REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-401/2026-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ani Štimac, u pravnoj stvari tužiteljice GJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Maro Ogresta, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Boženka Mostarčić i Maro Ogresta u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa punomoćnik Branko Bulat, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Šavorić & Partneri u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon javne i glavne rasprave održane i zaključene 11. lipnja 2026., u prisutnosti tužiteljice osobno te punomoćnika stranaka, 7. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba članka 5. Ugovora o kreditu broj: 016- 1987/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, sklopljenog dana 10. kolovoza 2006. godine između tužiteljice GJ i tuženika Addiko Bank d.d., u dijelu u kojem je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% (jedancijelihdvadesetpet posto) iznosa kredita.

II Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, isplatiti tužiteljici GJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos 1.372,58 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos 483,40 eura od 21. siječnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, naknaditi tužiteljici GJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu 511,55 eura sa zateznim kamatama koje teku od 7. srpnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je u tužbi navela da je sa prednikom tuženika 10. kolovoza 2006. zaključila Ugovor o kreditu broj 016-1987/2006, kojim Ugovorom joj je tuženik stavio na raspolaganje iznos 63.000,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti. Dalje je navela da se prema odredbi čl. 5. Ugovora prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu 1,25 % iznosa kredita. Zato je tužiteljici prilikom isplate kredita 30. kolovoza 2006. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu 483,40 eura. Istaknula je da u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji naknada za obradu kredita, što njome tužiteljica konkretno plaća te zašto iznosi baš 1,25% od iznosa kredita, a ovo joj nisu objasnili niti djelatnici tuženika. Tvrdila je da je naknada ugovorena po principu „uzmi ili ostavi“, jer je tužiteljici rečeno da se ista mora platiti pa tužiteljica nije mogla na nju utjecati, odnosno o njoj pregovarati. Tužiteljica čak ne bi mogla ugovoriti kredit da nije pristala na tu unaprijed formuliranu odredbu, unaprijed pripremljenog ugovora od strane tuženika. Zbog navedenog smatra da sporna odredba nije jasna, lako razumljiva i uočljiva te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Istaknula je i da obračunate zatezne kamate na iznos sporne naknade za razdoblje od dana njezinog plaćanja do dana podnošenja tužbe iznose 889,18 eura. Stoga je tužiteljica predložila donijeti presudu kojom će sud utvrditi ništetnom odredbu čl. 5. Ugovora o kreditu te kojom će sud naložiti tuženiku isplatiti joj iznos 1.372,58 eura sa zateznim kamatama koje teku na iznos 483,40 eura od 21. siječnja 2026. do isplate, kao i naložiti tuženiku naknaditi joj troškove parničnog postupka s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Naveo je da nije sporno da je predmetna naknada naplaćena u iznosu 483,40 eura dana 30. kolovoza 2006. Osporio je naznačenu vrijednost predmeta spora. Istaknuo je prigovor zastare. Osporio je status potrošača tužiteljici. Ukazao je da tuženik ima troškove obrade kredita koji su navedeni u točno određenom iznosu, kao i način naplate tih troškova. Smatra da je sporna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva zbog čega nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. Istaknuo je da su tužiteljica i tuženik pojedinačno pregovarali o spornoj odredbi te da je tuženik postupao prema prisilnim propisima tijekom pregovaranja radi sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Dalje je naveo da iz odredaba ZOO i ZZP/03 proizlazi da banka ima pravo naplatiti i druge naknade, osim ugovorene kamate. Također tvrdio je da ako je odredba kojom je ugovorena naknada radi obrade kredita jasno predočena korisniku kredita i ako je on shvatio ekonomsku posljedicu njezina ugovaranja, ona je valjana i proizvodi pravne učinke, a tuženik nije dužan obrazložiti potrošaču strukturu tih troškova. Čak i u slučaju ništetnosti sporne odredbe smatra da je riječ o zabrani manjeg značaja u smislu čl. 326. ZOO. Osporio je tijek zateznih kamata. Zaključno je predložio odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan uz naknadu parničnog troška s pripadajućim zateznim kamatama.

3. Tuženik je već u odgovoru na tužbu prigovorio naznačenoj vrijednosti predmeta spora. Tužiteljica je u tužbi kao vrijednost predmeta spora naznačila iznos 1.372,58 eura, a tužbom traži utvrđenje ništetnosti te isplatu iznosa 483,40 eura na ime glavnog duga te iznosa 889,18 eura na ime uglavničenih zateznih kamata.

3.1. Prema odredbi čl. 35. ZPP-a kao vrijednost predmeta spora uzima se u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva.

3.2. Stoga se kao vrijednost predmeta spora, u smislu odredbe čl. 35. ZPP- a, uzima samo vrijednost glavnog zahtjeva u iznosu 483,40 eura, a ne i vrijednost uglavničene zatezne kamate kao sporednog traženja. Kao vrijednost predmeta spora moguće je uzeti uglavničene zatezne kamate u situaciji ako čine glavni zahtjev, što ovdje nije slučaj.

3.3. U odnosu na, u tužbi naznačenu vrijednost predmeta spora, treba dodati da, prema shvaćanju ovoga suda, zahtjev za utvrđenje treba promatrati kao deklaratorni preambul zahtjevu za isplatu te se taj nenovčani zahtjev ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora određuje samo prema vrijednosti glavnog zahtjeva za isplatu, koji u konkretnom slučaju iznosi 483,40 eura (tako VSRH u Rev-349/20 od 7. prosinca 2021., Rev 374/13 od 6. prosinca 2017. i dr., Županijski sud u Zagrebu u Gž 4623/23 i dr.).

4. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 016- 1987/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 10. kolovoza 2006. (listovi 5-19 spisa), otplatni plan (listovi 20-21 spisa), izvadak iz matice vjenčanih (list 22 spisa), obračun zakonskih zateznih kamata (listovi 30-31 spisa), Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite Informatora (listovi 45-47 spisa), Odluku o naknadama za usluge Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. (listovi 65-92 spisa) te je saslušana tužiteljica (list 135 spisa).

4.1. Temeljem tako provedenog postupka, ocjene svih dokaza zajedno i rezultata cjelokupnog postupka ovaj sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužiteljice osnovanim u cijelosti.

5. Predmet spora je tužbeni zahtjev korisnika kredita za utvrđenje ništetnom odredbe ugovora o kreditu o plaćanju troškova za obradu kredita te s tim u vezi zahtjev za isplatu plaćenog iznosa po toj osnovi.

5.1. Nije sporno da su stranke i to tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu broj 016-1987/2006 od 10. kolovoza 2006. na iznos 63.000,00 CHF (dalje Ugovor o kreditu).

5.1.1. Također nije sporno da je tužiteljici 30. kolovoza 2006. naplaćena naknada u iznosu 483,40 eura (list 35 spisa).

5.2. Sporno je da li je ugovorna odredba kojom je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade u visini 1,25% iznosa kredita, sadržana u čl. 5. Ugovora o kreditu ništetna te s tim u vezi pripada li u tom slučaju tužiteljici iznos koji je temeljem te odredbe isplatila tuženiku.

6. Prema odredbi čl. 5. Ugovora o kreditu prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu 1,25% iznosa kredita.

7. Tužiteljica je u svom iskazu navela da je kupovala stan koji joj je trebao za stanovanje, obzirom da je bila u postupku razvoda. Stan se nije davao u najam niti u zakup. Ugovor je pročitala te je vidjela da treba platiti spornu naknadu, a i djelatnik banke joj je rekao da u Ugovoru piše sve što se treba platiti. Nitko joj nije objasnio zbog čega se plaća sporna naknada, odnosno na što se ti troškovi odnose. Nije mogla pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama, već joj je bio predočen gotov Ugovor. Sporna naknada naplaćena je iz iznosa kredita. (list 135 spisa).

8. Prvenstveno u odnosu na svojstvo potrošača treba reći da iz Ugovora o kreditu i iskaza tužiteljice proizlazi da je ugovor sklopila tužiteljica kao fizička osoba te da se radilo o kreditu za kupnju stana, kojeg je tužiteljica koristila za osobne potrebe. Iz sadržaja spisa nema nikakve naznake da je ona kredit zatražila i ostvarila u svrhu namijenjenu poslovnoj djelatnosti ili obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, odnosno da se tužiteljica uopće bavila takvim djelatnostima. Prema odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03, dalje ZZP) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

8.1. Stoga sud utvrđuje da je tužiteljica potrošač sukladno odredbama ZZP, a tuženik je taj koji je bio dužan dokazati da je predmetni pravni posao sklopljen u poslovne ili poduzetničke svrhe (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. i dr.).

9. Nadalje, sud je prihvatio iskaz tužiteljice, jer je ona iskazivala uvjerljivo i iskreno. Na temelju iskaza tužiteljice u kojem je navela da joj je bio predočen gotov Ugovor sud je utvrdio da se u vezi sporne odredbe nije moglo posebno pregovarati. Također, iz sadržaja iskaza tužiteljice proizlazi da joj nitko nije objasnio zašto se plaća sporna naknada, zbog čega je sud utvrdio da tužiteljica nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

10. Prema odredbi čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. ZZP, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

10.1. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

10.2. Kao posljedica nepoštenosti pojedine ugovorne odredbe čl. 87. ZZP propisana je ništetnosti.

10.3. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača, jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

11. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužiteljica obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu u visini 1,25% iznosa kredita.

11.1. Plaćanje troškova obrade kredita, bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi te činjenica da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita, niti oko ne/prihvaćanja plaćanja sporne naknade, prema mišljenju ovoga suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

12. Treba dodati da niti odredbe čl. 1021. -1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22, 156/22, 155/23, dalje ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

13. S obzirom da se, dakle, o navedenoj odredbi čl. 5. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, jer je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika te tužiteljica nije imala utjecaja na njezin sadržaj niti je mogla ishoditi da se ista eliminira iz Ugovora, a sporna odredba prouzročila je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. ZZP-a (tako i Županijski sud u Zagrebu u odlukama broj Gž- 1368/2021-2 od 20. srpnja 2021., Gž-4683/22-3 od 17. siječnja 2023. i dr.).

13.1. Za dodati je i da budući da spornom odredbom nije povrijeđen (samo) interes jedne ugovorne strane (tužiteljice), već da je njome povrijeđen javni interes (s obzirom na općepoznati broj potrošačkih kredita koje korisnici sklapaju s tuženikom i drugim bankama, a koji sadrže spornu odredbu), ne radi se o zabrani manjeg značaja. Posljedično tome, neovisno o činjenici što je predmetni ugovor u cijelosti ispunjen (otplatom kredita), nema mjesta primjeni odredbe čl. 326. st. 2. ZOO, odnosno ograničenju isticanja (djelomične) ništetnosti spornog ugovora samo zbog toga što je ugovor ispunjen.

13.2. Slijedom navedenoga sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio ništetnim članak 5. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita od 1,25% na iznos kredita (točka I izreke).

14. U smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. Stoga tužiteljica ima pravo na isplatu iznosa naplaćenog na ime naknade za obradu kredita, odnosno tuženik je dužan vratiti tužiteljici ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

14.1. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da ne osporava da je naknada radi jednokratne obrade kredita naplaćena 30. kolovoza 2006. u iznosu 483,40 eura (list 35 spisa).

15. Prema odredbi čl. 1111. ZOO, kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

15.1. Kako je tuženik utuženi iznos primio s obzirom na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom, to je, temeljem citirane odredbe ZOO-a, dužan vratiti ga tužiteljici. Ugovaranjem ništetne ugovorne odredbe o naplati naknade za obradu kredita zbog propusta tuženika, njegovo je postupanje ocijenjeno nepoštenim, a zatezna kamata tužiteljici pripada od dana naplate sporne naknade do isplate.

16. Tužiteljica je uglavničila zatezne kamate koje su na iznos glavnog potraživanja 483,40 eura tekle od 30. kolovoza 2006. do podnošenja tužbe na način da traži isplatu iznosa 889,18 eura, koji obračun zatezne kamate tuženik tijekom postupka nije osporio, a čija visina proizlazi iz obračuna zateznih kamata (listovi 30-31 spisa).

16.1. Stoga je tužiteljici dosuđen ukupan iznos 1.372,58 eura čiju isplatu je zatražila.

17. Kako su u uglavničenom iznosu 889,18 eura obračunate zatezne kamate od 30. kolovoza 2006. do podnošenja tužbe, to je tužiteljici dosuđena i zatezna kamata na iznos glavnog potraživanja 483,40 eura od 21. siječnja 2026. kao dana podnošenja tužbe do isplate.

17.1. Odluka o visini stope zatezne kamate za razdoblje temelji se na odredbi čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).

18. Zaključno se ističe da je neosnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, prema odredbi čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, dok zahtjev za isplatu tužiteljice zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 225. ZOO. Kako zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20), odnosno u konkretnom slučaju od dana donošenja ove prvostupanjske presude (7. srpnja 2026.), jer je ovom presudom riješeno pitanje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita, to zastarni rok propisan čl. 225. ZOO-a od pet godina nije protekao.

19. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki II izreke ove presude.

20. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a, a trošak se odnosi na trošak zastupanja po odvjetniku, koji je odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23, dalje Tarifa).

20.1. Tako je tužiteljici, prema vrijednosti predmeta spora 483,40 eura (obrazloženo u dijelu 3.- 3.3. obrazloženja), priznat trošak sastava tužbe u visini 50 bodova prema Tbr. 7/1 Tarife, sastava podneska od 26. ožujka 2026. u visini 50 bodova prema Tbr. 8/1 Tarife i zastupanja na ročištu 11. lipnja 2026. u visini 50 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife.

20.2. Vrijednost jednog boda prema Tbr. 52/3 i 54 Tarife iznosi 2,00 eura te tužiteljici pripada iznos 300,00 eura, odnosno uvećano za 25% PDV-a ukupno 375,00 eura.

20.3. Tužiteljici je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 26,55 eura te na presudu u iznosu 110,00 eura.

20.4. Slijedom navedenog, tužiteljici je valjalo dosuditi parnični trošak u iznosu 511,55 eura.

20.5. Na tako određeni trošak tužiteljici su dosuđene zatražene zatezne kamate koje teku od dana donošenja ove presude do isplate, temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, po stopi određenoj odredbom čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).

21. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 7. srpnja 2026.

Sutkinja

Ana Štimac

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. Punomoćniku tužiteljice

2. Punomoćniku tuženika