P-2733/2023-17
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
Split, Gundulićeva 27
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski sud u Splitu po sutkinji Jeleni Lončar, u pravnoj stvari tužiteljice:
IP, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Igor Kalebić, odvjetnik iz Splita, Kvaternikova 31, protiv tuženika: OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Split, Ulica Domovinskog rata 61, koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Anić & Anić d.o.o., Split, Lovretska 14, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 13. travnja 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja Igora Kalebića, odvjetnika iz Splita i punomoćnika tuženika Nike Šobat Šimić, odvjetnice u OD Anić & Anić d.o.o., 6. srpnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuju se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba Ugovora o kreditu broj 46006/06 od 29. lipnja 2006. sklopljenog između tužiteljice i pravnog prednika tuženika HVB Splitska banka d.d. Split u dijelu:
- u kojem je u točki 1. ugovoreno kako se odobrava i stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 23.650,00 CHF obračunato prema kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja kredita
- u kojem je u točki 10. ugovoreno kako se korisnik kredita mjesečne anuitete obvezuje plaćati uz valutnu klauzulu po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi kreditora za valutnu klauzulu, odnosno sve ostale odredbe koje se pozivaju na valutnu klauzulu
II. Utvrđuje se da je ništetena i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba točka 5. Ugovora o kreditu broj 46006/06 od 29. lipnja 2006. sklopljenog između tužiteljice i pravnog prednika tuženika HVB Splitska banka d.d. Split kojim je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini 3,00% od iznosa kredita.
III. Nalaže se tuženiku u roku 15 dana isplatiti tužiteljici iznos od 3.984,67 eura, sve uvećano za zatezne kamate do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5 %- tnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, kako slijedi:
– 5. srpnja 2006. iznos od 427,12 eura
– 10. kolovoza 2006. iznos od 4,91 eura
– 11. rujna 2006. iznos od 8,54 eura
– 10. listopada 2006. iznos od 6,21 eura
– 10. studenoga 2006. iznos od 5,74 eura
– 11. prosinca 2006. iznos od 4,23 eura
– 10. siječnja 2007. iznos od 2,84 eura
– 12. veljače 2007. iznos od 0,44 eura
– 12. ožujka 2007. iznos od 2,83 eura
– 10. travnja 2007. iznos od 0,41 eura
– 10. siječnja 2008. iznos od 3,64 eura
– 11. veljače 2008. iznos od 0,68 eura
– 10. ožujka 2008. iznos od 8,44 eura
– 12. svibnja 2008. iznos od 0,45 eura
– 10. listopada 2008. iznos od 18,19 eura
– 10. studenoga 2008. iznos od 9,62 eura
– 10. prosinca 2008. iznos od 18,74 eura
– 12. siječnja 2009. iznos od 28,17 eura
– 10. veljače 2009. iznos od 29,35 eura
– 10. ožujka 2009. iznos od 23,09 eura
– 10. travnja 2009. iznos od 23,74 eura
– 11. svibnja 2009. iznos od 16,20 eura
– 10. lipnja 2009. iznos od 20,47 eura
– 10. srpnja 2009. iznos od 19,04 eura
– 10. kolovoza 2009. iznos od 18,92 eura
– 10. rujna 2009. iznos od 16,85 eura
– 12. listopada 2009. iznos od 15,73 eura
– 10. studenoga 2009. iznos od 18,41 eura
– 10. prosinca 2009. iznos od 20,00 eura
– 11. siječnja 2010. iznos od 24,75 eura
– 10. veljače 2010. iznos od 26,22 eura
– 10. ožujka 2010. iznos od 32,11 eura
– 12. travnja 2010. iznos od 31,30 eura
– 10. svibnja 2010. iznos od 34,30 eura
– 10. lipnja 2010. iznos od 38,77 eura
– 12. srpnja 2010. iznos od 46,09 eura
– 10. kolovoza 2010. iznos od 55,75 eura
– 10. rujna 2010. iznos od 55,99 eura
– 11. listopada 2010. iznos od 52,38 eura
– 10. studenoga 2010. iznos od 55,82 eura
– 10. prosinca 2010. iznos od 70,07 eura
– 10. siječnja 2011. iznos od 62,95 eura
– 10. veljače 2011. iznos od 65,26 eura
– 10. ožujka 2011. iznos od 67,31 eura
– 11. travnja 2011. iznos od 65,45 eura
– 10. svibnja 2011. iznos od 79,39 eura
– 10. lipnja 2011. iznos od 83,50 eura
– 11. srpnja 2011. iznos od 98,41 eura
– 10. kolovoza 2011. iznos od 111,12 eura
– 12. rujna 2011. iznos od 84,82 eura
– 10. listopada 2011. iznos od 83,91 eura
– 10. studenoga 2011. iznos od 84,15 eura
– 12. prosinca 2011. iznos od 87,56 eura
– 10. siječnja 2012. iznos od 92,72 eura
– 10. veljače 2012. iznos od 93,46 eura
– 12. ožujka 2012. iznos od 93,16 eura
– 10. travnja 2012. iznos od 93,80 eura
– 10. svibnja 2012. iznos od 95,70 eura
– 11. lipnja 2012. iznos od 93,82 eura
– 10. srpnja 2012. iznos od 92,61 eura
– 10. kolovoza 2012. iznos od 91,58 eura
– 10. rujna 2012. iznos od 85,02 eura
– 10. listopada 2012. iznos od 92,14 eura
– 12. studenoga 2012. iznos od 93,52 eura
– 10. prosinca 2012. iznos od 91,80 eura
– 10. siječnja 2013. iznos od 84,25 eura
– 11. veljače 2013. iznos od 92,24 eura
– 11. ožujka 2013. iznos od 90,00 eura
– 10. travnja 2013. iznos od 88,15 eura
– 10. svibnja 2013. iznos od 83,30 eura
– 10. lipnja 2013 iznos od 83,15 eura
– 10. srpnja 2013. iznos od 83,87 eura
r i j e š i o j e
I. Smatra se da je tužba povučena u dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosio na isplatu iznosa od 205,33 eura.
II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.650,00 eura zajedno sa zateznim kamatama od presuđenja, dakle od 6. srpnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine.
Obrazloženje
1. U tužbi, zaprimljenoj 7. lipnja 2023, se navodi da tužiteljica 29. lipnja 2006. s pravnim prednikom tuženika HVB Splitska Banka d.d. kao kreditorom zaključila Ugovor o kreditu (dalje u tekstu: Ugovor) broj 46006/06, na temelju kojeg joj je tuženik stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.650,00 CHF, prema kupovnom tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita. U konkretnom slučaju radi se o unaprijed formuliranom, standardiziranom Ugovoru, s valutnom klauzulom vezanom uz tečaj švicarskog franka (CHF) te s promjenjivom kamatnom stopom na način da se ista mijenja jednostranom odlukom tuženika, za koju je ugovoreno da će se mijenjati „sukladno odluci kreditora”, bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se kamatna stopa mijenjati. Tuženik je postupajući na opisani način u Ugovor ugradio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno ugovorivši odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora nije s tužiteljicom pojedinačno pregovarano, već je kamatna stopa jednostranim odlukama tuženika višestruko puta mijenjana i povećavana u odnosu na Ugovorom određenu kamatnu stopu, a to je zajedno s povećanjem tečaja CHF, dovelo do znatnog povećanja anuiteta kredita i tužiteljica dovedena u težak financijski položaj. Opisanim postupanjem, tuženik je suprotno odredbama brojnih propisa, primjerice Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP), Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO), Zakona o kreditnim institucijama, načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava te protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u pozitivne propise Republike Hrvatske, prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužiteljice.
Zbog ovakvog protupravnog postupanja tuženika protiv istog je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača u kojem je donesena presuda od 4. srpnja 2013. Odlučujući o žalbi tuženika protiv navedene presude Visoki trgovački sud RH je donio presudu broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. te je u točki II. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., kojom se utvrđuje da su postupanjem tuženika u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača korisnika kredita, a time interesi i prava tužiteljice, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, odnosno isti je sud svojom presudom pod poslovnim brojem Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđeno da su tužene banke pa tako i tuženik u ovom postupku, u razdoblju od 7. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedili interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava ovdje tužiteljice, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine" broj: 96/2003.) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine" broj: 79/2007., 125/2007.,75/2009.,79/2009., 89/2009. i 133/2009.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Predmetni ugovor o kreditu u odnosu na sporne odredbe, s obzirom na sve naprijed navedeno za tužiteljicu kao prosječnog klijenta tuženika je nerazumljiv jer joj nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takvih ugovornih odredaba kao potrošaču, dok je tuženik kao trgovac bio svjestan rizika po tužiteljicu kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF te se navodi kako je valutna klauzula vezana uz kupovni tečaj tuženika za CHF što ga čini neodređenim i nerazumljivim. Obzirom da su prethodno navedenim odlukama određene ugovorne odredbe utvrđene ništetnima, to tužiteljica ima pravo i na zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana tuženikovog stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate. Tijekom trajanja otplate kredita, kamatna stopa se od početno ugovorenih 6,88% više puta povećavala, te se posljedično tome povećavao i anuitet od početnih 356,74 CHF, od 01.02.2007. iznosila 7,90 %, a anuitet 368,40 CHF, od 1. rujna 2008. iznosila 8,20 %, a anuitet 370,94 CHF, od 9. prosinca 2009. iznosila 9,70 % a anuitet 380,71 CHF. Na temelju dokumentacije kojom je raspolagala iz ovog kredita tužiteljica je sačinila okvirni izračun razlike iznosa koji joj je tuženik od ugovaranja kredita do konačne otplate neosnovano naplatio s osnova ništetne odredbe o valuti švicarski franak i iznosa koji bi platio da je plaćanje vršeno po tečaju za CHF koji je vrijedio na dan korištenja kredita, a što predstavlja ukupni iznos od 3.750,00 eura. Tuženik je tužiteljici neosnovano naplatio i naknadu za obradu kredita u iznosu od 440,00 eura (3,00 % od iznosa kredita). Naime, radi nezakonitog povećanja kamatne stope tijekom trajanja kredita anuiteti koje je plaćala tužiteljica su stalno rasli, a kako je rastao i tečaj CHF, to se u tijekom otplate kredita anuitet znatno povećavao u odnosu na početni anuitet. U odnosu na postavljeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti troškova za obradu kredita, tužiteljica navodi kako se kao i u slučaju odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi te valuti CHF radi o odredbi o kojoj se nije posebno pregovaralo, radilo se o tipskom ugovoru po načelu „uzmi ili ostavi” niti o jednoj od odredaba ugovora pa tako ni o odredbi o troškovima za obradu kredita se nije posebno pregovaralo, već je tužiteljici ugovor predočen kao takav i ona ga je ako je trebala kredit morala potpisati, bez mogućnosti bilo kakve izmjene.
Slijedom iznesenoga predlaže donošenje presude sadržaja navedenog u izreci.
2. U odgovoru na tužbu, 11. rujna 2023., tuženik ističe da je tužba neuredna i stoga nepodesna za daljnje postupanje, u svakom slučaju protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava osnov i visinu, poriče navode tužbe ukoliko su isti u protivnosti s onim što će dalje biti navedeno u odgovoru na tužbu, ističe prigovor zastare te predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz osudu tužitelja na podmirenje troškova postupka. Tuženik ističe da tužitelj nema pravnog interesa za podnošenje ove tužbe, jer je obvezno-pravni odnos između stranaka prestao ispunjenjem, budući je kredit u cijelosti otplaćen 4. rujna 2013. Suprotno navodima tužitelja, tuženik ističe da je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima pravno valjana ugovorna odredba, kako s aspekta općih odredbi o nevaljanosti pravnih poslova iz ZOO-a, tako i s aspekta odredbi ZZP-a. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 2006., tužitelj je s tuženikom pregovarao o spornoj ugovornoj odredbi, a tuženik nije zatajio tužitelju niti jednu informaciju koju je imao, ili za koju je znao, a koja je eventualno mogla utjecati na odluku tužitelja o sklapanju ugovora o kreditu upravo s valutnom klauzulom u CHF, kao što ga je potpuno informirao i o rizicima ugovaranja ove valutne klauzule. Tuženik je tužitelja izrijekom upozorio na moguće negativne posljedice i rizike ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, upravo zbog mogućnosti promjene tečaja švicarskog franka, ali je tužitelj unatoč tome ustrajao u sklapanju ugovora s valutnom klauzulom upravo u švicarskim francima. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 2006., tuženik je u ponudi kredita, kakav je i odobren tužitelju, imao i kredite koji se odobravaju uz valutnu klauzulu u eurima, američkim dolarima i švicarskim francima, kao i kredite bez valutne klauzule, dakle kredite u HRK, ali je tužitelj želio sklopiti ugovor o kreditu, upravo s valutnom klauzulom u CHF, preuzimajući sve rizike ugovorene valutne klauzule. Tužitelj je potpisom ugovora o kreditu potvrdio da je upoznat sa promjenjivošću tečaja izabrane valute Ugovora, koja se primjenjuje za izračun kunske protuvrijednosti svih novčanih obveza po kreditu te da je svjesno i dobrovoljno preuzeo rizik mogućeg nepovoljnog tečaja u odnosu na HRK (članak 15. stavak 1. Ugovora o kreditu). Prema tome tužitelj je taj koji je svjesno i dobrovoljno izabrao valutu ugovora, pa je dosljedno ponudi kredita kod tuženika, izabrana valutna klauzula po tužitelju rezultat pojedinačnog pregovaranja, sa svim ugovornim odredbama tužitelj je bio upoznat i sa istima se suglasio, pa je stoga između ugovornih stranaka postignuta puna suglasnost glede svih sastojaka ugovora o kreditu, pa tako i valutne klauzule, koja nije u suprotnosti s kogentnim odredbama ZOO-a, a ova ugovorna odredba je potpuno jasna, lako uočljiva i razumljiva. Tuženik ističe da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jasne, lako uočljive i razumljive, slijedom čega osporavana odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da se tužitelj, i bez obzira što ga je tuženik informirao o rizicima ugovaranja sporne valutne klauzule, prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Neosnovano je da tužitelj sada, kada je prošlo sedamnaest godina od sklapanja Ugovora, tvrdi da mu odredbe Ugovora ipak nisu bile jasne i da nije bio svjestan rizika promjene tečaja CHF u odnosu na HRK iako je na to izrijekom upozoren. Isto tako, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Slijedom navedenog, budući da je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP-a nije dopuštena. Nadalje, tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi kako jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP-a, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužitelja. U pogledu ocjene je li tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik upućuje na stajalište koje je VSRH zauzeo u njegovom rješenju broj Revt 575/16 od 3. listopada 2017. i uputu ovog suda za procjenu može li se postupanje tuženika u pojedinom ugovornom odnosu smatrati nepoštenim. Prema stavu revizijskog suda, od presudnog značaja za ocjenu poštenosti postupanja tuženika u ugovornom odnosu s potrošačem, jest utvrđenje odlučne činjenice da li su banke u vrijeme sklapanja ugovora, pa time i tuženik „kao financijske ustanove znale, odnosno po redovitom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni kreditu uz primjenu valutne klauzule?“ Na taj način, Vrhovni sud je nižim sudovima dao jasnu smjernicu što bi trebala biti polazna osnova u utvrđenju je li tuženik, kao i ostale banke, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Naime, od 1999. do 2010. tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. – 2008. tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada (!)) i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010., dakle, znatno nakon razdoblja obuhvaćenog utvrđenjima u Parnici Potrošač. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti pa niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme ugovaranja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem zasnovanim ugovorom iz 2006. nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik detaljnije očituje u nastavku. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; a koja neravnoteža mora biti značajna. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu/u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja – potrošača) uslijed nepredvidivih ili naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su za to ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju. Obzirom da se tužitelj za osnovanost tužbenog zahtjeva poziva na odredbe ZZP i pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesene u kolektivnom sporu (Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.) po kojoj bi ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivosti kamatne stope bile ništetne, pa stoga postojanje osnove tužbenog zahtjeva u ovom postupku i ne treba dokazivati, takvo shvaćanje je pravno neprihvatljivo i stoga neodrživo, a sve iz sljedećih razloga. Donošenjem ove presude nije otpala osnova stjecanja, s obzirom da je u predmetu vođenom protiv tuženika povodom tužbe Udruge Potrošač bila riječ o tužbenom zahtjevu usmjerenom na zaštitu kolektivnog interesa, a ne pojedinačnih interesa pojedinačnog potrošača. Ovom presudom potrošačima je pružena apstraktna zaštita, a nije za tužitelja ustanovljeno nikakvo subjektivno pravo, koje bi ga oslobađalo obveze dokazivanja kako postojanja osnova tako i visine tužbenog zahtjeva. Kako presude Pž-7129/13 i Pž-6632/17 nisu dala subjektivna prava potrošačima, pa tako ni tužitelju, nego su pružile apstraktnu zaštitu, to dosljedno znači da u svakoj pojedinoj parnici potrošač kao tužitelj na kojem je teret dokaza, mora dokazati postojanje kako osnove tako i visine tužbenog zahtjeva. Dakle, činjenična utvrđenja iz postupka koji je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem: P-1401/12, a u kojem je VTS donio gore citirane pravomoćne presude, nisu od značaja za utvrđenje relevantnog činjeničnog stanja u ovom postupku. Ovo stoga, jer sukladno odredbi članka 220. stavak 1. ZPP-a dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, pri čemu nije potrebno dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred sudom u tijeku parnice (članak 221. ZPP-a). Sud je ovlašten i dužan, prema svom uvjerenju ali na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane (čl. 8. ZPP-a).
Konačno, ukoliko bi činjenična utvrđenja iz presude donesene u postupku koji je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu bila relevantna za utvrđenje odlučnih činjenica i u ovom postupku, bila bi na štetu tuženika povrijeđena pravila o teretu dokazivanja iz članka 221.a ZPP-a u svezi s člankom 81. stavak 4. ZZP (''Narodne novine'' broj: 96/2003.).
Nadalje, točkom 2. tužbenog zahtjeva tužitelj traži da se ništetnom utvrdi i odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva (tzv. ulazna naknada). Tužitelj očito zanemaruje načelo slobode uređivanja obveznih odnosa, proklamirano odredbom članka 2. ZOO-a, prema kojem načelu sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati sa suprotno Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva. Preciznije, tužitelj potpuno neutemeljeno tvrdi da je naplaćivanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva ništetno jer niti jednom odredbom niti jednog propisa nije bilo zabranjeno naplaćivanje takve naknade, kao što nije niti propisano da bi kamatna stopa trebala uključivati takvu naknadu. Odredbom članka 1022. ZOO- a propisano je da se ugovorom o kreditu utvrđuje iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Parnične, a ujedno i ugovorne stranke, u skladu s prednjom odredbom ZOO-a sklopile su predmetni Ugovor o kreditu, kojim ugovorom su uredili sve uvjete tog obvezno-pravnog odnosa pa su tako, između ostaloga, odredbom članka 5. Ugovora o kreditu ugovorile i uvjete koji se tiču prava i obveza ugovornih stranaka u vezi s obradom kreditnog zahtjeva. Štoviše, riječ je o više no uočljivoj odredbi Ugovora o kreditu s upadljivim naslovom: „naknada za obradu kreditnog zahtjeva“. Tom odredbom ugovorne stranke suglasno su i izrijekom ugovorile plaćanje ulazne naknade u visini od 3,00% od iznosa odobrenog kredita, a na ime troškova obrade kreditnog zahtjeva, koja ugovorna odredba je potpuno jasna, lako uočljiva, razumljiva i potpuno određena, pa stoga pravno valjana. Tuženik dodatno ističe da, u skladu s načelom slobode uređivanja obveznih odnosa, sudionici u pravnom prometu slobodno odlučuju o sklapanju ugovora i preuzimanju prava i obveza koja proizlaze iz sklopljenih ugovora, pa je dosljedno tom načelu tužitelj svojom slobodno izraženom voljom sklopio Ugovor o kreditu te se izrijekom bezuvjetno suglasio sa svim ugovornim klauzulama, pa tako i s preuzimanjem obveze da će tuženiku platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 3,00% odobrenog kredita. Osim toga, činidbe koje ugovorne strane preuzimaju na temelju ove odredbe potpuno su određene, odnosno odredive. Nadalje, dok ugovorna kamata predstavlja samo „cijenu novca“, sporna ugovorna odredba o naknadi troškova obrade kredita, predstavlja sporazumno dogovorenu naknadu za pokriće troškova angažmana tuženikovih ljudskih i materijalnih resursa koji su izravno povezani s obradom točno određenog tužbenog zahtjeva, pa stoga ova ugovorna odredba ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, a nekmoli da bi ta ravnoteža bila značajna. Naime, plasiranje kredita samo je završni čin kojem prethode brojne i obimne evaluacije, analize i provjere stručnih djelatnika tuženika. Dakle, sporna ugovorna odredba pravno je valjana, kako po odredbama ZOO-a tako i po odredbama ZZP i ZPK-a, jer se radi o odredbi koja je potpuno jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, te ova odredba ne uzrokuje nikakvu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja. Slijedom naprijed navedenoga, sporna ugovorna odredba o naknadi troškova obrade kredita pravno je valjana, a tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti iste i isplatu po tom osnovu je neosnovan.
Ugovor o kreditu sklopljen s tužiteljem nije tipski ugovor, o svim ugovornim odredbama se pojedinačno pregovaralo, sa svim ugovornim odredbama tužitelj je bio upoznat i s istima se usuglasio pa je stoga između ugovornih stranaka postignuta puna suglasnost glede svih bitnih sastojaka ugovora o kreditu. Iako tuženik prije svega smatra da tužitelju nedostaje pravna osnova, opreza radi tuženik osporava i visinu tužbenog zahtjeva.
Slijedom iznesenoga, predlaže odbiti tužbeni zahtjev.
3. Podneskom od 27. ožujka 2023. tužitelj je uredio tužbeni zahtjev kako je to navedeno u izreci.
4. Tijekom postupka izveden je dokaz čitanjem Ugovora o kreditu broj: 46006/06 od 29. lipnja 2006., izračuna EKS-a i otplatnog plana za Ugovor broj 46006/06, e-mail dokumentacije, izvoda po kreditu za razdoblje od 1. siječnja 2011. do 31. prosinca 2011., nalaza i mišljenja sudskog vještaka.
5. Punomoćnici stranaka su popisali parnični trošak.
6. Tužbeni zahtjev je osnovan.
7. Predmet ove parnice je zahtjev:
– za utvrđenje ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli
– za isplatu po osnovi ništetnosti valutne klauzule
– za utvrđenjem ništetnim odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3% od iznosa kredita
– za isplatu po osnovi ništetnosti odredbi o obradi kreditnog zahtjeva .
8. Među strankama nije sporno:
– da je između parničnih stranaka sklopljen ugovor o kreditu broj 46006/06 od 29. lipnja 2006., na temelju kojeg je odobrena isplata 23.650,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita
– da je člankom 4. ugovora o kreditu određeno da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 3,00%, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisivanju ugovora
– da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima protuvrijednosti u iznosu od 357,11 CHF
– da je rok otplate 84 mjeseci.
9. Sporno je:
– je li odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ništetna, o čemu ovisi osnovanost tužiteljevog zahtjeva za isplatom
10. Istaknut je i prigovor zastare.
11. Čitanjem ugovor o kreditu broj 46006/06 od 29. lipnja 2006., utvrđeno je :
- da je odobrena isplata 23.650,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita
- da je člankom 4. ugovora o kreditu određeno da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 3,00% a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisivanju ugovora
- da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima protuvrijednosti u iznosu od 357,11 CHF
- da se radi o nenamjenskom kreditu
- da je rok otplate 84 mjeseci.
12. Iz pisanog nalaza i mišljenja sudskog vještaka Marijana Jovića od 21. studenoga 2025. proizlazi da su Tužitelj (kao korisnik) i Tuženik (kao kreditor) sklopili ugovor o kreditu broj46006/06. Za plaćanje anuiteta je korišten prodajni tečaj kreditora važeći na dan dospijeća ili u slučaju kašnjenja na dan plaćanja. Tužitelj je kao korisnik kredita zbog primjene valutne klauzule i mijenjanja tečaja CHF u odnosu na kunu u razdoblju cjelokupne otplate platio pojedinačne veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjen tečaj CHF u odnosu na kunu prema kojem je kredit isplaćen ukupnom iznosu 3.557,55 eura primjenom fiksnog tečaja konverzije. Navedeni iznosi su kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita
Pri isplati je tuženik od tužitelja naplatio 427,12 eura na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva.
Izračun tzv. negativne razlike
Tužitelj je kao korisnik kredita zbog primjene valutne klauzule i mijenjanja tečaja CHF u odnosu na kunu, za vrijeme nižeg tečaja od tečaja po kojem je isplaćen kredit, platio pojedinačne manje iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjen tečaj CHF u odnosu na kunu prema kojem je kredit isplaćen ukupnom iznosu od 34,87 eura. Navedeni iznosi su kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita. Prikaz pojedinačnih mjesečnih iznosa.
13. Nakon ovako provedenog dokaznog postupka, savjesne ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, ovaj sud tužbeni zahtjev smatra osnovanim.
14. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditnima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a Vrhovni sud RH svojom odlukom pod poslovnim brojem Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbio je reviziju kao neosnovanu.
14.1. Naprijed navedeni postupak pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača - POTROŠAČ protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno članku 502. c) Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 26/1991., 34/1991., 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019. i 80/2022.; dalje: ZPP-a), pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu sa člankom 138. a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012. i 56/2013.) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavak 1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
14.2. Vrhovni sud RH se u svojoj odluci Rev-2221/2018-10. od 3. rujna 2019. u odnosu na nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditima vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak u cijelosti se pozvao na obrazloženje presude Visokog trgovačkog suda Pž-6632/2017-2010. Visoki trgovački sud je utvrdio da se o ugovornim odredbama kojim se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da su odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak jasne iako ne sadrže sintagmu "valutna klauzula u švicarskim francima". Nadalje, Visoki trgovački sud utvrđuje i da se ugovorne odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nalaze na prvim stranicama ugovora, nisu pisane sitnim slovima pa su zbog toga lako uočljive, ali prosječnom potrošaču nisu razumljive, protivne su načelu savjesnosti i poštenja.
14.3. U odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske je utvrđeno, međuostalima, da je uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora, ocijeniti ako je to moguće, jesu li ugovorne stranke ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici i učinili. Utvrđeno je i da tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu, korisnici kredita javnim bilježnicima očito nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, iz čega je jasno da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz članka 58. Zakona o javnom bilježništvu. Pravomoćno je utvrđeno i to da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.
Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori o stambenim kreditima su u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.
14.4. Tuženik u ovom postupku tvrdi da je tužiteljica, kao i svi potrošači, bio dovoljno informirana i svjesna da postoji rizik prilikom podizanja kredita kojim se glavnica kredita veže uz stranu valutu. Tužiteljica je potpisom Ugovora potvrdila da je upoznata sa promjenjivosti tečaja te je svjesno i dobrovoljno preuzela rizik sklapanja takvog ugovora.
Kako se odluka o nepoštenosti odredbi potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da pojedinom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi na određivanje njegove ugovorne obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristupio na sklapanje takvog ugovora (U-III-5458/21. od 30. lipnja 2022.).
S obzirom na poslovnu praksu i običaje koji su prevladavali u utuženom vremenu, s obzirom na interne akte banke, a uvažavajući pri tom i sadržaj te narav informacija koje su potrošaču trebale biti dane, banka je mogla predočiti dopunska dokazna sredstva u pisanom obliku koja potvrđuju da su potrošaču dane odgovarajuće obavijesti, a u nedostatku pisanih dokaza, nije moguće utvrditi jesu li obavijesti dane i jesu li, ako su doista dane, obavijesti bile odgovarajuće kako bi se pristanak na sklapanje ugovora mogao smatrati "informiranim", ovaj sud, a na temelju pravila o teretu dokazivanja i članka 221. a) ZPP-a smatra da odgovarajuće obavijesti nisu dane, a s obzirom na to da je teret dokaza o obaviještenosti potrošača na bankama.
15. Na temelju naprijed navedenih utvrđenja sud zaključuje da se o osporenoj ugovornoj odredbi nije moglo pojedinačno pregovarati, niti je prosječnom, niti pojedinačnom potrošaču, tužiteljici, razumljiva uslijed izostanka odgovarajućih obavijesti, uzrokuje znatnu neravnotežu u međusobnim pravima i obvezama, protivne su načelu savjesnosti i poštenja te su kao takve ništetne, a sve na temelju članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (2003.), odnosno članka 102. Zakona o zaštiti potrošača.
16. Nadalje, posebno se ističe da izvršenjem Ugovora o kreditu nije mogao nestati uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi o valuti CHF jer je navedena odredba bila ništetna i nepoštena već od dana sklapanja Ugovora o kreditu, dakle ex tunc pa time nisu ni mogle postati naknadno valjane ispunjenjem ugovora. U tom pogledu člankom 326. stavak 1. ZOO-a predviđeno je da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a sukladno članku 326. stavak 2. ZOO-a ništetnost se ne može isticati samo ako su kumulativno ispunjene sljedeće pretpostavke: da je ugovor u cijelosti ispunjen, a uzrok ništetnosti je bila zabrana manjeg značaja. Budući da je u predmetnom slučaju tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zajamčene Direktivom 93/13 EEZ i Zakonom o zaštiti potrošača, što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na štetu potrošača, sasvim je jasno da u ovom slučaju nema govora o tome da bi uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja pa je jasno da nisu ispunjene pretpostavke iz članka 326. stavak 2. ZOO-a. Prema tome, bez obzira na činjenicu što je tužitelj u cijelosti otplatio predmetni Ugovor o kreditu, tužitelj ni u kojem slučaju nije izgubio pravo isticati ništetnost spornih ugovornih odredbi i isplatu preplaćenih iznosa, a što je u skladu i s pravnim shvaćanjem VSRH- a.
17. S obzirom da je odredba ugovora o kreditu, a odnosi se na valutnu klauzulu utvrđena ništetnom, to tužiteljica ima pravo potraživati neosnovano stečeno po tom ugovoru u skladu sa propisom članka 1111. ZOO-a.
17.1. Na okolnost utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je proveo vještačenje po sudskom vještaku Marijanu Joviću te je sudski vještak 21. studenoga 2025. izradio pisani nalaz i mišljenje sukladno nalogu suda koji je stručan, temeljit i objektivan, a ni stranke nisu imali primjedbi na isti te ga u cijelosti kao takvog prihvaća i ovaj sud.
17.2. Slijedom iznesenog, sud je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev na isplatu zatraženog iznosa.
18. Prigovor zastare nije osnovan.
18.1. Naime, zastarni rok u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno u povodu pokretanja parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača počinje teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu kolektivne tužbe, jer je pokretanjem te parnice došlo do prekida zastare te je zastara počela teći iz početka. Takav stav izražen je u objedinjenom pravnom shvaćanju sjednice Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 1. ožujka 2022.
Stoga, budući da se odredbe o ništetnosti ugovora primjenjuju i u slučaju djelomične ništetnosti ugovora tj. nišetnosti pojedinih ugovornih odredbi, zahtjev za povrat preplaćenih iznosa nije u zastari jer je tužba podnesena prije isteka roka od 5 godina od dana utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž- 6632/17. od 14. lipnja 2018.
Slijedom iznesenog nije nastupila zastara prava potraživanja plaćenog na temelju ugovora od 29. lipnja 2026.
19. Cijeneći sadržaj članka 323. stavak 1. ZOO kojom je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje i utvrđeno činjenično stanje da je tužitelj u ovom postupku zahtijevao samo tzv. „pozitivu razliku“ preplaćenog osnovom ništetne ugovorne odredbe i da je svoju ugovornu obvezu redovito ispunjavao prema pravilima i uvjetima tuženika, to u okolnostima konkretnog slučaja tužitelj primjenom ove zakonske odredbe nije ništa dužan vratiti tuženiku, a niti je to dužan po pravilima o stjecanju bez osnove (članak 1111. ZOO) budući od tuženika ništa, pa ni tzv. „negativnu razliku“ nije stekao pa bi za slučaj umanjenja tužiteljevog zahtjeva za tzv. „negativnu razliku“ zapravo došlo do nepravičnog umanjenja njegove imovine, a što je u suprotnosti sa člankom 1. Protokola broj 1 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori“, broj: 18/1997-13/2017).
20. Prema odredbi članka 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
U konkretnom slučaju sasvim je evidentno da je tuženik nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja uzimajući u obzir da je isti bio svjestan sadržaja predmetnog ugovora, njegovih odredbi kao i što svaka od njih propisuje, a koji ugovor uz sve navedeno predstavlja i tipski ugovor te je sasvim razvidno da tuženik nije poštovao sadržaj istoga. Naime radi se o formalnom (tipskom) ugovoru te je tuženik ugovorna stranka predmetnog Ugovora sklopljenog s ovdje tužiteljem. Slijedom navedenoga, kao ugovorna stranka Ugovora tuženik je bio dužan poštivati sve odredbe Ugovora pa tako i uvjete kreditiranja, a što isti nije učinio. Ovaj sud stoga smatra da je tuženik u konkretnom slučaju bio nepošteni stjecatelj te tužitelj ima pravo na kamate od dana isplate svakog pojedinog anuiteta (Gž Zd-1477/2016-4).
Dakle, tužitelju pripadaju kamate na dosuđeni iznos od dana stjecanja.
21. Vrhovni sud RH je 26. travnja 2021. zauzeo je pravno shvaćanje koje glasi: "Smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično je povlačenje tužbe iz članka 193. ZPP-a za koje, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, (uvijek) je potreban pristanak tuženika). Tužitelj je podneskom od 27. ožujka 2026., nakon provedenog vještačenja, postavio tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 3.984,67 eura, što predstavlja djelomično povlačenje tužbe za iznos od 205,33 eura (u tužbi je potraživao 4.190,00 eura). Tuženik se nije izričito usprotivio djelomičnom povlačenju tužbe niti je potraživao trošak za smanjeni dio.
Slijedom iznesenog, sud je dužan odlučiti i o navedenom dijelu tužbenog zahtjeva, radi čega je, a na temelju članka 193. ZPP-a, odlučeno kao u izreci rješenja pod točkom I. (tako i ŽS Pula Gž-1405/2021. i ŽS ZG Gž-1341/2022. od 13. prosinca 2022.).
22. Naknada za obradu kreditnog zahtjeva
22.1. U konkretnom slučaju treba poći od odredaba Zakona o zaštiti potrošača/2003. koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, koji je u članku 81. stavak 1., 2. i 4. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, što je slučaj, a da ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati, dok je člankom 87. stavak 1. ZZP/03., bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.
22.2. Prema članku 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je i člankom 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene.
22.3. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB
Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je:
„
Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.
Članak 3. stavak 1. Direktive 93/2013. treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“.
22.4. Za napomenuti je da se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.
22.5. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama), implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/2012).
22.6. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u članku 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.
22.7. Prema shvaćanju ovog suda to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-715/2024-2 od 22. svibnja 2024.).
22.8. Ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe, kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.
22.9. Polazeći od toga da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je sukladno članku 295. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015. i 29/2018.; dalje: ZOO) i predmetni Ugovor o namjenskom kreditu, pojavljuju kao "slabija strana", jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbu članka 5. predmetnog ugovora o kreditu, kojom je ugovorena jednokratna naknada u visini od 3,00 % od iznosa kredita, a koja se naplaćuje prilikom potpisa ugovora, stava da ta ugovorna odredba ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno "glavni predmet ugovora", što rezultira time da se na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti.
22.10. Tijekom ovog postupka tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o jednokratnoj naknadi u visini od 3,00 % od iznosa kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača.
22.11. Polazeći od toga da je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena jednokratna naknada u visini od 3,00 % od iznosa kredita, a koja se naplaćuje jednokratno odmah po potpisivanju ugovora, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, potrošača te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna. Ovdje je dodatno za navesti, kako sama činjenica što je jednokratna naknada ugovorena u visini od 3,00% od iznosa kredita, dakle određena je u postotku od odobrenog iznosa kredita, dodatno dovodi tužiteljicu kao korisnika kredit u neravnopravan položaj.
22.12. Iako je tuženik, trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita imao određene troškove, koji se "pokrivaju" tom naknadom, isti tijekom ovog postupka nije sa uspjehom dokazao koji su to troškovi. Obzirom da je navedena naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, proizlazi da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Naprotiv, da su zaista ugovorenim naknadama za obradu zahtjeva i odobravanje kredita "pokriveni", odnosno plaćeni stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita.
22.13. Uzrokuje li se predmetnom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu potrošača, prema stavu ovog suda, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene jednokratne naknade u visini od 3,00%, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Predmetni ugovor o kreditu zaključen na tipskom obrascu što znači da bez predmetne naknade nije bilo moguće sklopiti ugovor.
22.14. Tuženik tijekom postupka nije niti pokušao dokazati opravdanost sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita, jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu, iz čega proizlazi zaključak da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je isti imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita.
22.15. Sud EU u Direktivi Vijeća 93/13/EEZ detaljno je tumačio opće pretpostavke nepoštenosti ugovorne odredbe iz članka 3/1 Direktive 93/13 EEZ, redoslijed utvrđivanja i njihovu međusobnu vezu, ali je konkretno tumačio i posebne kriterije. Tumačenjem pretpostavki nepoštenosti iz članka 3/1 Direktive 93/13 EEZ, Sud EU je odredio pravila za provođenje testa ravnoteže te testa nesavjesnosti koji se provodi kako bi se utvrdilo je li znatna neravnoteža u pravima i obvezama trgovca i potrošača na štetu potrošača posljedica nesavjesnog postupanja trgovca odnosno zlouporabe njegove jače pregovaračke pozicije prilikom sklapanja ugovora, da bi nakon presude I, nastavio razvijati test znatne neravnoteže, kao što je to učinjeno i na naprijed opisani način, u bitnom tumačeći kako se neravnoteža u pravima i obvezama trgovca i potrošača na štetu potrošača provodi komparativnom analizom pravnog položaja potrošača u odnosu na spornu ugovornu obvezu, s pravnim položajem koju bi potrošač imao da ta sporna odredba nije bila ugovorena i da se primjenjuje dispozitivna norma mjerodavnog prava.
22.15.1.Također, praksa Suda EU je odraz ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banku), kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Upravo zbog tog slabijeg položaja potrošača Direktiva 93/13/EEZ obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena.
22.15.2.Stajališta Suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ jasno naglašavaju važnost obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama te da je takvo obavještavanje od bitne važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanje ugovora s takvim ugovornim odredbama
22.16. Zaključno, nije bilo sporno da je tužiteljica potrošač, s time da i iz predmetnog ugovora o kreditu jasno proizlazi da je kao korisnik kredita navedena tužiteljica kao fizička osoba pa je svojstvo tužiteljice kao potrošača potvrđeno i sadržajem predmetnog ugovora o kreditu, dok iz rezultata provedenog postupka proizlazi i to da je u konkretnom slučaju riječ o ugovoru čiji je sadržaj tuženik unaprijed formulirao, Tuženik nije niti dokazivao (na tuženiku je teret dokazivanja činjenica koje joj idu u prilog u skladu s člankom 219. stavak 1. i članka 220. stavak 1. ZPP-a) da je u fazi pregovaranja i zaključivanja predmetnog ugovora o kreditu tužiteljici, kao korisniku kredita, dala dovoljno informacija koje su bile važne za donošenje informirane odluke o sklapanju predmetnog ugovora o kreditu te da je tužiteljicu informirala o uvjetima i parametrima koji su utjecali na određivanje postotka predmetne naknade i na taj način vodila računa i o interesima tužiteljice. Nije dokazivala niti to da se o spornoj odredbi ugovora pojedinačno s tužiteljicom pregovaralo, tužiteljica tvrdi da nije, a neupitno je da je navedena odredba u standardni ugovor ušla na inicijativu tužene. Iz navedenog jasno slijedi da je u konkretnom slučaju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužiteljici, kao potrošaču, nametnuta obveza koju ona u vrijeme sklapanja ugovora objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu te da je tužiteljica bila u ovisnom položaju u odnosu na tuženu koja je sklapanje ugovora uvjetovala odredbama koje je sama formulirala, bez utjecaja druge ugovorne strane, na koji način je ta ugovorna odredba prouzročila značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužiteljice, kao potrošača, čime se takva odredba ukazuje nepoštenom i ništetnom.
23. Odluka o parničnom trošku se temelji na članku 154. stavak 1. i članku 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 26/1991., 34/1991., 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.; dalje: ZPP-a) i u skladu s Odvjetničkom tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe 100 bodova, za zastupanje na ročištima od 24. rujna 2025. i 13. travnja 2026. po 100 bodova, trošak sastava podnesaka od 12. rujna 2025. i 27. ožujka 2026. po 100 bodova, odnosno ukupno 500 bodova, što pri vrijednosti boda s paušalom od 2,00 eura daje iznos od 1.000,00 eura. Na navedeni iznos treba pridodati 25 % PDV-a u iznosu od 250,00 eura pa se dolazi do iznosa od 1.250,00 eura. Tužiteljici je priznat trošak vještačenja u iznosu od 400,00 eura. Dakle, tužiteljici je priznat ukupan trošak u iznosu od 1.650,00 eura.
24. Odluka o zateznim kamatama donesena je u skladu s odredbom članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021. i 114/2022.; dalje: ZOO) i u skladu s Uredbom o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/2022.).
25. Slijedom iznesenog, odlučeno je kao u izreci.
Split, 6. srpnja 2026.
SUTKINJA
JELENA LONČAR
PRAVNA POUKA:
Protiv ove odluke dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.
Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.
DNA:
- pun. tužitelja
- pun. tuženika
- u spis
