Poslovni broj: P-6360/2016-56
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu Ivanu Borkoviću u pravnoj stvari tužitelja ŠR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koga zastupa punomoćnica Renata Karamatić, odvjetnica u Zagrebu, Trg Petra Svačića 6, protiv tuženika- ARS-COMUNICANDI d.o.o. iz [adresa], OIB: 49778165139, koga zastupa punomoćnica Ines Škofač, odvjetnica u Zagrebu, radi povrata zadužnice i isplate, nakon održane javne i glavne rasprave zaključene 21. svibnja 2026., u prisutnosti punomoćnika tužitelja Dejana Dukića, odvjetnika u Zagrebu te punomoćnice tuženika, Ines Škofač, odvjetnice u Zagrebu, radi isplate, 6. srpnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku vratiti tužitelju bjanko zadužnicu ovjerenu 20. veljače 2015. kod javnog bilježnika Darija Grgilla Ramljaka iz Zadra, poslovni broj OV-1161/15, u roku 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju 349,31 eura sa zateznim kamatama koje teku od 13. rujna 2016. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, u roku 15 dana.
i
r i j e š i o j e
I. Odbija se preinaka tužbe od 8. rujna 2025.
II. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju parnične troškove u iznosu od 2.750,00 eura sa zateznim kamatama koje teku od 6. srpnja 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, u roku 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme zasnovao radni odnos s tuženikom počevši od 1. lipnja 2013. Radni odnos je zasnovan za radno mjesto-izvršni direktor. 27. siječnja 2015. godine tužitelj kao radnik, tuženik kao poslodavac i društvo DQS ZAGREB d.o.o. iz Zagreba, Avenija Većeslava Holjevca su sklopili Sporazum o korištenju osobnog vozila i osobnoj odgovornosti radnika. Na temelju čl.1. st.1. navedenog Sporazuma, Korisnik leasinga je tuženiku dao na korištenje službeno vozilo marke ŠKODA OCTAVIA Combi Elegance 1.6 TDI, reg. oznake [registarska oznaka], broj šasije TMBJG/7NE5F0152989 za potrebe obavljanja zajedničkih projekata. Sukladno čl. 2. Sporazuma, tužitelj je dobio na korištenje Službeno vozilo koje je mogao koristi prema nalogu tuženika, kako u poslovne tako i u privatne svrhe. Sukladno odredbama čl. 4. st. 4. i st. 5. Sporazuma u slučaju prestanka ugovora o radu tužitelj je bio dužan odmah, odnosno najkasnije u roku od jednog radnog dana od primitka isprave o prestanku ugovora o radu, vratiti službeno vozilo ovlaštenoj osobi tuženika, na adresi u [adresa]. Na temelju čl. 4 st 2. Sporazuma, u slučaju da tužitelj odbije vratiti Službeno vozilo na poziv tuženika kao poslodavca ili prestankom ugovora o radu, dužan je platiti ugovornu kaznu u iznosu od 5.000,00 kn za svaki dan zakašnjenja. Tužitelj je sukladno čl.4. st 7 Sporazuma kao sredstvo osiguranja plaćanja ugovorne kazne predao tuženiku bjanko zadužnicu na iznos od 50.000,00 kn, ovjerenu kod javnog bilježnika Darija Grgillo- Ramljak iz Zadra, Dalmatinskog sabora 2, broj ovjere OV-1161/15. Također je kao sredstvo osiguranja za pokriće eventualne štete na službenom vozilu predao korisniku leasinga jednu običnu zadužnicu na iznos od 160.000,00 kn, ovjerenu kod istog javnog bilježnika, broj ovjere OV-1162/15. Poziva se na odredbe stjecanja bez osnove. Tužitelju je radni odnos s tuženikom prestao 16. kolovoza 2016. Tužitelj je o svojoj namjeri otkazivanja ugovora o radu obavijestio odgovornu osobu tuženika, direktoricu FR, sredinom srpnja 2016. kao i odgovornu osobu Korisnika leasinga, direktora JR, o čemu svjedoči elektronička pošta od 24. srpnja 2016. koju je direktor Korisnika leasinga, JR odaslalo tužitelju i na znanje direktorici tuženika FR te je uz znanje i suglasnost direktorice tuženika FR, predložio tužitelju da preuzme leasing službenog vozila navodeći da će se problem vraćanja zadužnica nakon prestanka ugovora o radu i prijenos leasinga riješiti sporazumno. Nadalje je naveo da će se osobne zadužnice koje je tužitelj dao kao sredstva osiguranja aktivirati po prestanku ugovora o radu, osim ako tužitelj preuzme leasing službenog vozila, što i jest njegov prijedlog za rješenje nastale situacije, s kojim je direktorice tuženika suglasna. Potom je direktorica tuženika FR u elektroničkoj pošti od 2. kolovoza 2016. godine obavijestila tužitelja da prihvaća njegov otkaz te ga zamolila da dostavi svoj prijedlog u vezi službenog vozila. Nastavno na navedeno, tužitelj, direktorica tuženika FR i direktor korisnika leasinga JR su usmeno dogovorili, odnosno ugovorili da se zadužnice neće aktivirati jer će se ugovor o leasingu službenog vozila prenijeti na tužitelja koji će do realizacije ustupa ugovora o leasingu imati pravo zadržati službeno vozilo. Nakon što su se tužitelj, direktorica tuženika FR i direktor korisnika leasinga JR dogovorili da službeno vozilo ostane u posjedu tužitelja i nakon prestanka ugovora o radu i jer će mu se ustupiti leasing vozila, direktorica tuženika je otišla na godišnji odmor na otok Vis, s time da je cijelo vrijeme bila u kontaktu s tužiteljem, o čemu svjedoče njihove međusobne sms poruke od 29. srpnja, 16. kolovoza i 18. kolovoza 2016. Tužitelj se u to vrijeme telefonskim putem pokušao obratiti i direktoru korisnika leasinga JR, predmetno kako bi dogovorili datum i vrijeme primopredaje službenog vozila kao i ustup leasinga, sve sukladno ranije postignutom usmenom dogovoru. Direktor korisnika leasinga JR se međutim u to vrijeme prema riječima njegove tajnice ZR nalazio na putu te mu je ona poručila da će mu se povratno javiti nakon što se vrati s puta. Direktor korisnika leasinga JR se nakon povratka s puta javio tužitelju te mu u privitku elektroničke pošte od 30. kolovoza 2016. proslijedio dokumentaciju potrebnu za realizaciju ustupa ugovora o leasingu, sve kako je i ranije dogovoreno između njega, tužitelja i direktorice tuženika FR. U tu svrhu je i potpisao izjavu kojom ustupa kasko osiguranje službenog vozila tužitelju. Iz druge elektroničke pošte od 30. kolovoza 2016. koju je direktor korisnika leasinga JR uputio tužitelju je vidljivo da je datum primopredaje službenog vozila, kojoj je prisustvovala i direktorica tuženika, FR bio unaprijed dogovoren između sve tri ugovorne stane sporazuma, s obzirom na to da je direktor korisnika leasinga JR tužitelju napisao da „prema dogovoru" dođe „sutra u 9 sati da napravimo primopredaju vozila". Primopredaja službenog vozila je sukladno prethodno postignutom usmenom dogovoru između tužitelja, direktorice tuženika FR i direktora korisnika leasinga ĐR obavljena uredno i bez prigovora, o čemu svjedoči zapisnik o primopredaji vozila od 31. kolovoza 2016. Nakon primopredaje službenog vozila, tužitelj, direktorica tuženika FR i direktor korisnika Leasinga JR su se trebali uputiti u prostorije ERSTE & STEIERMARKISCHE S-LEASING d.o.o. u Zagrebu, predmetno kako bi realizirali ustup ugovora o leasingu službenog vozila, međutim tada je direktorica tuženika FR na iznenađenje tužitelja izjavila da ustupa leasinga neće biti, nakon čega su se ona, tužitelj, i direktor korisnika leasinga JR razišli. Tužitelj je u periodu koji je uslijedio nakon primopredaje službenog vozila zatražio povrat zadužnica od tuženika i korisnika leasinga, međutim oni su odbili vratiti zadužnice. Stoga se obratio punomoćniku, odvjetnici Renati Karamatić, koji je dopisom od 8. rujna 2016. zatražio povrat zadužnica. Odgovor je dobio putem punomoćnice tuženika, odvjetnice Ines Skofač iz Zagreba, u vidu dva dopisa od 15. rujna 2016. U prilogu jednog dopisa mu je vraćena zadužnica na iznos od 160.000,00 kn s obzirom da nije bilo štete na službenom vozilu, dok mu je zahtjev za povrat zadužnice na iznos od 50.000,00 kn drugim dopisom odbijen s napomenom da će biti aktivirana u svrhu naplate ugovorne kazne za svaki dan zakašnjenja s predajom službenog vozila. Tuženik je 12. rujna 2016. dostavio Financijskoj agenciji zahtjev za naplatu potraživanja temeljem bjanko zadužnice broj ovjere OV-1161/15 u iznosu od 50.000,00 kn uvećano za pripadajuće zatezne kamate. FINA je postupajući po tom zahtjevu na teret računa tužitelja naplatila u trenutku podnošenja tužbe iznos od 2.631,88 kn, u korist tuženika i na taj način blokirala račun tužitelja. Postupajući na opisani način tuženik je povrijedio usmeni dogovor postignutom s tužiteljem sukladno kojem mu je dao dopuštenje i pravo da zadrži posjed službenog vozila i nakon prestanka ugovora o radu pa sve do ustupa ugovora o leasingu, slijedom čega se obvezao da neće aktivirati bjanko zadužnicu s obzirom na to da tužitelj nije u zakašnjenju. Iz svega navedenog je vidljivo da je tuženik aktivirao bjanko zadužnicu broj ovjere OV-1161/15 i naplatio iznos od 2.631,88 kn bez osnove, odnosno na temelju osnove koja je kasnije otpala jer su tužitelj, tuženik i korisnik leasinga usmeno dogovorili da tužitelj ima pravo zadržati službeno vozilo i nakon prestanka ugovora o radu, slijedom čega nema govora da bi tužitelj zakasnio s ispunjenjem ugovorne obveze - povratu službenog vozila. Stoga je tuženik dužan predmetnu zadužnicu kao i iznos od 2.631,88 kn vratiti tužitelju. Tuženik je u svakom slučaju izgubio pravo na ugovornu kaznu slijedom čega ne postoji tražbina čije je ispunjenje osigurano bjanko zadužnicom. Niti u jednom trenutku prije ili poslije primopredaje službenog vozila, direktorica tuženika FR nije priopćila (ni usmeno ni u pisanom obliku) tužitelju da tuženik zadržava pravo da pored ispunjenja (povrat službenog vozila) aktivira bjanko zadužnicu i naplati ugovornu kaznu. Očito je da tuženik nije imao osnova niti u sporazumu niti u zakonu zadržati bjanko zadužnicu broj ovjere OV-1161/15 i naplatiti na iznos od 2.631,88 kn i na taj način blokirati račun tužitelja pa tužitelj osnovano potražuje od tuženika taj iznos. S obzirom na to da je iz navoda i dokaza iznesenih pod toč. II. tužbe očito da tuženik nije bio pošten kada je zadržao bjanko zadužnicu broj ovjere OV-1161/15 i na temelju nje naplatio ugovornu kaznu na teret računa tužitelja, tužitelj sukladno naprijed navedenom čl. 1115. ZOO-a ima pravo pored iznosa od 2.631,88 kn koji mu je neosnovano ustegnut, zahtijevati i pripadajuće zakonske zatezne kamate koje teku na taj iznos od dana blokade računa, odnosno 13. rujna 2016. Također, zato što je tuženik na temelju i u skladu s naprijed citiranom odredbom čl. 353. st.5. ZOO-a izgubio pravo na ugovornu kaznu, u konkretnom slučaju ne postoji njegova tražbina s naslova ugovorne kazne, čije je plaćanje osigurano bjanko zadužnicom broj ovjere OV-1161/15 pa ju je dužan vratiti tužitelju. Kao dokaze je predložio izvadak iz sudskog registra za ARS-COMUNICANDI d.o.o., izvadak iz sudskog registra za DQS d.o.o. ZAGREB, Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 1. lipnja 2013. godine, Sporazum o korištenju osobnog vozila i osobnoj odgovornosti radnika od 27. siječnja 2015., bjanko zadužnica na iznos od 50.000,00 kn ovjerena kod javnog bilježnika Darija Grgillo-Ramljak iz Zadra, broj ovjere OV-1161/15, obična zadužnica na iznos od 160.000,00 kn ovjerena kod javnog bilježnika Darija Grgillo-Ramljak iz Zadra, broj ovjere OV-1162/15, saslušanje tužitelja, direktorice tuženika, FR, direktora društva DQS ZAGREB d.o.o. JR, CR i SR_ SR, djelatnice Erste & Steiermarkische, elektroničku poštu od 24. srpnja 2016., sms korespodenciju,zapisnik o primopredaji vozila 31. kolovoza 2016, izjavu o ustupanju automobilskog kaska do isteka na novog korisnika od 31. kolovoza 2016., dopis/zahtjev za povrat zadužnica od 8. rujna 2016.,dopis od 15. rujna 2016. u prilogu kojeg je vraćena zadužnica na iznos od 160.000,00 kn, broj ovjere OV-1162/15, odgovor na zahtjev za povrat zadužnice na iznos od 50.000,00 kn, zahtjev FINA-i za naplatu potraživanja putem bjanko zadužnice broj OV-1161/15 od 12. rujna 2016. godine, očevidnik o redoslijedu plaćanja s obračunatom kamatom na dan 20. rujna 2016., izvadak iz registra obrtnika za [obrt], obrt za usluge konzaltinga-kod naručitelja usluga, vl. ŠR, [adresa], po potrebi financijsko vještačenje. Zatražio je da sud naloži tuženiku vratiti tužitelju zadužnicu kao i ustegnuti iznos na FINA-i.
2. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio tužbu. Tužitelj netočno iznosi činjenično stanje u dijelu u kojem tvrdi da su stranke usmeno dogovorile da se zadužnice neće aktivirati jer će se ugovor o leasingu vozila prenijeti na tužitelja, koji do tog trenutka ima pravo zadržati vozilo. Točno je da je tužitelj razgovarao s JR, direktorom trg. društva DQS Zagreb d.o.o. koje je vlasnik vozila, o mogućnostima otkupa vozila i o mogućnostima prijenosa polica osiguranja, u slučaju da tužitelj odluči kupiti predmetno vozilo uz uvjet da bude financijski sposoban i dokaže tu sposobnost pred vlasnikom vozila odnosno leasing kućom. Međutim, to ne znači da je odgovorna osoba tuženika dopustila tužitelju da koristi vozilo nakon prestanka radnog odnosa niti je tužitelj zamolio odgovornu osobu tuženika da mu se omogući duži rok korištenja vozila. Također, niti vlasnik vozila, trg. društvo DQS Zagreb d.o.o., nije dopustilo tužitelju da koristi vozilo nakon prestanka radnog odnosa. Naprotiv, nije dozvoljeno da netko upravlja vozilom u vlasništvu leasinga i korisnika trgovačkog društva bez valjane pravne osnove (ugovora) i bez odobrenja. Upravo je iz tog razloga i stavljena ugovorna kazna jer se korisnik leasinga mora zaštititi da mu radnici koji koriste službena vozila po prestanku radnog odnosa i/ili sporazuma vrate vozilo, jer više nemaju pravnu osnovu ga koristiti. Tuženik nije odobrio tužitelju da koristi vozilo nakon prestanka radnog odnosa, kako to pogrešno tvrdi tužitelj. Izjava o ustupanju police (koju je dala druga pravna osoba različita od tuženika), kao i razgovori sa trg. društvom DQS Zagreb d.o.o. oko mogućnosti kupnje vozila, ne oslobađa tužitelja od odgovornosti da plati ugovornu kaznu. Neosnovano se tužitelj poziva na čl. 353. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, navodeći da vjerovnik ne može zahtijevati ugovornu kaznu zbog zakašnjenja ako je primio ispunjenje, a nije bez odgađanja priopćio dužniku da zadržava pravo na ugovornu kaznu. Tužitelj također netočno tvrdi da je tuženik aktivirao zadužnicu i naplatio iznos od 2.631,88 kn bez osnove, odnosno temeljem osnove koja je kasnije otpala s obzirom na to da su stranke „usmeno dogovorile" da tužitelj ima pravo zadržati službeno vozilo i nakon prestanka ugovora o radu, stoga nije zakasnio s ispunjenjem ugovorne obveze i povrata službenog vozila. Stranke se nisu usmeno dogovorile da tužitelj može zadržati službeno vozilo. Tužitelj je s odgovornom osobom društva DQS Zagreb d.o.o. razgovarao o mogućnosti (ako tužitelj bude kreditno sposoban), da otkupi vozilo odnosno preuzme leasing, ali to nikada nije realizirano niti je s tužiteljem dogovorena cijena otkupa i uvjeti otkupa vozila, dakle, to je spomenuto kao mogućnost, koja nije realizirana. Tužitelju nije odobreno da koristi vozilo bez osnove nakon raskida radnog odnosa i sporazuma, i to bez ikakve naknade i na teret tuženika. Prilikom primopredaje 31. kolovoza 2016. tuženik je tužitelju jasno naglasio da zadržava pravo na ugovornu kaznu, a navedeno je potvrdila i sama punomoćnica tužitelja u dopisu od 8. rujna 2016. u kojem tvrdi da nakon što je primopredaja obavljena je tuženik obavijestio tužitelja da ima namjeru naplatiti bjanko zadužnicu i to za svaki dan zakašnjenja. Primopredaja je izvršena na parkingu, a nakon toga se otišlo u ured tužitelja, u kojem je tužitelju priopćeno da će mu se naplatiti ugovorna kazna. Ured tuženika ima videonadzor koji snima i zvuk te predlaže snimku kao dokaz, iako je iz samog dopisa punomoćnika tužitelja razvidno da je tužitelj bez odgađanja obaviješten o pravu na ugovornu kaznu te je upravo radi navedenog i potražio odvjetnika koji se već 8. rujna 2016. obratio dopisom. Iz email korespondencije od 24. srpnja 2016. koju tužitelj prilaže uz tužbu, g. JR mu priopćava: „U slučaju raskida Ugovora osobne zadužnice se moraju ak tivirati", dakle već je tada tužitelj upozoren na rizik od naplate ugovorne kazne i aktivacije zadužnice. U čl. 4. st. 6. Sporazuma o korištenju osobnog vozila i osobnoj odgovornosti radnika, koji je priložen uz tužbu, jasno je navedeno kako se za svaki dan zakašnjenja predaje vozila plaća 5.000,00 kn ugovorne kazne. Stavkom 7. tog članka utvrđena je tužiteljeva obveza predaje zadužnice kao sredstva osiguranja. Dakle, tužitelj je navedeni Sporazum potpisao i bio je upoznat sa svim njegovim odredbama. Uz to je predao tuženiku bjanko zadužnicu na iznos do 50.000,00 kn upravo kao osiguranje od kašnjenja, što presumira da je tužitelj u svakom trenutku bio svjestan da će u slučaju zakašnjenja platiti ugovornu kaznu. Životno je nelogično da netko 27.1.2015. potpiše Sporazum i preda zadužnicu kao sredstvo osiguranja, samo godinu i pol kasnije svjesno zakasni s ispunjenjem obveze, a zatim se čudi što je vjerovnik, u ovom slučaju poslodavac, zadržao pravo na ugovornu kaznu. Sukladno načelima obveznog prava, u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Također, svaki sudionik u obveznom odnosu dužan je ispuniti svoju obvezu i odgovoran je za njezino ispunjenje. Obveza tužitelja je bila da vrati vozilo koje nije njegovo. Netočan je navod tužitelja da su direktorica tuženika i JR s tužiteljem „usmeno dogovorili da se zadužnice neće aktivirati jer će se ugovor o leasingu Službenog vozila prenijeti na tužitelja kao i navod da je postojao dogovor „sukladno kojem mu je dao dopuštenje i pravo da zadrži posjed službenog vozila i nakon prestanka ugovora o radu". Tužitelj navodi kako je iz elektroničke pošte od 30. kolovoza 2016. razvidno da je „unaprijed" dogovoren datum povrata vozila. Navedeno je točno, ali tužitelj propušta uvidjeti da to unaprijed znači da je 30. kolovoza 2016. dogovoreno da se vozilo vrati sutra. Znači, tužitelj se javio 30. kolovoza 2016. i javio da će predati vozilo sutra, što je i učinio. Nije postojao dogovor mjesec dana unaprijed o datumu povrata vozila, pa prema tome nije točno da iz raz „prema dogovoru" znači da se povrat vozila dogovarao tjednima unaprijed, već je dogovoreno doslovno od danas do sutra. Prema dogovoru od 30. kolovoza 2016. vozilo je vraćeno 31. kolovoza 2016. Kao dokaze je predložio dopis odvjetnice Karamatić od 8. rujna 2016., email od 24. srpnja 2016., saslušanje stranaka, svjedoka JR, uvid u spis ovog suda Pr-2998/16 (ranije P-5745/16), uvid u video nadzor, informatičko vještačenje po potrebi. Predložio je odbiti tužbeni zahtjev i zatražio trošak postupka.
3. Tužitelj je preinačio tužbeni zahtjev podneskom od 10. travnja 2017. kojim je dodatno proširio tužbeni zahtjev na način da je tražio da se utvrdi da tuženik nema pravo naplatiti ugovornu kaznu te je povisio iznos koji potražuje od tuženika. Tuženik se protivio preinaci podneskom od 1. lipnja 2017. Sud je odbio preinaku tužbenog zahtjev točkom I raspravnog rješenja od 5. studenog 2019 jer se za to nisu ispunile pretpostavke iz odredbe čl. 190. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje u tekstu: ZPP). Naime, tužitelj nije naveo razloge zašto već u tužbi nije mogao tražiti da tuženik nema pravo naplatiti ugovornu kaznu, odnosno, zašto je to mogao tražiti tek naknadno preinakom. Što se tiče preinake tužbe od 8. rujna 2025. riječ je o istom zahtjevu koji je sud već odbio rješenjem od 5. studenog 2019., što je i sam tužitelj naveo na ročištu 8. rujna 2025. S obzirom na to da je sud već ranije odbio tu preinaku, nije naknadno mogao istu preinaku usvojiti.
4. Tijekom postupka sud je pročitao izvatke iz sudskog registra ( str. 10-12), ugovor o radu između stranaka (13-14), sporazum o korištenju osobnog vozila i osobnoj odgovornosti radnika (15-17, 116-117), bjanko zadužnica (18-25), e-mail korespodenciju (26-30, 48-53, 110, 132), korespondenciju porukama s mobitela (31- 39, 106), zahtjev za odobrenje leasinga (44), zapisnik o primopredaji vozila (57-58, 112), dopis tužitelja tuženiku i odgovor (59-60, 62-64 ), dopis zbog povrata zadužnice (61), podaci s FINA-e i banke (65-72, 131), potvrde o djeci (72-74), o leasingu (75), pregledao je fotografije (84-89, 170-173), pročitao uvjerenje MUP-a (90), kaznenu prijavu (100-105), ispis telefonskih poziva (107-109) i priklopljeni spis Ovr – 11114/16, saslušana je svjedokinja SR (151), svjedok JR (142), tužitelj (155), zakonska zastupnica tuženika (163) i svjedok UR (283) te je pregledana snimka s CD-a (142).
5. Sud nije provodio predložena vještačenja jer nije osporavan iznos zapljene, odnosno, vjerodostojnost snimke. Sud nije ocjenjivao priložene fotografije apartmana tužitelja jer nisu bitne za odluku u ovom predmetu.
6. Sud je prihvatio video snimku kao dokaz iz razloga jer ju je predložio tuženik, a s obzirom na to da svojim sadržajem ide u korist tužitelju, nije bilo razloga da se ocjenjuje zakonitost tog dokaza.
7. Stranke su na ročištu na kojem je rasprava zaključena suglasno navele da su svi preostali dokazi izvedeni, odnosno da nije potrebno nijedan dokaz pribaviti ili dodatno izvesti.
8. Među strankama nije sporno da je tužitelj na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme zasnovao radni odnos s tuženikom od 1. lipnja 2013. Radni odnos je zasnovan za radno mjesto-izvršni direktor. Nadalje, nije sporno da su 27. siječnja 2015. godine tužitelj kao radnik, tuženik kao poslodavac i društvo DQS ZAGREB d.o.o. iz [adresa] su sklopili sporazum o korištenju osobnog vozila i osobnoj odgovornosti radnika. Nesporno je da je na temelju čl.1. st.1. navedenog sporazuma, korisnik leasinga tuženiku dao na korištenje službeno vozilo marke ŠKODA OCTAVIA Combi Elegance 1.6 TDI, reg. oznake [registarska oznaka], broj šasije TMBJG/7NE5F0152989 za potrebe obavljanja zajedničkih projekata. Sukladno čl. 2. tog sporazuma, tužitelj je dobio na korištenje službeno vozilo koje je mogao koristi prema nalogu tuženika, kako u poslovne tako i u privatne svrhe. Sukladno odredbama čl. 4. st. 4. i st. 5. sporazuma, u slučaju prestanka ugovora o radu tužitelj je bio dužan odmah, odnosno najkasnije u roku od jednog radnog dana od primitka isprave o prestanku ugovora o radu, vratiti službeno vozilo ovlaštenoj osobi tuženika. Na temelju čl. 4 st 2. sporazuma, u slučaju da tužitelj odbije vratiti službeno vozilo na poziv tuženika kao poslodavca ili prestankom ugovora o radu, dužan je platiti ugovornu kaznu u iznosu od 5.000,00 kn za svaki dan zakašnjenja. Nadalje, nije sporno da je tužitelj sukladno čl. 4. st. 7 sporazuma kao sredstvo osiguranja plaćanja ugovorne kazne predao tuženiku bjanko zadužnicu na iznos od 50.000,00 kn, ovjerenu kod javnog bilježnika Darija Grgillo-Ramljaka iz Zadra, Dalmatinskog sabora 2, broj ovjere OV-1161/15. Također nije sporno da je kao sredstvo osiguranja za pokriće eventualne štete na službenom vozilu predao korisniku leasinga jednu zadužnicu na iznos od 160.000,00 kn, ovjerenu kod tog javnog bilježnika, broj ovjere OV-1162/15. Nesporno je i da je tužitelju radni odnos s tuženikom prestao 16. kolovoza 2016. Nije sporno da je tužitelj pregovarao s odgovornim osobama tuženika o statusu vozila nakon prestanka ugovora o radu. Nadalje, nesporno je da je tužitelju u prilogu jednog dopisa vraćena zadužnica na iznos od 160.000,00 kn jer nije bilo štete na službenom vozilu, dok mu je zahtjev za povrat zadužnice na iznos od 50.000,00 kn drugim dopisom odbijen te je tuženik 12. rujna 2016. dostavio Financijskoj agenciji zahtjev za naplatu potraživanja temeljem bjanko zadužnice broj ovjere OV-1161/15 u iznosu od 50.000,00 kn uvećano za zatezne kamate, a u trenutku podnošenja tužbe je zaplijenjen iznos od 2.631,88 kn u korist tuženika.
9. Među strankama je sporno je li tužitelj imao pravo zadržati vozilo, sadržaj razgovora tužitelja i odgovornih osoba tuženika o predaji vozila, odnosno, je li tuženik osnovano predao zadužnicu na naplatu na FINU kao i ima li tuženik pravo na naplatu ugovorne kazne.
10. Na temelju ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. ZPP -a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.
11. Iz e-maila koji je JR poslao tužitelju 24. srpnja 2016. proiz lazi da je njegov sadržaj: „Sve ću sutra uskladiti s CR jer si formalno kod nje zaposlen u Arsu. Siguran budi u nas da ćemo nastaviti poslovnu suradnju s tobom jer si poštenjak i pravičan čovjek. A nama se ni ne traži druga osoba za područje premda CR ima par ideja oko te osobe. Načelno, ti ovo možeš nastaviti raditi kao dodatni prihod a formu ćemo dogovoriti. Ostaje problem auta i nama bi bilo idealno da nova tvrtka preuzme leasing jer se time i ti i mi rješavamo problema oko vozila koje smo uzeli na tvoje inzistiranje. Vjerujem da ćemo i tu naći neko rješenje. Što se tiče otkaznog roka i osobnih zadužnica koje si dao za auto to moram sutra vidjeti s CR i s odvjetnikom. U slučaju raskida Ugovora osobne zadužnice se moraju aktivirati osim ako tvrtka u koju prelaziš ne preuzme leasing vozila. To bi mogao biti problem no sutra ćemo i o tome. što se tiče postojećih i eventualno budućih projekata sad nisam shvatio točno što misliš preuzimati od Š, ali predlažem da tu uzmeš svoju proviziju isto kao na DQS i tako se suradnja može nastaviti. I to naravno do određenog vremena ili ako F bude išao s nama u zapošljavanje novog čovjeka. O tom potom. No rekoh. Sutra ćemo vidjet J i ja šta napraviti kako bi tvoj prelazak bio čim manje stresan za za tabe a isto tako za nas.“
12. Iz e-maila koji je 30. kolovoza 2016. tužitelj poslao JR proizlazi da je slao taj e-mail radi preuzimanja auto i odrađivanja potrebnih radnji vezanih uz kasko osiguranje i uplate te sređivanja papira za auto. U zadnjoj je rečenici naveo: „Ja bih onda u četvrtak ujutro došao busom u ZG da preuzmem moje zadužnice“. U odgovoru na taj mail od istoga dana, JR je pozvao tužitelja da sutradan (31. kolovoza 2016.) dođe kako bi napravili primopredaju automobila.
13. Iz zapisnika o primopredaji automobila od 31. kolovoza 2016. proizlazi da je tužitelj predao predmetni automobil tuženiku.
14. Iz tužbe podnesene pred Radnim sudom u Zagrebu od 4. listopada 2015. posl. br. Pr-2998/16 proizlazi da njome ovdje tuženik, traži od ovdje tužitelja, isplatu
20.000,00 kuna po osnovi ugovorne kazne,
15. Iz sms prepiske tužitelja i IR proizlazi da su se u kolovozu 2016. srdačno dopisivali, a da je zakonska zastupnica tuženika, na poruku tužitelja od 16. kolovoza 2016. sadržaja „Nema žurbe… ja sam riješio papire.. pa se čujemo“ odgovorila „Može, može, no frks“, a taj je razgovor zastupnica tuženika završila porukom sadržaja: „Čujemo se “ (str. 39. spisa)
16. Svjedok JR je naveo da je tužitelj izrazio želju za prekidom radnog odnosa i da zadrži vozilo Škodu karavan koja je bila u vlasništvu Erste Leasinga, a tvrtka DQS Zagreb d.o.o. je bila korisnik leasinga koja je tuženiku tvrtci Ars Comunicandi d.o.o. ustupila vozilo za potrebe tužitelja. Iz komunikacije s FR mu je poznato da se razmišljalo da li će tužitelj koristiti godišnji odmor ili će mu biti isplaćena naknada, tako da je bilo pitanje da li će završiti radni odnos s 1. kolovozom 2016. ili sa 16. kolovozom 2016.. Na kraju je tužitelj koristio godišnji odmor i radni odnos mu je prestao 16. kolovoza 2016., a što pretpostavlja da mu je više odgovaralo jer ima apartmane i bavi se turističkom djelatnošću. Svjedok je radio cijelo vrijeme dok je FR bila na godišnjem odmoru. Kada se vratila FR s godišnjeg odmora shvatio je da nije izvršena primopredaja vozila. Nadalje, 29. kolovoza 2016. je odmah nazvao tužitelja i rekao mu da vrati vozilo, a on mu je na to odgovorio da će u Zagreb doći 30. kolovoza 2016. i vratiti vozilo 30. kolovoza 2016., tužitelj mu je telefonski nudio razne opcije prijenosa leasinga, navodeći pri tom osobu Erste leasinga u Zadru, govorio je da bi prenio vozilo na jednu Slovensku firmu za koju je kasnije saznao da je izmišljena te da bi se leasing prenio na njegovu suprugu , pretpostavlja zbog kreditnih uvjeta. Svjedoku taj dan popuštaju živci (30. kolovoza 2016.) i rekao je tužitelju da vrati vozilo odmah sutra, 31. kolovoza 2016., jer će u protivnom aktivirati zadužnicu u iznosu 160.000,00 kuna, a koja je bila osiguranje u slučaju da se vozilo ošteti, ne vrati, otuđi ili se inače nemarno s njim postupa. U konkretnom slučaju korisnik leasinga ne raspolaže vozilom nego vlasnik, a to je u ovom slučaju Erste Leasing. Dana 31. kolovoza 2016. izvršena je primopredaja vozila i o tome postoji video zapis. Prilikom primopredaje vozila bila je prisutna direktorica FR, svjedok i tužitelj. Prilikom primopredaje vozila utvrdili su kilometražu i da vozilo nije oštećeno te su ga u znak prihvata potpisale sve tri strane. Primopredaja vozila je izvršena na adresi [adresa], a kako je navedeno i u sporazumu. Prilikom primopredaje vozila direktorica FR je rekla tužitelju da kasni s predajom vozila 14 dana i da zadržava pravo na ugovornu kaznu. S obzirom da su još bili u dogovorima da bi se ustupilo vozilo u leasing, mislili su da tužitelj ugovornu kaznu otplati obavljanjem poslova za koje mu mi ne bi platili proviziju. Tužitelju je vraćena zadužnica u iznosu 160.000,00 kuna, negdje desetak dana nakon primopredaje vozila. Nakon primopredaje vozila, 31. kolovoza 2016. , u HOK d.d. osiguranje su išli tužitelj i svjedok radi prebacivanja kaska na tužitelja, za što je trebala suglasnost trgovačkog društva DQS Zagreb d.o.o. U HOK d.d. sam svjedok JR je dao izjavu da se kasko osiguranje može prebaciti na drugu fizičku ili pravnu osobu, jer im je bio cilj da se vozilo koristi tj. da se leasing prebaci na drugu osobu s obzirom na to da je tužitelju prestao radni odnos kod tuženika. Nakon toga se trebala zatražiti dokumentacija od Erste Leasinga jer je tužitelj tek tada počeo prikupljati dokumentaciju i u međuvremenu kada je svjedok JR trebao otići u Erste leasing dobio je poziv od tuženika da je tužitelj prijevarno postupao na način da je odavao cijene i detalje ugovora dok je bio u radnom odnosu te se odustalo od bilo kakvog prebacivanja leasinga na tužitelja. Svjedok JR je već u automobilu rekao tužitelju da će razgovarati o novim okolnostima te je već u vozilu rekao da neće prebacivati leasing na njega. Na sastanku poslije toga su bili; FR, tužitelj i svjedok JR - direktorica FR mu je rekla da će aktivirati ugovornu kaznu, a i svjedok JR mu je također rekao da kasni 14 dana s predajom predmeta leasinga vozila Škoda te mu je direktorica FR rekla da će s aktivirati ugovornu kaznu i da nema ništa od suradnje. Tužitelj je podnio kaznenu prijavu protiv svjedoka i protiv direktorice FR. FR je direktorica tuženika i izvršna direktorica u svjedokovoj firmi, sa FR svjedok JR nije bio u privatnoj vezi 2015., 2016. godine, dok u trenutku davanja iskaza jest. Potvrdio je da je bio upoznat s detaljima otkaza. Ideja za prebacivanje leasinga je bila tužiteljeva. Na upit kako komentira e-mail od 24. srpnja 2016. je naveo da je tužitelj imao službeno vozilo Micubishi Cold koje mu nije odgovaralo zbog privatnih razloga te je na njegov prijedlog uzeta Škoda Karavan, a zbog privatnih potreba jer ima hendikepirano dijete. U e-mailu mu je svjedok napisao: "ostaje problem auta i nama bi bilo idealno da nova tvrtka preuzme leasing i ti i mi rješavamo problem oko vozila koje smo uzeli na tvoje inzistiranje" te svjedok objašnjava da je pod tim podrazumijevao da nova tvrtka preuzme vozilo jer to vozilo njima više nije trebalo i svjedoku je bilo svejedno da li će to vozilo preuzeti tužitelj ili netko drugi. Predmetno vozilo je na kraju prodano fizičkoj osobi negdje desetak dana nakon primopredaje vozila. Na upit u koju svrhu je tužitelj dao zadužnicu DQS Zagreb d.o.o. je naveo da je zadužnica tvrtki DQS Zagreb d.o.o. dana iz razloga koji su navedeni u sporazumu . Na kako komentira e-mail od 24. srpnja 2016. u djelu u kojem navodi: "u slučaju raskida ugovora osobne zadužnice moraju se aktivirati osim ako tvrtka u koju prelaziš ne preuzme leasing vozila"? naveo je da je tužitelja upozoravao na postojanje zadužnica i da vodi brigu, a ne da kao danas da su zbog toga na sudu. S obzirom na to da je vozilo uzeto na inicijativu tužitelja, smatrao je da će biti pažljiv i pomoći realizaciji na njega ili na nekog trećeg, svejedno. Na upit zašto u primopredajnom zapisniku koji su potpisivali svi troje nije navedeno da zadržavaju pravo na ugovornu kaznu naveo je da ne zna. Na upit kada je video snimka nastala, prije primopredaje ili poslije primopredaje vozila naveo je da je video snimka nastala nakon primopredaje vozila. Na upit da li je svjedok na videu rekao da će zadužnicu aktivirati zbog zakašnjenja ili ako tužitelj za sobom preuzme klijente koje je doveo u DQS Zagreb d.o.o, svjedok je naveo da je sadržaj videosnimke na sudu. Na upit na kojoj lokaciji HOK-a su bili, svjedok je navo
- U Capraškoj ulici. Na upit gdje su bili u periodu od 16. do 30 kolovoza 2016., naveo je da je radio i obilazio druge tvrtke ali je bio dostupan čitavo vrijeme na mobitel i na e- mail. Na upit da li mu je tajnica ER rekla da ga je tužitelj zvao 23. i 24. kolovoza 2016., naveo je da nije. Na upit da li je ured normalno radio kao i tuženik, naveo je da je radio njegov ured, a radilo je trgovačko društvo Ars Comunicandi d.o.o. u razdoblju od 16. do 30 kolovoza 2016. Na upit da li je tužitelj imao svjedokov mobitel i elektronsku poštu, naveo je da je tužitelj imao broj njegovog mobitela i e maila i njihova komunikacija je bila izravna i vrlo je rijetko bila preko tajnice da je bio cijelo vrijeme dostupan putem mobitela i e-maila u razdoblju od 16. do 30 kolovoza 2016. Na upit da li je s tužiteljem imali usmeni ili pismeni dogovor da nakon radnog odnosa nastavi koristiti vozilo, odgovorio je da nije. Na upit kako je reagirao tužitelj nakon što mu je rekao da će se aktivirati ugovorna kazna, naveo je da mu nije rekao da će aktivirati ugovornu kaznu već mu je to rekla direktorica FR, a svjedok je samo egzaktno rekao koliko dana kasni i koliko iznosi kašnjenje u novčanom iznosu, a izostala je njegova reakcija. Na upit pun tuženika je li tužitelj kada je došao na primopredaju vozila 31. kolovoza 2016. imao zahtjev za leasing, naveo je da nije imao zahtjev, niti bilo kakvu dokumentaciju jer još tada nije znao da li bi se vozilo prenijelo na slovensku tvrtku, na njegov obrt, njega osobno ili njegovu suprugu. Na upit na koji način se vratio tužitelj u svoje prebivalište 31. kolovoza 2016 . rekao je da ne zna na koji način se vratio ali se nije mogao taj dan vratiti službenim vozilom. Na upit je li 31. kolovoza 2016. tužitelj rekao: "Ja se imam pravo vratiti službenim vozilom s obzirom da imamo usmeni dogovor da ću nastaviti koristiti vozilo Škodu dok se ne riješi leasing" naveo je da mu nije to to rekao jer nisu ni imali takav usmeni dogovor.
17. Tužitelj je u svom iskazu naveo da kada se zaposlio kod tuženika, imao je službeno vozilo Micubishi Colt te je bilo govora da od strane FR i JR da kada će se posao bolje razvijati da će se nabaviti i bolje vozilo, tako da nije točna svjedoka JR da je vozilo nabavljeno na tužiteljevo inzistiranje. Budući da se posao razvio rečeno mu je da može predložiti koji automobil da mu se uzme, a da bude u limitu do 160.000,00 kuna, a to mu je rečeno i od strane JR i FR. Objašnjava da je trgovačko društvo ARS Comunicandi d.o.o. Konzultanska tvrtka, dok je trgovačko društvo DQS Zagreb d.o.o. certifikatska tvrtka i međusobno surađuju i nalaze se na istoj lokaciji. Koristio je godišnji odmor u razdoblju od 1. kolovoza do 16. kolovoza jer je otvarao svoj obrt i trebalo mu je vremena za sređivanje dokumentacije za svoj obrt. Otvorio je obrt za konzultanske usluge pod nazivom [obrt], napominje, da se ne bavi turističkom djelatnošću već se s njom bavi tužiteljev otac RR, koji je vlasnik kuće u kojoj su apartmani i apartmani su na oca i registrirani i svi po potrebi pomažemo oko posla. Obavijestio je FR da planira otići iz tvrtke, što je vidljivo i iz e-maila. Razgovarao je i sa FR i s JR da bi preuzeo vozilo Škoda koji je do tada koristio za službene i privatne svrhe. Njemu su JR i FR rekli da riješi papire te da se vozilo prenese na tužitelja, što je bio i obostrani interes, a to nije priča koja je nastala 16. kolovoza 2016., već par mjeseci ranije. Tužitelj je u Erste Leasingu u Zadru razgovarao s CR što mu je sve potrebno od dokumentacije da bi tužitelj preuzeo vozilo Škoda. Kada je riješio papire za obrt, obavijestio je CR e- mailom 16. ili 17. kolovoza 2016.. U razdoblju od 16. do 20. kolovoza 2016. je negdje dva puta kontaktirao i CR i razgovarali su ne samo o njenom odlasku, vozilu već i poslu koji je otvorio te je bio u načelu dogovor da se nađu kada se CR vrati s godišnjeg. Tužitelj je pozajmio od svog šogora u Zagrebu 50.000,00 kuna, PR, jer je tužitelju CR iz Erste leasinga u Zadru rekla da će joj trebati određeni novčani iznos tj. upravo ovih 50.000,00 kuna, radi raskida ugovora. Istina je da je tužitelj razmišljao na koga bi prenio leasing, tako da je spomenuo JR i tvrtku Nes iz Ptuja, a koja nije fantomska, a na kraju se odlučio da se ipak leasing prebaci na tužiteljev obrt, a supruga koja je u radnom odnosu mu je trebala biti garant. Razgovarao je s JR kada je sredio dokumentaciju za prebacivanje leasinga i kada je odlučio da lealsing bude na tužiteljev obrt uz garanciju supruge, međutim tada mu je JR rekao da putuje i rekao da ide u lov i ranije je znao ići u lov i kada bi bio u lovu tada se nikada telefonski ne bi čuli , ali to nikada nije bio problem jer bi onda bila CR u [adresa], ali ovaj put nije niti CR bila u Zagrebu. Napominje da je bila i potrebna jedna izjava o suglasnost od DQS Zagreb d.o.o. i o tome je obavijestio JR porukom i to nakon što se vratio s puta (lova) ali mu je on rekao da dođe u Zagreb i da će to riješiti, a o tome postoji poruka koju je poslao JR. Tužitelj je 23. - 24. kolovoza razgovarao s tajnicom ZR i tužitelj je razgovarao s njom o poslu gdje je JR, a za CR je znao da je na ljetovanju na Visu. Inače kada je bio zaposlenik na dnevnoj bazi bi se čuo s CR i JR jer je radio u [adresa], a CR i JR su im bili potpora u Zagrebu. Nije siguran, ali misli da je 29. kolovoza 2016. prvi kontaktirao JR i rekao mu da se prebacivanje leasinga može riješiti i u Zadru, da ne putujem ako to nije potrebno, a da će kasnije doći u Zagreb po zadužnicu autobusom. Njemu je JR odgovorio porukom da dođe sutra u Zagreb, prema dogovoru. Tužitelj je u dogovoreno vrijeme došao u Zagreb radi primopredaje vozila na lokaciju VR i CR, tužitelj i JR su na haubi potpisali primopredajni zapisnik i njihov odnos je bio korektan. Prilikom potpisivanja primopredajnog zapisnika CR nije spomenula ugovornu kaznu. Nakon što su potpisali primopredajni zapisnik, otišli su u kancelarije na I ili II katu i negdje oko pola sata ispunjavali dokumentaciju za prijenos leasinga na tužitelčjev obrt te mu je JR rekao da mu poklanja 3-4 mjeseca kaska i pitao zar neće na to ništa reći, a na što mu je tužitelj zahvalio. Nakon što su svu dokumentaciju popunili za prijenos leasinga na tužiteljev obrt, JR mu je rekao da će biti potreban još jedan dokument, a tužitelj ne zna o kojem se dokumentu radi i sjeli su u Darkovo vozilo i došli do računovodstvenog servisa i JR je otišao u računovodstveni servis dok je čekao u vozilu. Nakon što se JR vratio u vozilo rekao da se vraća ju natrag u ured jer postoje neke nove činjenice i primijetio je da je atmosfera promijenjena jer su prozborili možda riječ, dvije dok su prije toga razgovarali o raznim temama i o lovu čime se oboje bavi. Kada je došao u ured, CR je bila u uredu pored i odmah je došla te su u uredu bili tužitelj, JR i CR i CR je rekla da je u tužiteljevom dosadašnjem službenom mobitelu e-mail s gospodinom BR, napominje da je na dan kada je vratio vozilo vratio i službeni mobitel i tada nastala galama, vika, psovka i jedna mučna situacija koju nije doživio. O samom događaju postoji i video snimka i rečeno mu je da ako bude radio s klijentima koje je doveo u DQS Zagreb d.o.o i kod tuženika u Ars Comunicandi d.o.o.da će ga prijaviti USKOK- u. Gospodin JR mu je rekao da će mu trebati odvjetnica. Nije siguran, ali misli da taj put nije bila spomenuta ugovorna kazna, već je spomenuta u jednoj poruci koju mu je poslao JR, 1. ili 2. rujna 2016., a da ako bude radio s klijentima koje je doveo u tvrtke da će mu aktivirati zadužnicu. Također ima jedna poruka gdje ga tužitelj doslovno moli da mu vrati zadužnice , a na što se on oglušio. Nakon događaja u uredu za koji postoji video snimka tužitelj ni sam ne znam kako je izašao iz tog prostora i na kraju se autobusom vrtio u Zadar. Napominje, da je na dan kada je predao vozilo u svojoj torbici imao 50.000,00 kuna koje je posudio od šogora Pošte, upravo zato jer je mislio da će se toga dana realizirati prebacivanje leasinga. Žao mu je što nema video snimke kada su svi zajedno došli u ured i kada su ispunjavali dokumentaciju za prebacivanje leasinga jer se kasnije sve okrenulo nakon što je JR izašao iz računovodstvenog servisa. Napominje da se precizno nekih detalja ne može sjetiti jer je devedesetih godina pet dana bio u komi, tako da se ne može sjetiti i nekih događaja iz privatnog života. Napominjem da nije bio s JR u HOK d.d. osiguranju. Na upit jesu li u uredu DQS Zagreb d.o.o nakon primopredaje bili svi troje naveo je da je s JR ispunjavao završnu dokumentaciju, a CR je ulazila i izlazila i cijelo vrijeme su bila otvorena vrata njezina ureda i ona je jedno vrijeme bila i s tajnicom. Na upit koliko je vremena prošlo od potpisivanja primopredajnog zapisnika do nastanka video snimke naveo je da otprilike četiri sata, teško mu je reći. Na upit je li između njih ikada bilo dogovoreno da ugovornu kaznu otplati kroz proviziju i daljnju suradnju naveo je da nikada nije bilo takvog dogovora, a to odgovorno tvrdi, dobio je jednu poruku od JR gdje piše da mu daje još jednu šansu da radi na proviziju s njima, a ako bude samostalno radio da će mu se aktivirati zadužnica. Na upit sjeća li se da li je CR rekla da će aktivirati zadužnicu, na nastaloj videosnimci navodi da misli da je to spomenula na samom kraju JR, a ne gospodična CR. Tužitelju je ta situacija bila jako mučna. Na upit što je bilo nakon Katarinine poruke, koja glasi" Ti meni samo cca javi kada bi došao da li da idem na more ili ne. Pozzz" naveo je da je to vezano uz korištenje tužiteljevog godišnjeg odmora, raskida ugovora i prijenosa automobila na tužitelja. Dogovor između tužitelja i CR je bio da se javi kada sredi dokumentaciju za vozilo, što je tužitelj učinio 16. ili 18. kolovoza, u vrijeme razmjene poruka vozilo je bilo kod tužitelja. Na upit gdje je bilo vozilo 16. kolovoza 2016. i 27. srpnja 2016. naveo je da je vozilo bilo kod tužitelja. CR je rekla, da kada tužitelj sredi papire za vozilo da se javi i javio se 16. ili 17. kolovoza 2016., a njemu je CR odgovorila: čujemo se poslije, ili sl. i to mu se javila porukom s ljetovanja - Visa, a 16. - 17. kolovoza 2016. na radnom mjestu nisu bili niti JR niti CR po tužiteljevim informacijama. Na upit postoji li mogućnost da je JR kontaktirao prije 1. kolovoza 2016., s obzirom na to da iz ispisa telefona proizlazi da ga tužitelj nije niti jednom u kolovozu 2016. navodi da se bi složio da ga je zvao prije 1. kolovoza 2016. Sjeća se da ga je zvao i pitao može li doći sutradan, a da mu je JR odgovorio: "Ne može stari jer ja danas popodne letim", tužitelj je znao zvati ZR na fiksni i to najčešće, rijetko na mobilni uređaj, a kada je nazvao ZR ga je znala spojiti s JR ako je on bio u uredu ili bi mu se JR javio na fiksni telefon. Na upit je li 23. i 24. kolovoza zvao JR i jesu li ga spojili navodi da misli da se tada s njim nije čuo jer nije bio u uredu, ali ne može sa sigurnošću to tvrditi. Na upit kada mu je JR spomenuo taj lov u odnosu na zvanje ZR naveo je da je to bilo prije nego što sam ja zvao ZR jer sam ja papire sredio 16. na 17. kolovoza 2016. Na upit - Na e-mail od 2. kolovoza 2016., a koji glasi: „ CR po dogovoru u att ti je moj otkaz ugovora o radu isti ti tijekom dana šaljem putem pošte, vlastoručno potpisan. Molim te vidi sa JR koji je način i što bi trebalo napraviti da ja (u dogovoru sa firmom Krpan preuzme ovo auto) koje sada vozim ako se s tim slažete ……te odgovor FR e-mailom: "Što se tiče otkaza isti prihvaćamo te ti radni odnos prestaje sa 16. kolovoza 2016……što se tiče auta, pošalji svoj prijedlog.", tužitelj je naveo da nije bio njegov prijedlog da preuzme vozilo, kada je vozilo kupljeno JR mu je rekao da je to vozilo kupljeno za tužitelja. U firmi se već 6 mjeseci govorilo da će tužitelj preuzeti vozilo, a pri tome misli na njih troje (FR, tužitelj i JR). Na upit zašto u e-mailu spominje tvrtku Krpan, navodi da su njegovi dugogodišnji prijatelji GR i AR. GR je vlasnik firme Krpan, a AR je vlasnik tvornice za proizvodnju skijaške opreme iz Ptuja. S obzirom na to da je Nes imao predstavništvo u Zagrebu, stoga je tužitelj spominjao tvrtku Nes, dok je Z djelovala na svom području u Sloveniji. Na upit je li se s obzirom na e- mail od 30. kolovoza 2016., koji je ŠR uputio JR (na listu 110. spisa) tužitelj prije toga informirao o dokumentaciji koja mu je potrebna za leasing i kada se odlučio na koga će se prenijeti leasing, naveo je da je puno ranije bilo odlučeno na koga će prenijeti leasing. Nije imao ovlasti da ide u HOK d.d ili u Erste leasing u Zadru da nije imao odobrenje. Ranije je zvao Erste leasing, koliko je rata ostalo te se JR naljutio kada je to saznao da je i u HOK-u i u Erste leasingu u Zadru bio u dogovoru s JR. Kada je CR rekla da se sve može obaviti u Zadru, tužitelj je o tome obavijestio JR, međutim JR mu je porukom rekao da dođe u Zagreb, sukladno dogovoru i to je bilo bez ikakvih prijetnji ili grubih riječi. Da bi se auto prenio na tužitelja trebalo je jedan dan, a tužitelju nije problem ostati u Zagrebu s obzirom da mu sestra živi u [adresa]. Na upit je li ga je CR obavijestila koliko traje prebačaj leasinga naveo je da ga nije obavijestila. Na upit zašto nije vratio mobitel kada mu je prestao radni odnos, naveo je da je radio i dalje za DQS Zagreb d.o.o. i vodio brigu o klijentima i Đ kao što se vidi iz poruke, je trebala platiti račun za to razdoblje, a od tužitelja nitko nije tražio da vrati mobitel. Bekica je trebala platiti račun za obavljenu uslugu. Na upit: „Poruku koju ste poslali **.**.2016. CR da ste riješili papire na što se to odnosilo?“, naveo je da se to odnosilo na obrt. Na upit zašto su gospodin JR i tužena odustali od leasinga i zbog čega je 31. kolovoza došlo do svađe s njima, naveo je da je to zato što je osnovao svoj obrt i pokušao samostalno raditi. Na upit: „Na sastanku koji ste imali sa gospođom CR i gosp. JR da li vas je JR upozorio na ugovorene kazne od 70.000,00 kuna?“ naveo je da to nije bio sastanak, ne sjeća se. Na upit je li bilo kakvog dogovora kome treba ostaviti vozilo za vrijeme dok je CR na godišnjem odmoru , naveo je da je vozilo trebao vratiti CR jer je ona njegova direktorica, a ona je bila na godišnjem odmoru na Visu, tako da nije imao kome vratiti vozilo. Na upit: „Iz SMS poruka od 22. do 24. kolovoza 2016. se vidi da ste komunicirali sa CR u vrijeme kada je prestao radni odnos sa službenim mobitelom i kada se u SMS navodi: kada da ti dogovorim sastanak sa klijentom dr. C i Đ", naveo je da je imao mobitel da dovrši poslove s klijentima i komunicirao je istim mobitelom s CR. Na upit zbog čega je zadržao vozilo, ako je znali da svaki dan zadržavanja iznosi 5.000,00 kuna, naveo je da je bio svjestan što je potpisao jer je imao kopije zadužnica kod sebe. Od prvog dana je bio dogovor da to vozilo tužitelj preuzima, a s druge strane kada je otišao iz firme vozilo je imalo određene kilometre i starost, a kazna koja se od tužitelja potražuje iznosi 80% vrijednosti što je izračunao paušalno. Da nije bilo dogovora da preuzme vozilo i zadrži, sam sebi ne bi radio trošak s novcima koje nema.
18. Zakonska zastupnica tuženika MR je navela da joj je ŠR najavio da želi raskinuti radni odnos jer želi raditi u drugoj tvrtki te su se sporazumjeli da će to biti sporazumni raskid radnog odnosa. U tom razgovoru o sporazumnom raskidu rekla mu je da treba vratiti vozilo jer je ono u leasingu. Negira da je ŠR dozvolila korištenje vozila nakon prestanka radnog odnosa, uz obrazloženje da vozilo u leasingu može koristiti samo zaposlenik, a to ŠR više nije bio. Navodi da u ugovoru postoji jasna odredba o tome da vozilo u leasingu treba vratiti nakon prestanka radnog odnosa, uz naznaku lokacije povrata. Ističe da su s ŠR bili u dobrim odnosima te da su komunicirali telefonski i putem SMS poruka te da je uvijek bila dostupna, no da mu ni jednom riječju nije rekla da može zadržati vozilo. U ugovoru je jasno navedeno da ŠR treba vratiti vozilo i na koju lokaciju, a ŠR je poslovno sposobna osoba koja je taj ugovor potpisala i ovjerila ga kod javnog bilježnika u Zadru — sam je odnio ugovor na ovjeru, dakle nije bio ni pod kakvom prisilom, što je vidljivo iz javnobilježničke klauzule. Vozilo je vrijedilo 165.000,00 kuna, a nastalo je otprilike 14 dana „zrakopraznog prostora" u kojima nije znala gdje se vozilo nalazi, uz napomenu da bi u slučaju eventualne krađe trgovačko društvo moralo i dalje otplaćivati vrijednost vozila na temelju leasing ugovora. Na primopredaji vozila, kada je ŠR došao, upitala ga je je li svjestan koliko kasni te ga je upozorila da mu ostaje ugovorna kazna. Navodi da je ŠR još prije razgovora o načinu prestanka radnog odnosa izrazio želju da vozilo prenese na sebe, rekavši da bi ga u leasing preuzela jedna slovenska tvrtka, no da za takav prijenos nije prikupljeno ništa od potrebne dokumentacije. Dalje je navela da je 16. kolovoza u poruci — za koju smatra da se radilo o e-mailu — napisala ŠR da mu šalje sporazumni raskid radnog odnosa i da joj dostavi svoj prijedlog, pri čemu je pritom mislila na leasing vozilo. ŠR je znao da nakon raskida radnog odnosa treba vratiti vozilo. U razdoblju od 16. kolovoza do primopredaje vozila 30. kolovoza ŠR je načelno spominjao da bi vozilo u leasingu prenio na obrt, no nikakvu dokumentaciju nije dostavio. Tek na primopredaji vozila 30. kolovoza je predložio da se vozilo prenese na njegovu suprugu te da će ona dostaviti potrebne podatke leasingu. Navela je da je na godišnji odmor otišla 15. kolovoza te da se 16. kolovoza nalazila na godišnjem odmoru na Visu. Na upit o tome kome je ŠR mogao predati vozilo dok je ona bila na godišnjem odmoru, navodi da ga je mogao predati JR te da je, ako to nije znao, mogao pitati. Glede primopredajnog zapisnika i izostanka bilješke o zadržavanju prava na ugovornu kaznu te kašnjenju s predajom vozila, pojašnjava da su se u primopredajni zapisnik unosili isključivo podaci o stanju vozila i kilometraži, dok je ŠR usmeno rekla da zadržava pravo na ugovornu kaznu, smatrajući da to nije potrebno posebno unositi u zapisnik jer ugovorna kazna ionako proizlazi iz samog ugovora. U pogledu poruke od 27. srpnja 2016. u kojoj je napisala ŠR neka joj otprilike javi kada bi došao kako bi znala ide li na more ili ne, objašnjava da ta poruka ne upućuje na godišnji odmor, već na odlazak plivati, odnosno kupati se, budući da je određeno vrijeme boravila u [adresa], u [adresa] kod majke, zbog klijenata. Naglašava da joj je iz konteksta jedne poruke teško rekonstruirati cijelu konverzaciju. Glede komunikacije s tužiteljem za vrijeme boravka na Visu, potvrđuje da je s njim telefonski razgovarala. Napominje da je signal na Visu lošiji, no da bi mu, kada mu se zbog signala nije mogla javiti, slala poruku da će mu se javiti čim signal uspostavi. Na pitanje o tome mijenja li činjenica da su JR i tužitelj nakon primopredaje vozila i njezine izjave o zadržavanju prava na ugovornu kaznu ipak išli prenijeti leasing vozila išta na pravnom položaju tuženika, ističe da to ne mijenja činjenicu da ugovorna kazna postoji te da su bili mogući različiti načini razrješenja — primjerice obročnom otplatom ili nastavkom poslovne suradnje. Negirala je da je s ŠR imala ikakav usmeni dogovor prema kojemu bi ŠR besplatno zadržao vozilo dok ne prenese leasing na sebe, navodeći da apsolutno takav dogovor nije postojao. Dodatno ističe da ŠR na dan primopredaje vozila 30. kolovoza nije imao nikakvu potvrdu o mogućnosti prijenosa leasinga na sebe niti je leasinng kući predao ikakav zahtjev u tom smjeru. Nadalje je pojasnila da je ured radio cijelo vrijeme za trajanja njezina godišnjeg odmora te da je ŠR prije odlaska na godišnji odmor upozorila da odlazi i da treba vratiti vozilo na što je on odgovorio da će se dogovoriti. Glede motiva za izdavanje dviju zadužnica, navodi da je jedna zadužnica bila za vozilo, a druga za slučaj kašnjenja s povratom vozila. Pojašnjava da su primijetili kako ŠR dokumente drži u torbici u nezaključanom vozilu te da je, s obzirom na to da je vozilo koristio u Zadru i da je bila riječ o vozilu vrijednom 165.000,00 kuna, cilj bio da se prema vozilu ponaša kao dobar domaćin, zbog čega je sastavljen ugovor i uzete su dvije zadužnice. Na pitanje o tome je li ŠR u posljednjem razdoblju radio ili koristio godišnji odmor, navela je da je ŠR ostao neiskorišten godišnji odmor koji se trebao obračunati u završnom dijelu sporazumnog raskida radnog odnosa te da je ŠR bio na godišnjem odmoru. Izražava sigurnost u tu tvrdnju uz obrazloženje da se ŠR bavi apartmanima te mu je u tom ljetnom razdoblju godišnji odmor bio neophodan. U pogledu načina komunikacije ŠR s njom ili s JR te pitanja je li tajnica preusmjeravala pozive, ističe da su imali otvorenu komunikaciju te da su ona i JR uvijek bili dostupni, bez potrebe za preusmjeravanjem poziva. Na pitanje o tome je li ŠR zadržao mobitel prije nego što je vratio vozilo, potvrđuje da je ŠR u tom razdoblju zadržao i mobitel i automobil. Glede primopredaje vozila i upozorenja na ugovornu kaznu, iskazuje da se ŠR nije protivio njezinoj izjavi o zadržavanju prava na ugovornu kaznu niti je tvrdio da nije u pravu, već je na putu od parkirališta do ulaza u ured — na udaljenosti od otprilike 20 metara — izjavio da će ugovornu kaznu otplatiti kroz posao. Na pitanje je li e-mail od 16. kolovoza 2016., o kojemu je prethodno govorila, zapravo e-mail od 2. kolovoza 2016. godine koji se nalazi u zapisniku od 5. prosinca 2017. godine na listu 7 spisa, zakonska zastupnica tuženika potvrđuje da jest mislila upravo na taj e-mail koji joj je tada pročitan. Opisujući događaje nakon primopredaje vozila 30. kolovoza, zakonska zastupnica tuženika iskazuje da su otišli u njezin ured, sjeli i razgovarali te da je ŠR isti dan kada je predao vozilo predao i mobitel. Kada je provjeravala je li mobitel ispravan, pronašla je e-mail BR iz kojega je utvrdila da je ŠR za vrijeme trajanja radnog odnosa konkurentskoj certifikacijskoj kući poslao njihove ugovore, čime je zloupotrijeb io povjerenje klijenata, ali i njihovo osobno povjerenje. Ističe da se u ugovorima posebno naglašava povjerenje kao jedna od bitnih odredbi prema klijentima. Navodi da je ŠR suočila s tim, da je vikala na njega te da više nije htjela nastaviti poslovnu suradnju s njim kroz obrt, dok mu je JR ponudio mogućnost da ugovornu kaznu otplati kroz posao. Na pitanje je li nakon sukoba i svađe htjela nastaviti suradnju s ŠR, navodi da se u toj uzburkanoj situaciji ne sjeća točno svih pojedinosti te da je JR ŠR dao još jedan ili dva dana za razmišljanje, dok ona sama nije htjela nastaviti suradnju. Glede razloga zbog kojih je mobitel ostao kod ŠR, pojašnjava da je ŠR svoj privatni telefonski broj prebacio na tvrtku te je za povrat toga broja ŠR bilo potrebno određeno vrijeme i odgovarajuća dokumentacija. Napominje pritom da mobitel i telefonski broj nisu isto te da ga je najmanje jednom zvala tražeći povrat mobitela, iz čega je razvidno da se nije suglasila s time da mobitel zadrži. Na pitanje zašto ŠR nije prijavila policiji s obzirom na to da nije vratio ni vozilo ni mobitel, navodi da ne smatra da je ŠR kradljivac te da je rekao kako će se s JR dogovoriti oko vraćan ja vozila, dok joj je mobitel u tome kontekstu bio sporedna stvar. Ističe da je ŠR, kada su ga nazvali 30. kolovoza, izjavio da će doći i vratiti automobil, zbog čega u tome trenutku još nisu zvali policiju. Što se tiče moguće obveze prijave policiji radi smanjenja štete zbog zadržanog leasing vozila, navodi da ne zna točno kakvi su uvjeti leasinga u tome pogledu, no da automobil nije bio otuđen budući da su s ŠR cijelo vrijeme bili u komunikaciji, zbog čega nije smatrala potrebnim obavijestiti policiju.
19. Svjedokinja SR je navela u svom iskazu da nema nikakvih saznanja o dogovaranju leasinga i predmetnom slučaju. Također, sud iz iskaza svjedoka UR nije utvrdio činjenice bitne za ovaj postupak.
20. Iz video snimaka nastalih 31. kolovoza 2016. proizlazi da su nastale u uredu gdje su se nalazili zakonska zastupnica tuženika MR, svjedok JR te tužitelj. Snimka počinje tako da tužitelj pita „Što se nešto loše dogodilo?“, a zastupnica tuženika odgovora: „Da, sad ćeš čuti šta.“ Dalje iz snimke proizlazi da su zastupnici tuženika napali tužitelja da povjerljive podatke tuženika prenosi neovlašteno drugima te da im želi preoteti klijente. Iako iz sadržaja rečenog i držanja tužitelja proizlazi da bi optužbe mogle biti osnovane, navedeno nije predmet ovog postupka niti utječe na pitanje što je bio dogovor stranaka vezano uz predmetni automobil i plaćanje ugovorne kazne te stoga sud nije ni ocjenjivao sadržaj izvan onog koji je predmet ovog postupka. Što se tiče izrečenog na snimci vezano uz naplatu zadužnice i nevraćanje automobila je sljedeće
- JR: Pa ako ti igraš pokvareno, nema razloga da mi igramo pošteno. A ja čitavo vrijeme do sad igram pošteno. Ja ti savjetujem da si uzmeš odvjetnika, mi ćemo sutra aktivirati zadužnicu jer kasniš dva tjedna, to ti je 75.000,00 kuna. Igraš ti prljavo, igramo mi prljavo (na snimci od 2:15).
- JR: Koristiš službeni auto… Ako jedan klijent prijeđe od nas, mi ćemo aktivirati zadužnicu (na snimci 4:30)
- MR: Mi smo znali pola toga, mi smo odlučili do kraja ostaviti razgovor o tome, Nismo uopće htjeli ići u svađu vezano uz sve to za zadužnicu… htjeli smo ti ponuditi još jednom tu jebenu suradnju… međutim kad sam vidjela ove mailove, nazvala sam S i objasniti joj da neće biti ništa od suradnje (snimka od 5:00)
- JR: takneš/uzmeš li jednog našeg klijenta, zadužnica se aktivira (snimka 5:45, 8:20, 11:20, 12:30 i 16:25)
- JR: Ti zadnji dan ovdje gledaš u oči i kažeš da ti gume oprostim jer nemaš novaca, da ti kasko dam (13:30)
- JR: [adresa] se s tobom da te riješim leasing… koja sam ja budala (16:00)
- JR: Igraš prljavo da je to bolesno, Ljude u oči i tražiš besplatno da ti daju gume i da je u redu kasko… (16:40).
21. Iz svih provedenih dokaza bitnih za donošenje odluku sud je utvrdio da je tužitelju prestao radni odnos 16. kolovoza 2016. Prema čl. 4. st. 4. Sporazuma o korištenju osobnog vozila i osobnoj odgovornosti radnika, potpisanog od stranaka, u slučaju prestanka ugovora o radu, bez obzira na način prestanka i eventualnu krivnju za prestanak ugovora o radu, radnik je poslodavcu odmah i bez odgode obvezan vratiti vozilo iz članka 1. ovog sporazuma, a najkasnije u roku od jednog radnog dana od dana primitka isprave ili odluke o prestanku ugovora o radu. Nadalje je utvrđeno da je tužitelj i nakon 16 kolovoza 2016. bio u kontaktu sa zastupnicima tuženika, ali je zastupnica tuženika bila nedostupna zbog ljetovanja na otoku Visu te je njihova komunikacija bila srdačna i zastupnica je dala do znanja tuženiku da za rješavanje papira nema žurbe. Naprotiv, iz svih provedenih dokaza proizlazi da je tužitelj s tuženikom pregovarao o zadržavanju predmetnog automobila, odnosno prenošenju leasinga. Iz e-maila koji je JR poslao tužitelju uoči raskida ugovora proizlazi da je rekao tužitelju: „Ostaje problem auta i nama bi bilo idealno da nova tvrtka preuzme leasing jer se time i ti i mi rješavamo problema oko vozila koje smo uzeli na tvoje inzistiranje“ kao i „U slučaju raskida Ugovora osobne zadužnice se moraju aktivirati osim ako tvrtka u koju prelaziš ne preuzme leasing vozila“. Dakle, ovlaštena osoba tuženika je tražila način kako prenijeti leasing vozila na tužitelja ili od njega određenu osobu i potvrdila mu da u slučaju tog prijenosa zadužnice neće biti aktivirane. Odnosno, tuženik je ostavio tužitelja u uvjerenju da zadužnice neće biti aktivirane, u slučaju da se leasing vozila prenese na tužitelja na čemu se aktivno radilo i što je i tuženik naveo da je i u njegovom interes. Potvrdio je i da tuženiku automobil nije trebao. Navedeno potvrđuje video snimka na kojoj se vidi da je do sukoba došlo ne zbog kašnjenja predaje vozila, već zato što je tuženik otkrio da tužitelj prenosi podatke o tuženiku neovlaštenim osobama kao i da mu pokušava preoteti klijente. Odnosno, iz snimke je vidljivo da je tuženik odlučio koristiti zadužnicu kao vrstu pritiska na tužitelja da mu ne preotima klijente, dok na snimci nije vidljivo da bi predstavnici tuženika ijednom predbacili tužitelju da su ga pozivali da vrati automobil na što da bi se tužite lj oglušio. Naprotiv, proizlazi da su predstavnici tužitelja smatrali da je tužiteljeva ponašanje bilo nepošteno (vezano uz klijente) i da će sada i oni postupiti nepošteno i aktivirati zadužnicu (na snimci zastupnik tuženika činjenicu aktiviranja zadužnice opisuje kao vlastitu „prljavu“ radnju, a ne kao radnju koja je nužna ili se temelji na ponašanju tužitelja). Nadalje, navedeno potvrđuje iskaz tužitelja koji je naveo da su mu predstavnici tuženika rekli da riješi papire te da se vozilo prenese na tužitelja, što je bio i obostrani interes, „a to nije priča koja je nastala 16. kolovoza 2016., već par mjeseci ranije“. Dalje je tužitelj detaljno objasnio da je sređivao papire s tom namjerom, a to potvrđuje i sms prepiska sa zastupnicom tuženika koja je bila srdačna i u kojoj mu je rečeno da se ne žuri. Tužitelj je u svom iskazu rekao i da mu je predstavnik tuženika JR poklonio nekoliko mjeseci kaska za predmetno vozilo, što je u skladu rečenim i od strane predstavnika tuženika na video snimci. Svjedok JR je naveo i da je tužitelj počeo prikupljati dokumentaciju i u međuvremenu kada je svjedok JR trebao otići u Erste leasing dobio je poziv od tuženika da je tužitelj prijevarno postupao na način da je odavao cijene i detalje ugovora dok je bio u radnom odnosu te se odustalo od bilo kakvog prebacivanja leasinga na tužitelja. Iz navedenog također proizlazi da je tužitelj uz suglasnost tuženika zadržao vozilo te da je tuženik tek naknadno, nakon saznanja o postupanju tužitelja uz odavanje informacija, odlučio aktivirati zadužnicu. Navedeno proizlazi i iz tvrdnje svjedoka JR da to vozilo njima više nije trebalo i bilo mu je svejedno da li će to vozilo preuzeti tužitelj ili netko drugi. Također, iskaz IR ne dovodi u sumnju prethodne zaključke jer iz prepiske, video snimke i drugih iskaza proizlazi da su stranke bile u dobrim odnosima do same primopredaje vozila te da je tužitelju dano do znanja od strane tuženika da nema žurbe kako bi se riješili papiri vezano uz prijenos leasinga. Da je postojao dogovor da tužitelj zadrži vozilo, vidljivo je i iz tvrdnji zastupnika tuženika da mu je htio pokloniti gume i kasko osiguranje koje tvrdnje ne bi imale smisla ako je očekivao povrat automobila, odnosno, ako je tražio da automobil bude odmah vraćen.
22. Sud ne vjeruje svjedoku JR u dijelu iskaza da je prilikom primopredaje vozila direktorica MR rekla tužitelju da kasni s predajom vozila 14 dana i da zadržava pravo na ugovornu kaznu jer navedeno nije vidljivo ni na video snimci niti je konstatirano u zapisniku o primopredaji, kao što ne vjeruje ni iskazu same zakonske zastupnice jer je u tom dijelu iskaz očito konstruiran.
23. Pri tome sud navodi da nije ispitivao moralnost tužitelja vezano uz predaju tuženikovih podataka trećim osobama, već ističe da navedeno ne utječe na činjenicu da je tuženik i nakon završetka radnog odnosa tužitelja dozvolio tužitelju prešutno korištenje vozila i pokušavao naći način da vozilo bude preneseno na drugu osobu jer je tuženik sam naveo da mu ono nije više bilo potrebno. Činjenica da je tužitelj nemoralno i neprofesionalno postupao vezano uz pokušaj preotimanja klijenata ne utječe na obveze vezane uz predaju vozila. Naime, i sam predstavnik tuženika je na snimci naveo da će zadužnica biti aktivirana zbog pokušaja preotimanja klijenata, a ne zbog kašnjenja predaje vozila.
24. Članak 4. stavak 6. predmetnog Sporazuma o korištenju osobnog vozila i osobnoj odgovornosti radnika propisuje da u slučaju da radnik odbije vratiti službeno vozilo na poziv poslodavca ili prilikom prestanka ugovora o radu, bit će dužan za svaki dan zakašnjenja platiti ugovornu kaznu od 5.000,00 kuna. U navedenom slučaju, kad citirana odredba propisuje da treba biti riječ o odbijanju vraćanja službenog vozila, s obzirom na utvrđeno stanje i činjenicu da su se nakon prestanka radnog odnosa stranke pokušavale dogovoriti o prijenosu leasinga na drugu osobu, ne može se govoriti da je radnik u tom razdoblju odbio vratiti automobil. Naime, sve do 30. kolovoza 2016. tužitelj je zbog svih izrečenih tvrdnje i prešutnog ponašanja tuženika opravdano vjerovao da može zadržati automobil, a kad mu je izričito dana do znanja da prethodni dogovori ne vrijede, odmah je taj automobil i vratio. Zbog navedenog tužitelj ima pravo tražiti da mu se vrati zadužnica kojom je si osigurano plaćanje ugovorne kazne, kao i zaplijenjeni iznos od toj zadužnici u skladu s postavljenim tužbenim zahtjevom o kojem ovaj sud odlučuje.
25. Tuženik je u podnesku od 1. lipnja 2016. naveo da je zadužnica već vraćena tužitelju, ali to nije ničim dokazao. Što se tiče prigovora litispendencije, on se odnosi na preinačeni dio tužbenog zahtjev, a preinaka je odbijena rješenjem suda 5. studenog 2019.
26. Čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje u tekstu: ZOO) propisuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Stavak treći tog članka propisuje da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.
27. Nadalje, čl. 286. st. 1. ZOO-a određuje da se ugovor može sklopiti u bilo kojem obliku, osim ako je zakonom drukčije određeno. Iz ovoga načela konsenzualizma slijedi da usmeni sporazum stranaka o izmjeni ugovornih odredbi načelno ima jednaku pravnu snagu kao pisana izmjena - usmenom pogodbom nastaje nova suglasnost volja, a ZOO ne zahtijeva formu za njezino izražavanje. Posebno stoga što čl. 249. st. 1. propisuje da se volja za sklapanje ugovora može izjaviti riječima, uobičajenim znakovima ili drugim ponašanjem iz kojega se sa sigurnošću može zaključiti o njezinu postojanju, sadržaju i identitetu davatelja izjave. Navedeno vrijedi kako za sklapanje ugovora, tako i za njegovu izmjenu.
28. Čl. 353. st. 5. ZOO-a propisuje da vjerovnik ne može zahtijevati ugovornu kaznu zbog zakašnjenja, odnosno neurednog ispunjenja ako je primio ispunjenje obveze, a nije bez odgađanja priopćio dužniku da zadržava svoje pravo na ugovornu kaznu. U ovom slučaju tuženik nije dokazao da je prilikom primopredaje automobila bez odgađanja priopćio dužniku da zadržava svoje pravo na ugovornu kaznu, odnosno, u tom dijelu su iskazi zastupnika tuženika iskonstruirani.
29. Zbog navedenog sud nije odlučivao o ostalim prigovorima tužitelja i odlučio je kao u izreci presude.
30. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u skladu s dostavljenim troškovnikom te prema vrijednosti predmeta spora, prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22, u daljnjem tekstu: Tarifa). Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura prema br. 8.1. Tarife, za sastavljanje podnesaka 6. travnja 2018., 15. 1. 2022. u iznosu od 200,00 eura za svako prema br. 8.1. Tarife, za pristup na ročišta 6.7.2017., 5. 12.2017., 9. 4.2018., 5. 11.2019., 14. 2. 2023., 5. 10. 2023., 8. 9. 2025. i 21. 6. 2026. u iznosu od 200,00 eura prema br. 9.1. Tarife za svako. Ukupno je riječ o 2.200,00 eura odnosno s PDV-om 2.750,00 eura.
31. Tužitelju ne pripada trošak pristupa na ročište 11. travnja 2017. koje je odgođeno jer je podnio podnesak na tom ročištu te za preostale podneske koji nisu bili nužni za donijeti ovu presudu i rješenje. Ne pripada mu ni trošak pristojbi jer nije naznačio koji iznos potražuje po toj osnovi.
32. Stoga je odlučeno kao u točki II izreke rješenja.
U Zagrebu 6. srpnja 2026.
Sudac
Ivan Borković
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana
- od održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na ročište i pristupila, odnosno - od primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.
Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.
DNA:
1. tužitelju po punomoćniku, uz pristojbu na presudu
2. tuženiku po punomoćniku
