REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-5105/2025-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Radovan Raduka, u pravnoj stvari tužitelja ALLIANZ HRVATSKA d.d., Zagreb, Heinzelova 70, OIB: 23759810849, kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Rukavina, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Špehar & Špehar & Rukavina j.t.d., Zagreb, Masarykova 7, protiv tuženika HRVATSKE AUTOCESTE d.o.o., Zagreb, Stjepana Širole 4, OIB: 57500462912, radi isplate, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2610/2024-24 od 10. prosinca 2025., 6. srpnja 2026.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P -2610/2024-24 od 10. prosinca 2025. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima žalbenog postupka biti će odlučeno u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je pobijanom presudom presudio:

„I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja:

Tuženik HRVATSKE AUTOCESTE d.o.o., Širolina ulica 4, Zagreb, dužan je tužitelju ALLIANZ HRVATSKA d.d., Heinzelova 70, Zagreb, platiti iznos od 597,89 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 02.03.2022. godine do isplate, kao i naknaditi trošak parničnog postupka sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja odluke do isplate, sve po stopi zatezne kamate propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana.“

2. Sud u obrazloženju, među ostalim, navodi kako nakon provedenog postupka smatra da nije dokazano da je oštećeni udario u zeca, s obzirom da ta okolnost proizlazi iz iskaza svjedoka, a ostali pisani dokazi se temelje na iskazu svjedoka koji je zainteresirana osoba, pa tako i potvrde od 12. rujna 2023., gdje je navedeno da tragovi dlake podsjećaju na dlaku zeca, odnosno da iz te isprave ne proizlazi da je ta činjenica dokazana, odnosno zaključno, u konkretnom slučaju ne zna se koja je životinja udarila u vozilo osiguranika tužitelja, odnosno da li se radilo o udaru u životinju, s obzirom da iz pisanih isprava tuženika proizlazi da zec nije pronađen, s time da je ophodnja vršena dva puta (list 50. spisa). Nadalje, iz dokaza koji su izvedeni tijekom postupka sud smatra da je je tuženik dokazao svoje postupanje sukladno zakonskim i podzakonskim propisima, a kojima je regulirano tuženikovo postupanje u obavljanju njegove djelatnosti. Tuženik je, postupajući po propisanim procedurama iz podzakonskih propisa koje donose nadležna tijela državne vlasti, postupao s pažnjom dobrog gospodarstvenika. Iz pisanog iskaza svjedoka, kao i iskaza na ročištu, a koji je vršio ophodnju toga dana, proizlazi da na kolniku nije prilikom posljednje ophodnje prije štetnog događaja zatekli nikakvu divljač, a da je propisana oprema autoceste, dakle žičana ograda koja sprječava ulazak divljači na kolnik, bila uredna. Da bi se činjenica uzrokovane štete drugom mogla tretirati kao činjenica koja dovodi do odgovornosti za popravljanje uzrokovane štete, ako se ne radi o odgovornosti po osnovi uzročnosti, mora postojati protupravnost u postupanju štetnika. Za tuženika kao pravnu osobu koja upravlja i održava autoceste, to znači postupanje s nekim oblikom krivnje, pri čemu se predmnijeva samo obična nepažnja, a na tuženiku je teret dokaza da takvog oblika krivnje u konkretnom slučaju nije bilo. Polazeći od predmnijeve tuženikove krivnje stupnja obične nepažnje, kao i od prihvaćenog pravnog shvaćanja da tužitelj ne mora činjenično odrediti konkretnu protupravnu radnju zbog koje se divljač našla na kolniku autoceste, ali polazeći i od zakonskog ovlaštenja tuženika dokazivati da je do štete došlo bez njegove krivnje, postavlja se pitanje koje sve činjenice tuženik treba dokazati da bi sud zaključio kako je do štete došlo bez njegove krivnje. Sud smatra da je tuženik dokazanim obavljanjem propisane uobičajene ophodnje i kontrole žičane ograde, kao Pravilnikom propisanog načina zaštite autoceste od ulaska divljači na kolnik, tuženik dokazao da je do štete došlo bez njegove krivnje u predmnijevanom stupnju. Pri tome treba imati u vidu činjenicu da je u konkretnom slučaju na kolnik dospio zec, a za kojeg je općepoznata činjenica da se može bitno drugačije kretati nego, primjerice, srna, jelen ili divlja svinja, odnosno dospjeti na kolnik autoceste i uz potpuno uredno održavanu žičanu ogradu uz autocestu.

3. Tužitelj u žalbi citira brojnu praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske i ovoga suda u pogledu primjene odredbe čl. 50. Zakona o cestama („Narodne novine“ broj: 84/11, 22/13, 54/13, 148/13, 92/14, 110/19, 114/21, 114/22, 4/23, 133/23 i 156/25) i mjerodavnih podzakonskih propisa. Zaključuje kako sama činjenica da se divljač našla na autocesti ukazuje da postoji odgovornost pravne osobe koja održava autocestu s obzirom da do pojave divljači ne bi došlo da je tuženik poduzeo sve mjere za sprječavanje ulaska divljači na autocestu. Nadalje, presuda naslovljenog suda ima niz nelogičnosti i nejasnoća zbog čega presuda proturječi sama sebi i razlozima presude, presuda ima nedostataka radi kojeg se ne može ispitati radi čega je naslovljeni sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP), dodatno iz razloga niže navedenih. Naime, u točki 33. obrazloženja presude naslovljeni sud navodi kako nakon dokaznog postupka sud smatra kako nije dokazano da je vozač udario u zeca odnosno uopće u životinju obzirom na to da vozača vozila smatra zainteresiranom osobom pa njegov iskaz ne smatra vjerodostojnim, dok se u potvrdi policije navodi kako su na automobilu pronađene dlake koje podsjećaju na dlaku zeca, a istovremeno prilikom ophodnje nije pronađen zec, dok u točki 40. obrazloženja presude naslovljeni sud navodi: „Pri tome treba imati u vidu činjenicu da je u konkretnom slučaju na kolnik dospio zec, a za kojeg je općepoznata činjenica da se može bitno drugačije kretati nego, primjerice, srna, jelen ili divlja svinja, odnosno dospjeti na kolnik autoceste i uz potpuno uredno održavanu žičanu ogradu uz autocestu.“ Slijedom navedenog, ostaje nejasno je li naslovljeni sud mišljenja kako je nakon dokaznog postupka utvrđena činjenica naleta na životinju ili nije. Kada bi sud i smatrao kako navedena činjenica nije utvrđena, tužitelj ukazuje kako je u toč. I) tužbe predložio saslušanje policijskih službenika koji su radili očevid na navedenu okolnost, a nakon pribave njihovog imena i prezimena od policijske postaje, a koji dokazni prijedlog je naslovljeni sud odbio pozivajući se na čl. 241. ZPP -a (zapisnik o održanoj glavnoj raspravi od 7. studenog 2025.).

4. Tuženik nije odgovorio na žalbu.

5. Žalba je osnovana.

6. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredaba čl. 365. i čl. 467. ZPP -a, u granicama dopuštenih razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

7. Predmet spora je tužiteljev regresni zahtjev za isplatom iznosa od 597,89 eura na ime naknade štete nastale na vozilu njegovog osiguranika (kojemu je 2. ožujka 2022. isplatio taj iznos) uslijed naleta na divljač (zeca) na području autoceste A1, 9. siječnja 2022.

8. U ovom predmetu radi se stoga o sporu male vrijednosti (čl. 502. st. 1. ZPP-a). Presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ovoga Zakona, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. t. 3. ovoga Zakona. U postupku u povodu žalbe u sporovima male vrijednosti ne primjenjuju se odredbe čl. 370. ovoga Zakona (čl. 467. st. 1. i 2. ZPP-a).

9. Prema odredbi čl. 50. st. 1. i 2. Zakona o cestama za štetu trećim osobama nastalu na javnoj cesti zbog naleta na divljač odgovara se po osnovi krivnje, te pravna osoba koja upravlja javnom cestom, odnosno koncesionar odgovara za štetu nastalu na javnoj cesti ukoliko javna cesta odnosno konkretno autocesta nije označena prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima. Ti posebni propisi, osim Zakona, na podzakonskoj razini, bili bi Pravilnik o održavanju cesta („Narodne novine“ broj 90/14 i 3/21), Pravilnik o prometnim znakovima, signalizaciji i opremi na cestama („Narodne novine“ broj 92/19), Pravilnika o ophodnji javnih cesta („Narodne novine“ broj 75/14 i 7/21) i Pravilnik o osnovnim uvjetima kojima javne ceste izvan naselja i njihovi elementi moraju udovoljavati sa stajališta sigurnosti prometa („Narodne novine“ broj 110/01 i 90/22).

10. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u više svojih odluka (primjerice:

Rev-x 230/2012-2 od 8. studenoga 2012., Rev 873/2017-2 od 16. veljače 2021. i Rev 1272/2021-3 od 24. svibnja 2023.) izrazio pravno shvaćanje da upravo činjenica da se divljač našla na kolniku autoceste ukazuje na to da je ili u zaštitnoj ogradi postojala rupa ili procjep, ili da zaštitna ograda nije bila pravilno postavljena da spriječi ulaz divljači na autocestu, jer se u suprotnom ne bi moglo dogoditi da se divljač nađe na prostoru kolnika autoceste, a za to po načelu pretpostavljene krivnje odgovara tuženik (čl. 1045. ZOO-a), kako to u žalbi pravilno navodi i tužitelj.

11. Posljedično tome je Vrhovni sud Republike Hrvatske u više odluka zauzeo i pravno shvaćanje da činjenica da se divljač zatekla na autocesti ukazuje na propust pravne osobe odgovorne za upravljanje i održavanje autoceste koja je dužna voditi brigu i poduzimati primjerene mjere i radnje koje bi omogućile odvijanje sigurnog i nesmetanog prometa na autocesti i u pogledu postavljanja i održavanja zaštitne ograde oko autoceste te je, s obzirom da se prema odredbi čl. 50. Zakona o cestama za štetu trećim osobama nastalu na javnoj cesti zbog naleta na divljač odgovara po osnovi krivnje, u svakom pojedinom slučaju potrebno utvrditi jesu li takve mjere i radnje poduzete te jesu li bile adekvatne i dostatne radi zaštite i sigurnosti prometa.

12. Navedeno je samo u određenoj mjeri uzeo u obzir i prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude, ali pritom čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a koja dovodi u pitanje njegov zaključak da je „tuženik dokazao da je do štete došlo bez njegove krivnje u predmnijevanom stupnju“ na što osnovano ukazuje tužitelj u žalbi.

13. U bitnom, osnovano tužitelj navodi u žalbi da iz točke 33. (kao i iz točke 30.) obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud zaključio da nije dokazano da je oštećeni udario u zeca niti da se zec našao na autocesti, dok iz točke 40. obrazloženja te presude proizlazi da je „u konkretnom slučaju na kolnik dospio zec“, zbog čega su razlozi presude međusobno proturječni, što dovodi u pitanje zaključak da je „tuženik dokazao da je do štete došlo bez njegove krivnje u predmnijevanom stupnju“ jer nije jasno kako je to tuženik dokazao ako se uopće ne zna je li zec u vrijeme štetnog događaja bio na autocesti.

14. Nadalje, stanju spisa proturječi razlog prvostupanjskog suda zašto je odbio dokaz saslušanjem predloženih svjedoka (policijskih službenika) od strane tužitelja – „Odbija se dokazni prijedlog tužitelja čl. 241. ZPP-a određeno da kada se predlaže da se određena osoba sasluša kao svjedok da se mora prije toga naznačiti o čemu treba svjedočiti, a što u ovom postupku nije slučaj.“, jer iz točke I) tužbe jasno proizlazi da je njihovo saslušanje predloženo na okolnost štetnog događaja pa tako i na okolnost je li vozilo tužiteljevog osiguranika udarilo u zeca.

15. Zato je pobijana presuda zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, iz razloga navedenih u prethodne dvije točke ovoga obrazloženja proizlazi da nisu ispunjene pretpostavke za primjenu čl. 373.a ZPP-a (posebice kada se uzme u obzir da se ovdje radi o sporu male vrijednosti u kojemu u drugom stupnju nije moguće utvrđivati činjenično stanje), pa je, primjenom čl. 369. st. 1. ZPP-a, odlučeno kao u točki I. izreke.

16. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će, imajući, prije svega, u vidu navode iz ovoga obrazloženja, ponovno odlučiti hoće li izvesti dokaz saslušanjem svjedoka – policijskih službenika, predložen od strane tužitelja, a ako ponovno odluči da neće, navest će adekvatan razlog za tu odluku, nakon čega će donijeti novu, na zakonu osnovanu odluku u kojoj će se jasno i dosljedno izjasniti je li u konkretnom slučaju došlo do štetnog događaja odnosno do udara vozila tužiteljevog osiguranika u zeca.

17. Uputa iz točke II. izreke utemeljena je na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a.

Zagreb, 6. srpnja 2026.

Sudac

Radovan Raduka