Republika Hrvatska
Općinski sud u Rijeci
Stalna služba u Opatiji
Maršala Tita 4
51410 Opatija
Poslovni broj P-2584/2019-31
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, po sutkinji Ani Župić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice GR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnice Senka Pilepić i Irena Lerner, odvjetnice u Zajedničkom odvjetničkom uredu Senka Pilepić i Irena Lerner u Rijeci, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupaju punomoćnici SR, Sanja Porobija i Margita Kiš Kapetanović, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Porobija i Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 15. svibnja 2026. u prisutnosti punomoćnice tužiteljice, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, po objavi od 7. srpnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetan dio ugovorne odredbe iz čl. 1. Ugovora o namjenskom kreditu broj ugovora 217/06 kreditna partija 7103101380, potvrđen od strane javnog bilježnika Olge Sokolić Ožbolt iz Rijeke, pod brojem ovjere OU-335/06 dana 27. travnja 2006.g., sklopljenog između tužitelja GR rođ. G iz [adresa] (prije na adresi [adresa] i [adresa]) OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, u dijeli koja glasi: "...uz valutnu klauzulu.", dok se odbija tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništenosti dijela odredbe iz čl. 1. navedenog Ugovora o namjenskom kreditu u dijelu u kojem je glavnica kredita iskazana u valuti švicarskog franka (CHF), a koja glasi: "...u kunskoj protuvrijednosti od 61.000,00 CHF (slovima: šezdesetjednatisuća CHF) obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke".
II. Utvrđuje se da je ništetan dio ugovorne odredbe iz čl. 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj ugovora 217/06 kreditna partija 7103101380, potvrđen od strane javnog bilježnika Olge Sokolić Ožbolt iz Rijeke, pod brojem ovjere OU-335/06 dana 27. travnja 2006.g., sklopljenog između tužitelja GR rođ. G iz [adresa] (prije na adresi [adresa] i [adresa]) OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, u dijelu u kojem je glavnica kredita iskazana u valuti švicarskog franka (CHF), a koja glasi: "...od 61.000,00 CHF (slovima: šezdesetjednatisuća CHF), te u dijelu koja glasi: "... sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita."
III. Utvrđuje se da je ništetan dio ugovorne odredbe iz čl. 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj ugovora 217/06 kreditna partija 7103101380, potvrđen od strane javnog bilježnika Olge Sokolić Ožbolt iz Rijeke, pod brojem ovjere OU-335/06 dana 27. travnja 2006.g., sklopljenog između tužitelja GR rođ. G iz [adresa] (prije na adresi [adresa] i [adresa]) OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, u dijelu u kojem je iskazan način otplate kredita u valuti švicarski franak, a koji glasi: "...u kunskoj protuvrijednosti 305,82 CHF (slovima: tristotinepetCHF i 82/100) obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja."
IV. Utvrđuje se da je ništetan dio ugovorne odredbe iz čl. 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj ugovora 217/06 kreditna partija 7103101380, potvrđen od strane javnog bilježnika Olge Sokolić Ožbolt iz Rijeke, pod brojem ovjere OU-335/06 dana 27. travnja 2006.g., sklopljenog između tužitelja GR rođ. G iz [adresa] (prije na adresi [adresa] i [adresa]) OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, u dijelu u kojem je iskazana promjenjiva kamatna stopa, a koji glasi: "... koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d..."
V. Utvrđuje se da je ništetan dio ugovorne odredbe iz čl. 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj ugovora 217/06 kreditna partija 7103101380, potvrđen od strane javnog bilježnika Olge Sokolić Ožbolt iz Rijeke, pod brojem ovjere OU-335/06 dana 27. travnja 2006.g., sklopljenog između tužitelja GR rođ. G iz [adresa] (prije na adresi [adresa] i [adresa]) OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, u dijelu u kojem je iskazana promjenjiva kamatna stopa, a koji glasi: „Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Kreditor će obavijestiti Korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja Kreditora.”
VI. Utvrđuje se da je ništetan dio ugovorne odredbe iz čl. 23. Ugovora o namjenskom kreditu broj ugovora 217/06 kreditna partija 7103101380, potvrđen od strane javnog bilježnika Olge Sokolić Ožbolt iz Rijeke, pod brojem ovjere OU-335/06 dana 27. travnja 2006.g., sklopljenog između tužitelja GR rođ. G iz [adresa] (prije na adresi [adresa] i [adresa]) OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, u dijelu koji se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu, a koji glasi: „...Korisnik kredita i ostale ugovorne strane na strani korisnika kredita izjavljuju Kreditoru da su upoznati sa činjenicom da su kredit iz članka 1. ovog Ugovora te sve obveze na povrat kredita iz ovog Ugovora vezani uz valutnu klauzulu, pa ovime i izrijekom potvrđuju da pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa na temelju ovog Ugovora.”
VII. Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati novčani iznos u visini od 2.997,58 eura, u roku 15 dana, dok se odbija tužbeni zahtjev tužiteljice radi isplate iznosa od 7.365,56 eura sa zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
VIII. Nalaže se tuženiku tužiteljici naknaditi parnični trošak u iznosu 1.138,88 eura eura zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude odnosno od 7. srpnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice radi naknade troška odbija kao neosnovan.
r i j e š i o j e
I. Dopušta se preinaka tužbe učinjena u podnesku od 12. siječnja 2026.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi navodi da su dana 27. travnja 2006. godine u Opatiji stranke sklopile Ugovor o namjenskom kreditu broj ugovora 217/06 kreditna partija 7103101380 (dalje: ugovor), potvrđen od stranke javnog bilježnika Olge Sokolić Ožbolt uz Rijeke, pod brojem OU-335/06 dana 27. travnja 2006. godine, temeljem kojeg je tuženik tužitelju, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznos od 51.000,00 CHF prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita a tužitelj se obvezao isti vratiti, zajedno s pripadajućim kamatama, u roku od 30 (trideset) godina u mjesečnim anuitetima kunske kunske protuvrijednosti CHF 305,82 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja. Kamatna stopa je čl. 2. Ugovora, ugovorena kao promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosila 4,5% godišnje. Nadalje, stranke su dana 26. siječnja 2016. zaključile dodatak ugovora o kreditu broj I/206 sve sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/20125) a u svrhu ispunjenja zakonskih obveza tuženiku kao banke propisanih navedenim zakonom, a koji je solemniziran dana 28. siječnja 2016. godine kod javnog bilježnika Roberta Beletića iz Opatije, pod brojem ovjere OV-450/16.No unatoč izvršenoj konverziji tuženik nije u cijelosti vratio tužitelju preplaćeni iznos nastao kao posljedica ništetnih odredbi. Nakon sklapanja opisanog aneksa Visoki trgovački sud Republike Hrvatske 14.6.2018. donio je pravomoćnu presudu broj Pž-6632/2017 kojom je u potrošačkim ugovorima sklopljenim s tuženikom pravomoćno utvrđena ništetnost valutne klauzule vezivanja glavnice kredita sa švicarski franak. S obzirom na to da prilikom tuženikove izrade prijedloga konverzija opisana činjenica nije uzeta u obzir, posljedica pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 14.6.2018. posl. broj Pž-6632/2017 jest ta da se treba primijeniti izračun kao da je od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu ugovoren kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom. Tužitelj smatra da su ništetni te da ne proizvode pravne učinke dijelovi odredbi Ugovora o namjenskom kreditu broj ugovora 217/06 kreditna partija 7103101380 (dalje: ugovor), potvrđen od strane javnog bilježnika Olge Sokolić Ožbolt iz Rijeke pod brojem ovjere OU-335/06 od dana 27. travnja 2006. godine o promjenjivosti redovne kamatne stope, kao i odredbe o valutnoj klauzuli, odnosno odredbe u dijelu u kojem je glavnica kredita iskazana i valuti švicarskog franka.Da je tomu tako jasno i nedvojbeno proizlazi iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1410/2012 od 4.7. 2013. godine i presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13.6.2014. godine kojom je navedena prvostupanjska presuda dijelom potvrđena, te iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-249/14-2 od 9.4.2015 godine kojom su odbijene revizije stranaka protiv prethodno navedene drugostupanjske presude. Tuženik je kamatnu stopu više puta izmijenio, stoga su i iznosi kamata sadržani u anuitetima (u CHF) a ujedno i anuitet ( u CHF) koje je tužitelj plaćao, bili viši od ugovorenih. Tužitelj je tuženiku s osnova redovnih kamata, sukladno srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan pojedinih anuiteta, ukupno isplatio 26.697,86 kuna više no da je tuženik primijenio kamatnu stopu važeću u vrijeme sklapanja ugovora. U razdoblju od sklapanja ugovora pa do 30. rujna 2015. godine tužitelj je tuženiku s osnova nastale zbog valutne klauzule, sukladno rješenjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan uplate pojedinih anuiteta, također isplatio 23.943,52 kune više u odnosu na tečaj CHF koji je bio važeći u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora. Naime, sporne odredbe među strankama zaključenog ugovora nisu lako razumljive jer u odnosu, na u vrijeme sklapanja ugovora, ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu od 4,5 % ne sadrži bilo kakav kriterij, bilo kakav parametar niti bilo kakav precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope o kojem bi tužitelj kao potrošač bio informiran u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora. Tim ugovornim odredbama nisu definirani niti ugovoreni bilo kakvi parametri te uvjeti koji prate promjenu prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope od 4,5 %, a kojim bi tužitelj kao potrošač prilikom sklapanja ugovora na jasan i transparentan način nije informiran već se takvim odredbama ugovora tuženoj kao drugoj, jačoj ugovornoj strani, ostavlja mogućnost da ugovornu promjenjivu kamatnu stopu određuje svojim jednostranim odlukama, te da se pritom ne ostavlja mogućnost tužitelju kao drugoj i slabijoj ugovornoj strani, potrošaču da utječe te u sporazumu s tuženom utvrđuje uvjete, način i kriterije promjene prvotno ugovorene kamatne stope. Tužitelj sukladno tome ne može znati koji novčani iznos predstavlja, sukladno Ugovoru, njegovu obvezu prema tuženiku, a to je neprihvatljivo i nezakonito. Da bi sporne odredbe Ugovora o kreditu bile lako razumljivo iste su trebale sadržavati jasno naznačene i objašnjene razloge te kriterije za promjenu ugovorene kamatne stope tako da je tužitelj kao potrošač na temelju tih istih jadnih i razumljivih kriterij au vrijeme sklapanja ugovora mogao jasno predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Tužitelj na temelju sadržaja spornih odredbi ugovora nije ni mogao niti je bio u mogućnosti procijeniti potencijalno značenje ekonomskih posljedica koje za njega proizlaze takvim ugovaranjem obzirom da nisu na transparentan način pojašnjeni razlozi i mehanizmi promjene kamatne stope niti su točni, jasni i razumljivi kriteriji vezano uz koje se veže promjena kamatne stope niti su dani točni, jasni i razumljivi kriteriji vezano uz koje se veže promjena kamatne stope niti su dani točni, jasni i razumljivi kriteriji vezano uz koje se veže promjena kamatne stope, već se sve prepušta isključivo odlukama tužene kao banke te druge i jače ugovorne strane u odnosu na potrošača u donošenju kojih tužitelj nije sudjelovao niti je o istima imao mogućnost pregovaranja, to je nedvojbeno da odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu te valutnu klauzulu u CHF nisu lako razumljive, budući tužitelj ne raspolaže stručnim ekonomskim znanjem, te da su odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja, i stvaraju značajnu neravnotežu u odnosima između stranaka, što je nedopušteno. Prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu tuženik je svjesno propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitni za donošenje valjane odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulo u CHF utemeljene na potpunoj obavijesti. Tuženik nije upoznao tužitelja o općem riziku vezanja glavnice kredita za valutu švicarski franak, o činjenici da je rizik promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, da je rast tečaja švicarskog franka gotovo potpuno izvjestan kao ni o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Nedvojbeno je da je odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu nisu lako razumljive, budući tužitelj ne raspolaže stručnim ekonomskim znanjem, te da su odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja, i stvaraju značajnu neravnotežu u odnosima između stranaka, što je nedopušteno. S obzirom na sve navedeno stav je tužitelja da odredbe zaključenog Ugovora o kreditu predstavljaju u smislu čl. 81. st. 1 ZZP/03 nepoštene ugovorne odredbe, a koja nepoštene ugovorne odredbe su sukladno odredbi čl.87. st. 1 ZPP-a ništave. Ništavost djeluje ec tunc, konkretno od samog sklapanja ugovora pa su nepoštene odredbe Ugovora koji je zaključen između stranaka kao nepoštene odredbe ništetne od samog početka od kada su ugovorene, pa tužitelj ima pravo od tuženika zahtijevati povrat svih naplaćenih iznosa kojem je tužena ništetna odredbu koristila. Slijedom navedenog tužiteljica predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi ništetnost odredbi Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu i jednostrano promjenjivu kamatnu stopu te kojom će naložiti tuženiku da tužiteljici na ime preplaćene kamate i preplaćenog tečaja isplati iznos od 50.441,38 kuna (što sada u valuti euro prema fiksnom tečaju konverzije prema Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" br. 57/22., 88/22) iznosi 6.694,72 eura), zajedno s pripadajućim zateznim kamatama i parničnim troškom.
2. Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio istaknute tužbene zahtjeve u pogledu pravne osnove, visine (izračuna), kao i činjenica i razloga kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Tuženik osporava osnovu i tijek zateznih kamata. Tuženik ističe prigovor zastare. Navodi da ne postoji pravna osnova tužiteljevih zahtjeva na povrat stečenoga bez osnove, budući da je tužitelj po svojoj slobodnoj volji od tužene banke zatražio konverziju i sklopio o tome dodatak ugovoru o kreditu, sve u skladu s odredbama specijalnog zakona, ZID ZPK/15, te da stoga nema ni potrebe za utvrđivanjem činjenica u odnosu na visinu preplate (stjecanje bez osnove na strani banke) po osnovi povijesnog kretanja tečaja i kamatne stope, budući da su sklapanjem konkretnog dodatka ugovoru o kreditu, na temelju kojega je tužitelj izjednačen s pravnim položajem potrošača koji je sklopio ugovor u protuvrijednosti EUR, čime su ugovorne strane razriješile sve svoje pravne odnose s učinkom ab initio, dakle retroaktivno. Sve tužiteljeve uplate (i s osnove svakog povišenja CHF kamatne stope tijekom otplate, kao i s osnove svakog povišenja CHF tečaja tijekom otplate) uzete su u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene, odnosno uračunate za otplatu usporednog EUR kredita, u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Tužena banka ukazuje na to da je sukladno članku 19.d. ZID ZPK/15 prije objave kalkulatora konverzije bila dužna pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ZID ZPK/15, te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama. Prema tome, na strani banke postoji zakonska presumpcija da je izračun izvršen u skladu sa zakonom, s obzirom na to da je to upravo i potvrdio neovisni revizor. Sklopljeni pravni posao povodom tužiteljeva prihvata konverzije, koji je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom zakonom propisanih sankcija, jest pravni posao kojim su stranke, isključivo po izboru tužitelja, riješile sve svoje pravne odnose, prije i poslije konverzije, na način propisan zakonom. Pravni posao (dodatak) kojim je izvršena konverzija odnosi se na konvertiranje ugovora o kreditu ab initio i to u oba bitna sastojka: i u dijelu valutne klauzule i u dijelu kamatne stope. Njime su ugovorne strane suglasnošću volja stvorile posve novu pravnu osnovu (različitu od ugovora o kreditu u švicarskim francima koji je bio predmetom konverzije) temeljem koje su se tužitelj (dobrovoljno) i tuženik (po sili zakona) sporazumjeli pod kojim će kreditnim uvjetima (uz koju valutnu klauzulu i uz koje kamatne stope) iskoristiti do tada uplaćene svote. Taj pravni posao bio je, kao što je to opće poznato, ujedno ekonomski nepovoljan za tuženu banku, ali je ona po svemu postupila u skladu sa zakonom. Dakle, sklapanjem dodatka, tužitelj i tužena banka su u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredile svoj pravni odnos, u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji, te su stoga konverzijom posljedice nepoštene, ništetne odredbe CHF ugovora o kreditu uređene voljom stranaka, što smisleno isključuje pravo tužitelja da uz provedenu konverziju istodobno traži i povrat stečenoga bez osnove, pozivom na uvjete ugovora o kreditu u CHF-u, koji je konverzijom ab initio, otpao i nadomješten je novom, nesporno zakonitom osnovom (EUR ugovor), temeljem koje je tužitelj stekao na zakonu utemeljeno potraživanje preplate. Kako su međutim voljom ugovornih strana sva plaćanja u otplati CHF kredita ugovorena kao plaćanja s osnove EUR kredita (i to s učinkom ab initio), pa je obračun svih uplata po ranijoj pravnoj osnovi plaćanja (konvertirani CHF ugovor) izvršen u odnosu na novu pravnu osnovu (postojeći EUR ugovor), tužitelj više ne može imati zahtjev zbog stjecanja bez osnove pozivom na uvjete CHF kredita. Iz navedenoga proizlazi i daljnji zaključak: ako je tužitelj iz bilo kojeg razloga smatrao da mu zakonom propisani uvjeti konverzije nisu prihvatljivi, jer su po njegovu mišljenju trebali biti u bilo kojem pogledu drukčiji, tada nije trebao prihvatiti konverziju, koja je bila pravno moguća samo pod uvjetima koji su bili striktno propisani u ZID ZPK/15. Tužitelj je, za razliku od tužene banke, imao punu slobodu izbora, kojom se i koristio. Tuženik dalje ističe da su tužitelju povijesne kamatne stope u trenutku prihvata konverzije bile poznate u brojčanom iznosu kao da su bile ugovorene kao fiksne, a nakon toga razdoblja, kamate su se u budućem razdoblju ravnale prema ugovorenom parametru i fiksnom dijelu kamatne stope za EUR kredite. Tužitelj se, što izravno, što neizravno, poziva na pravomoćnu presudu VTSRH iz kolektivnog spora (Pž-7129/13), presudu VSRH (Revt 249/14) i ocjenu Ustavnog suda RH (U-III-2521/15), koje su potvrdile da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u konkretnim ugovorima svih banaka u RH u CHF kreditima bile nejasne, nerazumljive odnosno nepoštene, jer nisu omogućivale potrošaču da predvidi buduće posljedice njihove primjene tijekom razdoblja trajanja ugovora o kreditu. Tužena banka nema mogućnosti dovoditi u pitanje sadržaj tih odluka pred redovnim sudovima, ali ukazuje na to da one ne potvrđuju osnovanost tužiteljevih tužbenih razloga u ovom sporu, nego ih te odluke, štoviše, izravno demantiraju. Naime, u pravnom poslu koji je bio sklopljen među strankama u povodu konverzije, povijesne kamatne stope bile su izražene konkretnom brojkom u novom otplatnom planu za cijelo prethodno minulo razdoblje. Prihvatom takvog ugovora o konverziji, sukladnog ZID ZPK/15, potrošač naprosto više nije bio u poziciji da „ne može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze“, odnosno da ne može provjeriti opravdanost budućih promjena kamatnih stopa. Pristajući, u takvim okolnostima, na izračun koji je sadržavao tako iskazane kamatne stope u EUR kreditima, pristao je na čvrsto definiranu prošlost, jer su povijesne kamatne stope bile iskazane konkretnom brojkom (pa su u tom smislu sadržajno bile fiksne), ali i na budućnost u pogledu visine kamatne stope nakon konverzije, za koje je razdoblje naposljetku ugovorio primjenu točno određenog parametra i fiksnog dijela kamatne stope. Tužiteljeve tvrdnje u pogledu naknadnog osporavanja preplate po osnovi promjena CHF tečaja nisu osnovane, jer je preplata i po toj osnovi, uzeta u obzir na način kako je to propisao ZID ZPK/15. ZID ZPK/15 je propisao osnovno načelo konverzije podrazumijevajući konverziju kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom, radi promjene valutne klauzule na način da se položaj potrošača s kreditom s CHF valutnom klauzulom izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit s valutnom klauzulom u EUR. Prihvatom konverzije, CHF valutna klauzula nadomještena je EUR valutnom klauzulom. Sklapanjem dodatka, tužitelj i tužena banka su u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredile svoj pravni odnos, u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji, uključujući i po osnovi promjena CHF tečaja. „Novi otplatni plan“ iz čl. 19.c, stavak (1) točka 3.) ZID ZPK/15, a koji je zamijenio „početno utvrđeni otplatni plan“ uključivao je „iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa“ ali i „sve ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta“. Sve tužiteljeve uplate uvrštene u izračun konverzije iskorištene su za namirenje duga po kreditu s EUR valutnom klauzulom11, a preplata je iskorištena za namirenje budućih EUR anuiteta ili isplaćena korisniku kredita, ovisno koji je slučaj bio primjenjiv. Izračun preplate uzeo je u obzir sve promjene CHF tečaja, kako je to razvidno iz kolone „primijenjeni CHF tečaj“ sadržanom u Izračunu konverzije na dan 30.09.2015. Nadalje, svi uplaćeni iznosi su, sukladno odredbi članka 19.c. st.1. t. 4. ZID ZPK/15 preračunati u EUR prema tečaju na dan uplate, i to točno, zakonom određenom „tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR“. Upravo ti iznosi pretvoreni u EUR predstavljali su osnovu za namirenje EUR anuiteta utvrđenih novim otplatnim planom, koji je uključivao sve promjene, pa tako i promjene tečaja, koje su uvjetovale izmjenu početnog plana i početnih anuiteta. Naposljetku, sukladno izričitoj odredbi članka 19.c. st.1. t. 5. treća alineja ZID ZPK/15 na iznos preplate tužena banka nije bila dužna obračunati ni kamatu niti tečajnu razliku, već je njih snosio potrošač. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev te naložiti tužitelju da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak.
3. U podnesku od 8. ožujka 2023. tuženik je u bitnom osporio i tužiteljev status potrošača.
4. Nadalje, po provedenom financijskom vještačenju tužitelj je podneskom od 18. kolovoza 2025. specificirao tužbeni zahtjev radi isplate te potražuje iznos naznačen u izreci presude. Dakle, kako je zahtjev radi isplate povišen u odnosu na prvotno postavljeni radi se o preinaci tužbe, sud je istu dopustio iako je izjavljena nakon zaključenja prethodnog postupka, jer tužitelj prije provedenog vještačenja nije niti mogao znati točan iznos preplata. Sud smatra i da je dopuštanje preinake svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama jer se i o ovako preinačenoj tužbi može donijeti odluka na temelju svih dokaza koji su provedeni u ovom postupku (članak 190. stavci 1. do 4. Zakona o parničnom postupku, "Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08.- Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11.- pročišćeni tekst, 25/13., 89/14.- Odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22.,155/23., dalje: ZPP-a). Uz navedeno, ističe se kako je na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom 26. studenoga 2021. usvojen zaključak da je u predmetima korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.
5. Dakle, predmet ovog postupka jest zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnosti odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli Ugovora o kreditu te zahtjev radi isplate na ime ništetne valutne klauzule i ništetne promjene kamatne stope, u iznosu od navedenom u izreci presude. Pritom, tužitelj se u ovoj parnici pozvao na pravna utvrđenja iz presuda kojima su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava i to presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.
6. Budući da je tuženik prigovorio da tužitelj uslijed zaključenja dodatka ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu ("Narodne novine", broj 102/15 - u daljnjem tekstu: ZIDZOPK) nema pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu i isplatu kao posljedicu ništetnosti odredbi tog ugovora, a nedostatak pravnog interesa predstavlja procesnu zapreku za daljnje raspravljanje, valjalo je najprije odlučiti o tom pitanju. U tom se smislu ističe kako sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZIDZOPK ne znači da je tužitelj izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. To stoga što tužitelj ističe da ugovaranjem tog dodatka nije ispunjeno njegovo potraživanje i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatom. Osim toga, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (članak 326. stavak 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen). Tužitelj stoga ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019).
7. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu od 27. travnja 2006. (dalje: Ugovor o kreditu, list 14-20 spisa), Dodatak Ugovoru o kreditu (list 21-25 spisa), otplatni plan (list 26-36, 46-54 spisa), promet po kreditu (list 38-44 spisa), pregled promjena kamatnih stopa po kreditu (list 45), izračun konverzije (list 74-89 spisa), saslušana je tužiteljica i provedeno je financijsko vještačenje. Sud nije proveo dokaz uvidom u članke te priopćenja priložene uz odgovor na tužbu jer je te dokaze tuženik predložio na okolnosti općenitog obavještavanja svih potrošača u predugovornoj fazi (dakle, nisu vezani za konkretni ugovor o kreditu), o čemu je već odlučeno u presudama donesenim po kolektivnoj tužbi radi zaštite prava i interesa potrošača korisnika kredita u CHF, na koje se tužitelj pozvao i za čija je utvrđenja ovaj sud vezan, kako će se to nastavno obrazložiti.
8. Budući da se tužitelj u ovoj parnici pozvao na pravna utvrđenja iz presuda kojima su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava najprije se ističe da je u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/2012 presudom od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. pravomoćno utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita. zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene banke o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno tada važećim Zakonima o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 6. kolovoza 2007., a nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 te suprotno odredbama).
9. Isto tako, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u kolektivnom sporu koji se je vodio radi zaštite prava i interesa potrošača korisnika kredita u CHF pod posl.br. Rev- 2221/2018 presudom od 3. rujna 2019. odlučivao je o reviziji sedam banaka među kojima je bila i tužena izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. a kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1402/2012 od 4. srpnja 2013. u toč. 1.,2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojim je utvrđeno da su banke među kojima je i tužena u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 - dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09- dalje: ZZP), se odbijaju kao neosnovane. Vrhovni sud je u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. U presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, a koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik u razdoblju od 1.travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN-96/03 ) u razdoblju do 6.08.2007. da od 7.08.2007. do 31.12.2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i dr.).
10. Što se tiče pravnih učinaka presude donesene po kolektivnoj tužbi treba reći da je člankom 502. c ZPP-a navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi. S tim u svezi na tužitelju je teret dokaza samo glede činjenica koje moraju biti ispunjene u spornom razdoblju da bi se na tako utvrđeno činjenično stanje mogla primijeniti odluka suda po kolektivnoj tužbi. Drugim riječima, tužitelj, da bi se pozvao na pravne učinke presude iz postupka po kolektivnoj tužbi mora dokazati da je njegov konkretan slučaj obuhvaćen ostvarenom kolektivnom zaštitom, što znači da tužitelj mora dokazati činjenicu sklapanja kredita s kamatnom stopom kao promjenljivom u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke u spornom razdoblju i da se radi o ugovoru o kreditu s ugovorenom ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli u valuti CHF također u spornom razdoblju (radi se o vremenskom periodu koji je za svaku od osam banaka konkretno određen presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske). U ovoj parnici to je utvrđeno na temelju priloženog Ugovora o kreditu.
11. S druge strane, na tuženiku je teret dokaza o tome da dokaže da sadržaj Ugovora ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. godine pa do 31. prosinca 2008. godine, odnosno da u konkretnom slučaju postoje okolnosti koje isključuju primjenu učinaka zaštite iz kolektivnog spora te da je tuženik tužitelju u predugovornoj fazi pružio sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa da je tužitelj mogao donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće.
12. Ocjenjujući provedene dokaze u tom smislu u bitnom je utvrđeno:
– da su stranke, i to tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao davatelj kredita, 27. travnja 2006. zaključili Ugovor o kreditu na iznos od 61.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, s rokom vraćanja od 30 godina;
– da je namjena kredita financiranje izgradnje obiteljske kuće (članak 7. Ugovora o kreditu)
– da je među strankama ugovorena valutna klauzula te je ugovoreno u čl. 2. i 7. da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima od 305,82 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja
– da je u čl. 2. Ugovora ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a koja je početno ugovorena po stopi od 4,5 % godišnje,
– da je u čl.7. Ugovora ugovoreno: „Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Kreditor će obavijestiti Korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja Kreditora.”, a u čl. 23. „...Korisnik kredita i ostale ugovorne strane na strani korisnika kredita izjavljuju Kreditoru da su upoznati sa činjenicom da su kredit iz članka 1. ovog Ugovora te sve obveze na povrat kredita iz ovog Ugovora vezani uz valutnu klauzulu, pa ovime i izrijekom potvrđuju da pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa na temelju ovog Ugovora.”,
– da su stranke sklopile 26. siječnja 2016. Dodatak Ugovoru o kreditu kojim su odredbe iz Ugovora o kreditu izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o načinu korištenja više uplaćenog iznosa,
– da je tužitelju prije zaključenja Aneksa Ugovoru dostavljen izračun konverzije kredita zajedno s prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisao suglasnost da se konverzija kredita u CHF provede u skladu s dostavljenim izračunom konverzije.
13. Tužiteljica je u bitnom iskazala da joj je kredit bio potreban radi dovršetka gradnje obiteljske kuće. U banci joj je ponuđen kredit s valutnom klauzulom u CHF. Radilo se o kreditu koji je tada bio daleko povoljniji od kredita u eurima, ne samo zbog visine rate već zato što ga je mogla ostvariti bez sudužnika i jamc. Ugovore su dobili, suprug i ona su potpisali i nije bilo nikakvih mogućnosti izmjena. Nikakvog posebnog razgovora prilikom zaključenja ugovora o uvjetima kredita nije bilo. Kredit je konvertirala iz straha da se ne bi nešto značajnije promjenilo. Novčana sredstva ostvarena kreditom uložena su u dovršetka obiteljske kuće u kojoj živi sa svojom obitelji i danas, te nema nikakve veze s djelatnošću koju tužiteljica obavlja. U obavljanju svog posla ne bavi se financijskim pravom i nema posebnih saznanja u tom smislu. Odvjetnički ured ima na drugom mjestu, a ne na adresi gdje se nalazi kuća, već na adresi Trg hrvatskih branitelja. Kuću koristi isključivo za stanovanje, ne iznajmljuje se. Ugovor je pročitala u osnovnim i bitnim dijelovima. Bila joj je važna visina rate, rok na koji je ugovor zaključen, na valutnu klauzulu i tako nije mogla utjecati. Da je tada znala da će se rata povećati skoro za duplo sigurno da bi stala i razmislila da li da potpiše takav ugovor. U trenutku zaključenja ugovora nije bila svjesna da će joj rata varirati odnosno da neće biti fiksna. Nije bila svjesna da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi.
14. Sud je iskaz tužiteljice u cijelosti prihvatio kao istinit jer je životan, logičan i sukladan je ispravama u spisu. Naime, niti jedna isprava priložena u spis ne govori o tome da bi tužiteljica prije zaključenja ugovora bila upozorena na specifične rizike kredita s valutnom klauzulom u CHF te da bi bila upoznata s parametrima na temelju kojih će se mijenjati kamatna stopa (o kojima će nastavno biti više riječi), a iz samog sadržaja ugovora vidljivo je da se radi o tipskom ugovoru, čiji je sadržaj bio pripremljen od strane tuženika i kojeg je tužitelj mogao prihvatiti ili odbiti. Također, tužiteljica je navela da je sredstvima kredita riješila stambeno pitanje, što je i navedeno u samom ugovoru (da se radi o kreditu kojim se financira izgradnja obiteljske kuće) pa je nedvojbeno da je tužiteljica u konkretnom slučaju nastupala u svojstvu potrošača, pri čemu ta nekretnina, po njezinom iskazu, nikad nije korištena u gospodarsku svrhu.
15. Na temelju izvedenih dokaza nije utvrđeno da se na konkretan Ugovor o kreditu ne primjenjuju učinci zaštite iz kolektivnog spora.
16. Naime, u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03., dalje ZZP/03) koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., dalje ZOO) kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa. Međutim obzirom na utuženo razdoblje u konkretnom slučaju mjerodavne su i odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. ("Narodne novine" broj 79/07. i 125/07., dalje: ZZP/07). Odredbom čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.
17. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da su odredbe Ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu bile vidno istaknute, odnosno da su te ugovorne odredbe bile lako uočljive. Isto tako proizlazi i da je u navedenim odredbama bilo jasno naznačeno da se iznos glavnice kredita vezuje uz tečaj švicarskog franka i da je redovna kamatna stopa promjenjiva sukladno Odluci banke iz čega proizlazi da su bile jasne. Međutim tijekom postupka nije utvrđeno da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo, niti da je tužitelj kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bio informiran o svim rizicima koje prate ugovorenu valutu CHF ili pak da su tužitelju jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja i kamatne stope, a što u konačnosti nije navedeno niti u ugovoru.
18. Naime prosječnom potrošaču u Republici Hrvatskoj, kakav je i tužitelj, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva.
19. Isto tako, niti odredba kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope sukladno Odluci banke o kreditiranju ne sadrži nikakve određene, transparentne, jasne i lako razumljive kriterije za promjenu kamatne stope, pa tužitelj kao potrošač, na temelju sadržaja te odredbe nije mogao u vrijeme sklapanja ugovora procijeniti bilo kakve ekonomske posljedice takve ugovorne odredbe. Ovo iz razloga jer odredba ne sadrži niti jedan kriterij temeljem kojeg bi i takva osnova mogla procijeniti i predvidjeti elemente o kojima ovisi visina njegove obveze u pogledu kamate jer za to ugovor ne sadrži niti jedan formulirani i određeni kriterij pa je takva ugovorna odredba protivna savjesnosti i poštenju. Na temelju takve odredbe tužitelj kao potrošač u vrijeme sklapanja ugovora nije mogao procijeniti ekonomsko značenje posljedica koje za nju proizlaze iz takve ugovorne odredbe.
20. Stoga su navedene odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja jer su banke kao savjesni gospodarstvenici i stručne osobe trebali sami, prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane te tužitelja kao potrošača informirati o svim rizicima koje sklapanjem predloženog ugovora prihvaća ili te iste informacije uklopiti u ugovor kako bi tužitelj kao potrošač mogao razumjeti što mu donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Navedeno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima o obvezama ugovornih strana na štetu potrošača koja je k tome i značajna jer je neizvjestan iznos glavnice kredita i cijene kredita (iznos redovne kamate), kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i a čime su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.
21. Slijedom navedenog, a kako predmetne odredbe uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita i potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava, to su iste ništetne.
22. Valja istaknuti da nedvojbeno nije zakonom zabranjeno ugovarati valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, međutim ne na način kako je to tuženik u konkretnom slučaju učinio, odnosno bez da je tužitelja informirao o mogućim rizicima.
23. Također i u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C- 782/19 Suda EU tumačen je zahtjev transparentnosti ugovorne odredbe o tečajnom riziku, te je naglašeno da pružanje brojnih informacija potrošaču ne ispunjava zahtjev transparentnosti ako se te informacije temelje ne pretpostavci da će tečaj ostati stabilan tijekom cijelog trajanja ugovora, a posebno ako potrošač nije upozoren na gospodarski kontekst koji može imati posljedice na promjenu deviznog tečaja. Ponovljena je i presumpcija da je netransparentna ugovorna odredba ujedno i nepoštena jer je trgovac koji nije poštovao zahtjev transparentnosti na potrošača prebacio neproporcionalan rizik da sam snosi trošak dugoročnog kretanja tečaja.
24. Isto tako valja istaknuti da je predmetni Ugovor o kreditu nedvojbeno solemniziran od strane javnog bilježnika. Pri tom je sukladno odredbi čl. 57. i čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu ("Narodne novine" broj 78/93., 29/94., 16/07., 75/09.) uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora, ocijeniti ako je to moguće, jesu li ugovorne stranke ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postajanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla. Međutim javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru, pa to što je Ugovor o kreditu potvrđen ne utječe na ocjenu poštenosti spornih ugovornih odredbi.
25. Isto tako kogentnom odredbom članka 327. ZOO-a izričito je propisano da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i da se na nju može pozivati svaka zainteresirana osoba, dok je odredbom članka 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.
26. Međutim, unatoč tome što utvrđena djelomična ništetnost odredbi Ugovora o kreditu koje se tiču valutne klauzule i kamatne stope promjenjive po odluci banke, primjenom članka 87. ZZP/03 i članka 105. stavak 1. ZOO-a, predmetni ugovor može opstati i bez ništetnih odredaba prema kojima se redovne kamatne stope mijenjanju sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika i prema kojima se obveze tužitelja obračunavaju po srednjem tečaju banke za CHF na dan plaćanja. Budući da su prema odredbi članka 1021. ZOO-a bitni sastojci ugovora o kreditu obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata, u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom, eventualna ništetnost odredaba u dijelu u kojem je ugovoren zaštitna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa, s obzirom da to nisu bitni elementi ugovora o kreditu i ugovor može opstati bez njih, ne povlači ni ništetnost cjelovitih odredaba o glavnom predmetu i cijeni, a još manje ništetnost cijelog ugovora. Konačno, odredbama članka 87. ZZP/03 i članka 102. ZZP/07 izričito je propisano da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, a odredba o glavnom predmetu i cijeni može opstati i bez zaštitne klauzule i bez određivanja na koji se način mijenja kamatna stopa. Nastavno se ukazuje i na stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u odluci Rev-259/2022 od 9. listopada 2024. koje glasi: "Dakle, u dosadašnjem suočavanju s pitanjem zbog kojeg je podnesena revizija statistički je u praksi sudova dominantno shvaćanje da je u ovakvim slučajevima moguć opstanak ugovora bez ništetnih odredaba. U praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske takav odgovor je bezizniman. Promjena ustaljenog pravnog shvaćanja na kojem je već utemeljen veliki broj sudskih odluka, dakle, drukčije tumačenje ili primjena istih pravnih normi čijom primjenom je već odlučeno u velikom broju slučajeva, dovodi se u pitanje jednaka primjena zakona i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, naročito kada su u nastanku ustaljene prakse sudjelovali najviši sudovi u Republici Hrvatskoj. Zbog toga bi takva promjena, bez naročito opravdanih razloga (kojih u ovom slučaju nema) dovela do ustavnopravno problematične destabilizacije sudske prakse u području u kojem se odlučuje o pravima i interesima izuzetno velikog broja sudionika. Dakle, odgovarajući na pitanje zbog kojeg je podnesena revizija ovaj revizijski sud zbog svega izloženog zaključuje da ugovor o kreditu sklopljen između kreditne institucije i potrošača, kada sud utvrdi da su odredbe o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule nepoštene i ništetne, može opstati na temelju odredaba čl. 324. st. 1. i 2. ZOO, te da zapreke za to ne postoje niti u ZZP.", a jednaki pravni stav zauzet je i u kasnijim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-820/2023 od 23. travnja 2024. i VSRH Rev-274/2024 od 22. siječnja 2025. godine.
27. U tom smislu ističe se da ništetni dio odredaba Ugovora o kreditu koje se tiču valutne klauzule i kamatne stope promjenjive po odluci banke ima se načelno smatrati kao da nikada nije postojao tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala. S obzirom na to da su stranke predmetnog ugovora načelno iskazale suglasnu volju da se na predmetni ugovor primjenjuje promjenjiva kamatna stopa, a u trenutku sklapanja ugovora je iznosila 4,5%, na ugovorni odnos se primjenjuje odredba o kamati po stopi u visini od 4,5%, sve dotle dok se na zakonom propisani način nije nadomjestio dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim. Isto vrijedi i za tečaj, koji u vrijeme isplate kredita iznosio 1 CHF=4,616770 HRK, odnosno to je visina tečaja koja je tužitelju u vrijeme ugovaranja bila poznata, odnosno navedena u otplatnom planu koji mu je uručen te na koji je pristao.
28. Vještak je u svom nalazu i mišljenju i naveo kako je tužitelj na ime preplaćene kamate do konverzije više uplatio ukupno 3.543,81 eura, a na ime preplaćenog tečaja 3.821,75 eura. Zatezne kamate koje su na iznose preplaćene kamate i preplaćenog tečaja tekle do konverzije iznose 2.997,58 eura (Tablica 10, stavka 6). Vještak je utvrdio i razliku u glavnici u iznosu od 2.351,32 eura. Tužitelj je sa svim svojim realiziranim uplatama premašio iznos koji je potreban da bi se namirile uplate prema simuliranome EUR kreditu, te tako utvrđena preplata iznosi 944,35 eura na dan 30. rujna 2015.
29. Citirani nalaz i mišljenje sud je prihvatio jer cijeni da je isti dan objektivno i u skladu sa pravilima struke, a stranke nisu imale primjedbe na matematički obračun.
30. Prema članku 296. stavak 1. i 3. i članku 323. st. 1. i 2. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje takvog ugovora, odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.
31. Međutim, s obzirom da je među strankama sklopljen Aneks Ugovoru o kreditu kojim su odredbe iz Ugovora o kreditu izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o korištenju preplate, prestala je obveza tuženika (čl. 160. ZOO) na povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovornih kamata i valutne klauzule u CHF, a koja bi obveza proizlazila iz opće odredbe obveznog prava (čl. 1111. st. 1. ZOO) i ti, više plaćeni iznosi, nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženice. ZID ZPK/15 je u odredbama čl. 19.d i čl. 19.e propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila zaključenju Ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora, pa je tužitelj kao potrošač bio u prilici još prije sklapanja Aneksa Ugovora proučiti njegove odredbe. U skladu s navedenim, primjena posebnog propisa (ZID ZPK/15) derogira opće odredbe ZOO o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se svote koje su plaćene na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate te devizne klauzule u CHF, ne vraćaju potrošaču, već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom Ugovora o kreditu, a na način kako je to određeno u ZID ZPK/15.
32. Tužitelj je tužbenim zahtjevom zatražio i zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o deviznoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi i to za razdoblje od dana plaćanja pojedinačnih mjesečnih obroka kredita do isplate. Taj dio nije obuhvaćen obračunom u konverziji niti je uređen u ZID ZPK/15 pa je na temelju općeg propisa iz čl. 1111. i čl. 1115. ZOO u tom dijelu osnovan zahtjev tužitelja na način da tužitelju zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem ništetnih i nepoštenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i deviznoj klauzuli u CHF pripadaju od dana sklapanja Ugovora o kreditu pa do dana prestanka obveze izvršenom konverzijom kredita (30. rujna 2015.), što znači na sve one iznose koje je tužitelj plaćao više od početnog tečaja i od početne kamatne stope. Kod toga je također potrebno dodati da tužitelju te zatezne kamate pripadaju u cijelosti i bez oduzimanja od bilo kakve preplate utvrđene Aneksom Ugovora o kreditu na temelju ZID ZPK/15.
33. Ističe se kako je ovakvo stajalište zauzelo i prošireno vijeće od trinaest sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi i rješenju poslovnog broja Rev- 457/2025-21 od 27. svibnja 2026., uz dodatno obrazloženje da je ZID ZPK/15 donesen nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca) u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene u posebnom razdoblju od 2004. do 2008. koji su denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF i obzirom da je tečaj CHF izrazito jačao s vremenom te su rasle ugovorene promjenjive kamatne stope što je dovelo u izrazito težak položaj korisnike kredita i potrošača. Stoga je ZID ZPK/15 imao za cilj otkloniti nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i osigurati korisnicima kredita u CHF, odnosno u kunama vezano za tečaj CHF, isti položaj u odnosu na korisnike kredita u valuti EUR. Na temelju odredbi čl. 19.b i čl. 19.c koji su dodani čl. 1. ZID ZPK/15 proizlazi da vjerovnik i dužnik uređuju svoje odnose u pogledu valute obveze i kamatne stope za cijelo razdoblje od sklapanja kredita pa nadalje (na način da se korisnik kredita dovodi u isti položaj kao da je ugovor o kreditu sklopio uz valutnu klauzulu u EUR) s time da se razlika između više uplaćenih iznosa i obveze koju bi potrošač imao da je sklopio ugovor s valutnom klauzulom u EUR računa kao preplata, kojom se ovisno o okolnostima slučaja postupa sukladno dodanoj odredbi čl. 19.c st. 5. ZID ZPK/15. Nadalje se prošireno vijeće od trinaest sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske pozvalo i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu Gos-1/2019 prema kojoj: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“. Ukazuje i na rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U- I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. kojim nije prihvaćen prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/15 (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – "Narodne novine" broj 102/15) te je ocijenio da su oba zakona usklađena s Ustavom. U navedenom je rješenju Ustavni sud Republike Hrvatske, pored dane ocjene formalne i materijalne ustavnosti, istaknuo da osporeni ZID ZPK/15 ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima. Vrhovni sud Republike Hrvatske dodaje i da se odredbe Glave II. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP/14) koji uređuju pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima ne primjenjuju na ugovorne odredbe kojima se u ugovoru unose zakonske odredbe prisilne prirode odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku jer to prijeći odredba čl. 49. st. 5. ZZP/14. U ovakvim okolnostima Vrhovni sud Republike Hrvatske zaključuje da zamjena nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca jer, s jedne strane, omogućuje donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača budući da je potrošač kao slabija ugovorna strana objektivno bio u mogućnosti informirano procijeniti hoće li prihvatiti ili odbiti ponudu banke za sklapanje ugovora o konverziji. Pritom se posebno naglašava da je zaključenje ugovora o konverziji ovisilo o volji potrošača jer je samo potrošaču ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije. S druge strane, ovakav način uređenja zamjene nepoštenih ugovornih odredbi omogućuje i balansiranje interesa potrošača i trgovca na tržištu. Učinak konverzije prema ZID ZPK/15 djeluje ex tunc što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav je postojao, već sama po sebi, ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe i to u okolnostima i u proceduri koja je unaprijed poznata i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno rješenje. Na taj je način, prema ocjeni revizijskog suda, zaključenjem Aneksa ugovoru o kreditu koji je zaključen prema pravilima posebnog propisa (ZID ZPK/15) uspostavljena ravnoteža između efektivne zaštite i zahtjeva pravne sigurnosti, kao i zaštite legitimnih očekivanja strana u ugovornom odnosu koje su postupale u dobroj vjeri u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe čl. 19.c u vezi s čl. 19.e ZID ZPK/15 (prema odredbi čl. 19.e ZID ZPK/15, potrošači snose: razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz čl. 19.c st. 1. toč. 1. ovoga Zakona, zatim iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada troškova iz čl. 19.c st. 1. toč. 4. ovoga Zakona te iznos kamata i tečajnih razlika na ime preplate iz čl. 19.c st. 1. toč. 5. ovoga Zakona). Interveniranje u takav pravni odnos na način koji to tužitelj zahtijeva - unutar opsega obračuna izvršenog prema odredbi čl. 19.c u vezi s odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15, bilo bi suprotno slobodi ugovaranja i slobodi tržišnog natjecanja koja izvire iz slobode ugovaranja.
34. Slijedom navedenog, tužitelju pripada isplata zateznih kamata koje su tekle na preplaćene kamate i tečajne razlike do dana konverzije i koje u apsolutnom izrazu iznose po vještaku utvrđenih 2.997,58 eura. Napominje se, pritom, da je tužitelj zahtjev za isplatom zateznih kamata izrazio u relativnom iznosu –u odnosu na svaki pojedinačno preplaćeni iznos, počev od dana plaćanja do isplate, no takav zahtjev, u dijelu koji obuhvaća zatezne kamate za kraće razdoblje- do dana konverzije, je kvantitativno i kvalitativno jednak zateznim kamatama izraženim u navedenom apsolutnom iznosu, pa je time što je tužitelju dosuđen iznos od 2.997,58 eura odlučeno upravo u okviru postavljenog zahtjeva.
35. Iz istog razloga nije bilo potrebno odbijati tužiteljev zahtjev za isplatom zateznih kamata za razdoblje nakon 30. rujna 2015., posebno navodeći svaki pojedinačni iznos te razdoblje za koje se isplata zateznih kamata odbija (od 1. listopada 2015. do isplate), jer se za sve te iznose odbija isplata zateznih kamata za isto razdoblje, a zbroj tih pojedinačnih iznosa odgovara iznosu glavnice, zbog čega je u odbijajućem dijelu izreke presude odlučeno na isti način kao da su navedeni svi pojedinačni iznosi iz tužbenog zahtjeva i uz te iznose razdoblje za koje se odbija isplata zateznih kamata.
36. Nisu osnovani navodi tuženika u dijelu u kojem navodi da je potraživanje tužitelja trebalo umanjiti za iznos koji mu je priznat kao preplata u konverziji jer je taj iznos po sporazumu stranaka već uplaćen tuženiku u tijeku otplate kredita u skladu s valjanim odredbama Aneksa Ugovora.
37. Prigovor zastare nije osnovan. Naime u konkretnom slučaju je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača te zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022.). Navedeno znači da je podnošenjem kolektivne tužbe za zaštitu kolektivnih prava Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu poslovnog broja P-1401/2012 (tijekom 2012.) prekinut tijek zastare u smislu odredbe članka 241. ZOO-a, dok je pravomoćnim okončanjem tog spora zastara počela teći ispočetka, s time da se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare u smislu odredbe članka 245. ZOO-a. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja P- 1401/2012 iz postupka kolektivne zaštite interesa potrošača, u dijelu kojim je utvrđena nepoštenost odredbi o redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke postala je pravomoćna donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a u dijelu kojim je utvrđena nepoštenost odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu CHF, postala je pravomoćna donošenjem odluke poslovnog broja Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. Slijedom navedenog, a kako predmetno potraživanje zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godine u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a, te kako od 13. lipnja 2014. odnosno od 14. lipnja 2018. do utuženja 1. lipnja 2019. (list 1 spisa), nije protekao rok od 5 godina, to je prigovor zastare neosnovan.
38. Isto vrijedi i za preinačeni dio, budući da su pretpostavke za tu dispoziciju nastupile neovisno od utjecaja tužitelja. Kao što je navedeno, na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom 26. studenoga 2021. usvojen je zaključak da je u predmetima korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. Tužitelj je, stoga, pouzdajući se u takav zaključak imao legitimno očekivanje da će nakon provođenja tog dokaza moći uskladiti zahtjev s rezultatima istog. Pri tome, tužitelj nakon podnošenja tužbe ( a koju je podnio unutar zastarnog roka u odnosu na restitucijski zahtjev na ime ništetne valutne klauzule) nije imao mogućnosti utjecati na tijek postupka i na okolnost kad će biti određeno i provedeno financijsko vještačenje, točnije hoće li ono biti provedeno prije ili nakon isteka petogodišnjeg roka računajući od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12. Kada bi se uzelo da je u takvim okolnostima dopuštena preinaka tužbe, ali da se prigovor zastare za preinačeni dio ima računati vezano za dan preinake, to bi po ocjeni ovog suda za posljedicu imalo to da je tužitelju omogućeno pravo na pristup suda, ali da je to pravo iluzorno i nije takvo da tužitelju omogućuje stvarno ostvarenje njegovih prava, što je u protivnosti s člankom 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijeća Europe (u daljnjem tekstu: Konvencija). Ujedno, takvo tumačenje dovelo bi do nezakonitog miješanja u pravo tužitelja na mirno uživanje prava vlasništva, koje je zaštićeno člankom 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju. Naime, "vlasništvo" kako ga tumači Europski sud za ljudskih prava (dalje u tekstu: ESLJP) obuhvaća i potraživanja u odnosu na koja podnositelj zahtjeva može tvrditi da ima barem legitimno očekivanje (koje mora biti konkretnije naravi od same nade) da će biti ostvareno (usp. odluku ESLJP, Gavella protiv Hrvatske, Zahtjev br. 33244/02)), pa u tom smislu valja sagledati i tužiteljevo potraživanje u ovom predmetu. Naime, ako bi se uzelo da se za tužbe preinačene po provedenom vještačenju nakon 13. lipnja 2019. odnosno 14. lipnja 2023. nastupa zastara potraživanja, to bi moglo dovesti do situacije u kojoj bi tužitelji mogli izgubiti svoje pravo na isplatu zbog mogućeg odugovlačenja suda, to jest, zbog razloga koji su izvan njihove kontrole. Takva bi situacija ozbiljno ugrozila načelo pravne sigurnosti i bila bi suprotna načelu vladavine prava (usp. odluku ESLJP, Vrbica protiv Hrvatske, Zahtjev br. 32540/05). Isto tako, takvim postupanjem tužitelj bi bio u neravnopravnom položaju u odnosu na tužitelje u usporedivim predmetima u kojima je vještačenje provedeno prije isteka petogodišnjeg roka računajući od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12. Stoga, u svjetlu navedenih odredaba Konvencije, sud ocjenjuje da je podnošenjem tužbe prekinut tijek zastare u pogledu cjelokupnog tužiteljevog potraživanja po osnovi preplaćenog tečaja.
39. Međutim, nije osnovan zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnosti odredbe sadržane u dijelu odredbe članka 1. Ugovora u dijelu u kojem je glavnica kredita iskazana u valuti švicarskog franka (CHF), a koja glasi: "...u kunskoj protuvrijednosti od 61.000,00 CHF (slovima: šezdesetjednatisuća CHF) obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke". Tom odredbom naveden je iznos kredita koji je odobren tužitelju uz primjenu valutne klauzule u CHF po tečaju važećem na dan korištenja kredita. Budući da je u tijeku ovog postupka nedvojbeno utvrđeno da je tužitelju taj tečaj bio poznat i da je na njega pristao (jer su mu se njegove obveze prikazale upravo s obzirom na taj tečaj), radi se jasnoj, lako razumljivoj i uočljivoj odredbi, kako gramatički (jezično) tako i sadržajno, pa nije dopušteno ocjenjivati njezinu nepoštenost. Osim toga, tijekom cijelog postupka tužitelj svoj zahtjev radi isplate temelji upravo na razlici između anuiteta kojeg je plaćao prema tečaju važećem na dan plaćanja i tečaja važećeg na dan korištenja kredita, a kojeg je sud i prihvatio, pa bi stoga i u tom smislu bilo proturječno utvrditi ništetnost odredbe koja se veže upravo na tečaj važeći na dan korištenja kredita.
40. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 2. i članka 155. ZPP- a. Naime, prilikom ocjenjivanja uspjeha stranaka u ovom sporu sud je imao u vidu da je tužitelj uspio sa svojim zahtjevima za utvrđenje ništetosti dijela odredbi Ugovora o kreditu te da je djelomično uspio sa svojim restitucijskim zahtjevom. U pogledu djelomičnog uspjeha u sporu s restitucijskim zahtjevom sud je pošao od toga da je prihvaćen tužbeni zahtjev u iznosu od 2.997,58 eura, a odbijen u iznosu od 7.366,56 eura, pa slijedi da je tužitelj uspio s 28,92 %. Dakle, ukupan tužiteljev uspjeh u sporu jest 64,46% (100% na ime osnova i 28,92% na ime visine). Nakon obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici (od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzet je postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela) proizlazi da je tuženik dužan tužitelju naknaditi 28,92% ukupnih troškova koje je imao u postupku, prema vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23. dalje: Tarifa). Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku iz reda odvjetnika i to za:
– sastav tužbe 200,00 eura Tbr. 7.1.
– sastav obrazloženih podnesaka od 13.5.2024., 31.7.2025. i 18.3. 2025. 200,00 eura po radnji Tbr. 8.1
– zastupanje na ročištima 23.3.203., 13.5.2024. i 15.5.2025. 200,00 eura po radnji Tbr. 9.1.
sve u svezi Tbr 54. Tarife, pa tužitelju na ime zastupanja po odvjetniku pripada ukupno 1.400,00 eura, što uvećano za PDV iznosi 1.750,00 eura. Uz navedeno, tužitelju pripada i trošak pristojbe na tužbu u iznosu 113,35 eura, a tuženik mu je dužan naknaditi 28,92% tog iznosa odnosno 538,88 eura te trošak predujma za vještačenje u cijelosti (600,00 eura) jer bi isti nastao i samo radi izračuna visine tužbenog zahtjeva koji je tužitelju u konačnici dosuđen, sveukupno 1.138,88 eura. U preostalom dijelu zahtjev za naknadom troška je odbijen kao previsoko postavljen. Na priznati parnični trošak tužitelju je dosuđena zatezna kamata tekuća od presuđenja do isplate sukladno čl. 151. stavak 3. ZPP-a u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.
45. Slijedom svega iznijetoga, odlučeno je kao u izreci.
U Opatiji 7. srpnja 2026.
Sutkinja:
Ana Župić
Uputa o pravnom lijeku
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi sukladno odredbi članku 106.a stavak 5. ZPP-a. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Dostaviti:
1. Tužitelju po punomoćniku
2. Tuženiku po punomoćniku
