Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Stalna služba u Gospiću

Gospić

Gž-818/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Milke Vraneš, predsjednice vijeća, Tatjane Radaković Bašić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Kristine Pavelić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa Ivana Šuta, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Porsche Leasing d.o.o., Zagreb, Velimira Škorpika 21, OIB:90275854576, kojeg zastupa Tomislav Bulić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 670/2024-18 od 15. rujna 2025. u dijelu pod točkama III., IV. i V., na sjednici vijeća 7. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e:

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-670/2024-18 od 15. rujna 2025. u pobijanom dijelu pod točkama III., IV. i V. izreke.

II. Točke I. i II. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-670/2024-18 od 15. rujna 2025. ostaju neizmijenjene.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu žalbenog troška kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

"I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 5. točka 1. Ugovora o kreditu broj 19577 od 1. lipnja 2006. koja glasi: „Sve novčane obveze koje proizlaze iz Ugovora, ako su izražene u CHF, ispunjavaju se plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. za CHF vrijedećem na dan plaćanja."

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli isplati iznos od 1.523,65 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja od 30. studenog 2007. pa do 31. prosinca 2007. teče po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamate proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine na pojedine iznose kao u prvostupanjskoj presudi pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku II. Ugovora o kreditu broj 19577 od 1. lipnja 2006. koja glasi: „Iznos kredita uključuje troškove zaključenja Ugovora o visini navedenoj u tč. III. Ugovora o kreditu, a isplaćuje se trgovcu navedenom u tč. I. ovog ugovora, uz prethodno umanjenje za iznos troškova zaključenja Ugovora.“

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju zbog ništetne odredbe o troškovima zaključenja ugovora isplati iznos od 295,13 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja od 30. studenog 2007. pa do 31. prosinca 2007. teče po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamate proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine sve u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak od 1.882,72 eura sa zateznom kamatom od 16. rujna 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u 15 dana."

2. Protiv navedene presude u pravovremenom roku žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Tuženik se žali i protiv odluke o troškovima. U žalbi ističe kako je razvidno da je prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog čega je pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje te je na takvo pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje nepravilno primijenio materijalno pravo. Posljedično je i odluka o troškovima postupka pogrešna i nepravilna. Predlaže drugostupanjskom sudu da u cijelosti usvojiti žalbu tuženika te preinačiti pobijanu presudu na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja, uz nalog tužitelju da tuženiku naknadi razmjerni trošak parničnog postupka. Potražuje žalbeni trošak u ukupnom iznosu od 312,50 eura.

3. Na žalbu tuženika nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/2022, 155/23 i 146/25, dalje: ZPP), na koje povrede sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

6. Suprotno žalbenim navodima tuženika pobijana odluka je jasna i razumljiva, sadrži valjane i neproturječno obrazložene razloge o odlučnim činjenicama, može se ispitati pa nije ostvaren ni žalbeni razlog iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

7. U provedenom postupku utvrđene su sve činjenice odlučne za donošenje zakonite i pravilne presude te je na osnovi izvedenih dokaza i njihove ocjene prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje.

8. Neosnovano tuženik u žalbi ističe kako mu je povrijeđeno pravo na pošteno suđenje zajamčeno člankom 6. Konvencije koji je u primjeni na temelju odredaba Zakona o potvrđivanju Konvencije (Narodne novine – Međunarodni ugovori broj 18/1997., 6/1999., 8/1999. i 14/2022.). Iz stanja spisa proizlazi da je tuženik u postupku koji je prethodio donošenju pobijane odluke omogućen pristup sudu, tuženik je u postupku aktivno sudjelovao predlažući dokaze, poduzimajući sve zakonom dopuštene postupovne radnje, pa tako u konačnici i ulaganje pravnog lijeka protiv odluke, slijedom čega neosnovano ističe da je bio stavljen u neravnomjerni položaj u odnosu na drugu parničnu stranku.

9. Predmet je spora zahtjev za utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka u dijelu kojim su ugovorene valutna klauzula i plaćanje troškova zaključenja ugovora te posljedično zahtjev za isplatu.

10. S obzirom da tuženik ne pobija presudu pod točkom I., II, izreke kojima su utvrđene ništetnim ugovorne odredbe o ispunjenju kreditne obveze uz primjenu valutne klauzule vezane uz CHF i tuženik obvezan isplatiti tužitelju s osnova restitucijskog zahtjeva iznos od 1.523,65 eura (valutna klauzula) sa zateznom kamatom na pojedinačne novčane iznose, to je ovaj sud pod točki II. izreke ove presude utvrdio da prvostupanjska presuda u navedenom dijelu ostaje neizmijenjena jer nije bila predmetom razmatranja drugostupanjskog suda.

11. Polazeći od pobijanog dijela presude koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe kojom su ugovoreni troškovi zaključenja Ugovora o kreditu i restitucijski zahtjev po tom osnovu (točka III. i VI. izreke) te nespornih činjenica:

- da je između stranaka sklopljen Ugovor o kreditu br. 19577 od 1. lipnja 2006. (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu), koji u članku II. glasi „Iznos kredita uključuje troškove zaključenja Ugovora o visini navedenoj u točki. III. Ugovora o kreditu, a isplaćuje se trgovcu navedenom u točki. I. ovog ugovora, uz prethodno umanjenje za iznos troškova zaključenja Ugovora.“,

- da je tužitelju po tom osnovu prilikom isplate kredita ustegnut iznos od 295,13 eura, te spornih činjenica koje se odnose na pitanje je li navedena odredba Ugovora o kreditu nepoštena (ništetna) i je li nastupila zastara za restitucijski zahtjev s osnova novčanog iznosa koji je plaćen temeljem te odredbe, ocjenu osnovanosti tog dijela zahtjeva prvostupanjski sud je utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

- da je u konkretnom slučaju tužitelj kao fizička osoba sklopio Ugovor s tuženikom, i to radi kupnje vozila za privatne svrhe, ima svojstvo potrošača ,

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je kod tuženika dobio ugovor, pročitao ga i potpisao, da je ugovor napisao tuženik, da nije baš razumio što tamo piše, a nitko mu nije ni objasnio, da je pitao ono nešto mu nije bilo jasno, no rečeno mu je da su svi tako uzeli, ustvrdio je da mu je bio ponuđen samo kredit s valutnom klauzulom, a koji iskaz je sud ocijenio kao iskren i istinit, a njegov sadržaj u bitnom je potvrdio njegove navode iz tužbe,

- da tužitelj, kao potrošač, nije mogao razumjeti niti predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz navedenih ugovornih odredbi, niti je mogao valjano odlučiti hoće li takav ugovor sklopiti, jer mu je uručen ugovor unaprijed pripremljen od strane tuženika,

- da je ugovor sastavio tuženik, da je riječ o tipskom ugovoru,

- da tuženik nije dokazao da su stranke posebno pregovarale oko sada spornih odredbi,

- da u Ugovoru o kreditu nije navedeno na što se odnose troškovi zaključenja ugovora i zašto su oni određeni upravo u iznosu od 471,40 CHF odnosno 295,13 eura pa se radi o nerazumljivoj i nedorečenoj ugovornoj odredbi,

- da je tuženik na tužitelja spornom odredbom ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima,

- da nije osnovan prigovor zastare jer prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020. broj Su-IV-47/2020-2 zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa kako je ništetnost utvrđena tek u ovom postupku to zastarni rok iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima teče od pravomoćnosti ove presude.

12. Primjenjujući članak 81. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br.96/03., u daljnjem tekstu: ZZP/03, odnosno članka 96. stavak 1. i 2. ZZP/07) cijeneći i da se radi o tipskom ugovoru opisanom u članku 295. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO) sud prvog stupnja je prihvatio zahtjev za utvrđenje ništetnosti pod točkom III. izreke i primjenom članka 323. stavak 1. ZOO-a, ocijenio osnovanim i restitucijski zahtjev za isplatu troškova zaključenja ugovora u iznosu od 295,13 eura sa zateznom kamatom, primjenom članka 1115. ZOO-a imajući u vidu da je tuženik nepošten stjecatelj iznosa koji je stekao temeljem ništetne ugovorne odredbe.

13. Pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja nije dovedena u sumnju ni žalbenim navodima tuženika prema kojima je tužitelj prilikom podnošenja zahtjeva za zaključenje ugovora bio u cijelosti informiran o svim predviđenim troškovima. Naime, u smislu odredbe iz članka 219. stavak 1. ZPP-a upravo je na tuženiku teret dokazivanja činjenica koje mu idu u prilog, dakle i činjenice da je tužitelj već pri podnošenju zahtjeva za zaključenje ugovora bio upoznat sa svim predviđenim troškovima. Kako iz stanja spisa ne proizlazi da bi tuženik na ovu okolnost ponudio dokaze, to, ponovno se ističe, ne može s uspjehom pobijati pravilnost odluke ovom tvrdnjom.

14. Prema odredbi članka 81. stavak 1. ZZP/03 primjenjivog u konkretnom slučaju obzirom je ugovor koji sadrži spornu odredbu sklopljen 1. lipnja 2006. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. istog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a prema stavku 4. citirane zakonske odredbe ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

15. Žalbenim navodima tuženika nije dovedeno u sumnju utvrđenje prvostupanjskog suda da je tuženik pripremio Ugovor o kreditu i da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, s time da tuženik u prilog tvrdnji da se pojedinačno pregovaralo konkretne dokaze nije predlagao, a upravo je teret dokazivanja te činjenice na tuženiku primjenom članka 81. stavak 4. ZZP/03. Naime, na ročištu od 3. rujna 2025. izričito je po punomoćniku naveo kako nema daljnjih dokaznih prijedloga te da su provedeni svi dokazi predloženi po strankama i predloženo je donijeti odluku prema stanju u spisu.

16. Tuženik je imao mogućnost predložiti dokaze na tu okolnost i istu nije iskoristio, dok iz iskaza tužitelja proizlazi da je Ugovor o kreditu pripremio tuženik i da na isti nije mogao utjecati, pa tako niti na odredbu o plaćanju troškova zaključenja ugovora, te osim što vrijedi predmnijeva iz članka 81. stavak 2. ZZP-a jer je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu prema uvjetima i odredbama koje je tuženik unaprijed formulirao na standardnom obrascu ugovora o kreditu, koji je sadržavao i odredbu o troškovima zaključenja ugovora u određenom iznosu od CHF, tijekom postupka je ta činjenica potvrđena iskazom samog tužitelja pa je stoga pravilan zaključak prvostupanjskog suda da se o spornoj odredbi nije pregovaralo.

17. Sud Europske unije je u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 odlučio: „3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“.

18. U vrijeme kada je sklopljen Ugovor o kreditu Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije, ali je Sud Europske unije ustanovio načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU sa svrhom da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije žele ostvariti. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 78/12). Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u članku 85. tog Zakona podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz istih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz njih proizlaze.

19. Prvostupanjski sud je utvrdio da tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje troškova zaključenja ugovora (na koje usluge i troškove se naknada odnosi) što upućuje na zaključak da tužitelj nije mogao imati saznanje o namjeni (svrsi) plaćanja troškova zaključenja ugovora.

20. S obzirom da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo niti je tužitelj upoznat sa svrhom plaćanja troškova zaključenja ugovora i da bez istih nije bilo moguće sklopiti ugovor o kreditu, to valja zaključiti da tuženik o interesima tužitelja kao potrošača nije vodio računa. Kod ocjene postupanja tuženika i je li ono u protivnosti s načelom savjesnosti i poštenja (zahtjevu dobre vjere) potrebno je ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio odredbu o podmirivanju troškova zaključenja ugovora i nakon pojedinačnih pregovora, pa kako je prvostupanjski sud pravilno zaključio da tužitelj nije imao mogućnost pregovarati o navedenoj ugovornoj odredbi i da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu jer je platio troškove za koje nije postojala svrha, to je pravilno istu utvrdio ništetnom/ništavom (čl. 87. st. 1. ZZP/03).

21. Pravilno je sud ocijenio osnovanim i restitucijski zahtjev (članak 323. stavak 1., u vezi članka 1111. stavak 1. ZOO) u iznosu od 295,13 eura koji je nesporno plaćen po tom osnovu sa zateznom kamatom temeljem članka 1115. ZOO-a s obzirom da se tuženik koji je stekao novčani iznos temeljem ništetne odredbe koju je unio u sadržaj Ugovora o kreditu mora smatrati nepoštenim stjecateljem, te je pravilno ocijenjen neosnovanim prigovor zastare jer zastara teče od pravomoćnosti presude kojom je utvrđena ništetnost u ovom postupku.

22. O troškovima postupka prvostupanjski sud je odlučio primjenom članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a. Troškovi postupka sastoje se od troškova vještačenja i zastupanja tužitelja po punomoćniku i određeni su primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23) i prema vrijednosti spora, a presuđeni su temeljem odredbe članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a.

23. Zbog navedenog, temeljem članka 368. stavak 1. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud odlučio je kao u izreci ove presude.

24. Primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a, odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka, jer isti nije uspio sa žalbom.

U Gospiću, 7. srpnja  2026.

Predsjednica vijeća:

Milka Vraneš