Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-1064/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji toga suda Heleni Topić Vuković, u pravnoj stvari tužiteljice CS iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Sanji Hajnal, odvjetnici u Osijeku, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 9. lipnja 2026., u nazočnosti tužiteljice, zamjenice punomoćnice tužiteljice i punomoćnika tuženika, te uz javnu objavu presude, 7. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 2. Ugovora o stambenom kreditu, od dana 15. lipnja 2005. godine, koji glasi: "Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Općim uvjetima poslovanja i Odluci o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor.“

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, da tužiteljici CS iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], plati iznos od 59,07 EUR-a (pedesetdeveteura-sedamcenti) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, koja teče od dana 29. lipnja 2005. godine. pa sve do isplate, računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. prosinca 2007. po stopi od 15%, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, da tužiteljici CS iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 125,00 EUR-a (stodvadesetpeteura) sa zateznim kamatama tekućim od 7. srpnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadom troška.

i

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je u tužbi navela da je sa Prvom stambenom štedionicom, 15. lipnja 2005. sklopila Ugovor o stambenom kreditu, broj 7130028180., kojim se Ugovorom tuženik, kao kreditor obvezao staviti joj na raspolaganje iznos od 6.083,53 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita, dok se ona obvezala navedeni iznos vratiti, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Nadalje, navela je da podnosi ovu tužbu protiv tuženika kao pravnog slijednika Prve stambene štedionice d.d. Zagreb, s obzirom je Prva stambena štedionica d.d. Zagreb pripojena Zagrebačkoj banci d.d. temeljem Ugovora o pripajanju od 17. travnja 2018. i Odluke glavne skupštine pripojenog društva od dana 21. svibnja 2018. Tužiteljica je navela da se sukladno članku 6. predmetnog Ugovora, obvezala tuženiku iznos kredita platiti u mjesečnim anuitetima, plativo u kunama, obračunatim po srednjem tečaju HNB-a važećem za EUR na dan plaćanja. Istaknula je da ju je tuženik oštetio nezakonitom naplatom «ulazne naknade» ugovorene čl. 2. Ugovora o stambenom kreditu, kojom je bila dužna, platiti naknadu za isplatu kredita. Naime, prilikom podizanja kredita na ime ulazne naknade 28. lipnja 2005. platila je iznos od 59,07 EUR-a (ranije 445,07 kn). Navela je da je naknada za obradu kredita prije svega ugovorena po principu „uzmi ili ostavi“ i ona, kao potrošač, nije mogla utjecati na tu odredbu, odnosno o njoj se nije pregovaralo, te je kao takva uzrokovala neravnotežu na njezinu štetu, kao potrošača, zbog čega je predmetna ugovora odredba ništetna. Iz samog ugovora o kreditu, navela je, se ne vidi od čega se sastoji ulazna naknada, dok joj Odluka o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, prilikom ugovaranja kredita nije niti bila predočena, a nije ni potrebno objašnjavati da ne bi mogla ugovoriti kredit, ako ne bi pristala na unaprijed formuliranu odredbu o tzv. ulaznoj naknadi. Osim navedenog, istaknula je, ulazna naknada za obradu kredita primjerena je samo, ako je jasno na koju se konkretnu uslugu ta naknada odnosi, dok nacionalni sud mora provjeriti je li ulazna naknada ugovorena kao primjerena naknada, odnosno kao odredba koja sadrži prirodu troška i uslugu koja se daje za naplaćenu naknadu, a također mora utvrditi proporcionalnost ugovorene naknade u odnosu na uslugu koja je pružena te na iznos ugovorenog kredita. Nadalje, troškove koji ne čine glavnicu i kamate nacionalni sud mora provjeriti u smislu čine li oni stvarnu uslugu, i jesu li ti troškovi transparentno ugovoreni, a to znači da nije dovoljno da su gramatički razumljivi, nego moraju sadržavati i jasne ekonomske kriterije zbog kojih se takvi troškovi ugovaraju, zbog čega su nekamatni troškovi kredita koji su u okvirima maksimalne efektivne kamatne stope podložni ispitivanju poštenosti na temelju Direktive 93/13. Slijedom navedenog, predložila je sudu da donese presudu kojom će usvojiti tužbu i tužbeni zahtjev te je potraživala i naknadu troškova parničnog postupka.

1.1. Tijekom postupka tužiteljica je navela da u odnosu na istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti ističe kako iz odredbe članka 12. nj. Ugovora o kreditu proizlazi da su stranke prilikom sklapanja ugovora za slučaj spora ugovorile mjesnu nadležnost suda sjedišta kreditora, međutim, kako je takva odredba ugovora ugovorena u korist tuženika, a na štetu nje, kao takva se ima smatrati nepoštenom. Naime, navela je, odredbom članka 49. st. 1. Zakona o zaštiti, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nje imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o unaprijed formuliranom standardiziranom ugovoru trgovca. U odnosu na istaknuti prigovor zastare potraživanja, istaknula je kako njezino potraživanje nije u zastari, pri tome ukazuje na činjenicu da pravo na isticanje ništetnosti ne zastarijeva, kao i da u ovom slučaju traži povrat iznosa uplaćenog temeljem ništetne ugovorne odredbe, kojom joj je tuženik nepošteno naplatio ulaznu naknadu, ukazujući i na pravno shvaćanje doneseno na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su- IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. Nadalje, navela je da se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu, u vezi s člankom 323. ZOO-a, budući da se zahtjev temelji na ništetnosti ugovorne odredbe, kao i da sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, zastarni rok u takvom slučaju ne počinje teći od dana uplate, nego od dana pravomoćnosti presude kojom se utvrđuje ništetnost predmetne odredbe. S obzirom da se o pitanju ništetnosti odredbi ugovora koje se odnose na ulaznu naknadu (naknadu za obradu kredita) nije odlučivalo u kolektivnom postupku, to se presude iz kolektivnih postupaka ne odnose na ovo pravno i činjenično pitanje, što znači da se početak zatare treba cijeniti sukladno citiranoj zakonskoj odredbi te sukladno naprijed iznesenom pravnom stavu VSRH. Dakle, navela je, u ovom slučaju zastara počinje teći tek od presuđenja u ovoj pravnoj stvari, pa stoga tužbeni zahtjev nikako ne može biti u zastari. Isto tako, navela je da ju je tuženik odredbom čl. 2. predmetnog Ugovora obvezao na plaćanje naknade za obradu zahtjeva, bez da joj je prethodno, a niti naknadno, jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, što navedenu obvezu čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. ZOO-a. U konkretnom slučaju, navela je, nije dokazano da su pojedinačno pregovarali o spornoj odredbi o naplati ulazne naknade, već je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika kao standardna odredba ugovora o kreditu. Dakle, navela je, ako je tuženik prije 20 godina predmetni ugovor kvalificirao potrošačkim i takvim ga tretirao cijelo razdoblje otplate, besmisleno je da se 20 godina kasnije o tome dodatno raspravlja. Zakonska obveza tuženika je bila ispravna klasifikacija kredita cijelo otplatno razdoblje, kao i obveza kontrole trošenja kreditnih sredstava od strane nje, kao korisnice kredita. Nadalje, navela je, zakon ne predviđa da bi se potrošačka svrha kredita trebala presumirati, ali da već iz isprava priloženih uz tužbu proizlazi i svrha kredita i njezino svojstvo u kreditnom odnosu. Slijedom navedenog, predložila je sudu da usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti te obveže tuženika da joj naknadi prouzročene parnične troškove.

1.2. Na ročištu koje je održano 9. lipnja 2026. tužiteljica je uredila tužbeni zahtjev na način da u toč. II. umjesto "isplatiti iznos od 56,07 EUR-a", treba ispravno stajati "isplatiti iznos od 59,07 EUR-a". Isto tako, odustala je od provođenja financijsko- knjigovodstvenog vještačenja jer tuženik nije osporavao visinu tužbenog zahtjeva.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da je odredbom čl. 12. nj. Ugovora o kreditu broj 7130028180 od 15. lipnja 2005. za slučaj spora ugovorena nadležnost Općinskog građanskog suda u Zagrebu, čime su ugovorne strane Ugovorom potvrdili zakonske odredbe o općemjesnoj nadležnosti za tuženika i to odredbe čl. 46. i 48. Zakona o parničnom postupku. Dakle, naveo je, sud čija je nadležnost sporazumno određena i sud čija je nadležnost za suđenje ustanovljena zakonom su istovjetni, pa je za suđenje u ovoj stvari nedvojbeno mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu. Nadalje, naveo je da u cijelosti osporava navode tužiteljice da bi se prethodno ugovorna odredba o ulaznoj naknadi imala smatrati nepoštenom, odnosno ništetnom, dodajući i da tužiteljica nije dokazala da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, naveo je, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužiteljici teret dokaza u smislu odredbe članka 4. ZZP-a, dodajući da je svojstvo potrošača osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice. Nadalje, naveo je, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela Zakona o obveznim odnosima, načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava, slijedom čega ističe da je u ovom postupku tužiteljica dužna dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača. Tuženike je nadalje naveo da u cijelosti osporava navode tužiteljice da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom, odnosno ništetnom, ističući pri tome da je odredba kojom se ugovara obveza korisnika kredita za plaćanjem naknada i troškova jasna, lako uočljiva i razumljiva. Naime, naveo je, sukladno odredbi čl. 57. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive te da je na jednak način određeno i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo, dodajući i da Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Isto tako, istaknuo je da je tužiteljicu u cijelosti informirao o njezinoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita, te je ista mogla shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe, dodajući da je tužiteljicu informirao o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita i tijekom pregovora oko ugovaranja predmetnog Ugovora i to na način da su službenici Banke jasno iskomunicirali da postoji obveza, u slučaju odobrenja kredita, na plaćanje naknade za odobrenje kredita, ističući pri tome da tužiteljica ne može tvrditi da nije bila svjestan ekonomskih posljedica vezano za ugovaranje odredbe kojom se utvrđuje njezina obveza za plaćanjem naknade. Nadalje, tuženik je istaknuo i prigovor zastare na potraživanje tužiteljice, jer je naknada naplaćena 2005. Slijedom navedenog, naveo je, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice u odnosu na glavnicu, a što osporava, tužiteljica bi eventualno imala pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe postavila zahtjev prema njemu za povrat stečenog bez osnove, a u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. Isto tako, naveo je, ne može se smatrati da bi predmetna ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama pa da bi se ta odredba imala smatrati nepoštenom/ništetnom. Slijedom svega navedenog, tuženik je predložio sudu da odbije tužbene zahtjeve tužiteljice kao neosnovane te naloži tužiteljici da mu naknadi troškove ovoga postupka.

2.1. Tijekom postupka tuženik je naveo da je ugovorna odredb jasna, razumljiva i lako uočljiva iz razloga što odredba o naknadi za obradu kredita propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita, a koji je određen u postotku u odnosu na iznos danog kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom. Nadalje, naveo je da Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacija temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Isto tako, naveo je da se ne može se smatrati da bi predmetna ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama pa da bi se ta odredba imala smatrati nepoštenom/ništetnom. U pogledu zahtjeva transparentnosti iz odluke Suda EU proizlazi da je smisao istoga da su u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacija temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe te da je važno da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Iz navedenog dijela obrazloženja proizlazi stav revizijskog suda da je tužitelj kao potrošač u smislu zadovoljenja zahtjeva transparentnosti morao biti obaviješten o razlozima koji opravdavaju plaćanje naknade

– točno navesti koje usluge i troškovi ulaze i u kojoj visini svaki – kao i o krajnjoj svrsi te naknade, iako je pravni standard ustanovljen od strane Suda EU da je isključivo relevantno utvrditi je li potrošač bio upoznat s ekonomskim posljedicama ugovaranja takve odredbe (to revizijski sud niti ne spori) te da je važno za ocjenu da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora, a što je ovdje također nesporno, jer i sam naziv „naknada za obradu kredita“ upućuje na usluge kojih se tiče. Nadalje, tuženik je naveo da zakonodavac niti je ograničavao mogućnost naplate naknade za obradu kredita, niti je to omogućavao pod određenim uvjetima niti je bio propisan određeni maksimalni iznos naknade koji se može naplatiti. S obzirom na navedeno, tuženik smatra da he očito kako se utvrđenja Suda EU u navedenim predmetima ne mogu primijeniti na ovaj pojedinačni postupak već bi jedino ispravno bilo primijeniti odluku Suda EU u predmetu C-621/17 koja činjenicama postupka i primjenjivom zakonodavstvu odgovara ovome pojedinačnom postupku.

3. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupan spis i svu priliježeću dokumentaciju te je pročitao Ugovor o kreditu (list spisa 5-9), Otplatna tablica (list spisa 10-13), Potvrde banke (list spisa 14 i 15), rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu, br. Tt-18/20750-2 od 1.6.2018. (list spisa 16), Povijesni izvadak iz Sudskog registra (list spisa 17-130) te je saslušao tužiteljicu.

3.1. Sud nije proveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem iz razloga što je tužiteljica na ročištu 9. lipnja 2026. odustala od tog dokaznog prijedloga.

4. Odlučujući o istaknutom prigovoru mjesne nenadležnosti potrebno je reći da je odredbom čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03., 46/07. i 79/07., u nastavku: ZZP) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna. Identične odredbe sadrži i članak 49. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14., 110/15. i 14/19.), a ovaj Zakon usklađen je s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (nastavno: Direktiva). Prema članku 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (stavak 1.), time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.).

4.1. Prema stavu ovog suda, u konkretnoj situaciji odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti (članak 12. nj Ugovora) predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu obzirom se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Naime, navedena odredba je unaprijed sročena od strane tuženika, čija ugovorna pozicija je znatno jača u odnosu na poziciju tužiteljice, sa svrhom da nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu sjedišta tuženice te si time ostvari pogodnost i bitno manje troškove. Tužiteljica pak, što se tiče razumijevanja transakcija koje su u pitanju, pa tako i ugovorne odredbe o mjesnoj nenadležnosti, je osoba koja ne posjeduje pravno znanje, a s obzirom da se radi o tipskim ugovorima, nije bila niti u poziciji da o istoj ugovornoj odredbi raspravlja. Predmetni ugovor je sklopljen u Poslovnici prednika tuženika u Osijeku, a tužiteljica je osoba sa prebivalištem u [adresa], pa bi prorogiranje mjesne nadležnosti na sud koji je znatno udaljen od mjesta prebivališta tužiteljice za tužiteljicu izazvalo visoke troškove dolaska na sudska ročišta, a time i znatnu neravnotežu o procesno pravnom položaju ugovornih stranaka. Dakle, tako zaključen ugovor je zaključen protivno načelima ekonomičnosti i nepravičan prema tužiteljici.

4.2. Iz navedenih razloga proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe članka 70. ZPP-a. Na pitanje nadležnosti u konkretnom slučaju primjenjuje se odredba članka 59. ZPP-a kojom je propisano da je u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta jedinica nalazi, te odredbe članka 46. stavka 1. i članka 48. stavka 1. ZPP-a, kojima je propisana općemjesna nadležnost suda prema sjedištu tuženika. Tako iz predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka ovog postupka proizlazi da je sklopljen u Poslovnici prednika tuženika u Osijeku, što tuženik nije ničim osporio. Jednako tako tuženik nije osporio da bi spor nastao u povodu djelatnosti te Poslovnice, pa je, u smislu odredbe članka 59. ZPP-a mjesno nadležan Općinski sud u Osijeku. Budući da je tužiteljica izabrala Općinski sud u Osijeku, to je isti u ovom predmetu mjesno nadležan, slijedom čega je prigovor mjesne nenadležnosti tuženika neosnovan, pa je isti valjalo odbiti i odlučiti kao u izreci rješenja.

5. Ovaj sud smatra potrebnim da je na ročištu održanom 9. lipnja 2026., uredila tužbeni zahtjev na način da je potraživala isplatu iznosa od 59,07 EUR-a, tuženik se nije protivio takvom uređenju tužbenog zahtjeva.

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice protiv tuženika radi isplate iznosa od 59,07 eura, a koji iznos se odnosi na naknadu za obradu kredita te zahtjev za utvrđenjem ništetnim odredbe čl. 2. Ugovora o stambenom kreditu od 15. lipnja 2005. sklopljenim između tužiteljice i prednika tuženika, a kojom odredbom je ugovorena da se tužiteljica obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Općim uvjetima poslovanja i Odluci o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor.

8. Među parničnim strankama nije sporno da je između tužiteljice i prednika tuženika sklopljen Ugovor o stambenom kreditu dana 15. lipnja 2005., te da je tužiteljica platila naknada za obradu 28. lipnja 2005. u iznosu od 59,07 EUR-a.

9. Među parničnim strankama je sporna osnova tužbenog zahtjeva, te je li nastupila zastara tražbine i ima li tužiteljica status potrošača.

10. Iz Ugovora o kreditu od 15. lipnja 2005. (list spisa 5-9) proizlazi da je sklopljen između Prve stambene štedionice d.d. Zagreb i tužiteljice, da je tužiteljici odobren kredit u iznosu od 6.083,53 EUR-a obračunato prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate, te da je odredbom čl. 2. određeno i da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Općim uvjetima poslovanja i Odluci o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor.

11. Iz Rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu, br. Tt-18/20750-2 od 1.6.2018. (list spisa 16) i Povijesnog izvatka iz Sudskog registra (list spisa 17-130) proizlazi da je Prva stambena štedionica d.d. pripojena Zagrebačkoj banci d.d. 1. lipnja 2018.

12. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je Ugovor o kreditu sastavila banka. Nije znala za naknadu niti joj je bilo pojašnjeno šta ona znači. Banka joj je dala Ugovor o kreditu da ga pročita i pročitala ga je. Pročitala je odredbu o ulaznoj naknadi, ali nije pitala što je to, bilo joj je potrebno samo da dobije kredit. Djelatnik banke nije joj objasnio odredbu o ulaznoj naknadi. Znala je da će platiti naknadu za obradu kredita, jer je to pročitala. Bila joj je poznata visina iznosa naknade koju će platiti. Znala je visinu jer je tako pisalo u Ugovoru da će platiti. Ne sjeća se je li u Ugovoru bio iznos naknade u određenom postotku ili nominalnom iznosu. Nije znala zašto treba platiti tu naknadu i što njome plaća, niti koja je svrha. Nije joj ponuđena mogućost pregovaranja, nije ni pokušala pregovarati, nije ni tražila da se ta odredba makne iz Ugovora. Namjena kredita je bila izgradnja kuće za stanovanje, odnosno rješavanje stambenog pitanja. Kuću je na kraju prodala nedovršenu radi kredita. Nije imala OPG, obrt niti pravnu osobu u svom vlasništvu u to vrijeme. Ne sjeća se je li išla kod javnog bilježnika na solemnizaciju Ugovora. Tuženik joj nije objasnio na koji način određuje iznos naknade. Predmetna ugovorna odredba nije joj bila razumljiva, a nije joj ni dan danas razumljiva.

12.1. Iskaz tužiteljice sud je ocijenio vjerodostojnim jer je uvjerljiv, jasan, bez proturječnosti i nejasnoća.

13. Ocjenom navedenih dokaza, ovaj sud je utvrdio da tužiteljica nije bila informirana na što se konkretno naknada za obradu kredita odnosi, te o naknadi nije mogla pregovarati, a nije bila niti informiran o krajnjoj svrsi navedene naknade i o kojim se stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi. Osim toga, potrebno je reći da je ovaj sud prihvatio iskaz tužiteljice da se morala platiti naknada kako bi se dobio kredit, a o kojoj se nije moglo pregovarati. Tuženik je trebao tužiteljici obrazložiti koja je svrha i što čini naknadu, te se na taj način uvjeriti da bi tužiteljica pristala na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora.

14. Člankom 59. ZZP-a propisano je da Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavke pod kojima se ti troškovi mogu primijeniti.

15. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna.

16. Prema odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Ovaj sud je utvrdio da, tužiteljici nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedene naknade, te da je odredba bila nerazumljiva jer nije mogla shvatiti posljedice navedene ugovorne odredbe jer joj nisu niti obrazložili koliko iznosi naknada i što znači u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora. Osim toga, tužiteljici nije obrazloženo niti što točno plaća i koja je svrha plaćanja navedene naknade, pa je stoga navedena odredba za tužiteljicu bila nerazumljiva jer nije mogla sa sigurnošću znati posljedice ugovaranja navedene naknade, odnosno kako isto utječe na njezinu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).

17. Nadalje, iz iskaza tužiteljice proizlazi da je ima status potrošača jer je predmetni ugovor o kreditu sklopila radi rješavanja stambenog pitanja. Slijedom navedenog, a budući da tuženik, na kojem je kao kreditoru teret dokazivanja činjenice da tužiteljica nema svojstvo potrošača, nije dokazao, a niti je učinio vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužiteljice u smislu odredaba ZZP-a, pa je stoga utvrđeno da je tužiteljica bila potrošač.

18. Isto tako, na tuženiku je teret dokaza da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovoga postupka tuženik to nije dokazao. Osim toga, iz iskaza tužiteljice proizlazi da nije progovarala o navedenoj odredbi o naknadi za obradu kredita, niti joj je ponuđeno da pregovara.

19. Nadalje, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju o spornoj odredbi nije pregovaralo može se zaključiti da banka nije vodila računa o zakonitim interesima potrošača, odnosno tuženik nije pregovarao s tužiteljem o spornoj odredbi kako bi se uvjerio da bi tužitelj pristao na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora, stoga, ovaj sud zaključuje da je tuženik prilikom ugovaranja sporne odredbe postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

20. Isto tako, ovaj sud zaključuje da bi tužiteljica neprihvaćanjem navedene odredbe bila ograničen u ostvarenju svoga prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), odnosno bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor, pa je predmetnom spornom odredbom ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača.

21. Nadalje, sukladno odredbi čl. 83. ZZP-a ovaj sud je uzeo u obzir i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora o kreditu, osobito da je predmet ugovora – zajam novaca, te da je prilikom sklapanja ugovor tužiteljica bila onemogućena o pregovaranju, kao i da je tuženik kao kreditor u navedenom ugovornom odnosu jača ugovora strana, te da tekst predmetne ugovorne odredbe nije lako razumljiv.

22. Dakle, s obzirom na to da je potrošač je bio ograničen uvjetima iz ponude banke, ostale ugovorne odredbe može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Osim toga, tužiteljici nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedene naknade. Nadalje, kao što je prethodno već obrazloženo predmetna odredba ugovora o kreditu je bila nerazumljiva jer tužiteljica nije mogla shvatiti ekonomske posljedice (za sebe) ugovorne odredbe, nije znala koji iznos naknade mora platiti, nisu joj rekli koji se troškovi podmiruju plaćanjem te naknade, pa je stoga navedena odredba za tužiteljicu bila nerazumljiva jer nije mogla sa sigurnošću

1 0

znati koja bi posljedica bila prihvaćanje ili neprihvaćanje takve odredbe, nije mogla procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi isto utjecalo na njezinu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti), a nije za tužitelja bila razumljiva i iz razloga jer nije sadržavala parametre za određivanje njezine visine.

22.1. Slijedom svega navedenoga, ovaj sud je utvrdio da je navedena predmetna odredba nepoštena sukladno čl. 81. st. 1. ZZP-a, te da je sukladno čl. 87. st. 1. ZZP-a ništetna odredba čl. 2. Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi:" Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Općim uvjetima poslovanja i Odluci o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor.“ pa je stoga odlučeno kao pod toč. I. izreke.

23. Budući da je predmetna odredba čl. 2. Ugovora o kreditu ništetna ta odredba među strankama ne može se primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu predmetnog potraživanja na temelju takve ugovorene odredbe. Odnosno, sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22., u nastavku: ZOO) tuženik je dužan tužiteljici vratiti ono što je njegov prednik primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu naknade za obradu kredita, pri čemu je između stranaka nesporno da je naknada za obradu kredita naplaćena 28. lipnja 2005. (a što proizlazi i iz potvrde sa lista spisa 14) u iznosu od 445,07/59,07 EUR-a.

24. Na iznos od 59,07 EUR-a tužiteljici pripadaju zatezne kamate sukladno čl. 1115. ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade), jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Tuženik je nepošten jer je povrijedio interese i prava potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, pa je nepoštena i time ništetna. Naknada je naplaćena 9. svibnja 2006. a što je nesporno među strankama, pa su zatezne kamate dosuđene u skladu s postavljenim zahtjevom, pa je stoga odlučeno kao pod toč. II. izreke.

25. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, odredbom čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti čl. 2.Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojoj zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili a drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

26. Tužiteljica je u cijelosti uspjela u sporu pa jojj pripada naknada troška postupka sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 155. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22., u nastavku: ZPP).

1 1

26.1. Tužitelju je priznata jednokratna nagrada u iznosu od 100,00 EUR-a sukladno Tbr. 7. toč. 9. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23., u nastavku: Tarifa), uvećano za 25% PDV-a iznosi 125,00 EUR-a sa zateznim kamatama koje teku od 7. srpnja 2026. pa do isplate sukladno čl. 29. st. 1. 2. ZOO-a u vezi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („ Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 94/14., 55/16., 73/17. i 131/20. i 114/22., u nastavku: OZ). Stoga je odlučeno kao pod toč. III. izreke.

26.2. Tužiteljici nije priznata naknada troška sudske pristojbe na tužbu jer istu nije platila. Nadalje, tužiteljici nije priznata niti naknada troška sudske pristojbe na presudu jer u vrijeme odlučivanja ista nije bila niti dospjela, te istu tužiteljica nije niti platila.

27. Tuženik je u cijelosti izgubio u sporu pa mu ne pripada naknada troška postupka, stoga je odlučeno kao pod toč. IV. izreke.

Osijek, 7. srpnja 2026.

Sutkinja

Helena Topić Vuković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Pun. tužiteljice

2. Pun. tuženika