Poslovni broj Gž -1104/2025-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Branke Ježek Mjedenjak predsjednice vijeća, Nataše Peršić Brleković članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Martine Maršić Lukić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Brunu Spizu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Pocrnić i Spiz iz Zagreba, protiv tuženika Trumm d.o.o., OIB: 97932374975, Barušići 40, Malinska, zastupanog po Robertu Ristu, odvjetniku u Krku, radi naknade štete , odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Pn-4/2023-29 od 16. lipnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 7. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda i rješenje Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Pn-4/2023-29 od 16. lipnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, u točki I. izreke, nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 6.000,00 eur sa zateznim kamatama od 5.1.2023. pa do isplate, u točki II. izreke odbija se tužbeni zahtjev za iznos od 6.000,00 eur sa zatraženim kamatama kao i zatezne kamate od 3.3.2022. do 4.1.2023. na iznos iz točke I. izreke . Točkom III. izreke nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.650,00 eur sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja 16.6.2025. pa do isplate, dok se u preostalom dijelu zahtjev za naknadu troška odbija kao neosnovan.

1.2. Pobijanim rješenjem dopuštena je preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva.

2. Protiv citirane prvostupanjske odluke pravovremenu žalbu je podnio tuženik u odnosu na točku I. izreke i usvajajući dio točke III. izreke te rješenja iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje ZPP) s prijedlogom da se prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu preinači sukladno žalbenim navodima, podredno da se ista ukine i predmet vrati prvostupanjskom sud na ponovno odlučivanje uz naknadu troška sastava žalbe.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj osporava kao neosnovane i neutemeljene žalbene navode tuženika te predlaže žalbu odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja na naknadu neimovinske štete zbog ozljede na radu.

6. Po provedenom postupku prvostupanjski sud je utvrdio:

- da je tužitelj tijekom prethodnog postupka, podneskom od 19.4.2023. povisio tužbeni zahtjev s prvotno postavljenih 4.000,00 eur na svotu od 12.000,00 eura koju preinaku je sud dopustio,

- da je među strankama sporna osnovanost i visina nastale štete tužitelju,

- da iz suglasnih iskaza svjedoka ČJ i stranačkog iskaza tužitelja proizlazi da UJ nije bio neposredno prisutan u dvorištu hale dok su njih dvojca iskrcavali staklo iz kamiona već se nalazio u unutarnjoj prostoriji firme radi čega sud istoga nije saslušao kao svjedoka,

- da iz iskaza svjedoka ČJ proizlazi da je do štetnog događaja, odnosno stradavanja tužitelja došlo za vrijeme trajanja radnog vremena, dakle da se konkretno radi o ozljedi na radu, a što tuženik tijekom postupka nije negirao,

- da prema odredbi članka 111. stavak 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14., 127/17., 98/19. i 151/22, dalje: ZR) te odredbama članka 25. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“ broj: 59/96, 94/96, 114/03, 100/04, 86/08, 116/08, 75/09, 143/12, 71/14, 118/14, 154/14, 94/18 i 96/18 – dalje: ZZR) za pretrpljenu ozljeda na radu odgovara poslodavac po načelu objektivne odgovornosti te se može osloboditi odgovornosti ili se njegova odgovornost može umanjiti ako je šteta nastala zbog više sile, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe, na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu,

- da je tužitelj detaljno opisao dinamiku i način nastanka štetnog događaja koji se dogodio za vrijeme iskrcavanja neoštećenog stakla iz kamiona koje je prsnulo/puklo dok ga je držao rukama zajedno s kolegom radnikom ČJ, tijekom obavljanja uobičajenih svakodnevnih istovrsnih radnih operacija u okviru radnog mjesta montera PVC stolarije koje je obavljao za tuženika, a istovjetno čemu je iskazivao i svjedok ČJ, čijim iskazima tuženik nije prigovarao,

- da tuženikova tvrdnja, da je nesreća posljedica tužiteljeve krajnje nepažnje jer je staklena ploča kod iskrcaja zavibrirala i prsnula, predstavlja generalizirani navod jer tuženik nije konkretizirao što je tužitelj pogrešno napravio spornog dana odnosno različito u odnosu na uobičajeno obavljanje istovrsnih poslova iskrcavanja stakala iz kamiona, a što bi moglo ukazivati na krajnju nepažnju tužitelja, tim više što iz iskaza ne proizlazi da je staklo uopće zavibriralo, a niti iz Izjave o nesretnom slučaju koju je sastavio UJ te se ta činjenica nigdje odnosno ni od koga ne spominje,

- da u utvrđenim okolnostima konkretnog slučaja, a sukladno prije navedenim zakonskim odredbama proizlazi tuženikova odgovornost za nastalu štetu tužitelju.

6.1. Nadalje, prihvaćajući nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka dr. Williama Klarića, na koji stranke nisu imale primjedbe, sud prvog stupnja utvrđuje da je tužitelj u predmetnoj nesreći na radu zadobio ozljedu desnog dijela lica, u vrijeme stradavanja da je imao 40 godina, neugodnosti kod liječenja u vidu odlaska na saniranja rane, da je trpio bolove jakog intenziteta do 1 sat, srednjeg intenziteta do 2 dana, slabog intenziteta 12-14 dana, zatim primarni strah jakog intenziteta do 1 sat, da je jako krvarenje doprinijelo strahu kao i veličina i zahvaćenost rane te blizina desnog oka, da je tužitelj tek dolaskom kod liječnika na Krku saznao da je oko neozlijeđeno, da je strah srednjeg intenziteta trajao do 1 sat jer je rana ponovno prokrvarila sve do dolaska u KBC Rijeka i ponovne hemostaze, da je sekundarni strah slabog intenziteta trajao oko 12 dana, te da je od stradavanja ostao tužitelju ožiljak veličine oko 7 cm što predstavlja naruženje srednjeg stupnja vrlo uočljivo trećima iz neposredne blizine.

6.2. Stoga pozivajući se na odredbe članka 19., čl. 1100. i čl. 1046. ZOO -a prvostupanjski sud zaključuje da tužitelju pripada pravična novčana naknada zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje u iznosu od 6.000,00 eura uključujući u tu svotu i faktor inflacije prema javno dostupnim podacima Državnog zavoda za statistiku, koja je od srpnja 2020. do travnja 2025. iznosila 30,6 %.

6.3. Slijedom izloženih utvrđenja sud prvog stupnja obvezuje tuženika na plaćanje neimovinske štete tužitelju iz predmetnog štetnog događaja u iznosu od 6.000,00 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana podnošenja tužbe sudu do isplate sukladno odredbi članka 1103. ZOO-a, dok u preostalom dijelu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan. Odluku o parničnom trošku sud donosi na temelju odredbe članka 154. stavak 2. i čl. 155. ZPP-a, prema uspjehu tužitelja u sporu od 50%, a za poduzete radnje po punomoćniku odmjerenim prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23, dalje Tarifa) u ukupnom iznosu od 1.250,00 eur te trošak medicinskog vještačenja u cjelokupnom iznosu od 400,00 eur i obvezuje tuženika na naknadu parničnih troškova tužitelju u ukupnom iznosu od 1.650,00 eur s kamatama tekućim od presuđenja do isplate prema odredbi članka 151. stavak 3. ZPP-a, dok u preostalom dijelu zahtjev za naknadu troškova tužitelja odbija kao neosnovan.

7. U donošenju pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz odredbe članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP -a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP -a

7.1. Također nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju neosnovano ukazuje tuženik u žalbi s obzirom da presuda nije nerazumljiva, u istoj su izneseni jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji ne proturječe stanju u spisu te nema nedostataka zbog kojih se ista ne bi mogla valjano ispitati.

8. Protivno žalbenim navodima tuženika pravilno je prvostupanjski sud utvrdio odlučne činjenice i primijenio materijalno pravo kada je utvrdio odgovornost tuženika kao poslodavca za naknadu neimovinske štete tužitelju koja mu je nastala povredom na radu u štetnom događaju 3. ožujka 2022.

9. Pravilno je prvostupanjski sud dopustio preinaku tužbe povećanjem traženog iznosa štete učinjene do zaključenja prethodnog postupka sukladno odredbi članka 190. stavak 1. i 4. ZPP-a budući da iz stanja spisa predmeta proizlazi da se tuženik istoj nije niti protivio.

10. Proizvoljni su i ničim potkrijepljeni žalbeni navodi tuženika o ignoriranju sadržaja provedenih dokaza prvostupanjskog suda te izostanku njihovog uvjerljivog i logično argumentiranog obrazloženja i ocjene u smislu odredbe članka 8. ZPP -a. Naime, prvostupanjski sud je sveobuhvatnom analizom svih provedenih dokaza, materijalnih i personalnih, dao jasne i razumne zaključke o odlučnim činjenicama – dinamici ozljeđivanja tužitelja prilikom obavljanja radnog procesa iskrcavanja neoštećenog stakla dimenzije 2 m2 iz kamiona na uobičajeni način kojom prilikom se isto rasprsnulo uslijed čega su krhotine stakla razrezale lice (obraz) tužitelja. Pritom je sud prvog stupnja dao detaljnu ocjenu vjerodostojnosti iskaza svjedoka neposredno prisutnog nastanku štetnog događaja kao i stranačkog iskaza tužitelja također imajući u vidu i sadržaj Izjave o nesretnom slučaju sačinjenu po voditelju pogona stolarije tuženika te smisleno se pozivajući na mjerodavne odredbe članka 111. stavak 1. ZR-a u svezi članka 25. ZZR-a o objektivnoj odgovornosti poslodavca za naknadu štete radniku povredom na radu pravilno zaključio o postojanju odgovornosti tuženika za nastalu štetu tužitelju u okolnostima konkretnog slučaja.

10.1. Također, žalbenim navodima tuženika nije doveden u sumnju pravilan zaključak prvostupanjskog suda o nepostojanju eskulpacijskih razloga na strani tuženika predviđenih odredbom članka 25. stavak 2. ZZR-a. Iz navedene odredbe proizlazi da je na tuženiku teret dokaza ekskulpacijskih razloga pa tako i krajnje nepažnje tuženika kao radnika koja nepažnja podrazumijeva takvo postupanje radnika koji u svom ponašanju ne upotrijebi ni onu pažnju koju bi upotrijebio svaki prosječni radnik. Pored pravilno utvrđenih okolnosti nastanka predmetne nezgode na radu, tuženik, na kojem je teret dokaza, nije pružio niti jedan dokaz u smislu postojanja krajnje nepažnje tužitelja u obavljanju radnog procesa istovara stakla kritičnog dana, što detaljno obrazlaže prvostupanjski sud te čije zaključke u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

10.2. Naime, u odnosu na postupanje sa krajnjom nepažnjom kao jednog od razloga za oslobođenje od odgovornosti za štetu potrebno je navesti da u situaciji kad postoji uzročna veza između radnje radnika i štetnog događaja, a poslodavac je proveo mjere zaštite na radu, odluku o tome je li kod radnika u smislu navedene odredbe postojala krajnja nepažnja, treba tumačiti imajući na umu da pojam krajnje nepažnje podrazumijeva zanemarivanje one pažnje i brige koja se očekuje od svakog čovjeka. Dakle, ne radi se o nepažnji stručnjaka za određene poslove (nepažnja profesionalca), a pri ocjeni o tome je li radnik postupio s krajnjom (grubom) nepažnjom pravilno je prvostupanjski sud cijenio sve okolnosti konkretnog štetnog događaja te pravilno zaključio o nepostojanju razloga za oslobađanje tuženika za odgovornost i naknadu štete tužitelju prilikom predmetnog ozljeđivanja na radu.

11. Nadalje, protivno žalbenim navodima tuženika dosudom pravične novčane naknade od 6.000,00 eur na ime neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje nastale tužitelju povredom na radu u štetnom događaju 3.3.2022., sud prvog stupnja je na pravilno utvrđeno činjenično stanje, temeljeno na nalazu i mišljenju vještaka kojem stranke nisu prigovarale, pravilno primijenio materijalno pravo te su neosnovani žalbeni navodi tuženika kojima osporava dosuđenu visinu neimovinske štete tužitelju.

11.1. Navedeno stoga što prema čl. 1100. st. 1. ZOO-a, u slučaju povrede prava osobnosti sud će, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema, a prema st. 2. istog članka, pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom. Radi ujednačenja primjene navedenih odredbi, Vrhovni sud Republike Hrvatske, na sjednicama Građanskog odjela 29.11.2002. usvojio je Orijentacijske kriterije, poslovni broj Su-VI-1331/02 i Su-II-1372/02, koji su na sjednicama od 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020., poslovni broj Su-IV-47/2020-5, povišeni za 50% uz obrazloženje da su za izmjenu korišteni podaci Državnog zavoda za statistiku o stopi inflacije mjerenoj indeksom promjena potrošačkih cijena u odnosu na početnu 2002.

11.2. Stoga je prvostupanjski sud i u konkretnom slučaju ispravno uzeo u obzir i stopu inflacije koja je slijedila nakon 2020. i prethodila donošenju ovdje pobijane odluke, a koja je prema javno dostupnim podacima Državnog zavoda za statistiku od srpnja 2020. do travnja 2025. iznosila 30,6% kako to pravilno navodi i detaljno obrazlaže prvostupanjski sud. Iz navedenih razloga sud prvog stupnja je prilikom odmjeravanje visine neimovinske štete pravilno primijenio Orijentacijske kriterije naknade neimovinske štete, uzevši u obzir i kriterije kojima se rukovodio Vrhovni sud Republike Hrvatske, a radi se o podacima Državnog zavoda za statistiku i konceptu primjene stope inflacije mjerene indeksom promjena potrošačkih cijena , polazeći od cilja i svrhe citiranih zakonskih odredbi o naknadi neimovinske štete.

11.3. Nadalje, primjenom navedenih zakonskih odredbi te Orijentacijskih kriterija Vrhovnog suda Republike Hrvatske, koji, iako ne predstavljaju matematičku formulu koja bi automatizmom služila za utvrđivanje i izračunavanje pravične novčane naknade, služe kao orijentir pri određivanju visine naknade te vodeći računa o stopi inflacije koja je slijedila nakon 2020. i prethodila donošenju ovdje pobijane odluke, a rukovodeći se utvrđenjima medicinskog vještačenja na koje stranke nisu imale prigovor, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio da tužitelju pripada pravo na neimovinsku štetu u ukupnom iznosu od 6.000,00 eur. Navedeno iz razloga jer je tužitelj pretrpio ozljedu na radu u vidu posjekotine desnog dijela lica u dobi od 40 godina radi čega je trpio neugodnosti prilikom liječenja, zatim bolove jakog intenziteta do 1 sat, srednjeg intenziteta do 2 dana, slabog intenziteta 12-14 dana kao i primarni strah jakog intenziteta do 1 sat čemu je doprinijelo i jako krvarenje, veličina i zahvaćenost rane te blizina desnog oka te potom strah srednjeg intenziteta do 1 sat jer je rana ponovno prokrvarila sve do dolaska u KBC Rijeka i ponovne hemostaze, dok je sekundarni strah slabog intenziteta trajao oko 12 dana te je od zaostao ožiljak na licu tužitelja veličine oko 7 cm koji predstavlja naruženje srednjeg stupnja vrlo uočljivo trećima iz neposredne blizine. Obzirom na žalbene navode tuženika valja dodati i to da je prvostupanjski sud pravilno otklonio prigovor prekida kauzalnog neksusa činjenicom pucanja šavova na licu tužitelja i potrebe za ponovnom sanacijom rane u KBC Rijeka.

12. Iz svega izloženoga evidentno je da obrazloženje pobijane odluke sadrži ozbiljne, relevantne i dostatne razloge za ocjenu donesene odluke čime nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje tuženika zajamčeno člankom 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.) kako to neutemeljeno navodi žalitelj.

13. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje na koje je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženika na naknadu štete tužitelju u dosuđenom iznosu s kamatom tekućom sukladno odredbi članka 1103. u svezi članka 29. stavak 2. ZOO-a te primjenom odredbe članka 154. stavak 2. u svezi članka 155. ZPP-a obvezao tuženika da mu naknadi parnične troškove razmjerno uspjehu u sporu od 50%, odmjerenim prema odredbama Tarife za poduzete radnje punomoćnika odvjetnika kao i trošak medicinskog vještačenja.

14. Stoga je valjalo odbiti kao neosnovanu žalbu tuženika te pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu i rješenje, a primjenom odredbe članka 166. stavak 1. ZPP-a odbiti zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka tuženika i odlučiti kao u točki I. i II. izreke ove presude.

15. Pobijana presuda u točki II. izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci 7. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Branka Ježek Mjedenjak