Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička ulica 2

52440 Poreč-Parenzo

Poslovni broj: P-551/2026-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo po sucu tog suda Alenu Barbiću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja VP, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog p.p. Katarini Jukić Jakopič, odvjetnici u Puli-Pola, protiv tuženika t.d. APS DELTA S.A., OIB 45421012929, iz Velikog Vojvodstva Luksemburg, 1855 Luksemburg, Avenue J.F. Kennedy 46A, zastupanog p.p. Milanu Bistroviću, odvjetniku u Zagrebu, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon održanog pripremnog ročišta, dana 7. srpnja 2026.

r i j e š i o  j e

I Odbacuje se tužba.

II Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova.

III Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi parnične troškove u iznosu od 250,00 eur, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj 21. listopada 2025. tužitelj tvrdi da je Općinski sud u Pazinu, Stalna služba Poreč donio Rješenje Posl. br. Ovr-1492/2019-63 dana 23. rujna 2025. godine sljedećeg sadržaja: "I. Na temelju ovršne isprave — Ugovora o namjenskom kreditu solemniziranog po javnom bilježniku Jordanu Pahoviću pod brojem OU-850/06 i Dodatka Ugovoru o namjenskom kreditu solemniziranog po javnom bilježniku Jordanu Pahoviću pod brojem OU-850/06- 2, a radi naplate novčane tražbine ovrhovoditelja APS DELTA S.A., Veliko Vojvodstvo Luksemburg, J. F. Kennedy 46a, 1855 Luksemburg (ranije 1 Rue Jean Piret, L-2350 Luksemburg), upisanog u registar trgovine i kompanija Luksemburga pod brojem RCS B 204.416, OIB 45421012929, u ukupnom iznosu od 160.625,34 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos glavnice od 110.293,78 EUR od dana 23. siječnja 2019. godine do isplate određena ovrha na na nekretninama ovršenika oznake k. č. br. zgr. [katastarska čestica], upisanim u z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], zabilježbom ovrhe u zemljišnim knjigama, utvrđivanjem vrijednosti predmetnih nekretnina, njihovom prodajom i namirenjem ovrhovoditelja iz iznosa dobivenog prodajom nekretnine te iseljenjem ovršenika i predajom predmetnih nekretnina u posjed kupca. II. Zemljišnoknjižni odjel Poreč - Parenzo izvršit će upis zabilježbe ovrhe u zemljišnu knjigu po primitku ovog rješenja. Općinski sud Pazin, Stalna služba Poreč je u točki III. Rješenja Uputio ovršenika da u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti ovog rješenja pokrene parnicu radi proglašenja predmetne ovrhe nedopuštenom zbog nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi ovršne isprave — Ugovora o namjenskom kreditu solemniziranog po javnom bilježniku Đordanu Pahoviću pod brojem OU-850/06 i Dodatka Ugovoru o namjenskom kreditu solemniziranog po javnom bilježniku Đordanu Pahoviću pod brojem OU- 850/06-2. te u točki IV. Odgodio ovrhu do pravomoćnog okončanja parničnog postupka iz točke III izreke." Ovršenik, u ovom postupku tužitelj, da je podnio žalbu na točku I. i II. rješenja posl. br. Ovr-1492/2019-63 ali ne i na točku III. i IV. Tužitelj da sukladno točki III. Rješenja Posl. br. Ovr-1492/2019-63 podnosi tužbu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom zbog nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi ovršne isprave — Ugovora o namjenskom kreditu solemniziranog po javnom bilježniku Đordanu Pahoviću pod brojem OU-850/06 i Dodatka Ugovoru o namjenskom kreditu solemniziranog po javnom bilježniku Đordanu Pahoviću pod brojem OU-850/06-2. Općinski sud u Puli u Rješenju Posl. br. Ovr-1492/2019-63 da pravilno zaključuje da je iz sadržaja Ugovora o kreditu vidljivo da je riječ o potrošačkom ugovoru, što da ovrhovoditelj, ovdje tuženik tijekom postupka nije ni sporio. Sud da je u tu svrhu zakazao i ročište na kojem da je ovršenik, ovdje tužitelj naveo da o uvjetima ugovora nije osobno pregovarao s bankom, već da je potpisao unaprijed pripremljeni tekst ugovora; da nije mogao birati valutu ugovora, te da je kredit sklopio u valuti eura, niti da je mogao birati između kredita s fiksnom ili promjenjivom kamatnom stopom. Naveo da je da mu je ponuđen isključivo ugovor u valuti eura. Nitko da mu nije objasnio što znači valutna klauzula, ugovor da mu je pročitan, ali da isti nije razumio. Svrha kredita bila da je kupnja kuće u kojoj da i danas živi s izvanbračnom suprugom. Nitko da mu nije objasnio ni način promjene kamatne stope. Tužitelj navodi da mu nisu bile objašnjene niti sve naknade, te da, u konačnici, ne želi ostati vezan ugovornim odredbama ugovora o kreditu jer smatra da su iste ništetne. Sud da da je pravilno zaključio da je činjenica da je ovršenik, ovdje tužitelj kao potrošač upućen na pokretanje postupka radi utvrđenja ništetnosti/nepoštenja odredbi ugovora o kreditu, odnosno konkretne ovršne isprave na temelju koje je određena ovrha, dovoljna da bi se na temelju navedenog moglo utvrditi da bi daljnjom provedbom takve ovrhe ovršeniku nastala nenadoknadiva ili teško nadoknadiva šteta. Ugovor o namjenskom kreditu, broj ugovora 3207671035, kreditna partija 7103354783 od 16.10.2006. godine sklopljen 16.10.2006. godine da je sklopljen između Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Paromlinska 2, s jedne strane i ovršenika, sada tužitelja (korisnik kredita) i KP iz [adresa] (založni dužnik) (u daljnjem tekstu: ugovor I). Dodatak ugovora o namjenskom kreditu, kreditna partija 7103354783 da je sklopljen dana 21. prosinca 2010. između Zagrebačke banke d.d. i tužitelja VP (u daljnjem tekstu: ugovor II). Ugovor I i ugovor II da su ništetni. Ništetne da su sljedeće odredbe ugovora I (čl. 1.): Čl. 1. st. 1. ugovora I da je propisano da kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 108.400,00 eur obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Čl. 1. st. 2. ugovora I korisnik kredita da se obvezuje iznos iz prethodnog stavka vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim ugovorom. Odredba čl. 1. ugovora I da je ništetna obzirom da je propisana obveza vraćanja iznosa kredita uz valutnu klauzulu. Ugovaranje valutne klauzule da nije zakonito te da se istom korisnik kredita stavlja u nepovoljni položaj i izlaže riziku da se rata kredita povećava. Ništetne da su i sljedeće odredbe ugovora I (čl. 2.): Čl 2. st. 2. ugovora I da se navodi da je korisnik kredita dužan kreditoru platiti u anuitetima iznos kred ita od 108.500,00 eur i redovnu kamatu sukladno odluci o kamatnim stopama kreditora, te interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamatne stope, sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. Čl. 2. st. 2. Redovna kamatna stopa, od dana stavljanja kredita u otplatu do 31. prosinca 2007. da je fiksna, a na dan sklapanja ovog ugovora da iznosi 4 % godišnje. Čl. 2. st. 2. ugovorne strane da su suglasne da se po isteku razdoblja iz prethodnog stavka, od 01.01.2008. pa do konačne otplate kredita obračunava promjenjiva redovna kamatna stopa u visini sukladno važećoj Odluci o kamatnim stopama kreditora. Čl. 2. st. 4. Interkalarna kamata da se obračunava na iskorišteni iznos kredita od dana isplate do stavljanja kredita u otplatu, a dospijeva 15 dana od dana do kojeg je izvršen obračun. O visini obračunate interkalarne kamate kreditor da će pisanim putem obavijestiti korisnika kredita. Čl. 2. st. 5. Na sve dospjele neplaćene tražbine po kreditu osim na dospjelu nenaplaćenu kamatu primjenjuje da se kamatna stopa po dospijeću koja da se utvrđuje u visini stope važeće zakonske zatezne kamate te da će kreditor obračunati i naplatiti tako utvrđenu kamatu po dospijeću. U skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora i za to cijelo razdoblje od dana plaćanja ako je redovna kamatna stopa veća od kamatne stope po dospijeću primjenjuje da se redovna kamatna stopa. Korisnik kredita da se obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno odluci o tarifi naknada za usluge kreditora. Iz navedene odredbe da proizlazi da je kamatna stopa određena Odlukama banke, a iz čega da proizlazi da onda visina kamatne stope ovisi o Odluci banke te da ju ista može mijenjati jednostrano. Isto tako da je navedeno da je i interkalarna kamata promjenjiva. Nadalje, zakonska zatezna kamata i njezina visina određene da su zakonom i ista da se ne može mijenjati i usklađivati s redovnom kamatom. Ništetan da je i čl. 3. ugovora I kojim da su propisani načini na koji se obračunava i naplaćuje redovna kamatna stopa, i to na način A) dospijeva da na naplatu mjesečno, nadalje da će po iznosu redovne kamate u periodu od početka te o roku dospijeća kreditor pisanim putem obavijestiti korisnika kredita, B) u periodu od početka obračunava da se i dospijeva na naplatu kvartalno, nadalje da o iznosu redovne kamate u periodu početka te o roku dospijeća da će kreditor pisanim putem obavijestiti korisnika kredita, C) u periodu od početka obračunava da se i dospijeva na naplatu istekom perioda početka otplate kredita, nadalje da o iznosu redovne kamate u periodu početka te o roku dospijeća da će kreditor pisanim putem obavijestiti korisnika kredita. Ništetan da je i čl. 7. ugovora I (st. 1., st. 2. i st. 3.) kojim da je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa. Čl. 7. st. 3. da je propisano da će se redovna kamatna stopa mijenjati sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora. Ništetna da je i odredba čl. 23. pod p) koja da također propisuje primjenu valutne klauzule, a da glasi: "Korisnik kredita i ostale ugovorne strane na strani korisnika kredita izjavljuju kreditoru da su upoznati s činjenicom da su krediti iz čl. 1. ovog ugovora, te sve obveze za povrat kredita iz ovog ugovora vezani uz valutnu klauzulu ...) Ništetan da je ugovor o namjenskom kreditu (ugovor I) i dodatak ugovora o namjenskom kreditu (ugovor II) obzirom da je isti dio prvotnog ugovora o kreditu. Što se tiče valutne klauzule, pravomoćnom presudom VTS-a br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u t. I potvrđena da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu t. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom da se utvrđuju da su tuženici u razdoblju od 01. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te ZOO-a. Tužitelj da je prilikom otplate doveden u vrlo nepovoljan položaj zbog aprecijacije eur u odnosu na kn, na što da kao mogućnosti prilikom ugovaranja obveze iz ugovora o kreditu nije bio upozoren od strane Zagrebačke banke, kreditora, niti mu je obrazložena valutna klauzula i rizici povezani s ugovaranjem kredita u valuti eur. Na upit koji bankarski proizvod je za njega povoljniji da mu nije dano obrazloženje, kako njemu tako i brojnim drugim dužnicima koji da su uzeli kredit u valuti eur, što da već predstavlja općepoznatu činjenicu. U konačnici da je reagirao i zakonodovac fiksiranjem tečaja, smanjenjem kamatnih stopa na 3,23 % za stambene kredite (tzv. Milanovićev zakon 2014) i omogućavanjem konverzije kredita sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15). Tijekom trajanja otplate kred ita Zagrebačka banka da je od dana plasmana do naplate kredita višekratno mijenjala visinu anuiteta primjenjujući valutnu klauzulu, a usporedno jednostrano povećavajući kamatnu stopu. Prilikom zaključenja ugovora tužitelj da kao prosječni potrošač nije mogao predvidjeti da će doći do promjene vrijednosti novca, jer da u suprotnom ne bi pristao na zaključenje ugovora temeljem kojeg bi bio dužan otplaćivati mjesečnu ratu koja da je uvećana u pojedinim razdobljima otplate. Zagrebačka banka, kreditor da je za razliku od tužitelja, kao specijalizirana novčarska ustanova, čiji da je predmet poslovanja novac koji da plasira potrošačima u vidu raznih novčarskih proizvoda to znala ili mogla znati, te da stoga prilikom ugovaranja nije postupala u dobroj vjeri. Bila da je dužna maksimalno odgovorno postupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o poslov ima prosječnog potrošača da je superiorno. Smisao i svrha "valutne klauzule" da je da se onaj tko daje određeni broj novčanih jedinica zaštiti od obezvrjeđivanja do kojeg da može doći npr. uslijed inflacije, porasta cijena roba i usluga itd., tako da prilikom povrata novčanih jedinica vjerovnik dobije istu vrijednost koju je on dao, odnosno, vrijednost koja u trenutku ispunjenja ugovora odgovara onoj kupovnoj moći koju je u trenutku sklapanja ugovora imala ugovorena svota. Tužitelj tvrdi da se ugovaranjem valutne klauzule koja je vezana uz tečaj stabilne valute ugovorne strane štite i to vjerovnik od devalvacije, a dužnik od revalvacije. Plasiranje kredita u eur valuti da je bilo sigurno ulaganje samo za banke, a ne i za potrošače. S obzirom da tužitelj nije u razumnoj mjeri dobro obaviješten kako o rizicima koji se tiču promjenjive kamatne stope tako i o valutnom riziku, to da isti nije mogao razumjeti te odredbe i donijeti informiranu odluku da li želi sklopiti takav ugovor ili ne. Budući da navedene odredbe nisu bile razumljive, te da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, iste da su nepoštene, te posljedično ništetne. Bitni elementi ugovora o kreditu da su bili neizvjesni, a rizik da preuzima potrošač, a da to u trenutku sklapanja ugovora o kreditu toga nije svjestan. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu tuženik da je na nepošten način potaknuo tužitelja kao potrošača na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom, pri čemu da je takvo propuštanje protivno načelu savjesnosti i poštenja, što da i potvrđuje VTS na str. 62. u presudi posl. br. 43 Pž-6632/2017-10. Tužitelj tvrdi da je u praksi prilikom otplate svakomjesečnih iznosa kredita (anuiteta) pogrešno i protivno ZOO-u (NN 35/05) odredba o valutnoj klauzuli primijenjena na način da se pogoduje banci kreditora, a na njegovu štetu kao korisnika kredita, budući da je predmetna klauzula izvor nepravične zarade (ekstra profita banke, na drugoj strani da je za tužitelja došlo do enormnog povećanja rate otplate kredita iskazane u kunama), a ne klauzula kojom se banka štiti od deprecijacije domaće valute – kn. Isto tako, ugovaranje valutne klauzule protivno čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača, a s obzirom da se o naveden im odredbama nije pregovaralo, te da iste nisu bile razumljive tužitelju kao potrošaču, slijedom čega da je nastala znatna neravnoteža između ugovornih strana ovdje tužitelja i Zagrebačke banke, a prilikom sklapanja ugovora o kreditu, Zagrebačka banka, kreditor, da nije postupala u dobroj vjeri. Tužitelj ističe da prilikom zaključenja ugovora nije mogao predvidjeti da će Zagrebačka banka, kreditor, valutnu klauzulu tumačiti i primjenjivati suprotno svrsi zbog koje je utemeljena zakonom, a sve kako bi ostvario dodatnu zaradu i to suprotno ZOO i ZPP. Tužitelj da je odlučio sklopiti ugovor o kreditu sa Zagrebačkom bankom, kreditorom, uz primjenu valutne klauzule, iz razloga što da mu je tijekom ugovaranja Zagrebačka banka, kreditor, savjetovala i prezentirala da je takav ugovor najpovoljniji za njega, te da je isti najpovoljniji bankarski proizvod u odnosu na druge modalitete u ponudi Zagrebačke banke, kreditora, podrazumijevajući i prihvaćajući valutnu klauzulu kao zaštitnu klauzulu. Tužitelj, kao korisnik kredita, da ne raspolaže sveukupnom dokumentacijom o uplaćenim iznosima (prometom o kreditu, početnim otplatnim planom, promjenom kamatnih stopa), kao ni svim drugim dokumentima i podacima, bez kojih da nije moguće utvrditi visinu iznosa dugovanja, ali tu dokumentaciju da zasigurno ima Zagrebačka banka, kreditor. Radi da se o podacima koje da je banka, prema sadržaju građansko pravnog odnosa, dužna dati tužitelju. Dakle, visina iznosa koju da ovrhovoditelj, sada tuženik, potražuje u ovršnom postupku da nije osnovana, ona da se može utvrditi tek nakon provođenja knjigovodstveno financijskog vještačenja i to nakon dostave cjelokupne dokumentacije Zagrebačke banke. U financijsko knjigovodstvenom vještačenju sudski vještak da treba napraviti izračun razlike iznosa koji da je tužitelj plaćao primjenom valutne klauzule od iznosa koji da bi bio dužan platiti da je tečaj ostao fiksan od dana sklapanja ugovora do konačne isplate. Pritom da je potrebno specificirati preplatu svakog uplaćenog iznosa (anuiteta) s danom uplate. Potrebno da je utvrditi visine tražbine tužitelja s obzirom da se radi o stručnim znanjima koja da ima samo sudski vještak financijsko – knjigovodstvene struke. Nadalje, što se tiče kamatne stope, pravomoćnom presudom VTS-a br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u t. II potvrđena da je presuda TS-a u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu t. 1.,

2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom da se utvrđuje da su banke, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Isto da je potvrdio i VSRH svojom revizijskom presudom i rješenjem br. Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015., a i VSRH dana 20. ožujka 2018. svojom revizijskom odlukom br. Rev-2245/17-2 potvrdio presudu u predmetu u kojem da je pojedinačnom tužbom korisnik kredita potraživao preplaćene kamate od kreditora, a temeljem toga da je i zauzeo stav o tome kako zastarni rok od 5 godina u kojem potrošači mogu ostvarivati svoju individualnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014. (presuda VTS-a donešena 13. lipnja 2014.), kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne odredbe (str. 7. do 10.). Ugovorne odredbe u ugovorima o kreditu koje ugovore da su tužene banke sklapale u spornim razdobljima sa korisnicima kredita – potrošačima, a u kojima da je bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja po jednostranoj odluci banke, da su bile uočljive i jasne, ali ne i razumljive. Stoga, primjenom testa poštenosti tih odredbi ugovora, a kojem da takve nerazumljive ugovorne odredbe podliježu u smislu čl. 85. ZZP/03, odnosno čl. 99. ZZP, taj sud da je ocijenio da su ove ugovorne odredbe nepoštene, posljedica čega da je njihova ništetnost, sve u smislu čl. 87. ZZP/03, odnosno čl. 102. ZZP. U vrijeme zaključenja ugovora, Zagrebačka banka, kreditor i tužitelj da nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, te ugovorom da nisu u tvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Tužitelj tvrdi da ovakve odredbe ugovora o kreditu, u kojima da je promjenjivost kamate kao cijene kredita ugovorom prepuštena samo na volju kreditora, ne proizvode pravne učinke, odnosno, da su ništetne. S obzirom da tužitelj nije u razumnoj mjeri dobro obaviješten o rizicima koji se tiču promjenjive kamatne stope, isti da nije mogao razumjeti te odredbe i donijeti informiranu odluku da li želi sklopiti takav ugovor ili ne. Budući da navedene odredbe nisu bile razumljive te da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, iste da su bile nepoštene. Ugovaranjem promjenjive kamatne stope na taj način nedvojbeno da je nastala značajna neravnoteža među pravima i obvezama tužitelja i kreditora. Kamatna stopa da se mijenjala temeljem jednostrane odluke kreditora, a što da je nezakonito, a o kojim odredbama da se nije pojedinačno pregovaralo i koje da su u vrijeme sklapanje ugovora o kreditu ovršeniku, sada tužitelju bile nejasne i nerazumljive. Zagrebačka banka, kreditor da je prilikom sastavljanja ugovora koristio odredbu kojom da je na općenit i normativan način promjenu kamatne stope vezao isključivo za svoju vlastitu odluku, što da je po odluci VTS-a bilo protivno načelu savjesnosti i poštenja. Za ugovor da je mjerodavan i Zakon o obveznim odnosima (NN 35/05, dalje: ZOO). Ugovor o kreditu da je reguliran odredbama ZOO-a, i to odredbama čl. 1021. – 1024., no ove odredbe da ne propisuju način određivanja kamate. Pojam kamate, kao cijene, sukladno Odluci o efektivnoj kamatnoj stopi kreditnih institucija i kreditnih unija, te ugovaranju usluga s potrošačima (NN 1/09 i 41/09) koju da je donijela HNB u čl. 3. st. 1. t. 4. da je definiran: "Kamata je cijena kredita ..." Čl. 1. ZOO-a da propisuje da se odredbe zakona primjenjuju na sve vrste ugovora, što da znači da se na pitanje kamate kao cijene kredita, ako nije propisana odredbama koje vrijede za ugovore o kreditu, tada analogno moraju primijeniti druge odredbe ZOO-a. Ovršenik, ovdje tužitelj, tvrdi da se na ovaj ugovorni odnos moraju primijeniti odredbe ZOO-a koje reguliraju ugovor o prodaji, jer da se i u ugovoru o prodaji i u ugovoru o kreditu vrši prijenos prava vlasništva. Čl. 388. ZOO-a da je propisano da se odredba ugovora kojom se određivanje cijene ostavlja na volju jednom ugovaratelju smatra kao da nije ni ugovorena i tada da kupac duguje cijenu kao u slučaju kad cijena nije određena. Sporno da je što da dio ugovorne odredbe određuje da je kamatna stopa promjenjiva, a upućuje da kreditor ima pravo po svojoj volji, sam jednostrano mijenjati cijenu (kamatu). Svako povećanje kamate kao cijene kredita koje je ostavljeno samo na volju kreditoru da nije valjano, te da je osnovana tvrdnja ovršenika, sada tužitelja da se radi o dijelu odredbi koje da su suprotne čl. 388. ZOO-a i da ne proizvode pravne učinke. Dodatno obrazloženje ništetnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope na nerazumljiv način tužitelj da pronalazi i u odredbi čl. 269. ZOO-a kojim da je propisano da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno, odrediva. Unošenje neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope u ugovor o kreditu, na način na koji da je to učinila Zagrebačka banka, kreditor, suprotno da je i načelima obveznog prava, jer da je time od samog početka tog ugovornog odnosa ovršenik, sada tužitelj, kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku, jer da je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja da je postojala u ugovoru o kreditu bila takva da je na temelju nje ovršenik, sada tužitelj, jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok da se nije moglo ocijeniti zašto i kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati. Na temelju takvih ugovornih odredbi, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, da nije bila niti određena, a niti odrediva. Kao što da je ranije već navedeno u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, tužitelj kao korisnik kredita, da ne raspolaže niti odgovarajućom dokumentacijom o promjenljivim kamatama, odnosno njihovim stopama (jednostrane odluke banke), kao ni svim drugim dokumentima i podacima bez kojih da nije moguće utvrditi osnovanost i visinu potraživanja ovrhovoditelja. Sud da ne može utvrditi osnovanost i visinu potraživanja bez provođenja financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u kojem da sudski vještak treba napraviti izračun razlike iznosa koji da je ovršenik, sada tužitelj plaćao ili trebao platiti primjenom promjenjive kamatne stope od iznosa koji da bi bio dužan platiti da je kamatna stopa ostala ista kako da je ugovoreno zakonitim dijelom Ugovora do konačne isplate. Pritom da je potrebno specificirati preplatu svakog uplaćenog iznosa (anuiteta) s danom uplate, a kako bi tužitelj po potrebi mogao specificirati tijek zakonskih zateznih kamata na preplaćene iznose. Što se tiče zadatka vještaku (knjigovodstveno - financijskog vještačenja) osnovanost i visinu potraživanja da nije moguće utvrditi bez provođenja financijsko-knjigovodstvenog vještačenja koje da će među ostalim utvrditi razliku između iznosa koji da je tužitelj trebao platiti na temelju zakonito ugovorene kamate i srednjeg tečaja na dan plaćanja te iznosa koji da bi trebao platiti primjenom nepoštenih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Prilikom izračuna razlike u plaćenim anuitetima potrebno da je i specificirati preplatu svakog uplaćenog iznosa (anuiteta) s danom uplate, a kako bi tužitelj po potrebi mogao specificirati tijek zakonskih zateznih kamata na preplaćene iznose. Za pojasniti da je kako je posljedica utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i valutnoj klauzuli (i u spomenutim presudama VTS-a povodom kolektivnih tužbi, a i u ovom predmetu), de facto anuliranje izmjena anuiteta bilo po osnovi dizanja kamate, bilo po osnovi dizanja tečaja, odnosno kao posljedicu toga da se ima uzeti da je početno ugovoreni anuitet u kunskoj protuvrijednosti po onome tečaju kojeg je kreditor primjenjivao na dan isplate kredita nepromjenjiva stavka otplatnoga plana. U odluci Suda EU broj C-118/17 da se izričito navodi da zakonodavna intervencija kod CHF kredita u ugovorima o kreditu koji sklapaju potrošači s bankama ne smije ići nauštrb potpunog obeštećenja potrošača za umanjenje njegove imovine / štetu koja je nastala zbog nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi. Ništetnost da nastupa po samom zakonu i da nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu da ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje da propisuje čl. 326. st. 2. ZOO, a koji da u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen). Navedeno shvaćanje da izražava i Vrhovni sud Republike Hrvatske u prethodno navedenoj odluci. Što se tiče ništetnosti odredbe čl.23.I) Ugovora I. Presudom suda EU C-70/17 da je utvrđeno da nacionalni sud ne može zamijeniti nepoštenu ugovornu odredbu drugom odredbom ili tumačenjem te odredbe na neki drugi način. U konkretnom slučaju radilo da se o tome da je bilo nepošteno ugovoreno da cijeli kredit može dospjeti na naplatu ako se zakasni s jednom ratom u otplati, a nacionalni sud da je upitao Sud EU može li se to zamijeniti odredbom tako da kredit dospijeva ukoliko se ne plate tri rate zaredom. Sud EU da je utvrdio da zamjena takve nepoštene ugovorne odredbe nije moguća, osim u slučaju ako bi suprotno dovelo potrošača u još nepovoljniji položaj. Drugim riječima, odredba o dospijeću kredita u slučaju neplaćanja na vrijeme, u potpunosti da je ništetna i nepoštena. Ukoliko se isto primjeni na ugovore o kreditu s nepoštenom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi, to da bi značilo da nacionalni sud nema pravo promjenjivu kamatnu stopu zamijeniti kamatnom stopom koja je ugovorena na početku ugovornog odnosa, nego da bi takav ugovor zbog takve ugovorne odredbe trebao biti ništetan, a u krajnjem slučaju bila da bi eventualno moguća primjena otplatnog plana bez kamatne stope, de facto otplata bezkamatnog kredita. Ta presuda primjenjiva da je i na EUR-o i CHF, pa i na kunske kredite u dijelu koji se tiče kamatne stope, i kao rezultat primjene te presude moguće da su samo dvije solucije-ili primjena otplatnog plana bez kamatne stope, ili ništetnost cijelog ugovora, a na potrošaču da je da izabere pravnu zaštitu u tom slučaju. Zaključno, kolektivna presuda u slučaju franak u mjeri u kojoj je promjenjiva kamatna stopa suprotna zakonu EU-a u relevantnoj presudi C-70/17, jer da ta presuda EU suda utvrđuje da se djelomična nevaljanost ugovorne odredbe ne može donijeti, već da mora biti valjana ili ništetna, što da znači da su svi potrošački krediti ugovoreni u bilo kojoj valuti bez obzira na vrstu zajma (kuća, hipoteka, automobil, nenamjenski zajmovi) ništetni i da mogu preživjeti samo kao besplatni zajmovi bez kamata ako su ugovoreni s promjenjivom kamatnom stopom, a sve obzirom da odredbe o kamati kao nezakonite ne mogu biti zamijenjene nacionalnim zakonodavstvom ili sudskom intervencijom. Ništetna da je odredba čl.23.I) Ugovora I. koja da propisuje uvjete za stavljanje potvrde ovršnosti na ispravu: „Korisnik kredita i druge osobe u odnosu na koje ovaj ugovor stječe svojstvo ovršne javnobilježničke isprave suglasni su da javni bilježnik na zahtjev kreditora stavi potvrdu ovršnosti na ovu ispravu nakon što kreditor javnom bilježniku prezentira dokaz o dospjelosti bilo koje tražbine po ovom kreditu. Isto je i u suprotnosti s prethodno navedenom odlukom Europskog suda." Tužitelj da dostavlja dokaze o uplatama na račun Zagrebačke banke po predmetnom ugovoru o kreditu. Tužitelj smatra da tuženik nije bio ovlašten na pokretanje ovršnog postupka na nekretnini u situaciji kada da već raspolaže zadužnicom koja da ima učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi. Čl. 10. st. 1. Ugovora I propisano da je da se radi osiguranja tražbine kreditora po ovom ugovoru korisnik kredita, sudužnik i jamac obvezuju dostaviti kreditoru zadužnicu/ispravu, kojom da pristaju na zapljenu svih svojih računa kod pravnih osoba koje obavljaju poslove platnog prometa te na isplatu tih novčanih sredstva na račun kreditora. Čl. 10. st. 2. osobe iz prethodnog stavka da pristaju da zadužnica u obliku javnobilježničke ovjerovljene isprave ima pravni učinak rješenja o ovrsi (čl. 183. st. 1. Ovršnog zakona) i da obvezuje sve pravne osobe koje obavljaju poslove platnog prometa. Tužitelj ističe i zastaru potraživanja. Tuženik (ovrhovoditelj) da nije aktivno legitimiran za pokretanje ovršnog postupka. Ugovor o ustupu i prijenosu tražbine sklopljen 30. svibnja 2017. kao i njegov aneks da je ništetan i ovrhovoditelj, ovdje tuženik temeljem navedene isprave da nije aktivno legitimiran, odnosno da nije ovlašten pokrenuti ovršni postupak protiv tužitelja. Stranka Ugovora o ustupu i prijenosu da je Zagrebačka banka dioničko društvo, kreditna institucija osnovana sukladno hrvatskom pravu, sa sjedištem u [adresa], Republika Hrvatska, [adresa], upisana u sudski registar Trgovačkog suda u Zagrebu, kao ustupitelj. Naime, obzirom da nije dostavljen izvadak iz sudskog registra da nije moguće utvrditi pravni slijed te da ostaje nejasno na koji je način sud utvrdio da bi ugovorna strana trostranog ugovora o prijenosu i ustupanju Zagrebačka banka s navedenim podacima bila pravni slijednik ugovorne strane iz Ugovora o namjenskom kreditu, a time i ovlaštenik prava na prijenos i ustup tražbine. Kao druge strane Ugovora o prijenosu i ustupu navode da se dvije pravne osobe, a čiji da se Izvadci iz registra također ne dostavljaju te da ostaje sporna pravna osobnost kao i postojanje navedenih pravnih osoba. Isto tako iz predmetnog da se ugovora ne može utvrditi da li su ugovorne strane kojima se ustupa potraživanje isto platile i u kojem iznosu niti da je o istom dostavljen dokaz. Nadalje da nije vidljivo niti koji je ukupan iznos tražbine prenesen na te pravne osobe. Trostrani ugovor sklopljen da je s ovrhovoditeljem, sada tuženikom ali i još jednom osobom APS Delta s.r.o., društvo osnovano sukladno pravu Češke, sa sjedištem u [adresa]. Niti za ovu pravnu osobu da nije dostavljen izvadak iz registra i da ostaje nejasno koju ulogu ta pravna osoba ima u ovom pravnom odnosu. Ista da se ne pojavljuje kao ovrhovoditelj i da ostaje nejasna njezina uloga kao stranke u ugovoru. Prijenos tražbine kao i prijenos prava upisa na hipoteke da nije zakonit. Upis hipoteke na nekretnini isto tako da nije zakonit niti da je zemljišno- knjižni sud na zakonit način dostavilo ovršeniku, sada tužitelju rješenje. Naime, iako da tuženik kao i Zagrebačka banka znaju da tužitelj ne živi na adresi koju naznačuju sva da se pošta šalje na adresu na kojoj da tužitelj nije prijavljen. U prilogu da je dostavljena potvrda MUP-a. Vidljivo da je da je zemljišno-knjižno

rješenje dostavljeno na adresu na kojoj da tužitelj nije prijavljen te da je isto postalo pravomoćno iako da dostava nije uredno izvršena. Pretpostavke da bi takav Ugovor o kreditu predstavljao valjanu ovršnu ispravu temeljem koje bi se mogao voditi ovršni postupak na nekretnini da nisu ispunjene. Uz prijedlog za ovrhu da nije dostavljen Izvadak iz poslovnih knjiga te da ostaje nejasno stvarno potraživanje ovrhovoditelja, sada tuženika. Potraživanje ovrhovoditelja, sada tuženika trebalo da bi biti u skladu s Izvodom iz poslovnih knjiga. Naime, potpuno da je nejasno koji iznos otpada na glavnicu a koji dio na kamate. Izdavanje potvrde ovršnosti da nije zakonito. Zakonske zatezne kamate da su nepravilno obračunate. Iz izvatka iz zemljišnih knjiga vidljivo da je da je založno pravo osnovano radi osiguranja tražbine u iznosu od 108.500,00 Eura te da je ovrhovoditelj, sada tuženik u toj visini i limitiran za daljnja potraživanja. U prilogu da je dostavljena punomoć, zahtjev za oslobađanjem od plaćanja sudske pristojbe, procjena nekretnina, Ugovor o kreditu i dopuna, Ugovor o ustupu, Izvodi Zagrebačke banke, Rješenje o upućivanju u parnicu, Potvrda prebivališta. Slijedom navedenog, tužitelj zahtijeva donošenje presude sljedećeg sadržaja: "Proglašava se nedopuštenom ovrha koja se vodi na Općinskom sudu u Pazinu, Stalna služba Poreč, pod poslovnim brojem Ovr- 1492/2019 , u cijelosti, i to na nekretninama ovršenika-tužitelja oznake k. č. br. zgr. [katastarska čestica], upisanim u z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] povodom Prijedloga ovrhovoditelja -tuženika protiv ovršenika – tužitelja temeljem kojeg Prijedloga je donijeto Rješenje o ovrsi poslovni broj Ovr-1492/2019-63 od 23.rujna 2025. godine, a kojim je u točki I. izreke određena ovrha na nekretninama ovršenika na temelju ovršne isprave — Ugovora o namjenskom kreditu solemniziranog po javnom bilježniku Jordanu Pahoviću pod brojem OU- 850/06 i Dodatka Ugovoru o namjenskom kreditu solemniziranog po javnom bilježniku Jordanu Pahoviću pod brojem OU-850/06-2, a radi naplate novčane tražbine ovrhovoditelja u ukupnom iznosu od 160.625,34 EUR , u točki II. naloženo da Zemljišnoknjižni odjel Poreč - Parenzo izvršit upis zabilježbe ovrhe u zemljišnu knjigu po primitku ovog rješenja, u točki. III. ovršenik upućen na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom i u točki. IV. odgođena ovrha da pravomoćnog okončanja parničnog postupka iz točke III. izreke."

2. U odgovoru na tužbu tuženik napominje da solemnizirani ugovor o kreditu (osim što da je ovršna isprava) predstavlja javnobilježnički akt, a takav akt da je javna isprava koja se ima smatrati istinitom dok se ne dokaže suprotno. Ne može da se pukim tvrdnjama zahtijevati utvrđenje ništetnosti ovršne isprave te osporavati istu već da se moraju podnijeti i predložiti konkretni i prikladni dokazi kojima se potkrjepljuju takvi navodi što da je dužnost tužitelja. Tuženik ističe prigovor nedostatka legitimacije u odnosu na tuženika, a što da se dalje pojašnjava.Tuženik da nije sklopio Ugovor o namjenskom kreditu solemniziran po javnom bilježniku Đordanu Pahoviću pod brojem OU-850/06 i Dodatak Ugovoru o namjenskom kreditu solemniziran po istom javnom bilježniku pod brojem OU-850/06-2 (prije i dalje: Ugovor o kreditu). Osim toga, tuženik da nije preuzeo ugovornu poziciju Zagrebačke banke d.d. (dalje u tekstu: Banka) u smislu čl. 127. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO) nego da je na tuženika prenesena dospjela tražbina u smislu čl. 80. ZOO -a, i to dospjela tražbina nastala uslijed otkaza Ugovora o kreditu od strane Banke zbog neizvršavanja obveza tužitelja. Obzirom da tuženik nije niti je ikada bio stranka Ugovora o kreditu, isticanje ništetnosti samog Ugovora o kreditu u bilo kojem dijelu prema tuženiku da je promašeno. Tuženik ukazuje da je uz prijedlog za ovrhu dostavio trostrani ugovor iz kojeg da je vidljivo da je na tuženika prenesena dospjela tražbina, a ne ugovorna pozicija iz Ugovora o kreditu. Radi predostrožnosti, tuženik također ističe prigovor zastare na bilo kakvo potraživanje novčanih iznosa tužitelja. Osim toga, tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije u odnosu na tužiteljev zahtjev da je Ugovor o ustupu ništetan. To da se obrazlaže činjenicom da dužnik, ovdje tužitelj, nije stranka takvih ugovornih odnosa (cesija), da nije zainteresirana osoba te činjenicom da nema elemenata ništetnosti u tom ugovoru. Ugovor o cesiji da je jedan pravni postao, a ugovor o kreditu drugi pravni posao pa samim time eventualna djelomična ništenost jednog od tih ugovora u bilo kojem dijelu da ne povlači ništetnost drugog. Temeljem čl.80. st.1. ZOO-a, ugovor o cesiji da stvara prava i obveze za ustupitelja i primatelja tražbine, a ne za dužnika. Ništetnost sklopljenog Ugovora o ustupu da mogu isticati jedino I. tuženik ili II. tuženik, a da ne može tužitelj jer da sadržaj obveza tužitelja nije promijenjen sklapanjem Ugovora o ustupu. U čl. 80. st. 1. ZOO-a da nije nigdje navedeno da se u ugovor o cesiji mora unijeti iznos tražbine da bi ugovor bio valjan. Shodno tome, bespredmetan da je tuženikov prigovor ništetnosti sa navođenjem da Ugovor o ustupu nema iznos tražbine. U Ugovoru o ustupu da je jasno navedeno da tražbinu koja je predmet ustupa znači novčane tražbine te ostala prava Zagrebačke banke koja da proizlaze iz ugovora ili isprava navedenih u Prilogu 1 ovog Ugovora. Prilog 1 te ostali prilozi da su sastavni dio Ugovora o ustupu, a nalaze da se na zadnjoj stranici. Drugim riječima, ustupljena da je cjelokupna tražbina povezana sa osnovama koje da čine prilog 1. Ugovora o ustupu. Što se tiče neosnovanosti ništetnosti, ugovor o kreditu da sadrži sve potrebno da isti bude solemnizirana isprava sukladno čl. 59. Zakona o javnom bilježništvu (dalje u tekstu: ZJB), a što da je javni bilježnik utvrdio prilikom solemnizacije. Ugovor o kreditu da sadrži i ovršne klauzule i to u sukladnosti sa čl. 54. st. 1., st.2. i st. 3. ZJB. Iskazana potvrda ovršnosti da je jasan dokaz da je Ugovor o kreditu ovršna isprava. Ovdje da nema primjene utvrđenja iz odluka u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava jer kredit temeljem Ugovora o kreditu da je izražen u kunskoj protuvrijednosti valute EUR, dok da su sudovi u kolektivnom postupku isključivo razmatrali potrošačke ugovore o kreditu koji su sadržavali odredbu o kunskoj protuvrijednosti valute CHF. Također, pozivanjem na ništetnost i Zakon o zaštiti potrošača neizravno da se ukazuje na primjenu članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14), odnosno 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, „ZZP/OT'). Time da se neizravno ukazuje i na primjenu odredbe članka 502.c ZPP-a. Stav da je tuženika da naslovni sud nije vezan za utvrđenja iz Presude VTS, a i drugih odluka u kolektivnom postupku

- budući da nema mjesta primjeni članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14), odnosno 138.a ZZP/07 i članka 502.c ZPP-a. Naime, u vrijeme kada je sklopljen Ugovor o kreditu, na snazi da nije bilo zakona koji bi poznavao kolektivne tužbe niti da je davao pravo pojedinačnim potrošačima da, pozivom na utvrđenja iz kolektivnog spora, pokreću parnice. Sukladno tome da nema mjesta pozivanju na presude po kolektivnoj tužbi. Međutim, čak i kada bi se uzelo da se članci 502.c ZPP-a i 138.a ZZP/07 mogu primijeniti, tuženik ističe da je u predmetnom slučaju preispitivanje ništetnosti neprikladno. Naime, članak 502.c ZPP-a da izričito navodi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete. U konkretnom slučaju da se ne traži naknada štete u parnici nego da se vodi ovršni postupak. Drugim riječima, zakonodavac da je dao jasnu uputu u pogledu pravnog osnova zahtjeva u posebnim parnicama koje se temelje na utvrđenjima iz kolektivne tužbe, a zbog čega da se ne može u ovom postupku preispitivati spomenuta pravna utvrđenja. Odredba Ugovora o kreditu glede promjenjivosti kamate da nije ništetna sukladno Zakonu o obveznim odnosima niti nepoštena u smislu Zakona o zaštiti potrošača. U odnosu na promjenjivost kamatne stope, u nastavku da će se obrazložiti zašto je ugovaranje promjenjive kamatne valjano i da je takva činidba odrediva, i zašto odredba o načinu promjene kamatne stope nije nepoštena. Primjerice, trenutno važeća odredba čl. 26. ZOO-a da određuje da stopa ugovornih kamata između osoba od kojih barem jedna nije trgovac ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata koja je za te odnose vrijedila na dan sklapanja ugovora, odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope, a ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, uvećane za polovinu te stope. Na dan sklapanja Ugovora o kreditu, zakonska zatezna kamata, sukladno članku 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate iznosila da je 18,00% godišnje, dok da je Ugovorom o kreditu određeno da kamatna stopa iznosi 6,29 % godišnje. Dakle, niti naknadne izmjene propisa o najvišoj dopuštenoj visini ugovornih kamata da nisu rezultirale time da se kamatna stopa iz Ugovora o kreditu svojom visinom približi najvišim dopuštenim stopama ugovornih kamata, a pogotovo ne time da premaši navedene stope. Također, tuženik ističe i da odredbe Ugovora o kreditu ne mogu biti smatrane ništetnima niti iz razloga navodne neodređenosti i neodredivosti činidbe sukladno člancima 270. i 272. ZOO-a. U kontekstu promjenjivosti kamatne stope, da nije ugovorena činidba korisnika kredita već samo da je kamatna stopa promjenjiva, način njezine promjene i suglasnost korisnika kredita sa promjenom. Ništa više i ništa manje od toga. Prema tome, spomenuti članci Ugovora o kreditu da ne mogu biti ništetni pozivom na članak 270. ZOO-a. Prema tome, tuženik smatra da je činidba korisnika kredita iz Ugovora o kreditu bila određena odnosno odrediva budući da Ugovor o kreditu sadrži podatke s pomoću kojih se činidba može odrediti (članak 272. st. 1. ZOO -a). Naime, Ugovor o kreditu da je jasno odredio da korisnik kredita ima obvezu plaćati iznos mjesečnog anuiteta. Treba da napomenuti također da korisnik kredita nije niti jednom od sklapanja Ugovora o kreditu prigovorio da ne može izvršiti svoju činidbu jer da je neodređena i/ili neodrediva. Smisao članka 272. ZOO-a da leži u tome da činidba iz svakog ugovora mora biti određena ili odrediva iz razloga da je se može prisilno ostvariti. Ukoliko činidba ne bi bila određena ili odrediva onda da ista ne bi bila utuživa. U konkretnom slučaju Ugovor o kreditu da jasno određuje da korisnik kredita vraća predmetni kredit plaćanjem mjesečnih anuiteta, a sukladno izračunu koji da sačini davatelj kredita. Prema tome, pozivom na izračune anuiteta moguće da je vrlo lako utvrditi svaku pojedinu činidbu - plaćanje anuiteta. Iz svega gore navedenog da jasno proizlazi da je odredba kamatne stope iz Ugovora o kreditu određena, jasna i razumljiva. Odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem se odnose na jednostran način promjene kamatne stope da su valjane i da nisu nepoštene. Materijalni propis, koji da određuje koje su odredbe u potrošačkim ugovorima ništetne, da jest ZZP/03 osobito članci 81., 84. i 87. Sukladno članku 87. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba da je ništava. Sukladno članku 81. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra da se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, sukladno članku 84. ZZP/03 da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Prema tome, da bi odredba Ugovora kreditu bila ništetna potrebno da je da su kumulativno ispunjeni sljedeći uvjeti: a) da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, b) da je ona i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva, c) da ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelj da paušalnim navodima ne može uvjeriti sud da je odredba koja se odnosi na jednostran način promjene kamatne stope ništetna i to bez obrazloženja zašto smatra da su u odnosu na navedene odredbe u konkretnom slučaju gore potrebni uvjeti ispunjeni. U tom smislu, a što da tužitelj niti ne dovodi u pitanje, tuženik smatra da se sa tužiteljem jest pojedinačno pregovaralo o odredbama Ugovora o kreditu, s obzirom na to da je tužitelj mogao birati između kredita s fiksnom ili s promjenjivom kamatnom stopom, ali da je donio odluku da je za njega prihvatljivija promjenjiva kamatna stopa. Nadalje odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti da je jasna, lako uočljiva i razumljiva te da stoga nije podložna testu poštenja. Jasna da je već iz značenja same riječi promjenjiva, nesporno da je da nije fiksna. Na kraju, predmetne odredbe da su razumljive, iz razloga što da je tužitelj potpuno poslovno sposobna osoba, koja da pri tome razumije sadržaj dokumenta kojim da svojom slobodnom voljom preuzima platnu obvezu na period od više godina te da je ujedno dužna primijeniti očekivanu pažnju. Također, iz Ugovora o kreditu da proizlazi da je neovisna treća strana (javni bilježnik) u skladu sa svojim zakonskim dužnostima koje proizlaze iz članka 57. i 59. Zakona o javnom bilježništvu protumačila i objasnila tužitelju smisao i posljedice sklapanja ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom. U ovom kontekstu, tuženik skreće pažnju i na odluku Županijskog suda u Puli presuda posl br. Gž-2658/12 od 11. studenog 2013. gdje da je u predmetu slično ovom utvrđeno da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno i razumljivo, jer da je smisao takvog ugovaranja da se kamatna stopa prilagođava uvjetima na tržištu. Da bi sporne odredbe Ugovora o kreditu, kad bi za njih prethodno bilo utvrđeno da se o njima nije prethodno pregovaralo te da su nejasne/neuočljive/nerazumljive, bile ništetne potrebno da je još utvrditi i da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Predmetne odredbe Ugovora o kreditu da nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja. Općepoznata da je činjenica da ovakvo ugovaranje jest uobičajeno u bankarskom poslovanju. Tuženik ističe da kod ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom ugovorne strane pristaju na eventualnu promjenu kamatne stope u skladu s ugovorom. Bilo kakvo drugačije tumačenje da predstavlja pokušaj konstruiranja da je kamatna stopa iz Ugovora o kreditu fiksna, što da naprosto nije točno. Ugovorne strane da su ugovorile promjenjivu kamatnu stopu i korisnik kredita da je na to pristao. Korisnik kredita da je imao izbor prilikom sklapanja Ugovora o kreditu i mogao da je zatražiti kredit s fiksnom kamatnom stopom, ali da to nije učinio jer da je procijenio da je za njega povoljnija promjenjiva stopa. Krediti s fiksnom kamatnom stopom da su notorno skuplji tj. da imaju višu kamatnu stopu, ali da su i sigurniji za dužnika. Svaki dužnik da mora sam procijeniti što je za njega povoljnije. Da se korisnik kredita u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu odlučio na kredit s fiksnom kamatnom stopom ona da bi u početku bila veća ali da bi bila fiksirana kroz cijelo vrijeme trajanja kredita. Korisnik kredita da to nije učinio i samostalno da je ušao u rizik promjene kamatne stope, a sve to isključivo da bi prošao povoljnije. Zbog izmijenjenih okolnosti koje da je svaki razumni dužnik mogao predvidjeti došlo da je do povećanja kamatnih stopa što da je negativno utjecalo na dužnike. Međutim, svatko tko ulazi u rizik i na neki način „kocka” da mora biti spreman i da je moguće da takav izbor u konačnici rezultira i gubitkom. Pritom da je bitno naglasiti da u svakom slučaju volja ugovornih strana nije bila da se ugovori fiksna kamatna stopa, ako se uzme u obzir da je u ugovoru valjano ugovorena promjenjivost kamatne stope. Ugovaranje kamatne stope, koja da je u ovom slučaju nesporno promjenjiva, sastoji da se od dva osnovna, odvojena elementa - ugovaranja promjenjivosti kamatne stope i ugovaranja načina njezine promjene. Pritom, tuženik ističe da presudom VTS-a o promjenjivoj kamati nije utvrđeno da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi per se nego odredba o načinu njezine promjene i to samo u slučaju da se ista mijenja jednostranom odlukom jedne ugovorne strane na nepošten način. Tuženik ističe da čak i kad bi sud ustanovio da je odredba Ugovora o kreditu o načinu promjene kamatne stope ništețną, učinci takve ništetnosti da ne bi bili da se ima primjenjivati ona redovna kamata koja je početno ugovorena u Ugovoru o kreditu (jer da bi isto značilo da je sama odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, odnosno da je kamatna stopa fiksna, što da nedvojbeno nije tako) nego da bi bilo potrebno odrediti početnu referentnu kamatnu stopu s kojom da bi se mogla usporediti kamatna stopa mijenjana od strane banke. Pritom, tuženik ističe da bi takva početna kamatna stopa (sukladno općim načelima obveznog prava) trebala biti kamatna stopa koju su vjerovnici redovito naplaćivali u sličnim ugovornim o odnosima. Svako suprotno tumačenje, tuženik da ponavlja, bilo da bi suprotno nespornoj činjenici da je promjenjiva kamatna stopa valjano ugovorena između banke i korisnika kredita. U suprotnom, ukoliko bi ovaj sud zaključio da je odredba Ugovora o kreditu glede promjenjivosti kamatne stope bez učinka, da nastaje pravna praznina u odredbi samog ugovora, s obzirom da u Ugovoru o kreditu uopće ne bi bilo određeno na koji način se kamatna stopa mijenja. Nesporno da je naime da sama ugovorna odredba o promjenjivosti kamatne stope nije ništetna. Skreće da se pažnja da je već više prvostupanjskih sudova, pa tako i Općinski građanski sud u Zagrebu, odbilo tužbene zahtjeve za isplatu navodno stečenog bez osnove koje čini razliku između početno ugovorene kamatne stope i kamatne stope koja je stvarno plaćana za vrijeme otplate kredita. Obrazloženje sudova identično da je argumentima tuženika iznesenim gore i da ide u smjeru da je volja ugovornih strana bila ugovaranje promjenjive kamatne stope, a ne fiksne. Sudovi da nisu ovlašteni mijenjati ugovornu volju stranaka, a osobito kada se uzme u obzir da samo ugovaranje promjenjivosti kamatne stope nije ništetno samo po sebi. U prilog gore iznesenom, tuženik skreće pažnju sudu na presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-5847/2015-34 od 25. rujna 2018. Vezano za potrošački ugovor, dodatno da iz Ugovora o kreditu proizlazi da je korisnik kredita dobio kredit za dovršenje kuće. S tim u vezi, ističe se da tužitelj nije dokazao da se radi o potrošačkom kreditu niti da je kredit korišten za potrošačke svrhe. Zakon da ne predviđa da bi se potrošačka svrha trebala podrazumijevati. Budući da se potrošačka svrha ne podrazumijeva, na tužitelju da je teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji da izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Direktiva VIJEĆA 93/13/EEZ da jasno navodi da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a Zakon o potrošačkom kreditiranju da je potrošač fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenima predmetnim zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja. Tužitelj da činjenice i dokaze, koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio. Tuženik da dodatno smatra kako je materijalno neosnovano bilo kakvo pozivanje na Direktivu vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima te odluke suda EU u kojima se tumači primjena direktive. Radi da se o pogrešnoj primjeni materijalnog prava upravo zbog činjenice što je sud EU, povodom zahtjeva za prethodnu odluku koju je uputio Općinski građanski sud u Zagrebu, u odluci broj C-567/20 jasno i nedvosmisleno izrazio stav da se citirana direktiva, a posljedično tome i odluke suda EU povezane sa direktivom, ne primjenjuje u slučajevima poput ovog. Zaključak odluke C-567/20 da je slijedeći: „Slijedom navedenog, Sud (treće vijeće) odlučuje: Članak 1. stavak 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima [odredbama] u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da ugovorne odredbe koje su odraz odredaba nacionalnog prava na temelju kojih je prodavatelj robe ili pružatelj usluge bio dužan potrošaču predložiti izmjenu njihova originalnog ugovora putem sporazuma čiji je sadržaj određen tim odredbama i taj je potrošač imao mogućnost prihvatiti takvu izmjenu nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive.“ Podredno i ukoliko sud usprkos svemu navedenom utvrdi djelomičnu ništetnost kredita u odnosu na odredbu o promjenjivosti kamatne stope, tada da sud svakako mora uzeti u obzir i činjenicu da dug svejedno i dalje postoji, a čime da je ovrha osnovana jer da djelomična ništetnost ne utječe na valjanost cjelokupnog ugovora o kreditu i cjelokupnog dugovanja te tuženik, u tom slučaju, predlaže da se provede financijsko vještačenje na okolnost visine dugovanja. U svim odlukama povodom kolektivne tužbe, da nema niti jedne riječi da su u cijelosti ništetni ugovori o kreditu. Štoviše, sudovi u kolektivnom postupku da su zauzeli stajališta da nisu u cijelosti ništetni ugovori o kreditima (str. 51. odluke Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 od 14.06.2018.), a to da je dodatno potvrdio u oglednom postupku Vrhovni sud RH odlukom posl.br. Gos-1/2019 od 04.03.2020. Slijedom navedenoga, predlaže se odbaciti tužbu podredno odbiti tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan.

3. U svojoj replici tužitelj navodi da se detaljno očitovao u tužbi o razlozima ništetnosti. Neosnovan da je prigovor tuženika o nedostatku legitimacije u odnosu na tuženika. Općinski sud u Pazinu, Stalna služba Poreč da je donio rješenje posl. br. Ovr-1492/2019-63 dana 23.rujna 2025. godine kojim da je u točki III. rješenja uputio ovršenika da u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti ovog rješenja pokrene parnicu radi proglašenja predmetne ovrhe nedopuštenom zbog nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi ovršne isprave - Ugovora o namjenskom kreditu solemniziranog po javnom bilježniku Đordanu Pahoviću pod brojem OU-850/06 i Dodatka Ugovoru o namjenskom kreditu solemniziranog po javnom bilježniku Đordanu Pahoviću pod brojem OU- 850/06-2. Također da je neosnovan i prigovor tuženika vezan za nedostatak aktivne legitimacije u odnosu na tužite ljem zahtjev da je Ugovor o ustupu ništetan. Tuženik da je svakako zainteresiran utvrđivanju ništetnosti predmetnog ugovora te ističe kao i do sada da isti nije valjan. Neosnovani da su navodi tuženika da ništetnost pojedinih odredbi ne utječe na valjanost cjelokupnog ugovora o kreditu, a što da nije točno. Tužitelj da dostavlja opsežnu praksu vezano za ništetnost ugovora u cijelosti. Prema praksi europskog suda ništetnost pojedine odredbe o ugovornoj kamatnoj stopi da povlači ništetnost cijelog ugovora. Zamjenom takve ništetne odredbe od samog suda i održavanjem na snazi takvog ugovora potrošaču da bi bila nanesena ogromna šteta i isti da bi praktički bio kažnjen. Upravo Europski sud da upućuje na to da treba stati na kraj zloupotrebi takvih klauzula. "… iz stavaka 64. i 67. presude od 27. siječnja 2021., Dexia Nederland (C-229/19 i C-289/19, EU:C:2021:68), proizlazi da, kada ugovor sadrži klauzulu o odšteti, nemogućnost njegove zamjene dopunskom odredbom nacionalnog prava ima za cilj osigurati postizanje dugoročnog cilja članka 7. Direktive 93/13, a to je stati na kraj uporabi zlouporabnih klauzula, uz zadržavanje učinka odvraćanja njihove čiste i jednostavne neprimjene. Priroda i opseg javnog interesa na kojem se temelji zaštita potrošača, prema kojoj Direktiva 93/13 zahtijeva od država članica da osiguraju odgovarajuća i učinkovita sredstva za zaustavljanje uporabe nepoštenih uvjeta (vidi, u tom smislu, presudu od 14. lipnja 2012., Banco Español de Crédito, C-618 /10, EU :C:2012:349, točka 68), opravdavaju takvu posljedicu. Stoga se profesionalac koji je poremetio ugovornu ravnotežu nametanjem zlouporabene klauzule ne može osloniti na tu ravnotežu kako bi izbjegao posljedice poništenja ove klauzule." Isto tako, sudska praksa Europskog suda da je jasna vezano za ništetnost odredbi koje da su bitni elementi ugovora, posebno ugovorene kamatne stope. U očitovanju Saveznog ministarstva pravosuđa od 23.12.2021. godine na zamolnicu Općinskog suda u Bjelovaru u predmetu Jagerberg-Wolfsberg (jedna od austrijskih zadruga, kao što da je i ovdje tuženik) upućeno Ministarstvu pravosuđa Republike Hrvatske navodi da se slijedeće: „U slučaju potrošačkih ugovora, u skladu s novijom sudskom praksom Europskog suda, nepošteni ugovorni uvjeti u potpunosti se ne primjenjuju, ukoliko se ne odnose na karakteristične glavne elemente ugovora (usp.ECJ C-618/10 Banco Espanol de Credito)." Tužitelj upućuje na presudu Vrhovnog suda 2Ob131/1x. Tužitelj upućuje i na odluku Suda Europske unije C-625/2021 od dana 8.12.2022. u kojem da je izneseno sljedeće stajalište: "35 Slijedom toga, na nacionalnom je sudu da provjeri, u skladu sa sudskom praksom na koju se poziva u stavku 28. ove presude, je li nastavak kupoprodajnog ugovora pravno moguć nakon brisanja sporne klauzule. 36 Ako je to slučaj, nacionalni sud ne može zamijeniti spornu klauzulu nacionalnom odredbom dopunske prirode, kao što je vidljivo iz stavka 30. ove presude. 37 Konkretno, kao što je navedeno u stavku 31. ove presude, u takvoj situaciji trgovac koji je potrošaču nametnuo klauzulu o nepoštenoj odšteti ne može se osloniti na odštetu predviđenu odredbom nacionalnog prava dopunskog karaktera koja bi bila primjenjiva u nedostatku navedene klauzule. 38 Mogućnost zamjene nepoštene odredbe dopunskom odredbom nacionalnog prava ograničena je, kao što je jasno iz dosljedne sudske prakse na koju se podsjetilo u stavku 29. ove presude, na situacije u kojima bi poništavanje te nepoštene odredbe za posljedicu imalo poništenje ugovora, što bi potrošača izložilo osobito štetnim posljedicama, tako da bi potonji bio kažnjen. 39 Štoviše, nevažno je da otkazivanje klauzule o nepoštenoj odšteti ima za posljedicu oslobađanje potrošača od bilo kakve obveze obeštećenja. Doista, iz stavaka 64. i 67. presude od 27. siječnja 2021., Dexia Nederland (C- 229/19 i C-289/19, EU:C:2021:68), proizlazi da, kada ugovor sadrži klauzulu o odšteti, nemogućnost njegove zamjene dopunskom odredbom nacionalnog prava ima za cilj osigurati postizanje dugoročnog cilja članka 7. Direktive 93/13, a to je stati na kraj uporabi zlouporabnih klauzula, uz zadržavanje učinka odvraćanja njihove čiste i jednostavne neprimjene. Priroda i opseg javnog interesa na kojem se temelji zaštita potrošača, prema kojoj Direktiva 93/13 zahtijeva od država članica da osiguraju odgovarajuća i učinkovita sredstva za zaustavljanje uporabe nepoštenih uvjeta (vidi, u tom smislu, presudu od 14. lipnja 2012., Banco Español de Crédito, C-618/10, EU :C:2012:349, točka 68), opravdavaju takvu posljedicu. Stoga se profesionalac koji je poremetio ugovornu ravnotežu nametanjem zlouporabene klauzule ne može osloniti na tu ravnotežu kako bi izbjegao posljedice poništenja ove klauzule. 40 Također je irelevantno da trgovac koji je nametnuo nepoštenu klauzulu o odšteti svoju tužbu za naknadu štete temelji na dopunskoj odredbi nacionalnog prava, a ne na dijelu te klauzule koji odgovara toj odredbi. Provedba posljedica predviđenih člankom 6. stavkom 1. i člankom 7. stavkom 1. Direktive 93/13 ne može ovisiti o postupovnim odabirima tog stručnjaka." Iz navedene presude Suda EU da proizlazi da ništetne odredbe o kamati ne uzrokuju djelomičnu ništetnost ugovora nego ništetnost ugovora u cijelosti (posebno odredbe o kamatnoj stopi, odredbe o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke). Prema direktivi EU suda 93/13 - nacionalni sudovi da ne mogu mijenjati ili izostavljati nepoštene odredbe kako bi ugovor opstao. Direktivom Eu suda 93/13 koja da je obvezujuća za nacionalne sudove čl. 3-6. utvrđeno da je da nacionalni sudovi ne mogu mijenjati ili izostavljati nepoštene i nedopuštene odredbe kako bi ugovor opstao ako potrošač zahtjeva poništenje odnosno izlazak iz tog ugovora. Promjene da su moguće jedino ako bi poništenjem ugovora potrošač bio doveden u nepovoljan odnos. Navedeno da je ujedno potvrđeno i presudama EU suda koje da govore tomu: C-211/17, C-70/17 i C-179/17. Presuda suda EU C-70/17 da se ne odnosi na kamatu, nego na dospijeće kredita u slučaju neplaćanja rata na vrijeme, ali ono što da je utvrđeno u toj presudi, itekako da se odnosi i na nepošteno ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu. Tom presudom sud EU utvrdio da je da nacionalni sud ne može zamijeniti nepoštenu ugovornu odredbu drugom odredbom ili tumačenjem te odredbe na neki novi način. U konkretnom slučaju radilo da se o tome da je bilo nepošteno ugovoreno da cijeli kredit može dospjeti na naplatu ako se zakasni s jednom ratom u otplati, a nacionalni sud da je upitao sud EU može li se to zamijeniti nacionalnom odredbom tako da kredit dospijeva ukoliko se ne plati tri rate zaredom. Sud EU da je utvrdio da zamjena takve nepoštene ugovorne odredbe nije moguća, osim u slučaju ako bi suprotno dovelo potrošača u još nepovoljniji položaj. Drugim riječima, odredba o dospijeću kredita u slučaju neplaćanja na vrijeme, u potpunosti da je nepoštena i ništetna. Ako se to preslika na kredite ugovorene s nepoštenom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi, to da bi značilo da nacionalni sud nema pravo promjenjivu kamatnu stopu zamijeniti kamatnom stopom koja je ugovorena na početku ugovornog odnosa, nego da bi takav ugovor onda zbog takve ugovorne odredbe trebao biti ništetan, a u krajnjem slučaju bila da bi eventualno moguća primjena otplatnoga plana bez kamatne stope, de facto otplata besplatnog kredita. Ta presuda primjenjiva da je i na #CHF, i na EURO, i na kunske kredite u dijelu koji se tiče kamatne stope, i kao rezultat primjene te presude moguće da su samo dvije solucije – ili primjena otplatnog plana bez kamatne stope, ili ništetnost kompletnog ugovora, a na potrošaču da jest da izabere pravnu zaštitu u tome slučaju. Zaključno, kolektivna presuda u slučaju franak u dijelu koji se tiče promjenjive kamatne stope suprotna da je pravu EU odnosno presudi C-70/17, jer da je tom presudom suda EU utvrđeno da se ne može presuditi djelomična ništetnost neke ugovorne odredbe, nego da ona mora biti ili valjana, ili ništetna u cijelosti, a to da znači da bi u svim potrošačkim kreditima ugovorenim u bilo kojoj valuti bez obzira na vrstu kredita (stambeni, hipotekarni, auto ili nenamjenski krediti) trebalo u privatnim sudskim postupcima utvrditi da je kompletna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, drugim riječima, na takve kredite da se nije smjela uopće naplaćivati kamatna stopa, jer da nije moguća zamjena kamatne stope odredbama nacionalnog prava ili intervencijom suda. Ukoliko se isto primjeni na ugovore o kreditu s nepoštenom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi, to da bi značilo da nacionalni sud nema pravo promjenjivu kamatnu stopu zamijeniti kamatnom stopom koja je ugovorena na početku ugovornog odnosa, nego da bi takav ugovor zbog takve ugovorne odredbe trebao biti ništetan, a u krajnjem slučaju da bi bila eventualno moguća primjena otplatnog plana bez kamatne stope, de facto otplata beskamatnog kredita. Presudom VSRH Revd 29/2022-2 dopuštena da je revizija protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-357/2019-4 od 8. rujna 2021. u odnosu na pravno pitanje: „Može li se osnovano, u žalbi protiv rješenja o ovrsi i potom u parnici radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, isticati okolnost kojom se ukazuje na ništetnost javnobilježničke isprave (potrošačkog ugovora) koja je ovršna isprava u ovršnom postupku?“ Obrazloženje: "1. Tužiteljice su podnijele prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-357/2019-4 od 8. rujna 2021., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Poreču-Parenzo poslovni broj P-1644/17-44 od 21. prosinca 2018. 2. Postupajući sukladno odredbama čl. 387. st. 1. i 6. Zakona o parničnom , ovaj sud je ocijenio da su ispunjene pretpostavke za dopuštenost revizije u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. al. 2. ZPP zbog pravnog pitanja navedenog u izreci ovog rješenja, jer je riječ o pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jer pobijana odluka nije u skladu s pravnim shvaćanjem koje je izrazio Sud Europske unije u slučaju C-407/18 (slučaj Kuhar protiv Slovenije, presuda od 26. lipnja 2019.) da su sudovi bili dužni ispitati jesu li odredbe sadržane u javnobilježničkom aktu (potrošačkom ugovoru) nepoštene odnosno ništetne u smislu Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. 2.1. Pritom je već u ovom rješenju, s obzirom na posebno naglašenu važnost postavljenog pravnog pitanja, potrebno istaknuti da su u Obavijesti Europske komisije - Smjernicama za tumačenje i primjenu Direktive Vijeća 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL C 323, 27.9.2019., str. 4. –92.), u vezi s praksom Suda Europske unije, jasno istaknute smjernice (pravna shvaćanja): „Nacionalni sud obvezan je ispitati, po službenoj dužnosti, nepoštenost ugovorne odredbe kada su dostupni pravni i činjenični elementi potrebni za to. Ako smatra da je određena ugovorna odredba nepoštena, ne smije se primijeniti, osim ako se potrošač tome protivi“ (C-243/08 Pannon GSM). „Sud je nekoliko puta naglasio da postupci kojima se vjerovnicima daje mogućnost bržeg izvršenja potraživanja na temelju naloga za izvršenje koji nisu presude dobivene na temelju spora o meritumu i koji ne podrazumijevaju meritorne provjere nacionalnih sudova ili podrazumijevaju samo ograničene meritorne provjere, ne smiju potrošače lišiti njihovog prava na odgovarajuću zaštitu od nepoštenih ugovornih odredaba. To znači da posebna vrsta postupka koju prodavatelj robe ili pružatelju usluga odabere, ili koja se u suprotnome primjenjuje, ne smije smanjiti temeljna postupovna jamstva koja se na temelju Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima zahtijevaju radi dobrobiti potrošača“ (C-618/10 Banco Español de Crédito, C-415/11 V; C- 76/10 Pohotovost’ i C-77/14 K Radlingerová). „To znači da je potrebno uzeti u obzir zaštitu od nepoštenih ugovornih odredaba u različitim fazama postupaka, koja se osigurava nacionalnim pravilima, na primjer u fazi prije izdavanja platnog naloga ili u fazi izvršenja ili opozicije ili u vezi s pravnim lijekovima protiv ovrhe na temelju hipoteke koja se temelji na javnobilježničkoj ispravi.“ (C-49/14 Finanmadrid; C-176/17 Profi Credit Polska; C632/17 PKO i C-448/17 EOS KSI Slovensko. i C-32/14 ERSTE Bank Hungary). 3. Slijedom navedenog, kako su u ovoj pravnoj stvari ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz čl. 385.a st. 1. ZPP i dopuštenje revizije, to je na temelju odredbe čl. 387. st. 6. ZPP riješeno kao u izreci. Zagreb, 25. siječnja 2022. Predsjednica vijeća: Viktorija Lovrić, v.r." Presudom VSRH Slovenije II Ips 18/2022 da je odlučeno također u skladu s odlukama Europskog suda i Direktivama, te u slučaju ništetnih odredbi o kamatnoj stopi da je ništetan cijeli ugovor o kreditu. U odluci Vrhovnog suda Rev-861/2022-2 od 5. listopada 2022. godine u kojoj da je izražen drugačiji stav vezan za ništetnost pojedinih odredbi, kao i dužnost suda da na ništetnost pazi po službenoj dužnosti: ''U reviziji broj Rev-861/2022-2 od 5. listopada 2022. godine, Vrhovni sud Republike Hrvatske naveo je da u žalbi protiv rješenja o ovrsi ne mogu se s uspjehom isticati okolnosti kojima se pobija materijalno pravna zakonitost i pravilnost javnobilježničke isprave kao ovršne isprave, a istaknuti razlozi eventualne ništetnosti Ugovora o kreditu odnosno odredbi kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, koja se tek treba utvrditi, ne predstavljaju niti jedan od žalbenih razloga iz čl. 50. st. 1. točka 1. i 9. -11. OZ-a zbog kojih može doći do upućivanja u parnicu, pa se ujedno i zbog toga tužbeni zahtjev ocjenjuje neosnovanim. Međutim, to ne znači da bi potrošač, u slučaju postojanja dostupnih pravnih sredstava, trebao ostati pasivan, od suda može tražiti da sud nadomjesti pasivnost potrošača ako postoje djelotvorna i dostupna pravna sredstva za zaštitu od primjene nepoštenih ugovornih odredbi. Zakonska rješenja prema kojima će potrošač morati pokrenuti sudski postupak i primijeniti pravne lijekove radi dobivanja zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi, niti Sud EU ne smatra automatski suprotnima načelu djelotvornosti, kao što jasno proizlazi iz Smjernica.'' Naveo je i da je ''procesno dopušteno u žalbi protiv rješenja o ovrsi, a potom i u parničnom postupku u kojem se utvrđuje je li ovrha nedopuštena isticati okolnost koja ukazuje da su pojedine odredbe potrošačkog ugovora ništetne, ali da bi tužiteljima, pod uvjetom da se mogu smatrati potrošačima, ocijenilo pripada li tužiteljima pravna zaštita i u ovršnom postupku ili parničnom postupku sudovi moraju ispitati postoje li u ovršnom postupku dostupna i adekvatna sredstva koja mogu spriječiti primjenu nepoštenih ugovornih odredbi, jer je upravo taj cilj ujedno i kriteriji pomoću kojeg se može ocijeniti jesu li dostupna sredstva dostatna da se ovdje tužiteljicama, ali uopće potrošaču pruži adekvatna zaštita. (tako i ovaj sud u Rev-3357/2018 od 26. listopada 2021.) U nastavku postupka sud će također raspraviti spornu prirodu ugovora o kreditu o kojoj ovisi pravilna primjena materijalnog prava kao i istaknute prigovore ništetnosti ovršnih isprava, mogu li se tužiteljice smatrati potrošačima u smislu citirane Direktive EU, mogu li tužiteljice prema tuženiku kao osiguratelju isticati iste prigovore kao i prema prvotnom vjerovniku (banci) te utvrditi sve ostale odlučne činjenice za rješenje spornog odnosa među strankama i potom donijeti novu odluku o tužbenom zahtjevu. Zbog pogrešnog pravnog pristupa u primjeni materijalnog prava odlučne okolnosti za odlučivanje o zahtjevu za proglašenje ovrhe nedopuštenom ostale su nepotpuno utvrđene (čl. 395.st.2. ZPP-a), slijedom čega se prihvaća revizija te se ukidaju nižestupanjske presude i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.'' U presudi Vrhovnog suda da je jasno navedeno kako će se u nastavku postupka raspraviti istaknuti prigovori ništetnosti ovršnih isprava, a riječ da je o sporu u kojem da su isticani kao razlozi ništetnosti promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula. Obzirom da drugostupanjska presuda potpuno odstupa od navedene prakse Ustavnog suda, tužitelj smatra da je izuzetno važno da sud riješi postavljena pravna pitanja radi odluke u ovom sporu, kao i radi jedinstvene primjene prava i ujednačavanja sudske prakse.Tužitelj ukazuje i na stav izražen u presudama Europskog suda C- 154/15, C-307/15, C-38/15, u kojima da se utvrđuje da je ništetna nepoštena ugovorna odredba kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Knjigovodstveno-financijsko vještačenje da se predlaže među ostalim i na okolnosti visine potraživanja, pravilnost obračuna preostale glavnice, kamata, kako ugovornih tako zakonskih, zakonitosti obračuna kamate, obračuna kamate na kamate, jednostrane promjene kamatne stope, da li su otplatni planovi banke usklađeni s ugovorenim ratama i kamatama, koji iznos kredita je predstavljao glavnicu na koji su obračunavane kamate, da li su u glavnicu ulazile posredničke ili neke druge naknade i odvjetnički troškovi te da li se na takvu kamatu vršio obračun kamata, da li je banka na ispravan način uračunavala različite naknade i troškove, zakonitosti transakcija (isplate kreditnog iznosa kao i prijenosa potraživanja, odnosno transakcije vršene prilikom više uzastopnih prijenosa potraživanja), iznos koji bi tužitelj trebao vratiti da se ugovorena kamata nije mijenjala, odnosno da se primjeni početno ugovorena kamatna stopa. Tužitelj predlaže da sud zatraži od tuženika dostavu cjelokupnog kreditnog dosjea (specifikacije uplata, otplatne planove, odluke o promjeni kamatnih stopa, pregled transakcija između više ustupitelja). Također tužitelj predlaže da sud ovlasti vještaka da za potrebe obavljanja zadatka vještačenja pribavi potrebnu dokumentaciju od tuženika. Dalje, navodi da je dostavio pregled uplata Zagrebačke banke. Na dokumentu Zagrebačke banke koji da je dostavljen naznačeno da je da se radi o kreditnom broju 7103354783 te da je odobren iznos od 108.500,00 Eura, stambeni kredit, te klijent VP. Iz predmetnog dokumenta vidljive da su uplate i to iznos od 374,25 Eura, 484,99 Eura, 931,55 Eura, 1.992,65 Eura. 650,12 Eura, 316,78 Eura, 275,89 Eura, 4.401,03 Eura, 678,23 Eura, 680,73 Eura, 681,13 Eura, 679,82 Eura, 680,10 Eura, 683,60 Eura, 683,69 Eura, 683,78 Eura, 684,02 Eura, 684,20 Eura, 687,53 Eura, 694,14 Eura, 7.246,99 Eura, 724,79 Eura, 552,40 Eura, 151,01 Eura, 685,75 Eura, 1.378,10 Eura, 693,10 Eura, 1.388,91 Eura, 696,20 Eura, 687,04 Eura, 695,23 Eura, 4,17 Eura, 0,62 Eura, 4.645,53 Eura, 739,96 Eura, 278,54 Eura, 222,88 Eura, 122,93 Eura, 132,53 Eura, 66,11 Eura, 65,97 Eura, 65,97 Eura, 131,91 Eura, 789,40 Eura, 334,57 Eura, 333,09 Eura, 263,80 Eura, 262,42 Eura, 262,57 Eura, 262,23 Eura, 210,14 Eura, dakle, ukupno preko Zagrebačke banke uplaćen iznos od preko 40.000,00 Eura. Iz dostavljenog Izvatka iz poslovnih knjiga od 22.07.2019. godine za kreditnu partiju 7103354783, ovrhovoditelj da u tabeli prikazuje dugovanje od 160,625,34 Eura. Iz prikaza, Izvatka da nije vidljivo na koji je način ovrhovoditelj došao do navedenih iznosa. Ovrhovoditelj da kao glavnicu prikazuje iznos od 110,293,78 Eura. Naime, isto da nije moguće obzirom da je sama ugovorena glavnica manja od navedenog iznosa. Isto tako nevjerojatno da je da bi glavnica iznosila 110,293,78 Eura kada da je ovršenik u međuvremenu izvršio sve navedene uplate za koje da je dostavio i dokaz o uplatama, a koje da je izdao sam ovrhovoditelj. Ovrhovoditelj da nadalje navodi kako su kamate 43,101,23 Eura iako da se iz izvoda ne može zaključiti na koji je način izračunat iznos kamata. Kao ostali trošak naveden da je iznos od 7.230,33 Eura. Potraživanje ovrhovoditelja da nije osnovano te da bi sud mogao utvrditi osnovanost i visinu tražbine za isto da je potrebno provesti knjigovodstveno-financijsko vještačenje. Neovisno o vještačenju, samim uvidom u dostavljene isprave, vidljivo da je da je ovršenik isplatio velike iznose i da nije moguće da glavnica iznosi više nego je sam kreditni iznos isplaćen. Naime, glavnica da je trebala biti puno manja obzirom da su poveća sredstva uplaćena. Dostavlja da se Izvadak iz poslovnih knjiga, dio ovršnog spisa Ovr-1492/2019, Općinski sud Pazin, Stalna služba Pazin (Prijedlog za ovrhu). Tužitelj da dostavlja i kronološki pregled radnji s ekomunikacije predmeta Ovr-149272019 iz kojeg da je razvidno da tuženik nije podnio žalbu na rješenje suda kojim da je tužitelj upućen u parnicu, dakle, isti da nije osporio pasivnu legitimaciju niti osporio rješenje kojim da je ovrha odgođena do pravomoćnog okončanja ove parnice.

4. Uvidom u ovosudno rješenje posl. br. Ovr-1492/2019-63 od 23. rujna 2025. (17-21) je utvrđeno da je ovo rješenje doneseno u ovršnom predmetu tuženika, kao ovrhovoditelja, protiv tužitelja, kao ovršenika. Tim rješenjem je riješeno kako slijedi: "I Na temelju ovršne isprave – ugovora o namjenskom kreditu solemniziranog po javnom bilježniku Đordanu Pahoviću pod brojem OU- 850/06 i dodatka ugovoru o namjenskom kreditu solemniziranog po javnom bilježniku Đordanu Pahoviću pod brojem OU-850/06-2, a radi naplate novčane tražbine ovrhovoditelja APS DELTA S.A., Veliko Vojvodstvo Luksemburg, J.F. Kennedy 46A, 1855 Luksemburg (ranije 1 Rue Jean Piret, L-2350- Luksemburg), upisano u registar trgovine i kompanija Luksemburga pod brojem RCS B 204.416, OIB 45421012929 u ukupnom iznosu od 160.625,34 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos glavnice od 110.293,78 eur od dana 23. srpnja 2019. godine do isplate sve po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, kao i radi naplate troška ovosudnog postupka u iznosu od

__ eur sa zakonskom

zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena tekućom od dana donošenja rješenja pa do isplate, određuje se ovrha na nekretninama ovršenika oznake k. č. br. zgr. [katastarska čestica], upisanim u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], zabilježbom ovrhe u zemljišnim knjigama, utvrđivanjem vrijednosti predmetnih nekretnina, njihovom prodajom i namirenjem ovrhovoditelja iz iznosa dobivenog prodajom nekretnine te iseljenjem ovršenika i predajom predmetnih nekretnina u posjed kupca. II Zemljišnoknjižni odjel Poreč-Parenzo izvršit će upis zabilježbe ovrhe u zemljišnoj knjizi, po primitku ovog rješenja. III Upućuje se ovršenik da u roku 15 dana od dana pravomoćnosti ovog rješenja pokrene parnicu radi proglašenja predmetne ovrhe nedopuštenom zbog nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi ovršne isprave – ugovora o namjenskom kreditu solemniziranog po javnom bilježniku Đordanu Pahoviću pod brojem OU-850/06 i dodatka ugovoru o namjenskom kreditu solemniziranog po javnom bilježniku Đordanu Pahoviću pod brojem OU-850/06-2. IV Odgađa se ovrha u ovoj pravnoj stvari do pravomoćnog okončanja parničnog postupka iz tč. III izreke."

Prema čl. 50. st. 1. Ovršnog zakona (dalje: OZ) protiv rješenja o ovrsi na temelju ovršne isprave ovršenik može izjaviti žalbu iz razloga koji su taksativno navedeni u t. 1. do 11. ove zakonske odredbe.

Prema čl. 52. st. 1. OZ-a ako je žalba izjavljena iz razloga iz čl. 50. st. 1. t. 7. i t. 9. do 11. ovog zakona, sud prvog stupnja dostaviti će žalbu ovrhovoditelju radi očitovanja u roku od 8 dana. Prema st. 2. ovog članka ako ovrhovoditelj prizna postojanje kojeg od razloga zbog kojih je žalba izjavljena, sud će obustaviti ovrhu. Prema st. 3. istog članka ako ovrhovoditelj ospori postojanje tih razloga ili se ne očituje u roku od 8 dana, sud prvog stupnja donijet će bez odgode zaključak kojim će ovršenika uputiti da u roku od 15 dana od dostave zaključka pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom zbog razloga iz st. 1. ovog članka zbog kojeg je izjavio žalbu.

Prema čl. 55. st. 3. OZ-a tužba kojom pokreće parnicu na koju je upućen ovršenik može utemeljiti samo na razlozima koje je istaknuo u žalbi u povodu koje je upućen u parnicu.

Iz citiranih zakonskih odredbi je vidljivo da je parnica radi proglašenja ovrhe nedopuštenom posebna parnica vezana uz stroge zakonske pretpostavke. Te pretpostavke su sljedeće: da je ovršenik podnio žalbu protiv rješenja o ovrsi i da ga je povodom te žalbe ovršni sud uputio na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom. Tužba kojom se pokreće spomenuta parnica proizlazi iz te žalbe, te je njen nastavak.

Temeljna pretpostavka za upućivanje ovršenika na pokretanja parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom i podnošenje tužbe radi proglašenja ovrhe nedopuštenom je da je ovršenik prethodno izjavio žalbu protiv rješenja o ovrsi.

Iz ovosudnog rješenja posl. br. Ovr-1492/2019-63 od 23. rujna 2025. je vidljivo da je ovršni sud istovremeno s donošenjem rješenja o ovrsi na temelju ovršne isprave uputio ovršenika da pokrene parnicu radi proglašenja predmetne ovrhe nedopuštenom. Dakle, ovršenik je upućen u parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom i podnio je tužbu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom bez da je prethodno podnio žalbu protiv rješenja o ovrsi na koju bi se ta tužba nastavljala.

Parnični sud u načelu nije ovlašten ispitivati ispravnost rješenja ovršnog suda, ali jest njegovu provedivost. Jedno od načela na kojima se temelji parnični postupak je načelo zakonitosti koje implicira da što u procesnom zakonu nije predviđeno, to u parničnom postupku nije dopušteno. Odredbe OZ- a kojima se uređuje pitanje i procedura proglašenja ovrhe nedopuštenom ne predviđaju, odnosno, onemogućuju u parničnom postupku postupanje po tužbi radi proglašenja ovrhe nedopuštenom u situaciji kada prethodno nije izjavljena žalba, koja je preduvjet za upućivanje ovršenika u parnicu, odnosno povodom koje bi ovršenik bio upućen u parnicu i iz koje onda tužba proizlazi. Pritom je za istaći da se tužba radi proglašenja ovrhe nedopuštenom može utemeljiti samo na razlozima istaknutim u žalbi protiv rješenja o ovrsi (arg. iz čl. 55. st. 3. OZ-a). U konkretnom slučaju, kao što je rečeno, ovršenik je upućen u parnicu bez da je prethodno izjavio žalbu, povodom koje ga se jedino može uputiti u parnicu i podnio tužbu, pa nije ni moguće ocjenjivati da li se tužba temelji na razlozima istaknutim u žalbi, jer takve žalbe nema (dakle, nedostaje temeljna pretpostavka za podnošenje tužbe radi proglašenja ovrhe nedopuštenom) , niti onda po tužbi postupati.

Jesu li pojedine odredbe ovršne isprave-ugovora o kreditu ništetne može se razmatrati u okviru žalbenog razloga iz čl. 50. st. 1 . t. 7. OZ-a (tako i VSRH, Rev 861/2020-2 od 5. listopada 2022. i Rev-1371/21 od 17. listopada 2023.). Ali, da bi se takvo što razmatralo u okviru žalbenog razloga, u svakom slučaju mora postojati žalba protiv rješenja o ovrsi, povodom koje se žalitelja upućuje u parnicu. Bez žalbe protiv rješenja o ovrsi nema ni parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom.

Valja istaći i da iz rješenja Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž Ovr- 291/2023-2 od 26. ožujka 2024. (271-273) proizlazi da je u konkretnom ovršnom postupku, po prijedlogu za ovrhu tuženika, kao ovrhovoditelja, protiv tužitelja, kao ovršenika, ovaj sud bio donio rješenje o ovrsi posl.br. Ovr - 1492/2019-5 od 10. prosinca 2019., da je tužitelj protiv tog rješenja bio podnio žalbu (i dopunu žalbe), te da je, odlučujući o žalbi (i dopuni žalbe), spomenuti drugostupanjski sud ukinuo citirano rješenje o ovrsi i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Ta žalba je konzumirana (po njoj je ukinuto rješenje o ovrsi), pa ista ne može predstavljati žalbu po kojoj se tužitelja može uputiti u parnicu.

Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. I dispozitiva.

5. Obje su stranke zatražile naknadu parničnih troškova.

Prema čl. 154. st. 1. ZPP-a stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

Tuženik nije izgubio ovu parnicu, pa nije dužan naknaditi tužitelju parnične troškove. Zato je odlučeno kao u t. II dispozitiva.

Tužitelj je izgubio ovu parnicu, pa je dužan naknaditi tuženiku parnične troškove.

Tuženiku su priznati sljedeći parnični troškovi: za sastav odgovora na tužbu 200,00 eur (Tbr. 8. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika) i za PDV na ovu radnju 50,00 eur (Tbr. 46.), ili ukupno 250,00 eur.

Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. III dispozitiva.

U Poreču-Parenzo, 7. srpnja 2026.

S u d a c:

Alen Barbić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ovog rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud, kao drugostupanjski sud.

DNA:

1. tužitelju p.p.

2. tuženiku p.p.

S u d a c: