REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Tome Skalice 2, Slavonski Brod

Poslovni broj: Gž-704/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dubravke Šimić, kao predsjednice vijeća, te mr. sc. Zlatka Pirca, kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Draženke Ilak, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠH iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Draženki Horvat, odvjetnici iz Raba, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, zastupana po punomoćniku Odvjetničkom društvu Leko i partneri, iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci od 23. svibnja 2025. poslovni broj: P-273/2019-5, u sjednici vijeća održanoj 7. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Žalba tuženika odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci od 23. svibnja 2025. poslovni broj: P-273 /2019-55.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova podnesene žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

I. „Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu i to u dijelu čl. 4 broj ugovora 9012031135 zaključenog 17. listopada 2006. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao banke kojim je tuženik dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenjivim kamatnim stopama jednostranom odlukom tuženika od 15. prosinca 2006. pa do isplate.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.494,95 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 1. listopada 2015 pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdobljedulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizišla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.977,85 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizišla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja u dijelu u kojem traži utvrđenje ništetnom promjenjive kamatne stope u cijelosti, kao i u dijelu zahtjeva za nadoknadu parničnog troška u preostalom dijelu kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

I Dopušta se preinaka tužbe.

II. Utvrđuje se da je tužba u predmetnoj pravnoj stvari povučena za iznos od 1.601,67 eura ( preko iznosa od 3.494,95 eura do 5.096,62 eura).

2. Pravodobno izjavljenom žalbom prvostupanjsku presudu pobijaju tuženik zbog žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. točka 1-3 Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08- Odluka USRH, 123/08, 57/11,148/11, 25/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP).

2.1. U žalbi se poziva na odluku Vrhovnog sud Republike Hrvatske Rev.637/2019-2 u kojoj je zauzeo shvaćanje da tužitelj koji je prihvatio konverziju na temelju ZID ZKP/15 zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženikom kao kreditorom nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorene kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF odnosno denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF zato što je izračun konverzije kredita iz članka 19.c. ZID ZKP/15 stavaka 1. uključuje i te uplate.

2.2. Navodi da donesenom presudom tužitelj ostvaruje pravo protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju, i to izmjenama iz NN 102/15. te ističe da je ZID ZKP lex specialis za predmetnu materiju.

2.2. Tvrdnji je da pravni interes za vođenje postupka imaju samo potrošači koji nisu iskoristili pravo na konverziju te da se sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru radi o novom sporazumu koji predstavlja novu pravnu osnovu, a da tužitelj niti po ranijoj pravnoj osnovi ne može ostvarivati bilo kakvu uplatu.

2.3. Ističe i da je valutna klauzula ugovorena u skladu sa odredbama Zakona o obveznim odnosima, ali da je pogrešno ocijenjen i prigovor zastare te smatrajući da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a predlaže da se prvostupanjska presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev i naloži tuženiku da tužitelju naknadi troškove podnesene žalbe uključujući i trošak žalbenog postupka podredno, da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Neosnovano tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP), budući presuda nema takvih nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka je razumljiva i ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, a u obrazloženju su navedeni svi razlozi o odlučnim činjenicama, te o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika.

5.1. Ne nalazi se ni da bi prvostupanjski sud počinio koju od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a od onih na koje se u skladu sa odredbom članka 365. stavak 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

4. Neosnovan je i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja na koji se u žalbi također poziva tuženik. Činjenično stanje odlučno za ocjenu osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva potpuno je i pravilno utvrđeno i ono se navodima žalbe ne dovodi u sumnju, tim više što žalitelj u žalbi ne ističe određene dokaze i činjenice koji bi upućivali na drugačije činjenično stanje od onoga kojeg je utvrdio prvostupanjski sud i na temelju kojega je donio pobijanu presudu.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu i to u dijelu čl. 4 broj ugovora 9012031135 zaključenog 17. listopada 2006. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao banke kojim je tuženik dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenjivim kamatnim stopama jednostranom odlukom tuženika od 15. prosinca 2006. pa do isplate, te restitucijski zahtjev za isplatu iznosa od 3.494,95 eura s zateznom kamatom po osnovi preplaćenog iznosa zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj zateznoj kamati.

7. Prvostupanjski sud je utvrđenja:

- da su stranke, i to tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao davatelj kredita, sklopili ugovor o kreditu na iznos 115.225,81 CHF u kunskoj protuvrijednosti, 252 mjesečnih anuiteta

- u čl. 4. ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja u trenutku ugovaranja iznosi 4,25% godišnje koja se može mijenjati u skladu sa važećim odlukama banke, a ugovorena je i valutna klauzula,

- da je 29. prosinca 2015. zaključen Aneks ugovora o kreditu kojim se utvrđuje iznos preostale neotplaćene glavnice (nedospjele) na dan 30. rujan 2015. i koja iznosi 52.164,95 eura, a koja glavnica je utvrđena primjenom srednjeg tečaja tuženika na 30.rujna 2015 kao dana konverzije.

- da ugovor jest konvertiran prema Zakonu o potrošačkom kreditiranju u euro s danom 30. rujan 2015.

- radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva izveden je dokaz financijskim vještačenjem, na koji matematički izračun niti tužitelj niti tuženik nisu imali primjedbi te ovaj sud isti prihvaća kao objektivan i u skladu s pravilima struke,

- da u nalazu i mišljenju vještak utvrđuje da je tuženik proveo konverziju tužiteljevog kredita iz CHF u EUR na dan 30. rujan 2015.,

- da preplata kamate (više plaćena kamata) iznosi 5.888,57 EUR (tab. 3, st. 8 do 10). Manje plaćena kamata iznosi 791,95 EUR. Neto preplata kamate, kao razlika više i manje plaćene kamate, iznosi 5.096,62 EUR.

- da je konverzija provedena u skladu s ZIDZPK/15,

- da je u konverziji na dan 30. rujan 2015. utvrđena preplata od 6.143,86 eura, odnosno 6.225,85 po fiksnom tečaju konverzije,

- da tuženik u ovom postupku nije dokazao da je tužitelja kao potrošača i slabiju ugovornu stranu prije i tijekom sklapanja ugovora obavijestio te informirao o načinu promjene kamatne stope i parametrima kako se promjena kamatne stope mijenja i o čemu ta promjena ovisi

- da iz spisu priležećeg Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnom tipskom ugovoru

- da provedbom konverzije, a uzevši pri tome sve efekte provedene konverzije u obzir, tužiteljeva obveza po kreditu nije svedena na onaj iznos kolika bi bila prema početnim uvjetima kredita uz eliminaciju ništetnih ugovornih odredbi (ništetna odredba o načinu promjenjivosti kamatne stope), jer preplata u konverziji po ZIDZPK/15 ne polazi od ništetnih ugovornih obveza po CHF kreditu, te se njenom provedbom kredit ne svodi na početne uvjete (dopuna nalaza i mišljenja od 28. ožujka 2025.vještak)

- da zatezna kamata na više plaćenu kamatu do konverzije 30. rujna 2015. iznosi 3.834,23 eura (tab. 1, st. 3)., a da zatezna kamata na neto preplatu kamate do konverzije 30. rujna 2015. iznosi 3.620,77 EUR (tab. 2,.st. 3),

- da ako se preplata u konverziji prebije sa više plaćenom kamatom sa zateznom kamatom do konverzije 30. rujna 2015., neto potraživanje tužitelja iznosi 3.494,95 eura (tab. 3).

- da ako se preplata u konverziji prebije s neto preplatom kamate sa zateznom kamatom do konverzije 30.rujna 2015., neto potraživanje tužitelja iznosi 2.489,54 eura (tab. 4).

- da iako se preplata/manjak u konverziji ne bazira na preplati kamate i tečaja po CHF kreditu, nego se računa na temelju dospjelih obveza kamate i glavnice po simuliranom otplatnom planu kredita u EUR i stvarnih uplata kamate i glavnice u kunama po CHF kreditu, koje u sebi sadrže i preplatu kamate i tečaja, može se tvrditi da su preplate kamate i tečaja po CHF kreditu uzete u obzir,

- da je kredit konvertiran u EUR 29. prosinca 2015. s danom 30. rujan 2015., a da je na dan 30. rujan 2015. utvrđena pretplata, koji iznos će se koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli EUR uz naznaku dinamike plaćanja u čl. 5 Dodatka.

- da provedbom konverzije, a uzevši pri tome sve efekte provedene konverzije u obzir, tužiteljeva obveza po kreditu nije svedena na onaj iznos kolika bi bila prema početnim uvjetima kredita uz eliminaciju ništetnih ugovornih odredbi (ništetna odredba o načinu promjenjivosti kamatne stope), jer preplata u konverziji po ZIDZPK/15 ne polazi od ništetnih ugovornih obveza po CHF kreditu, te se njenom provedbom kredit ne svodi na početne uvjete).

8. U obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud navodi da je u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji se je vodio pod posl.br. P- 1401/12 presudom od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. pravomoćno utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene banke o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je tužena postupila suprotno tada važećim Zakonima o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 6. kolovoza 2007., a nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07,125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 te suprotno odredbama).

9. Prvostupanjski sud nadalje navodi da iz provedenih dokaza zaključuje da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja kao u podnesku od 5. svibnja 2025. osnovan u cijelosti, dakle u odnosu na zahtjev za isplatu zatezne kamate na više plaćene iznose preplaćene kamate (varijanta A), umanjeno za preplatu koja je tužitelju priznata prilikom konverzije (pravilo o uračunavanju ispunjenja iz čl. 171.st.2. i 172. Zakona o obveznim odnosima), kako je to zahtijevao tužitelj, a sve kao razliku više plaćene kamate zbog ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu do dana zaključenja Aneksa br. 1, sve pobliže opisano kao u točki II. izreke presude, a pozivajući se na odredbe članaka 327.,328,323 stavak 1. Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine „ 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 28/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23. dalje: ZOO), te 3., 81..83., 87., Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03. dalje ZZP/03), te konačno odredbe članaka 215 ZOO-a odbijajući prigovor zastare i članak ZOO-a kojima je reguliran institut stjecanja bez osnove.

10. Materijalno pravni pristup prvostupanjskog suda je pravilan.

11 U odnosu na žalbeni razloge pravilne primjene materijalnog prava kao i žalbenog razloga nepotpuno i nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja, valja se osvrnuti na odluku Vrhovnog suda RH Rev-457/2025-21, u kojoj je navedeno:

„Ovaj sud smatra da je ZID ZPK/15 donesen nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca) u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene u posebnom razdoblju od 2004. do 2008. koji su denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF i obzirom da je tečaj CHF izrazito jačao s vremenom te su rasle ugovorene promjenjive kamatne stope što je dovelo u izrazito težak položaj korisnike kredita i potrošača. Stoga je ZID ZPK/15 imao za cilj otkloniti nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i osigurati korisnicima kredita u CHF, odnosno u kunama vezano za tečaj CHF, isti položaj u odnosu na korisnike kredita u valuti EUR. Na temelju odredbi čl. 19.b i čl. 19.c koji su dodani čl. 1. ZID ZPK/15 proizlazi da vjerovnik i dužnik uređuju svoje odnose u pogledu valute obveze i kamatne stope za cijelo razdoblje od sklapanja kredita pa nadalje (na način da se korisnik kredita dovodi u isti položaj kao da je ugovor o kreditu sklopio uz valutnu klauzulu u EUR) s time da se razlika između više uplaćenih iznosa i obveze koju bi potrošač imao da je sklopio ugovor s valutnom klauzulom u EUR računa kao preplata, kojom se ovisno o okolnostima slučaja postupa sukladno dodanoj odredbi čl. 19.c st. 5. ZID ZPK/15. Također valja istaknuti da je pitanje valjanosti sporazuma o konverziji bilo ocjenjivano u oglednom postupku koji se pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske vodio u predmetu Gos-1/2019, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, a koje pitanje je glasilo:

„Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?“,

Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem od 4. ožujka 2020. dao je sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“.

Važno je naglasiti i da Ustavni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem broj U- I- 3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/15 (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – "Narodne novine" broj 102/15) te je ocijenio da su oba zakona usklađena s Ustavom.

U navedenom je rješenju Ustavni sud Republike Hrvatske, pored dane ocjene formalne i materijalne ustavnosti, istaknuo da osporeni ZID ZPK/15 ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima.

Također je potrebno dodati da se odredbe Glave II. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP/14) koji uređuju pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima ne primjenjuju na ugovorne odredbe kojima se u ugovoru unose zakonske odredbe prisilne prirode odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku jer to prijeći odredba čl. 49. st. 5. ZZP/14.

S obzirom da se tužitelj u reviziji poziva na sudsku praksu Suda EU u određenim predmetima, tužitelju valja ukazati na presudu Suda EU u predmetu C-567/20 od 5. svibnja 2022. donesenu u povodu zahtjeva za prethodnu odluku na temelju čl. 267. Ugovora o funkcioniranju Europske Unije koji je uputio Općinski građanski sud u Zagrebu, i gdje je Sud EU dao tumačenje o području primjene ratione temporis i ratione materiae Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima u podudarnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. Tako je Sud EU odgovarajući na postavljeno pitanje izrazio pravno shvaćanje da čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima (odredbama) u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da ugovorne odredbe koje su odraz odredaba nacionalnog prava na temelju kojih je prodavatelj robe ili pružatelj usluge bio dužan potrošaču predložiti izmjene njihova originalnog ugovora putem sporazuma čiji je sadržaj određen tim odredbama i taj je potrošač imao mogućnost prihvatiti takvu izmjenu, nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive. Sklapanjem Aneksa Ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15 kojim su stranke iznova od dana sklapanja Ugovora o kreditu uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, na valjan način, ugovoren među strankama, prestala je obveza tuženice (čl. 160. ZOO) na povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovornih kamata i valutne klauzule u CHF, a koja bi obveza proizlazila iz opće odredbe obveznog prava (čl. 1111. st. 1. ZOO) i ti, više plaćeni iznosi, nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženice. ZID ZPK/15 je u odredbama čl. 19.d i čl. 19.e propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila zaključenju Ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora, pa je tužitelj kao potrošač bio u prilici još prije sklapanja Aneksa Ugovora proučiti njegove odredbe.

U skladu s navedenim, primjena posebnog propisa (ZID ZPK/15) derogira opće odredbe ZOO o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se svote koje su plaćene na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate te devizne klauzule u CHF, ne vraćaju potrošaču, već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom Ugovora o kreditu, a na način kako je to određeno u ZID ZPK/15. Kod toga ovaj sud napominje da nije pravno odlučno u kakvom su položaju oni potrošači koji su prihvatili konverziju u odnosu na one koji nisu jer je to bio izbor kojeg je ZID ZPK/15 jasno definirao i u slučaju tog izbora potrošači koji su prihvatili konverziju više se ne nalaze u položaju dužnika iz kredita s valutnom klauzulom u CHF. Dakle, radilo se o valjanom izboru koji je učinjen od strane korisnika kredita i potrošača i u skladu sa zakonom čija ustavnost i zakonitost nije dovedena u pitanje. Stoga nema nejednakosti tužitelja pred zakonom i sudovima kako to navodi tužitelj jer na potrošače koji su konvertirali kredit primjenjuje se specijalni propis ZID ZPK/15 na temelju kojeg je konverzija kredita provedena i između stranaka zaključen Aneks ugovoru o kreditu koji izaziva pravne učinke. Nasuprot tome, na potrošače koji nisu proveli konverziju svog kredita navedeni lex specialis nije moguće primijeniti i stoga se ne radi o usporedivoj pravnoj situaciji. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 19/22, 59/23 – dalje: ZZP/22), a i njegov prethodnik ZZP/14 na isti način definiraju svrhu i cilj zakona, koja se svodi (čl. 1.) na zaštitu osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga, kao i pri drugim oblicima stjecanja proizvoda i usluga na tržištu, i to:

1. pravo na zaštitu ekonomskih interesa potrošača

2. pravo na zaštitu od opasnosti za život, zdravlje i imovinu

3. pravo na pravnu zaštitu potrošača

4. pravo na informiranje i izobrazbu potrošača

5. pravo na udruživanje potrošača u svrhu zaštite njihovih interesa

6. pravo na predstavljanje potrošača i sudjelovanje predstavnika potrošača u radu tijela koja rješavaju pitanja od njihova interesa.

Dakle, kada se govori o zaštiti potrošača ta zaštita svoje domete može imati samo u okviru određenog tržišta, u ovom slučaju tržišta financijskih proizvoda i usluga (kredita) na području Republike Hrvatske. Notorno je da su banke na tržište plasirale proizvode kredite - s valutnim klauzulama, uglavnom vezanim na CHF ili EUR, ali su također plasirale kredite i u nacionalnoj valuti, kuni. Potrošač ima i pravo da ako proizvod koji je kupio ima nedostatke dobiti u zamjenu drugi proizvod, ili drugo odgovarajuće obeštećenje. Ako, i kada se potrošač odluči da umjesto proizvoda koji ima nedostatke koji mu nisu bili predočeni, za koje nije mogao znati, ako mu sve karakteristike proizvoda nisu bile poznate, a za što je odgovoran trgovac, dobije u zamjenu drugi proizvod koji nema sve mane i nedostatke, tada može dobiti samo jedan od onih proizvoda koji postoje na domaćem tržištu, a ne nekakav imaginarni nepostojeći proizvod koji se na tržištu ne nudi niti se ikada nudio.

Stoga, kako su se na tržištu nudili financijski proizvodi - krediti s valutnom klauzulom u EUR, kada je potrošač optirao da u zamjenu za proizvod s nedostatkom

- kredit s valutnom klauzulom vezanom za CHF, primi drugi proizvod uz obvezu banke da izvrši obračune sukladno citiranim odredbama, time je u biti potrošač ostvario zaštitu koju mu citirani zakoni pružaju unutar uvjeta i ponude na domaćem tržištu jer se pravo na potrošača da mu se uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštenih odredbi nije bilo ne može ostvariti izvan uvjeta konkretnog tržišta – u ovom slučaju financijskih usluga.

Zaštita ekonomskih interesa potrošača, koja uključuje i zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi, nužno je povezana s unutarnjim tržištem i kao njegov dio upotpunjuje ostvarivanje tržišnih sloboda. Tržišna sloboda je, u skladu s odredbom čl. 49. st. 1. Ustava, temelj gospodarskog ustroja Republike Hrvatske i izvire, među ostalim, iz koncepta socijalne države (čl. 1. Ustava), koji obvezuje državnu i javnu vlast da utječu na tržišnu funkciju, odnosno da se miješaju u nju kako bi se osiguralo ostvarenje temeljnih socijalnih prava, ostvarila socijalna sigurnost i izjednačile ili umanjile ekstremne socijalne razlike (tako i Ustavni sud RH, odluka broj U-I-1694/2017 od 2. svibnja 2018.). U kontekstu zaštite potrošača u vezi s pravom na povrat neosnovano isplaćenih iznosa na temelju nepoštene ugovorne odredbe, nacionalni propisi upravo imaju zadatak potrošačima pružiti visoki stupanj zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi, ali uz osiguranje urednog funkcioniranja tržišta i tržišnih sloboda. U ovakvim okolnostima valja zaključiti da zamjena nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca jer, s jedne strane, omogućuje donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača budući da je potrošač kao slabija ugovorna strana objektivno bio u mogućnosti informirano procijeniti hoće li prihvatiti ili odbiti ponudu banke za sklapanje ugovora o konverziji. Pritom se posebno naglašava da je zaključenje ugovora o konverziji ovisilo o volji potrošača jer je samo potrošaču ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije. S druge strane, ovakav način uređenja zamjene nepoštenih ugovornih odredbi omogućuje i balansiranje interesa potrošača i trgovca na tržištu.

Naime, učinak konverzije prema ZID ZPK/15 djeluje ex tunc što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav je postojao, već sama po sebi, ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe i to u okolnostima i u proceduri koja je unaprijed poznata i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno rješenje. Na taj je način, prema ocjeni revizijskog suda, zaključenjem Aneksa ugovoru o kreditu koji je zaključen prema pravilima posebnog propisa (ZID ZPK/15) uspostavljena ravnoteža između efektivne zaštite i zahtjeva pravne sigurnosti, kao i zaštite legitimnih očekivanja strana u ugovornom odnosu koje su postupale u dobroj vjeri u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe čl. 19.c u vezi s čl. 19.e ZID ZPK/15 (prema odredbi čl. 19.e ZID ZPK/15, potrošači snose: razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz čl. 19.c st. 1. toč. 1. ovoga Zakona, zatim iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada troškova iz čl. 19.c st. 1. toč. 4. ovoga Zakona te iznos kamata i tečajnih razlika na ime preplate iz čl. 19.c st. 1. toč. 5. ovoga Zakona). Interveniranje u takav pravni odnos na način koji to tužitelj zahtijeva - unutar opsega obračuna izvršenog prema odredbi čl. 19.c u vezi s odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15, bilo bi suprotno slobodi ugovaranja i slobodi tržišnog natjecanja koja izvire iz slobode ugovaranja. Slijedom navedenog, pravilno je drugostupanjski sud odbio zahtjev tužitelja u dijelu u kojem isti potražuje glavnicu preplaćenih iznosa na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF i promjeni kamatne stope na temelju jednostrane odluke tuženice. Međutim, tužitelj je tužbenim zahtjevom zatražio i zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o deviznoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi i to za razdoblje od dana plaćanja pojedinačnih mjesečnih obroka kredita do sklapanja Aneksa Ugovora o kreditu. Prema pravnom shvaćanju ovoga suda taj dio nije obuhvaćen obračunom u konverziji niti je uređen u ZID ZPK/15 pa je u tom dijelu osnovan zahtjev tužitelja na temelju općeg propisa iz čl. 1111. i čl. 1115. ZOO.

Dakle, tužitelju pripadaju od dana sklapanja Ugovora o kreditu pa do dana prestanka obveze izvršenom konverzijom kredita (30. rujna 2015.) zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem ništetnih i nepoštenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i deviznoj klauzuli u CHF, što znači na sve one iznose koje je tužitelj plaćao više od početnog tečaja i od početne kamatne stope. Kod toga je također potrebno dodati da tužitelju te zatezne kamate pripadaju u cijelosti i bez oduzimanja od bilo kakve preplate utvrđene Aneksom Ugovora o kreditu na temelju ZID ZPK/15.

Stoga odgovor na pitanje u odnosu na koje je tužitelju dopušteno izjavljivanje revizije glasi:

"Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji.".

12. U odnosu na takvo pravno shvaćanje stajalište je ovog suda, a i razvidno je da je prvostupanjski sud prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka (varijanta A) upravo postupio s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda RH, te je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilnom primjenom materijalnog prava donio pobijanu presudu.

13. Konverzija sama za sebe ne isključuje provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi, već ista zahtijeva utvrđenje je li konverzijom u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama budući je dodatkom ugovora o kreditu samo izjednačen položaj tužitelja kao korisnika kredita u CHF s položajem u kojem bi bila da je ugovor o korištenju kredita u valuti eur, pri čemu niti odredbama ZID ZPK, a na temelju kojih je zaključen Aneks ugovora o kreditu, nije reguliran pravni položaj onih odredbi kojima se u Ugovorima Aneksa o kreditu koji su izraženi u valuti CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa niti je propisano na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost takvih odredbi koje bi nastupile što bi banke bez prethodnog dogovaranja s korisnicima kredita same tj. nepošteno mijenjale prvobitno ugovorene kamatne stope. Konverzije kredita u CHF u kredit u valuti eur izvršena je na temelju odredbi ZID ZPK te se odnosi isključivo na ugovorne odredbe proizašle iz ugovora o kreditu, a ne na izvanugovorne obaveze stranaka kao što su restitucijski zahtjevi korisnika kredita s osnova ništetnih ugovornih odredbi pa kako su sporne odredbe ugovora o kreditu utvrđene nepoštenim odnosno ništetnim, sukladno odredbama ZZP-a te Zakona o potrošačkom kreditiraju koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da tužiteljici pripada pravo na individualni restitucijski zahtjev prema kojemu je tuženik dužan vratiti sve ono što je primio na temelju ništetnih odredbi ugovora.

13.1. Tužitelju pripada pravo da unatoč tome što je sklopio Aneks ugovora o kreditu potražuje od tuženika zatezne kamate na preplaćene iznose koji su nastali zbog neosnovanog povećanja prvobitno ugovorene kamate, budući da razlika postoji unatoč zaključenom Aneksu ugovora, a što je utvrđeno financijskim vještačenjem.

14. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa ,pa je osnovano prvostupanjski sud zaključio da je osnovana osnov tužbe, a provedenim vještačenjem je prihvaćajući isto utvrdio i visinu tužbenog zahtjeva dajući za svoju odluku valjane razloge zašto je prihvatio

15. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio neosnovanim i prigovor zastare navodeći da je tužbom u kolektivnom sporu prekinuta zastara, a da je ista ponovno počela teći nakon pravomoćnosti odluke o promjenjivoj zateznoj kamati dakle od 14. lipnja 2014. pa kako je tužba u predmetnom sporu podnesena 20. veljače 2019. godine to nije protekao opći zastarni rok za potraživanja na osnovu stjecanja bez osnove i zahtjev tužitelja je podnesen unutar zakonskog roka od 5. godina.

16. Neosnovano se u žalbi tuženik osvrće na pravilnost ugovaranja valutne klauzule, budući iste odredbe ugovora o kreditu nisu predmetom ovog postupka, a pozivanja na odluke Vrhovnog suda RH nije primjenjivo u konkretnom postupku kao što nije osnovano pozivanje na Zakon o potrošačkom kreditiranju u odnosu na kojega je odgovorenu u obrazloženju ove odluke kao i prvostupanjske presude na način da taj zakon nije dao odgovore na sporna pitanja ali i da provedbom konverzije nije nastupila ravnoteže u pravima i obvezama stranaka.

17. Zbog iznesenog valjalo je odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu, kako u odluci o glavnim zahtjevima tako i u odluci o troškovima, koji su kako po osnovi tako i visini pravilno odmjereni, te na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a presuditi kao u izreci.

18. Tuženik nije uspio u žalbenom postupku pa mu nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka, te je primjenom odredbe članka 166. stavak 1. ZPP-a odlučeno kao u točki II izreke ove presude.

19. Na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a presuđeno je kao u izreci.

U Slavonskom Brodu, 7. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Dubravka Šimić