Poslovni broj P-429/2025-9

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U VELIKOJ GORICI

Velika Gorica, Trg kralja Tomislava 36

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Velikoj Gorici, po sutkinji Zorani Matešić, u pravnoj stvari tužitelja ŽO, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Marko Mučnjak, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženice ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., OIB: 23057039320, Jadranski Trg 3/a, Rijeka, koju zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 22. svibnja 2026. u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženice, u smislu odredbe čl. 335. st. 4. ZPP, 6. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 10. Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51404607-5104362655, sklopljenog između tužitelja ŽO, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao korisnika kredita i tuženice ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., OIB:23057039320, Jadranski Trg 3/a, Rijeka, kao kreditora, a kojom je odredbom ugovoreno : „ Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,500% (dvacijelihpedesetposto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno= 250,00 HRK (dvjestopedeset HRK) obračunate s datumom Ugovora.“

II. Nalaže se tuženici ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., OIB:23057039320, Jadranski Trg 3/a, Rijeka, da tužitelju ŽO, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 803,10 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 6. srpnja 2026. pa do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 39,75 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 6. srpnja 2026. pa do isplate kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tuženice ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., OIB:23057039320 za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 500,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 6. srpnja 2026. pa do isplate kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 11. kolovoza 2009. s tuženicom sklopio ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51404607-5104362655. Navedenim kreditom tužitelju je stavljen na raspolaganje iznos od 20.000,00 eura u protuvrijednosti u kunama obračunata po srednjem tečaju tuženice na dan isplate kredita. Tužitelj ističe kako je odredba iz članka 10. Ugovora nepoštena i ništetna ugovorna odredba. Naime, odredbom članka 10. Ugovora određeno je: „ Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,500% ( dvacijelihpedesetposto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno= 250,00 HRK ( dvjestopedeset HRK) obračunate s datumom Ugovora.“ Ističe da je sukladno odredbi članka 1021. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05., 41/08., 125/11., 29/18, 126/21., 114/22., 156/22, 145/23., 155/23 – dalje ZOO) tuženica temeljem ugovora o kreditu bila ovlaštena od tužitelja kao korisnika kredita naplatiti, glavnica i ugovorene kamate, kao i to da tuženica nije imala zakonsko uporište od tužitelja naplatiti nikakvu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, tj. tuženica je u predmetni ugovor o kreditu uvrstila odredbu koja je suprotna članku 1021. ZOO-a, odnosno prisilnim propisima Republike Hrvatske, te je navedena odredba zbog toga ništetna. Tužitelj je zbog korištenja ništetne odredbe sadržane u članka 10. Ugovora tuženici bio dužan i uplatio je iznos od 3.660,00 kuna / 500,00 eura. Nadalje navodi da je odredbama članka 59. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP) propisno da ugovor o potrošačkom zajmu, između ostaloga, mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Odredbama članka 81. stavak 1. ZZP-a, propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno nače lu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, Nadalje, odredbama članka 81. stavak 2. ZZP-a je propisano da smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, dok je u stavku 3. istog članka ZZP-a propisano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Tužitelj naglašava kako on s tuženicom nikada nije pojedinačno pregovarao o bilo kojoj odredbi Ugovora o kreditu, neovisno o tome radi li se o odredbama o promjenjivosti kamatne stope sukladno jednostranoj odluci tuženice ili pak o odredbama koje se odnose na naplatu naknada za obradu kredita, pa zbog toga smatra kako je odredba Ugovora o kreditu u pogledu naplate naknade za obradu kreditnog zahtjeva ništetna ugovorna odredba. Predlaže prihvatiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude pa do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženica ističe kako u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev. Predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, te da mu se naknadi trošak parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja pa do isplate.

3. U tijeku dokaznog postupka sud je izveo dokaze uvidom i čitanjem u Ugovor o kreditu od 11. kolovoza 2009. (list 4-6 spisa), obračun naknade za bankarske usluge (list 7 spisa), te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke u postupku (list 16- 17 spisa).

4. Ocjenjujući rezultate izvedenih dokaza, u skladu s odredbom člankom 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 dalje ZPP) sud je utvrdio da je zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti.

5. Između stranka nije sporno da je tužitelj je s tuženicom 11. kolovoza 2009 . sklopio Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51404607-5104362655 kojim je tuženica tužitelju stavila na raspolaganje iznos kunske protuvrijednosti od 20.000,00 eura.

5.1. Stranke su na ročištu održanom 22. svibnja 2026. (list 16 spisa) učinile nespornim da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu od 11. kolovoza 2009., naplaćena od strane tuženice tužitelju jednokratna nagrada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 3.660,00 kuna/ 485,77 eura.

6. Među strankama je sporna osnovanost tužbenog zahtjeva.

7. Uvidom u ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51404607-5104362655 (list 4 – 6 spisa) utvrđeno je da su ga 11. kolovoza 2009. sklopili tuženica kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita. Taj ugovor je sklopljen na iznos od 20.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženice na dan isplate kredita. Prema članku 3. namjena kredita je bio gotovinski kredit. Sporna odredba je sadržana u članku 10. ugovora o kreditu koja glasi: „ Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,500% (dvacijelihpedesetposto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno= 250,00 HRK (dvjestopedeset HRK) obračunate s datumom Ugovora.“

8. Tužitelj saslušan kao stranka u postupku u bitnom je iskazao da je ugovor o kreditu, a koji se nalazi na stranicama od 4-7 spisa sklopio s tuženicom 11. kolovoza 2009. iz razloga što mu je bio potreban novac za renoviranje kuće, kao i da u toj kući i dan danas stanuje sa svojom obitelji. Kada je došao sklopiti ugovor o kreditu, taj ugovor o kreditu je bio tipski. On nije mogao utjecati na pojedine odredbe tog ugovor o kreditu, niti mu je bankarica u banci posebno objašnjavala pojedine odredbe tog ugovora o kreditu. On je dobio već pripremljeni ugovor kojeg je na početku pročitao. Sjeća se da je tada pogledao iznos koji mora platiti i koliko će mu biti otplata kredita jer mu je u tom trenutku to bilo najbitnije. Sjeća se da mu je bankarica dala pripremljeni ugovor. Zna da je rekla da je nekakva naknada, međutim ista ju nije posebno njemu objašnjavala i on je s obzirom da nije bankar mislio da je to normalno da se treba platiti naknada. Bankarica mu nije posebno rekla zašto tu naknadu mora platiti i navodi da se on ne sjeća da bi mu bankarica tada rekla da će mu s obzirom da mora plaćati naknadu uvećati se i rata kredita. Prilikom sklapanja ugovora nisu mu pokazani nikakvi interni akti banke. Njemu tom prilikom nije rečen koliki je iznos jednokratne naknade za obradu kredita, sjeća se da je bankarica govorila o nekakvim postotcima od 2,5%, međutim nije mu rekla točan iznos.

9. Odredbom članka 1021. ZOO-a propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Nadalje, temeljem odredbe članka 99. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009., 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, 41/2014- dalje ZZP) propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

10. Prema članku 4. stavak 2 Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13/EEZ) procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi se na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. U presudi Suda Europske Unije poslovni broj C- 224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. utvrđen je točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ pa se tako ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora“ trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju dok odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom.

11. Predmet ovog spora je jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva i ona prema ocjeni ovog suda ne predstavlja predmet ugovora o kreditu jer se on odnosi na bitne činidbe ugovora koje definiraju bit ugovornog odnosa tj. koje taj ugovor čine baš ugovorom o kreditu, a nije ni cijena jer su prema odredbi članka 1021. ZOO-a cijena ugovora o kreditu ugovorene kamate. Jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva se prema tome i u smislu odredbe članka 4. stavak 2. Direktive 93/13/EEZ smatra akcesornom odredbom i dopušteno je ocjenjivati je li odredba o toj naknadi poštena bez ograničenja iz članka 99. ZZP-a i članka 4. stavak 2 Direktive 93/13/EEZ pa je u nastavku potrebno provesti test nepoštenosti sporne odredbe.

12. Stoga temeljem odredbe članka 96. stavak 1. ZZP-a i članka 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Na temelju iskaza tužitelja, kojeg je sud u cijelosti prihvatio jer je iskazivao logično, životno i neposredno uvjerljivo, sud je utvrdio da je tuženica tužitelju dala prethodno formulirani, tipski, standardni ugovor pa je skladno s člankom 96. stavak 2 ZZP-a utvrdio sud utvrdio da stranke nisu pojedinačno pregovarale o odredbi o naknadama uključujući i jednokratnu naknadu za obradu kredita. Ovdje treba istaknuti da je prema odredbi članka 96. stavak 4. ZZP-a na tuženici kao trgovcu teret dokaza ako tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru po jedinačno pregovaralo, a tuženica to nije dokazala u ovom sporu.

13. Kao što je već navedeno, među strankama nije sporno da je tužitelju naplaćena jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 3.660,00 kuna/ 485,77 eura. U tekstu predmetnog ugovora nije naveden iznos te naknade, nego je u članku 10. ugovora o kreditu samo navedeno da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 2,500% (dvacijelihpedesetposto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno= 250,00 HRK (dvjestopedeset HRK) obračunate s datumom Ugovora, a u ugovoru nije naveden konkretan opis troškova ni usluga koje se podmiruju plaćanjem te naknade u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Prema ocjeni ovog suda ti troškovi i usluge koji se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu razumljivi, a pogotovo nije razumno zaključiti da bi se ti troškovi namirivali naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita jer je za očekivati da su troškovi poput troškova uredskog materijala, informatičke opreme i korištenja energenata koji bi mogli biti obuhvaćeni tom naknadom jednaki za sve kredite neovisno o iznosu pojedinog odobrenog kredita. Ovaj sud stoga ocjenjuje da određivanje jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2,500% od iznosa kredita iako je transparentno, jer je tužitelj mogao znati iznos te naknade u vrijeme sklapanja kredita nije jasno.

14. U presudi Suda Europske Unije poslovni broj C- 224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. navedeno je i da članak 3. stavak 1. Direktive EEZ 93/13, koji je istovjetan članku 96 stavak 1. ZZP-a, treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, a to treba provjeriti sud koji provodi postupak. U konkretnom slučaju tuženica nije predlagala nikakve dokaze pa nije ni dokazala da naplaćena jednokratna nagrada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

15. Prema ocjeni ovog suda odredba članka 10. predmetnog ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da se korisnik kredita plaća jednokratnu naknadu u visini od 2,500% od iznosa kredita je nepoštena ugovorna odredba jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i unaprijed ju je formulirala tuženica kao trgovac, s tim da tužitelj kao potrošač nije imao niti je mogao imati utjecaja na njen sadržaj pa je takva odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, a protivno načelu savjesnosti i poštenja. Tužitelju je banka kao jača ugovorna strana u konkretnom pravnom odnosu nametnula plaćanje jednokratne naknade, povrh preuzete obveze vraćanja pozajmljenog iznosa uvećanog za ugovorene kamate, s tim da iz predmetnog ugovora uopće nije jasno što se tom naknadom podmiruje ni koliko ona iznosi, a nije jasno ni kakve su to ostale naknade i troškove koje bi tužitelj bio dužan platiti, što je sve protivno načelu savjesnosti i poštenja. Takva nepoštena odredba je prema članku 102. stavak 1. ZZP-a ništetna.

16. Stoga je sud prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem tužitelj traži da se utvrdi da je ništetna odredba predmetnog ugovora iz članka 10. predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena obveza plaćanja naknade za obradu kredita, te je odlučeno kao pod točkom I. izreke.

17. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP budući da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu. Trošak tužitelja odnosi se na zastupanje po punomoćniku odvjetniku koji je određen Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( Narodne novine broj 138/2023, 107/2025 - dalje Tarifa) a sukladno vrijednosti predmeta spora, te prema priloženom troškovniku . Tako je tužitelju priznat zatraženi trošak za sastav tužbe od 28. listopada 2025 . prema Tbr. 7/1 Tarife od 100 bodova, pristup na ročište 14. travnja 2026. prema Tbr. 9/1 Tarife od 100 bodova, pristup na ročište 22. svibnja 2026. prema Tbr. 9/1 Tarife od 100 bodova, odnosno ukupno 300 bodova. Cijeneći da je vrijednost jednog boda 2,00 eura tužitelju je priznat trošak od 600,00 eura, a koji uvećan za trošak PDV-a od 25 % u iznosu od 150,00 eura ukupno iznosi 750,00 eura, a koji iznos je uvećan za trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 26,55 eura, pa je stoga tužitelju valjalo dosuditi sveukupan iznos od 803,10 eura, te je odlučeno kao pod točkom II. izreke.

18. Odluka o kamatama na dosuđeni parnični trošak temelji se na odredbi članka 151. stavak 3. ZPP, a u visini određenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05., 41/08., 125/11., 29/18., 126/21., 114/22 i 156/22).

19. Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u ukupnom iznosu od 39,75 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 6. srpnja 2026. pa do isplate. Naime, tužitelju nije priznat iznos sudske pristojbe na presudu preko dosuđenog iznosa od 26,55 eura iz razloga što tužitelj nije u obvezi platiti veći iznos od dosuđenog. te je odlučeno kao pod točkom III. izreke.

20. Odbijen je zahtjev tuženice za naknadu troškova parničnog postupka u ukupnom iznosu od 500,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 6. srpnja 2026. pa do isplate sukladno članku 154. stavak 1. ZPP iz razloga što ista nije uspjela u sporu, te je odlučeno kao pod točkom IV. izreke.

Velika Gorica, 6. srpnja 2026.

Sutkinja:

Zorana Matešić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira je li na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi pisano putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, a o žalbi odlučuje županijski sud.