Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Stalna služba u Gospiću

Gospić

Gž-850/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Radaković Bašić, predsjednice vijeća, Milke Vraneš, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Kristine Pavelić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari 1. tužitelja ĐT, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa]. tužitelja HT, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupani po punomoćniku Ivanu Vidaku, odvjetniku u Labinu, Svete Katarine 4, protiv tuženika MT, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Slavenu Boljunu, odvjetniku u Puli-Pola, Kranjčevićeva 16, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Pazinu poslovni broj P-77/2025-38 od 29. rujna 2025., na sjednici vijeća održanoj 7. srpnja 2026.

p r e s u d i o j e:

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, potvrđuje se presuda Općinskog suda u Pazinu poslovni broj P-77/2025-38 od 29. rujna 205.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu žalbenog troška, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

"I Utvrđuje se da su tužitelji ĐT i HT stekli pravo vlasništva nekretnina označenih kao k. č. [katastarska čestica] upisana u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i k. č. [katastarska čestica] upisana u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], svaki u 1/2 dijela, pa se nalaže Zemljišnoknjižnom odjelu Pazin da nakon pravomoćnosti ove presude izvrši uknjižbu prava vlasništva sa imena tuženika na ime i suvlasnost tužitelja, svakoga u 1/2 dijela. II Nalaže se tuženiku MT naknaditi 1. tužitelju ĐT i 2. tužitelju HT parnični trošak u visini od 1.678,05 EUR u roku od 15 dana.

III U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka odbija se kao neosnovan.

IV Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška."

2. Protiv navedene presude u pravovremenom žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da drugostupanjski sud prihvati žalbene navode tuženika, preinači pobijanu presudu uz priznanje troškova parničnog postupka tuženiku, podredno da ukine prvostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovni postupak. Potražuje trošak sastava žalbe u iznosu od 200,00 eura i trošak sudske pristojbe.

3. Na žalbu tuženika nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu, u okviru žalbenih navoda tuženika i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje: ZPP), sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a ovaj sud utvrđuje da u donošenju pobijane presude i postupku koji joj je prethodio nije počinjena niti jedna od bitnih povreda iz odredbe članka 354. stavak 2. ZPP-a.

6. Posebno nije počinjena bitna povreda odredaba ZPP-a iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju ukazuje tuženik, budući presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Razlozi dani o odlučnim činjenicama su jasni i razumljivi, te utemeljeni na rezultatima provedenog dokaznog postupka.

7. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1., u svezi odredbe članka 8. ZPP-a na koju se poziva tuženik, a ovo iz razloga jer je prvostupanjski sud pravilno i zakonito ocijenio sve dokaze provedene u ovom postupku.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje da su vlasništvo nekretnine oznake k. č. br. [katastarska čestica], u naravi dvorište, ruševina, površine 52 m2, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], te nekretnine oznake k. č. br. [katastarska čestica], u naravi dvorište i ruševina, površine 41 m2, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] stekli na temelju dosjelosti i nasljeđivanjem.

7. U analizi prvostupanjskog postupka ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom, koje smatra pravilno utvrđenim i na koje je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja.

8. U postupku su utvrđene sljedeće činjenice:

- da spor obuhvaća nekretnine k. č. br. [katastarska čestica] i k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] (ranije k. č. br. [katastarska čestica] i k. č. br. [katastarska čestica] ZGR.), što proizlazi iz geodetskog elaborata 186/2023 i dopisa DGU (u naravi ruševne gospodarske zgrade s dvorištima površina 52 m2 i 41 m2),

- da je prema zemljišnoknjižnom stanju, tuženik uknjižen kao vlasnik: za (staru) 38/2 na temelju kupnje u ovršnom postupku s dosudom od 29. kolovoza 2013. i uknjižbom 2016. (Z-26848/2016), a za (staru) 38/1 na temelju darovanja iz 2022. (Z- 9137/2022) u lancu od JT prema ĐTZ pa dalje,

- da je iz povijesnih katastarskih zapisa razvidno da su od osnivanja katastra 1952. dijelovi (DIO) spornih čestica bili upisivani u više posjedovnih listova na članove obitelji HT (Đ, H, PM, ST, PT), a potom – slijedom ostavina i darovanja unutar obitelji – na njihove nasljednike; posjed je u katastru vođen na liniji HT sve do promjene 2023. kada je, na zahtjev tuženika, posjed usklađen sa zemljišnim knjigama,

- da su svjedoci-susjedi koji žive neposredno uz sporne čestice (TT, ZT i ŠT) dali suglasne, međusobno podudarne i logične iskaze, kojima se potvrđuje da su sporne štale i dvorišta desetljećima faktično koristili isključivo članovi obitelji HT – za držanje domaćih životinja (krava, svinja, kokoši), za pohranu sijena i druge poljoprivredne potrebe, te da niti jedan od tih svjedoka nikada nije vidio obitelj ĐTZ da bi koristila ili održavala te objekte, dok su R trajno nastupali kao njihovi gospodari i da su nakon smrti starijih članova obitelji HT, održavanje okoliša (košnja, čišćenje, sprečavanje zarastanja u šikaru) nastavili upravo susjedi, i to uz znanje i privolu HT,

- da se tuženik osim pozivanja na valjane zemljišnoknjižne isprave (ovrha i darovanje), primarno oslonio na iskaz svog oca ĐTZ o navodnom usmenom zakupu s obitelji HT, koji bi trebao potjecati iz 1960-ih i trajati do 1977., radi držanja domaćih životinja,

- da za takav zakup nisu predočene nikakve pisane isprave, niti je taj navod potvrđen iskazima drugih neposrednih svjedoka, a iskazi susjeda i drugih svjedoka suprotni su toj tvrdnji, što taj navod čini neuvjerljivim i nedokazanim ,

- da katastarski podaci potvrđuju kontinuirani posjed obitelji HT od 1952. do 2023., a isti su u suglasju s iskazima susjeda TT i DT te ŠT ,

- da je riječ o svjedocima koji žive uz sporne čestice i imaju trajnu i neposrednu percepciju načina njihova korištenja, te su njihovi iskazi suglasni, logični i dosljedni,

- da nasuprot tome, iskaz ĐTZ o postojanju zakupa nije potvrđen drugim dokazima, a s obzirom na njegovu bliskost s tuženikom i izravan interes u ishodu postupka, sud ga ocjenjuje subjektivno motiviranim i nedovoljno uvjerljivim,

- da je teret dokazivanja da su R bili samo detentori/zakupnici (bez animus domini) na tuženiku, a izostanak izričite identifikacije spornih čestica u ostavinskim rješenjima ne pobija dokazani dugotrajan posjed,

- da faktično držanje spornih štala i dvorišta kroz desetljeća – korištenje za smještaj blaga, spremanje sijena i kokoši te održavanje prostora – jasno upućuje na corpus possessionis,

- da činjenica da su R objekte koristili kao svoje i da ih nitko nije pozivao na temelju dopuštenja ili ugovora potvrđuje postojanje animus possidendi, a ne puke detencije,

- da je tvrdnja o zakupu ostala je nedokazana, dok katastarski upisi od 1952. i usklađeni iskazi svjedoka potvrđuju da je korištenje bilo otvoreno i javno, bez osporavanja od strane obitelji ĐTZ,

- da nema dokaza o prekidu posjeda smetanjem, parnicama ili priznanjem vlasništva tuženikovih prednika, a puko slabljenje intenziteta korištenja zbog ruševnog stanja ne predstavlja pravni prekid posjeda,

- da nije dokazano da su tužitelji ili njihovi prednici znali ili morali znati da posjeduju tuđe bez osnove; naprotiv, katastarski upisi, višedesetljetno neuznemiravanje i suglasni iskazi svjedoka potvrđuju poštenje posjeda,

- da tužitelji nisu bili dužni desetljećima provjeravati zemljišne knjige, a teret dokazivanja nepoštenja snosi tuženik – koji ga nije ispunio,

- da polazeći od 1952. kao sigurne godine početka evidentiranog posjeda, rok izvanredne dosjelosti (20 godina) dovršen je najkasnije 1972. , a prema čak i vlastitoj izjavi tuženika, i kada bi zakup postojao, on je prestao 1977., pa bi od tada tekao novi rok, koji se dovršio najkasnije 1997., dakle znatno prije ovršne prodaje 2013., uknjižbe 2016. i darovanja 2022.,

- da iz pribavljenih rješenja o nasljeđivanju iza prednika stranaka proizlazi da sporne nekretnine u tim rješenjima nisu navedene, jer u zemljišnim knjigama nisu bile upisane na ostavitelje, pa nisu mogle činiti dio ostavinske mase, međutim ta okolnost ne utječe na pravni kontinuitet posjeda.

9. Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud pravilno utvrđuje i zaključuje da je institut dosjelosti način izvanknjižnog stjecanja vlasništva, neovisan o zemljišnoknjižnom stanju, a posjed se po zakonu prenosi na nasljednike i pribraja posjedu njihovih pravnih sljednika, s time da rješenja o nasljeđivanju imaju dokaznu snagu, ne u pogledu vlasništva, već u pogledu utvrđenja univerzalnog nasljednog sljedništva da su BT, rođ. HT i NT (NT kao djeca i nasljednici H i HT stupili u njihova posjedna prava, a nakon njihove smrti to su učinili i današnji tužitelji ĐT i HT, a na koji način je potvrđen pravni slijed nužan za pribavljanje posjeda kroz više generacija, što je odlučna pretpostavka za stjecanje vlasništva dosjelošću.

10. Točno je da je tuženik uknjižen temeljem ovrhe (za staru 38/2) i darovanja (za staru 38/1), međutim ti su upisi kasniji u odnosu na ranije dovršenu dosjelost u korist prednika tužitelja. Naime, načelo povjerenja u zemljišne knjige ne može drogirati već dovršeno izvanknjižno stjecanje, kasniji stjecatelj ne može steći više prava nego što je preostalo u pravnom prometu.

11. U ovom postupku nije sporno da su tužitelji u svojim iskazima dosljedno i međusobno suglasno opisali posjedovni slijed obitelji HT od HST sa suprugom C, PT i NT, pa do BT i NT, a na posljetku njih samih.

12. Ti iskazi su konkretni, utemeljeni na osobnim opažanjima i potvrđeni objektivnim dokazima (katastarski podaci od 1952., geodetski elaborat nalaz vještaka) te iskazima svjedoka DT i ŠT, koji neposredno žive uz sporne nekretnine i imaju trajnu percepciju njihova korištenja.

13. Stoga je prvostupanjski sud suprotno žalbenim navodima tuženika, iskazima tužitelja poklonio vjeru, jer prate logičan slijed obiteljskog nasljeđivanja i podudaraju se s ostalim dokazima u spisu, dok je s druge pak strane tuženik svoje pravo prvenstveno temeljio na zemljišnim upisima tvrdeći dugogodišnje vlasništvo obitelji ĐTZ i navodeći da se u obitelji govorilo o posjedu štale. Međutim, njegov iskaz nije potvrđen konkretnim radnjama faktičnog posjeda, a niti je potvrđen od strane nepristranih svjedoka, a i sam tuženik posjed spominje tek iz razdoblja nakon 1980., a za ranija razdoblja oslanja se na kazivanja oca. Stoga je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da njegov iskaz ne dokazuje samostalno i stvarno posjedovanje spornih nekretnina.

14. Dakle, tuženik nije dao uvjerljive dokaze faktičnog posjedovanja, odnosno njegov iskaz je općenit, temeljem na obiteljskim predajama, a ne na vlastitom opažanju i ne potvrđuje konkretne radnje koje bi upućivale na istinsko izvršavanje posjeda. Tvrdnju o usmenom zakupu iznio je isključivo njegov otac ĐTZ koji ima očit interes da tuženik uspije u postupku. Međutim taj iskaz je proturječan svjedočenjima susjeda, a nije potkrijepljen pisanim dokazima, niti bilo kakvim drugim objektivnim okolnostima.

15. Na temelju ovakve analize provedenih dokaza prvostupanjski sud pravilno zaključuje da je jedan od načina stjecanja prava vlasništva pravni institut dosjelosti na kojemu tužitelji temelje svoj tužbeni zahtjev.

16. Naime, dosjelost je stjecanje prava vlasništva neke stvari njezinim neprekidnim samostalnim posjedovanjem kroz zakonom određeno vrijeme. Time se višegodišnjem posjedovnom stanju priznaje vlasničkopravni učinak čime se uklanja razlika između faktičnog i pravnog. U konkretnom slučaju se na temelju Zakona o načinu primjene pravnih pravila donesenih prije 6. travnja 1941. („Narodne novine“ broj: 73/91.) i na temelju članka 388. stavak 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17 – dalje: ZV) i kao mjerodavna primjenjuju pravna pravila iz § 1452. - 1477. austrijskog Općeg građanskog zakona (dalje u tekstu: OGZ) koji se je primjenjivao do 31. kolovoza 1980. Prema tim pravnim pravilima pretpostavke koje se moraju ispuniti za stjecanje prava vlasništva dosjelošću sastoje se u određenim kvalitetama posjeda i u proteku zakonom određenog vremena. Rok za stjecanje vlasništva na nekretninama koje nisu u državnom i crkvenom vlasništvu iznosi 30 godina, s tim da je taj rok nakon 1945. godine skraćen na 20 godina. Dosjedatelj mora biti u samostalnom posjedu te mora biti istinit i pošten. Samostalnost posjeda označava okolnost da on ne priznaje višu vlast neke druge osobe, odnosno da stvar drži kao svoju, kao da je njezin vlasnik. Posjed je istinit ako nije stečen silom, potajno, prijevarom ili zlouporabom povjerenja (§ 345. OGZ), a pošten ako posjednik ne zna niti ima razloga za posumnja ti da mu ne pripada pravo na posjed (§ 326. OGZ), s tim što se smatra da je posjednik istinit i pošten sve dok se ne dokaže drukčije (§ 328., 345. OGZ). U razdoblju od 1. rujna 1980. do 31. prosinca 1996. primjenjivao se je Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (Narodne novine broj 53/91, dalje: ZOVO). U tom periodu su pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću bile propisane člancima 28. i 30. ZOVO. Prema tim odredbama dosjedatelj treba biti u samostalnom posjedu te mora biti savjestan, što znači da nije znao i da nije ni mogao znati da stvar koju posjeduje nije njegova. Za stjecanje prava vlasništva na nekretninama savjesnog posjednika potreban je protek vremena od 20 godina neprekidnog samostalnog posjedovanja.

17. Analizom svih provedenih dokaza prvostupanjski sud pravilno zaključuje da je obitelj NT, a osobito H (H) Hbrat ST sa suprugom C, te PT i NT, a potom njihovi potomci BT i NT (NT) NT, kao pravni prednici današnjih tužitelja neprekinuto javno i mirno posjedovale sporne nekretnine najkasnije od 1952.. Poslije njihove smrti vlasništvo spornih nekretnina nasljeđivanjem su stekli tužitelji.

18. U odnosu na žalbene navode tuženika, da tužiteljevi preci nisu bili pošteni posjednici, za istaknuti je da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je njihovo posjed bio pošten cijeneći pri tome okolnosti konkretnog slučaja, a posebno činjenicu nesređenosti javnih/katastarskih evidencija, kao i činjenicu da tužitelja i njihove pretke nije ometao u posjedu. Savjesnost posjeda se pretpostavlja.

19. Iz pravilnih utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je od 1952. pa do 2013. godine proteklo više od 20 godina savjesnog posjedovanja koje vrijeme je potrebno za stjecanje vlasništva dosjelošću.

20. Naime, dosjelost je stjecanje prava vlasništva neke stvari neprekidnim samostalnim posjedovanjem te stvari kroz zakonom određeno vrijeme. Pravni učinci dosjelosti nastupaju po samom zakonu čim se ispune sve pretpostavke stjecanja putem dosjelosti pri čemu se zahtijeva ispunjavanje određenih pretpostavki od kojih je prvenstvena ona, da stjecatelj ima posjed određene kvalitete i da posjed traje zakonom određeno vrijeme kao i da stvar koja je predmet dosjedanja bude sposobna biti predmetom stjecanja u vlasništvu putem dosjelosti kao i da je stjecatelj sposoban tu stvar steći u vlasništvo dosjelošću, čime se činjenično stanje pretvara u pravno.

21. U ovom slučaju, za razrješenje odnosa između stranaka se ima primijeniti mjerodavno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme nastanka tih odnosa kada su važila pravna pravila bivšeg Općeg građanskog zakonika (članak 1. i 2. Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941.) jer se prema odredbi članka 388. stavak 2. ZV-a, stjecanje prava vlasništva do stupanja na snagu tog Zakona (1. siječnja 1997.) prosuđuje prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja prava.

22. Sukladno pravnom pravilu iz paragrafa 1460. OgZ za stjecanje prava vlasništva na temelju dosjelosti zahtijevao se zakonit, pošten i istinit posjed i da je trajao kroz cijelo zakonom određeno vrijeme te dakle, odredbe OgZ-a predviđaju stjecanje vlasništva dosjelošću uz ispunjenje uvjeta propisanih odredbama Paragrafa 1461., 1463. i 1464. OgZ, uz istek vremena u smislu odredbe Paragrafa 1465. OgZ.

23. Prema odredbi paragrafa 326. OGZ je pošteni posjednik onaj koji drži da je stvar koju posjeduje njegova a nepošten je posjednik samo onaj koji zna ili iz okolnosti mora misliti da je tuđa stvar koju posjeduje, dok je odredbom paragrafa 328. OgZ propisano da se poštenje posjeda presuđuje a u dvojbi uzima da je posjed pošten dakle, zakonska predmnijeva je poštenje posjednika.

24. Pravnim pravilom paragrafa 1468. OGZ, koje je dopunjeno načelnim mišljenjem Opće sjednice Saveznog suda br. 3/60 od 4. travnja 1960. glede dosjelosti je propisan rok za stjecanje prava vlasništva na nekretninama od 20 godina , a u vrijeme potrebno za dosjelost uračunava se i vrijeme koje je prednik sadašnjih posjednika neprekidno posjedovao kao zakoniti, pošteni i istiniti samostalni posjednik odnosno, samo kao pošten samostalni posjednik.

25. Dakle, za stjecanje prava vlasništva na temelju izvanredne dosjelosti odnosno, dosjelosti potrebno je dokazati da je prednik tužitelja bio posjednik sukladno odredbi paragrafa 309. OgZ neprekidno kroz vrijeme potrebno za stjecanje vlasništva dosjelošću.

26. U ovoj parnici tužitelji tvrde da je njihov prednici i to pradjed 1. tužiteljice NT, pok. H i djed 2. tužitelja predmetne nekretnine stekli još prije II. svjetskog rata od obitelji ĐTZ, dok su ovdje tužitelji sporne nekretnine stekli nasljeđivanjem i u kontinuiranom posjedu putem svojih pravnih prednika i to 1. tužiteljica nakon smrti svoje majke BT, rođene NT, koja je bila rođena **.**.1930., a preminula je 5. veljače 2017., dok je 2. tužitelj nekretnine stekao iza smrti svoga oca NT, pok. P 1994. .

27. Osnovna pretpostavka za nepoštenje posjednika je svijest onoga koji posjeduje nekretninu ili iz okolnosti mora misliti da je stvar koja posjeduje tuđa i tek tada niti na koji način ne može steći vlasništvo nekretnine dosjelošću niti redovno, niti izvanredno.

28. Saslušanjem svjedoka-susjeda TT i DT, te ŠT, koji svjedoci žive neposredno uz sporne čestice, a koji su dali suglasne, međusobno podudarne i logične iskaze, kojima je potvrđeno da su sporne štale i dvorišta desetljećima faktično koristili isključivo članovi obitelji NT – za držanje domaćih životinja (krava, svinja, kokoši), za pohranu sijena i druge poljoprivredne potrebe , te da niti jedan od tih svjedoka nikada nije vidio obitelj ĐTZ da bi koristila ili održavala te objekte, dok su R trajno nastupali kao njihovi gospodari i da su nakon smrti starijih članova obitelji NT, održavanje okoliša (košnja, čišćenje, sprečavanje zarastanja u šikaru) nastavili upravo susjedi, i to uz znanje i privolu HT , bili u posjedu predmetnih nekretnina, što je sukladno i sadržaju Potvrde Katastra prema kojemu je klasiranje zemljišta i izlaganje katastarskog operata izvršeno 1952. pa je do 2013. godina poštenog posjeda prednika tužitelja proteklo preko 60 godina u smislu odredbi OgZ odnosno, sukladno dopunjenom pravnom pravilu paragrafa 1468 OgZ prema kojemu je glede dosjelosti, rok za stjecanje prava vlasništva na nekretninama bio 20 godina.

29. Tako je do stupanja na snagu Zakona o osnovnim vlasničko -pravnim odnosima (Narodne novine broj: 53/91, 9/92 i 77/92) odnosno, ZV-a pravilno utvrđeno kako su prednici tužitelja stekli vlasništvo svih nekretnina po samom zakonu, dosjelošću.

30. Dakle, tužitelji su dokazali vlasništvo svog prednika koji je imao samostalni posjed i kao posjednici su izvršavali svoju faktičnu vlast nad nekretninama kao da su njihovi vlasnici, a nije utvrđeno da bi znali ili morali znati, niti s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da im ne pripada pravo samostalno posjedovati utužene nekretnine još od 1952.

31. Nasuprot tome, tuženik ničim nije dokazao niti potvrdio nepoštenje kao prednika tužitelja, tako niti samih tužitelja.

32. Kako se, bez obzira na stanje u zemljišnim knjigama, nepoštenje posjednika kao zapreka za stjecanje vlasništva dosjelošću ne može izvesti iz same činjenice da je kao vlasnik nekretnine bila upisana druga osoba, već onaj koji se na nepoštenje poziva dužan je to i dokazati (odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 32/97-2 od 16. rujna 1997. i Rev 3157/14-2 od 2. rujna 2015.), slijedom svega iznijetog je na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a odbijena žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena pobijana prvostupanjska presuda.

33. Odluka o parničnom trošku tužitelja donijeta je pravilnom primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i 155. ZPP a prema odredbama Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/23.).

34. Tuženiku nije dosuđen žalbeni trošak iz razloga jer isti nije uspio sa svojom žalbom (članak 166. stavak 1. ZPP-a).

U Gospiću, 7. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Tatjana Radaković Bašić