REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] A 5

Poslovni broj: Us I-2565/2025-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Ani Sabljak, uz sudjelovanje zapisničarke Petre Horvat Delimehić, u upravnom sporu tužitelja AB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Branislav Musulin, odvjetnik u Rijeci, Agatićeva 4, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Zagreb, Ul. grada Vukovara 33, OIB: 36162371878, radi teže povrede službene dužnosti,, 7. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev radi poništavanja rješenja tuženika KLASA: NK- UP/II-114-04/25-02/73, URBROJ: 511-01-158-25-5 od 10. studenoga 2025. i rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Odjela prvostupanjskog disciplinskog sudovanja Rijeka, KLASA: NK-UP/I-114-04/24-02/267 URBROJ: 511-01-158-25-38 od 4. travnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnoga spora.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Odjela prvostupanjskog disciplinskog sudovanja Rijeka, KLASA: NK-UP/I-114-04/24-02/267 URBROJ: 511-01-158-25-38 od 4. travnja 2025. utvrđeno je da je tužitelj odgovoran što je: - dana 24. studenog 2023. van službe putem telefona zatražio od policijske službenice NB koje je navedenog dana u vremenu od 8,00 do 20,00 sati službu obnašala na Stalnom graničnom prijelazu za pogranični promet [adresa] zajedno sa policijskim službenikom IB da bez provođenja granične kontrole vozila sukladno čl. 27. Zakona o nadzoru državne granice, VB, rođenom **.**.1972., omogući unos u carinsko područje Republike Hrvatske klamarice za meso, iako je kao policijski službenik granične policije znao da na graničnom prijelazu za pogranični promet nije dozvoljen unos u RH robe i stvari za potrebe predmetnog VB, na što su policijska službenica NB i policijski službenik TB pristali, te je policijski službenika TB bez vršenja granične kontrole tj. pregleda vozila VB, s vozilom i robom propustio na područje RH (točka I. 3. izreke); - dana 25. studenog 2023. van službe putem telefona zatražio od policijskog službenika KB koji je navedenog dana u vremenu od 8,00 do 20,00 sati službu obnašao na Stalnom graničnom prijelazu za pogranični promet Pašin Potok da bez provođenja granične kontrole vozila sukladno čl. 27. Zakona o nadzoru državne granice, VB, rođenom **.**.1972., omogući unos u carinsko područje Republike Hrvatske (RH) 4 komada mrežica, iako je kao policijski službenik granične policije znao da na graničnom prijelazu za pogranični promet nije dozvoljen unos u RH robe i stvari za potrebe predmetnog VB, na što je policijski službenik pristao te je dana 25. studenog u 14,28 sati bez vršenja granične kontrole tj. pregleda vozila, osobe i stvari VB s vozilom registarskih oznaka Ml 3A -848 (BiH) i robom, propustio na područje RH (točka I. 4. izreke); - dana 17. studenog 2023. utjecao na policijsku službenicu ĐB da na Stalnom graničnom prijelazu za pogranični promet [adresa] ne izvrši dužnu radnju granične kontrole nad osobama i vozilima registarske oznake i broja [registarska oznaka] i E33-J488 (BiH), odnosno da ne izvrši pregled vozila registarske oznake i broja E33-J-488, kao niti da vozila i vozače ne evidentira u Nacionalnom informacijskom sustavu za upravljanje državnom granicom, u cilju prikrivanja unosa robe (staklo) u carinsko područje RH odnosno izbjegavanja carinskog nadzora, znajući pri tome da preko graničnog prijelaza za pogranični promet nije dozvoljen prijevoz robe koja podliježe carinskom nadzoru, a koja roba je prevezena kombi vozilom reg. oznake [registarska oznaka] (BiH) (točka I. 7. izreke); čime je za svako od navedenih djela utvrđeno da je počinio težu povredu službene dužnosti opisanu u čl. 96. t. 3. Zakona o policiji (Narodne novine broj 34/11., 130/12., 89/14., 151/14., 33/15., 121/16., 66/19., 155/23.; dalje: ZOP) kao zlouporabu položaja u službi ili izvan službe ili prekoračenje ovlasti u službi, zbog čega mu je temeljem čl. 110. st. 2. t. 6. ZOP utvrđena kazna prestanka državne službe. Nadalje je pod I. točkom 6. izreke rješenja utvrđeno da je tužitelj odgovoran što je dana 23. kolovoza 2023. u 21 sati putem telefona neovlaštenoj osobi građaninu MB, rođenom **.**.1982., ustupio podatak o policijskom službeniku koji je dana 24. kolovoza 2023. u vremenu od 08,00 do 20,00 sati obnašao službu na Stalnom graničnom prijelazu za pogranični promet [adresa] DB iako je navedeni podatak u to vrijeme bio označen stupnjem tajnosti „ograničeno", čime je za navedeno djelo utvrđeno da je počinio težu povredu službene dužnosti opisanu u čl. 96. t. 5. ZOP-a kao odavanje podataka iz čl. 35. toga Zakona neovlaštenim osobama, zbog čega mu se temeljem čl . 110. st. 2. t. 6. ZOP utvrđuje kazna prestanka državne službe. Slijedom navedenoga, tužitelju je izrečena jedinstvena disciplinska kazna prestanka državne službe za počinjenje povreda opisanih pod I. točkama 3., 4., 6. i 7. izreke prvostupanjskog rješenja, dok je u odnosu na preostala terećena djela činjenično i pravno opisana pod I. točkama 1., 2. i 5. izreke rješenja odlučeno da se tužitelj za iste oslobađa odgovornosti.

2. Protiv navedenih točaka 3., 4., 6. i 7. izreke prvostupanjskog rješenja tužitelj je izjavio žalbu koja je osporavanim rješenjem tuženika KLASA: NK-UP/II-114-04/25- 02/73, URBROJ: 511-01-158-25-5 od 10. studenoga 2025. (str. 15/2-37/2 spisa) djelomično usvojena u odnosu na dio činjeničnog opisa terećene povrede službene dužnosti sadržan u točki I. točka 3. izreke rješenja koji glasi: „za potrebe predmetnog VB", te u odnosu na dio činjeničnog opisa terećene povrede službene dužnosti sadržan u točki I. točka 4. izreke rješenja koji glasi: „za potrebe predmetnog VB", te je utvrđeno da u odnosu na iste tužitelj nije odgovoran (točka I. izreke drugostupanjskog rješenja), dok je u odnosu na preostali dio činjeničnog opisa terećene povrede službene dužnosti iz točke I. točaka 3. i 4. izreke rješenja te u odnosu na točku I. točaka 6. i 7. izreke prvostupanjsko rješenja žalba tužitelja odbijena kao neosnovana te potvrđena odluka o odgovornosti i izrečene disciplinske sankcije (točka II. izreke drugostupanjskog rješenja).

3. Tužitelj u tužbi osporava zakonitost rješenja tuženika u cijelosti. Ističe da je drugostupanjsko tijelo u cijelosti prihvatilo razloge prvostupanjskog rješenja pa da se nezakonitost pobijanog rješenja ogleda prije svega u nezakonitostima počinjenima u prvostupanjskom postupku. Smatra da su odluke donesene na temelju nezakonitih i nevjerodostojnih dokaza, odnosno transkripata razgovora čija zakonitost pribavljanja nije ispitana, a audio snimke nisu reproducirane, zbog čega da nije bilo moguće utvrditi odgovara li sadržaj transkripata stvarnim razgovorima. Tvrdi da se radi o dokazima pribavljenima protivno čl. 29. st. 4. Ustava Republike Hrvatske, odnosno o dokazima koji nisu prikladno dokazno sredstvo. U odnosu na točke 3. i 4. izreke ističe da činjenični opis ne odgovara provedenim dokazima. Navodi da je drugostupanjsko tijelo izmijenilo dio činjeničnog opisa koji se odnosi na unos robe za potrebe VB, ali da ni nakon te izmjene izreka ne korespondira s dokazima. Tvrdi da od policijskih službenika nije tražio da propuste osobe bez kontrole niti da ne obave graničnu kontrolu, nego ih je samo obavijestio o tome tko dolazi na granicu i što nosi sa sobom. Ističe da su policijski službenici NB, TB i KB izričito osporili da je od njih traženo da ne obave kontrolu. Nadalje navodi da iz snimki nadzornih kamera proizlazi da je VB predao svoje dokumente te da je nad njime provedena granična kontrola te da način postupanja prema njemu nije odstupao od načina postupanja prema drugim osobama koje su prelazile granicu. Ističe da je roba koja se spominje bila male vrijednosti, da nije podlijegala carinskom postupku te da se radilo o predmetu koji je vraćen njemu, a ne robi za potrebe VB. U odnosu na točku 6. izreke navodi da podatak o rasporedu rada nije podatak iz čl. 35. ZOP-a jer nije klasificiran niti neklasificiran podatak, nego informacija dostupna službenicima u postaji. Smatra da nije utvrđeno koji je konkretan podatak priopćen, iz koje evidencije je pribavljen niti da je bio označen stupnjem tajnosti „ograničeno“. U odnosu na točku 7. izreke navodi da nije tražio da se osoba EB propusti bez kontrole niti da je ta osoba prevozila staklo za njegove potrebe. Ističe da je samo odgovorio na upit policijske službenice o tome tko se nalazi u vozilu iza njega te da je riječ o osobi koja redovito prelazi granicu i podliježe selektivnoj kontroli. Tužitelj nadalje navodi da su odbijanjem dokaznih prijedloga, osobito saslušanja osoba koje su neposredno sudjelovale u događajima, povrijeđena načela kontradiktornosti i jednakosti oružja te da nije primijenjena odredba čl. 3. Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti policijskih službenika prema kojoj se dvojba u pogledu odlučnih činjenica tumači u korist policijskog službenika. Ističe i da nije dokazano postojanje zlouporabe položaja niti postojanje imovinske koristi, odnosno elemenata korupcije, pa smatra da nisu bili ispunjeni uvjeti za izricanje kazne prestanka državne službe. Ukazuje i na svoje dosadašnje uredno obavljanje službe, činjenicu da ranije nije disciplinski odgovarao te svoje obiteljske prilike. Konačno, navodi da je disciplinski postupak pokrenut na zahtjev neovlaštene osobe jer je načelnik policijske uprave u vrijeme podnošenja zahtjeva navodno bio na bolovanju zbog čega smatra da je zahtjev za pokretanje postupka trebalo odbaciti. Predlaže opetovano saslušanje tužitelja i svjedoka u upravnom sporu kako bi sud utvrdio pravu istinu, a ne putem iskaza iz postupka u kojem „kadija tuži i istovremeno sudi“. Predlaže sudu poništiti prvostupanjsko i drugostupanjsko rješenje i predmet vratiti na ponovni postupak.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu (str. 91-99 spisa) osporava tužbeni zahtjev u cijelosti i ostaje kod navoda iznijetih u obrazloženju osporavanog rješenja. Ističe da su tijekom disciplinskog postupka potpuno i pravilno utvrđene sve odlučne činjenice te da su pravilno ocijenjeni svi izvedeni dokazi. Navodi da su nadzor i tehničko snimanje telefonskih razgovora zakonito pribavljeni na temelju naloga Županijskog suda u Zagrebu za provođenje posebnih dokaznih radnji te predstavljaju dopušteno dokazno sredstvo u disciplinskom postupku i bez reprodukcije tonskih zapisa te da su transkripti snimljenih razgovora dopušteno dokazno sredstvo s kojim sadržajem je tužitelj upoznat. Ističe kako je sam tužitelj potvrdio da je broj mobilnog uređaja nad kojim su se provodile posebne dokazne radnje njegov broj mobitela te je davao pojašnjenja vezano uz snimljene razgovore (npr. da je „ N“ njegov nadimak) slijedom čega je uvjerljivo da je u razgovorima komunicirao upravo tužitelj. Poziva se na praksu Ustavnog suda Republike Hrvatske i Europskog suda za ljudska prava prema kojoj se u disciplinskim postupcima primjenjuje drugačiji standard dokazivanja nego u kaznenim postupcima. Ističe da je tužitelju omogućeno potpuno sudjelovanje u postupku, da mu je dostavljena sva dokumentacija, uključujući i DVD medije, da je imao mogućnost očitovati se o svim dokazima, predlagati dokaze i ispitivati svjedoke, zbog čega nije povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje. Nadalje navodi da iz sadržaja transkripata proizlazi kako se nije radilo o uobičajenom obavještavanju kolega o osobama koje dolaze na granicu, već o davanju uputa i intervencijama kojima se nastojalo utjecati na način provođenja granične kontrole. Smatra da su ponašanja opisana u točkama 3., 4., 6. i 7. izreke nespojiva s policijskom službom i predstavljaju zlouporabu službenog položaja. U odnosu na izrečenu disciplinsku kaznu ističe da je ona određena u okviru zakonom dane ovlasti te da su disciplinska tijela uzela u obzir sve olakotne i otegotne okolnosti. Smatra da predmetne povrede imaju obilježja korupcije u smislu čl. 110. st. 3. ZOP-a zbog čega je izricanje kazne prestanka državne službe bilo obvezno. U pogledu primjene načela in dubio pro reo, ukazuje da dvojba u pogledu postojanja činjenica koja čine obilježja povrede službene dužnosti ili utječu na utvrđivanje odgovornosti policijskog službenika, a zbog svega prethodno iznesenog, nije postojala. Zahtjev za pokretanje disciplinskog postupka da je potpisao ŠB kao „osoba ovlaštena za obavljanje poslova načelnika PU”, a ovlaštenje imenovanog za potpisivanje predmetnog Zahtjeva da proizlazi iz Rješenja MUP-a KLASA: UP/l- 112-02/24-05/1210; URBROJ: 511-01-157-24-1 od 24. svibnja 2024. kojim je imenovani privremeno premješten, s danom 31. svibnja 2024., u Policijsku upravu karlovačku, na radno mjesto „načelnik policijske uprave“. Ujedno , da je ŠB do tog dana bio raspoređen na radno mjesto zamjenika načelnika Policijske uprave karlovačke, a da je posao zamjenika načelnika policijske uprave, između ostalog, i da pomaže načelniku u rukovođenju i upravljanju policijskom upravom te ga zamjenjuje u vrijeme odsutnosti. Stoga da je predmetni Zahtjev potpisan i podnesen od strane ovlaštene osobe. U odnosu na prigovor tužitelja da „kadija tuži i sudi“ ukazuje kako je tijekom usmene rasprave tužitelj izričito naveo da je suglasan sa sastavom Vijeća, da nije tražio izuzeće članova Vijeća niti zapisničarke, iz čega proizlazi da do pokretanja upravnog spora tužitelj nije dovodio u sumnju stručnost i nepristranos t sudaca disciplinskog suda. Predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

5. U sporu je održana rasprava te je strankama, u skladu s čl. 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 36/24., 39/26.; dalje: ZUS), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

6. Među strankama je sporno jesu li odbijanjem pojedinih dokaznih prijedloga povrijeđene odredbe pravila postupka, jesu li na temelju izvedenih dokaza pravilno utvrđene odlučne činjenice o počinjenju težih povreda službene dužnosti kako su one činjenično opisane i pravno okvalificirane u prvostupanjskom rješenju te je li izrečena disciplinska kazna zakonita i razmjerna.

7. Radi razjašnjenja činjenica važnih za donošenje odluke (čl. 49. st. 2. ZUS-a), sud je proveo dokazni postupak pregledom i čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu ovog upravnog spora i spisu predmeta upravnog postupka koji je prethodio ovom sporu te je, u skladu s odredbom čl. 114. st. 3. ZUS-a, utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan. Druge po tužitelju predložene dokazne prijedloge sud nije izvodio jer ih nije smatrao odlučnim za donošenje odluke budući se činjenice važne za donošenje odluke mogu utvrditi iz dokaza u spisu, a sve kako je to obrazloženo u nastavku obrazloženja ove presude.

8. Disciplinski postupak protiv policijskih službenika primarno je uređen odredbama članaka 93. do 114. ZOP-a i Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti policijskih službenika (Narodne novine broj 141/11.; dalje: Pravilnik), a podredno odredbama Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine broj 47/09 ., 110/21.; dalje: ZUP), što slijedi iz normi čl. 100. ZOP-a te čl. 3. st. 1. ZUP-a.

9. Prema odredbi čl. 93. st. 2. ZOP-a policijski službenik odgovara za povrede službene dužnosti ako je povredu učinio namjerno ili iz krajnje nepažnje.

10. Zlouporaba položaja u službi ili izvan službe ili prekoračenje ovlasti u službi (čl. 96. t. 3. ZOP), kao i odavanje podataka iz čl. 35. toga Zakona neovlaštenim osobama (čl. 96. t. 5. ZOP), teže su povrede službene dužnosti. Kazne za teže povrede službene dužnosti propisane su odredbom čl. 110. st. 2. toga Zakona, a među predviđenim kaznama je i prestanak državne službe (t. 6.).

11. Disciplinske kazne izriču se u svrhu odgojnog utjecaja na počinitelja i druge policijske službenike u Ministarstvu te održavanja radne discipline i pravila ponašanja u službi i izvan službe (čl. 6. Pravilnika).

12. Valja naglasiti i da je sukladno odredbi čl. 3. st. 1. t. 1. ZUS -a predmet upravnog spora ocjena zakonitosti pojedinačne odluke kojom je javnopravno tijelo odlučilo o pravu, obvezi ili pravnom interesu stranke u upravnoj stvari. Dakle, uloga upravnog suda je ispitati je li upravni postupak pravilno proveden, odnosno jesu li u upravnom postupka ispoštovana pravila postupka, jesu li u tom postupku izvedeni svi potrebni dokazi i jesu li ti dokazi valjano ocjenjeni i utvrđene sve odlučne činjenice. Tek podredno, ukoliko se utvrdi da postoji neki od navedenih nedostataka, sud će u upravnom sporu upotpuniti upravni postupak ukoliko ocjeni da je to moguće s obzirom na vrstu tog nedostatka. Uloga upravnog suda nije ponovo provoditi upravni postupak.

13. Sud prvenstveno ne nalazi osnovanim tužbeni prigovor da je disciplinski postupak pokrenut na zahtjev neovlaštene osobe. Tužitelj navedeni prigovor temelji isključivo na tvrdnji da je u vrijeme podnošenja zahtjeva načelnik Policijske uprave karlovačke bio odsutan s rada zbog korištenja bolovanja, slijedom čega smatra da zahtjev za pokretanje disciplinskog postupka nije podnijela ovlaštena osoba. Međutim, iz podataka u spisu upravnog postupka proizlazi kako je postupak pokrenut zahtjevom od 6. lipnja 2024. potpisanom po osobi ovlaštenoj za obavljanje poslova načelnika Policijske uprave karlovačke ŠB. Kako obrazlaže i sam tuženik, radi se o osobi koja je s danom 31. svibnja 2024. bila privremeno premještena na radno mjesto načelnika Policijske uprave karlovačke (rješenje KLASA: UP/l-112-02/24-05/1210; URBROJ: 511-01-157-24-1 od 24. svibnja 2024., iza str. 99 sudskog spisa) radi zamjene odsutnog policijskog službenika ŽB, a i prije toga je obavljao poslove zamjenika načelnika policijske uprave za vrijeme njegove odsutnosti. U takvim okolnostima, kada je zahtjev potpisan po ovlaštenoj osobi, sama činjenica eventualne odsutnosti dotadašnjeg načelnika, neovisno o razlogu te odsutnosti, nije od utjecaja na zakonitost podnošenja zahtjeva za pokretanje disciplinskog postupka, stoga i prijedlog za pribavu rasporeda radnog vremena radi utvrđenja je li načelnik Policijske uprave Karlovačke u vrijeme podnošenja zahtjeva za pokretanje disciplinskog postupka koristio bolovanje nije odlučna za rješavanje ove upravne stvari.

14. Nadalje, pregledom spisa predmeta upravnog postupka utvrđeno je da je prvostupanjsko tijelo provelo sve relevantne dokaze, da je iste detaljno analiziralo pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, kako je to i propisano odredbom čl. 9. st. 2. ZUP-a, te da je logično obrazložilo koji dokazi su dokazivali koje odlučne činjenice te je po ocjeni suda na temelju tih dokaza pravilno utvrdilo činjenično stanje, kao i disciplinsku odgovornost tužitelja.

15. Sud ne nalazi osnovanim prigovor tužitelja da su transkripti telefonskih razgovora nezakonit dokaz. Iz spisa predmeta proizlazi da su posebne dokazne radnje nadzora i tehničkog snimanja telefonskih razgovora određene nalozima Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj 13 Kir-t-Us-363/23 od 13. srpnja 2023. i 13 Kir-t-Us- 494/23 od 13. listopada 2023., dakle na temelju sudskih odluka donesenih od nadležnog suda. Sama okolnost da tijekom disciplinskog postupka nisu reproducirane audio snimke razgovora ne čini transkripte nezakonitim niti nedopuštenim dokaznim sredstvom. U upravnom, pa tako i disciplinskom postupku, ne primjenjuju se formalna dokazna pravila kaznenog postupka, već načelo slobodne ocjene dokaza iz čl. 9. ZUP- a i odredba čl. 58. st. 1. istog Zakona prema kojoj se kao dokaz može upotrijebiti svako sredstvo prikladno za utvrđivanje stvarnog stanja.

16. Pritom sud posebno ističe da tužitelj tijekom postupka nije osporio da je sudionik predmetnih razgovora. Naprotiv, potvrdio je da je broj telefona obuhvaćen posebnim dokaznim radnjama njegov broj, identificirao je osobe koje se u razgovorima spominju, pojasnio njihove međusobne odnose te je potvrdio da je njegov nadimak „ N“ (zapisnik u spisu postupka Klasa: NK-UP/I-114-04/24-02/267 Urbroj: 511-01- 158-24-23 od 17. prosinca 2024.). U takvim okolnostima ne postoji objektivna osnova za sumnju u autentičnost transkripata niti je tužitelj iznio konkretne okolnosti koje bi upućivale na njihovu nevjerodostojnost.

17. Sud prihvaća stajalište tuženika da je korištenje transkripata u disciplinskim postupcima bez potrebe njihove dodatne reprodukcije, pod uvjetom da je stranci omogućeno upoznati se s njihovim sadržajem i iznijeti primjedbe, što je u konkretnom slučaju učinjeno.

18. Nadalje, sud ne nalazi osnovanim navod da su disciplinska tijela bila dužna provesti sve dokazne prijedloge tužitelja.

19. Naime, prema čl. 47. i čl. 58. ZUP-a javnopravno tijelo samostalno odlučuje koje je činjenice potrebno utvrđivati i kojim će se dokaznim sredstvima te činjenice dokazivati. Tijelo nije vezano prijedlozima stranaka, nego je dužno izvesti samo one dokaze koje ocijeni relevantnima za pravilno i potpuno utvrđenje činjeničnog stanja.

20. Tužitelj je tijekom postupka predlagao saslušanje dodatnih svjedoka, među ostalim VB i EB, radi utvrđenja okolnosti vezanih uz robu koju su unosili u Republiku Hrvatsku i njezinu vrijednost. Međutim, odlučna činjenica u ovom postupku nije bila vrijednost robe niti pitanje je li roba podlijegala carinskom postupku, već je li tužitelj koristeći svoj službeni položaj intervenirao kod službujućih policijskih službenika radi pogodovanja određenim osobama i utjecao na način obavljanja granične kontrole. Stoga bi provođenje predloženih dokaza bilo bez utjecaja na drukčije rješenje ove upravne stvari, zbog čega njihovo neprovođenje ne predstavlja bitnu povredu postupka.

21. Pritom sud napominje da je tužitelj u tužbi predložio „saslušanje svjedoka predloženih u upravnom postupku“, ne navodeći poimence osobe čije saslušanje predlaže niti okolnosti na koje bi pojedini svjedoci trebali biti saslušani , niti je takav prijedlog upotpunio na ročištu pred sudom. Stoga takav dokazni prijedlog nije potpun. Naime, iz čl. 67. ZUS-a proizlazi da stranka u upravnom sporu mora određeno naznačiti dokaz koji predlaže i činjenice koje se tim dokazom dokazuju. Konkretnije, kada se predlaže saslušanje svjedoka, svjedoci moraju biti poimence naznačeni, uz navođenje okolnosti na koje se njihovo saslušanje predlaže. Samo pozivanje na „svjedoke predložene u upravnom postupku“ ne predstavlja uredan dokazni prijedlog na temelju kojeg bi sud bio dužan provoditi dokazni postupak.

22. Neosnovan je i prijedlog tužitelja da se u upravnom sporu ponovno sasluša tužitelj te svjedoci koji su već bili saslušani u disciplinskom postupku. Prije svega, valja istaknuti da disciplinski postupak iz kojeg potječu predmetni iskazi nije proizvoljan niti jednostran, već se radi o strogo normiranom i formaliziranom postupku, provedenom sukladno važećim propisima, u kojem su osigurana temeljna procesna jamstva sudionika, uključujući mogućnost očitovanja i sudjelovanja u izvođenju dokaza. U tom kontekstu, tužiteljev navod da se radi o situaciji u kojoj „kadija tuži i istovremeno sudi“ predstavlja paušalnu i pravno neutemeljenu diskvalifikaciju postupka kao takvog. Takva kvalifikacija zanemaruje činjenicu da predmetni postupak ima jasno propisana pravila i razdvojene procesne uloge, podliježe drugostupanjskoj kontroli, te da su rezultati tog postupka podložni preispitivanju upravo u ovom sudskom sporu. Time je u cijelosti isključen bilo kakav prigovor o nedostatku objektivnosti ili procesne ravnoteže. Zahtjev tužitelja za ponovnim neposrednim saslušanjem svjedoka i stranke ne predstavlja stvarnu potrebu za razjašnjenjem činjenica, već pokušaj ponavljanja uredno provedenih dokaznih radnji bez postojanja opravdanog razloga. Sud nije dužan ponovno izvoditi dokaze koji su već provedeni u zakonitom postupku i čija vjerodostojnost nije dovedena u pitanje konkretnim i relevantnim razlozima, osobito kada takvo ponavljanje ne bi moglo utjecati na drugačije ili potpunije utvrđenje činjeničnog stanja. Stoga oslanjanje na iskaze iz disciplinskog postupka u konkretnom slučaju predstavlja, prema mišljenju ovog suda, zakonito, ekonomično i svrhovito postupanje, dok su suprotni navodi tužitelja, uključujući i kvalifikaciju o „kadiji koji tuži i sudi“, ocijenjeni kao pravno neodrživi i bez utjecaja na pravilnost i zakonitost donesene odluke.

23. U odnosu na istaknute tužbene navode kojima tužitelj osporava pravilnost i zakonitost utvrđenog činjeničnog stanja, sud nalazi da isti nisu osnovani.

24. Prije svega, u odnosu na povrede iz točaka 3. i 4. izreke pobijanog rješenja sud nalazi neosnovanim tužbene navode kojima se ukazuje na iskaze svjedoka - policijskih službenika koji su osporili da bi ih tuženik poticao na propuštanje granične kontrole, kao i na mogućnost tzv. selektivne kontrole na graničnom prijelazu. Naime, iz obrazloženja rješenja proizlazi da su nadležna tijela pravilno ocijenila da pitanje selektivne kontrole nije od utjecaja na utvrđenje odgovornosti tužitelja budući da se predmet postupka ne odnosi na to je li kontrola uopće mogla izostati u redovnoj praksi rada, već na to da je do izostanka kontrole došlo upravo uslijed prethodnog traženja (poticanja) tužitelja. Sud također prihvaća ocjenu da je vjerodostojnim valjalo smatrati prvo očitovanje tužitelja od 29. svibnja 2024., u kojem je jasno i nedvosmisleno priznao odlučne činjenice, dok su njegova kasnija odstupanja iznesena na usmenoj raspravi, kao i naknadna pojašnjenja svjedoka obilježena odgovorima tipa "ne sjećam se", pravilno ocijenjena kao konstrukcija usmjerena na otklanjanje osobne disciplinske odgovornosti, osobito imajući u vidu da su takvi iskazi u očitom neskladu s objektivnim materijalnim dokazima - transkriptima telefonskih razgovora i snimkama video-nadzora graničnog prijelaza. Sud stoga ne nalazi osnovanim ni prigovor koji se odnosi na navodnu bagatelnu vrijednost robe (klamarice, mrežica) odnosno na to podliježe li ista carinskom uvozu, jer to pitanje nije od značaja za utvrđenje biti terećene povrede, a koja se sastoji u postupanju tužitelja (prethodno javljanje policijskim službenicima na graničnom prijelazu) koje je za posljedicu imalo propuštanje provedbe granične kontrole sukladno čl. 27. Zakona o nadzoru državne granice (Narodne novine br. 83/13., 27/16., 114/22., 151/22.). Okolnost da je VB policijskom službeniku predao dokumente 25. studenoga 2023. (na koju se poziva tužitelj vezano uz učin djela pod točkom 3.) nije od utjecaja na drukčije rješenje ove upravne stvari jer se tužitelju stavlja na teret postupanje usmjereno na to da se nad vozilom (ne osobom) ne obavi pregled, a iz dokaza u spisu nesporno proizlazi da pregled vozila predmetnom prilikom doista nije izvršen.

25. U odnosu na povredu iz točke 6. izreke prvostupanjskog rješenja, sud prihvaća ocjenu da nije od utjecaja na koji je način tužitelj došao do podatka o rasporedu službe policijskih službenika na graničnom prijelazu budući da je odlučna činjenica da je takav podatak, saznat u obavljanju posla ili povodom obavljanja posla, ustupio neovlaštenoj osobi, čime je postupio protivno čl. 35. ZOP. Sud nalazi da je pravilno ocijenjeno prvo očitovanje tužitelja od 29. svibnja 2024. vjerodostojnim, s obzirom na to da je upravo u njemu, u vremenskoj blizini samog događaja, izričito priznao ustupanje podataka, dok su njegova kasnija, međusobno neusklađena objašnjenja, iznesena gotovo godinu dana nakon događaja, ocijenjena neuvjerljivima i usmjerenima na izbjegavanje odgovornosti. U pogledu oznake podataka na koje se odnosi počinjenje konkretne povrede ovaj sud se u cijelosti slaže s utvrđenjima prvostupanjskog tijela pa se radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja u tom dijelu upućuje na razloge navedene u obrazloženju pobijanog rješenja.

26. U odnosu na povredu iz točke 7. izreke prvostupanjskog rješenja, sud prihvaća utvrđenje da je odlučujući dokaz upravo priznanje same policijske službenice koja je propustila vozilo bez provedbe granične kontrole, potkrijepljeno transkriptima telefonske komunikacije i snimkom video-nadzora, iz kojih nedvojbeno proizlazi slijed događaja koji upućuje na to da je do propuštanja došlo upravo na traženje (poticanje) tužitelja. Sud pritom ističe da je poticanje, kao oblik sudioništva u disciplinskom djelu, pravilno pravno kvalificirano, budući da su ispunjeni svi njegovi bitni elementi (namjera, nagovaranje i nastupjela posljedica u vidu izostanka granične kontrole) te da okolnost što druga policijska službenica zbog svog postupanja nije disciplinski procesuirana ne isključuje niti umanjuje individualnu disciplinsku odgovornost tužitelja jer svatko odgovara isključivo za vlastito protupravno ponašanje. Neosnovan je i prigovor da u ovom dijelu nema elemenata korupcije jer nije dokazano da je EB radila u Republici Hrvatskoj jer takva okolnost nije element terećene povrede niti je od utjecaja na utvrđenu odgovornost tužitelja, a koja se temelji na vlastitom postupanju tužitelja usmjerenom na ostvarenje osobne koristi poticanjem službenice ĐB da propusti vozilo, stvari i osobu bez provedbe granične kontrole, a ne na radnopravnom statusu treće osobe.

27. Neosnovano je tužiteljevo upiranje u čl. 3. Pravilnika. Naime, tom je odredbom propisano da će se prilikom odlučivanja u disciplinskom postupku, dvojba u pogledu postojanja činjenica koja čine obilježja povrede službene dužnosti ili utječu na utvrđivanje odgovornosti policijskog službenika, razmatrati na način koji je povoljniji za policijskog službenika protiv kojeg se vodi disciplinski postupak. U predmetnom slučaju, međutim, prema ocjeni ovog suda, a zbog prethodno iznesenog, ne postoji dvojba o postojanju odlučnih činjenica u pogledu onih koji čine obilježja utvrđenih povreda pa nema mjesta primjeni navedene normativne inačice načela in dubio pro reo, prilagođene disciplinskome upravnom postupku.

28. Slijedom svega iznesenog, sud je suglasan s elaboracijom javnopravnih tijela da je svojim ponašanjem počinio teže povrede službene dužnosti opisane u točkama I. 3., 4., 6. i 7. izreke prvostupanjskog rješenja. Sud ocjenjuje osnovanima razloge koji su u prilog tome izneseni u obrazloženjima prvostupanjskoga i drugostupanjskog rješenja, te u odgovoru tuženika na tužbu, uključujući razloge što se tiču izbora disciplinske kazne za navedene povrede. U odnosu na povrede službene dužnosti disciplinska tijela nisu učinila očitu pogrešku u prosudbi, pogrešno procijenila postojanje nekog važnog čimbenika, niti propustila razmotriti sve relevantne čimbenike, niti su propustila uzeti u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno mjerodavni za donošenje odluke, a u obzir su uzela sve važne aspekte razmatranog slučaja koji su mogli utjecati na konačnu odluku javnopravnih tijela. Sud je suglasan s ocjenom da iz svih provedenih dokaza proizlazi odgovornost tužitelja za počinjenje povreda kako je to opisano, a koje u bitnim obilježjima udovoljava konkretnim teškim povredama službene dužnosti, dok je obrana tužitelja usmjerena na otklanjanje odgovornosti. U odnosu na postupanje s namjerom, kao i na ostale tužbene prigovore, tijelo je dalo valjane i dovoljno obrazložene i pravno utemeljene razloge koje u cijelosti prihvaća i sud.

29. Analizirajući sadržaj same izreke, ali i uspoređujući izreku i obrazloženje, sud utvrđuje da je izreka osporavane odluke jasna, razumljiva te da sadrži razloge o svim ključnim činjenicama o kojima je ovisila i opstojnost disciplinskog djela i tužiteljeve odgovornost uključujući i razloge vezano za ocjenu navoda i prigovora tužitelja, dakle da su tijela cjelovito i pravilno utvrdila pravo stanje stvari te pravilno primijenila odredbe materijalnoga i postupovnog prava.

30. Vrsta i težina disciplinske kazne podliježu slobodnoj (diskrecijskoj) ocjeni nadležnih javnopravnih (disciplinskih) tijela (tako i sudska praksa, primjerice presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-1023/2022 od 4. svibnja 2022.), kao obliku slabije vezanosti javnopravnog tijela pravnom normom, u okviru zakonom dane ovlasti i sukladno svrsi radi koje je ovlast dana (čl. 5. st. 2. ZUP-a), dok je upravnosudski nadzor zakonitosti pojedinačne odluke donesene primjenom slobodne ocjene ograničen na zakonitost takve odluke, granice ovlasti i svrhu radi koje je ovlast dana (čl. 4. st. 2. ZUS-a).

31. Sud utvrđuje da je izbor kazne obavljen u okviru zakonom dane ovlasti (čl. 110. st. 2. u svezi čl. 111. st. 1. ZOP te čl. 110. st. 7. ZOP) i da je odluka o istoj dostatno obrazložena. Disciplinska tijela su pravilno uzela u obzir težinu povrede, narav službe policijskog službenika te potrebu očuvanja povjerenja u zakonitost postupanja policije, osobito u kontekstu zaštite državne granice. Pored toga, imajući na umu karakter predmetnih povreda službene dužnosti, sud ne nalazi da bi izrečena kazna bila protivna svrsi radi koje je ta ovlast dana, koja svrha je normativno definirana prethodno citiranom odredbom čl. 6. Pravilnika.

32. Slijedom svega navedenoga, osporavano rješenje tuženika , kao i prvostupanjsko rješenje, ocijenjeno je zakonitim te je na temelju odredbe čl. 116. st. 1. ZUS-a odlučeno kao u t. I. izreke presude.

33. O trošku upravnog spora, sud je odlučio primjenom odredbe čl. 147. stavka 1. ZUS-a prema kojoj stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Kako tužitelj nije uspio u ovom upravnom sporu, nema zakonskog osnova udovoljiti njegovom zahtjevu za naknadu troškova upravnog spora. Stoga je sud odlučio kao u t. II. izreke ove presude.

34. Iako je donesena presuda kojom je tužbeni zahtjev odbijen, tužitelj nije pozvan na plaćanje sudske pristojbe za tužbu i presudu jer je oslobođen plaćanja sudskih pristojbi na temelju odredbe čl. 11. st. 1. t. 3. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/18., 51/23.).

U Rijeci 7. srpnja 2026.

Sutkinja

Ana Sabljak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude (čl. 131. st. 1. i 2. ZUS-a). Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 126. st. 6. ZUS-a).