Republika Hrvatska
Općinski sud u Đakovu
Trg dr. Franje Tuđmana 2
31400 Đakovo
Poslovni broj: P-116/2025-11
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Đakovu, po sutkinji Ivanki Banović, kao sutkinji pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice PĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Dini Vukušiću, odvjetniku u Osijeku, imenovanom preuzimatelju ureda brisanog odvjetnika Borne Marjanovića iz Osijeka, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, iz Zagreba, Slavonska Avenija 6, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o., Zagreb, radi ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 30. lipnja 2026. u prisutnosti tužiteljice uz zamjeničkog punomoćnika Petra Crnova, odvjetnika u Đakovu, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 7. srpnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetan i bez učinka dio odredbe članka 7. Ugovora o kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2007 sklopljen 6. rujna 2007. između tužiteljice PĆ i prednika tuženika, Slavonske banke d.d., a koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,20% jednokratno, unaprijed.“
II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, tužiteljici PĆ, OIB [osobni identifikacijski broj], isplatiti iznos od 566,84 eura sa zateznim kamatama koje teku od 7. rujna 2007. do 30. lipnja 2011. po stopi 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, tužiteljici PĆ, OIB [osobni identifikacijski broj], isplatiti iznos od 513,27 eura sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja ove presude 7. srpnja 2026. godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je dana 24. travnja 2025. podnijela ovome sudu tužbu protiv tuženika, radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi navodi kako je 6. rujna 2007. godine sa pravnim prednikom tuženika, Slavonskom bankom d.d., sklopila Ugovor o kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama (dalje: Ugovor), na iznos od 80.000,00 CHF, odnosno u protuvrijednosti od HRK prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita. U članku 7. predmetnog Ugovora navodi da je ugovorena odredba prema kojoj se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu u iznosu 1,20% jednokratno, unaprijed, a sve sukladno Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga. Prethodno podnošenju tužbe, tužiteljica je od tuženika ishodila potvrdu iz koje je razvidno kako je za predmetni Ugovor tužiteljica platila jednokratnu naknadu u iznosu 4.270,91 HRK/566,84 EUR (primjenom fiksnog tečaja konverzije 7,53450). Tužiteljica navodi kako se o utuženoj odredbi nije pregovaralo, a ako tuženik tvrdi suprotno, da je dužan to dokazati. Navodi da je ista odredba nepoštena i nametnula je tužiteljici kao potrošaču samo dodatan namet oko kojeg nije bilo mogućnosti pregovaranja niti je tužiteljica na tu odredbu imala utjecaja, što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Tužiteljica slijedom navedenog predlaže sudu da utvrdi ništetnost navedene odredbe u čl. 7. Ugovora o kreditu i naloži tuženiku isplatu odnosno vraćanje iznosa naplaćene naknade, 566,84 eura, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana naplate, 7. rujna 2007. godine, kako je to sve pobliže navedeno u izreci ove presude.
2. Tuženik je u odgovoru na tužbu isticao prigovor zastare, osporavao osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva, a naveo kako visina i datum naplaćene naknade nisu sporni. U svezi prigovora zastare, tuženik je obrazlagao da je tražbina za isplatu zastarjela jer se ima primijeniti opći zastarni rok od pet godina koji je protekao do dana podnošenja tužbe, a kako je kondemnatorni dio u zastari, to smatra da tužiteljica nema pravni interes za utvrđivanje ništetnosti. Naveo je potom kako tužba ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora, da ne sadrži niti onaj minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega da se uopće ne može napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne. Tuženik je dalje naveo kako se tužiteljica prije sklapanja Ugovora obratila tuženiku s kojim je, u razgovoru, pregovorima, upoznavanju sa svim mogućnostima kreditiranja, odlučila zatražiti sklapanje predmetnog Ugovora uz pripadajuće uvjete, a tuženik je u tim pregovorima vrlo jasno objasnio sve značajke Ugovora, o promjenjivosti kamatne stope, valutnoj klauzuli te o naknadama za obradu i prijevremenu otplatu kredita. Tuženik je isticao stoga neosnovanost navoda tužiteljice o ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora. Navodio je i kako je predmetna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva, a ista je i u skladu s pozitivnim zakonskim odredbama kojima je bilo dopušteno ugovaranje naknade za obradu kredita. Isticao je kako banka nije bila u obvezi navesti prirodu svake usluge koju pruža u obliku protučinidbe za troškove koje snosi potrošač, kao i da sporna odredba nije dovela do neravnoteže u pravima i obvezama među ugovornim stranama jer je sporna naknada neznatna u odnosu na ukupnu isplatu koju je primila tužiteljica. Zaključno, tuženik je osporio i zatraženi tijek kamata te predložio sudu da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan te obveže tužiteljicu da mu naknadi troškove parničnog postupka.
3. Tužiteljica se očitovala na odgovor na tužbu u podnesku od 16. lipnja 2025. te navela kako tuženik neosnovano ističe prigovor zastare, s obzirom da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, a tužiteljica traži povrat isplaćenog iznosa koji je plaćen temeljem ništetne ugovorne odredbe, za koju zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost. Tužiteljica je isticala i obrazlagala kako je neosnovan prigovor tuženika o nedostatku pravnog interesa za predmetnu tužbu, zatim, da tuženik paušalno prigovara tome da izostaju činjenične osnove tužbe, a da je na njemu teret dokaza da se o spornoj odredbi pregovaralo. Isticala je kako naknada za odobreni kredit mora biti vezana uz stvarni trošak odobravanja kredita, a ista je određena u proizvoljnom iznosu tuženika, koji predstavlja fiktivni trošak. Obrazlagala je i kako je neravnoteža između ugovornih strana znatna iz razloga što se radi o tipskom ugovoru, koji je prezentiran po principu "uzmi ili ostavi", nije bilo pregovaranja, naknada je proizvoljan iznos tuženika, te je ponašanjem tuženika tužiteljica postavljena u položaj koji je nepovoljniji od onog kojeg propisuju domaći pozitivni propisi, te takva odredba stoga ne prolazi test poštenosti. Spori i navode tuženika oko tijeka zateznih kamata.
4. Da bi utvrdio odlučne činjenice sud je pročitao predmetni Ugovor o kreditu broj 5140030250-61000073597/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 6. rujna 2007. (str. 6 do 16 spisa), odgovor – potvrdu banke o naplaćenoj naknadi od 15. travnja 2025. (str. 17 spisa), kao i svu ostalu materijalnu dokumentaciju priloženu u spisu, te je proveden dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke.
5. Sud nije provodio financijsko-knjigovodstveno vještačenje jer je tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka isticao kako osporava samo osnovu tužbenog zahtjeva, jer da visina i datum naplaćene naknade nisu sporni, stoga je ovaj dokazni prijedlog odbijen kao nepotreban.
6. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno u smislu članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25., dalje: ZPP), kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.
7. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za utvrđivanjem ništetnosti odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu, koja se odnosi na plaćanje naknade za obavljanje bankarskih usluga, u visini od 1,20% od iznosa kredita, te postoji li obveza na vraćanje iznosa od 566,84 eura naplaćenog po takvoj odredbi, na ime stečenog bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana naplate.
8. Među strankama nije sporno da je tužiteljica s prednikom tuženika, Slavonskom bankom d.d. Osijek, sklopila dana 6. rujna 2007. predmetni Ugovor o kreditu, na iznos od 80.000,00 CHF u protuvrijednosti od HRK prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, s rokom otplate na 20 godina, kao stambeni kredit u svrhu adaptacije.
9. Među strankama je sporno je li u predmetni Ugovor inkorporirana odredba u čl. 7. o plaćanju naknade za obavljanje bankarskih usluga, nepoštena, a time i ništetna, te postoji li obveza tuženika na vraćanje iznosa naplaćenog temeljem ove odredbe, na ime stečenog bez osnove. Također, sporno je da li je nastupila zastara, te ima li tužiteljica ako nije nastupila zastara tražbine, pravo na zatezne kamate i od kada.
10. Iz Ugovora o kreditu broj 5140030250-61000073597/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 6. rujna 2007. (str. 6 do 16 spisa) proizlazi da je isti sklopljen između pravnog prednika tuženika Slavonske banke d.d. Osijek, kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita, u iznosu od 80.000,00 CHF, u protuvrijednosti od HRK prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, na rok otplate od 20 godina. Također, utvrđeno je da se odredbom članka 7. predmetnog Ugovora, korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,20%, jednokratno, unaprijed. Istim člankom 7. korisnik kredita se ujedno obvezuje platiti i sve troškove u svezi javnobilježničkih i sudskih pristojbi, kao i druge eventualno nastale troškove.
11. Iz potvrde banke od 15. travnja 2025. (str. 17 spisa) proizlazi da je predmetna naknada naplaćena 7. rujna 2007. u iznosu od 4.270,91 HRK, te je u vrijeme izdavanja ove potvrde kredit još bio aktivan, nije prijevremeno otplaćen, a zbog toga da nije naplaćena naknada za isto.
12. Tužiteljica saslušana kao stranka je u svom iskazu navela kako je predmetni kredit podizala u rujnu 2007. u poslovnici banke prednice tuženika, nekadašnje Slavonske banke, u [adresa]. Kredit je podizala za potrebe adaptacije obiteljske kuće u kojoj je živjela i u kojoj i danas živi s obitelji. Cijeli iznos kredita je utrošila u navedenu svrhu, dakle, za privatne, a ne za poslovne potrebe. Prilikom zaključivanja ugovora, u banci je prethodno razgovarala s djelatnicom banke, koja joj je predmetni kredit u švicarskim francima prezentirala kao tada najpovoljniji kredit i kao takav joj jedini ponudila. Nakon što joj je rečeno da se radi o povoljnom i sigurnom kreditu, nisu joj nuđene druge vrste kredita. Povjerovala je prezentiranom i pristala sklopiti predmetni Ugovor o kreditu. Navela je kako joj djelatnica banke nije čitala i objašnjavala sve odredbe predmetnog Ugovora, da se sve svelo na osnovne stvari u smislu iznosa kredita, mjesečne rate i rok otplate. Nije joj ništa posebno objašnjavano ni u svezi predmetne naknade za obradu kredita. Sve odredbe ugovora, pa tako i predmetna odredba o naknadi za obradu kredita, su bile već unaprijed sastavljene i određene od strane banke, na unaprijed sastavljenom obrascu Ugovora. Rečeno joj je tek da se naknada za obradu kredita mora platiti i da se Ugovor bez nje ne može zaključiti. Radilo se o ugovoru tzv. "uzmi ili ostavi". Nije joj objašnjeno što podmiruje predmetnom naknadom za obradu kredita, niti je uz obrazac Ugovora dobila bilo kakve druge pisane materijale u kojima bi bilo objašnjeno što se to plaća ovom naknadom. Pored ove naknade, snosila je i druge troškove kredita, kao što je, primjerice, plaćala ovjeru Ugovora kod javnog bilježnika. O predmetnoj ugovornoj odredbi nije bilo mogućnosti pregovaranja, jer je u banci rečeno da se ta naknada mora platiti i da se bez nje ugovor ne može zaključiti. U vrijeme zaključivanja Ugovora nije imala obrt, niti firmu na svoje ime, jer je oduvijek bila zaposlena kod drugog poslodavca. Konačno, navela je da joj je predmetna naknada naplaćena na način da joj je iznos kredita prilikom isplate umanjen za iznos naknade.
13. Sud je prihvatio iskaz tužiteljice kao istinit budući da je tužiteljica uvjerljivo i sukladno priležnoj materijalnoj dokumentaciji iskazivala, a čijem iskazu se nije prigovaralo, niti se ičim doveo u pitanje ili osporio.
14. Iz navedenog, sud je utvrdio da je tužiteljica sklopila predmetni Ugovor o kreditu u svrhu adaptacije kuće, tj. da je tužiteljica predmetni Ugovor sklapala za privatne svrhe, dakle, u svojstvu potrošača, da je pravni prednik tuženika sastavio predmetni Ugovor, a da se radi o standardiziranom, unaprijed sastavljenom obrascu, te da ga je tužiteljica dobila tek na potpisivanje, bez mogućnosti izmjene pojedinih odredaba, po principu "uzmi ili ostavi", te da prilikom zaključenja istog nije bilo pregovaranja o pojedinačnim odredbama, pa tako ni o utuženoj odredbi o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga budući da je ista bila unaprijed propisana od strane tuženika, kao i njena visina. Osim što nije bilo pregovaranja i mogućnosti utjecaja na sadržaj odredbe predmetnog Ugovora, utvrđeno je da tužiteljica nije valjano upoznata sa ovom spornom odredbom i njezinim značenjem, kao niti o prirodi takve naknade, odnosno što se to istom podmiruje.
15. Na pravni odnos stranaka se imaju primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine” broj 79/07. i 125/07., dalje: ZZP) i odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj 35/05., dalje: ZOO) koje su bile na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, te Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.
16. Prema odredbi članka 96. stavkom 1. i 2. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog trgovca. Prema odredbi članka 99. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Nadalje, prema odredbi članka 102. stavka 1. i 2. istog Zakona nepoštena ugovorna odredba je ništetna, a ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.
17. Također, odredbom članka 3. stavka 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima reguliraju se nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrano određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama, te mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.
18. Prema odredbi članka 323. stavka 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
19. Prema odredbi članku 1111. ZOO-a, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a prema članku 1115. kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
20. Prema stavu ovog suda, u konkretnom slučaju, navedena odredba čl. 7. Ugovora je nepoštena sukladno članku 96. ZZP-a. Naime, ista je očito određena u tipskom, standardiziranom ugovoru sastavljenom od strane banke trgovca, na unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranoj ugovornoj odredbi o kojoj stranka, konkretno tužiteljica, koja ga je sklapala u svojstvu potrošača, nije imala mogućnost pregovarati niti utjecati na njezin sadržaj. To je potvrđeno iskazom tužiteljice, iz kojeg proizlazi da ista nije bila uopće upozorena niti upoznata s predmetnom odredbom, niti je dobila prilikom sklapanja predmetnog Ugovora ikakve popratne obrasce ili materijale radi razjašnjenja na što se predmetna naknada odnosi i zašto je određena baš u navedenom postotka. Od iznosa kredita. U samom Ugovoru se na niti jednom dijelu ne navodi što se to podmiruje odnosno koji se to troškovi obrade kredita njome naknađuju, a tužiteljici uz obrazac Ugovora o kreditu nisu dani drugi materijali u kojima bi to bilo objašnjeno. To joj nije objasnio ni djelatnik banke s kojim je razgovarala prije zaključenja Ugovora, već joj je djelatnik banke dao tek na znanje da se bez plaćanja ove naknade Ugovor ne može zaključiti.
21. Činjenica jest da je ugovaranje jednokratne naknade za obavljanje bankarskih usluga bilo dopušteno i zakonito, odnosno isto nije bilo zakonom zabranjeno, no u konkretnom slučaju, riječ je o nepoštenoj ugovornoj odredbi jer prednik tuženika kao trgovac nije tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužiteljice. Naime, navedena odredba predmetnog Ugovora je nejasna jer se ne zna uopće na što se odnosi, na koje troškove obrade kredita, a s obzirom na to da je određena u visini od 1,20% koji je u izravnoj korelaciji sa iznosom kredita, a bez navedenih parametara zašto je tome tako, proizlazi da je, iako odrediva, netransparentna i nije lako razumljiva odnosno da je nejasna. Za nadodati je da se u istom članku predmetnog Ugovora (čl. 7. st. 2.) navodi i odredba po kojoj se trošak javnobilježničkih i sudskih pristojbi, kao i drugi eventualno nastali troškovi svaljuju na korisnika kredita. Kako trošak javnobilježničkih i sudskih pristojbi, te eventualno drugih nastalih troškova snosi opet korisnik kredita, to se postavlja pitanje što se to naknađivalo "s osnove obavljanja bankarskih usluga" po spornoj odredbi u čl. 7. st. 1. Ugovora. Kako je utvrđeno da sporna odredba nije lako razumljiva, to ista nije isključena po čl. 99. ZZP-a od ocjene nepoštenosti.
22. Tužiteljici nije bilo obrazloženo što točno plaća i koja je svrha plaćanja predmetne naknade. Shodno tome, nejasno je i nerazumljivo, na što se točno odnosi utužena odredba predmetnog Ugovora o kreditu. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci pod poslovnim brojem Rev-673/2023. Tuženik nije spornu odredbu o naknadi za obradu zahtjeva kredita opravdao ni tijekom ovog postupka, u smislu da bi specificirao na što se točno ista odnosi. Tuženik je priložio tek "Odluku o naknadama za usluge Hypo-Alpe-Adria Bank d.d." (str. 96 do 123 spisa), iz koje nije razvidno ni razdoblje njenog važenja, kao niti da bi se odnosila na banku s kojom je tužiteljica zaključila Ugovor. Naime Slavonska banka d.d. s kojom je tužiteljica zaključivala Ugovor o kreditu 2007. godine je pripojena Hypo-Alpe-Adria Bank d.d. tek 2009. godine, a do pripajanja je bila zaseban pravni subjekt.
23. Sporna ugovorna odredba je nerazumljiva iz razloga jer tužiteljici nisu na valjan način objašnjene posljedice ugovaranja takove odredbe, iako je tuženik (prednik tuženika) bio i morao biti svjestan tog rizika. U ovom je postupku, iskazom tužiteljice, utvrđeno da je pri sklapanju predmetnog Ugovora u potpunosti izostalo pregovaranje, i da je navedeni kredit predočen tužiteljici kao najpovoljniji, dok joj pojedine odredbe nisu uopće tumačene ili objašnjene. Isto se stoga protivi načelu savjesnosti i poštenja.
24. Stoga, proizlazi da je spornom odredbom predmetnog Ugovora prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu tužiteljice kao potrošača, pri čemu je neravnoteža znatna već iz razloga jer je ozbiljno narušen pravni položaj potrošača, bez obzira na vrijednost nakande, radi čega je ista ništetna, ta se takova odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik sukladno članku 323. ZOO-a je dužan tužiteljici vratiti ono što je primio po osnovi odredbe koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu naknade koja joj je neosnovano naplaćena, pri čemu je između stranaka nesporno da je predmetna naknada naplaćena 7. rujna 2007. u utuženom iznosu. Shodno prethodnom, i u skladu sa člancima 323., 1111. i 1115. ZOO-a odlučeno je kao u izreci ove presude.
25. Na iznos od 566,84 eura tužiteljici pripadaju zatezne kamate sukladno članku 1115. ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade), jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Tuženik je nepošten jer je povrijedio interese i prava potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obavljanje bankarskih usluga o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, a tuženik je nepošten od trenutka njena ugovaranja i naplate.
26. Nije osnovan ni tuženikov prigovor zastare. Naime, odredbom članka 328. ZOO- a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje ništetnosti članka 7. predmetnog Ugovora, a u odnosu na zahtjev za isplatu, potraživanje tužiteljice nije zastarjelo iz razloga što je tužiteljica u ovom postupku tražila da sud spornu odredbu Ugovora utvrdi ništetnom, u kojem slučaju, prema zauzetom pravnom shvaćanju na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. broj Su-IV-47/2020 zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što bi u konkretnom slučaju bila pravomoćnost ove presude, u točki I.
27. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 151. i čl. 154. st. 1. ZPP-a.
28. Tužiteljici je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku, a sve sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23.) i priloženom troškovniku. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 7.1.), sastava obrazloženog podnesaka od 16. lipnja 2025. u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 8.1.), zastupanja na ročištima 21. svibnja 2026. i 30. lipnja 2026., svaki u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9.1.), što s pripadajućim PDV-om ukupno iznosi 500,00 eura. Tužiteljici je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 eura, pa je slijedom navedenog tuženiku naloženo naknaditi tužiteljici parnični trošak u ukupnom iznosu od 513,27 eura, a na koji iznos su dosuđene i zahtijevane zatezne kamate od dana donošenja ove presude.
29. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.
U Đakovu 7. srpnja 2026.
Sutkinja
Ivanka Banović
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.
DNA:
1. Tužiteljici po punomoćniku
2. Tuženiku po punomoćniku
