Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Zadru

Ulica plemića Borelli 9, Zadar

Poslovni broj: P-1495/2023-32

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, po sutkinji Ivi Abfal, u pravnoj stvari tužiteljice KŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Denisu Klarendiću, odvjetniku u Zadru, protiv tužene Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupane po punomoćnicima iz OD Kožul i Petrinović, odvjetnicima u Zagrebu, radi isplate, nakon usmene, glavne i javne rasprave zaključene dana 27. svibnja 2026., u nazočnosti tužiteljice i zamjenice zamjenika punomoćnika tužene, dana 6. srpnja 2026.

p r e s u d i o j e

I. Nalaže se tuženoj Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužiteljici KŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana isplati ukupan iznos od 45.354,76 EUR, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku od dana izvršene uplate, kako slijedi:

- na iznos od 6,84 EUR od 7. rujna 2007. godine,

- na iznos od 2,89 EUR od 2. listopada 2007. godine,

- na iznos od 1,24 EUR od 3. studenog 2007. godine,

- na iznos od 8,65 EUR od 1. prosinca 2007. godine,

- na iznos od 6,95 EUR od 3. siječnja 2008. godine,

- na iznos od 17,27 EUR od 2. veljače 2008. godine,

- na iznos od 21,16 EUR od 1. ožujka 2008. godine,

- na iznos od 33,96 EUR od 1. travnja 2008. godine,

- na iznos od 18,34 EUR od 1. svibnja 2008. godine,

- na iznos od 12,17 EUR od 3. lipnja 2008. godine,

- na iznos od 19,77 EUR od 1. srpnja 2008. godine,

- na iznos od 6,60 EUR od 9. kolovoza 2008. godine,

- na iznos od 9,15 EUR od 2. rujna 2009. godine,

- na iznos od 17,52 EUR od 2. listopada 2008. godine,

- na iznos od 65,95 EUR od 1. studeni 2008. godine,

- na iznos od 40,66 EUR od dana 3. prosinca 2008. godine,

- na iznos od 76,70 EUR od 1. siječnja 2009. godine,

- na iznos od 69,05 EUR od 20. ožujka 2009. godine,

- na iznos od 65,26 EUR od 16. srpnja 2009. godine,

- na iznos od 60,91 EUR od 4. kolovoza 2009. godine,

- na iznos od 61,34 EUR od 7. studenog 2009. godine,

- na iznos od 72,83 EUR od 1. prosinca 2009. godine,

- na iznos od 89,54 EUR od 2. ožujka 2010. godine,

- na iznos od 153,79 EUR od 6. srpnja 2010. godine,

- na iznos od 256,82 EUR od 29. listopada 2011. godine,

- na iznos od 256,82 EUR od 29. listopada 2011. godine

- na iznos od 250,73 EUR od 29. listopada 2011. godine

- na iznos od 250,73 EUR od 29. listopada 2011. godine,

i to do 31.12.2007. po kamatnoj stopi od 15% godišnje, od 01.01.2008 do 30.06.2011. godine po kamatnoj stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011. do 31.07.2015 po kamatnoj stopi od 12% godišnje, a od 01.08.2015. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinacijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinaciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženoj Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, isplatiti tužiteljici KŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime troškova parničnog postupka iznos od 3.500,00 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 6. srpnja 2026., kao dana presuđenja pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana, dok se preko dosuđenog iznosa zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženom sklopila Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine broj: 236-135/2007 s nadnevkom 10. srpnja 2017. ovjeren pred Javnim bilježnikom u [adresa] Nadici Milovac pod poslovnim brojem OV-5836/07 dana 18. srpnja 2007., temeljem kojeg je tužena odobrila i isplatila tužiteljici kao korisniku stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 173.000,00 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Navedenim Ugovorom utvrđeno je da se kredit otplaćuje kroz period od 30 godina, odnosno u 360 mjesečnih anuiteta. Ugovor sadrži ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac nije tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja Ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Stoga da je valutna klauzula ništetna. Usprkos tome, tuženik da je teretila tužiteljicu s pozivom na valutnu klauzulu. Navedenim ugovorom o kreditu povrijeđena su prava tužiteljice kao potrošača s obzirom da je tužena koristila nedopuštene i nepoštene odredbe koje se odnose na ugovorenu valutu CHF uz koju je vezana glavnica, zbog čega je ponašanje tužene u trenutku sklapanja predmetnog ugovora kao i za vrijeme njegovog trajanja predstavljalo zavaravajuću poslovnu praksu. Tužiteljica navodi kako je nedopuštenost i nepoštenost primjene valutne klauzule izražene u CHF utvrđena temeljem kolektivne tužbe koju je pokrenula Udruga potrošač protiv banaka, između ostalog i tužene. U odlukama TS u Zagrebu broj: P-1401/12, odnosno VTS RH, broj: Pž-6632/17, potvrđenim presudom VS RH broj:Rev-2221/18, utvrđeno je da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima u kojima su ugovarali ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na štetu korisnika kredita na način da je ugovarana valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci u cijelosti informirali potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 69/03) i to čl. 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. O navedenom pitanju zaštite potrošača odluku u korist potrošača donio je i Europski sud za ljudska prava, i to u predmetima C-26/13 (presuda dana 30.04.2014. godine) i C-51/17 (presuda od dana 20.09.2018. godine). Stoga tužiteljica ističe da odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, kojima se ugovora puštanje u tečaj odnosno povrat iznosa kredita u CHF, predstavljaju nepoštene ugovorne odredbe, jer je prilikom ugovaranja valutne klauzule u CHF u pravnom poslu između tužiteljice i tužene, tužena je propustila tužiteljicu u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i zbog činjenice da je tužena valutnu klauzulu ugovorila i koristila protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi. Radi navedenog, tužiteljica je od dana sklapanja ugovora o kreditu, pa do dana zatvaranja kredita, plaćala povećane anuitete zbog rasta tečaja CHF u odnosu na kunu, te je radi ugovorene valutne klauzule u CHF tuženoj neosnovano više isplatila iznos od 361.952,64 kn. Kako su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, to se te odredbe ne mogu među strankama primijeniti i tužena nema pravo na naplatu istog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi, odnosno sukladno odredbi članka 323. ZOO-a, tužena da je dužna vratiti tužitelju sve što je primila po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos tužiteljici da pripadaju zakonske zatezne kamate sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, i to od dana kada je izvršena pojedina uplata. Obzirom na sve do sada izneseno, kao i na pravna utvrđenja Sudova proizašlih iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, a koja pretpostavljaju ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, tužiteljica drži početni anuitet mjerodavnim, odnosno kao valjani tečaj smatra ugovoreni tečaj CHF važeći na dan puštanja kredita.

2. Tužena u odgovoru na tužbu navodi da u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbe iz razloga kako je objašnjeno u nastavku. Naime, osporava potrošačko svojstvo Ugovora o kreditu. Svojstvo potrošača se ne presumira te je na tužiteljici teret dokaza da sporni Ugovor o kreditu nije sklopila u poslovne već privatne svrhe. Iz specifikacije uplata da je razvidno da su uplate na ime podmirenja spornog Ugovora o kreditu, između ostalog izvršene od g. ĆŽ. Osim toga, iz specifikacija uplata proizlazi da je predmetni kredit zatvoren dana 28. listopada 2011. i to drugim kreditom, o kojem nema nikakvih podataka u spisu. Pa, obzirom da uplate po spornom Ugovoru o kreditu nisu izvršene samo od strane tužiteljice, nego i od strane drugih osoba, tužiteljica ima pravo potraživati samo navodno preplaćene iznose koje je sama izvršila, kada bi uopće zahtjev za isplatu iste bio osnovan, a što se osporava u cijelosti. Nadalje, tužena se u odnosu prigovor pomanjkanja aktivne legitimacije, poziva na odluku Ustavnog suda RH U-III-3176/2007, a iz koje odluke proizlazi da je drugostupanjski sud u postupku koji je bio predmetom ispitivanja pred Ustavnim sudom RH utvrdio da zahtjev zbog stjecanja bez osnove ima pravo podnijeti samo onaj tko je faktično platio tuđe dugovanje. Nastavno na takav stav drugostupanjskog suda, Ustavni sud RH zaključuje kako nije došlo do povrede ustavnih prava podnositelja. Nadalje, ističe da se tužiteljica neosnovano poziva na izravnu primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017, te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Revt-249/2014 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku. Tako, da se kolektivnom zaštitom osigurava preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na prosječnog potrošača, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu kakav je ovaj, tek treba utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri se primjenjuje načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, na konkretnog tužitelja. Načelo zaštite potrošača i njegovih dosega potrebno je promotriti kritički te u konkretnom postupku dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana presuda donesena u kolektivnom sporu pod uvjetom da je ista primjenjiva u ovom postupku. Tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev - 120/2023-2 od 28. veljače 2023.g. Nadalje, a u odnosu na ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli ističe kako da bi se spomenuta odredba utvrdila nepoštenom, i posljedično ništetnom, potrebno je utvrditi jesu li ispunjene pretpostavke za nepoštenost određene Zakonom o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003) u koji je transponirana odredba Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.g. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Osim utvrđenja je li se o ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, potrebno je kumulativno utvrditi i uzrokuje li ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužena prvenstveno ističe kako sama činjenica da je tužena napisala Ugovor o kreditu i dala ga tužitelju na potpis ne znači da bi u konkretnom slučaju bilo riječi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. Ono što je bitno jest je li sadržaj istoga rezultat pregovora i suglasnosti volja ili je jedna strana u potpunosti sastavila i utjecala na sadržaj ugovora. Tako, u konkretnom slučaju, ugovorne strane da su prije sklapanja Ugovora o kreditu pregovarale i postigle suglasnost volja o sadržaju ugovornih odredbi koje se odnose na: namjenu kredita (posebna namjena – stambeni, adaptacijski, auto i sl. ili nenamjenski); visinu iznosa kredita; valutu uz koju je kredit vezan; rok otplate kredita; način otplate kredita (otplata u anuitetima ili u ratama); dospijeće otplate kredita (mjesečno, kvartalno, polugodišnje, jednokratno); poček s otplatom kredita; vrstu kamatne stope (promjenjiva ili fiksna); visinu kamatne stope (ovisno o statusu klijenta, primanju redovnih prihoda preko transakcijskog računa u banci); instrumente osiguranja plaćanja (sudužnik i/ili jamac, založno pravo na predmetnoj i/ili zamjenskoj nekretnini – ovisno o dostatnoj vrijednosti i pravnom statusu nekretnine, polica osiguranja života i sl.). Kada bi se iz predmetnog Ugovora o kreditu eliminirale sve gore navedene odredbe, ugovora uopće ne bi bilo. Sukladno navedenom, razvidno je kako je upravo tužiteljica ta koja je u svemu bitnom odredila sadržaj ugovora jer se radi o odrazu njezinih potreba i mogućnosti, a tužena je isti samo napisala nakon pregovora i postignute suglasnosti volja oko sadržaja. Shodno tome, Ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor o kreditu te je teret dokaza u smislu nepoštenosti na tužiteljici. Tužena je ozbiljno i potpuno informirala tužiteljicu o smislu i sadržaju odredbe o vezivanju glavnice kredita za valutu CHF. Tužena ističe da je tužiteljica u odnosu na svaku ugovornu odredbu, pa tako i na predmetnu, imala stvarnu mogućnost utjecati na njezin sadržaj odnosno pregovarati o istoj, a na koju se okolnost predlaže saslušanje radnika tuženika i tužiteljice. Ako se u obzir uzme definicija prosječnog potrošača, tužena ističe da je tužiteljica imala obvezu pažljivo pročitati svaku ugovornu odredbu, tražiti odgovarajuća pojašnjenja ako joj je nešto bilo nejasno ili nerazumljivo, i tek nakon toga donijeti odluku o prihvatljivosti iste u smislu ugovaranja ili zatražiti odgovarajuću izmjenu. U pogledu predmetne odredbe Ugovora o kreditu ne postoji neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, pa stoga niti ne može biti riječi o znatnoj neravnoteži kao idućem zahtjevu, u smislu nepoštenosti odredbe, a niti o postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Upravo je ugovaranjem predmetne odredbe uspostavljena ravnoteža. Nadalje, valja istaknuti kako je tužitelj u svakom trenutku imao mogućnost napraviti konverziju u neku drugu valutu, zakonsku mogućnost prijevremeno djelomično ili u cijelosti otplatiti kredit ili se poslužiti pravnim institutom pravične izmjene ugovora o kreditu radi promijenjenih okolnosti. Naime, tuženik kao niti druge banke, nakon što plasira kredit u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu i njezine posljedice nije imao na raspolaganju mehanizme kojima bi na bilo koji način mogao izravno jednostrano utjecati (intervenirati) u predmetni ugovorni odnos. S druge strane, tužiteljica da je kao korisnik kredita bila ovlaštena u bilo kojem trenutku, pa tako i u trenutku rasta tečaja CHF, zatražiti konverziju kredita u drugu valutu, kojim zahtjevima je tužena aktivno udovoljavala i odobravala ih, te se vršila konverzija kredita u drugu valutu za koju konverziju nije naplaćivana naknada, a sve sukladno preporuci Vlade Republike Hrvatske. Tužena ističe kako porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu (ne)poštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu. Procjena uzrokuje li odredba o valutnoj klauzuli značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je objektivna analiza koja se mora dogoditi obzirom na stanje kakvo je bilo u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Iz navedenog razloga ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne može biti nepoštena jer nije razumno očekivati od tužene da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu niti je razumno zahtijevati od tužene da isključivo ona snosi valutni rizik. Nadalje, da sukladno odredbi članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (2003) odnosno članka 99. Zakona o zaštiti potrošača (2007) nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli da je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva odredba o predmetu ugovora. Tužiteljici da je, pod pretpostavkom da je postupala pažnjom koja se zahtjeva od prosječnog potrošača, bilo i moralo biti jasno i razumljivo da ugovaranje valutne klauzule znači da se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, konkretno CHF-u. Pritom, tužena smatra kako u ovom postupku nije moguće primijeniti pravna utvrđenja iz kolektivnog postupka, a da pri tome Naslovni sud prethodno ne ispita mogu li se ista primijeniti na konkretna činjenična utvrđenja oko sklapanja Ugovora o kreditu. Takav zaključak proizlazi i iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u kojoj sud navodi da su „pojedini potrošači od banaka mogli dobiti, a neki su možda i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće…“. Prema tome, u kolektivnom postupku su utvrđivane samo činjenice relevantne za kolektivni interes, te se ne može automatizmom zaključiti o nepoštenosti, a time i ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u svakom pojedinom ugovoru o kreditu, već da je prije toga potrebno provesti test poštenosti i utvrditi mogu li se okolnosti pojedinog slučaja podvesti pod pravna utvrđenja iz kolektivnog postupka. Tužena ističe i kako je razumljivost odredbe o valutnoj klauzuli potrebno promatrati u kontekstu njezine učestale primjene u Republici Hrvatskoj (primjerice, štednje u bankama su se u pravilu ugovarale uz valutnu klauzulu, jednako kao i krediti; kupoprodajne cijene i cijene najma stambenih prostora u pravilu se ugovaraju uz valutnu klauzulu, i slično). Također, kako je na primjeren način, javno, objavljivala relevantne informacije o valutnoj klauzuli u CHF na temelj koje je svaki potrošač mogao donijeti informiranu odluku te je na taj način razumljivost same odredbe dodatno naglašena. Osim navedenog, guverneri Hrvatske narodne banke su u više navrata u svojim javnim nastupima upozoravali javnost o rizicima vezanim za kredite vezane za valutnu klauzulu u CHF. Budući da nisu ispunjenje pretpostavke za utvrđivanje nepoštenosti, i posljedično ništetnosti, predmetne ugovorne odredbe te da ništetnost ne proizlazi ni iz nekog drugog osnova tužbeni zahtjev je neosnovan. Konačno tužena ističe da bi utvrđenje ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stopi i valutnoj klauzuli na način kako to traži tužiteljica dovela do posljedice kao da je među ugovornim stranama ugovorena fiksna kamatna stopa, a da se ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka ispunjava kao ugovor o kreditu u kunama, primjenjujući pritom na njega kamatnu stopu koja vrijedi za ugovor o kreditu u švicarskim francima. Slijedom navedenog, tužena smatra da bi pravilnom primjenom materijalnog prava Naslovni sud, a samo ako bi našao da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, što tužena u cijelosti osporava, na ugovor o kreditu kojega je sklopila tužiteljica trebao primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila za ugovor o kreditu u HRK. Stoga predlaže da se financijsko vještačenje provede primjenom kamatne stope koja je vrijedila za ugovore o kreditu u HRK na dan sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a iznosila je 8,45%, te da se prilikom vještačenja uzme u obzir i manjak koji je tuženoj nastao kao posljedica tečaja nižeg od onog važećeg na dan isplate kredita i kamatne stope niže od početno ugovorene. Napominje da je navedenu činjenicu vrednovao i imao u vidu i sam zakonodavac prilikom donošenja Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/2015 – dalje: ZIDZPK). Naime, navedenim ZIDZPK, a u slučaju da korisnik kredita prihvati konverziju ugovora o kreditu, kamatna stopa izračunavala se tako da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Tužena napominje da ni sam tužitelj u sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, konačno postavljenim tužbenim zahtjevom nije tražio da se promjenjiva kamatna stopa u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF zamijeni fiksnom kamatnom stopom već je upravo ustrajao na promjenjivoj kamatnoj stopi, za koju je tražio da se definiraju parametri i metoda izračuna, cit.: „…nalaže se tuženim bankama da u roku od 60 dana izmjene odredbe koje se odnose na pravo banke da jednostrano mijenjaju kamatnu stopu na način da ista bude ugovorena tako da budu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara na temelju kojih banka izračunava i mijenja kamatnu stopu, a da svaki prosječni potrošač može izračunati visinu kamatne stope te njezinu visinu u budućnosti odnosno da visina kamatne stope bude vezana uz varijabilni egzaktno određeni dio čija promjena je transparentno odrediva svakome potrošaču plus fiksni dio koji čini bankarsku maržu, pri čemu formula za izračun kamatne stope ne smije biti nepovoljnija od sličnih kamatnih stopa u novougovorenim kreditima iste vrste….“ . Zaključno, a u slučaju da sud nađe osnovanim zahtjev tužiteljice, tužena ističe i prigovor zastare s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora. Tužena ističe i kako podnošenjem kolektivne tužbe nije mogla biti prekinuta zastara za povrat pojedinih preplaćenih iznosa, budući da je takvo tumačenje u suprotnosti s člankom 241. ZOO, odnosno podnošenje tužbe u kolektivnom sporu ne može se smatrati radnjom vjerovnika usmjerenom na ostvarivanje, utvrđivanje ili osiguranje tražbine prema dužniku. Zaključno ističe se da je tužena prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupala savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužiteljica nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe, sve kad bi njegov zahtjev i bio osnovan, što tužena u cijelosti osporava. U skladu s navedenim da je i pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH cit.: "Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva." Slijedom navedenoga, predlaže Naslovnom sudu tužbeni zahtjev tužiteljice odbiti te obvezati tužiteljicu da naknadi tuženoj troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom, u roku od petnaest dana od dana donošenja presude do isplate.

3. Sud je izveo dokaz uvidom u isprave priložene spisu i to u Ugovor o kreditu broj: 236-135/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 10.7.2007. (l.s.7- 25), otplatni plan (l.s.27-28), specifikaciju uplata (l.s.29-30), te je proveo dokaz financijskim vještačenjem, a potom izvršio uvid u Nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Petra Bajla, mag. oec. od 12.1.2025. (l.s. 110- 116), realizirani otplatni plan (l.s.127), odgovor-dopis stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Petra Bajla, mag. oec. od 13.4.2025.te je proveo dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke ovog postupka.

4. Analizom svih izvedenih dokaza, a na temelju rezultata savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju cjelokupnog postupka, u skladu sa čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Nar. Nov. broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP) ovaj Sud je tužbeni zahtjev tužiteljice cijenio u cijelosti osnovanim.

5. Predmet ovog spora zahtjev je tužiteljice za povratom iznosa koje je preplatila tuženoj s osnova nezakonitog povećanja po ništetnoj valutnoj klauzuli odnosno tečajnoj razlici, pa tako zahtjeva da se naloži tuženoj isplatiti tužiteljici iznos od 45.354,76 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od izvršene uplate pa do isplate.

5.1. Navedeno je tužiteljica precizirala po provedenom financijskom vještačenju po stalnom sudskom vještaku Petru Bajlu, mag. oec., svojim podneskom od 25. svibnja 2026.

6. Tako, nije sporno među strankama ovog postupka da su tužiteljica, kao korisnik kredita i prednik tužene, Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., kao kreditor, zaključili Ugovor o kreditu broj: 236-135/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine dana 10. srpnja 2007., kojim ugovorom je tužiteljici odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 173.000,00 CHF, uz rok otplate od 30 godina, odnosno 360 mjeseci, te redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama kreditora, te koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,60% godišnje.

7. Međutim, u ovom postupku sporna je pravna osnova tužbenog zahtjeva, kao i visina istog, da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja iz presuda po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača „Potrošač“, jesu li odredbe ugovora o valutnoj klauzuli nepoštene i ništetne, te je istaknuti prigovor zastare.

8. Tako, tužiteljica saslušana kao stranka ovog postupka, iskazala je da su kredit podigli da bi riješili stambeno pitanje jer se radi o stanu u kojem su živjeli, a na kraju da su iz istog izbačeni jer nisu mogli plaćati rate ovoga kredita. Kad su podizali kredit tada da su im djelatnici tužene rekli i ponudili kredit u švicarcima, jer da je taj najpovoljniji za njih i tada nije bilo nikakvoga razgovora, odnosno ukazivanja postojanja rizika po njih u svezi kredita u švicarcima, te su oni to prihvatili i tako je to funkcioniralo par godina, pri tome misli da su mogli plaćati redovito mjesečne rate kredita. U to vrijeme ona da je radila i mjesečna rata da je iznosila pola njezine mjesečne plaće, malo više. No, da je došlo do povećanja mjesečnih anuiteta, koji su se poduplali, uslijed krize 2007. i 2008. u državi, te je ona i izgubila posao. Nakon par godina po podizanju kredita, ostala je bez posla, a rate ovog kredita su se poduplale, te su ovaj stan izgubili u cijelosti i u istom su ostale njihove stvari, sav namještaj, i još je u tijeku jedan proces u kojem se bore da dođu do svojih stvari, koje su ostale u stanu. Ona i suprug da su od tada blokirani, te da imaju zaštićene račune, te im se skida četvrtina prihoda za kredit koji im je ostao od 172.000,00 EUR-a. Da je u trenutku zaključenja ugovora o kreditu u CHF njima od strane tužene bilo prezentirano da je ovaj ugovor najpovoljniji za njih, jer su tada kamate ovog ugovora bile niže u odnosu na ugovore o kreditu u EUR, te da ona kao građanin u tom trenutku nije znala što je valutna klauzula, a niti joj je tko od strane tuženika pojasnio što to znači za nju kao korisnika kredita. Prije sklapanja predmetnog ugovora od strane tužene da nisu dobili nikakva pojašnjenja u pogledu spornih odredbi ovog ugovora, te da se radilo o već pripremljenom ugovoru, tipiziranom, kojeg su potpisali. Kod tužene da su imali otvorene tekuće račune, i ona i suprug, a kako su imali obrt, tako da su imali kod njih otvoren i poslovni račun, pa su i odlučili podignuti kredit kod njih. Može još reći da je u to vrijeme znala što nude i druge banke u pogledu ove vrste kredita, pa da su ona i suprug odlučili da im je povoljnije isti podignuti kod tužene. Na poseban upit svog punomoćnika, tužitelja je iskazala: da se ne sjeća kada joj je ovaj kredit otkazan, te da misli da je stan na dražbi prodan za 70.000,00 EUR-a.

9. Tako, ovaj Sud je stava da u konkretnom slučaju ima mjesta primjeni Presude i Rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 dana 4. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda pod poslovnim brojem Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, kojom je utvrđeno da je ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tužena, sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive ni jasne niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe ugovora bile ništetne. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH pod poslovnim brojem Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine potvrđena je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu kojim se utvrđuje da je između ostalih i tužena u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 1. srpnja 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

9.1. Odlukom Vrhovnog suda RH pod poslovnim brojem Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. godine odbijena je kao neosnovana revizija 1-8 tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž- 6632/17, u dijelu u koje je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Jednako tako u odluci istog suda pod poslovnim brojem Revt-249/14 od 9. travnja 2015. godine utvrđeno je da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava korisnika kredita, na način da je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

9.2. Citirane presude donesene su na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (Nar. nov. 96/03 – dalje ZZP), a temeljem odredbe čl. 138.a. ZZP-a, odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Također, odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a. ZPP-a, dok je čl. 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1. ZPP, da su određeni postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

10. Obzirom na navedeno, poglavito utvrđenje da je i tužena, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koje je zaključila u određenom razdoblju, nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli za koju je vezana glavnica u švicarskim francima i odredbe u kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostrukom odlukom tužene, to je ovaj Sud utvrdio da je odredba o valutnoj klauzuli predmetnog Ugovora o kreditu ništetna, sukladno odredbi čl. 322., u vezi s čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Nar. Nov. broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 – dalje ZOO), te odredbama čl. 81. st. 1. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (Nar. Nov. broj 96/03 – dalje ZZP/03) i čl. 96. st. 1. ZZP, to sve jer je tužena iskoristila svoj položaj i protivno načelu savjesnosti i poštenja nametnula ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi po kojoj odluka o promjeni ovisi isključivo o volji banke, obzirom da pozitivni propisi koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nisu propisivali obvezu ugovaranja kriterija za primjenu promjenjive kamatne stope, te iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme sklapanja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice, koji je neizvjestan, i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača - kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja.

11. Obzirom da tužiteljica svoj tužbeni zahtjev temelji na tvrdnji da je platila nešto što nije bila dužna, na konkretan pravni odnos ima se primijeniti institut stjecanja bez osnove, propisan odredbom čl. 1111. st. 1. ZOO, prema kojoj kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Također, ističe se da je odredbom čl. 1115. ZOO propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, da se moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

12. Tako, u odnosu na prigovor zastare, valja reći da je zastarni rok za stjecanje bez osnove pet godina, te da je prigovor neosnovan. Naime, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 14. lipnja 2018. kada je pravomoćno odlučeno da je odredba o valutnoj klauzuli ništetna, odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., pa zastarni rok od 5 godina počinje teći 14. lipnja 2018. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 13. lipnja 2023., to od 14. lipnja 2018. do tada nije protekao zastarni rok od pet godina po čl. 225. ZOO, sukladno pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela VSRH broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022.

13. Kako je tužena osporila i visinu tužbenog zahtjeva, to je radi utvrđivanja okolnosti visine preplaćenih iznosa, a temeljem provedenog financijskog vještačenja po stalnom sudskom vještaku Petru Bajlu, koji nalaz i mišljenje ovaj Sud u cijelosti prihvaća kao stručan i objektivan, utvrđeno da iznos više stečenog po tuženoj od tužiteljice po predmetnom Ugovoru o kreditu u odnosu na ono što bi stekla da nije primijenjena valutna klauzula iznosi ukupno 341.725,45 HRK, odnosno 45.354,76 EUR, pa obzirom da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ništetne i iste ne proizvode pravni učinak prema tužiteljici, iznos koji je sukladno istima naplaćen od tužiteljice, tužena je stekla bez osnove, pa je sukladno navedenim odredbama čl. 1111. i 1115. ZOO, stjecatelj dužan vratiti iznos od 45.354,76 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i 2. ZOO, zbog čega je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom I.

14. Zaključno, ističe se da po ocjeni ovoga Suda, istaknuti prigovor tužene da predmetni kredit nije prijevremeno otplaćen dana 28. listopada 2011., već da je tada reprogramiran temeljem novog Ugovora o kreditu, pa da je stoga potrebno uzeti u obzir samo one iznose koji su naplaćeni, odnosno samo one iznose koji nisu reprogramirani, pa da je stoga iznos manji od vještakovog izračuna, nije osnovan. Naime, kako i sam vještak u svom očitovanju od 13. travnja 2025. na istaknuti prigovor tužene navodi, iz dokumentacije priložene spisu vidljivo je da je predmetni kredit broj: 236-135/2007 dana 28. listopada 2011. prijevremeno zatvoren, no nije specificirano na koji način, a s druge strane tužena ne dokazuje da bi bio zatvoren reprogramiranjem sa novim Ugovorom, pa bi bilo potrebno uzeti u obzir samo one iznose koji nisu reprogramirani.

15. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP, budući da je tužiteljica u cijelosti uspjeli sa tužbenim zahtjevom, a u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Nar. nov. br: 138/23), slijedom čega je istoj priznat trošak parničnog postupka na ime zastupanja po punomoćniku – odvjetniku i to za trošak sastava tužbe – 500 bodova (Tbr.7.t.1.), te trošak zastupanja na ročištima dana 6.11.2024. i 13.3.2026. – svaki po 500 bodova (Tbr.9.t.1.,), što uz vrijednost boda od 2,00 EUR, te trošak predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 500,00 EUR, sveukupno iznosi 3.500,00 EUR, slijedom čega je odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

Zadar, 6. srpnja 2026.

S u t k i nj a

Iva Abfal

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od petnaest (15) dana. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano u 3 (tri) istovjetna primjerka, a o istoj odlučuje sud drugog stupnja.

DNA:

1. Tužiteljici po pun.,

2. Tuženoj po pun.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte