Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

OIB 77561654785

Poslovni broj: P-58/2022-36

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima po sucu Ivanu Katičiću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja IP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Marinu Birkiću, odvjetniku u Zadru, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., [adresa], OIB: 53056966535, zastupana po Odvjetničkom društvu Kallay i partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne rasprave 11. lipnja 2026. u prisutnosti tužitelja, zamjenika punomoćnika tužitelja Mihovila Peći, odvjetnika u Vinkovcima i zamjenice punomoćnika tuženika Hrvojke Čolaković, odvjetnice u Vinkovcima, 6. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz članka 2. Ugovora o kreditu broj 198 -50- 3841699 zaključenog između tužitelja i tuženika dana 14. prosinca 2006. godine, potvrđenog kod Javnog bilježnika Želimira Mirića iz Vinkovaca, Duga ul. 10, pod brojem OU-1001/2006 od dana 15. prosinca 2006. godine, u dijelu kojem je u članku 2. Ugovora, ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, u dijelu koji glasi:"...promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora".

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba o valutnoj klauzuli iz članka 7. Ugovora o kreditu broj 198 -50-3841699 zaključenog između tužitelja i tuženika dana 14. prosinca 2006. godine, potvrđenog kod Javnog bilježnika Želimira Mirića iz Vinkovaca, Duga ul. 10, pod brojem OU-1001/2006 od dana 15. prosinca 2006. godine.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, da tužitelju IP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.925,29 eura (slovima: tisuću devetstodvadesetpet eura i dvadesetdevet centi) sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po kamatnoj stopi koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određuje se za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, u razdoblju od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. određuje se za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja kamata teče na pojedinačne iznose od dana njihova dospijeća pa do isplate kako slijedi :

- na iznos od 0,30 eura od 01.04.2008. godine pa do isplate

- na iznos od 6,80 eura od 01.11.2008. godine pa do isplate

- na iznos od 8,66 eura od 01.01.2009. godine pa do isplate

- na iznos od 9,99 eura od 01.02.2009. godine pa do isplate

- na iznos od 10,59 eura od 01.03.2009. godine pa do isplate

- na iznos od 9,09 eura od 01.04.2009. godine pa do isplate

- na iznos od 9,41 eura od 01.05.2009. godine pa do isplate

- na iznos od 6,82 eura od 01.06.2009. godine pa do isplate

- na iznos od 4,92 eura od 01.07.2009. godine pa do isplate

- na iznos od 5,43 eura od 01.08.2009. godine pa do isplate

- na iznos od 6,43 eura od 01.09.2009. godine pa do isplate

- na iznos od 6,34 eura od 01.10.2009. godine pa do isplate

- na iznos od 5,33 eura od 01.11.2009. godine pa do isplate

- na iznos od 7,23 eura od 01.12.2009. godine pa do isplate

- na iznos od 8,76 eura od 01.01.2010. godine pa do isplate

- na iznos od 10,93 eura od 01.02.2010. godine pa do isplate

- na iznos od 10,43 eura od 01.03.2010. godine pa do isplate

- na iznos od 13,38 eura od 01.04.2010. godine pa do isplate

- na iznos od 12,82 eura od 01.05.2010. godine pa do isplate

- na iznos od 13,91 eura od 01.06.2010. godine pa do isplate

- na iznos od 23,34 eura od 01.07.2010. godine pa do isplate

- na iznos od 21,40 eura od 01.08.2010. godine pa do isplate

- na iznos od 27,33 eura od 01.09.2010. godine pa do isplate

- na iznos od 25,28 eura od 01.10.2010. godine pa do isplate

- na iznos od 21,98 eura od 01.11.2010. godine pa do isplate

- na iznos od 28,94 eura od 01.12.2010. godine pa do isplate

- na iznos od 37,79 eura od 01.01.2011. godine pa do isplate

- na iznos od 31,52 eura od 01.02.2011. godine pa do isplate

- na iznos od 33,72 eura od 01.03.2011. godine pa do isplate

- na iznos od 30,92 eura od 01.04.2011. godine pa do isplate

- na iznos od 31,43 ura od 01.05.2011. godine pa do isplate

- na iznos od 43,29 eura od 01.06.2011. godine pa do isplate

- na iznos od 44,44 eura od 01.07.2011. godine pa do isplate

- na iznos od 54,18 eura od 01.08.2011. godine pa do isplate

- na iznos od 49,11 eura od 01.09.2011. godine pa do isplate

- na iznos od 43,55 eura od 01.10.2011. godine pa do isplate

- na iznos od 42,60 eura od 01.11.2011. godine pa do isplate

- na iznos od 42,17 eura od 01.12.2011. godine pa do isplate

- na iznos od 44,80 eura od 01.01.2012. godine pa do isplate

- na iznos od 47,09 eura od 01.02.2012. godine pa do isplate

- na iznos od 47,40 eura od 01.03.2012. godine pa do isplate

- na iznos od 45,81 eura od 01.04.2012. godine pa do isplate

- na iznos od 46,88 eura od 01.05.2012. godine pa do isplate

- na iznos od 47,61 eura od 01.06.2012. godine pa do isplate

- na iznos od 46,38 eura od 01.07. 2012. godine pa do isplate

- na iznos od 46,71 eura od 01.08.2012. godine pa do isplate

- na iznos od 45,78 eura od 01.09.2012. godine pa do isplate

- na iznos od 43,79 eura od 01.10.2012. godine pa do isplate

- na iznos od 45,91 eura od 01.11.2012. godine pa do isplate

- na iznos od 46,93 eura od 01.12.2012. godine pa do isplate

- na iznos od 46,22 eura od 01.01.2013. godine pa do isplate

- na iznos od 42,21 eura od 01.02.2013. godine pa do isplate

- na iznos od 45,62 eura od 01.03.2013. godine pa do isplate

- na iznos od 45,91 eura od 01.04.2013. godine pa do isplate

- na iznos od 44,58 eura od 01.05.2013. godine pa do isplate

- na iznos od 40,42 eura od 01.06.2013. godine pa do isplate

- na iznos od 40,32 eura od 01.07.2013. godine pa do isplate

- na iznos od 41,34 eura od 01.08.2013. godine pa do isplate

- na iznos od 42,97 eura od 01.09.2013. godine pa do isplate

- na iznos od 45,24 eura od 01.10.2013. godine pa do isplate

- na iznos od 44,07 eura od 01.11.2013. godine pa do isplate

- na iznos od 44,90 eura od 01.12.2013. godine pa do isplate

- na iznos od 45,84 eura od 21.12. 2013. godine pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, da tužitelju IP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknaditi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.334,50 eura (slovima: dvije tisuće tristotridesetčetiri eura i pedeset centi) sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja tj. od 6. srpnja 2026. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

V. Odbija se prigovor prijeboja u cijelosti.

VI. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 22. veljače 2022. podnio tužbu u kojoj navodi da je s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 198-50-3841699 od dana 14. prosinca 2006. godine solemniziran kod javnog bilježnika Želimira Mirića iz Vinkovaca pod brojem OU- 1001/2006 dana 15. prosinca 2006. godine, kojim ugovorom je tuženik odobrio tužitelju namjenski kredit za kupnju rabljenih vozila u iznosu od 14.042,75 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan isplate kredita s rokom otplate od 84 mjeseca, odnosno 7 godina.

1.1. Tužitelj navodi da je odredbom članka 7. (Način otplate) navedenog ugovora o kreditu određeno kako se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po središnjem tečaju Kreditora za CHF, a prema mjesečnom planu otplate koji određuje tuženik i koji će biti uručen tužitelju po isplati kredita te kako se uplate po kreditu valutiraju s danom odobrenja računa Banke. Nadalje, da je odredbom članka 2. navedenog ugovora o kreditu (Kamatna stopa) ugovorena redovna kamatna stopa u visini 5,55 % godišnje s tim da je kamatna stopa promjenjiva, a promjena se vrši izmjenama i dopunama Odlukom o kamatnim stopama tužitelja na čiju promjenu korisnik kredita bezuvjetno pristaje. Dakle, kamatna stopa je podložna jednostranoj promjeni od strane kreditora (tuženika), te tužitelj kao korisnik kredita nema ni utjecaja ni uvida u mehanizme kojima se određuje i mijenja visina kamatne stope. Tijekom trajanja ugovorne obveze kreditor (tuženik) je u više navrata jednostrano mijenjao kamatnu stopu.

1.2. Tužitelj navodi da su navedene odredbe ugovora o kreditu ništetne. Naime, u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača presudom Visokog Trgovačkog suda broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Odredba članka 2. predmetnog Ugovora o kreditu u cijelosti odgovara odredbama koje su oglašene nepoštenima, a time i ništetnima, pa je slijedom navedenog i predmetna odredba članka 2. ugovora nepoštena, a time i ništetna. Nadalje, u istom postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog Trgovačkog suda broj:

Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača(„Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedenim sudskim odlukama utvrđeno je kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Tužitelj navodi da se utvrđenja iz navedenih presuda primjenjuju u ovom postupku, temeljem odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača i članka 502. c Zakona o parničnom postupku.

1.3. Tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi ništetnom odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, te naložiti tuženiku da isplati tužitelju novčani iznos koji je primio na temeljem povećanja kamatne stope i povećanja tečaja CHF.

1.4. Tijekom postupka tužitelj je naveo da potražuje isplatu samo novčanog iznosa zbog povećanja tečaja CHF.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti protivio tužbi i tužbenome zahtjevu.

2.1. Tuženik je prije svega istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda pozivajući se pri tome da su člankom 12. predmetnog ugovora o kreditu stranke ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika, te da je osim toga nadležnost Općinskog građanskog suda u Zagrebu proizlazi iz odredbi članka 46. i članka 48. Zakona o parničnom postupku. Posebno je tuženik prigovarao da uz tužbu nije dostavljena nikakva isprava iz koje bi se moglo utvrditi da je u vrijeme podnošenja tužbe tužitelj imao prebivalište na području nadležnosti ovog suda.

2.2. Nadalje tuženik ističe da je pozivanje tužitelja na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/17 u cijelosti promašeno, a sve to iz razloga jer je navedena presuda donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, te je takva zaštita pružena na općenitoj razini, a da je na svakom pojedinom potrošaču da u pojedinačnom postupku dokaže da bi pojedine odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne. Ističe da Visoki trgovački sud Republike Hrvatske nije u predmetnom postupku utvrđivao valjanost svakog pojedinog ugovora već da je stvorio kriterije pomoću kojih će sudovi u pojedinačnim postupcima prosuđivati da li su pojedine odredbe ugovora ništetne ili ne.

2.3. Također navodi da su sporne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive i da se o svima njima pojedinačno pregovaralo, te da stoga nisu uzrokovale znatne neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Smatra da je tužitelj potpisom ugovora o kreditu potvrdio da je upoznat sa svim općim aktima tuženika i uvjetima kredita, te da je takav ugovor solemniziran od strane javnog bilježnika, a da je tuženik sa svoje strane prilikom pregovaranja poduzeo sve moguće mjere kako bi tužitelju bile predočene sve relevantne informacije, pa tako i rizici povezani s valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom.

2.4. Tuženik također ističe prigovor zastare.

3. U očitovanju na odgovor na tužbu tužitelj u cijelosti osporava navode tuženika iz odgovora na tužbu. Navodi da tuženik neosnovano ističe prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Vinkovcima. Navodi da tuženik neosnovano ističe prigovor zastare, budući je tužba podnesena unutar zastarnog roka.

4. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, tužitelj je podneskom od 11. ožujka 2026. specificirao tužbeni zahtjev, te temeljem ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli potražuje ukupni iznos od 1.925,29 eura, zajedno sa zateznim kamatama, kako je navedeno u izreci ove presude.

5. Na pripremnom ročištu od 11. lipnja 2025. tuženik je izjavio prigovor radi prijeboja u visini negativnih razlika tečaja CHF u odnosu na kunu, a nakon provedenog vještačenja, podneskom od 12. ožujka 2026. specificirao prigovor radi prijeboja, te potražuje iznos od 75,33 eura.

6. Rješenjem ovog suda broj: P-58/2022-8 od 11. listopada 2024. odbijen je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti.

7. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao ugovor o kreditu (stranica 9.-16. spisa), informativni izračun efektivne kamatne stope (stranica 17. spisa), otplatnu tablicu (stranica 18.-20. spisa), dopis tuženika (stranica 21. spisa), potvrdu (stranica 22. spisa), knjigovodstvenu karticu (stranica 23. -28. spisa), ponudu (stranica 42. spisa), zahtjev za kredit, zadužnicu i suglasnost (stranica 43. - 47. spisa), pisani nalaz i mišljenje vještaka (stranica 193. -198. spisa), dopis vještaka (stranica 213. spisa), te je saslušao tužitelja.

8. Na temelju ocjene provedenih dokaza sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25., dalje u tekstu: ZPP., dalje u tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

9. Tijekom postupka nije sporno da su tužitelj i tuženik 14. prosinca 2006. zaključili Ugovor o kreditu broj 198-50-3841699, da je ugovor zaključen na iznos 14.042,75 CHF u kunskoj protuvrijednosti s rokom otplate od 84 mjeseca, te da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

9.1. Također nije sporno da je donijeta pravomoćna presuda u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom presudom je utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u sukladno s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, te da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Navedena presuda je u dijelu koji se odnosi na ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a u pogledu ništetnosti u ugovaranju valutne klauzule ista presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te je istu presudu potvrdio i Vrhovni sud RH u predmetu poslovni broj Rev-2212/18 od 3. rujna 2019.

10. Tijekom postupka je sporno jesu li ništetne odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, sporno je da li je kod zaključenja ugovora o kreditu postojala ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, sporno je da li se utvrđenja u postupku povodom kolektivne tužbe mogu primijeniti u ovom postupku. Također je sporno je li potraživanje tužitelja zastarjelo.

11. U pogledu spora o nepoštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedena presuda je u dijelu koji se odnosi na ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a u pogledu ništetnosti u ugovaranju valutne klauzule ista presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 3. rujna 2019. donio presudu poslovni broj Rev-2221/2018-11 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž - 6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu u kojem je u odnosu na tuženika potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva i ugovaranje valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

12. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da su određene odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu kojem je odrediva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i sud Euraopske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra Paula I i dr. protiv Banca Romaneasca SA.

13. Tuženik je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) na način da je sklapajući ugovore o kreditima, te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.

14. Nadalje, odredbom članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

14.1. Stavkom 4. istog članka propisano je da ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

14.2. Odredbom članka 83. ZZP propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor.

14.3. Nadalje, odredbom članka 87. stavka 1. i 2. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništavne odredbe.

15. Člankom 2. predmetnog ugovora o kreditu ugovorena je promjenljiva kamatna stopa u skladu s Odlukom kamatnoj stopi tuženika, a člankom 7. predmetnog ugovora o kreditu ugovoreno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem da dan dospijeća, odnosno anuiteti kredita su vezani za tečaj CHF.

16. Saslušan u svojstvu parnične stranke tužitelj je izjavio da je imao namjeru kupiti osobno vozilo te je otišao u auto kuću u [adresa] gdje je izabrao vozilo, te mu je zaposlenik auto kuće rekao da oni surađuju s Raiffeisen bankom, a vezano za ugovore o kreditu. Naveo je da je on zaposleniku auto kuće ostavio osobnu iskaznicu te ga je taj zaposlenik nazvao nakon tri dana i rekao da je ugovor o kreditu spreman nakon čega je otišao u auto kuću po ugovor i otišao kod javnog bilježnika radi ovjere, tako da uopće nije niti išao u banku. Naveo je da mu je zaposlenik auto kuće rekao da je ugovor s valutnom klauzulom u CHF, a također mu je rekao da je takav ugovor povoljniji jer je manja kamatna stopa. Također mu je rečeno da je ugovor s promjenjivom kamatnom stopom. Naveo je da je pristao na sklapanje ovakvog ugovora jer mu je takav ugovor i ponuđen, te je smatrao da se radi o uobičajenom ugovoru i nije imao niti s kim pregovarati oko uvjeta ugovora. Također nije mislio da će doći do tolike promjene tečaja CHF a niti do promjene kamatne stope. Naveo je da mu je banka dostavljala obavijesti o promjeni kamatne stope, ali nikada od njega nije tražena suglasnost. Naveo je da je vozilo kupljeno novcem od kredita koristio za svoje potrebe, te da nije bio vlasnik obrta niti trgovačkog društva, a kredit je u cijelosti otplatio osobno. Naveo je da je bio zadovoljan s uvjetima ugovora odnosno odgovarala mu je rata kredita, te da nije razumio smisao valutne klauzule, a ugovor je potpisao jer mu je trebao osobni automobil.

17. Dakle, iz iskaza tužitelja proizlazi da mu je u auto kući sugerirano da kredit podigne kod tuženika. Utvrđeno je da tužitelj nije niti pregovarao s bankom oko uvjeta kredita, već je ugovor sastavila banka i dostavila ga auto kući, gdje je tužitelju i uručen ugovor. Utvrđeno je da tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj ugovora. Također je utvrđeno da je tužitelji novcem od kredita kupio osobno vozilo da svoje potrebe.

18. Uvidom u dopis Porezne uprave utvrđeno je osobno vozilo kupljeno novcem od kredita nije uneseno u imovinu obrta ili trgovačkog društva .

19. Odredba članka 2. predmetnog ugovora kojom je ugovorene promjenjiva kamatna stopa i odredba članka 7. predmetnog ugovora kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF predstavljaju ugovorne odredbe u odnosu na koje je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 utvrđeno da predstavlja povredu propisa zaštite potrošača.

19.1. Odredba o promjeni kamatne stope kao cijeni kredita i vezivanje glavnice kredita uz CHF su ključne odredbe ugovora o kreditu od kojih zavisi rata kredita, pa sukladno tome i konačni iznos koji će ugovaratelj platiti davatelju kredita, a koji parametri su najbitniji za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu, pa je stoga neopravdano prepustiti promjenu kamatne stope jednostranoj odluci banke, dakle, samo jednoj ugovornoj strani ili visinu glavnice prepustiti promjeni tečaja CHF, dok s druge strane klijent kao korisnik kredita ne raspolaže znanjem koje je potrebno za razumijevanje funkcioniranja tržišta kredita. U takvoj situaciji korisniku kredita bilo je potrebno pružiti cjelovite informacije u odnosu na značaj i promjenu kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu, kao i sve informacije koje bi mogle utjecati na promjenu tečaja CHF , kako bi korisnik kredita mogao procijeniti da li isti odgovara njegovim financijskim potrebama i mogućnostima. Tim više jer se u postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno utvrdilo da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Stoga obzirom je izostalo određivanje takvih parametara, to odredba članka 2. i 7. predmetnog ugovora nisu razumljive. Naime, kriteriji o ugovaranju CHF kao valute za koju je vezana glavnica kredita uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike, trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama tuženika.

19.2. Nadalje, tuženik tijekom postupka nije dokazao da se pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF.

20. Sukladno članku 502.c ZPP-a ovaj sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. 4. 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje i praksu suda EU), a na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. Tako sustav zaštite koji provodi direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije (presuda Europskog suda C194/14.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

21. Tijekom postupka je utvrđeno da tužitelj ima status potrošača. Naime, prema odredbi članka 3. ZZP, i prema svim kasnijim izmjenama istoga zakona, određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

21.1. Uvidom u zaključeni ugovor o kreditu nesporno je utvrđeno da je isti ugovor tužitelj zaključi kao fizička osoba i da mu je isti kredit odobren kao namjenski za kupnju osobnog automobila.

21.2. Obzirom na navedeno, stav je suda da tužitelju pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz razloga jer njegovo svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi zaključenog ugovora o kreditu, iz kojeg je vidljivo da namjena istog kredita nije bila za nikakve poslovne, obrtničke ili druge namjene, a tuženik tijekom postupka nije niti pokušavao dokazivati drugačije.

22. Slijedom navedenog sud je ocijenio da je ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF.

23. Radi utvrđivanja preplaćenog iznosa zbog promjene tečaja CHF provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Tomislavu Borković iz Vinkovaca. U svom nalazu vještak navodi da su tuženik kao kreditor i tužitelj zaključili Ugovor o kreditu broj 198-50-3841699, kojim se tužitelju stavlja na raspolaganje iznos od 14.042,75 CHF protuvrijednosti u HRK po srednjem tečaju banke kreditora na dan korištenja kredita. Otplata kredita ugovorena je u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita. Anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno, zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu počevši od dana dospijeća prvog anuiteta . Navodi da je isplata kredita izvršena dana godine 18. prosinca 2006. važeći tečaj za 1 CHF = 4,601480 kn.

23.1. Vještak je naveo da je ukupan iznos više plaćenih anuiteta uzimajući u obzir tečaj na dan dospijeća svakog pojedinačnog anuiteta u odnosu na tečaj na dan isplate iznosi 1.925,29 eura. Naveo je da je iznos manje plaćenih anuiteta uzimajući u obzir tečaj na dan dospijeća svakog pojedinačnog anuiteta u odnosu na tečaj na dan isplate utvrđen u iznosu od 75,33 eura. Ukupni iznos razlike anuitete nastalih uslijed promjena tečaja tijekom trajanja otplate po predmetnom ugovoru o kreditu utvrđen je u iznosu od 1.894,96 eura. Vještak je u nalazu i mišljenju iskazao ugovorene i stvarno plaćene anuitete za svaki mjesec tijekom trajanja otplate kredita.

24. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, dok je tuženik osporavao nalaz i mišljenje vještaka navodeći da je ugovor o kreditu sklopljen s valutnom klauzulom u CHF, a slijedom čega je bilo razumno i logično očekivati određena kretanja tečaja. Ovo je bilo ugovoreno voljom tužitelja te je istom u nekoliko navrata obrazloženo značenje valutne klauzule kao i promjena iste u tijeku otplate kredita. Radi navedenog tuženik smatra da je ovakvo vještačenje bespredmetno te u konačnici predstavlja samo dodatni trošak i odugovlačenje postupka.

25. Vještak je dostavio pisano očitovanje na primjedbe tuženika, te je na glavnoj raspravi od 16. travnja 2026. usmeno obrazložio svoj nalaz i mišljenje navodeći da u cijelosti ostaje kod nalaza i mišljenja, a vezano za primjedbe tuženika naveo je da su prigovori tuženika pravne prirode koje će sud cijeniti tijekom postupka. Pitanja za vještaka nije bilo.

26. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, cijeneći njegov nalaz stručnim i objektivnim, osnovanim na vjerodostojnoj dokumentaciji i opće prihvaćenoj metodologiji vještačenja u identičnim predmetima.

27. Sukladno nalazu i mišljenju vještaka, tužitelj je postavio konačni tužbeni zahtjev u podnesku od 11. ožujka 2026.

28. Dakle, iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka proizlazi da je tužitelj zbog promjene tečaja CHF platio veći iznos od 1.925,29 eura.

29. Tuženik je temeljem odredbe članka 323. stavka 1, članka 1111. stavka 1. i članka 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, dalje u tekstu: ZOO/05) obvezan vratiti tužitelju navedeni novčani iznos i to zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedinačni mjesečno više plaćeni iznos, s tim da je kamata određena sukladno odredbi članka 29. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23.).

30. Odbijen je istaknuti prigovor zastare i to uzimajući u obzir pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2245/17, od 20. ožujka 2018., odnosno kako je nesporno da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013 , a kojom je utvrđena ništetnost u pogledu načina ugovaranja valutne klauzule i načina promjene kamatne stope, postala pravomoćna u pogledu ništetnosti u ugovaranju valutne klauzule donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17, od 14. lipnja 2018. Slijedom toga, zastara potraživanja preplaćenog iznosa zbog promjene tečaja CHF počinje teći od 14. lipnja 2018., a kako je tužba u ovom predmetu podnesena 22. veljače 2022., to proizlazi da nije protekao petogodišnji zastarni rok za isticanjem restitucijskih zahtjeva temeljem tako utvrđenih ništetnih odredbi, a takav stav u pogledu početka računanja roka zastare kod ovakve vrste restitucijskih zahtjeva zauzet je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su - IV-33/22, od 31. siječnja 2022.

31. Vezano za deklaratorni dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži utvrđivanje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF, treba navesti da se sukladno odredbi članka 328 ZOO/05 pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Slijedom toga, tužitelj može bez ograničenog roka podnijeti tužbu sa zahtjevom za utvrđivanje ništetnosti ugovornih odredbi, te bez obzira što je nastupila zastara za isplatu novčanog iznosa temeljem ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, tužitelj ima pravni interes za utvrđivanje ništetnom ugovorne odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

32. Obzirom na navedeno sud je donio odluku da tuženik isplatu tužitelju iznos od 1.925,29 eura, koji iznos predstavlja iznos više plaćenih anuiteta zbog promjene tečaja CHF, zajedno sa zateznim kamatama.

33. Vezano za navode tuženika da je prilikom odlučivanja o povratu više plaćenih iznosa zbog promjene tečaja CHF potrebno uzeti u obzir i manje plaćene iznose (tzv. negativnu tečajnu razliku), treba navesti da tužitelj ima pravo na povrat dosuđenog iznosa temeljem odredbe članka 323. stavka 1. ZOO/05, gdje je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Tijekom postupka nije utvrđeno da bi temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu odnosno plaćanjem manjih iznosa mjesečnih anuiteta od strane tužitelja bilo koji dio imovine tuženika prešao u imovinu tužitelja te tuženik tijekom postupka nije niti zahtijevao da mu tužitelj taj iznos vrati ili pak istaknuo određene prigovore. Slijedom toga, tuženik neosnovano smatra da je od iznosa koji je tužitelj više platio tuženiku zbog promjene tečaja CHF potrebno odbiti iznose koje je manje platio zbog promjene tečaja CHF (tzv. negativne razlike).

34. Sud nije prihvatio istaknuti prigovor radi prijeboja tuženika, a koji se odnosi na tzv. "negativne iznose" tj. iznose koje je tijekom razdoblja otplate kredita tužitelj platio manje u odnosu na početni anuitet i to iz razloga jer plaćanjem tih anuiteta tužitelj nije primio niti stekao bez osnove ništa jer je čitavu uplatu primio tuženik, pa stoga niti ne postoji njegova obveza za vraćanjem nečega što nije primio (tako u svojim odlukama i Županijski sud u Splitu poslovni broj : Gž-755/21 od 13. listopada 2021., poslovni broj: Gž-200/22 od 2. ožujka 2022.), te je iz tog razloga odbijen kao neosnovan isti prigovor tuženika.

35. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1., članka 155. i članka 164. ZPP-a, te kako je tuženik izgubio parnicu, dužan je tužitelju naknaditi trošak.

36. Sud je tužitelju priznao trošak za sastav tužbe u vrijednosti od 100 bodova sukladno Tbr. 7. točki 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/23., dalje u tekstu: Tarifa), za sastav podnesaka od 11. listopada 2022., 3. lipnja 2025. i 11. ožujka 2026. u vrijednosti od 100 bodova za svaki podnesak sukladno Tbr. 8. točki 1. Tarife, za zastupanje na ročištima od 11. studenog 2022., 11. lipnja 2025., 18. svibnja 2026. i 11. lipnja 2026. u vrijednosti od 100 bodova za svako ročište sukladno Tbr. 9. točki 1. Tarife, odnosno ukupno 800 bodova, što pomnoženo sa vrijednošću bod od 2,00 eura sukladno Tbr. 54 Tarife daje iznos od 1.600,00 eura. Tužitelju pripada PDV na navedeni trošak u iznosu od 400,00 eura sukladno Tbr. 42. Tarife, te trošak vještačenja u iznosu od 300,00 eura, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 34,50 eura, odnosno ukupno 2.334,50 eura.

37. Sud tužitelju nije priznao trošak sudske pristojbe na presudu, budući je tužitelj oslobođen plaćanja sudske pristojbe, sukladno članku 6. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj: 51/23), koji se primjenjuje od 20. svibnja 2023.

38. Na dosuđeni trošak tužitelju pripadaju zatezne kamate od presuđenja, sukladno članku 151. stavku 3. ZPP.

39. Zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova je odbijen temeljem članka 154. stavak 1. ZPP.

40. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Vinkovcima 6. srpnja 2026.

Sudac:

Ivan Katičić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana prijema ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi ovom sudu pisano u tri primjerka, a o istoj odlučuje županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Odvjetnik Marin Birkić, Braće Vranjana 9, [adresa] Zadar – pun. tužitelja

2. Odvjetničko društvo Kallay i partneri d.o.o., Ilica 1A/III, [adresa] Zagreb

– pun. tuženika