REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

P-4934/2025-11

Gundulićeva 27, S P L I T

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Draganu Ramljak, u pravnoj stvari tužitelja AE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Alenu Đapiću, odvjetniku iz Solina, protiv tuženika „Addiko Bank“ d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupano po punomoćniku odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug iz Zagreba, Maksimirska 21, radi isplate nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 25. svibnja 2026. u nazočnosti tužitelja osobno s punomoćnikom Alena Đapića odvjetnikom u Solinu, te zamjenika punomoćnika tuženika Silvije Tasić odvjetnice u Splitu, na ročištu za objavu dana 6. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu br. 216-031/2008 od 04.02.2008. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoreno kako odobrava kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 158.100,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, članak 3., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja, članak 4, u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 1.043,40 CHF, obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja.

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 6. Ugovora o kreditu br. 216-031/2008 od 04.02.2008. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva na način da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta banke i da korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest banke o visini kamatne stope i visini anuiteta u skladu s promijenjenom kamatnom stopom

III. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju zakonske zatezne kamate na iznos od 17.298,59 eura koje teku na svaki pojedinačni iznos kako slijedi:

na iznos od 70.34 eura od datuma 31.03.2008.

na iznos od 48.11 eura od datuma 30.04.2008.

na iznos od 38.50 eura od datuma 31.05.2008.

na iznos od 43.46 eura od datuma 30.06.2008.

na iznos od 37.30 eura od datuma 31.07.2008.

na iznos od 37.75 eura od datuma 31.08.2008.

na iznos od 41.65 eura od datuma 30.09.2008.

na iznos od 117.51 eura od datuma 31.10.2008.

na iznos od 63.43 eura od datuma 30.11.2008.

na iznos od 75.60 eura od datuma 31.12.2008.

na iznos od 132.70 eura od datuma 31.01.2009.

na iznos od 133.92 eura od datuma 28.02.2009.

na iznos od 110.41 eura od datuma 31.03.2009.

na iznos od 116.06 eura od datuma 30.04.2009.

na iznos od 115.54 eura od datuma 31.05.2009.

na iznos od 108.58 eura od datuma 30.06.2009.

na iznos od 106.13 eura od datuma 31.07.2009.

na iznos od 104.30 eura od datuma 31.08.2009.

na iznos od 109.49 eura od datuma 30.09.2009.

na iznos od 104.76 eura od datuma 31.10.2009.

na iznos od 108.42 eura od datuma 30.11.2009.

na iznos od 118.35 eura od datuma 31.12.2009.

na iznos od 129.34 eura od datuma 31.01.2010.

na iznos od 131.48 eura od datuma 28.02.2010.

na iznos od 137.43 eura od datuma 31.03.2010.

na iznos od 144.31 eura od datuma 30.04.2010.

na iznos od 162.02 eura od datuma 31.05.2010.

na iznos od 171.79 eura od datuma 30.06.2010.

na iznos od 175.61 eura od datuma 31.07.2010.

na iznos od 222.46 eura od datuma 31.08.2010.

na iznos od 206.91 eura od datuma 30.09.2010.

na iznos od 204.62 eura od datuma 31.10.2010.

na iznos od 216.07 eura od datuma 30.11.2010.

na iznos od 255.10 eura od datuma 31.12.2010.

na iznos od 222.55 eura od datuma 31.01.2011.

na iznos od 241.90 eura od datuma 28.02.2011.

na iznos od 232.30 eura od datuma 31.03.2011.

na iznos od 228.54 eura od datuma 30.04.2011.

na iznos od 276.52 eura od datuma 31.05.2011.

na iznos od 288.54 eura od datuma 30.06.2011.

na iznos od 272.56 eura od datuma 31.07.2011.

na iznos od 350.83 eura od datuma 31.08.2011.

na iznos od 332.82 eura od datuma 30.09.2011.

na iznos od 254.50 eura od datuma 31.10.2011.

na iznos od 244.88 eura od datuma 30.11.2011.

na iznos od 253.01 eura od datuma 31.12.2011.

na iznos od 271.96 eura od datuma 31.01.2012.

na iznos od 284.13 eura od datuma 29.02.2012.

na iznos od 279.63 eura od datuma 31.03.2012.

na iznos od 274.01 eura od datuma 30.04.2012.

na iznos od 277.41 eura od datuma 31.05.2012.

na iznos od 283.63 eura od datuma 30.06.2012.

na iznos od 277.92 eura od datuma 31.07.2012.

na iznos od 276.24 eura od datuma 31.08.2012.

na iznos od 261.78 eura od datuma 30.09.2012.

na iznos od 272.46 eura od datuma 31.10.2012.

na iznos od 276.97 eura od datuma 30.11.2012.

na iznos od 275.74 eura od datuma 31.12.2012.

na iznos od 262.20 eura od datuma 31.01.2013.

na iznos od 265.82 eura od datuma 28.02.2013.

na iznos od 263.35 eura od datuma 31.03.2013.

na iznos od 279.21 eura od datuma 30.04.2013.

na iznos od 252.26 eura od datuma 31.05.2013.

na iznos od 250.86 eura od datuma 30.06.2013.

na iznos od 252.70 eura od datuma 31.07.2013.

na iznos od 260.78 eura od datuma 31.08.2013.

na iznos od 267.18 eura od datuma 30.09.2013.

na iznos od 268.66 eura od datuma 31.10.2013.

na iznos od 268.15 eura od datuma 30.11.2013.

na iznos od 277.20 eura od datuma 31.12.2013.

na iznos od 149.69 eura od datuma 31.01.2014.

na iznos od 161.90 eura od datuma 28.02.2014.

na iznos od 161.97 eura od datuma 31.03.2014.

na iznos od 159.57 eura od datuma 30.04.2014.

na iznos od 153.51 eura od datuma 31.05.2014.

na iznos od 153.27 eura od datuma 30.06.2014.

na iznos od 156.31 eura od datuma 31.07.2014.

na iznos od 163.74 eura od datuma 31.08.2014.

na iznos od 164.47 eura od datuma 30.09.2014.

na iznos od 173.07 eura od datuma 31.10.2014.

na iznos od 172.66 eura od datuma 30.11.2014.

na iznos od 174.48 eura od datuma 31.12.2014.

na iznos od 175.04 eura od datuma 31.01.2015.

na iznos od 175.04 eura od datuma 28.02.2015.

na iznos od 175.04 eura od datuma 31.03.2015.

na iznos od 175.04 eura od datuma 30.04.2015.

na iznos od 175.04 eura od datuma 31.05.2015.

na iznos od 175.04 eura od datuma 30.06.2015.

na iznos od 175.04 eura od datuma 31.07.2015.

na iznos od 175.04 eura od datuma 31.08.2015.

na iznos od175.04 eura od datuma 30.09.2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena do 31.07.2015.g., a od 01.08.2015.g. sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, te od 01.01.2023.g. sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate.

Za više traženo tužbeni zahtjev se odbija kao neosnovan.

IV. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju iznos od 6,611.22 eura sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 01.10.2015.g., a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena do isplate.

V. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 14.801,72 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja 06. srpnja 2026., a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate.

Obrazloženje:

1. U tužbi zaprimljenoj kod ovog suda tužitelj je naveo da su dana 4. veljače 2008.g. tužitelj i tuženik, tada kao Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (podaci dostupni u javnom registru Trgovačkog suda u Zagrebu) sklopili su Ugovor o kreditu broj: 216- 031/2008 (dalje: Ugovor) a temeljem kojeg Ugovora je tuženik tužitelju na raspolaganje stavio kredit iskazan kao 148.100,00 CFH(sto pedeset osamtisuća i sto švicarskih franaka), a koji je iznos isplaćen u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita. Također, dana 22. siječnja 2016.g. tužitelj i tuženik su sklopili Aneks Ugovora. Tuženik je u gore navedenom, unaprijed formuliranom, standardiziranom Ugovoru, i to u članku 2. ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak, u članku 4. je otplatu kredita vezao uz ovu valutu, te je u članku 3. naveo visinu kamatne stope u iznosu od 5% godišnje, ugovorivši u članku 6. predmetnog Ugovora, da se "ista mijenja sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo-Alpe-Adria d.d. ili drugog akta banke", a sve bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara o načinu promjene kamatne stope, čime de facto proističe da promjena kamatne stope ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci samog tuženika. Postupajući na ovakav način, tj, na način da je ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu tako je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, kao i odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, tuženik je postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZPP), Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO), kao i načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava, te protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u ZPP, čime je prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, a sve na štetu tužitelja. Zbog ovakvog protupravnog postupanja tuženika protiv istog je vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, a time i zaštite interesa ovdje tužitelja, i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1402/12. U navedenom postupku Visoki trgovački sud RH je dana 13.06.2014.g., odlučujući po žalbi tuženika, presudom pod poslovnim brojem Pž-7129/13-4, u točki II, potvrdio presudu Trgovačkog sud u Zagrebu, poslovni broj P-1402/12, kojom se utvrđuje da je tuženik Addiko Bank d.d. (u tom postupku kao petotuženik) u razdoblju od 10.09.2003.g. do 31.12.2008.g., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava tužitelja, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, odnosno isti je sud svojom presudom pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018.g. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik Addiko Bank d.d. (u tom postupku kao petotuženik) u razdoblju od 01.06.2004.g. do 31.12.2008. g., povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita, a time i interese i prava tužitelja, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama čl.81., 82. i 90. tada važećeg ZZP (NN 96/13), a od 07. kolovoza 2007.g. do 31. prosinca 2008.g. protivno odredbama čl. 96. i čl. 97. tada važećeg ZZP (NN 79/07, 125/07, 75/09, 89/09 i 133/09), te suprotno odredbama ZOO. Tužitelj u ovom postupku predlaže utvrditi ništetnim ugovornu odredbu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci tuženika, te dijelove ugovornih odredbi kojima se glavnica kredita i otplata anuiteta (dakle, i otplata redovne kamate) veže uz valutu CHF, pa od tuženika potražuje novčani iznos koji je po tim osnovama pretplatio, uvećan za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu. Prema mišljenju tužitelja, radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba primijeniti početno ugovorenu kamatnu stopu – 5%, te srednji tečaj za CHF tečajne liste tuženika koji je vrijedio na dan korištenja (isplate) kredita. Obzirom da tužitelj zbog proteka vremena ne može decidirano reći na koji točno dan mu je isplaćen odobreni iznos kredita, a imajući u vidu da isti ne posjeduje dokumentaciju iz koje je to sa sigurnošću vidljivo – predlaže se Sudu naložiti tuženiku dostavu podataka o datumu isplate kredita. Prije svega, tuženik ističe prigovor zastare, osporava sve činjenične navode tužbe, iznesena tumačenja tužitelja, protivi se svim dokaznim prijedlozima tužiteljima, te stoga osporava osnovanost i visinu tužbu i tužbenog zahtjeva. U tužbi se navodi da su tužitelj i prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu broj 216-031/2008 dana 04.02.2008. godine u iznosu od 158.100,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju prednika tuženika važećem na dan korištenja kredita, a dana 22.01.2016. godine tužitelj je s tuženikom sklopio Aneks Ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija iz CHF valute u EUR valutu sukladno ZID ZPK NN 102/2015. Dalje tužitelj navodi kako je od tuženika zahtijevao prije podnošenja tužbe dostavu dokumentacije povezane s kreditom, ali mu tuženik istu nije dostavio, zbog čega nije u mogućnosti postaviti točno određeni tužbeni zahtjev.

2. U svom odgovoru na tužbu od 12.06.2020. tuženik je naveo da tužitelj navodi u tužbi da su mu predmetnim Ugovorom povrijeđena prava potrošača, da je ugovorna odredba Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, ukazuje na obvezu vraćanja iznosa stečenih bez osnove temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, pozivajući se pri tome na odluke Visokog trgovačkog suda i Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Kako je tužba podnesena dana 10.06.2019. godine, tuženik ističe materijalno pravni prigovor zastare. Naime, na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godine, što znači da za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su nastala prije 10.06.2014. godine nastupila je zastara potraživanja. Tuženik se protivi tumačenju kako bi pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH u predmetu Rev-2245/17-02 od 20.ožujka 2018. godine imalo značaj materijalno pravne norme ili predstavljalo drugi oblik izvor materijalnog prava temeljem kojeg bi sud trebao odlučivati o materijalno pravnom prigovoru zastare. Tuženik smatra da tužitelj nema pravni interes za donošenje deklaratorne presude o utvrđenju ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu zaključenog između stranaka. Osnovom Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15. i 143/13 dalje ZPK) tužitelj i tuženik zaključili su Aneks kojim su izmijenili odredbe ugovora o valuti obveze i kamatnim stopama, tj. napravili su konverziju kredita. Konverzija, odnosno Aneks ugovora, imao je retroaktivan učinak na način da su sve uplate tužitelja pretvorene u ispunjenje ugovorne obveze sukladno tako sklopljenom Aneksom. Tuženik ističe da prema odluci VSRH Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. tužitelj nema pravni interes ako je proveo konverziju. Naime, ova odluka VSRH pravda se time što ponuđena konverzija, za razliku od toga što je ona bila obveza banke, nije bila obveza korisnika kredita u CHF-u (potrošača) jer su oni mogli prihvatiti tako ponuđenu konverziju ili ju odbiti. Drugim riječima, sud smatra kako postoji mogućnost da nisu svi ugovori o kreditu u CHF-u konvertirani u ugovore o kreditu u eurima zbog čega i dalje ostaje otvoreno pitanje valjanosti odredbi takvih ugovora o kreditu u CHF-u. Dakle, Vrhovni sud RH i nadalje dopušta vođenje parnica nakon donošenja Izmjena i dopuna Zakona. Dakle, sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu – konverzijom, u skladu s odredbama ZPK NN 102/15, trajno su i konačno uredile svoj pravni odnos, kako u pogledu svih ranije izvršenih uplata tužitelja prema tuženiku, tako i u pogledu budućih plaćanja po predmetnom ugovoru o kreditu. Iz tog razloga, tuženik predlaže naslovnom sudu provođenje financijsko – knjigovodstvenog vještačenja, kako bi se provjerio izračun konverzije kredita izrađen od strane tuženika te je li takav izračun izrađen u skladu s prisilnim propisima ZPK. Tuženik ističe kako je tužba i tužbeni zahtjev neosnovan iz razloga što je tužitelj s tuženikom zaključio Aneks ugovora o kreditu - konverziji, a koji je zaključen u smislu odredbi čl. 19.b i čl.19.c ZPK-a, NN 102/2015. Citira se čl. 19.b. ZPK-a: Imajući u vidu navedeno, tuženik ističe da tužitelj nema pravo potraživati povrat plaćenih iznosa po Ugovoru o kreditu iz razloga što je zaključio Aneks ugovora o kreditu, tj. prihvatio je konverziju iz čl.19.b. i čl. 19.c. ZPK- a NN 102/2015, a osobito nema pravo ako Aneks ugovora o kreditu i nadalje. Sklapanje Aneksa ugovora o kreditu znači slijedeće:

1. da je isti sklopljen na temelju dispozitivne odluke tužitelja da pristupi Aneksu ugovora o kreditu

2. da je isti sklopljen na temelju dispozitivnog zahtjevanja tužitelja prema tuženiku da se napravi konverzija izvornog, početnog, ugovora o kreditu, sukladno svim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju NN 102/2015. Tužba uopće ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, pa tako ne sadrži niti onaj minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega se uopće ne može niti napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne. Imajući u vidu navedeno, ako tužitelj ne iznosi činjenične navode vezano za ništetnost odredbi ugovora o kreditu, tada je tuženik mišljenja da su o tom tužbenom zahtjevu ne može ni odlučiti. Apstraktno pozivanje na presude VTS RH o povredi kolektivnih prava potrošača ne može nadomjestiti činjenične navode tužbe o kojima sud treba odlučiti pravilnom primjenom materijalnog prava. Tuženik pri tome osporava da bi naslovni sud bio vezan za utvrđenja iz Presude VTS RH u predmetu potrošač, budući da nema mjesta primjeni članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14), odnosno tuženik smatra da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, s obzirom na to da je tužitelj mogao birati između kredita s fiksnom ili s promjenjivom kamatnom stopom, kao što se pregovaralo da li želi uzeti kunski kredit, kredit s valutnom klauzulom. Tuženik ističe kako je i pri sklapanju Ugovora o kreditu postupao sukladno članku 172. stavku 2. važećeg Zakona o bankama, koji navodi da je banka obvezna učiniti dostupnim sve uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih strana. Članak 173. u svezi s člankom 175. istog Zakona navodi da je banka obvezna učiniti dostpune informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima ili ih obavijestiti na drugi način, a o promjenama kamatne stope obavijestiti potrošače. Tuženik ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope, te je opća poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, te je svakom potrošaču opće poznata činjenica da ugovori o kreditu mogu imati promjenjivu kamatnu stopu. Nadalje, predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorne strane izričito su prihvatile odredbe o promjenjivosti kamatne stope temeljem poslovnih uvjeta, odluka o kamatnim stopama te temeljem drugih općih akata tuženika, kao i sve njegove kasnije izmjene i dopune. Predmetni Ugovor o kreditu sadržava sve zakonom predviđene pretpostavke pod kojima se godišnja kamatna stopa u ugovoru mogla promijeniti. Promjena kamatne stope imala je svoje poslovne razloge, prema unaprijed predviđenim pravilima i parametrima koji utječu na njenu vrijednost. Sukladno Zakonu o zaštiti potrošača tuženik je kao banka. Očigledno je da je tužitelj dobrovoljno pristao i na sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu, te na sve izmjene kamatnih stopa i otplatnih planova, obzirom da u nijednom trenutku nije zatražio raskid ugovora, niti je prigovorio obavijestima o promjeni kamatne stope koje mu je dostavljao tuženik. Oba se uvjeta kumulativno moraju ostvariti da bi se radilo o ništetnoj ugovornoj odredbi, o čemu se ovdje ne radi. Naime, sama ugovorna odredba o valutnoj klauzuli dopuštena je, i sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, jer i sam tuženik nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF, odnosno sama obveza prema kretanju CHF-a mogla je biti i niža za tužitelja, tj. podjednake su mogućnosti da tečaj kune u odnosu na CHF padne ili raste, stoga je obveza mogla biti i manja i veća od one ugovorene u Ugovoru o kreditu. Također, do 2009. godine nije bilo značajnih promjena tečaja CHF, stoga nije bilo razumno za očekivati da će isti značajno porasti, iz čega proizlazi da tuženik nije postupao nepošteno i nesavjesno. Tuženik osporava zatraženi tijek kamata, osobito onih kojih se zahtijevaju prije podnošenja tužbenog zahtjeva. Tuženik nije pao u zakašnjenje prema tužitelju, niti mu je obveza koju bi trebao ispuniti uopće izvjesna ili poznata, slijedom čega nema govora o zakašnjenju tuženika. Nadalje, kada se uzme u obzir da je tuženik cijelo vrijeme trajanja ugovora postupao sukladno pozitivnim propisima, u skladu s dobrom poslovnom praksom, savjesno i pošteno prema svakom svom klijentu, tada tuženik ističe da nema govora da bi morao snositi svojevrsnu „sankciju“ u vidu plaćanja kamata. Ukoliko se bilo kakva obveza utvrdi prema tuženiku, tada je on za tu obvezu saznao tek primitkom presude, kada će mu sada neodrediva obveza biti pretvorena u novčanu obvezu, slijedom čega sud može obvezati tuženika na plaćanje kamata tek od dana donošenja prvostupanjske presude.

Imajući u vidu navedeno, predlaže se odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu troška tuženiku.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je u dokazne svrhe pregledao i pročitao ugovor o kreditu od 04.02.2008, aneks ugovora o kreditu od 22.01.2016., E-izvadak iz sudskog registra tuženika, presudu trgovačkog suda u Zagrebu, nalaz i mišljenje sudskog vještaka Marijana Jovića.

4. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

5. Stranke su popisale parnični trošak.

6. Iz ovako provedenog dokaznog postupka među strankama nije sporno da su iste zaključile ugovor o kreditu te da je zaključen aneks ugovora o kreditu te da je kredit konvertiran.

7. Iz ovako provedenog dokaznog postupka među parničnim strankama se ukazalo spornim da li tužitelj ima pravo potraživati razliku preplaćenih anuiteta, zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule, te da li tužitelju pripadaju zakonske zatezne kamate do dana konverzije ili cjelokupni iznos glavnice i kamata.

8. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci posl. br. Rev –2245/17 od 20. ožujka 2018. god., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača(tužba Udruge '' Potrošač '', podnesena Trgovačkom sudu u Zagrebu pod br. P –1401/12 dana 4. travnja 2012. god.)došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe(Vs Revt –249/14), odnosno od 13. lipnja 2014. g. zbog čega zastara u konkretnom slučaju nije nastupila. Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007 – dalje: ZZP/07) propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

9. Osim toga, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske, donio je Zaključak na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020.g. koji glasi:1. "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. 1. "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Prema iznesenom shvaćanju utužena tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti budući zastarijevanje počinje teći tek pravomoćnošću odluke u ovom postupku, a kojom će biti utvrđene ništetnim predmetne odredbe Ugovora o kreditu.

10. Tuženik pod točkom VI. odgovora na tužbu ističe da tužitelj nje dokazao pretpostavke za donošenje rješenja po odredbi čl. 186.b. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP). Prednji navodi tuženika su u cijelosti neutemeljeni što potvrđuje Rješenje Agencije za zaštitu osobnih podataka od 22. svibnja 2019.g. Iz navedenog rješenja je razvidno da je sukladno Općoj uredbi o zaštiti podataka tuženik dužan tužitelju dati predmetnu dokumentaciju u roku od 15 dana, i to kroz čitavo razdoblje u kojem je obvezan tu dokumentaciju čuvati pohranjenom, a koje razdoblje u konkretnom slučaju još nije isteklo, jer se podaci o kreditu moraju čuvati 11 godina nakon isteka poslovnog odnosa, odnosno nakon zatvaranja kredita sukladno Zakonu o kreditnim institucijama. Upravo sukladno navedenoj odluci AZOP- a postupaju i sudovi donoseći odluke kojima nalažu bankama da dostave navedenu dokumentaciju.

11. Tuženik pod točkama VII. -IX. odgovora na tužbu ističe kako tužitelj u ovom postupku nema pravni interes za donošenje deklaratorne presude o utvrđenju ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu zaključnog između stranaka, jer su stranke zaključile Aneks kojim su izmijenili odredbe ugovora o valuti obveze i kamatnim stopama, tj. napravili su konverziju kredita. Navodi tuženika su u cijelosti neosnovani što potvrđuje presuda suda Europske unije broj C-452/18 od 09. srpnja 2020.g., citat: Iz prednje navedenog dijela presude broj C-452/18 jasno proizlazi da sporazum o konverziji kojim je promijenjena ništetna odredba o valutnoj klauzuli i posljedično kredit prebačen u euro može biti valjan i prouzročiti odricanje potrošača od daljnjih potraživanja temeljem te ništetne odredbe, ali samo pod uvjetom da je to odricanje rezultat potrošačevog slobodnog i informiranog pristanka. U konkretnom slučaju to se nije moglo ostvariti jer u trenutku kada je rađena konverzija, valutna klauzula CHF nije bila pravomoćno utvrđena kao ništetna i nepoštena, pa potrošač nije bio, niti mogao biti informiran da obnavlja odredbu koja je ništetna, a što posljedično može prouzročiti njegovo odricanje od restitucije temeljem njezine ništetnosti. Stoga, kako nema informiranog pristanka potrošača o ništetnosti odredbe koja se obnavlja sporazumom, isti je ništetan. Dakle, potrošači su se mogli odreći svojih prava samo izričito, slobodno i informirano, što znači da su morali u trenutku sklapanja sporazuma znati da je odredba po kojoj se odriču svojih prava nepoštena i ništetna, a kako je u trenutku konverzije valuta švicarski franak bila valjana, potrošači nisu znali, niti su mogli znati iznos obeštećenja kojeg se eventualno odriču, pa stoga, logično, nisu se u tom smislu ni mogli odreći svojih prava. Prema tome, unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka što potvrđuje vještvo sudskog vještaka za financije i računovodstvo Jurice Dobrinića, a što će u konačnici potvrditi financijsko knjigovodstveno vještačenje u ovom postupku. Budući da sukladno važećim propisima zaštita potrošača omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu

1 0

pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrže nepoštenu odredbu, to slijedom navedenog tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi kao i na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u predmetnom postupku slučaj. Dakle, kako se tužitelj sklapanjem ugovora o konverziji nije izričito i nakon informiranja odrekao svojih prava, a nije ostvario u cijelosti povrat onoga što mu je bilo nezakonito naplaćeno na temelju ništavih odredbi osnovnog ugovora, to je tužbeni zahtjev osnovan, jer tužitelj konverzijom osnovnog kredita nije ostvario zaštitu koju mu jamči Direktiva 93/14 EU, a koja je implementirana u naš pravni sustav. Osim toga, Zakon o potrošačkom kreditiranju(NN 75/09,112/12,143/13 i dr.) nije rješavao pitanje naknade potrošača prema osnovnim ugovorima, te se konverzija provela radi promjene valute (čl.19b i čl. 19c) kako bi se dužnicima omogućio jedan ravnopravan položaj i izbjeglo dužničko ropstvo. Budući da posljedice ništetnosti nisu nestale time što je izvršena konverzija, to tužitelj ima pravo tražiti saniranje svih posljedica koje je ništetnost proizvela. Dakle, odredbe o konverziji niti jednom odredbom ne uređuju pitanje ništavosti osnovnih odredaba ugovora o kreditu, što je i pravno i logično, jer je riječ o pojedinačnim pravima i odnosima koji su onda i stvar svakog pojedinog odnosa. Banke su, odnosno u ovom slučaju tuženik, svojim odredbama ugovora i postupanjima doveli korisnika kredita u CHF, odnosno tužitelja, u nepošten i neravnopravan položaj i na temelju tih odredbi naplaćivale vještačenjem utvrđene iznose na koje tuženik nije imao pravo. Stoga je tuženik dužan vratiti sve ono što je na temelju nepoštenih odredaba primio, jer bi u protivnom zadržao nešto za što više nema osnove. Sve dok posljedica nije naknađena i vraćena u onom opsegu u kojem je naplaćena i sve dok prijašnji kreditni odnos nije doveden u stanje u kakvom bi bio da te ništave odredbe nije bilo (čl. 323. ZOO)posljedica i dalje postoji. To je pitanje činjenica, a ne propisivanja, stoga je za zaključiti da nikakav poseban propis ne može ozakoniti zadržavanju nečega što je primljeno na temelju ništave odredbe ugovora, te dok postoji posljedica koja nije naknađena egzistira zahtjev za vraćanje onoga tko trpi tu posljedicu. Nadalje, Zakonom o potrošačkom kreditiranju propisan je postupak konverzije valute jednog kredita, ali nije ozakonjeno to nepošteno postupanje banaka kao što nije ozakonjena mogućnost zadržavanja nečega što je utvrđeno ili će se utvrditi ništavim. Prema odredbi čl. 25. Zakona o potrošačkom kreditiranju primjenjuju se odredbe zakona koji uređuje zaštitu potrošača ako nije drugačije propisano tim zakonom. Iz citirane odredbe proizlazi da odredbe o konverziji nisu odredile izuzeće odredaba o ništavosti, a niti su odredile da bi prihvaćanjem konverzije bile ukinute posljedice ništavih odredaba, pa slijedom toga konverzijom nisu sanirane posljedice nepoštene prakse banke kao u konkretnom slučaju. Slijedom navedenog, jasno je da tužitelj u ovom postupku ima pravo tražiti isplatu i postavljati kondemnatorni tužbeni zahtjev.

12. Tuženik pod točkom XI. odgovora na tužbu iznosi navode o dopuštenosti ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF. Tuženik temeljeno poriče da bi ugovorna odredba o promjenjivim kamatnim stopama bila nepoštena u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača pa samim time poriče da bi ista odredba bila i ništetna. Navodi tuženika u dijelu kojim se očituje na odredbu o promjenjivim kamatnim stopama su nejasne i ničim ne dovode u pitanje osnovanost tužbenog zahtjeva glede ništetnosti tih odredbi. Ono što je nesporno utvrđeno u predmetnom postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača je slijedeće:

1 1

- da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenljivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke,

- da se o tim odredbama sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo,

- da potrošač nije imao utjecaj na njihov sadržaj,

- da je tim odredbama, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora. Uzimajući u obzir prednje navedeno nameće se jasan zaključak kako je takva ugovorna odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku- trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje, načelu zabrane zlouporabe prava. Navodi tuženika da u trenutku sklapanja predmetnog ugovora nisu bili na snazi propisi koji propisuju obvezu banaka da u pisanom obliku utvrđuju metodologiju i parametre promjene kamatnih stopa su sasvim irelevantni za meritum spora. Naime, činjenica da u potrošačkim ugovorima o kreditu banke nisu imale obvezu ugraditi egzaktne parametre za promjenu kamatne stope i metodu izračuna tih parametara jer u razdoblju od 2004-2008. godine nije bila propisana obveza banaka da promjenjive kamatne stope nužno moraju biti ugovorene povezivanjem na određenu referentnu kamatnu stopu uvećanu za promjenjivi dio, ide u prilog stavu da se tuženik zbog toga kao savjesni gospodarstvenik trebao prema načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane, potrošača, i u ugovoru odrediti neku određenu referentnu vrijednost, kako promjena stope, a time i određivanje obveze potrošača ne bi bilo prepušteno jednostranoj odluci. Nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde način utvrđivanja i uvjete promjenjivosti kamatne stope ne daje bankama ovlaštenje da kamatnu stopu mijenjaju po svom nahođenju i time jednostrano mijenjaju visinu obveze potrošača. Da je zakon detaljno u tom smislu regulirao obvezu banaka, ne bi u ovom slučaju bilo niti potrebe primijeniti načelo savjesnosti i poštenja. Osim toga nije pošteno koristiti ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima se daje ovlaštenje bankama mijenjati obvezu potrošača prema odlukama banke bez unaprijed dogovorenih preciznih kriterija. To je nepravedno i nepošteno prema potrošačima i iz razloga jer su tako banke u svoje standardne ugovore samoinicijativno uvele drugi promjenjivi bitan element koji je za potrošača neizvjestan, a kojeg određuju one same, a potrošači na njihovu odluku ne mogu uopće utjecati. Prednji navodi i prijedlog tuženika su neosnovani, jer su stranke na dan sklapanja ugovora o kreditu decidirano naveli koliko iznosi kamatna stopa (5%),pa se isključivo ovako utvrđena kamatna stopa ima smatrati transparentnom i jasnom, te od stranaka utvrđenom.

13. U svom iskazu tužitelj AE je naveo:

Mogu kazati da sam ja zaključio ugovor o kreditu, s prednikom tuženika Hypo banke 8.02.2006 na iznos od 158.100,00 CHF. Mogu kazati da je kredit bio na 20 godina., namjena je bila da riješim svoje stambeno pitanje, novcem od tog kredita ja sam kupio stana na ovoj adresi i gdje sad živim. Izabrao sam upravo ovu banku jer sam i prije poslovao s tom bankom, imao samo otvoren tekući račun preko kojeg sam primao plaću. Mogu kazati da sam ja tražio Kredit u Eurima s fiksnom kamatnom stopom ali u banci su mi kazali da mogu dobiti u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom. Kada sam došao u baku na potpis ugovora, meni je ponuđen tipski ugovor, nije se moglo pregovarati o bilo kojoj uredbi samog ugovora, ja sam

1 2

pročitao sam ugovor a djelatnik banke niti javni bilježnik mi nije pročitao. Mogu kazati da je namjena kredita bila da riješim stambeno pitanje i u njemu do danas stanujem ja i moja obitelj, a predmetni stan nismo nikada davali u najam trećim osobama niti ga iznajmljivali u turističke svrhe. Mogu kazati da djelatnik banke kazao da bi moglo doći do promjena tečaja niti je uopće spominjao bilo šta vezano za tečaj CHF. Mogu kazati da sam ja znao u trenutku zaključenja ugovora što znači pojma promjenjiva kamatna stopa ali nisam mogao pretpostaviti da će kamata toliko narasti. Mogu kazati da je početna rata bila negdje oko 4.500,00 kn da bi kasnije narasla na 5,000,00 kn a tijekom otplate je bila i veća i od iznosa od 1.000,00 eura. Mogu kazati da sam ja predmetni ugovor konvertirao kada sam došao u banku dočekao me već sačinjeni ugovor konverzije i ja o njemu nisam moga pregovarat a isto tako nisam mogao pregovarati o pojedinim odredbama dodatka ugovora kojima je izvršena konverzija. Dočekao me tipski ugovor. Mogu kazati da sam kredit prijevremeno otplatio prije neke 3 godine, ne sjećam se da li sam za to platio bilo kakvu naknadu. Na poseban upit pun tužitelja da li tu situacija u banci upozoravali na rizike tečaje valute CHF te da li su mu govorili da je on stabilan. Tužitelj odgovara da ga nisu upozorili na rizike tečaja valute CHF. Na poseban upit pun tužitelja, da li su vas djelatnici banke upozorili na koji način će se mijenjati kamatna stopa .Tužitelj odgovara da nisu. Na poseban upit pun tužitelja, da li je prilikom zaključenje dodatak ugovora kojim se vršila konverzija kazali da se odriče nekog svog potraživanja a nakon zaključenja ugovora. Tužitelj odgovara da mu nisu nitko išta s tim u vezi kazali. Na poseban upit pun tuženika tko je otplaćivao predmetni kredit. Tužitelj odgovara da ga je on otplaćivao sa svog tekućeg računa.

14. Sud u cijelosti poklanja vjeru iskazu tužitelja AE, iz kojeg iskaza bi proizlazilo da se radilo o stambenom kreditu, da se radilo o tipskom ugovoru i da se o pojedinim odredbama ugovora nije moglo raspravljati, te da nije upozoren od djelatnika banke na rizike promjenjive kamatne stope i promjene tečaja te da je kredit u međuvremenu prijevremeno otplaćen. A isto tako je naveo da ga djelatnici banke nisu upozorili na rizike promjene tečaja valute CHF i promjenjive kamatne stope

15. U svom nalazu i mišljenju sudski vještak Marijan Jović je naveo da su tužitelj i tuženik sklopili ugovor o kreditu, da je u razdoblju od 29.02.2008 do 01.01. 2014 tuženik mijenjao kamatnu stopu na više u odnosu na ugovorenu. da je tužitelj kao korisnik kredita zbog mijenjanja kamatne stope i tečaja CHF u razdoblju od 31.03.2008. do 30.09.2015. platio veće iz ose anuiteta od ugovorenih u ukupnom iznosu od 130.336,22 kn S obzirom na činjenicu da je tužitelj podneskom od 28.07.2021. u cijelosti uredio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka to je tužbeni zahtjev trebalo u cijelosti usvojit iz razloga što stranke nisu imale primjedbi na nalaz i mišljenje sudskog vještaka Marijana Jovića.

16. Sud u cijelosti poklanja vjeru nalazu i mišljenju sudskog vještak Marijana Jovića iz razloga što je njegovo vješto stručno i argumentirano a isto je u skladu sa dokumentacijom dostavljenom u sudski spis. Isti vještak je utvrdio, koliko bi tužitelj bio oštećen zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule, a tužitelj je u cijelosti uredio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka Marijana Jovića.

1 3

17. Sud je također tužitelju dosudio tzv. izlaznu naknadu odnosno naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Na koju tužitelj ima pravo a sukladno važećoj sudskoj praksi.

18. S obzirom na recentnu sudsku praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske trebalo je tužitelju dosuditi isključivo zakonske zatezne kamate, a odbit dio tužbenog zahtjeva za glavnicu kako je i određeno u izreci ove presude.

19. Zbog svega iznesenog odlučeno je kao u izreci.

20. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st 1 ZPP-a a isti troškovi se sastoje: od sastava tužbe 1.000,00 eura, sastava podneska od 20.8.2020. 1.000,00 eura, sastava podneska od 28.12.2020. 1.000,00 eura, sastava podneska od 1.2.2021. 1.000,00 eura, pristupa na ročište od 18.03.2021. 1.000,00 eura, sastava podneska od 18.03.2021. 50,00 eura, sastava podneska od 28.07.2021.1.000,00 eura, sastava podneska od 15.11.2021. 1.000,00 eura, pristupa na ročište od 16.11.2021. 1.000,00 eura, sastava podneska od 2.03.2026. 1.000,00 eura, pristupa na ročište od 13.03.2026. 1.000,00 eura, pristupa na ročište od 25.05.2026. 1.000,00 eura, pristupa na ročište za objavu 100,00 eura, odnosno ukupno 11.150,00 eura koji iznos je uvećan na ime 25 % pdv-a, odnosno 2.787,50 eura, trošak vještačenja 265,45 eura, pristojbi tužbe 275,55 eura, trošak privatnoga vještačenja 132,72 eura, pristojbe prvostupanjske presude 170,50 eura, odnosno ukupno 14.801,72 eura sve kako je i navedeno u izreci ove presude.

U Splitu 06. srpnja 2026. g.

S U D A C :

Dragan Ramljak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pisanog otpravka. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u 3 primjerka.

DNA:

1. punomoćniku tužitelja

2. punomoćniku tuženika

3. spis