REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] Đ 5

Poslovni broj: Us I-864/2025-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Ani Sabljak, uz sudjelovanje zapisničarke Petre Horvat Delimehić, u upravnom sporu tužitelja ĐR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Mate Knezović, odvjetnik u Zagrebu, Vrbanićeva 20, protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, radi invalidske mirovine, 7. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništavaju se rješenje tuženika KLASA: 141-02/22-03/03531720679, URBROJ: 341-99-06/2-22-8013 od 11. travnja 2023. i rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Zagrebu, KLASA: UP/I 141 -02/20- 03/03531720679, URBROJ: 341-25-06/2-20-022696 od 15. studenog 2022. te se predmet vraća prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak u kojem je isto obvezno postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda izraženim u obrazloženju presude.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog upravnog spora u iznosu od 3.100,00 EUR (tri tisuće i sto eura), u roku od 60 dana od dana dostave pravomoćne odluke o troškovima ovog upravnog spora.

Obrazloženje

1. Rješenjem tuženika KLASA: 141-02/22-03/03531720679, URBROJ: 341-99- 06/2-22-8013 od 11. travnja 2023. odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Zagrebu, KLASA: UP/I 141-02/20-03/03531720679, URBROJ: 341-25-06/2- 20-022696 od 15. studenog 2022., a kojim rješenjem je tužitelju, kao pripadniku Hrvatskog vijeća obrane, odbijen zahtjev za priznanje prava na invalidsku mirovinu.

2. Tužitelj je u cilju osporavanja zakonitosti rješenja 23. travnja 2024. podnio tužbu Upravnom sudu u Zagrebu, a koji sud se rješenjem posl.br. Us I -2148/2024-7 od 13. svibnja 2025. oglasio mjesno nenadležnim i predmet ustupio ovom sudu na daljnje rješavanje.

3. Tužitelj pravodobno podnesenom tužbom osporava zakonitost rješenja. Tvrdi da je njegovo zdravstveno stanje trajno teško narušeno 2. prosinca 1993. detonacijom granate. Tuženikovo tumačenje prema kojem je detonacijom zadobivena „povreda“ ne „ranjavanje“ da je pretjerano formalističko i suprotno ustaljenoj praksi Ustavnog suda Republike Hrvatske. Ističe da iz njegove medicinske dokumentacije proizlazi radna nesposobnost kao posljedica ranjavanja koja se očituje u tjelesnim i psihičkim oštećenjima. U odnosu na stav tuženika da nije dokazan kontinuitet statusa ratnog vojnog invalida iz članka 6. stavka 3. Ugovora HVO, ukazuje kako je taj prigovor istaknut nakon gotovo dvadeset godina vođenja postupka, premda je pitanje kontinuiteta statusa bilo moguće ispitati već u vrijeme podnošenja zahtjeva. Tužitelj da je dostavio dokaz o statusu ratnog vojnog invalida pri pokretanju postupka, a taj status da ima i dalje. Predlaže sudu poništiti rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje te sam riješi upravnu stvar na način da prizna pravo na invalidsku mirovinu zbog potpunog gubitka radne sposobnosti.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbeni zahtjev i ostaje kod navoda iznijetih u osporavanom rješenju. Poziva se na zaključke iz nalaza i mišljenja iz prvostupanjskog i drugostupanjskog vještačenja prema kojima invalidnost tužitelja nije posljedica ranjavanja čime nisu ispunjeni uvjeti za stjecanje prava na invalidsku mirovinu. Predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

5. U sporu je održana rasprava te je strankama, u skladu s čl. 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 36/24., 39/26.; dalje: ZUS), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

6. Radi razjašnjenja činjenica važnih za donošenje odluke (čl. 49. st. 2. ZUS-a), sud je proveo dokazni postupak čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu ovog upravnog spora i spisu predmeta upravnog postupka koji je prethodio ovom sporu te je izveden dokaz medicinskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku prim. dr. sc. Mariji Zavalić, dr.med. (nalaz i mišljenje na str. 13-27 spisa).

7. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, u skladu s odredbom čl. 114. st. 3. ZUS-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

8. Iz podataka spisa sud utvrđuje kako je tužitelj 28. srpnja 2006. podnio zahtjev za priznanje prava invalidsku mirovinu primjenom Ugovora između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o suradnji na području prava stradalnika rata u Bosni i Hercegovini koji su bili pripadnici Hrvatskog vijeća obrane i članova njihovih obitelji (Narodne novine, Međunarodni ugovori br. 2/06.; dalje: Ugovor HVO). Rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, broj: 504282 od 25. svibnja 2016., dopuštena je obnova postupka u kojem je ranije bio odbijen navedeni zahtjev. Rješenjem Područne službe u Zgrebu, broj: 671709, od 12. rujna 2019. odbijen je zahtjev za priznanje prava na invalidsku mirovinu primjenom Ugovora HVO u obnovi postupka. Rješenjem Središnje službe, broj: 504282, od 13. siječnja 2020. uvažena je žalba i poništeno navedeno rješenje Područne službe u Zagrebu od 12. rujna 2019. te je predmet vraćen prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak uz obrazloženje da u postupku nije dokazano da tužite lj nije kontinuirano imao status ratnog vojnog invalida HVO-a, odnosno da je taj status stekao tek protekom roka propisanog čl. 6. st. 3. Ugovora HVO. Ujedno je prvostupanjsko tijelo upućeno da od nadležnih tijela Bosne i Hercegovine pribavi dodatna očitovanja radi utvrđivanja eventualnog prekida statusa ratnog vojnog invalida, odnosno isplate osobne invalidnine. Nadalje iz spisa postupka proizlazi da su rješenjima tuženika od 1. prosinca 2020. i 6. listopada 2022. usvojene žalbe zbog tzv. „šutnje uprave“ te je prvostupanjskom tijelu naloženo donošenje odluke u izvršenju rješenja od 13. siječnja 2020.

9. Osporavano prvostupanjsko rješenje od 15. studenog 2022. doneseno je u izvršenju rješenja od 6. listopada 2022. te je njime zahtjev tužitelja za priznanje prava na invalidsku mirovinu odbijen pozivom na zaključke Zavoda za vještačenje profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, broj 797590, od 17 . kolovoza 2022. prema kojima kod tužitelja ne postoji invalidnost prouzročena ranjavanjem, odnosno ne postoji smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost niti djelomičan niti potpuni gubitak radne sposobnosti. Povodom žalbe protiv prvostupanjskog rješenja drugostupanjsko tijelo je pribavilo Nalaz i mišljenje Vijeća vještaka Središnjeg ureda Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom iz kojeg proizlazi da kod tužitelja postoji djelomični gubitak radne sposobnosti, uzrok 70% ranjavanje u svezi sa Zakonom o hrvatskim braniteljima i članovima njihovih obitelji i 30% bolest koja nije u svezi s tim zakonom. Utvrđuje se kako je priznati RVI radi bolesti po T 234c (teški oblik PTSP) te ozljede (hernia diska lakšeg oblika po T 201 a.). Ocjenjuje kako lakše površno ranjavanje mekih česti glave, leđa donjih udova nije ostavilo funkcionalne posljedice i nema utjecaja na radnu sposobnost, a kako ozljeda i bolest nisu predmet ocjene sukladno odredbama čl. 1. st. 1. t. 7 Ugovora HVO, odnosno kako uzrok invalidnosti nije u svezi toga članka. Stoga je osporavanim drugostupanjskim rješenjem od 11. travnja 2023. odbijena žalba tužitelja kao neosnovana uz obrazloženje da kod tužitelja nije utvrđena invalidnost po osnovi ranjavanja, kao i da nisu pribavljeni dokazi o postojanju kontinuiteta statusa ratnog vojnog invalida u roku propisanim čl. 6. st. 3. Ugovora HVO (do 31. srpnja 2006.).

10. Odredbom čl. 1. st. 1. t. 7. Ugovora HVO definirane su osobe na koje se primjenjuju odredbe tog Ugovora kao pripadnici Hrvatskog vijeća obrane koji su stradali na teritoriju Bosne i Hercegovine te ostvarili status ratnog vojnog invalida, po osnovi ranjavanja ili zatočeništva ukoliko su državljani Republike Hrvatske.

11. Među strankama nije sporno da je tužitelj hrvatski državljanin i pripadnik Hrvatskog vijeća obrane (HVO), da je 2. prosinca 1993. stradao u ratnim okolnostima uslijed eksplozije granate na teritoriju Bosne i Hercegovine, niti da mu je u Bosni i Hercegovini priznato svojstvo ratnog vojnog invalida V. grupe sa 70% vojnog invaliditeta i to po osnovi psihičkog i tjelesnog oštećenja nastalog kao posljedica ratnog stradavanja.

12. Sporno je ispunjava li tužitelj uvjete iz čl. 1. st. 1. t. 7. Ugovora HVO, odnosno je li invalidnost posljedica ranjavanja, kao i ispunjava li uvjet kontinuiteta statusa ratnog vojnog invalida iz čl. 6. st. 3. Ugovora HVO.

13. Sud ne prihvaća zaključak tuženika da ozljeda (hernia diska) i bolest (PTSP) nisu predmet ocjene sukladno čl. 1. st.1. t. 7. Ugovora HVO.

14. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka prim. dr. sc. Marije Zavalić, dr.med., od 22. prosinca 2025. proizlazi da kod tužitelja postoji djelomični gubitak radne sposobnosti (70%), pri čemu 30 % uzroka otpada na trajne promjene osobnosti kao posljedicu kroničnog PTSP-a, a PTSP je izravno uzrokovan traumatskim događajem - eksplozijom granate i ranjavanjem 2. prosinca 1993., dok je preostali djelomični gubitak radne sposobnosti od 40% uzrokovan ozljedom kralježnice (hernija intervertebralnog diska) većim dijelom izazvane udarcem o tlo nakon udarnog vala prilikom detonacije granate. Vještak utvrđuje i kako kod tužitelja postoje bolesti kralježnice koje nisu u vezi s ratnim stradavanjem.

15. Nadalje, iz medicinske dokumentacije neposredno nakon stradavanja proizlazi postojanje višestrukih ozljeda gelerskog podrijetla, rupture bubnjića te akutne psihičke reakcije, dok je u samom upravnom spisu stradavanje tužitelja označeno kao „ranjavanje gelerima“.

16. Sud utvrđuje da je tužitelju u Bosni i Hercegovini priznato svojstvo ratnog vojnog invalida sa 70 % invaliditeta po osnovi ranjavanja i psihičkog oštećenja nastalog u ratnim okolnostima, što je u skladu s utvrđenjem da su psihičke posljedice (PTSP) i tjelesne ozljede jedinstveno posljedica istog ratnog događaja.

17. Također, Ustavni sud Republike Hrvatske je odluci broj: U-III-1941/2011 od 14. veljače 2013. ocijenio da je zaključak o neostvarivanju statusa RVI pri stradavanju na prvoj crti bojišnice od detonacije granate pozivom na to da je invalidnost nastala po osnovi povrede i oboljenja, a ne po osnovi ranjavanja i zatočeništva, neživotan i arbitraran, vođen formalističkim pristupom, protivnim smislu i svrsi Ugovora.

18. Stoga je, prema mišljenju ovog suda, pogrešan zaključak upravnih tijela da bi ozljeda i bolest bili odvojeni od ranjavanja ili da ne bi predstavljali posljedicu ratnog stradavanja u smislu čl. 1. st. 1. t. 7. Ugovora HVO.

19. Slijedom navedenog, sud utvrđuje da su psihičke i tjelesne posljedice kod tužitelja, uključujući PTSP i hernija diska, u uzročno-posljedičnoj vezi s ratnim ranjavanjem od 2. prosinca 1993., pri čemu iste sudjeluju u ukupnoj invalidnosti tužitelja.

20. Sud prihvaća nalaz i mišljenje sudskog vještaka kao stručan, potpun i logičan. Dodatno, na isti stranke nisu ni imale primjedbi. Iz tog nalaza proizlazi da je kod tužitelja nastao djelomični gubitak radne sposobnosti (70%), od čega 30% s osnove PTSP i trajne promjene osobnosti (ratno stradavanje), 40 % na traumatske posljedice ozljede kralježnice (ratni događaj).

21. Prema rješenju od 9. siječnja 2007., kojim je tužitelju u Bosni i Hercegovini priznato svojstvo ratnog vojnog invalida, utvrđen je ukupni invaliditet od 70 %, po osnovi posljedica ratnog stradavanja, i to s osnove PTSP 60% i s osnove oštećenja kralježnice (hernia i v. diska lakšeg oblika) 30%.

22. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka proizlazi da su upravo PTSP i ozljede kralježnice osnovne sastavnice djelomičnog gubitka radne sposobnosti, pri čemu iste proizlaze iz ratnog događaja.

23. Tužitelj u ovom sporu ne može isticati nove bolesti ili nova zdravstvena stanja koja nisu bila obuhvaćena osnovom priznanja statusa ratnog vojnog invalida, međutim, ovlašten je osporavati stručnu ocjenu uzročne povezanosti i omjera sudjelovanja pojedinih već utvrđenih posljedica u ukupnom gubitku radne sposobnosti, odnosno dokazivati da su PTSP i tjelesne ozljede u većem stupnju ili drugačijem omjeru posljedica ratnog stradavanja nego što je to ocijenjeno u ranijem postupku.

24. Slijedom navedenog, sud utvrđuje da kod tužitelja postoji invalidnost koja je u pretežitom dijelu (70%) posljedica ratnog stradavanja od 2. prosinca 1993., te da su kod tužitelja ispunjene pretpostavke iz čl. 1. st. 1. t. 7. Ugovora HVO.

25. Budući da je tijekom upravnog spora utvrđena uzročno-posljedična veza između invalidnosti tužitelja i ratnog stradavanja, preostaje utvrditi isključivo ispunjenje uvjeta iz čl. 6. st. 3. Ugovora HVO, odnosno kontinuitet statusa ratnog vojnog invalida do 31. srpnja 2006.

26. Međutim, iz spisa ne proizlazi da je ta činjenica potpuno i nedvojbeno utvrđena, niti su u upravnom postupku pribavljeni svi relevantni dokazi od nadležnih tijela Bosne i Hercegovine.

27. Rješenje Ureda za obranu Kreševo od 10. veljače 1996. predstavlja relevantan dokaz o ranije priznatom statusu ratnog vojnog invalida tužitelja, međutim samo po sebi ne daje nedvojben odgovor na pitanje kontinuiteta tog statusa u smislu čl. 6. st. 3. Ugovora HVO budući da se kontinuitet odnosi na neprekinuto postojanje statusa u propisanom razdoblju do 31. srpnja 2006.

28. Iz obrazloženja osporenog drugostupanjskog rješenja proizlazi da to tijelo temeljem vještačenja u upravnom postupku nije utvrdilo postojanje invalidnosti u smislu čl. 1. st. 1. t. 7. Ugovora HVO, slijedom čega nije pristupilo ni daljnjem utvrđivanju činjenica relevantnih za ocjenu kontinuiteta statusa ratnog vojnog invalida.

29. Tuženik je pritom sam naveo (str. 3. obrazloženja pobijanog rješenja) da bi daljnje utvrđivanje činjenica o kontinuitetu statusa bilo potrebno tek u slučaju da je prethodno utvrđena invalidnost u smislu Ugovora HVO, što u upravnom postupku nije učinjeno.

30. Stoga je zbog pogrešnog pristupa ocjeni postojanja invalidnosti propušteno potpuno i pravilno utvrditi odlučnu činjenicu iz čl. 6. st. 3. Ugovora HVO.

31. Slijedom svega navedenoga, sud je usvojio tužbeni zahtjev i poništio osporavano rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje te predmet vratio na ponovni postupak (čl. 117. st. 1. ZUS-a). U ponovnom postupku prvostupanjsko tijelo je obvezno donijeti novu odluku u roku od 60 dana od dana dos tave pravomoćne presude (čl. 151. st. 2. ZUS-a), pri čemu je dužno postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda (čl. 119. st. 4. ZUS-a). U ponovnom postupku tijelo će, vezano pravnim shvaćanjima iz ove presude, kao utvrđeno uzeti da kod tužitelja postoji invalidnost u smislu čl. 1. st. 1. t. 7. Ugovora HVO te da je ista u pretežitom dijelu (70 %) posljedica ratnog stradavanja od 2. prosinca 1993. Stoga u ponovnom postupku nije dopušteno ponovno utvrđivanje postojanja ni opsega invalidnosti tužitelja, već isključivo je li tužitelj do 31. srpnja 2006. imao kontinuirani status ratnog vojnog invalida HVO-a. Radi utvrđenja te odlučne činjenice, tijelo će pribaviti sve raspoložive i relevantne dokaze od nadležnih tijela Bosne i Hercegovine, osobito podatke o kontinuitetu isplate prava te eventualnim prekidima statusa. Nakon cjelovite i potpune ocjenu svih pribavljenih dokaza će donijeti novu odluku kojom će, uz jasno i potpuno obrazloženje, utvrditi je li ispunjen uvjet kontinuiteta statusa ratnog vojnog invalida iz čl. 6. st. 3. Ugovora HVO.

32. Slijedom, odlučeno je kao u t. I. izreke ove presude.

33. Odluku o troškovima spora (t. II. izreke presude) sud je donio na temelju odredbi čl. 144., čl. 147. st. 1. te čl. 148. st. 1. ZUS-a uz primjenu Tbr. 27/1 i 27/2 te Tbr. 52/3 i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23., 107/25.; dalje: Tarifa) budući je tužitelj uspio u sporu u kojem je zastupan po opunomoćeniku - odvjetniku, prema neprocjenjivoj vrijednosti predmeta spora. Slijedom, priznat je trošak sastava tužbe i zastupanja na ročištu od 9. lipnja 2026., svaka radnja 500 bodova, odnosno u iznosu od po 1.000,00 eura svaka, ukupno 2.000,00 eura, što uvećano za PDV od 25% (Tbr 42. Tarife) iznosi 2.500,00 eura. Priznat je i trošak vještačenja od 600,00 eura prema računu vještaka sa str. 28/1 spisa iz razloga jer je taj trošak bio opravdan i nužan radi utvrđivanja odlučnih činjenica u sporu. Rok za isplatu naknade troškova određen je sukladno odredbi čl. 151. st. 2. ZUS-a.

34. Kako tužba nije odbačena niti je tužbeni zahtjev odbijen, tužitelji nije pozvan na plaćanje sudske pristojbe sukladno odredbi čl. 22. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/18. i 51/23.; dalje: ZSP), a pored toga stranke su u ovoj vrsti spora oslobođene plaćanja pristojbi sukladno čl. 11. st. 1. t. 16. ZSP-a.

35. Kako je navodima obrazloženja ove presude djelomično sadržajno određena nova odluka koju će tuženik donijeti u ponovnom postupku, stoga je protiv ove presude žalba dopuštena (čl. 127. st. 2. ZUS-a).

U Rijeci 7. srpnja 2026.

Sutkinja

Ana Sabljak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske (čl. 127. st. 2. ZUS-a). Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude (čl. 131. st. 1. i 2. ZUS-a). Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 126. st. 6. ZUS-a).