REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-2191/2023

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu pojedincu Aleksandri Gumzej, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Mladen Dragičević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Dragičević & partneri u Zagrebu, Palmotićeva 60/II, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri u Zagrebu, Lopašićeva 6 , radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 21. svibnja 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, s danom objave 6. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.351,02 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 14. lipnja 2023. do isplate po stopi koja se za razdoblje do 29. prosinca 2023. određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj zahtijeva isplatu iznosa od 9.563,29 EUR sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate, u dijelu kojim potražuje isplatu zateznih kamata na iznos od 2.351,02 EUR za razdoblje od 1. listopada 2015. do 13. lipnja 2023. te u dijelu kojim potražuje isplatu zakonskih zateznih kamata preko dosuđene stope zatezne kamate u točci I. izreke.

III. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 1.059,45 EUR, u roku od 15 (petnaest) dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi u bitnome da je tuženik 17. listopada 2006. sklopio s korisnikom kredita Ugovor o kreditu broj 3207674685 te Dodatak ugovora o konverziji od 26. siječnja 2016. Tužitelj nadalje navodi da je korisnik kredita sklopio s tužiteljem Ugovor o cesiji kojim je na tužitelja cedirana tražbina korisnika kredita na tužitelja, a radi se o tražbini preplaćenih iznosa nastalih kao posljedica nevaljanosti ugovornih odredbi potrošačkih ugovora o kreditu zaključenih u valuti CHF, a sve vezano za nevaljanost ugovorne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF. Ističe i da je o obavljenoj cesiji izvijestio tuženika te zatražio kompletnu dokumentaciju vezanu za kreditnu partiju korisnika kredita, međutim da istu do podnošenja tužbe, odnosno 14. lipnja 2023., nije zaprimio. Tužitelj nadalje navodi da je tuženik korisniku kredita stavio na raspolaganje iznos od 103.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita te da predmetnom tužbom, s obzirom da je tražbina prenesena na tužitelja, tužitelj potražuje preplaćene iznose po kreditnoj partiji korisnika kredita po osnovi po osnovi utvrđene nevaljanosti ugovornih odredbi potrošačkih ugovora o kreditu zaključenih u valuti CHF, ovo sve vezano za nevaljanost ugovorne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Zbog aprecijacije tečaja CHF u odnosu na HRK početni anuitet po zaključenom Ugovoru ubrzo je porastao do te mjere da je u jednom trenutku iznosio znatno viši iznos koji je u potpunoj disproporciji od početnog anuiteta. Vezano za ništetnost valutne klauzule u švicarskim francima , tužitelj upire na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. te na presudu Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. Tužitelj ukazuje kako sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, navedene presude, budući je u istima utvrđena povreda kolektivnih interesa potrošača – korisnika kredita i od strane ovdje tuženika, obvezujuće su za naslovni sud i u predmetnom postupku, a glede utvrđenja korištenja ništetnih odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Slijedom svega navedenog tuženik je dužan tužitelju (ovo sve obzirom na zaključeni ugovor o cesiji) vratiti iznose koji je isti preplatio uslijed ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne preplaćene iznose računajući od svake pojedine izvršene preplate pa do isplate. Tužitelj ukazuje da do dana podnošenja predmetne tužbe ne raspolaže potrebitom dokumentacijom za provedbu financijsko- knjigovodstvenog vještačenja jer mu ista nije dostavljena od strane tuženika pa stoga predlaže sudu sukladno odredbi čl. 186. Zakona o parničnom postupku naložiti tuženiku dostavu te dokumentacije. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva tužitelj predlaže provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja na okolnost utvrđivanja visine preplaćenog iznosa s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer su prava koja bi proizlazila iz potrošačkog ugovora sklopljenog između korisnika kredita i tuženika strogo osobne naravi koja pripadaju potrošačima (korisniku kredita) osobno te stoga nisu prenosiva te da tužitelj nije dokazao da je korisnik kredita imao status potrošača. Ističe i da je dodatkom ugovora o konverziji izvršena konverzija predmetnog kredita u skladu s prisilnim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine , broj: 102/15). Navodi i da je korisnik kredita slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom slijedom čega tuženik smatra u cijelosti neosnovanim predmetnu tužbu, a što proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gos 1/2019, donesene u oglednom postupku, a taj stav Vrhovni sud Republike Hrvatske naknadno je potvrdio recentnim rješenjem poslovni broj Rev 1014/18 iz veljače 2022. , odnosno potvrdio je da je sklapanjem Dodatka ugovora kojim je izvršena konverzija kredita u tom postupku, tuženik kao Banka udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja kojim je isti zahtijevao utvrđenje ništetnosti obračuna ugovorenih promjenjivih kamata i isplatu više plaćenog iznosa. Dakle, Vrhovni sud Republike Hrvatske je ovom odlukom opetovano iznio svoj pravni stav vezano za konvertirane ugovore o kreditu te je nedvojbeno utvrdio da se ne mogu smatrati osnovanim potraživanja potrošača kao tužitelja i to jasno navodeći da je sklapanjem Dodatka došlo do udovoljenja njihovim tužbenim zahtjevima, dakle istom tužbenom zahtjevu koji je tužitelj postavio u ovom postupku. Tuženik stoga zaključuje kako iz zakonskog okvira određenog ZIDZPK/15, pravnih stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženih u odlukama poslovni broj Gos 1/2019, Rev 1014/18, Revd 2021/2020 te iz odluke Suda EU C-567/20, proizlaze sljedeće okolnosti primjenjive na ovaj konkretni slučaj:

-Dodatak ugovora o kreditu zaključen između korisnika kredita i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je;

-dodatkom ugovora o kreditu zaključenog između korisnika kredita i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu i koja uspostavlja ravnotežu između korisnika kredita kao potrošača i tuženika kao trgovca;

-tužitelj pa tako niti korisnik kredita nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove;

-korisnik kredita je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Dodatka pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita, te

-zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge . Zaključno, tuženik osporava i visinu tužbenog zahtjeva, utuženi tijek zakonskih zateznih kamata te ističe prigovor zastare.

3. Podneskom od 29. ožujka 2024. (list 242. – 305. spisa) tužitelj je istaknuo kako je u međuvremenu od korisnika kredita uspio pribaviti dokumentaciju koju smatra potrebnom za određivanje tužbenog zahtjeva i provođenje financijskog vještačenja te je sukladno istoj postavio određeni tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 10.820,34 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 17. listopada 2006. do isplate te je ostao kod prijedloga za provođenjem financijskog vještačenja istaknuvši kako tužitelj nema potrebna financijska znanja da precizno izračuna preplaćene iznose po ugovoru o kreditu s obzirom na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli.

4. U nastavku postupka stranke su dopunjavale početne tvrdnje iznesene u tužbi odnosno odgovoru na tužbu na način da su na teorijskoj razini izložile svoja pravna shvaćanja te otvorile pravna pitanja koja su se pokazala kao sporna u ovoj pravnoj stvari.

5. Tijekom postupka sud je pročitao sadržaj isprava koje prileže spisu i to: Ugovor o namjenskom kreditu broj 3207674685 (list 6. - 12. spisa), obavijest o preuzimanju tražbine, zahtjev za dostavom dokumentacije i prijedlog izvansudske nagodbe (list 17. i 239. spisa), ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) (list 18. – 22. spisa), obavijest o ustupu tražbine (list 23. i 238. spisa), Dodatak Ugovoru o kreditu od 29. siječnja 2016. s prilozima (list 24. – 43. spisa), presudu suda EU u predmetu C-243/20 (list 86. – 94. spisa), rješenja Županijskog suda u Splitu, Zagrebu i Sisku (list 95. – 100., 114. – 118., 122. – 134., 138. – 147., 154. – 157. spisa), presudu suda EU u predmetu C-567/20 (list 102. – 113. spisa), mišljenje KPMG Croatia d.o.o. za reviziju od 14. studenog 2015. (list 119. – 121. spisa), odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2781/2011- 2 (list 135. – 137. spisa), rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 1014/2018-2 (list 150. – 155. spisa), presude Županijskog suda u Karlovcu, Puli-Pola, Varaždinu i Dubrovniku (list 158. - 168., 169. – 174., 179. – 188., 189. – 198., 199. – 213., 215. – 222., 229. – 237. spisa), izvod iz zapisnika s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. ožujka 2004. (list 168. i 347. spisa), rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd 2021/2020-6 (list 175. – 178. spisa), dopis tuženika tužitelju od 21. srpnja 2023. (list 214. spisa), presudu suda EU u predmetu C-81/19 (list 223. – 228. spisa), pregled prometa po kreditu/specifikacija uplate (list 251. – 269. spisa), početni otplatni plan (list 268. – 279. spisa), sudsku praksu (list 280. – 305., 320. – 346., 348. – 350., 360. – 414., 485. – 490. spisa), prijepise stručnih članaka (list 351. – 359. i 415. – 477. spisa), izveden je dokaz saslušanjem svjedoka AS zamolbenim putem, putem Općinskog suda u Slavonskom Brodu (list 499. – 502. spisa) te financijsko knjigovodstvenim vještačenjem (nalaz i mišljenje – list 520. - 545. spisa, usmeno iznošenje nalaza i mišljenja na ročištu 29. listopada 2025. – list 583 - 585. spisa).

6. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 96/08 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08 – ispr., 57/11, 148/11 – proč. tekst, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje u tekstu: ZPP) tužbeni zahtjev utvrđen je djelomično osnovanim.

7. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli.

8. Između stranaka nije sporno da su tuženik, kao kreditor i AS kao korisnik kredita sklopili predmetni Ugovor o namjenskom kreditu broj 3207674685, a kako je navedeno u tužbi.

9. Iz Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207674685 (list 6. - 12. spisa) proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru jer korisnik kredita nije ni obrtnik niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03, dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Nadalje, razvidno je i da je svrha ugovora bila namjenska odnosno da se radilo o kreditu za izgradnju kuće.

10. Gore navedeno sud je utvrdio i na temelju iskaza svjedoka AS (list 499. - 502. spisa) kojeg je u tom dijelu ocijenio istinitim i uvjerljivim upravo stoga što je sukladan navedenim ispravama, pri čemu je svjedok iskazao i da na prijavljenoj adresi od 2016. ima firmu koja se bavi računalnim djelatnostima. Navedena okolnost prema ocjeni ovog suda nije odlučna za ocjenu statusa potrošača, a sve imajući u vidu da je predmetni Ugovor o kreditu, a čija je namjena bila izgradnja kuće sklopljen 17. listopada 2006., dakle 10 godina ranije.

11. Slijedom navedenog, imajući u vidu da je tuženik predmetni Ugovor o namjenskom kreditu sklopio kao banka u čiji redovni predmet poslovanja ulazi odobravanje kredita, tuženik je u tom ugovoru imao ulogu trgovca.

12. Nadalje, iz Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) od 8. lipnja 2023. (list 18. - 22. spisa) proizlazi da je AS ustupio tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku po osnovi povrata preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada nastalu temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu (čl. 1. i 2.).

13. Valja naglasiti da ta tražbina, kao i svaka druga tražbina, osim onih čiji je prijenos zabranjen zakonom ili je strogo osobne naravi ili se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog, može biti predmetom ustupa (čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima - Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje: ZOO).

14. Primatelj tražbine ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj tražbine imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO-a).

15. Prema odredbi čl. 272. st. 1. ZOO-a, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi.

16. Predmetni Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa pa je stoga tražbina koja se ustupa jasno određena, a time je i sama činidba ugovora jasno određena pri čemu nije od utjecaja činjenica da tužitelj nema svojstvo potrošača već je jedino relevantno da je na tužitelja prenesena potrošačeva tražbina nastala primjenom pravomoćno utvrđenih ništetnih ugovornih odredbi iz potrošačkih ugovora. Naime, radi se o prenosivoj imovinsko pravnoj tražbini čiji se objektivni identitet prijenosom na drugog vjerovnika ne mijenja odnosno promjenom osobe vjerovnika nije promijenjen identitet tražbine koja se ustupa, što je osobito vidljivo iz gore citirane odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a.

17. Novčane tražbine potrošača nisu strogo osobne tražbine, niti se njihova narav protivi ustupanju, a niti je prijenos istih zabranjen zakonom, dakle, iste su prenosive, kao i većina novčanih tražbina, bez obzira na svojstvo njihova nositelja (tako i Sud EU, u presudama C-383/18 od 11. rujna 2019. i C-519/19 od 1/8. studenog 2020.).

18. Dakle, tuženik neosnovano ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer tužitelj ima pravo tražiti isplatu temeljem potraživanja svoga prednika budući da se ne radi o tražbini strogo osobne naravi.

19. Nadalje, člankom 1. predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu ugovoreno je da kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 102.800,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Člankom 5. Ugovora o kreditu određeno je da se kredit koristi zatvaranjem postojećeg kredita broj 7102962628, a ostatak isplatom na tekući račun korisnika kredita, dok je člankom 7. ugovoreno da korisnik kredita kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 523,96 CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja te da iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja tog Ugovora, s time da anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno mjesečno, prvog dana u mjesecu počev od dana dospijeća prvog anuiteta.

20. Iz Dodatka Ugovoru o kreditu broj 3207674685 od 29. siječnja 2016. s prilozima (list 24. – 43. spisa) razvidno je da se isti sklapa temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj: 102/15 ; dalje: ZIDZPK-a/15) te da kreditor poduzima radnju sklapanja tog Dodatka jedino u ispunjenju svoje zakonske obveze i u svemu pod uvjetima propisanim odredbama gore navedenog Zakona, a u skladu s tamo propisanim i od strane korisnika kredita prihvaćenim izračunom konverzije.

21. Člankom 4. Dodatka ugovorne strane utvrdile su da neotplaćena glavnica kredita u CHF u skladu s izračunom konverzije iz članka 2. iznosi 85.147,04 CHF, odnosno 594.392,07 kn.

22. Nadalje, utvrđeno je da je prema izračunu konverzije, zbog uplaćenih iznosa po kreditu u CHF, preračunatih u EUR po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan uplate, veći od zbroja anuiteta po otplatnom planu u EUR, računajući do 30. rujna 2015. te da tako utvrđena razlika iznosi 9.828,67 kn koja se smatra preplatom u smislu ZIDZPK-a/15 (čl. 5. st. 1. Dodatka Ugovoru o kreditu).

23. Člankom 8. Dodatka ugovorne strane su utvrdile da na dan 30. rujna 2015. nedospjela glavnica kredita u EUR, utvrđena prinudnim umanjenjem stanja neotplaćene glavnice kredita iz članka 4. Dodatka iznosi 55.513,51 EUR koji je iznos korisnik kredita dužan platiti kreditoru zajedno s redovnom kamatom u skladu s odredbama tog članka, dok je člankom 9. ugovoreno da anuitet koji dospijeva po kamatnoj stopi iz članka 8. Dodatka Ugovoru o kreditu (fiksni dio kamatne stope iznosi 3,48 postotnih poena te se ne mijenja do konačne otplate kredita, dok se kao varijabilni dio kamatne stope ugovara šestomjesečna nacionalna referentna kamatna stopa jedan za euro (6M NRS1 za EUR), iznosi 382,98 EUR koji iznos sadrži glavni dug i kamatu, a visina ostalih anuiteta iskazana je u otplatnom planu te je obračunata temeljem kamatne stope važeće na dan 30. rujna 2015.

24. Nadalje, između stranaka je nesporno da je presudom ovoga suda poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., pod točkom I. njezine izreke, utvrđeno je, između ostaloga, da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

25. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. odbijena je žalba Zagrebačke banke d.d. (i ostalih tuženika u tom predmetu) i potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., između ostalog i u točki 2. njene izreke u dijelu kojim je utvrđeno da je Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine , broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

26. Sukladno navedenom, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. u dijelu koji se odnosi na vezivanje glavnice uz valutu švicarski franak.

27. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

28. Ova odredba stupila je na snagu 1. srpnja 2013. sukladno odredbi čl. 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 57/11), a tužba u kolektivnom sporu podnesena je 2012. Međutim, prema odredbi čl. 53. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 57/11) odredbe tog Zakona, pa prema tome i odredba čl. 502.c ZPP-a, primjenjuje se na sve postupke koji budu u tijeku na dan njegova stupanja na snagu.

29. Valja naglasiti da je i odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12, dalje: Zakon o zaštiti potrošača ) propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

30. Ranije u obrazloženju ove presude navedena pravomoćna presuda ovog suda poslovni broj P-1401/12 primjenjuje se u smislu odredbe čl. 138.a ZZP-a na ovaj parnični postupak neovisno o tome što ga nije pokrenuo osobno potrošač, već tužitelj i to stoga što ustupom tražbine nije došlo do promjene identiteta tražbine i tužitelj ima sva prava prema tuženiku koja je imao i vjerovnik. Stoga se na odnos tužitelja i tuženika primjenjuju i svi propisi o zaštiti potrošača, kao i pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sporu.

31. Pojam naknade štete iz odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača obuhvaća sve postupke pokrenute radi isplate novčanog iznosa kao posljedice povrede zaštićenih kolektivnih interesa i prava, a ne samo naknadu štete kako je definirana odredbom čl. 1046. ZOO-a, jer tako uskim tumačenjem odredba čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača tada ne bi imala smisla.

32. Slijedom svega navedenog, ovaj sud vezan je za utvrđenja i odluku suda u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a koja presuda je pravomoćna. Zauzeta pravna stajališta u pravomoćnoj presudi u kolektivnom sporu o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu u pogledu vezivanja glavnice uz valutu švicarski franak odnose se i na predmetni Ugovor o kreditu koji su sklopili AS i tuženik. Predmetni Ugovor o namjenskom kreditu sklopljen je u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli, a koje su navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđene ništetnima.

33. Valja naglasiti da tuženik tijekom postupka nije dokazao da je u pogledu konkretnog ugovornog odnosa potrošač AS dobio sve informacije koje su mu bile potrebne da shvati što navedene odredbe podrazumijevaju i koje rizike nose, niti da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo ili da su bile lako razumljive konkretnom potrošaču, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne.

34. Navedeno je tijekom postupka utvrđeno i na temelju iskaza svjedoka AS (list 499. - 502. spisa) kojem je iskazu sud povjerovao kao životnom i uvjerljivom jer iz njegovog iskaza ne proizlazi da se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo, da je tuženik potrošaču dao sve potrebne informacije te da je potrošaču bila lako razumljiva odredba o valutnoj klauzuli u CHF, odnosno da mu je bio lako razumljiv rizik ugovaranja upravo te valutne klauzule s obzirom na usporedbu tečaja CHF prema HRK koji je bio puno nestabilniji od tečaja EUR prema HRK.

35. Nastavno na gore navedeno, utvrđenja iz presude poslovni broj P-1401/12 u kolektivnom sporu odnose se i na predmetni Ugovor o namjenskom kreditu, neovisno koja je bila njegova svrha.

36. S obzirom da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu koje je tuženik sklapao u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. u pogledu valutne klauzule vezane uz švicarski franak, već utvrđene nepoštenim i ništetnim pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu, to su i odredbe o valutnoj klauzuli iz predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu sklopljenog između AS i tuženika prema ocjeni ovog suda također nepoštene i ništetne.

37. Međutim, kao što je već ranije u obrazloženju ove presude navedeno, korisnik kredita i tuženik su 29. siječnja 2016. sklopili Dodatak ugovoru o kreditu na način da kredit s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit u EUR, pri čemu je nesporno da je taj Dodatak sklopljen sukladno odredbama ZIDZKP/15.

38. Prilikom ocjene poštenosti predmetnog Dodatka Ugovoru o kreditu primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine , broj: 41/14 i 78/15;dalje: ZZP/14), dok se u odnosu na pitanje materijalnopravnih posljedica utvrđene ništetnosti Ugovora o kreditu primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje: ZOO) koje u tom pogledu nadopunjuju odredbe ZIDZPK/15 i ZZP/14. Valja naglasiti kako između navedenih propisa nema konkurencije, ali postoji kumulacija o čemu treba voditi računa imajući u vidu da je cilj odredaba o posljedicama utvrđenja djelomične ništetnosti odredbi potrošačkog ugovora vratiti potrošaču ono što je stečeno bez osnove i platiti zatezne kamate.

39. Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom sporu u predmetu Gos 1/2019, a u kojem je 4. ožujka 2020. doneseno rješenje, bavio se pitanjem valjanosti sporazuma o konverziji sklopljenog na temelju ZIDZPK/15.

40. U tom je postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske na pravno pitanje: ''Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine' broj 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjen jivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli'', odgovorio da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. ZIDZPK/15 je poseban Zakon u odnosu na opća pravila koja uređuju matično područje obveznog prava, odnosnoZOO, slijedom čega ne mogu opća pravila ZOO o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15 o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.

41. Ovdje valja ukazati kako je zaštita ekonomskih interesa potrošača, koja uključuje i zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi, nužno povezana s unutarnjim tržištem i kao njegov dio upotpunjuje ostvarivanje tržišnih sloboda. U skladu s odredbom članka 49. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine, broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14 - dalje: Ustav), tržišna sloboda je temelj gospodarskog ustroja Republike Hrvatske i izvire, među ostalim, iz koncepta socijalne države (članak 1. Ustava), koji obvezuje državnu i javnu vlast da utječu na tržišnu funkciju, odnosno da se miješaju u nju kako bi se osiguralo ostvarenje temeljnih socijalnih prava, ostvarila socijalna sigurnost i izjednačile ili umanjile ekstremne socijalne razlike (tako i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-I-1694/2017 od 2. svibnja 2018.).

42. ZIDZPK/15 upravo je i donesen nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca) u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene posebice u razdoblju od 2004. do 2008. koji su denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF, i to stoga što je na domaćem tržištu s vremenom izrazito jačao tečaj CHF te su se povećavale ugovorene promjenjive kamatne stope što je potrošače prilikom ispunjavanja kreditnih obveza, dovelo u izrazito težak položaj. Stoga je ZIDZPK/15 imao za cilj otkloniti nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i osigurati otplatu kreditnih zaduženja u iznosu i pod uvjetima koji potrošače kao dužnike ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na kreditora kao vjerovnika, vodeći se načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u valuti EUR.

43. Valja naglasiti i da je Ustavni sud Republike Hrvatske u postupku ocjenjivanja suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske ZIDZPK-a/15 (U-I/3685/2015) odlukom od 4. travnja 2017. ocijenio gore navedeni Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske i nije prihvatio prijedlog većeg broja predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti Zakona s Ustavom. Ocjenjujući u opisanim okolnostima da ZID ZPK/15 zadovoljava kriterije formalne i materijalne ustavnosti, Ustavni je sud posebno naglasio da ZIDZPK/15 ima legitiman cilj jer se njime povećava socijalna zaštita, sprječava se nastavljanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize, pri čemu je predmetna mjera u vidu konverzije ocijenjena razmjernom legitimnom cilju koji se želio postići zato što su propisane mjere bile prikladne i nužne, a nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera, s jedne strane, dok s druge, njome nije nametnut ni prekomjeran teret kreditnim institucijama kao adresatima.

44. Odredbom članka 19.b ZIDZPK/15 propisano je da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

45. Nadalje, odredbom članka 19.c stavak 1. ZIDZPK/15 propisano je, između ostaloga, da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se: 1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, 3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,

4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate,

5. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovoga stavka veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga stavka smatra preplatom koja se:

- ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, koristi za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji će dospjeti iznos do najviše 50% dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vjerovnik i potrošač sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR,

- ako iznos preplate prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vraća potrošaču od strane vjerovnika u roku od 60 dana od datuma prihvata konverzije od strane potrošača.

46. Dakle, iz citiranih odredbi razvidno je da je cilj ZIDZPK-a/15 bio korisnike kredita koji su ugovor sklopili uz valutnu klauzulu u CHF dovesti u isti položaj kao da su ugovor o kreditu sklopili uz valutnu klauzulu u EUR.

47. Imajući u vidu odredbu članka 2. ZOO-a kojom je propisano da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, iz gore citiranih odredaba ZIDZPK-a/15 i Dodatka ugovoru sklopljenog sukladno tim odredbama, proizlazi da banka i korisnik kredita, upravo polazeći od ništetnosti ugovornih odredbe o valutnoj klauzuli, dodatkom ugovoru uređuju svoje odnose u pogledu valute obveze i kamatne stope za cijelo razdoblje od sklapanja kredita pa nadalje (na način da se korisnik kredita dovodi u isti položaj kao da je ugovor o kreditu sklopio uz valutnu klauzulu u EUR), s time da se razlika između uplaćenih iznosa i obveze koju bi potrošač imao da je sklopio ugovor s valutnom klauzulom u EUR računa kao preplata, s kojom se, ovisno o okolnostima slučaja, postupa sukladno odredbi članka 19.c stavak 5. ZIDZPK-a/15, pri čemu između stranaka nije sporno da je predmetni Dodatak Ugovoru o kreditu sklopljen sukladno odredbama ZIDZPK/15 koji zakon je jasno i detaljno uredio način konverzije i koji u tom dijelu predstavlja prisilan propis.

48. U takvoj situaciji odredbe glave II. ZZP-a/14 koje uređuju pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima, ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku, jer to priječi odredba čl. 49. st. 5. ZZP/14.

49. Tako se u konkretnom slučaju ne primjenjuje ni odredba stavka 1. članka 49. ZZP/14 prema kojoj se nepoštenom smatra ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

50. Slijedom navedenog, odredbe ZIDZPK-a /15 obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njihovu ništetnost.

51. Sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZIDZPK-a/15 kojim su stranke iznova, i to počevši od dana sklapanja Ugovora o kreditu, uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, stranke su se prešutno odrekle svojih tražbina koje bi im pripadale po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi, i to u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe članka 19.c ZIDZPK-a/15.

52. Pri ovakvoj ocjeni sud ima na umu stajalište Suda EU prema kojem se u odnosu na poduzetnike poput banaka u istim ili srodnim pravnim odnosima kao i u predmetnom, potrošač nalazi u slabijem položaju (tako i u odluci broj C-26/13 od 30. travnja 2014.), kao i da je ZIDZPK/15 imao primarni cilj zaštitu potrošača CHF kredita kao slabije ugovorne strane, a ostvarenje tog cilja imalo je veći značaj od pravne sigurnosti druge strane (tako i Ustavni sud, U-I/3685/2015 od 4. travnja 2017., točka 30.). Međutim, ZIDZPK/15 je u odredbama članaka 19.d. i 19.e propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora, pa je tužitelj kao potrošač bio u prilici još i prije sklapanja ugovora o konverziji proučiti njegove odredbe.

53. ZIDZPK-a/15 u članku 19.d nametnuo je tuženiku kao vjerovniku i trgovcu, brojne obveze prije dostave ponude sklapanja ugovora o konverziji potrošaču, i to: za potrebe provjere izračuna konverzije izraditi kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, koji uključuje detaljan pregled svih elemenata izračuna, učiniti ga dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica kojem će potrošač pristupiti preko svog osobnog identifikacijskog broja, zatim omogućiti potrošaču pristup povijesnom pregledu: općih kretanja kreditiranja , odluka o kamatnim stopama, dnevnih tečajeva primjenjivih na kredite denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF te na kredite denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR koje je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF te na kredite denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Ujedno je tuženik kao vjerovnik i trgovac imao obvezu i prije objave spomenutog kalkulatora na mrežnoj stranici pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izvršen u skladu s načinom izračuna propisanim čl. 19.c ZIDZPK-a/15 te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu ZIDZPK-a/15.

54. Tuženiku kao vjerovniku je u skladu s odredbom članka 19.e ZIDZPK-a/15 nametnuta i obveza dostave izračuna konverzije kredita u roku od 45 dana od stupanja na snagu tog Zakona zajedno s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu, kao i pregled stanja svih pojedinačnih vrsta tražbina te pregled stanja svih pojedinačnih tražbina od potrošača pri čemu izračun konverzije mora sadržavati jasan pregled svih promjena i iz kojega mora biti razumljivo na koji je način utvrđen iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR iz članka 19.c stavak 1. točka 7. tog Zakona, iznos preplate iz članka 19.c. stavak 1. točka 5. tog Zakona ako je ona utvrđena, odnosno manje plaćeni iznos iz članka 19.c. stavak 1. točka 6. tog Zakona ako je on utvrđen.

55. S druge strane, odredba članka 19.e stavak 5., 7., 8. i 9. propisuje obveze potrošača u slučaju prihvata konverzije (obavijestiti vjerovnika o prihvatu u roku od 30 dana), zatim u stavku 5. da učinak konverzije snosi vjerovnik na način da se u poslovnim knjigama vjerovnika konverzija iskazuje kao usklađenje tražbine zbog promjene tečajeva, odnosno rashod temeljem povrata preplate, kao i da razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz članka 19.c stavak 1. točka 1. Zakona, iznos naplaćenih zateznih kamatama, naknada i troškova iz članka 19.c. stavak 1. točka 4., iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz članka 19.c stavak 1. točka 5. Zakona snosi potrošač. Osim toga, stavkom 8. članka 19.e ZIDZPK-a/15 propisano je i da odobrene pogodnosti padaju na teret potrošača, dok je stavkom 9. propisano da ukoliko potrošač prihvati izračun konverzije kredita, vjerovnik neće tražiti dodatne instrumente plaćanja u odnosu na ugovorene, niti postavljati dodatne uvjete potrošaču kojima se bi se derogirala njegova druga prava.

56. Imajući u vidu gore navedeno, valja zaključiti da zamjena nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca jer, s jedne strane, omogućuje donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača budući da je potrošač kao slabija ugovorna strana objektivno bio u mogućnosti informirano procijeniti hoće li prihvatiti ili odbiti ponudu banke za sklapanje ugovora o konverziji. Pri tome se posebno naglašava da je zaključenje ugovora o konverziji ovisilo o volji potrošača jer je samo potrošaču ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije.

57. Valja naglasiti i da učinak konverzije prema ZIDZPK-a/15 djeluje unatrag što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav je postojao, već sama po sebi ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe (tako i Sud EU u presudi C - 308/156 LGU, točka 62.), i to u okolnostima i u proceduri koja je unaprijed poznata i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno rješenje.

58. Na opisani je način zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu koji je zaključen prema pravilima ZIDZPK-a/15 kao posebnog propisa uspostavljena ravnoteža između efektivne zaštite i zahtjeva pravne sigurnosti, kao i zaštite legitimnih očekivanja strana u ugovornom odnosu koje su postupale u dobroj vjeri u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe članka 19.c u vezi s člankom 19.e ZIDZPK/15, pri čemu prema odredbi članka 19.e ZIDZPK-a/15, potrošači snose razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz članka 19.c st. 1. t. 1. tog Zakona, zatim iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada troškova iz članka 19.c stavak 1. točka 4. tog Zakona te iznos kamata i tečajnih razlika na ime preplate iz članka 19.c stavak 1. točka 5. tog Zakona). Interveniranje u takav pravni odnos na način koji to tužitelj zahtijeva unutar opsega obračuna izvršenog prema odredbi članka 19.c u vezi s odredbom članka 19.e ZIDZPK-a/15 bilo bi suprotno slobodi ugovaranja i slobodi tržišnog natjecanja koja izvire iz slobode ugovaranja.

59. Potrošač koji je sklopio dodatak ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZIDZPK- a/15, nakon sklapanja dodatka ugovoru, po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope više nema pravo na povrat više plaćenih iznosa, osim onih iznosa koji nisu bili predmet obračuna konverzije kredita u smislu članka 19.c u vezi s člankom 19.e ZIDZPK-a/15.

60. Zatezne kamate od dana plaćanja pojedinačnih mjesečnih anuiteta pa do dana konverzije nisu obuhvaćene obračunom konverzije uređenim posebnim propisom, a kako to proizlazi iz ranije u obrazloženju ove presude navedenih odredbi, pa stoga potrošač ima pravo na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose za razdoblje od plaćanja svakog više plaćenog pojedinačnog anuiteta pa do dana izvršene konverzije odnosno 30. rujna 2015.

61. Slijedom navedenog, tužbeni zahtjev je neosnovan u dijelu kojim tužitelj zahtijeva isplatu razlika plaćenih pojedinih anuiteta, već tužitelju pripadaju samo zatezne kamate na više plaćene iznose anuiteta za razdoblje od dana plaćanja pa do dana izvršene konverzije sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a. Zatezne kamate teku od dana izvršenog plaćanja sukladno navedenoj odredbi jer je tuženik kao trgovac prilikom sklapanja ugovora o kreditu od 17. listopada 2006. morao znati da je koristio odredbe koje su nepoštene.

62. Tijekom postupka izveden je dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem po društvu RUČEVIĆ VJEŠTAČENJA d.o.o. koje je nalaz i mišljenje izradilo po stalnom sudskom vještaku mr.sc. Zrinku Ručeviću (list 520. – 545. spisa). U predmetnom nalazu i mišljenju, vještak je u skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, na temelju postavljenih zadataka, mišljenja ako se promatraju samo iznosi koje je korisnik kredita više platio, tada razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. prosinca 2006.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 7.200,36 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 's1' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (samo pozitivni iznosi). Nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenim osnovama, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 8.246,92 EUR (7.200,39 EUR glavnice i 1.046,53 EUR dospjelih nepodmirenih zateznih kamata). Ako se promatraju svi iznosi (pozitivni i negativni), tada razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. prosinca 2006.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 6.940,47 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 's1' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (svi iznosi). Nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenim osnovama, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 7.725,65 EUR (6.940,50 EUR glavnice i 785,15 EUR dospjelih nepodmirenih zateznih kamata). Kunski iznos preostale glavnice na dan izračuna konverzije (30. rujna 2015.) koji je tuženik više obračunao u odnosu na iznos preostale glavnice kakva bi bila da se od početka otplate kredita do 30. rujna 2015. primjenjivao ugovoreni tečaj CHF prema HRK na dan isplate kredita, iznosi 3.667,39 EUR. Tuženik je u konkretnom slučaju prilikom konverzije uzeo u obzir sve odredbe Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koje su regulirale način konverzije kredita denominiranih u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Zaključno, vještak je mišljenja da su sve uplate korisnika kredita do zaključno 30. rujna 2015., pa tako i oni dijelovi uplata koji su predmet ovog sudskog postupka, iskorištene za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu.

63. Iz nalaza i mišljenja vještaka, konkretno iz Tabele 1, odnosno rekapitulacije na dan 30. rujna 2015. (samo pozitivne razlike – list 528. spisa) proizlazi i da na dan 30. rujna 2015. zatezne kamate na tečajne razlike (samo pozitivne razlike) iznose 17.713,75 kn, odnosno 2.351,02 EUR.

64. Sud je u cijelosti prihvatio gore navedeni nalaz i mišljenje kao stručan, objektivan, obrazložen i sačinjen prema pravilima struke, pri čemu valja naglasiti da stranke nisu imale primjedbe na matematički izračun sadržan u nalazu i mišljenju.

65. Kako je ranije obrazloženo presude izloženo, s obzirom da su stranke uredile svoje odnose Dodatkom Ugovora o kreditu koji je sklopljen sukladno odredbama ZIDZKP-a/15, tužitelj ima pravo samo na zatezne kamate obračunate na preplaćene iznose za razdoblje od plaćanja svakog pojedinog preplaćenog anuiteta pa do dana izvršene konverzije 30. rujna 2015.

66. Imajući u vidu da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da te kamate iznose 2,351,02 EUR, tužbeni je zahtjev u tom dijelu osnovan, dok je u preostalom dijelu utvrđen neosnovanim.

67. Valja naglasiti da je podneskom od 26. ožujka 2025. (list 554. -556. spisa) tužitelj konačno postavio tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka financijske struke na način da od tuženika potražuje isplatu iznosa od 11.914,31 EUR, pri čemu iznos od 8.246,92 EUR predstavlja preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. (nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015. te nakon uračunavanja efekata konverzije), dok iznos od 3.667,39 EUR predstavlja kunski iznos preostale glavnice na dan izračuna konverzije (30. rujna 2015.) koji je tuženik više obračunao u odnosu na iznos preostale glavnice kakva bi bila da se od početka otplate kredita do 30. rujna 2015. primjenjivao ugovoreni tečaj CHF prema HRK na dan isplate kredita.

68. Sud je, unatoč tuženikovom protivljenju, raspravnim rješenjem od 29. listopada 2025. sukladno odredbi čl. 190. st. 2. i čl. 191. st. 2. ZPP -a dopustio gore navedenu preinaku s obzirom da je tužitelj preinačio tužbu tako da, zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, zahtijeva iz iste činjenične osnove drugu novčanu svotu, a tuženik se takvoj preinaci ne može protiviti.

69. U odnosu na tužiteljevo potraživanje zakonskih zateznih kamata od 1. listopada 2015. do isplate, valja naglasiti da se u konkretnom slučaju radi o tražbini obračunatih zateznih kamata na koje se potražuju daljnje zatezne kamate.

70. Odredbom čl. 31. st. 2. ZOO-a propisano je da se na iznos neisplaćenih kamata mogu zahtijevati zatezne kamate samo od dana kad je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu. Tužitelj je podnio predmetnu tužbu 14. lipnja 2023. pa zatezne kamate na iznos obračunatih zateznih kamata teku od tog dana.

71. S obzirom da u tužbi tužbeni zahtjev nije bio određen, već je tužitelj u tužbenom zahtjevu potraživao isplatu preplaćenih iznosa po osnovi valutne klauzule sa zateznim kamatama navodeći da će iznos glavnice i zateznih kamata odrediti nakon provedenog vještačenja, u konkretnoj se situaciji primjenjuju odredbe čl. 109. ZPP-a, odnosno sud je sukladno odredbi čl. 109. st. 1. ZPP-a trebao pozvati tužitelja da ispravi tužbu na način da postavi određen tužbeni zahtjev. Odredbom čl. 109. st. 3. ZPP -a propisano je da ako podnesak vezan za rok bude ispravljen odnosno dopunjen i predan sudu u roku određenom za dopunu ili ispravak, smatrat će se da je podnesen sudu onog dana kad je prvi put bio podnesen. U ovom predmetu tužitelj je postavio određeni tužbeni zahtjev i prije nego što ga je sud pozvao da to učini sukladno odredbi čl. 109. st. 1. ZPP-a. U toj situaciji također se smatra da je tužba podnesena onog dana kada je prvi puta podnesena sukladno odredbi čl. 109. st. 3. ZPP -a, dakle, 14. lipnja 2023. Drugačijim tumačenjem, odnosno tumačenjem da je zahtjev postavljen tek onda kada je tužitelj podnio podnesak kojim je postavio određeni tužbeni zahtjev, došlo bi do procesne neprihvatljive situacije, odnosno procesno nejednakog položaja tužitelja kojeg je sud pozvao ispraviti tužbu prema odredbi čl. 109. st. 1. ZPP-a i tužitelja koji je sam ispravio tužbu ne čekajući poziv suda u smislu odredbe čl. 109. st. 1. ZPP -a. Prema tome, zahtjev za isplatu zateznih kamata postavljen je onda kada je tužba prvi puta podnesena, a to je 14. lipnja 2023. pa od tog dana teku zatezne kamate na iznos obračunatih zateznih kamata. Stopa zatezne kamate određena je u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose s obzirom na to da tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora, već je predmetni ugovor o kreditu potrošački ugovor, a slijedom čega je tužbeni zahtjev odbijen preko dosuđene kamatne stope (t. II. izreke).

72. Nadalje, sud je ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor zastare. Kako je u prethodnoj točki već obrazloženo, u tužbi tužbeni zahtjev za isplatu nije bio određen, već je tužitelj u tužbenom zahtjevu potraživao isplatu preplaćenih iznosa po osnovi valutne klauzule sa zateznim kamatama, navodeći da će iznos glavnice i zateznih kamata odrediti nakon provedenog vještačenja. Takav tužbeni zahtjev nije bio određen pa se u takvoj situaciji primjenjuju odredbe čl. 109. ZPP-a, odnosno sud je sukladno odredbi čl. 109. st. 1. ZPP-a trebao pozvati tužitelja da ispravi tužbu na način da postavi određen tužbeni zahtjev. Kada je tužitelj postavio određeni tužbeni zahtjev za isplatu 29. ožujka 2024., time se ne smatra da je tužba podnesena tog dana, već je zahtjev postavljen onda kada je tužba prvi puta podnesena, odnosno 14. lipnja 2023.

73. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe, kao i zateznih kamata na taj iznos, kao sporednog potraživanja, zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi članka 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok. Zastara restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetne odredbe ugovora počinje teći od pravomoćnosti presude kojom se utvrđuje ništetnost te odredbe (takvo stajalište zauzima Vrhovni sud Republike Hrvatske Su-IV- 47/2020 od 30. siječnja 2020.). Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača podnesena je 4. travnja 2012., a presuda je postala pravomoćna 14. lipnja 2018., što znači da u pogledu restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje teći 15. lipnja 2018. Tužba u ovom postupku je podnesena 14. lipnja 2023., dakle prije proteka općeg zastarnog roka računajući od pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu.

74. Zaključno, u odnosu na osporeni tijek zakonske zatezne kamate valja naglasiti da prema odredbi čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je već ranije u obrazloženju ove presude navedeno, pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 utvrđeno je pod točkom I. izreke da je tuženik sklapao ugovore o kreditima s potrošačima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz čega proizlazi nesavjesnost tuženika jer je morao znati da su takve odredbe nepoštene. Zbog toga, zatezne kamate teku od dana izvršenih plaćanja, i to na pojedinačne iznose od kojih se sastoji ukupna tražbina čiju isplatu tužitelj zahtijeva tužbenim zahtjevom, i to po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO -a koja se primjenjuje na odnose izvan trgovačkih ugovora.

75. Odluka o troškovima postupka iz t. III. izreke presude temelji se na odredbama čl. 154. st. 2. čl. 155. i čl. 164. st. 1. i 2. ZPP-a. Tužitelj je u parnici uspio s 19,73%, a tuženik s 80,27% pa stoga tuženiku primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP -a pripada naknada troškova ovog parničnog postupka u omjeru od 60,54% (80,27% - 19,73%).

76. Prilikom odlučivanja koji troškovi će se nadoknaditi tužitelju uzeti su u obzir samo troškovi koji su bili potrebni za vođenje parnice i odmjereni su prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/23 i 107/25, dalje: OT).

77. Tuženiku je tako priznat kao potreban za vođenje postupka zatraženi trošak zastupanja po odvjetniku, a koji trošak je odmjeren sukladno OT-u, i to za: sastav odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. t. 1. OT-a) uvećano za 25 % PDV- a (Tbr. 46. OT-a) što ukupno iznosi 250,00 EUR, za sastav podneska od 19. travnja 2024. u iznosu 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. OT-a) uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT- a) što ukupno iznosi 250,00 EUR, za sastav podneska od 10. travnja 2025. u iznosu 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. OT-a) uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) što ukupno iznosi 250,00 EUR, za zastupanje na ročištu održanom 10. srpnja 2024. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. OT-a) što uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) ukupno iznosi 250,00 EUR, za zastupanje na ročištu održanom 9. listopada 2024. (kod Općinskog suda u Slavonskom Brodu) u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. OT-a) što uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) ukupno iznosi 250,00 EUR, za zastupanje na ročištu održanom 29. listopada 2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. OT-a) što uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) ukupno iznosi 250,00 EUR te za zastupanje na ročištu održanom 21. svibnja 2026. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. OT-a) što uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) ukupno iznosi 250,00 EUR.

78. Tuženiku nije priznat trošak za pristup na ročište 10. rujna 2024. jer navedenog dana ročište nije bilo održano pa mu stoga zatraženi trošak nije niti nastao. Isto tako, tuženiku za pojedinačne radnje nije priznat trošak postavljen u prekomjerno postavljenim iznosima (prekomjerno zatraženih 100 bodova + PDV), odnosno u iznosima koji nisu u suglasnosti s iznosima prema vrijednosti predmeta ovog spora.

79. Kako je tužitelj u postupku uspio s 19,73%, a tuženik 80,27%, primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a, tuženiku pripada pravo na naknadu parničnog troška u iznosu od 1.059,45 EUR slijedom čega je odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.

Zagreb, 6. srpnja 2026.

SUTKINJA:

Aleksandra Gumzej

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu, i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.