REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-7476/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ani Štimac, u pravnoj stvari tužitelja FU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Martin Lukin, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, kojeg zastupa punomoćnica Andreja Šeša, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon javne i glavne rasprave održane i zaključene 12. lipnja 2026., u prisutnosti tužitelja osobno i punomoćnika stranaka, 7. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba 12.3 Ugovora o kreditu br. 9013556742 od 03.05.2008.. a koji Ugovor je sastavljen u obliku javnobilježničkog akta ovjerenog po javnom bilježniku Nevenka Kekez, Split, Hrvatske mornarice 1b broj OV- 5834/2008 sklopljenog između tužitelja i tuženika, i to u dijelu koji glasi:

ZAVRŠNE ODREDBE

Članak 12.3

„Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja kredita ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 %(slovima: jedan posto) od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 3,58 % (slovima: tri cijelih pedesetosam posto) sukladno Odluci Banke u kreditiranju građana.“

II Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, isplatiti tužitelju FU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos 338,44 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 13. lipnja 2008. do isplate po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja ja vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, isplatiti tužitelju FU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos 1.268,45 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 13. lipnja 2008. do isplate po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja ja vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

IV Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 5. I. Dodatka Ugovora o kreditu br. 9013556742 od 13.09.2013.. sklopljenog između tužitelja i tuženika, i to u dijelu koji glasi:

Čl. 5.

„Korisnik kredita je dužan platiti Banci naknadu za djelomičnu prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 2,00 %( slovima: dva posto) od uplaćenog iznosa odnosno 2.000,00 kn (slovima: dvijetisuće KN).

V Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, isplatiti tužitelju FU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos 265,44 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 27. rujna 2013. do isplate po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja ja vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

VI Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 5. II. Dodatka Ugovora o kreditu br. 9013556742 od 19.12.2013.. sklopljenog između tužitelja i tuženika, i to u dijelu koji glasi:

Čl. 5.

„Korisnik kredita je dužan platiti Banci naknadu za djelomičnu prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 2,00 %( slovima: dva posto) od uplaćenog iznosa odnosno 2.000,00 kn (slovima: dvijetisuće KN).

VII Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, isplatiti tužitelju FU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos 132,72 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 16. prosinca 2013. do isplate po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja ja vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

VIII Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, naknaditi tužitelju FU, OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu 750,00 eura sa zateznim kamatama koje teku od 7. srpnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je sa tuženikom 3. svibnja 2008. zaključio Ugovor o kreditu broj 9013556742, kojim Ugovorom mu je tuženik stavio na raspolaganje iznos 255.000,00 kuna.

Dalje navodi da je dana 30. rujna 2013. sa tuženikom zaključio I. Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9013556742, a dana 19. prosinca 2013. II. Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9013556742.

Dalje navodi da se odredbom čl. 12.3. Ugovora obvezao na plaćanje naknade za obradu kredita u visini 1,00% jednokratno i naknade za osiguranje kredita u visini 3,58%. Temeljem navedene odredbe tuženik je od tužitelja naplatio iznos 338,44 eura na ime ulazne naknade te 1.268,45 eura na ime naknade za osiguranje kredita. Nadalje, sukladno čl. 5. I dodatka Ugovora o kreditu tuženik je od tužitelja naplatio naknadu za djelomičnu prijevremenu otplatu kredita u iznosu 265,44 eura, a temeljem čl. II. dodatka Ugovora o kreditu tuženik je od tužitelja naplatio naknadu za djelomičnu prijevremenu otplatu kredita u iznosu 132,72 eura. Tužitelj smatra spomenute ugovorne odredbe ništetnima u smislu odredbe čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača. Stoga predlaže donijeti presudu kojom će sud utvrditi ništetnima odredbu čl. 12.3. Ugovora o kreditu, čl. 5. I. Dodatka Ugovoru o kreditu te čl. 5. II. Dodatka Ugovora o kreditu te kojom će sud naložiti tuženiku isplatiti mu iznos 338,44 eura sa zateznim kamatama koje teku od 6. kolovoza 2007. do isplate, iznos 1.268,45 eura sa zateznim kamatama koje teku od 6. svibnja 2008. do isplate, iznos 265,44 eura sa zateznim kamatama koje teku od 13. rujna 2013. do isplate te iznos 132,72 eura, kao i naložiti tuženiku naknaditi mu troškove parničnog postupka s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio osnovanost tužbenog zahtjeva u cijelosti. Naveo je da prvenstveno treba utvrditi je li tužitelj potrošač. Istaknuo je prigovor zastare. Naveo je da ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj i izlaznoj naknadi kao i naknadi za osiguranje kredita, ne uzrokuju protivno načelu savjesnosti i poštenja značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra da su spomenute ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive zbog čega nije dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. U odnosu na odredbu o tzv. izlaznoj naknadi tuženik je istaknuo da tužitelj nije dokazao da bi ta naknada uopće bila naplaćena. U odnosu na naknadu za osiguranje kredita tuženik je istaknuo prigovor promašene pasivne legitimacije navodeći da je predmetna naknada naplaćena u korist osiguravajućeg društva, a ne banke. Osporio je tijek zateznih kamata te predložio odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan uz naknadu parničnog troška s pripadajućim zateznim kamatama.

3. Na ročištu održanom 12. lipnja 2026. tužitelj je ispravio svoj zahtjev na način da je tražio isplatu zateznih kamata na iznos 338,44 eura od 13. lipnja 2008., na iznos 1.268,45 eura od 13. lipnja 2008., na iznos 265,44 eura od 27. rujna 2013. te na iznos 132,72 eura od 16. prosinca 2013., dok je u preostalom dijelu zahtjev ostao nepromijenjen.

4. Tijekom postupka izvršen je uvid u I. Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9013556742 od 30. rujna 2013. (listovi 9-10 spisa), II. Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9013556742 od 19. prosinca 2013. (listovi 11-12 spisa), plan otplate (listovi 13-17 spisa), nalog za korištenje kredita broj 9013556742 (list 18 spisa), Ugovor o kreditu broj 9013556742 od 3. svibnja 2008. (listovi 19-25 spisa), Potvrdu splitsko-dalmatinske županije, Upravnog odjela za hrvatske branitelje, civilnu zaštitu i ljudska prava, Odsjeka za hrvatske branitelje i ljudska prava od 14. ožujka 2022. (list 26 spisa) te je saslušan tužitelj (list 154 spisa).

4.1. Temeljem tako provedenog postupka, ocjene svih dokaza zajedno i rezultata cjelokupnog postupka ovaj sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim u cijelosti.

5. Predmet spora je tužbeni zahtjev korisnika kredita za utvrđenje ništetnima odredaba ugovora o kreditu o plaćanju naknade za obradu kredita, te s tim u vezi zahtjev za isplatu plaćenog iznosa po toj osnovi.

5.1. Također predmet spora je i tužbeni zahtjev korisnika kredita za utvrđenje ništetnom odredbe ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno pravo tuženika na naknadu u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita te zahtjev za isplatu iznosa kojeg je tužitelj platio tuženiku po toj osnovi.

5.2. Predmet spora je i zahtjev korisnika kredita za utvrđenje ništetnom odredbe o naknadi za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva te s tim u vezi zahtjev za isplatu plaćenog iznosa po toj osnovi.

6. Nije sporno da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu broj 9013556742 od 3. svibnja 2008. na iznos 255.000,00 kuna (dalje: Ugovor o kreditu).

6.1. Sporno je da li su ugovorne odredbe kojima je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1,00% iznosa kredita te naknade za osiguranje kredita u visini 3,58% sve sukladno Odluci banke o kreditiranju građana sadržane u čl. 12.3. Ugovora o kreditu, ništetne te s tim u vezi pripadaju li u tom slučaju tužitelju iznosi koje je temeljem te odredbe isplatio tuženiku.

6.2. Također je sporno da li su ugovorne odredbe kojima je ugovorena obveza na plaćanje naknada za prijevremenu otplatu kredita ništetne te s tim u vezi pripada li tužitelju pravo na povrat naknada koje je platio tuženiku za prijevremenu otplatu kredita.

7. Prema odredbi čl. 12.3. Ugovora o kreditu korisnik kredita obvezuje se prije korištenja kredita ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1,00% od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 3,58% sukladno Odluci banke o kreditiranju građana.

8. Prema odredbi čl. 5. I. dodatka Ugovora o kreditu korisnik kredita je dužan platiti Banci naknadu za djelomičnu prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 2,00 %( slovima: dva posto) od uplaćenog iznosa odnosno 2.000,00 kn (slovima: dvijetisuće KN).

8.1. Prema odredbi čl. 5. II Dodatka Ugovora o kreditu korisnik kredita je dužan platiti Banci naknadu za djelomičnu prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 2,00 %( slovima: dva posto) od uplaćenog iznosa odnosno 1.000,00 kn (slovima: tisuću KN).

9. U vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 79/07, 125/07, 79/09, 80/09, 78/12, 56,13, dalje ZZP/07).

9.1. Prema odredbi čl. 96. st. 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

9.2. Prema odredbi stavka 2. istoga članka ZZP propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

9.3. Prema st. 3. istog članka činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4. istog članka). Kao posljedica nepoštenosti pojedine ugovorne odredbe člankom 102. ZZP propisana je ništetnosti.

9.4. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača, jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

10. Tužitelj je u svom iskazu naveo da kada je sklapao Ugovor o kreditu mu je trebao novac. Sada se više ne može točno sjetiti za što, ali može reći da mu je trebao za njegove osobne potrebe, jer je to bilo u periodu kada se liječio. Nikada nije imao obrt niti trgovačko društvo. Ne sjeća se je li Ugovor i dodatke pročitao, ali zna da je saznao da mora platiti naknadu za obradu kredita kada je došao potpisati Ugovor. Kada je pitao zašto, rekli su mu da to tako piše u pravilima banke i da se mora platiti. Također, plaćanje naknade za osiguranje bio je uvjet za sklapanje Ugovora, te ne zna zbog čega se ni ta naknada plaća. Što se tiče naknade za prijevremenu otplatu kredita nije mu bilo logično zbog čega ga se penalizira zbog ranije otplate kredita te bi mu tada bilo isplativije da je stavio novac na štednju i za njega dobivao kamatu. Međutim, rekli su mu da tu naknadu mora platiti. Nije mogao pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama, jer je sve funkcioniralo po principu "uzmi ili ostavi".

Pojasnio je da je F te da boluje od PTSP-a te u tom razdoblju tri godine nije radio. Supruga također nije radila, a morali su od nečega živjeti. Zbog toga im je bila potrebna količina novca navedena u Ugovoru o kreditu, time da im nekretnina nije bila opterećena, pa su taj iznos mogli dobiti. Ne zna bi li sklopio predmetni Ugovor o kreditu da mu je bilo objašnjeno zbog čega se plaćaju predmetne naknade. Možda bi otišao u drugu banku.

10.1. Sud je prihvatio iskaz tužitelja kao istinit, jer je on iskazivao uvjerljivo i iskreno.

11. Prvenstveno u odnosu na svojstvo potrošača treba reći da iz Ugovora o kreditu i iskaza tužitelja proizlazi da je ugovor sklopio tužitelj kao fizička osoba te da je novac dobiven kreditom potrošio za osobne potrebe, jer se u to vrijeme kao Pi liječio od PTSP-a te niti on niti supruga nisu radili i trebao im je novac za život, kao i da nikada nije bio vlasnik trgovačkog društva, niti obrta. Iz sadržaja spisa nema nikakve naznake da je on kredit zatražio i ostvario u svrhu namijenjenu poslovnoj djelatnosti ili obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, odnosno da se tužitelj uopće bavio takvim djelatnostima. Prema odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 79/07, dalje ZZP) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

11.1. Stoga sud utvrđuje da je tužitelj potrošač sukladno odredbama ZZP, a tuženik je taj koji je bio dužan dokazati da je predmetni pravni posao sklopljen u poslovne ili poduzetničke svrhe (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. i dr.).

U odnosu na odredbu o naknadi za obradu kredita i naknadi za osiguranje kredita

12. Na temelju iskaza tužitelja u kojem je naveo da se naknada za obradu kredita morala platiti, jer, kako su mu objasnili, tako je pisalo u pravilima banke, da je plaćanje naknade za osiguranje bio uvjet za sklapanje ugovora, a da ne zna zbog čega se ta naknada plaća te da je sve funkcioniralo po principu „uzmi ili ostavi“ sud je utvrdio da se u vezi sporne odredbe nije moglo posebno pregovarati. Također, iz iskaza tužitelja proizlazi da mu nitko nije objasnio zbog čega se te naknade plaćaju, zbog čega je sud utvrdio da tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

12.1. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kredita u visini 1% i naknadu za osiguranje kredita u visini 3,58% sukladno odluci banke o kreditiranju građana.

12.2. Plaćanje troškova obrade kredita i naknade za osiguranje bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi te činjenica da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i osiguranje kredita, niti oko ne/prihvaćanja plaćanja sporne naknade, prema mišljenju ovoga suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

12.3. Treba dodati da niti odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22, 156/22, 155/23, dalje ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

13. S obzirom da se, dakle, o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika te da tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj niti je mogao ishoditi da se ista eliminira iz Ugovora, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 102. ZZP-a (tako i Županijski sud u Zagrebu u odlukama broj Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021., Gž-4683/22-3 od 17. siječnja 2023. i dr.).

13.1. Slijedom navedenoga sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio ništetnim članak 12.3. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita i naknada za osiguranje kredita (točka I izreke).

U odnosu na odredbu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita

14. Na temelju iskaza tužitelja u kojem je naveo da mu nije bilo logično zbog čega ga se penalizira zbog ranije otplate kredita te da su mu rekli da se ta naknada mora platiti i da je sve funkcioniralo po principu „uzmi ili ostavi“ sud je utvrdio da se u vezi predmetne ugovorne odredbe nije moglo posebno pregovarati. Također, iz sadržaja iskaza tužitelja ne proizlazi da bi mu bilo objašnjeno na što se odnose ovi troškovi, zbog čega je sud utvrdio da tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih), a niti je tuženik tijekom postupka objasnio na što se točno odnosi naplaćena naknada.

15. Odredba o obvezi plaćanja prijevremene otplate kredita nije razumljiva, jer nije određeno na koji način i po kojim parametrima će se formirati visina naknade tako da je tužitelj stavljen u neravnopravan položaj, jer je dužan platiti naknadu za koju ne zna na koji način će se formirati njezina visina i koja je podložna jednostranom određivanju od strane tuženika odlukom na koju tužitelj ne može utjecati.

15.1. Zbog toga se odredba smatra nepoštenom, jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

15.2. Osim toga, na dan zaključenja ugovora o kreditu tuženik sukladno zakonskim propisima nije imao pravo na naplatu naknade za prijevremeno zatvaranje kredita, jer takva mogućnost nije bila predviđena niti odredbama ZZP, niti odredbama ZOO. Na ovo ukazuje odredba čl. 64. ZZP prema kojoj potrošač ima pravo na prijevremenu otplatu kredita i prije roka određenog za vraćanje uz ne naplatu preostale kamate.

15.3. Kako su odredbe čl. 5. I. i II. Dodatka Ugovora o kreditu nepoštene, to su iste sukladno odredbi čl. 102. ZZP ništava.

15.4. Za dodati je i da banka nema pravo zahtijevati nikakvu naknadu koja u svojoj biti i funkciji predstavlja ugovornu kaznu za korisnika kredita i to na način da je banka ugovorila plaćanje novčanog iznosa u slučaju prijevremene otplate kredita (čl. 350. i čl. 351. ZOO). Ugovorna kazna za novčane obveze ne može biti ugovorena te je ista ništetna kako to propisuje odredba čl. 350. st. 3. ZOO-a koja izrijekom propisuje da ugovorna kazna ne može biti ugovorena za novčane obveze. Osim toga odredba 5. I. Dodatka i čl. 5. II Dodatka ugovora o kreditu suprotne su načelu savjesnosti i poštenja prema čl. 6. ZOO-a koji zabranjuje ostvarivanje prava iz obveznog odnosa koje je suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno i priznato (zabrana zloupotrebe prava) te čl. 10. st. 3. ZOO na način da nije dopušteno postupanje drugog sudionika obveznog odnosa kojim se otežava ispunjenje obveze drugog sudionika obveznog odnosa kojim se otežava ispunjenje obveze drugog sudionika u odnosu, a što je upravo ovdje slučaj na način da tuženik ugovara naknadu iako je Zakonom zajamčeno pravo na prijevremenu otplatu kredita bezuvjetno pa prema tome ne može biti uvjetovano plaćanjem bilo kakvih ugovornih kazni i naknada.

16. Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u točkama IV i VI izreke ove presude.

17. U smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

17.1. Stoga tužitelj ima pravo na isplatu naknada za obradu kredita, za osiguranje kredita i za prijevremenu otplatu kredita koje je platio tuženiku na temelju ništetnih ugovornih odredaba.

17.2. Punomoćnici stranaka na ročištu održanom 12. lipnja 2026. učinili su nespornim da su 13. lipnja 2008. naplaćene ulazna naknada u iznosu 338,44 eura te naknada za osiguranje kredita u iznosu 1.268,45 eura, da je naknada za prijevremenu djelomičnu otplatu kredita u iznosu 265,44 eura naplaćena 27. rujna 2013., a u iznosu 132,72 eura dana 16. prosinca 2013. (list 153 spisa).

17.3. Stoga su tužitelju dosuđeni iznosi čiju isplatu je zatražio.

17.4. Zbog svega navedenog sud je našao neosnovanim prigovor promašene pasivne legitimacije tuženika u odnosu na naknadu za osiguranje kredita. Dodatno i zato što iz potvrde (list 152 spisa) proizlazi da je ona naplaćena iz iznosa kredita, a tuženik tijekom postupka nije dokazao svoje navode da bi ona bila plaćena osiguravajućem društvu.

18. Prema odredbi čl. 1111. ZOO, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

18.1. Kako je tuženik utuženi iznos primio s obzirom na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom, to je, temeljem citirane odredbe ZOO-a, dužan vratiti ga tužitelju. Ugovaranjem ništetne ugovorne odredbe o naplati naknade za obradu kredita i prijevremenu otplatu kredita zbog propusta tuženika, njegovo je postupanje ocijenjeno nepoštenim, a zatezna kamata tužitelju je priznata kako je i zatraženo, od prvog dana nakon dana tuženikovog stjecanja utuženog iznosa odnosno nakon dana izvršene uplate.

18.2. Odluka o visini stope zatezne kamate za razdoblje do 31. srpnja 2015. temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11.), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22 i 156/22), a od 1. siječnja 2024. do isplate na odredbi čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).

19. Zaključno se ističe da je neosnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, prema odredbi čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, dok zahtjev za isplatu tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 225. ZOO.

19.1. Kako se radi o restitucijskom zahtjevu temeljem odredbe čl. 1111. ZOO- a, u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20), odnosno u konkretnom slučaju od dana donošenja ove prvostupanjske presude (7. srpnja 2026.), jer je ovom presudom riješeno pitanje ništetnosti spornih odredaba Ugovora o kreditu, to zastarni rok propisan čl. 225. ZOO-a od pet godina nije protekao.

20. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točkama II, III, V i VII izreke ove presude.

21. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP, a trošak se odnosi na trošak zastupanja po odvjetniku, koji je odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23, dalje Tarifa).

21.1. Tako je tužitelju priznat trošak sastava tužbe u visini 100 bodova prema Tbr. 7/1 Tarife, sastava podneska od 21. veljače 2026. u visini 100 bodova prema Tbr. 8/1 Tarife i zastupanja na ročištu 12. lipnja 2026. u visini 100 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife.

21.2. Vrijednost jednog boda prema Tbr. 52/3 i 54 Tarife iznosi 2,00 eura te tužitelju pripada iznos 600,00 eura, odnosno uvećano za 25% PDV-a ukupno 750,00 eura.

21.3. Tužitelju nije priznat trošak sudskih pristojbi, jer je oslobođen od plaćanja istih, obzirom da ima status Hrvatskog ratnog vojnog invalida iz Domovinskog rata.

21.4. Slijedom navedenog, tužitelju je valjalo dosuditi parnični trošak u iznosu 750,00 eura.

21.5. Na tako određeni trošak tužitelju su dosuđene zatražene zatezne kamate koje teku od dana donošenja ove presude do isplate, temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, po stopi određenoj odredbom čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).

22. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 7. srpnja 2026.

Sutkinja

Ana Štimac

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. punomoćniku tužitelja

2. punomoćnici tuženika