Poslovni broj P-90/2026-12

Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Stalna služba u Županji

Veliki kraj 48

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, Stalna služba u Županji, OIB: 77561654785, po sucu Anici Pastović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĐC, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Hrvoju Šutalo, odvjetniku u Vinkovcima, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupane po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 8. lipnja 2026. u prisutnosti tužitelja s punomoćnikom a u odsutnosti tuženika, te nakon ročišta na kojem je donesena i objavljena presuda 6. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužitelj s tužbenim zahtjevom koji glasi:

"I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 5140060250- 69600014099/2006, od 17. ožujka 2006., sklopljenog između tužitelja ĐC, iz Đ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika ADDIKO BANK d. d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, pravni sljednik Slavonske banke d.d. Osijek, Osijek, Kapucinska 29, sadržana u članku 7. Ugovora o kreditu, a koja glasi:

„Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50 % jednokratno, unaprijed. Ujedno se obvezuje platiti i sve troškove u svezi javnobilježničkih i sudskih pristojbi, kao i druge eventualno nastale troškove.“

II. Nalaže se tuženoj ADDIKO BANK d. d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB : 14036333877, pravni sljednik Slavonske banke d.d. Osijek, Osijek, Kapucinska 29, da tužitelju ĐC, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s naslova povrata preplaćenog iznosa temeljem ništetne odredbe o naknadi izvrši isplatu novčanog iznosa od 445,57 EUR, sa zateznim kamatama koje teku počevši od 27. ožujka 2006. po kamatnoj stopi u visini 15% godišnje do 31. prosinca 2007., nadalje u visini eskontne stope HNB-a važeće zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., nadalje u visini prosječne kamatne stope na stanje kredita nefinancijskih trgovačkih društava za referentno razdoblje dulje od godine dana uvećane za tri postotna poena do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. pa nadalje do isplate, u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamate na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženoj ADDIKO BANK d. d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, pravni sljednik Slavonske banke d.d. Osijek, Osijek, Kapucinska 29, da tužitelju ĐC, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnične troškove sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude do isplate, u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamate na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana."

II. Nalaže se tužitelju ĐC, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da tuženiku ADDIKO BANK d. d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, naknadi parnične troškove u iznosu od 250,00 eura (dvjestopedeseteura), u roku od 15 dana.

III. Odbija se tuženik sa zatraženim, troškom parničnog postupka preko dosuđenog iznosa od 250,00 eura do zatraženog iznosa od 353,09 eura.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita, zaključio 17. ožujka 2006. sa Slavonskom bankom d.d. Osijek, kao kreditorom Ugovor o kreditu broj 514006025069600014099/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (u daljem tekstu Ugovor o kreditu) zasnivanjem založnog prava na nekretninama (uz valutnu klauzulu u CHF) kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje iznos od 55.500,00 CHF koji će se isplatiti u protuvrijednosti u kn po srednjem deviznom tečaju HNB-a, na dan korištenja kredita, na rok otplate od 9 godina.

1.1. Nadalje tužitelj navodi da je čl. 7. Ugovora o kreditu ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga koja je u to vrijeme iznosila 1,50% jednokratno, unaprijed, o kojoj odredbi nije se pregovaralo, nego je ta odredba ponuđena u naprijed formuliranom tzv. „tipskom ugovoru“, po načelu uzmi ili ostavi, te nije ugovorena u dobroj vjeri, a prouzročila je neravnotežu na štetu tužitelja kao korisnika kredita.

1.2. Također tužitelj u tužbi navodi da odredba o naknadi za obradu kredita iako jasna i uočljiva, bila je unaprijed formulirana od strane banke, te na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja te je ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pri tom navodi da njemu nije bila razjašnjena relacija (ekonomska opravdanost) odnosa između iznosa naknade i pruženih usluga, u smislu da nije bilo razjašnjeno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita, zbog čega je navedena naknada suprotna čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 u daljem tekstu ZOO) načelu savjesnosti i poštenja, čl. 6. ZOO-a (zabrani zlouporabe prava), čl. 7. ZOO-a (načelu jednake vrijednosti činidaba) i čl. 8. ZOO-a (zabrani prouzročenja štete), te čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, kao i sudskoj praksi suda EU u spojenim predmetima (C- 84/19, C-222/19 i C-252/19), te Vrhovnopg suda Republike Hrvatske izraženoj u presudi broj: Rev 673/2023 od 13. veljače 2024. gdje je iznio pravno shvaćanje Direktive 2008/48 i točku I. Priloga I.

1.3. Nadalje tužitelj u tužbi navodi da je tuženik tužitelju, temeljem čl. 7. Ugovora o kreditu, naplatio naknadu u iznosu od 721,50 CHF, odnosno (1 CHF x 4,653024 = 3.357,16 HRK) 445,57 EUR, a takvo postupanje tužene protivno je prisilnim propisima, a podredno i moralu društva o čemu se očitovao i Ustavni sud u rješenjima, broj: U-III- 2521/2015 od 13.12.2016. g. i U-I-3685/2015. od 04.04.2017.

1.4. Sukladno navedenom, tužitelj traži od tuženika povrat naplaćenog iznosa koje je preplatio temeljem ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita, te predlaže sudu da po provedenom postupku donese presudu kojom će utvrditi ništetnom odredba Ugovora o kreditu sadržanu u članku 7. Ugovora o kreditu, kojom se Korisnik kredita obvezao platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50 % jednokratno, unaprijed, te kojom se obvezao platiti i sve troškove u svezi javnobilježničkih i sudskih pristojbi, kao i druge eventualno nastale troškove, te predlaže da sud obveže tuženika da tužitelju s naslova povrata preplaćenog iznosa temeljem ništetne odredbe o naknadi izvrši isplatu novčanog iznosa od 445,57 EUR, sa kamatama od 27.03.2006. kao i da mu naknadi troškove parničnog sa kamatom od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, čini pritom nespornim da je njegov prednik s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu te da je prilikom isplate kredita tužitelju naplaćena jednokratna naknada u iznosu označenom u tužbi, međutim nadalje navodi da prvenstveno ističe prigovor na status potrošača tužitelja jer je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora bio obrtnik i to vlasnik ugostiteljskog obrta [obrt]“, sa adresom u [adresa], pri tom se poziva na odredbu čl 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03. – dalje u tekstu: ZZP/03), te ukazuje na sudsku praksu izraženu u presudi Županijskog suda u Zadru Gž-1202/202 od 13. srpnja 2023., dok se o pitanju dužne pažnje prilikom potpisivanja ugovora poziva na stav Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske izražen u odluci Pž-1558/2017.

2.1. Nadalje tuženik u odgovoru na tužbu ističe da je predmetna odredba Ugovora o kreditu potpuno jasna, lako razumljiva i uočljiva, radi čega ne podliježe testu nepoštenosti iz članka 81 stavka 1. ZZP/03, te navodi da je način na koji je predmetna odredba napisana nesporno daje mogućnost tužitelju da sagleda sve učinke sklapanja Ugovora pa tako i činjenicu da će prilikom isplate biti naplaćena naknada za obradu kredita u visini od 1,50 % (ugovorna transparentnost), pri tom ukazuje da tuženik kao i svaka druga kreditna institucija, prilikom odobravanja kredita ima troškove koji su određeni kroz paušalnu naknadu, te da troškovi obrade, zajedno s ugovorenom kamatom, predstavljaju cijenu predmetnog kredita jer tuženik pruža uslugu kreditiranja, te tuženik smatra da ima pravo naplatiti usluge koje pruža budući da se financira upravo kroz naknade za davanje svojih proizvoda što mu predstavlja izvor iz kojeg se, između ostalog, isplaćuju plaće radnicima, te se poziva na sudsku praksu Županijskog suda u Splitu izraženu u odluci posl. broj Gž-230/2023 od dana 9. veljače 2023. i Visokog trgovačkog suda RH u izražen u odluci posl. broj Pž- 2437/2022 od dana 24. svibnja 2023., u prilog svojih navoda tuženik se poziva i na definiciju instituta efektivne kamatne stope. Naime, Hrvatska narodna banka definira kamatne kako ju određuje Hrvatska narodan banka kada navodi: „Efektivna kamatna stopa jedinstven je način prikazivanja kamatne stope s ciljem transparentnosti i lakše usporedbe uvjeta za odobravanje kredita/depozita kod svih kreditnih institucija i kreditnih unija. Osim nominalne kamatne stope u izračun se uključuju i naknade koje se plaćaju pri odobravanju kredita ili ulaganja depozita te predstavlja realniji prikaz ukupne cijene kredita/depozita.“

2.2. Nadalje tuženik u odgovoru na tužbu navodi, da bi se neka odredba u potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom potrebno je da su kumulativno ispunjeni uvjeti iz čl. 81. ZZP/03 i to: da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

2.3. U odnosu na pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama, tuženik je učinio nespornim da se u predmetnom slučaju radi o tipskom ugovoru (što samo po sebi ne dovodi do zaključka kako se u vezi s ugovornim odredbama nije moglo pregovarati kako tužitelj pogrešno ističe u tužbi), te da se pregovaračka moć potrošača ogleda u njegovom pravu da odabere između različitih ugovornih proizvoda tuženika, njihove cijene te usporedi ponudu na tržištu kako bi odabrao ekonomski i pravno za njega najprihvatljiviju ponudu.

2.4. U odnosu na neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana tuženik ističe da tužitelj pogrešno ističe kako je ugovaranjem sporne naknade došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Takav stav nije utemeljen na zakonu, niti proizlazi iz okolnosti slučaja, te ističe kako je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora, kao i upozorio na činjenicu da će se troškovi obrade odmah naplatiti, u prilog navedenom, tuženik dostavlja presudu Općinskog suda u Puli, Stalna služba u Rovinju, posl. br. P-517/2018 od dana 5. ožujka 2020. navodeći da je tom presudom odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojem se traži utvrđenje ništetnosti odredbi o troškovima obrade kredita, koju presudu je potvrdio Županijski sud u Splitu presudom posl. br. Gž-1215/2020 od 24. veljače 2021.

2.5. Nadalje tuženik navodi da ZZP/03 propisuje značajnu neravnotežu kao pretpostavku nepoštenosti, te ukazuje da je Ugovorom o kreditu odobren i isplaćen iznos od 55.500,00 CHF (u kunskoj protuvrijednosti), a sporna naknada je naplaćena u iznosu od 1,50 %, tako da predmetna naknada ni po čemu ne uzrokuje značajnu neravnotežu, te ističe kako navodi tužitelja da ugovorna odredba ne sadrži jasne informacije o načinu određivanja predmetne naknade odnosno ne sadrži strukturu troškova, tj. od čega se isti sastoje, te da je stoga takva odredba nepoštena te u konačnici i ništetna neosnovani, budući da takva obveza za kreditne institucije nije postojala u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a ne postoji niti danas, te se poziva na sudsku praksu izraženu u suda Europske unije izraženu u predmetu C-565/21, Ciaxabank SA protiv X (ECLI:EU:C:2023:212), kao i u predmetu C-621/17, Kiss protiv CIB Bank (ECLI:EU:C:2019:820).

2.6. Uz gore navedeno tuženik prigovara i postavljenom zahtjevu za plaćanjem zatezne kamate od dana plaćanja predmetne naknade pa do isplate, poziva se na odredbu čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05. – dalje u tekstu: ZOO) navodeći da je on pošteni stjecatelj te ukazuje na stav građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz zapisnika s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/04) održane 5. ožujka 2004.

2.7. Nadalje pored gore navedenog tuženik ističe i prigovor zastare primjenom pravila o stjecanju gdje zastarni rok iznosi pet godina od dana plaćanja, te osporava tužiteljevo eventualno pozivanje na zaključak Građanskog odjela Vrhovnog suda RH donesen na sjednici održanoj 30. siječnja 2020., te ukazuje na odluku Europskog suda u predmetu C-561/21 od 25. travnja 2024. kao i na činjenicu da je od sklapanja ugovora o kreditu prošlo više od 20 godina, tako da podnošenje tužbe nakon proteka 20 godina premašuje razuman period u kojem je tužitelj mogao steći svijest tj. saznanje o ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu.

2.8. Slijedom navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja te ga obveže da naknadi troškove postupka tuženiku.

3. Tužitelj u podnesku od 3. lipnja 2026. očitujući se na navode tuženika iz odgovora na tužbu navodi da mu tuženik osporava status potrošača što nije od značaja budući da on svoju tužbu temelji na ZOO/05 a ne na Zakonu o potrošačima, tako da je taj prigovor irelevantan, osim toga ukazuje da je o istom već odlučeno u postupku koji se vodio na kod ovog suda pod poslovnim brojem P-1071/2019 u kome se odlučivalo o ništetnosti promjenjive kamatne stope i valutne klauzule iz Ugovora o kreditu.

3.1. U preostalom dijelu svog očitovanja iz podneska od 3. lipnja 2026. tužitelj navodi kao i u tužbi po pitanju ništetnosti predmetne naknade, a u odnosu na istaknuti prigovor zastare poziva se na zaključak sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020.

4. U dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom u izvadak iz zemljišnih knjiga s stranice 5-6 spisa, uvidom u otplatni plan s stranice 8-10 sudskog spisa, uvidom u Ugovor o kreditu s stranice 12-19 sudskog spisa, uvidom u nepravomoćnu presudu ovog suda posl. br. P-107/2019-73 od 5. ožujka 2026, te saslušanjem tužitelja.

5. Na temelju ovako provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, sud tužbu smatra neosnovanom, radi čega je presuđeno kao u izreci.

6. Nesporno je:

- da su tužitelj i prednik tuženika Slavonska banka d.d. Osijek zaključili Ugovor o kreditu, temeljem kojeg ugovora je tužitelju kao korisniku kredita stavljen na raspolaganje novčani iznos od 55.500,00 CHF, s tim da je kredit isplaćen u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan korištenja kredita,

- da u čl. 7. Ugovora o kreditu stoji: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50 % jednokratno, unaprijed. Ujedno se obvezuje platiti i sve troškove u svezi javnobilježničkih i sudskih pristojbi, kao i druge eventualno nastale troškove.“,

- da u čl. 2. Ugovora o kreditu stoji da banka odobrava stambeni kredit za kupovinu i adaptaciju poslovnog objekta.

- da tužitelj pravnu osnovu tužbenog zahtjeva pronalazi u odredbama ZOO/05 a ne u ZZP/03.

7. Sporno je među parničnim strankama je li ništetna odredba čl. 7. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga u visi ni od 1,5% te kojima se obvezuje platiti sve troškove javnobilježničkih i sudskih pristojbi kao i druge eventualno nastale troškove.

8. Sporna je pravna osnova tužbenog zahtjev te je li nastupila zastara potraživanja tužitelja dok visina naplaćenog iznosa za tzv. obradu kredita nije sporna niti datum kada je navedena naknada naplaćena.

9. Tužitelj u svom iskazu navodi da je što se tiče predmetnog kredita kod ovog suda ishodio nepravomoćnu presudu posl. br. P-1071/2019-73 od 5. ožujka 2026. kojom su utvrđene ništetnim odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli te kojom je naloženo tuženiku da mu isplati tzv. više plaćene iznose.

9.1. Nesporno je da su nepravomoćnom presudom na koju se poziva tužitelj utvrđene ništetnim odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu temelje odredaba ZOO/05, s obzirom da je utvrđeno da Ugovor o kreditu nije potrošački kredit.

10. Tužitelj vezano za informacije koje je dobio prije potpisivanja Ugovora o kreditu naveo je u svom iskazu da je bio upoznat da je kredit vezan uz valutu CHF ali mu je rečeno da mu se odobrava za njega najpovoljniji kredit, a kredit je sklopio kod prednika tuženika u njegovoj poslovnici u Županji, gdje je od ranije imao otvoren račun, te je s povjerenjem sklopio ugovor o kreditu za koji mu je rečeno da je za njega najpovoljniji. Učinio je nespornim da je Ugovor o kreditu pročitao prije potpisivanja ali je pažnju usredotočio na odredbe o iznosu kredita i rati kredita, tako da predmetnu odredbu nije niti uočio niti ga je službenik u banci upoznao s tom odredbom, te da on gotovinski nije banci nikakve naknade tom prilikom plaćao, a s protekom vremena se obratio odvjetniku vezano za Ugovor o kreditu te je tada shvatio da mu je naplaćena naknada za obradu kreditu u iznosu od 442,57 eura što predstavlja za njega značajan iznos budući da taj iznos premašuje iznos rate kredita.

10.1. Vezano za pitanja tuženika, tužitelj je naveo da je trenutno zaposlen u ugostiteljskom obrtu u vlasništvu njegovog sina, a u vrijeme kad je podigao ovaj kredit također je radio u ugostiteljstvu kao obrtnik koji obrt je zatvorio 31. svibnja 2009., te je naveo da je prije nego što je sklopio ugovor o kreditu imao kredit u PBZ, ponovio je svoje navode da je ugovor o kreditu pročitao bazirajući se na odobreni iznos kredita i visinu rate te da nije uočio predmetnu odredbu, a sada kada pročita predmetnu odredbu navodi da razumije njezin sadržaj s tim da je naglasio da je od sklapanja kredita prošlo 20 godina te da je od 2019. vodio sudski postupak radi istog kredita, uz to je naglasio da mu je kredit odobren po principu uzmi ili ostavi te da je riječ o unaprijed pripremljenom tipskom ugovoru, također je naveo da nije postavljao nikakva pitanja tuženiku vezano za predmetnu naknadu kod sklapanja ugovora o kreditu jer on tu odredbu nije uočio a službenik u banci ga sa tim nije niti upoznao.

11. Odredbom čl. 3. ZOO/05 propisano je kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je odredbom čl. 4. ZOO/05 na koje se poziva tužitelj propisano kako su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

12. Nadalje odredbom čl. 6. ZOO/05 (na koje odredbe se također tužitelj poziva) propisana je zabrana zlouporabe prava na način da je zabranjeno ostvarivanje prava iz obveznog podnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato a odredbom čl. 7. ZOO/05 propisano je da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, dok je odredbom čl. 8. ZOO/05 propisano da je svako dužan suzdržavati se od postupaka kojim se može drugom prouzročiti šteta.

13. Čl. 247. ZOO-a propisano je kako je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.

14. U konkretnom slučaju utvrđeno je kako su Ugovor o kreditu sklopili pravna osoba i obrtnik po kojem je tužitelju odobren stambeni kredit za kupovinu i adaptaciju poslovnog objekta, odnosno utvrđeno je kako se radi o ne potrošačkom ugovoru i kako nije nastupila zastara, a što proizlazi iz Objedinjenog pravnog shvaćanja o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF od 1. ožujka 2022.

15. Sud je utvrdio da čl. 7. Ugovora o kreditu nije ništetan, odnosno kako tuženik nije dužan tužitelju isplatiti iznos od 445,57 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

16. Naime, čl. 7. Ugovora o kreditu propisano je „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50 % jednokratno, unaprijed. Ujedno se obvezuje platiti i sve troškove u svezi javnobilježničkih i sudskih pristojbi, kao i druge eventualno nastale troškove.“

17. Gore navedena odredba čl. 7. Ugovora o kreditu nije protivna odredbi čl. 3., 4., 6., 7. i 8. ZOO/05 niti je u suprotnosti sa odredbom čl. 269. st. ZOO/05 po kojim odredbama činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva te nije u suprotnosti niti sa odredbama čl. 271. i 272. ZOO/05 a uz to predmetna odredba o naknadi nije u suprotnosti sa Zakonom o bankama ("Narodne novine", broj 84/2002).

18. S obzirom na gore navedeno predmetna naknada se ne može utvrditi ništetnom na temelju iskaza tužitelja da nije upoznat sa istom prilikom sklapanja Ugovora o kreditu jer je primjenjujući pažnju dobrog gospodarstvenika čitanjem Ugovora o kreditu shvatiti značaj predmetne odredbe, a ovakav stav je izražen i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. Rev-769/2022-2 od 20. svibnja 2026. i u odluci Rev-704/2024-2 od 2. listopada 2024.

19. Radi izloženog presuđeno je kao u izreci.

20. O troškovima postupka odlučeno je temeljem čl. 154. st. 1. uz primjenu čl. 155. ZPP-a budući da je tuženik u cijelosti uspio u postupku.

20.1. Imajući u vidu vrijednost predmeta spora i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" 138/2023 dalje u tekstu Tarifa). Tuženiku zastupanom po punomoćniku odvjetniku kao osnovani priznati su troškovi sastava odgovora na tužbu za što se temeljem Tbr. 8. toč. 1. Tarife mogao priznati iznos od 50 bodova i trošak sastava obrazloženog podneska od 8. lipnja 2026. za što se temeljem Tbr. 8. toč. 1. Tarife mogao priznati iznos od 50 bodova što s obzirom na vrijednost boda s uključenim PDV-om iznosi 250,00 eura.

20.2. Tuženiku nije priznat zatraženi trošak sudske pristojbe na odgovor na tužbu temeljem odredbe čl. 4. st. 1. toč. 2. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" 118/18, 51/23) u kojim odredbama stoji da obveza plaćanja pristojbe nastaje za odgovor na tužbu po pravomoćnom završetku postupka za svaku stranku razmjerno uspjehu u parnici, što znači da tuženik koji je uspio u postupku neće biti dužan platiti navedenu pristojbu.

U Županji, 6. srpnja 2026.

Sudac

Anica Pastović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana, od dana primitka iste.

Žalba se predaje putem ovog suda pisana u tri primjerka.

Obavijest:

1. Hrvoje Šutalo, odvjetnik u Vinkovcima

2. Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu.