REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-2439/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Radovan Raduka, u pravnoj stvari tužitelja STEČAJNA MASA IZA GLUMINA BANKA d.d. u stečaju, Zagreb, Strojarska cesta 20, OIB: 97579212723, koju zastupa punomoćnica Željana Škare, odvjetnica u Splitu, protiv tuženice MĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Julijana Jarić, odvjetnica iz Slavonskog Broda, radi isplate iznosa od 1.096,26 eura, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1488/2025 od 25. veljače 2026., 7. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1488/2025 od 25. veljače 2026. i sudi:

Nalaže se tuženici u roku od osam dana platiti tužitelju iznos od 1.096,26 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 18. lipnja 2000. do 30. lipnja 2002. po stopi od 18% godišnje, od 1. srpnja 2002. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodište koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. stopa zateznih kamata na ostale odnose određuje se, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope koja je proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke (referentna stopa) za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine .

II. Nalaže se tuženici u roku od osam dana naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.890,26 eura.

III. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 750,00 eura.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 1.096,26 eura sa zakonskim zateznim kamatama.

2. Predmet postupka je zahtjev za isplatu iznosa od 1.096,26 eura koji se odnosi na potraživanje iz Ugovora o potrošačkom kreditu od 17. lipnja 1998. koji je tuženica sklopila u svojstvu jamca platca. Glavna dužnica po predmetnom ugovoru je bila korisnica kredita SĆ protiv koje je u istom postupku donesena djelomična presuda 3. ožujka 2008., koja je postala pravomoćna 9. travnja 2008.

3. Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan navodeći da tužitelj nije dokazao da tražbina nije plaćena. Naime, tuženica je navela da nema dokaz u vidu bankovnog izvoda da je glavna dužnica platila dug, ali da ima dokaz u vidu izjave glavne dužnice ovjerene kod javnog bilježnika da je dug podmiren. Prvostupanjski sud je smatrao da se na temelju ovjerene izjave o izvršenom plaćanju teret dokaza prebacio na tužitelja koji je, da bi dokazao postojanje svoje tražbine, morao dokazati da ona nije plaćena.

4. Protiv te presude tužitelj je podnio žalbu iz svih zakonom dopuštenih razloga – bitne povrede odredbi parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra da je prvostupanjski sud, utvrđujući činjenicu odlučnu za rješenje spora – plaćanje duga, pogrešno primijenio pravila o teretu dokazivanja, neosnovano prebacujući taj teret na tužitelja. Navodi da je presuda zahvaćena bitnom povredom parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku. Predlaže da ovaj sud preinači pobijanu presudu na način da ocijeni osnovanim tužbeni zahtjev, podredno da ju ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

5. Tuženik je u odgovoru na tužiteljevu žalbu naveo da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenično stanje, odnosno na pravilnoj činjeničnoj podlozi pravilno primijenio pravila o teretu dokazivanja. Predlaže odbiti tužiteljevu žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu.

6. Tužiteljeva žalba je osnovana.

7. Nakon što je ispitao pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/2014, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da ona nije pravilna i zakonita.

8. Prema odredbi čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a bitna povreda parničnog postupka postoji ako presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito ako je izreka presude nerazumljiva, ako proturječi sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, ili ako o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku odnosno tonskih snimki i samih tih isprava ili zapisnika odnosno tonskih snimki.

9. Među strankama su nesporne sljedeće činjenice:

- tužitelj je u svojstvu davatelja potrošačkog kredita sklopio ugovor s SĆ kao korisnicom kredita i MĆ (ovdje tuženoj) solidarnim jamcem,

- ugovor je sklopljen 17. lipnja 1998. za iznos od 929,06 eura (7.000,00 kn) i zbog neplaćanja raskinut 2. studenoga 1998.,

- tužitelj je pokrenuo postupak protiv obje supotpisnice ugovora, korisnice kredita i solidarnog jamca,

- prvostupanjski sud je 3. ožujka 2008. donio djelomičnu presudu u odnosu na korisnicu kredita, koja je postala pravomoćna 9. travnja 2008. dok je u odnosu na jamca nastavio postupak i donio presudu o kojoj se odlučuje u ovom postupku.

10. Među strankama je sporno je li tuženica pasivno legitimirana u ovom postupku, je li nastupila zastara potraživanja, je li dug podmiren prije pokretanja postupka te postoji li tužiteljev pravni interes za vođenjem ove parnice budući da je tuženica prilikom sklapanja ugovora tužitelju predala ovjerenu izjavu o zapljeni plaće u slučaju neplaćanja kreditne obveze.

11. Osnovano tužitelj u žalbi navodi da prvostupanjski sud nije pravilno primijenio pravila o teretu dokazivanja. Svaka stranka je dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika (čl. 219. ZPP-a). Dakle, istinitost određene tvrdnje dokazuje onaj koji tvrdi da određena činjenica postoji, a ne onaj koji poriče njeno postojanje. Stoga je na tuženiku bio teret dokaza istinitosti tvrdnji o podmirenju duga tužitelju, a ne tražiti od tužitelja dokazivanje negativne činjenice o nepostojanju njegovog duga.

12. Tuženica je navela kako je korisnica kredita dug podmirila prije petnaest godina te da nije u posjedu potvrde o uplati (bankovnog izvoda), slijedom čega je u svrhu dokazivanja te činjenice kod javnog bilježnika ovjerila izjavu o podmirenju duga. Sama činjenica da je dužnik kod javnog bilježnika ovjerio vlastitu izjavu da je dug podmiren ne predstavlja dokaz o izvršenom plaćanju. Ovjera potpisa od strane javnog bilježnika potvrđuje isključivo identitet osobe koja je potpisala izjavu i činjenicu da je potpis njezin, ali ne potvrđuje istinitost sadržaja same izjave niti dokazuje da je plaćanje doista izvršeno. U situaciji kada ne postoji nijedan objektivan dokaz o plaćanju, poput potvrde vjerovnika, bankovnog izvoda, uplatnice ili druge vjerodostojne isprave, vlastita ovjerena izjava dužnika ne može se smatrati dostatnim dokazom ispunjenja obveze. Na dužniku je teret dokazivanja činjenice da je obveza prestala ispunjenjem. Uobičajeno je i razumno očekivati da osoba koja izvrši plaćanje sačuva ispravu kojom to plaćanje može dokazati. Potvrde o uplati, bankovni izvodi i druge isprave upravo služe tome da se u slučaju spora može dokazati da je obveza uredno podmirena. Ako je tuženik takvu ispravu izgubio ili je nije sačuvao, posljedice takvog propusta snosi isključivo on. Gubitak ili nečuvanje dokaza o plaćanju ne može se nadomjestiti jednostranom izjavom dužnika, pa makar ona bila ovjerena kod javnog bilježnika.

13. Ovaj sud ističe da bi prihvaćanje takve izjave kao dokaza plaćanja bilo protivno temeljnim pravilima dokazivanja jer bi omogućilo svakom dužniku da jednostranom izjavom, ovjerenom kod javnog bilježnika, bez ikakvog objektivnog dokaza o izvršenoj uplati, dokaže prestanak svoje obveze. Takvo bi tumačenje bilo pravno neprihvatljivo jer bi obesmislilo dokazivanje ispunjenja novčanih obveza, narušilo raspodjelu tereta dokazivanja i ozbiljno ugrozilo pravnu sigurnost.

14. Zato je zaključak prvostupanjskog suda da je tuženica dokazala da je korisnica kredita dug podmirila prije petnaest godina, neosnovan.

15. Neosnovan je tuženičin prigovor promašene pasivne legitimacije. Naime, odredbom čl. 111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; dalje: ZOO) ako se jamac obvezao kao jamac platac, odgovara vjerovniku kao glavni dužnik za cijelu obvezu i vjerovnik može zahtijevati njezino ispunjenje bilo od glavnog dužnika bilo od jamca ili od obojice u isto vrijeme. Tužitelj je postupak pokrenuo istovremeno protiv glavnog dužnika i jamca budući da se tuženica u tom ugovornom odnosu obvezala kao jamac platac. Činjenica da je donesena djelomična presuda u odnosu na glavnog dužnika, ne oslobađa obveze jamca platca za plaćanjem duga, odnosno tužitelj može zahtijevati donošenje presude i u odnosu na tuženicu.

16. Neosnovan je također tuženičin prigovor zastare potraživanja budući da se na konkretan slučaj (ugovor o potrošačkom kreditu) primjenjuje opći zastarni rok od pet godina (čl. 225. ZOO-a). Ugovor je raskinut 2. studenoga 1998. kada je cjelokupan iznos kredita dospio na naplatu, dok je postupak pokrenut 12. listopada 2001., odnosno unutar petogodišnjeg roka određenog za zastaru potraživanja iz ugovora o kreditu.

17. I na kraju, neosnovan je tuženičin prigovor tužiteljevog nepostojanja pravnog interesa za vođenje ove parnice zbog posjedovanja ovršne isprave za zapljenu plaće. Sukladno ustaljenoj praksi (i) ovoga suda, tuženik se ne može u žalbenom postupku s uspjehom pozivati na povredu pravila o pravnom interesu, jer je provjeravanje postojanja pravnog interesa (za pokretanje i vođenje parničnog postupka, kako to i tuženik navodi u žalbi) opravdano samo ako se obavlja prije meritornog odlučivanja o zahtjevu.

18. U skladu s navedenim, sve tuženičine prigovore ovaj sud je ocijenio neosnovanim, odnosno tužbeni zahtjev osnovanim, slijedom čega je, primjenom odredbe čl. 373. t. 3. ZPP-a, tuženici naložio plaćanje iznosa od 1.096,26 eura sa zateznim kamatama, proizašlog iz Ugovora o kreditu broj 4-1205 od 17. lipnja 1998.

19. S obzirom na to da je tužitelj uspio u sporu on ima pravo na naknadu troškova parničnog postupka (čl. 154. st. 1. ZPP-a prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23) i to za sljedeće radnje – trošak sastava podneska od 17. studenoga 2004., 28. studenoga 2007., 3. ožujka 2008. i 24. ožujka 2009. svaki u iznosu od 150,00 eura uz PDV od 25% (Tbr. 8. t. 1.), trošak zastupanja na ročištu za glavnu raspravu održanom 13. srpnja 2006., 10. studenoga 2025. svaki u iznosu od 150,00 eura uz PDV od 25% (Tbr. 9. t. 1.), trošak sastava podneska od 14. veljače 2012. u iznosu od 37,50 eura uz PDV od 25% (Tbr. 8. t. 4.), trošak zastupanja na ročištima koja su odgođena prije raspravljanja 7. svibnja 2002., 10. svibnja 2006., 28. studenoga 2007., 15. siječnja 2009. svaki u iznosu od 37,50 eura uz PDV od 25% (Tbr. 8. t. 1.), trošak vještačenja u iznosu od 530,89 eura.

20. Tužitelj nema pravo na naknadu troška za sastav podneska od 13. ožujka 2008. u iznosu od 150,00 eura uz PDV od 25% jer se isti ne nalazi u spisu, sastav podneska od 18. ožujka 2008. u iznosu od 150,00 eura uz PDV od 25%, kojim obavještava sud o izvršenom plaćanju sudske pristojbe, jer taj trošak ne može pasti na teret protivne strane, sastav podneska od 2. ožujka 2009. u iznosu od 150,00 eura uz PDV od 25% jer njime moli produljenje roka za očitovanje. Također nema pravo na naknadu za sastav podneska od 8. studenoga 2023. u iznosu od 150,00 eura uz PDV od 25% (sastavljanje zahtjeva za suđenje u razumnom roku). Iako je tužitelju trošak slanjem tog podneska nesumnjivo nastao, navedeni trošak ne može pasti na teret protivne strane.

21. Tužitelju je, dakle, ukupno priznat parnični trošak u iznosu od 1.890,26 eura, dok je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška u iznosu od 750,00 eura. Prema odredbi čl. 166. ZPP-a kad sud preinači odluku protiv koje je podnesen pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučit će o troškovima cijelog postupka jednom odlukom.

Zagreb, 7. srpnja 2026.

Sudac

Radovan Raduka