REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8

52 100 Pula

Poslovni broj Pn-14/2024-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Puli – Pola, po sutkinji Ani Brgles Keser, u pravnoj stvari tužitelja BK iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Petra Catela Huseni, odvjetnica u Puli, protiv tuženika ADRIATIC OSIGURANJE d.d., OIB 94472454976, Zagreb, Listopadska ulica 2, kojeg zastupa punomoćnik Marino Matić, odvjetnik u Rijeci, radi naknade štete, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 6. svibnja 2026. u nazočnosti tužitelja i punomoćnice tužitelja Petre Catela Huseni, odvjetnice u Puli i punomoćnika tuženika Marina Matića, odvjetnika u Rijeci, 7. srpnja 2026. objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku ADRIATIC OSIGURANJE d.d. OIB: 94472454976 da tužitelju BK OIB: OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 12.691,76 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 17. travnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"II. Nalaže se tuženiku Adriatic osiguranje d.d., OIB: 94472454976 iz Zagreba, Listopadska 2 da tužitelju BK OIB: OIB: [osobni identifikacijski broj] iz Fažane, na ime naknade troškova čuvanja/ležarine vozila [registarska oznaka] isplati mjesečni iznos od 150,00 € počev od 01.01.2024. pa nadalje sve dok za to postoje uvjeti, do svakog 5- og u tekućem mjesecu za prethodni mjesec, s tim da dospjele obroke plati odjednom, sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog obroka pa sve do isplate po stopi propisanoj čl.29. Zakona o obveznim odnosima a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1.srpnja te godine, sve u roku od petnaest (15) dana."

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužba tužitelja u dijelu u kojem potražuje isplatu iznosa od 578,24 eura zajedno sa zateznim kamatama, povučena.

II. Nalaže se tuženiku ADRIATIC OSIGURANJE d.d. OIB 94472454976, da tužitelju BK, OIB [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove ovog postupka isplatom iznosa od 1.097,28 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 7. srpnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Odbija se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovog postupka.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova ovog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da se 15. travnja 2023. u Puli dogodila prometna nezgoda za koju je u cijelosti odgovoran osiguranik tuženika koji je upravljao motornim vozilom registarske oznake i broja [registarska oznaka], koje je na dan prometne nezgode bilo osigurano kod tuženika policom obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti. U predmetnoj prometnoj nezgodi oštećeno je vozilo [registarska oznaka] kojim je upravljao NK i u trenutku prometne nezgode je za predmetno vozilo tužitelj s UniCredit leasingom d.o.o. imao zaključen Ugovor o financijskom leasingu sukladno odredbi iz čl.5. Zakona o leasingu NN 14/2013. Tužitelj je 17. travnja 2023. podnio zahtjev tuženiku za naknadu štete na vozilu [registarska oznaka]. Dana 29. svibnja 2023. tuženik je na ime nespornog iznosa naknade štete na vozilu [registarska oznaka] isplatio iznos od 9.207,04 eura, isplatom kojeg iznosa oštećenom nije u potpunosti naknađena šteta koju trpi iz ovog štetnog događaja. Dana 31. svibnja 2023. UniCredit leasing d.o.o. je tužitelju izdao potvrdu kojom potvrđuje kako je tužitelj u cijelosti ispunio svoje obveze prema davatelju leasinga UniCredit leasingu d.o.o. te je na njega prenio sva prava na objektu leasinga, motornom vozilu reg. oznake i broja [registarska oznaka] pa tako i pravo na naknadu štete. Dana 28.11.2023. tužitelj je tuženiku uputio prigovor na odluku o visini naknade štete, obzirom isplaćeni nesporni iznos naknade štete po tuženiku ne omogućava tužitelju dovođenje njegove materijalne situacije u ono stanje u kojemu se ona nalazila prije štetnog događaja, odnosno ne predstavlja potpunu naknadu štete u smislu odredbe iz čl.1090. ZOO-a u svezi s čl.1089. st.1. i st.2. ZOO-a. Nadalje, tužitelj je ukazao kako nije razvidno niti jasno na koji način je tuženik formirao zaključak da bi potpuna naknada štete na oštećenom vozilu iznosila 9.207,00 € te da je nejasno kojim se parametrima i zakonskim odredbama tuženik vodio kada je naveo da na oštećenom vozilu obračunava totalnu štetu, tim je više nejasan ovaj stav kada Zakon o obveznim odnosima ne poznaje institut totalne štete, već kao i pravo EU poznaje institut potpune naknade, kao i da je tuženik protivno odredbama Zakona o porezu na dodanu vrijednost iznos naknade umanjio za PDV 25%. Tuženik je na prigovor od 28.11.2023. odgovorio 13.12.2023. u bitnom navodeći kako tuženik nije ugovorna strana ugovora o leasingu (!?). a da je vozilo u trenutku nezgode bilo u vlasništvu leasinga te da što se tiče visine procijenjenog ostatka vozila da je ista utvrđena temeljem najviše dostavljene ponude ponuđača od 10.05.2023. Na zaprimljeni odgovor tuženika, tužitelj je odgovorio e-mailom 21. prosinca 2023. u kojemu navodi kako tužitelj ne želi zadržati spašene ostatke vozila PU 9001 00 te da stoga poziva tuženika da preuzme ostatke vozila te da mu isplati potpunu naknadu štete, u iznosu koji mu uz ranije isplaćeni nesporni iznos naknade omogućuje da nabavi drugo vozilo u istome stanju, istih karakteristika poput vozila reg. oznake i broja [registarska oznaka] koje je oštećeno u štetnom događaju za kojega je odgovoran osiguranik tuženika. Na navedeni e-mail tuženik odgovara tužitelju 9.01.2024. na način da je utvrdio kako tužitelj nije aktivno legitimiran potraživati naknadu štete i podnositi prigovor te da tužitelj dostavi punomoć izdanu od strane vlasnika oštećenog vozila. Nadalje oštećeno vozilo kojega je tužitelj pozvao tuženika preuzeti i nadalje se nalazi kod tužitelja te mu zauzima prostor u garaži, poradi čega ne može koristiti vlastitu garažu, poradi čega drži da mu je tuženik u obvezi naknaditi i prosječan trošak ležarine, čuvanja vozila obzirom nije ispunio svoju zakonsku obvezu, a koja prosječna ležarina vozila iznosi 5,00 € dnevno. Tužitelj predlaže da naslovni sud po provedenom dokaznom postupku donese presudu kojom će naložiti tuženiku da tužitelju isplati iznos od 13.270,00 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 17.04.2023. te da mu na ime naknade troškova čuvanja/ležarine vozila [registarska oznaka] isplati mjesečni iznos od 150,00 € počev od 01.01.2024. pa nadalje sve dok za to postoje uvjeti zajedno sa zakonskom zateznom kamatom. Uz to potražuje i troškove postupka.

1.1. Tužitelj je tijekom postupka, podneskom od 2. travnja 2026., specificirao prvu točku tužbenog zahtjeva na način da od tuženika potražuje isplatu iznosa od 12.691,76 eura zajedno sa zateznima kamatama na ime naknade štete na vozilu. Time je smanjio tužbeni zahtjev i djelomično povukao tužbu, čemu se tuženik nije protivio, stoga je sud, sukladno odredbi članka 193. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), odlučio kao u točki I izreke rješenja.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu priznaje da se 15.04.2023. dogodila prometna nezgoda u kojoj je sudjelovalo vozilo za koje je vlasnik u trenutku nezgode imao kod tuženika sklopljen, temeljem članka 22. stavak 1. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (dalje u tekstu: ZOOP/05), ugovor o osiguranju od automobilske odgovornosti za štetu koju uporabom vozila može nanijeti trećim osobama zbog: a) tjelesne ozljede, b) smrti, c) narušavanja zdravlja i d) uništenja ili oštećenja stvari te odgovornost osiguranika tuženika za prometnu nezgodu nije sporna. Međutim, osporava osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja. Ističe da tužitelj nije aktivno legitimiran niti je tužitelju nastala ikakva šteta. Tužitelj nije oštećenik u pogledu imovinske štete u prometnoj nezgodi od 15.04.2023. Vozilo koje je sada u vlasništvu tužitelja u vrijeme štetnog događaja i nastanka štete bilo je u vlasništvu Unicredit leasing d.o.o. Croatia kome je tuženik i nadoknadio nastalu štetu isplatom iznosa od 9.207,04 eura. Plaćanje navedenog iznosa nije sporno te isti iznos navodi i tužitelj. Na vozilu tužitelja je nesporna nastala totalna šteta koju je ekonomski neisplativo popravljati obzirom je trošak popravka viši od vrijednosti vozila na dan štetnog događaja. Tuženik osporava da bi isplata predstavljala nesporan iznos naknade štete jer je tuženik oštećeniku štetu nadoknadio u cijelosti. Oštećenik je vlasnik vozila u vrijeme nastanka štete. Slijedom prethodno navedenog, tuženik je utvrdio kako je novonabavna cijena vozila na dan štetnog događaja iznosila 18.945,48 eura (bez PDV-a jer je vlasnik vozila obveznik plaćanja navedenog poreza). Nadalje, obzirom na eksploataciju, na dan štetnog događaja vozilo je vrijedilo 17.519,04 eura, također bez PDV-a. Obzirom na obvezujuću ponudu za otkup ostatka vozila u iznosu od 8.312,00 eura (10.390,00 eura – 25% PDV), jasno je kako šteta na vozilu iznosi upravo 9.207,04 eura koji su i isplaćeni vlasniku vozila. Ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer je u vrijeme nezgode vozilo vlasništvo leasing kuće kojoj je šteta nadoknađena u cijelosti. Također, tuženik osporava da bi na tužitelja prešlo ikakvo pravo na naknadu štete prijenosom vlasništva vozila. Potraživanje s naslova naknade štete je potraživanje koje se prenosi ugovorom. Iz Potvrde o ispunjenju obveza i konačnom obračunu razvidno je kako na tužitelja nije prešlo nikakvo pravo na naknadu štete, a što je i jedino moguće jer je šteta na vozilu nadoknađena vlasniku vozila u cijelosti. Slijedom toga, na tužitelja nije moglo prijeći nikakvo daljnje pravo na naknadu štete jer takvo pravo nakon plaćanja tuženika nema niti leasing društvo jer mu je šteta nadoknađena. Na tužitelja je prešlo vlasništvo oštećenog vozila na kojem je šteta nadoknađena. Međutim, tužitelj ne može postati nekakav daljnji oštećenik zato što je preuzeo oštećeno vozilo nakon što je šteta nadoknađena u cijelosti i nakon što je došlo do raskida ili isteka ugovora o leasingu. Čak i da šteta nije nadoknađena, a je i to u cijelosti, oštećenik može biti samo vlasnik vozila u vrijeme štetnog događaja, a ne tužitelj. Nadalje, neosnovani su navodi i zahtjev tužitelja kojim traži da tuženik preuzme oštećeno vozilo. Ponavlja se, tuženik nije oštećenik. Šteta je nadoknađena onome tko je bio oštećenik, odnosno vlasnik vozila kada je šteta nastala. Preuzimanjem oštećenog vozila na kojem je šteta nadoknađena, tužitelj ne postaje oštećenik niti je legitimiran potraživati nekakvu daljnju štetu na vozilu. Tužitelj nije bio dužan nakon proteka ili raskida leasinga preuzeti oštećeno vozilo. Nadalje, u potpunosti su neosnovani navodi tužitelja koji se odnose na PDV. Jedini oštećenik, što se tiče štete na vozilu, u vrijeme štetnog događaja bilo leasing društvo koje je obveznik plaćanja PDV-a kojeg ima pravo obračunati kao pretporez i za taj iznos umanjiti svoju poreznu obvezu glede plaćanja PDV-a. Od nikakve važnosti nije to što tužitelj nije obveznik plaćanja PDV-a. Osporava se visina tužbenog zahtjeva. Prema uvjetima ugovaranja financijskom leasinga u slučaju nastanka totalne štete na predmetu leasinga dolazi do raskida ugovora o leasingu. U cijelosti je neosnovan zahtjev tužitelja kojim tužitelj traži od tuženika trošak čuvanja odnosno ležarine vozila u vlastitoj garaži. Tužitelj u vlastitoj garaži drži vlastiti automobil. Tuženik nije kriv za to niti tužitelju time nastaje ikakva imovinska šteta. Notorno je kako tužitelj sam sebi ne naplaćuje iznos od 5,00 eura po danu. Osporava se osnovanost zahtjeva s naslova zateznih kamata na potraživane parnične troškove. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te potražuje troškove postupka.

3. U dokaznom postupku pročitana je Potvrda o ispunjenju obveza, Ugovor o financijskom leasingu, Potvrda MUP-a od 17. travnja 2023., izvid štete, dopis tuženika od 22. svibnja 2023., dopis tužitelja upućen tuženiku, e-mail poruka odgovor tuženika na prigovor te ostala dokumentacija dostavljena uz tužbu, pregledane su fotografije iz izvida šteta, pročitan je izvid štete, obračun štete te dodatna dokumentacija, ostala dokumentacija dostavljena uz odgovor na tužbu, Izjava o ustupu potraživanja, Opći uvjeti ugovora o financijskim leasingu, preslik spisa Prometne policije Pula vezan za prometnu nezgodu, prijava i zahtjev za naknadu štete iz AO, iskaz tužitelja te sva druga dokumentacija priležeća spisu.

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.

5. Među parničnim strankama nije sporno da se 15. travnja 2023. u Puli dogodila prometna nezgoda u kojoj su sudjelovala dva osobna vozila i to osobno vozilo sada u vlasništvu tužitelja te vozilo osiguranika tuženika. Nije sporno da je upravo osiguranik tuženika u potpunosti odgovoran za nastanak predmetne nezgode što posljedično znači da nije sporna pasivna legitimacija tuženika.

5.1. Također, nije sporno da je u vrijeme nezgode vlasnik oštećenog vozila bilo društvo Unicredit leasing Croatia d.o.o. s kojim je tužitelj imao sklopljen Ugovor o financijskom leasingu te je upravo toj leasing kući tuženik isplatio iznos od 9.207,04 eura na ime naknade imovinske štete nastale na predmetnom vozilu smatrajući da je time u cijelosti naknadio štetu iz predmetnog štetnog događaja.

5.2. Nije sporno niti da je tužitelj nakon nezgode postao vlasnikom predmetnog vozila na temelju Potvrde davatelja leasinga Unicredit leasing Croatia d.o.o. o ispunjenju obveza i konačnom obračunu od 31. svibnja 2023. kojim je davatelj leasinga potvrdio da je primatelj leasinga ovdje tužitelj izvršio sve svoje obveze prema davatelju leasinga. Nadalje, nije sporno da je davatelj leasinga ovdje tužitelju Izjavom o ustupu potraživanja od 24. studenog 2023. ustupio potraživanje po osnovi naknade štete povodom predmetnog štetnog događaja.

5.3. Nije sporno da se ostaci oštećenog vozila nalaze u tužiteljevoj garaži pored kuće u kojoj živi u [adresa] te da je tužitelj tuženika pozvao da preuzme ostatke vozila, što je tuženik odbio učiniti smatrajući da nema tu obvezu.

5.4. Između stranaka, u konačnici, nije sporno da je vrijednost predmetnog vozila na dan nezgode s uključenim PDV-om iznosila 21.898,80 eura, od čega iznos 8.312,00 eura otpada na ostatke vozila, dok je iznos od 9.207,04 eura isplaćen leasing kući.

5.5. Osim što predmetne činjenice između stranaka nisu sporne, iste proizlaze i iz dostavljene dokumentacije i to Potvrde Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave Istarske, Postaje prometne policije Pula od 17. travnja 2023., spisa policije s popratnom dokumentacijom, izvida štete, obračuna tuženika, Ugovora o financijskom leasingu broj 239178/21, Potvrde o ispunjenju obveza od 31. svibnja 2023. te Izjave o ustupu potraživanja od 24. studenog 2023.

6. Sporno je, međutim, je li tužitelj kao sadašnji vlasnik motornog vozila ovlašten tražiti naknadu štete nastale na vozilu koje je u trenutku nezgode bilo u vlasništvu leasing kuće, odnosno pravnim jezikom rečeno, sporno je je li tužitelj aktivno legitimiran za podnošenje ovakve tužbe protiv tuženika.

6.1. Potom je sporno je li isplatom iznosa od 9.207,04 eura u cijelosti naknađena šteta nastala na predmetnom vozilu odnosno ima li tužitelj pravo zahtijevati i isplatu vrijednosti ostataka vozila te PDV na cjelokupan iznos.

6.2. Sporan je zahtjev za naknadu štete na ime troškova čuvanja vozila u cijelosti, po osnovu i visini.

7. Prije svega, valjalo je odlučiti o prigovoru nedostatka aktivne legitimacije tužitelja u ovom predmetu. Uvidom u Izjavu o ustupu potraživanja od 24. studenog 2023. (list 73 spisa) utvrđeno je da je raniji vlasnik vozila Unicredit leasing Croatia d.o.o. ovdje tužitelju ustupio pravo na naplatu preostalog iznosa naknade štete iz predmetnog događaja. Tuženik nije osporio da je o predmetnom ustupu obaviješten. Time je ovdje tužitelj stupio u pravnu poziciju ranijeg vlasnika vozila na temelju instituta ustupa tražbine odnosno cesije, sukladno odredbama članka 80. stavka 1., članka 81. i članka 82. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023, u nastavku ZOO). Napominje se da, sukladno članku 84. ZOO-a, ovdje tužitelj kao primatelj tražbine ima prema dužniku, ovdje tuženiku, ista prava koja je ustupitelj (leasing kuća) imao prema dužniku do ustupanja. Dakle, ustup tražbine ne može dovesti do promjene pravne pozicije tuženika. Navodi tuženika o tome da su bili ispunjeni uvjeti za raskid Ugovora o financijskom leasingu nisu relevantni za donošenje odluke u ovom predmetu. Pitanje jesu li uvjeti za raskid toga Ugovora bili ispunjeni je pitanje koje se može ticati samo ugovornih strana toga Ugovora, ne i ovdje tuženika. Jedino što se tuženika tiče je opseg prava koja su prešla na tužitelja kao novog vlasnika vozila i cesionara (o čemu će više riječ biti u nastavku). Slijedom navedenog, sud je utvrdio da su na tužitelja prešla prava koja je imao raniji vjerovnik po osnovi naknade štete nastale na vozilu u predmetnom štetnom događaju (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi od 4. siječnja 2023., poslovni broj Rev-1174/2022-2) pa stoga prigovor tuženika o nedostatku tužiteljeve aktivne legitimacije nije osnovan.

8. Nadalje, valjalo je odlučiti je li isplatom iznosa od 9.207,04 eura tuženik naknadio štetu iz predmetnog događaja u cijelosti. U tom smislu između stranaka nije sporan obračun kojeg je sačinio tuženik o vrijednosti vozila na dan štetnog događaja (list 18 spisa). Točno je da Zakon o obveznim odnosima ne koristi pojam "totalne štete", međutim tužitelj je naknadno, prihvativši obračun o vrijednosti vozila na dan štetnog događaja kao podlogu za izračun naknade štete, prihvatio navode tuženika o tome da u konkretnom slučaju nije isplativo popravljati predmetno vozilo, jer bi trošak popravljanja bio veći od vrijednosti vozila u trenutku štetnog događaja.

9. Uvidom u obračun tuženika (list 18 spisa) utvrđeno je da je tržišna vrijednost vozila na dan nezgode iznosila 17.519,04 eura (bez PDV-a), da od toga na ostatke vozila otpada 8.312,00 eura (bez PDV-a) te da je na ime naknade štete isplaćena razlika u iznosu od 9.207,04 eura, a koji iznos po stavu tuženika predstavlja jedinu štetu i obračunat je bez PDV-a uz tvrdnju da tadašnji vlasnik vozila (leasing kuća) nema pravo na iznos PDV-a jer je kao pravna osoba prilikom kupnje toga vozila koristio pravo na odbitak PDV-a.

10. Ovaj sud ne dijeli stav tuženika o tome da bi isplatom iznosa od 9.207,04 eura u cijelosti bila naknađena šteta nastala na predmetnom vozilu. Odredbom članka 1090. ZOO-a propisano je da će sud dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo štete radnje. Stoga, odbijanjem vrijednosti ostataka vozila, tuženik nije postupio sukladno odredbi članka 1090. ZOO-a i naknadio štetu u cijelosti. Uvidom u dopis od 15. travnja 2023. te e-mail korespondenciju od 21. prosinca 2023. utvrđeno je da je tužitelj izričito izjavio tuženiku (prije pokretanja ovog postupka) da ne želi zadržati ostatke vozila i pozvao ga da te ostatke preuzme, a tuženik ne osporava da je navedeno odbio učiniti. Stav je ovoga suda da nije obveza tužitelja zadržati ostatke vozila i snositi rizik prodaje tih ostataka u cilju popravljanja pretrpljene štete, već je upravo tuženik dužan popraviti štetu stoga je preuzimanje ostataka vozila (kao način popravljanja štete) njegova obveza, jer je dužan u cijelosti naknaditi štetu koja je nastala krivnjom njegovog osiguranika i materijalnu poziciju tuženika dovesti u stanje prije nezgode (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Rev- 2384/13-2 od 14. studenog 2017.). Slijedom navedenog, ovaj je sud utvrdio da je tuženik dužan tužitelju naknaditi štetu isplatom vrijednosti ostataka vozila u iznosu od 8.312,00 eura.

11. Vezano za to ima li tužitelj pravo na isplatu PDV-a na ukupan iznos štete od 17.519,04 eura, odlučeno je kako slijedi. Tuženik tvrdi da tužitelj nema pravo na uvećanje vrijednosti za iznos PDV-a navodeći da prijašnji vlasnik (leasing kuća) na to ne bi imao pravo jer je kao pravna osoba kupio vozilo ne plaćajući PDV odnosno koristio je pravo na odbitak PDV-a. Takvi navodi tuženika, međutim, nisu dokazani. Tuženik nije ovom sudu ponudio dokaz niti je predložio pribavljanje istih o tome je li plaćen PDV pri kupnji toga vozila i bi li tadašnji vlasnik vozila mogao koristiti odbitak PDV-a. Tuženik je dužan, stoga, na temelju članka 1090. ZOO-a naknaditi štetu nastalu na vozilu u punom opsegu (što je sukladno pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 5. prosinca 2013., broj Su-IV-127/2013-10) pa je i u tom dijelu zahtjeva tužitelja osnovan.

12. Slijedom navedenog, a s obzirom da nije sporno da je osiguranik tuženika prouzročio predmetnu nezgodu, sud je utvrdio da je osnovan zahtjev tužitelja za naknadu imovinske štete nastalu na predmetnom vozilu na ime vrijednosti ostataka vozila i neisplaćenog PDV-a na cjelokupan iznos štete. Stranke su na ročištu 6. svibnja 2026. suglasno navele da nije sporno da je tržišna vrijednost predmetnog vozila na dan nezgode s uključenim PDV-om iznosila 21.898,80 eura. Kako nije sporno da je tuženik djelomično naknadio štetu isplatom iznosa od 9.207,04 eura, to je tuženik na temelju članka 1045. stavka 1., članka 1046., članka 1085. stavka 3. i članka 1090. ZOO-a, dužan tužitelju naknaditi ostatak štete isplatom razlike u iznosu od 12.691,76 eura.

12.1. Odluka o zateznim kamatama donesena je na temelju odredaba članka 29. ZOO- a. Sukladno odredbi članka 1086. ZOO-a tražbina tuženika dospjela je u trenutku nastanka štete pa tužitelj ima pravo na zatezne kamate kako je zatražio, s obzirom da je visina štete utvrđena prema vrijednosti vozila u trenutku nastanka štete (a ne u trenutku donošenja odluke kada bi iznos bio zasigurno veći).

13. U nastavku valja odlučiti o drugom dijelu tužbenog zahtjeva tužitelja i to o naknadi štete na ime troškova čuvanja ostataka vozila. Ovaj sud smatra da taj dio zahtjeva tužitelja nije osnovan. Naime, u ovom postupku tužitelj kao primatelj tražbine može ostvariti zaštitu samo onih prava koja bi imao raniji vlasnik vozila odnosno ustupitelj tražbine. U trenutku ustupa tražbine, ova vrsta štete na strani ustupitelja nije nastala, a time nije postojala niti takva tražbina. Iz tužbenog zahtjeva proizlazi da tužitelj mjesečni iznos na ime ležarine potražuje od 1. siječnja 2024., dakle nakon što mu je tražbina ustupljena. Iz navedenog se zaključuje da u konkretnom slučaju može biti eventualno riječ o šteti koja je nastala nakon ustupa, stoga tuženik ne može biti odgovoran za naknadu iste i to iz razloga jer prednik tužitelja kao ustupitelj nije mogao na tužitelja prenijeti više prava od onih koje je i sam imao. Stoga je u tom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja u točki II izreke presude odbijen kao neosnovan, a dokazi provedeni na okolnost visine tog dijela zahtjeva posljedično nisu posebno cijenjeni.

14. Preostali dokazi u ovom predmetu nisu cijenjeni, s obzirom da su relevantne činjenice utvrđene temeljem već cijenjenih dokaza, a u konačnici su sporna bila pravna pitanja. Zbog istih razloga nisu provedeni drugi predloženi dokazi u ovom predmetu.

15. Odluka o trošku donesena je na temelju odredbe članka 154. stavka 2. i članka 155. ZPP-a. Tužitelj je, naime, osnovano pokrenuo predmetni parnični postupak i unatoč osporavanju tuženika, dokazao osnovanost svog zahtjeva za naknadu štete pa se smatra da je u tom dijelu uspio u cijelosti, dok je u odnosu na visinu, sagledavajući visine oba zahtjeva do zaključenja glavne rasprave, uspio u omjeru od 75 %. Stoga je, promatrajući kvantitativno i kvalitativno, uspjeh tužitelja 87,5%, dok je uspjeh tuženika 12,5 % pa je tuženik dužan tužitelju naknaditi troškove zastupanja u omjeru od 75 %.

15.1. Tužitelj je zastupan po punomoćnici odvjetnici pa mu se priznaje nagrada od po 100 bodova za sastav tužbe (Tbr.7.t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23 dalje: Tarifa), sastava podnesaka od 1. kolovoza 2024., 29. ožujka 2025. i 2. travnja 2026. (Tbr.8.t.1. Tarife) te za zastupanje na ročištima 12. ožujka 2025. i 6. svibnja 2026. (Tbr.9.t.1. Tarife). Tužitelju se za sastav podneska od 24. svibnja 2024. priznaje 25 bodova (Tbr.8.t.4. Tarife) s obzirom da nije riječ o obrazloženom podnesku. Time je tužitelju sveukupno priznata nagrada u visinu od 625 bodova, što uzimajući u obzir vrijednost boda (Tbr.54. Tarife) ukupno iznosi 1.250,00 eura. Također, tužitelju je priznat iznos od 89,58 eura na ime plaćene pristojbe na tužbu te iznos od 123,46 eura za pristojbu na presudu koji iznos predstavlja polovinu punog iznosa sudske pristojbe, s obzirom da je tužitelj u mogućnosti platiti polovinu iznosa, a prema odredbi članka 10. ZPP-a dužan je kao stranka voditi računa da se postupak provede sa što manje troškova. Dakle, ukupan iznos troškova postupka je 1.463,04 eura.

15.2. Uzimajući u obzir uspjeh tužitelja (75%), naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi troškove ovog postupka isplatom iznosa od 1.097,28 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja presude do isplate, na temelju odredbe članka 151. stavka 3. ZPP-a.

16. Odbijen je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za priznanje troška ovog postupka kao neosnovan kako je to već obrazloženo uz točki 15. obrazloženja. Za sastav podneska od 24. svibnja 2024. priznata je nagrada od 25 bodova, jer nije riječ o obrazloženom podnesku.

17. Posljedično navedenoj odluci o trošku, odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova u cijelosti.

U Puli 7. srpnja 2026.

Sutkinja

Ana Brgles Keser

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri istovjetna primjera, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dna:

1. Tužitelju po pun. uz R/pristojba na presudu (i točka II)

2. Tuženiku po pun.