Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Stalna služba u Gospiću

Gospić

Gž-359/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Radaković Bašić, predsjednice vijeća, Milke Vraneš, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Kristine Pavelić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa odvjetnik Frano Bazina iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austrije d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, kojeg zastupa odvjetnik Mateja Vidaković Sertić iz Zagreba, radi ništetnosti, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika izjavljenim protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3638/2024-11 od 29. siječnja 2026., na sjednici vijeća održanoj 7. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e:

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, potvrđuju se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3638/2024-11 od 29. siječnja 2026.

II. Uvažava se žalba tužitelja kao osnovana, preinačava se rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3638/2024-11 od 29. siječnja 2026. u odluci o troškovima postupka sadržanom pod točkom II. izreke i u tom dijelu rješava se:

"Nalaže se tuženiku platiti tužitelju daljnji parnični trošak u iznosu od 125,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29. siječnja 2026. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1 . srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana ."

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi žalbeni trošak u iznosu od 94,72 eura, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu žalbenog troška, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

"I Odredba čl. 3./treće/ NAKNADA, ugovora o [broj kredita] od **.**.2005. zaključenog između tužitelja MŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austrije d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535 kao kreditora, koja glasi: "3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita" utvrđuje se ništavom i ista ne proizvodi pravne učinke. II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austriji d.d. platiti tužitelju MŠ 535,17 eur s zateznim kamatama od 15. travnja 2005. godine do isplate kao i naknaditi trošak parničnog postupka od 1.132,72 eur s zateznim kamatama od 29. siječnja 2026. godine do isplate, sve po stopi sve po stopi određenoj čl.1. Uredbe o visini stope zateznih kamata do 31. prosinca 2007. godine, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećan jem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena i od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a u roku od 15 dana."

2. Protiv navedene presude u pravovremenom roku žale se tuženik i tužitelj.

2.1. Tuženik se žali protiv presude u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati obzirom da presuda uopće nema razloga o odlučnim činjenicama. Tuženik se žali i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešne odluke o troškovima postupka. Predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, te odredi da je tužitelj dužan tuženiku naknaditi parnične troškove, sa zakonskim zateznim kamatama. Potražuje žalbeni trošak u ukupnom iznosu od 378,86 eura.

2.2. Tužitelj se žali protiv presude u dijelu u kojem je sud odlučio o iznosima troškova postupka, radi pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra kako ima pravo na trošak ročišta za objavu presude, budući je bio nazočan ročištu za objavu 29. siječnja 2026., te ističe kako se zastupanje stranaka na ročištu za objavu presude ima smatrati radnjom potrebnom za vođenje parnice obzirom da je zakonodavac za ročište za objavu presude vezao procesno pravne posljedice glede početka tijeka roka za izjavljivanje žalbe. Predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da naloži tuženiku da tužitelju naknadi daljnji trošak u iznosu od 100,00 eura + PDV, odnosno ukupno 125,00 eura.

3. Na žalbe tuženika i tužitelja nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika nije osnovana, dok je žalba tužitelja osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe članka 3. Ugovora o [broj kredita] od **.**.2005., kojom je ugovorena jednokratna naknada za obradu kredita, te posljedično tome tužitelj zahtjeva da mu tuženik isplati iznos od 535,17 eura zbog ugovorene ništetne odredbe.

O žalbi tuženika:

6. Ispitujući pobijanu presudu povodom žalbe tuženika nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bilo koju bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje: ZPP), na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

7. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 1. travnja 2005. sklopili Ugovor o kreditu radi kupnje osobnog vozila, [broj] na iznos od 25.591,71 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan isplate kredita, te da je člankom 3. ugovoreno da se u iznosu od 3,30 % iznosa kredita, jednokratno naplaćuje naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita prije isplate kredita te da je po toj osnovi tužitelj ispatio tuženom iznos od 535,17 eura.

8. Suprotno žalbenim navodima tuženika sud prvoga stupnja pravilno je postupio kada je utvrdio ništetnom odredbu članka 3. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena naknada u visini od 3,30 % od iznosa kredita koja se plaća jednokratno.

9. Naime, prvostupanjski sud utvrdio je temeljem iskaza tužitelja da je odredba članka 3. Ugovora o kreditu u dijelu kojom je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade od 3,30 % od iznosa kredita bila sastavni dio standardnog ugovora sastavljenog od tuženika, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je tužitelju nametnuta kao obveza koja nije propisana Zakonom o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO) te je uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

10. Valja istaći da osim što u članku 3. Ugovora o kreditu nije navedeno na što se jednokratna naknada odnosi, tuženik u ovom postupku nije dokazao (niti obrazložio) koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu.

11. U odnosu na ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci poslovni broj Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. zauzeo shvaćanje: „Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03) ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tužena) nije dokazala stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, te okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovore odredbe, sve u smislu odredbi članka 81. stavak 1. ZZP-a u svezi odredbi članka 83. i 85. ZZP-a.“

12. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je o svemu navedenom vodio računa, odnosno i po ocjeni ovog suda navedena odredba je ništena jer se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke i tužitelja kao potrošač na nju nije mogao utjecati. Ta je odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer mu nije objašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (koji se objektivno nastali troškovi podmiruju iz te naknade).

13. Pri tome treba ukazati da je i Sud Europske unije u spojenim predmetima C- 224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi zauzeo stajalište prema kojem članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, pa primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tužena nije dokazala koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio u tome dijelu ništetnim članka 3. Ugovora o kreditu.

14. Ovdje valja naglasiti i to da sama činjenica da je trošak obrade kredita određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tužena imala pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni“, plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita.

15. Na temelju navedenih utvrđenja primjenom odredbe članka 323. stavak 1., članka 1111. i članka 1115. ZOO-a, pravilno je sud prvoga stupnja naložio tuženiku da isplati tužitelju iznos od 535,17 eura naplaćenog temeljem navedene ništetne odredbe Ugovora o kreditu sa zateznom kamatom od dana izvršene uplate do plaćanja od strane tužene.

16. Također, sud prvoga stupnja pravilno je otklonio tuženikov prigovor zastare potraživanja jer se pravo na isticanje ništetnosti u smislu odredbe članka 328. ZOO-a ne gasi, pa kako je posljedica ništetnosti u smislu odredbe članka 323. ZOO-a obveza vraćanja stečenog bez osnove sukladno odredbama članka 1111. do članka 1120. ZOO-a, zastara nastupa prema odredbi članka 214. stavak 2. ZOO-a protekom zakonom određenog vremena, zastara nije počela teći jer je ništetnost odredbe Ugovora utvrđena tek u pobijanoj presudi (takvo pravno stajalište doneseno je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20).

17. Slijedom iznijetog, valjalo je temeljem odredbe članka 368. stavak 1. i članka 380. točka 2. ZPP-a, obiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

O žalbi tužitelja:

18. Pobijajući odluku o troškovima postupka u dijelu kojim nije prihvaćen njegov zahtjev za naknadu troškova odvjetnika za zastupanje stranke na ročištu za objavu presude 29. siječnja 2026. tužitelj osnovano u žalbi ukazuje na žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz odredbe članka 155. ZPP-a, u vezi odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23 - dalje: Tarifa).

19. Iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj, odnosno njegov punomoćnik bio prisutan na ročištu za objavu presude dana 29. siječnja 2026. koja mu je tada i uručena u skladu s odredbom članka 335. stavak 8. ZPP-a, slijedom čega se smatra da ima pravo zahtijevati trošak za ročište za objavu presude prema Tbr. 9. t. 3. Tarife, sukladno kojoj za ročišta na kojem se objavljuje presuda odvjetniku pripada nagrada u iznosu od 50 % nagrade iz Tbr. 7. t. 1., 3., 6. i 7. Tarife, ali ne više od 50 bodova, što prema vrijednosti predmeta spora u ovom slučaju proizlazi da tužitelj ima pravo na trošak u iznosu od 100,00 eura + PDV, što čini ukupan iznos od 125,00 eura.

20. Slijedom navedenog, valjalo je usvojiti žalbu tužitelja i preinačiti prvostupanjsko rješenje u dijelu pod točkom II. izreke, na način da se naloži tuženiku da naknadi tužitelju daljnji parnični trošak u ukupnom iznosu od 125,00 eura, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, temeljem odredbe članka 380. točka 3. ZPP-a.

21. S obzirom da je tužitelj uspio u žalbenom postupku ima pravo na naknadu troška toga postupka sukladno odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a, u vezi članka 155. ZPP-a sve u vezi odredbe Tbr. 10.5. Tarife u iznosu od ukupno 94,72 eura (za sastav žalbe 62,50 eura + 25 % na ime PDV-a 15,63 eura i trošak sudske pristojbe u iznosu od 16,59 eura).

22. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka jer nije uspio sa žalbom (članak 166. stavak 1. ZPP-a, u vezi s člankom 154. stavak 1 ZPP-a).

U Gospiću, 7. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Tatjana Radaković Bašić