Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-32/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Helene Vlahov Kozomara, predsjednice vijeća, Milene Vukelić-Margan, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Krunoslavu Canjugi, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika MK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Nataši Bratković, odvjetnici u Zaboku, radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužitelja podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-946/2024-52 od 5. prosinca 2025., u sjednici vijeća održanoj 7. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-946/2024-52 od 5. prosinca 2025.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja radi utvrđenja da je vlasnik u cijelosti nekretnine označene kao kč. br. [katastarska čestica], šuma na voćnjaku u [adresa] površine 780 čhv, upisane u z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (točka I izreke), te je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 620,29 eura, u roku od 15 dana (točka II izreke).

2. Protiv presude je žalbu podnio tužitelj, pozivajući se na sve žalbene razloge propisane čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 80/22,114/22 i 155/23; dalje ZPP).

3. U žalbi ukazuje na postojanje bitne postupovne povrede iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a, jer da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama. Tako da se u presudi uopće ne spominje da je tužbu podnio na temelju rješenja Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Krapini od 17.travnja 2018., jer da se u posjedu nalazi od 1996. godine. Ukazuje da je tuženik priznao da je bio potpisnik Sporazuma iz 1978. prema kojemu su se svi odrekli predmetne nekretnine u korist IK, od kojeg je kupio istu nekretninu. Navodi da je tuženik iskazivao suprotno onome što je naveo u postupku koji se vodio pred Općinskim sudom u Krapini pod brojem P-365/10, povodom tužbe tužitelja IK, radi utvrđenja prava vlasništva, na kojem ročištu je istaknuo da upravo IK uživa predmetnu nekretninu više od 20 godina te da mu je on svoj dio iste čestice darovao. Da tuženik nije postupao u dobroj vjeri da proizlazi i iz iskaza svjedokinja AK i HK čije neznanje da je iskoristio za provođenje ispravnog postupka, a da u tom postupku nije govorio istinu, jer je naveo da mu je KK pravna prednica, iako mu je ona bila maćeha te on nije njezin nasljednik, već su nasljednici njezino četvero djece.

4. Smatra da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, jer da iz preslike Sporazuma sklopljenog 1978. proizlazi da su se djeca pokojne ZK sporazumjela i dogovorila oko imovine koja je iza nje ostala, a među kojom je i prijeporna nekretnina koja je bila predmetom kupoprodaje između žalitelja i IK još 1996., što da potkrjepljuje tvrdnju da je do dana podnošenja tužbe u posjedu prijepora 22 godine. Stoga da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, budući da je on kao pošteni i zakoniti posjednik stekao nekretninu u cijeloj njezinoj površini dosjelošću, na temelju članka 159. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine” br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14, 81/15 i 94/17; dalje ZV). Naglašava da tuženik nije bio upisan u razdoblju od 2014 . do 2018. na prijeporu ni u zemljišnim knjigama niti u katastru, već da se pojavljuje nakon pojedinačnog ispravnog postupka u kojemu je ishodio odluku na temelju neistina, kako bi umanjio krađu drva za koju je prijavljen policiji u dva navrata tijekom 2017.

5. Tvrdi da je počinjena i povreda prava na pravično suđenje iz članka 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske i članka 6. stavak 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, budući da je presuda arbitrarna, da povreda jamstva pravičnog suđenja obuhvaća i aspekt prava na obrazloženu sudsku odluku, pri čemu je obrazloženje nužni preduvjet mogućnosti preispitivanja donesene odluke, a da u pobijanoj presudi nedostaju relevantni i dostatni razlozi da bi se mogla ispitati. Osporava i odluku o trošku bez posebnog obrazloženja.

6. Predlaže ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje, odnosno presudu preinačiti i prihvatiti tužbeni zahtjev, sve uz nadoknadu troška žalbenog postupka.

7. Žalba tužitelja nije osnovana.

8. Bez osnove tužitelj ukazuje da je počinjena bitna postupovna povreda iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a, budući da su razlozi pobijane presude potpuni, jasni i dostatni tako da je presudu moguće ispitati. Nije počinjena ni neka od povreda iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

9. Predmet ovog spora je utvrđenje prava vlasništva na nekretnini k. č. broj [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], na kojoj nekretnini je u zemljišnim knjigama tužitelj već upisan kao suvlasnik u 13/18 dijela, a tuženik u preostalih 5/18 dijela.

10. Tužitelj tvrdi da je vlasništvo stekao na temelju kupoprodajnog ugovora sklopljenog sa IK još 1996., da je nakon sklapanja ugovora stupio u posjed nekretnine te da je do dana podnošenja tužbe stekao vlasništvo dosjelošću u skladu s člankom 159. ZV-a. Neprijeporno je da je tuženik suvlasnički dio iste nekretnine stekao u pojedinačnom ispravnom postupku koji se vodio u Općinskom sudu u Zlataru, a koji je okončan donošenjem rješenja 17. travnja 2018. , poslovni broj Z-12193/17-15, RZ-118/18, kojim je određeno brisanje prava suvlasništva KK, uz uknjižbu prava suvlasništva u korist tuženika MK.

11. Na temelju analize provedenih dokaza, sud prvog stupnja utvrđuje da su IK, prednik tužitelja i tuženik MK braća, nasljednici pok. ZK, prve supruge ŽK, koja je umrla 1962., da je između njezinih nasljednika sklopljen Sporazum 28. siječnja 1978., prema kojemu je prijeporna nekretnina pripala predniku tužitelja, da je KK druga supruga ŽK, da je preminula oko 1975., da je imala četvero djece, ali da ostavinski postupak iza nje nije proveden. Iz iskaza tužitelja utvrđuje da je prijepornu nekretninu kupio od IK još 1996., da su tada kao suvlasnici bili upisani i tuženik i ostala braća te njihova maćeha, KK, da je 2006. sklopio formalni kupoprodajni ugovor s prodavateljem te da je taj pravni posao proveden u zemljišn im knjigama.

12. Iz iskaza tuženika utvrđuje da je prijepor uživao zajedno sa roditeljima ŽK i ZK, da su nekretninu nakon smrti majke naslijedili osmero djece i suprug ostaviteljice ŽK, da je rješenje o nasljeđivanju provedeno u zemljišnoj knjizi te da se u ispravnom postupku tuženik upisao kao suvlasnik na suvlasničkom dijelu KK. Iz iskaza svjedoka IK utvrđuje da je tužitelju prodao svoj suvlasnički udio te da nije prodavao dio KK, koji iskaz su potvrdili i saslušani svjedoci.

13. Pravilno je sud prvog stupnja ocijenio sve provedene dokaze, na temelju kojih je izveo pravilan zaključak da tužitelj nije zakoniti posjednik prijepora, dakle suvlasničkog dijela nekretnine koja je predmetom ovog postupka, da nema valjani pravni temelj stjecanja vlasništva te da nema pošteni posjed cijele nekretnine. Takav zaključak se temelji prije svega na iskazima prednika tužitelja i samog tužitelja, iz kojih iskaza proizlazi da je tužitelju bilo poznato u vrijeme sklapanja ugovora da su u zemljišnim knjigama kao suvlasnici prijeporne nekretnine bili upisani tuženik i ostala njegova braća kao i njihova maćeha KK, da mu je prodavatelj IK rekao da će to pitanje riješiti sa svojom braćom, međutim, da imovina KK nije bila predmetom Sporazuma između braće i sestara, djece ŽK i ZK, što proizlazi iz samog sadržaja sporazuma.

14. Prema članku 18. ZV-a posjed je pošten ako posjednik kada ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na posjed ne pripada. Kako je već u trenutku stupanja u posjed tužitelju bilo poznato da prodavatelj nije ovlašten raspolagati cijelom nekretninom, proizlazi da nije bio pošteni posjednik cijele nekretnine pa nisu ispunjene pretpostavke iz članka 159 . ZV-a za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.

15. Osim razloga koji su izneseni u pobijanoj presudi, još treba dodati da je jedan od nasljednika pok. ZK bio i njezin suprug ŽK koji nije potpisnik Sporazuma iz 1978., što znači da njegov suvlasnički udio u prijepornoj nekretnini nije prenesen u korist prednika tužitelja IK. Glede stjecanja suvlasništva na tom udjelu, treba navesti da bi iz podataka koji su sadržani u zemljišnoknjižnom predmetu pojedinačnog ispravnog postupka proizlazilo da je KK stekla suvlasnički udio u nekretnini darovanjem od ŽK, svog supruga pa je ona ostala suvlasnicom nekretnine sve do upisa tuženika, koji je uslijedio na temelju rješenja donesenog u tom izvanparničnom postupku.

16. Sud prvog stupnja je brižljivo i savjesno ocijenio provedene dokaze, u skladu s člankom 8. ZPP-a pa tako i iskaz svjedoka IK koji je izričito naglasio da suvlasnički udio KK nije bio predmetom Sporazuma iz 1978., da je tužitelju bilo poznato prilikom sklapanja ugovora da je i ona upisana u zemljišnim knjigama kao suvlasnica iste nekretnine te da taj suvlasnički udio nije bio predmetom kupoprodaje.

17. Prema čl. 159. ZV-a samostalni posjednik nekretnine kojemu je posjed zakonit, istinit i pošten, stječe je dosjelošću protekom deset godina neprekidnog samostalnog posjedovanja (stavak 2.), a posjednik kojemu je posjed barem pošten stječe je dosjelošću protekom dvadeset godina neprekidnog samostalnog posjedovanja (stavak 3.). Prema čl. 18. st. 3. ZV-a posjed je pošten ako posjednik kada ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na posjed ne pripada.

18. To znači da za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, posjed mora biti barem pošten, jer u protivnom to ne može biti valjana osnova za stjecanje tog prava, bez obzira na duljinu razdoblja posjedovanja.

19. Tužitelj u žalbi u osnovi ukazuje na prijevarno postupanje tuženika u pojedinačnom ispravnom postupku, međutim, takve tvrdnje nisu ni od kakvog utjecaja na zakonitost pobijane presude. Naime, tužitelj je u ovoj parnici bio dužan dokazati da je stekao (su)vlasništvo na suvlasničkom dijelu KK, što nije uspio dokazati. Način stjecanja suvlasničkog udjela tuženika u tom postupku, bio bi relevantan u razmatranju odnosa između tuženika i nasljednika pok. KK, ali ne i u ovoj parnici u kojoj taj odnos nije bitan za ishod postupka, jer nije predmetom spora.

20. Zbog izloženog je valjalo žalbu tužitelja odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a.

U Rijeci, 7. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Helena Vlahov-Kozomara