćenom kolektivnim sporom, te isti sadrži odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope po odluci banke te odredbe o spornoj valutnoj klauzuli, a koje odredbe su kako je već naznačeno proglašene ništetnim u kolektivnom sporu. Navedena utvrđenja imaju se dakle primijeniti i na konkretan slučaj i sve polazeći od odredbi članka 502.a.st.1. Zakona o parničnom postupku („NN“ 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 13/08, 57/11, 148/1, 25/13,89/14 i 70/19 dalje u tekstu: ZPP), te odredbe članka 502.c ZPP-a koja daje pravo fizičkoj osobi da u posebnom parničnom postupku za naknadu štete ili isplatu (potonje je ovdje slučaj) pozove se na pravno utvrđenje iz presude donesene u kolektivnom sporu (članak 502.a.st.1. ZPP-a). Konačno isto proizlazi i iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu vođenom pod brojem Rev-3412/2018 (pojedinačnom postupku potrošača) u kojoj se navodi direktan učinak kolektivnih presuda na pojedinačne parnične postupke. Nadalje što se tiče promjene kamatnih stopa tijekom trajanja otplate kredita što je među strankama nesporno ocjena je ovog suda da su u konkretnom slučaju odredbe o tome sadržane u članku 2. predmetnog ugovora o kreditu nepoštene i ništetne. Predmetnim ugovorom je u članku 2. navedeno je da je kamatna stopa promjenjiva (početna je bila 5,20% ) sukladno Odluci tuženika o kamatnim stopama. U kolektivnom sporu u pogledu promjene kamatnih stopa jasno je presuđeno da je ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ukoliko je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke. U konkretnoj odredbi članka 2. predmetnog ugovora o kreditu parametri promjene kamatne stope nisu određeni niti su odredivi, budući je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva na temelju jednostrane odluke tuženika i na koju tužitelj dakle nije mogao utjecati, već je to bilo isključivo ovisno o samostalnoj odluci koju je donosio tuženik svojim odlukama. Člankom 270. st.1. ZOO/05 propisano je da je ugovor ništetan ako je između ostaloga činidba neodređena li neodrediva. Nadalje člankom 272. ZOO/05 prop isano je da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili ako su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Nadalje bitno je istaći da je kamata koju je tužitelj plaćao cijena i ona je kao takva bitan element ugovora o kreditu i ista cijena kao takva mora biti određena ili odrediva. U konkretnom ugovoru između parničnih stranaka određena je isključivo početna kamatna stopa i ta je tužitelju jedina bila poznata. Sve kasnije izmjene te kamatne stope vršene su jednostrano odlukom banke, a na temelju parametara koje tužitelju nisu bili poznati niti ih je itko upoznao sa istima, dakle na temelju njemu neodredivih parametara isključivo jednostranim odlukama banke. Niti iz jedne odredbe predmetnog ugovora o kreditu i priloženih dokumenata od strane tuženik (a sa kojima nije tužitelja nedvojbeno ni upoznao) nije vidljiva niti referenta stopa koja bi se primjenjivala na početnu kamatnu stopu niti je na jedan način utvrđen mehanizam utvrđivanja promjene kamatne stope sa točnim i razumljivim kriterijima temeljem kojih bi tužitelj mogao predvidjeti i sagledati kakve ekonomske posljedice nosi za nju navedeni kreditni odnos i potom odlučiti da li će sklopiti ugovor ili neće. Takvim postupanjem, a što je već potvrđeno i u kolektivnom sporu tuženik je postupio i suprotno za ovaj slučaj mjerodavnoj odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („NN“ 96/03), jer se o u konkretnom slučaju nije dakle niti pregovaralo pojedinačno o odredbama ugovora o promjeni kamatne stope, a što se povezano sa prethodno citiranim odredbama ZOO-a protivi načelu savjesnosti i poštenja i što je uzrokovalo u konačnici i u ovom slučaju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to upravo na štetu tužitelja kao potrošača i nevezano sa tim što je kupio automobil, a ne stan, jer je njegov status potrošača nesporan to posebno jer je vozilo kupio za vlastite potrebe a ne na ime tvrtke obrta ili slično. To više uzimajući u obzir činjenicu da je tuženik profesionalac kojemu je kreditiranje jedna od glavnih djelatnosti i koji ima sva potrebna financijska i ekonomska znanja koje tužitelji kao evidentno slabija ugovorna strana nema i koji je kako takav bio dužan prije sklapanja navedenog ugovora o kreditu pružiti tužitelju sve informacije vezane za moguće promjene kamatne stope i to na jasan potpuno razumljiv, predvidiv i jasno odrediv način. Svoj postupanje tuženika nikako ne može opravdati navodima da je ugovor solemniziran, da je tužitelj samo mogao pitati što joj nije jasno, da tuženik nije mogao utjecati na rizik promjene tečaja CHF i ostalo što isti navodi. Već sami ti navodi po ocjeni suda samo ukazuju da tuženik nije primijenio stupanj profesionalne pažnje koju je dužan primijeniti kada kao trgovac sklapa ugovore sa potrošačima. Kako je sve to u konkretnom slučaju izostalo to su sve jednostrane odluke banke kojim je mijenjana početna kamatna stopa kao takve nepoštene i ništetne odluke i sve sukladno prethodno navedenim odredbama članka 270.st.1. i 272. ZOO/05 i odredbi članka 87.st.1. Zakona o zaštiti potrošača/03, pa je tako i ništetna odredba članka 2. ugovora u kreditu kao to i tužitelj traži u djelu iste te kako je presuđeno u točci I izreke ove presude.

8. Nastavno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012. od 04.srpnja 2013. potvrđene odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. pravomoćno je utvrđeno da su tužene banke, pa tako dakle i tuženik povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošača u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu potrošača. Dakle u tom sporu jasno je utvrđena ništetnost odredbi kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak, a sve jer banke nisu informirale potrošača o riziku koji sa sobom nosi valutna klauzula kojom se glavnica veže za tu valutu. U konkretnoj situaciji i vezano za navedeno evidentno da niti iz jedne odredbe ugovora o kreditu i općih uvjeta tuženika ne proizlazi da bi isti kao profesionalac upoznao tužitelja kao ekonomskog laika sa svim mogućim rizicima koji nose vezivanje dodijeljenog kreditnog iznosa uz švicarski franak, a na osnovu kojeg bi tužitelj kao slabija ugovorna strana mogla u svjetlu primjene odredbi Zakona o zaštiti potrošača (kako je pojašnjeno i pozivano na konkretne odredbe u točci 7.ovog obrazloženja) mogla na temelju svega potpuno i jasno joj obrazloženog i protumačenog i gledajući i presudu Europskog suda pravde od 30.travnja 2014. u predmetu poslovni broj C-26/13 odlučiti da li sklopiti predmetni ugovor o kreditu ili ne. Dakle tuženik je morao u vrijeme ugovaranja kredita upoznati tužitelja sa svim rizicima ugovaranja u valuti CHF te mogućim pojavama tijekom otplate koje mogu uzrokovati neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao slabije ugovorene strane. Dakle evidentno proizlazi iz provedenog dokaznog postupka da tužitelj nije b io ničim upozoren od strane tuženika da valutna klauzula CHF nije isto što i valutna klauzula euro, da povezano s tim Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune odnosu na euro i povezano sa tim i intervenira na tržištu radi očuvanja tečaja. U slučaju CHF toga nema, te su promjene tog tečaja u odnosu na kunu potpuno slobodniji i mogu padati i dizati se neovisno o utjecaju HNB-a. Tuženik nije tužitelja upoznao ni sa značajem valute CHF u vrijeme krize, da je to valuta tkz. „utočišta“ u koju se sklanja kapital u vrijeme krize, da je i Međunarodni monetarni fond višekratno upozoravao na mogućnost rasta CHF-a (o čemu se detaljno i obrazlaže u pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 04.srpnja 2013.), te da se CHF kao valuta u hrvatskom monetarnom sustavu nalazi samo u tragovima i da su mali depoziti i štednja u istome. Dakle nesporno i u ovom slučaju proizlazi da u predmetnom ugovoru u kojem je glavnica kredita vezana za CHF nisu od strane tuženika tužitelju objašnjeni razlozi niti rizici ugovaranja takvog kredita, a na temelju kojih bi tužitelji kao potrošač mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega mogu proizaći ugovaranjem kredita uz tu valutu. Tužitelj kao slabija ugovorna strana nije raspolagao svim potrebnim informacijama niti je mogla procijeniti kakve ekonomske posljedice može za nju prouzročiti takva odredba, tako da je ista kao takva nepoštena i ništetna u smislu odredbi članka 81.st.1. i 87. Zakona o zaštiti potrošača/03. Neravnoteža u pravima i obvezama tužitelja i tuženika nastala je u trenutku sklapanja ugovora, s obzirom da je tužitelj na sebe preuzeo sav rizik konkretne valutne klauzule, a da to nije ni znao. S druge strane tuženik je znao i bio svjestan posebnih rizika koji se odnose na kredite s valutnom klauzulom u švicarskom franku i svoju odgovornost kao profesionalac ne može otkloniti navodima koja ističe između ostalog da je tužitelji pristao sklopiti ugovor, da je isti solemniziran i protumačen tužitelju i time da je na svakoj stranici otplatnog plana naglašeno da tužitelj informaciju o važećim tečajevima valuta na dan možete dobiti korištenjem usluga telefonskog servisa RBA DIREKT pozivom telefonskog broja:

062/62-62-62.“ Upravo takvi navodi tuženika gdje otklanja sa sebe bilo kakvo nepošteno postupanje po ocjeni ovog suda i postupa neprofesionalno govori upravo suprotno da je tuženik bio svjestan cijelo vrijeme takvog kreditnog aranžmana i značaja valute CHF kako je objašnjeno, a da je tužitelj bio taj koja je cijelo vrijeme imao na sebi sav rizik tečaja. Navodi tuženika da tužitelj nije morao uopće kupiti automobil te da je ovim kreditom financirao svoj luksuz, a nije rješavao neko egzistencijalno pitanje krajnje su neutemeljeni jer se posjedovanje osobnog vozila u današnje vrijeme obzirom na način i dinamiku življenja nikako ne mogu smatrati luksuzom. Stoga nije prihvaćen niti prijedlog tuženika. Obzirom na sve navedeno valjalo je odlučiti kao u toč. II izreke presude.

9. Visina zahtjeva utvrđena je na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Goranke Šmer Maraš iz kojeg nalaza proizlazi da

-razlika između stvarno naplaćene kamate po kreditu (dakle, kamata koja se tijekom otplate uvećavala jednostranom odlukom banke) u odnosu na početnu ugovorenu kamatu od 5,20% p.a. koju je korisnik kredita trebao plaćati prema ugovoru i početnom otplatnom planu ukupno iznosi 1.201,42 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 5

-preplate nastale kao posljedice promjene početnog tečaja CHF tuženika važećeg na dan korištenja kredita i tečaja važećeg na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta, za utuženo razdoblje, odnosno pozitivne tečajne razlike, ukupno iznose 4.242,69 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 6.

10. Na predmetni nalaz stranke nisu imale primjedbi i u skladu sa istim je tužitelj konačno uredio tužbeni zahtjev podneskom predanom sudu 08. svibnja 2026. (list 280- 285 spisa).Kako je nalaz i mišljenje izvršen sukladno danom mu zadatku, to nalaz i mišljenje vještaka ovaj sud prihvaća kao stručan i objektivan i izrađen u skladu sa postavljenim zadatkom.

11. Dakle tuženiku je, slijedom svega navedenog, valjalo naložiti da tužitelju isplati iznos od 1.201,42 eur na ime preplate nastale između stvarno naplaćene kamate po kreditu u odnosu na početnu ugovorenu kamatu te iznos od 4.242,69 eur na ime preplate nastale kao posljedice promjene početnog tečaja CHF tuženika važećeg na dan korištenja kredita i tečaja važećeg na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta sve sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dopijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, pa je stoga odlučeno kao u točci III I IV ove izreke.

12. Prigovor zastare je neosnovan. Zakon o obveznim odnosima u odredbi članka 328. propisao je da je pravo na isticanje ništetnosti neograničeno, a sukladno odredbi članka 323. ZOO-a, ništetnost ugovorne odredbe ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takve ništetne odredbe primila. Dakle, cilj i posljedica ništetnosti je obveza ugovornih strana vratiti sve što su na temelju ništetne odredbe primile. Kod ništetnosti ugovora restitucija je sastavni dio tog instituta i ne može se promatrati odvojeno od njega. Kada bi se obveza restitucije ograničavala zastarom tada bi se obezvrijedio institut ništetnosti. Članak 215. ZOO -a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, što znači da od dana utvrđenja ništetnosti počinje teći tužiteljevo pravo zahtijevati isplatu. U konkretnom slučaju tijek zastare počeo je teći pravomoćnošću presude donesene u kolektivnom sporu, i to 13. lipnja 2014. za potraživanje isplate po osnovi ništetnosti odredbi o promjeni kamatne stope te 14. lipnja 2018. za potraživanje isplate po osnovi ništetnosti odredbi o nepošteno ugovorenoj valutnoj klauzuli. Ovdje treba navesti da postoji objektivni identitet ugovornih odredbi koje su presudom VTS-a utvrđene ništetnima i ugovornih odredbi u konkretnom slučaju. Upravo je u svrhu vođenja pojedinačnih postupaka radi isplate i pokrenuta predmetna kolektivna tužba i navedena presuda primjenjuje se na konkretan slučaj, sukladno odredbi članka 502. c ZPP-a. Tužba je podnesena 04. lipnja 2019., stoga niti jedan dio potraživanja koje je predmet ovog postupka nije zastario. Osim toga, po pitanju zastare izričito se izjasnio i Vrhovni sud u odluci poslovni broj Rev-2245/17-2: „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe." Nadalje, Vrhovni sud je objavio pravno shvaćanje o pitanju zastare restitucijskih zahtjeva, usvojeno na sjednici građanskog odjela 30. siječnja 2020. koje glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora“. Stoga je prigovor zastare, istaknut u odgovoru na tužbu, neosnovan.

13. Odluka o parničnom postupku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku pa je tužiteljici priznat trošak zastupanja po odvjetniku i to za sastav tužbe 100 bodova (Tbr.8/1), za sastav podneska od 29.09.2020. 25 bodova (Tbr.9/3), za zastupanje na ročištu 01.10.2020. 50 bodova (Tbr.9/2), na ročištu 22.02.2024. 50 bodova (Tbr.9/2), za sastav podneska od 08.05.2026. 100 bodova (Tbr.8/1) i za zastupanje na ročištu 11.05.2026. 100 bodova (Tbr.9/1) što sve uvećano za PDV iznosi 1.062,50 eur. Tužiteljici je nadalje priznat trošak provedenog vještačenja u iznosu od 331,81 eur te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 eur pa je tužiteljici ukupno priznat parnični trošak u iznosu od 1.447,40 eur.

U Puli, 07. srpnja 2026.

S u d a c

Daniela Subotić Biondić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri istovjetna primjera, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje županijski sud.

Dna:

-tužiteljici po pun.

-tuženiku po pun.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte