REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U PULI-POLA
Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola
Posl. br. P-236/2024-31
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Puli-Pola po sucu toga suda Danieli Subotić Biondić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice LI, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnicima u Odvjetničkom uredu Marko Kuvač i Maja Kuvač, odvjetnicima iz Rijeke, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB 02535697732, sa sjedištem u [adresa], zastupanom po punomoćnicima u Odvjetničkom društvu Leko i Partneri, odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon zaključene glavne rasprave dana 20. svibnja 2026., održane u prisutnosti zamjenice punomoćnice tužiteljice Dorotee Diminić, odvjetnice iz Labina i punomoćnice tužiteljice Maje Kuvač, odvjetnice iz Rijeke i zamjenika punomoćnika tuženika Lea Peruška, odvjetnika iz Pule, te presude objavljene dana 06. srpnja 2026.
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 4. Ugovora o kreditu broj 9010712839 sklopljenog između tužiteljice u svojstvu korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita dana 7.9.2005. potvrđenog kod javnog bilježnika Vesne Ćuzela iz Rijeke dana 8.09.2005. pod brojem OU-1737/2005u dijelu koji sadržava utvrđenje da je kamatna stopa promjenjiva jednostranom odlukom banke, a koja odredba glasi:
"Kamata na kredit
Na kredit u otplati korisnik kredita obvezuje se platiti Banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 4,55% (slovima: četiri cijelih pedesetpet posto) godišnje.
Visinu kamatne stope Banka može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda, te urednosti poslovanja Korisnika kredita, i to na dan 01.01. (slovima: prvisiječnja) a primjenjuje se za razdoblje od 01.01. (slovima: prvisiječnja) do 30.6. (slovima: tridesetoglipnja) tekuće godine, i na dan 01.07. (slovima: prvog srpnja) a primjenjuje se za razdoblje od 01.07 (slovima: prvogsrpnja) do 31.12. (slovima: tridesetprvogprosinca) tekuće godine, s time da kamatna stopa iz toč. 4.1. ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom Banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja Korisnika kredita u trenutku promjene.", kao i sve izmjene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i načinu izračuna iste donesene jednostranom odlukom tuženika nakon sklapanja ugovora o kreditu, te predmetne odredbe ne proizvode pravne učinke između stranaka.
II Nalaže se tuženiku da tužiteljici s osnova preplaćene kamate, u roku od 15 dana isplati iznos od 3.944,66 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 1. listopada 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30.12.2023. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok se u preostalom dijelu zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos do 1. listopada 2015. odbija kao neosnovan.
III Utvrđuju se ništetnima odredbe sadržane u čl.1., čl. 4. st. 3, čl. 5. st. 2, čl. 6. st. 2, i čl. 7. st. 2 Ugovora o kreditu broj 9010712839sklopljenog između tužiteljice u svojstvu korisnika kreditai tuženika kao davatelja kredita dana 7.9.2005. potvrđenog kod javnog bilježnika Vesne Ćuzela izRijeke dana 8.09.2005. pod brojem OU- 1737/2005u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a koje odredbe glase:
„Čl. 1. – Iznos kredita
Banka se obvezuje Korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 85.500,00CHF (osamdesetpettisućapetsto CHF) po srednjem tečaju za CHF tečajne liste
Banke važeće na dan korištenja kredita.
Čl. 4. st. 3. – Kamata na kredit
Kamata se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima.
Čl. 5. st. 2. – Interkalarna kamata
Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate. Čl. 6. st. 2.– Kamata na zakašnjela plaćanja
Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate. Čl. 7. st. 2. – Otplata kredita
Kredit u iznosu 85.500,00 CHF (osamdesetpettisućapetsto CHF) i kamata iz t. 4 ovog Ugovora otplaćuju se u 240 (slovima: dvjestočetrdeset) jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora.“ te predmetne odredbe ne proizvode pravne učinke između stranaka.
IV Nalaže se tuženiku da tužiteljici s osnove preplaćenog CHF tečaja, u roku od 15 dana isplati iznos od 8.522,00 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 1. listopada 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30.12.2023. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok se u preostalom dijelu zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos do 1. listopada 2015. odbija kao neosnovan.
V Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati na ime razlike glavnice iznos od 6.484,97 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 1. listopada 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30.12.2023. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok se u preostalom dijelu zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos do 1. listopada 2015. odbija kao neosnovan.
VI Odbija se tuženikov prigovor radi prebijanja u ukupnom iznosu od 661,87 eur kao neosnovan.
VII Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 3.581,47 eur uvećan za zakonsku zateznu kamatu po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29 st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15), koja je jednaka uvećanju prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3(tri) postotna poena, a koja teče od 06. srpnja 2026. godine do namirenja tužitelja, u roku od 15 dana.
VIII Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u cijelosti.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi navodi da je sa tuženikom 07. rujna 2005. sklopila ugovor o kreditu broj 9010712839 s namjenom adaptacije stambenog objekta s valutnom klauzulom u iznosu od 85.500,00 chf u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita. Predmetnim ugovorom iz čl. 4. st. 1. ugovorena je visina kamatne stope od 4,55% godišnje, istom odredbom je određeno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s odlukom banke o kreditiranju građana. Točkom 2. pravomoćne i ovršne presude Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2015. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke I, II, III, IV, V, VI i VII izreke kojim je između ostalog utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. a koje povrede traju i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je potrošačkim kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika po kojoj se nije pojedinačno pregovaralo a koja je ništetna. Izneseno je potvrđeno i presudom Vrhovnog suda RH posl. br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015. Također pravomoćnom odlukom Visokog trgovačkog suda RTH posl. br. P-6632/17 utvrđeno je da su banke uključujući i banke tuženika u razdoblju od 01. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica chf a da prije zaključenja i za vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci kao potrošači u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenja valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali sukladno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/13) i to člancima 81, 82 i 90. a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Obzirom da se u odredbi čl. 4. predmetnog Ugovora kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa nije pojedinačno raspravljalo i pregovaralo dok ugovor ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu to je opisana ugovorna odredba nerazumljiva te kao takva nepoštena i ništetna temeljem čl. 55. Zakona o zaštiti potrošača kao i čl. 296. Zakona o obveznim odnosima. Dana 12. kolovoza 2011. tužiteljica je sa tuženikom zaključila i Dodatak ugovoru o kreditu broj 9010712839 i dana 07. rujna 2012. II Dodatak ugovora o kreditu broj 9010712839 kojima su utvrđeni uvjeti poček otplate glavnice i potom prijevremena djelomična otplata kredita. Dana 27. rujna 2012. tužiteljica je sa tuženikom zaključila III Dodatak ugovoru o kreditu broj 9010712839 kojim je izvršena konverzija valute obveze plaćanja kredita iz valutne klauzule eur na način da je izvršena konverzija nedospjele glavnice kredita u kredit u novu valutnu klauzulu eur. Tužiteljica drži da predmetnom konverzijom nisu konvalidirale ništetne odredbe predmetnog ugovora niti da je time tužiteljica kao potrošač izgubila pravo na utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne kao i pravo na povrat pretplaćenih iznosa. Svako povećanje kamatne stope na temelju ništetne odredbe čl. 4. predmetnog ugovora prouzročeno je stjecanje bez osnove na strani tuženika po osnovi koja je ništetna. Ukoliko se iznos neosnovano stečenog utvrdi kao razlika isplaćenog po kamatnoj stopi 4,55% kao jedine vrijednosti koja je izrijekom ugovorena i povećavane kamatne stope tužiteljica je preplatila iznos od 31.668,13 kuna. Isto tako radi nepoštenog ugovaranja valutne klauzule tužiteljici je u razdoblju otplate kredita neosnovano naplaćen ukupni iznos od 57.821,25 kuna. Također je tuženik pogrešno obračunao nedospjelu glavnicu prilikom konverzije na način da je primijenio tečaj chf na dan konverzije što je nezakonito jer se primjena takvog tečaja temelji na ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli. Tuženik je morao izračunati iznos nedospjele glavnice prema tečaju chf na dan isplate kredita pa po toj osnovi tužiteljica ima pravo potraživati novčani iznos od 49.915,87 kuna. Konačno uređenim tužbenim zahtjevom, podneskom od 24. veljače 2026. (list 141-146 spisa) tužiteljica predlaže da sud donese presudu kako je pobliže opisano u izreci.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Nastavno na navedeno, tuženik ističe kako sukladno odredbama ZZP, interes za podizanje tužbe iz odredbe čl. 131. ZZP 09 postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno potrebno je utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti. Naime, izrekom točke IV. presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13, tuženiku se: „..nalaže prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i kojima im se zabranjuje takvo ili slično postupanje ubuduće“. Dakle, pozivanje tužitelja na utvrđenja iz presude VTS, Pž-7129/13 promašeno je budući da se predmetna presuda ne odnosi niti se može odnositi na predmetni ugovor. Nadalje, tuženik ističe kako iz odredbi čl. 138 a Zakona o zaštiti potrošača te 502. Zakona o parničnom postupku kao temelju po kojem bi navedena presuda obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete, Tuženik ukazuje i na to kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, te ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Dakle, obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga, odraz stvarne volje ugovornih strana, te da u konkretnome slučaju nije riječ o ugovoru samo o smislu Zakona o obveznim odnosima, nego je zapravo riječ o javnobilježničkom aktu, zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ovoga ugovora je neosnovan. U ovome pravcu, ustanovljena je i praksa Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, u presudi VSRH Rev 895/2003, od dana 09.02.2005.g., prema kojoj: „Naime, iz ukupno provedenog postupka jasno proizlazi da je u sklapanju Sporazuma, te prilikom njegovog solemniziranja tužiteljica aktivno sudjelovala ne samo kao direktor trgovačkog društva H d.o.o., već i kao založni dužnik i kao takva potpisala kako Sporazum tako i akt o solemnizaciji, što je predstavljalo odraz njene stvarne volje. Upravo zato nema pretpostavki niti za ništavost pojedinih odredbi Sporazuma, niti za pobojnost ovoga, a time ni pretpostavki za brisanje upisane hipoteke.“ Tužitelj je poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, onda se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Štoviše, tužitelj se svjesno odlučila za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sama ocijenio kako mu, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Dakle, iz takvog ponašanja tužitelja može se razumno zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora. Ako tužitelj smatra da ga je tuženik trebao „prisiliti“ na pregovaranje o pojedinim odredbama ugovora, nakon što je tužitelj sam donio odluku o zaključivanju upravo predmetnog ugovora, te da je bez ikakvih daljnjih pitanja i kod javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovor svojevoljno potpisao, očito je da vrlo jednostrano i neživotno promatra predmetnu situaciju ne uzimajući u obzir sve moguće aspekte toga pitanja. Naime, u takvom bi slučaju upravo i jedino banka u tom poslovnom odnosu bila prisiljena preuzeti cjelokupnu odgovornost kako za svoje postupanje tako i za postupanje i odluke poslovno sposobnog sukontrahenta. Takvo što zacijelo se ne bi moglo podvesti pod „fer“ poslovni odnos jer ne smije se zanemariti činjenica da je svaki poslovni odnos najmanje dvostran te se mora voditi računa o svim ugovornim stranama takvog odnosa. Banka međutim, ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, što je tužitelj nesporno i učinio. Osim toga, potrošač/korisnik kredita je poslovno sposobna osoba koja je, od tuženika prije zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije, te je tu činjenicu i potvrdio potpisom ugovora. Nadalje, taj isti ugovor u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka mu je ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije. Presuda Županijskog suda u Puli Gž-2658/12 jasno ističe kako niti valutna klauzula niti promjenjiva kamatna stopa u ugovoru o kreditu nisu ništetni, neodređeni niti neodredivi, te da nisu narušena načela obveznih odnosa, odnosno da je solemnizacijom ugovora o kreditu stvorena neoboriva pretpostavka da je tužitelj, kao korisnik kredita, upoznat sa svim ugovornim klauzulama, te jasno navodi: „Tužiteljica je svojom slobodnom voljom pristupila sklapanju ugovora sa tuženikom, Ugovor o kreditu je solemniziran pa stoga postoji neoboriva pretpostavka da je tužiteljica bila upoznata sa svakom od točaka Ugovora.“ Tuženik nadalje ističe kako tužitelj svakako pogrešno tumači citiranu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske. Naime, sud nije utvrdio da je nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, nego da je nepoštena odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi. Dakle, spornom presudom je utvrđeno da bi jednostranom promjenom kamatne stope bili povrijeđeni kolektivni interesi, međutim, nije utvrđeno da je povrijeđen i konkretan individualni interes ili pravo bilo kojeg konkretnog potrošača, budući da to očito ovisi o svakom pojedinom slučaju. U tom smislu, tuženik citira iz presude Vrhovnog suda broj Revt 249/14-2: „Polazeći od naravi banaka kao novčarskih institucija čiji krajnji cilj je ostvarivanje zarade, ovaj sud ne dovodi u pitanje njihovo legitimno pravo da u ugovorima o kreditu ugovaraju promjenljivu kamatnu stopu, koja je sa aspekta isplativosti njihovog poslovanja nužnost (posebno kada se radi o ugovorima o kreditu koji se sklapaju na duže vremensko razdoblje), a sve s obzirom na brojne ekonomske čimbenike koji izravno ili neizravno utječu na određivanje njezine visine.“ Nadalje, u pogledu promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu koji su bili predmetom konkretnog sudskog postupka, i sami su sudovi utvrdili da je riječ o zakonom dopuštenom načinu ugovaranja visine kamate, koji je uobičajen i prihvaćen od strane potrošača. Sama Hrvatska narodna banka (HNB) kao regulatorno i nadzorno tijelo poslovanja kreditnih institucija u Republici Hrvatskoj, u svojim redovnim očitovanjima i izvještajima o radu banaka, navodi kako banke koje posluju u Republici Hrvatskoj u svojim ponudama građanstvu (potrošačima) „uobičajeno svoje kreditne i depozitne proizvode nude uz administrativno promjenjivu kamatnu stopu – kamatnu stopu čija se visina mijenja po odluci uprave banke“. Hrvatska narodna banka također je iznijela stav da „građani koji su se odlučili na kreditno zaduživanje kod jedne od poslovnih banka svjesno su i svojevoljno ušli u rizik promjene kamatne stope.“ Štoviše, kamata koja bi se odnosila na konkretni ugovor o kreditu nikako ne bi mogla biti fiksna, i iz razloga što je prvenstveno volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu. Dakle, nesporno je da je između stranaka ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te tu nije ostavljen prostor primjeni drugačije kamatne stope. Sud nije ovlašten mijenjati Opće uvjete pod kojima Banka posluje. Ukoliko bi se eventualno vještačenjem utvrđivalo stanje duga tužitelja za kredit u CHF na način da se isto provodi tako da se obračunava fiksna kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku zaključenja ugovora tada bi sud mijenjao ugovornu volju stranaka, odnosno uvjete pod kojima je ugovor zaključen u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, a pod kojim uvjetima u vrijeme zaključenja ugovora ugovor možda ne bi bio niti zaključen, odnosno da je kamatna stopa bila fiksna vrlo vjerojatno bi bila veća od početno ugovorene: Sud nema ovlaštenja mijenjati Opće uvjete poslovanja Banke, a da za to ne uzme u obzir objektivizirane kriterije i referentne stope. Nesporna je činjenica da tuženik do stupanja na snagu izmjena ZPK iz 2013. godine nije imao zakonskih obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti, ali su ga do tada obvezivale odredbe tada važećih propisa na definiranje uvjeta promjenjivosti kamatne stope, čemu je tuženik u cijelosti i udovoljio. Što se tiče „nezakonitosti“ kamatne stope, sukladno odredbama ZOO jedino ukoliko ugovorena visina kamatne stope prelazi zakonom dopuštenu visinu stope, ista se može smatrati „nezakonitom“. Naime, kako je već istaknuto, slijedom svih zakonskih propisa koji uređuju pitanje bankarskog poslovanja, nesporno da je banka mogla mijenjati kamatnu stopu i takvo pravo ugovorno urediti s klijentom, no pri tome je bila dužna postupati sukladno odredbama relevantnih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što je tuženik nesporno i učinio. Ugovor o kreditu tuženika sadrži jasnu i razumljivu odredbu da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke, a kriteriji za promjene sadržani su u općim uvjetima s kojima je klijent prethodno upoznat što proizlazi iz odredbe 12.8. ugovora. Sama činjenica da ugovor sadrži odredbu kojom je utvrđena kamatna stopa u vrijeme zaključenja ugovora, te da je ugovorena ovlast banke da prati kriterije promjenjivosti i sukladno njima, po potrebi, korigira kamatnu stopu, čini činidbu određenom odnosno odredivom. Vrhovni sud RH svojom odlukom Gzz-2/02-2, utvrđuje da : „pod uvjetom da tako određena kamata nije zelenaška ... stopa ugovorne kamate ne mora biti stalna. Kad se, naime, zajam vraća kroz razdoblje od više godina, a u tom se razdoblju mijenja stopa ugovorne kamate koju banke ugovaraju za takvu vrstu posla, onda ugovornu kamatu treba obračunati po stopi važećoj za odnosno razdoblje.“ Sukladno Zakonu o bankama i Zakonu o kreditnim institucijama koji su omogućavali ugovaranje ovakve ovlasti na strani banaka, ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je neodrediva tim više što je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim propisima o najvišoj dopuštenoj ugovornoj kamatnoj stopi. Osim toga, i sama činjenica da i ZOO u čl. 26. st. 1. izričito dopušta i predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope jasno daje do znanja kako ugovaranje promjenjive kamatne stope nije i ne može biti „protivno prisilnim propisima i moralu društva“, dakle ne može biti ništetno. Štoviše, odredba čl. 26. st. 3. ZOO predviđa i mogućnost da stopa ugovorene kamate ne bude određena, u kojem se slučaju primjenjuje zakonsko a ne ugovorno rješenje. Dakle, prema odredbi čl. 26. st. 3. ZOO očito je kako za valjanost ugovora stopa kamate uopće ne mora biti ugovorena jer sam zakon sadrži rješenje za takav slučaj. Napokon, tužitelj je izričito pristao na klauzulu o promjeni kamatne stope, a koje se promjene nisu događale jednostrano i proizvoljno, već primjenom točno određenih kriterija predviđenih metodologijom tuženika, pri čemu je tuženik kod svake promjene kamatne stope uredno tužiteljici slao o tome obavijest i pripadajući otplatni plan. Napokon, izmjenama i dopunama ZPK iz 2013.g., uveden je novi kriterij promjene kamatne stope koji se primjenjuje od 01.01.2014.g. – dakle, od 01.01.2014.g., kriterij promjene kamatne stope uveden je po sili zakona, a svako drugačije postupanje u smislu primjene takvog, zakonom reguliranog kriterija, na razdoblje prije 01.01.2014.g. je nedopustivo i nezakonito jer bi se time negirala činjenica da su stranke odabrale sklapanje ugovora baš takvog sadržaja koji predviđa promjenjivu kamatnu stopu, te bi se vraćanjem kamatne stope na prvotno ugovorenu, ugovor pretvorio u ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, što nije bila volja ugovornih strana, a čime bi se izazvala povreda načela jednake vrijednosti činidaba. Tuženik ističe kako je u vrijeme zaključenja i važenja predmetnog ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003.g. (NN 96/03), dalje u tekstu ZZP, gdje je člankom 59. propisan obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, a koji treba obuhvaćati, između ostaloga, i odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojim se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti. Nastavno, tuženik u prilogu dostavlja Opće uvjete poslovanja koji su bili su na snazi od 01.11.2004. do 14.07.2009., što znači i u vrijeme na koji se tužbeni zahtjev odnosi. Sukladno tada važećim propisima koji su uređivali poslovanje banaka, prije svega sukladno Zakonu o bankama, pa kasnije Zakonu o kreditnim institucijama, isti su bili objavljeni na Internetskim stranicama tuženika kao što su i bili dostupni u svim poslovnicama tuženika. Kao što je navedeno, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bile su na snazi odredbe „starog“ ZZP-a kao i Zakona o bankama, te je tuženik je, u skladu sa svojim obvezama iz navedenih propisa, u općim uvjetima poslovanja, objavio kriterije promjenjivosti kamatne stope. Tako u članku 3.6. Općih uvjeta jasno stoji pod kojim uvjetima banka može mijenjati kamatne stope, kao i obveza banke da u slučaju promjene kamatnih stopa o tome prethodno obavještava klijente, ponovno slijedom zakonskih propisa. Što se tiče samih uvjeta promjenjivosti kamatne stope, tuženik ističe da je po stupanju na snagu ZOKI, tuženik sukladno odredbi čl. 306. st. 4. navedenog Zakona, učinio potrošačima dostupnim uvjete promjenjivosti kamatne stope u formi „Informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela Banke“, koja se dostavlja u prilogu. Pored navedenog, tuženik je, od stupanja na snagu ZOKI-ja, tužitelja informirao o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene stope, te uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan, sukladno odredbi čl. 308. st. 1. ZOKI. Prije stupanja na snagu ZOKI obveza dostave osobnih obavijesti nije bila izričito propisana niti "starim" ZZP niti Zakonom o bankama, koji su tada, glede ovog pitanja, bili u primjeni. Zakon o bankama, koji je bio na snazi u vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora o kreditu propisivao je obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja, a HNB je bila stava da bi takav način obavijesti zadovoljio i odredbu čl. 62. st. 2. "starog" ZZP. No iako to nije bilo propisano odredbama Zakona o bankama te je HNB-a bio stava da se obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja ima smatrati urednim, tuženik je dostavljao potrošačima personalizirane obavijesti o promjeni kamatnih stopa i novoj visini anuiteta. Slijedom navedenoga, tuženik ističe kako je prilikom zaključenja predmetnoga ugovora s tužiteljem u potpunosti poštovao tada važeću zakonsku regulativu te je argumentacija tužitelja koji pokušava svoj slučaj podvesti pod zakonske odredbe važeće u vrijeme podnošenja predmetne tužbe sudu, a ne u vrijeme zaključenja/trajanja ugovora o kreditu, očito pogrešna i promašena, pri čemu tužitelj implicira da bi prava volja ugovornih stranaka bilo ugovaranje fiksne kamatne stope, dok upravo suprotno proizlazi iz samih ugovornih odredbi. Nesporno je, dakle, da je tuženik mogao mijenjati kamatnu stopu i takvo pravo ugovorno urediti s klijentom, no pri tome je bio dužan postupati sukladno odredbama relevantnih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što je tuženik nesporno i učinio. Znači, Ugovorna odredba kojom se banka, ovdje tuženik, ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je kao takva valjani temelj za isticanje tužbenog zahtjeva ovakvog sadržaja. S druge strane, kod ugovaranja promjenjive kamatne stope riječ je o samostalnom određivanju cijene i takvo sporazumno određivanje cijene ne predstavlja nepoštenu odredbu. Naime, na temelju odredbe čl. 143. st. 1. i 2. ZOO ništetne su odredbe općih uvjeta koje su protivne samoj svrsi ugovora ili dobrim poslovnim običajima. Naime, temeljna odluka o tome je li kamata kao protučinidba za prepuštanje kapitala trebala biti fiksna ili promjenjiva izravno se dotiče cijene odnosno glavne činidbe pojedinog ugovornog partnera, pa sukladno odredbi čl. 143. st. 1 i 2. ZOO i čl. 49 Zakona o zaštiti potrošača predstavlja slobodnu volju i suglasno odlučivanje ugovornih stranaka. Sama kamatna stopa po kojoj će banka plasirati kredite odraz je poslovne politike banke i tržišnih uvjeta kojima je ona izložena, što je nesporno i nije potrebno dodatno obrazlagati, isto kao i činjenicu da banka ima opravdan interes uskladiti svoje kamatne stope s promjenjivim prilikama na tržištu kapitala kako u pogledu postojećih ugovora koje je već sklopila sa svojim klijentima tako i u pogledu novih usluga. Institut promjenjive kamatne stope je zakonom predviđen i dozvoljen, te je ugovornim strankama nesporno jasno da će u tom slučaju kamatna stopa varirati, a da banke usklađuju kamatne stope sukladno uvjetima na tržištu, odnosno ugovorenim uvjetima promjenjivosti. Upravo iz ranije navedenih razloga, odnosno nemogućnosti predviđanja kretanja svih elemenata koji utječu na promjenu kamatne stope, a u isključivoj su ovisnosti o tržišnim kriterijima, čak i primjenjivi propisi europskog prava izuzimaju iz ocjene poštenosti odredbe među koje spada i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi. U tom smislu, Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993.g. koja regulira pitanje nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, sadrži Prilog u vidu otvorene liste ugovornih odredbi koje se smatraju nepoštenima u smislu čl. 3. iste Direktive, pa se tako, pod 1./točka j. Priloga navodi da se nepoštenim odredbama smatraju odredbe koje imaju za cilj ili posljedicu: „davanje mogućnosti prodavatelju roba ili davatelju usluga da jednostrano izmjeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom;“....ALI takva se odredba neće smatrati nepoštenom ukoliko se radi o ...“proizvodima ili uslugama kod kojih je cijena povezana s oscilacijama burzovnih kotacija ili indeksa ili stopama na financijskom tržištu koje prodavatelj robe ili davatelj usluga nema pod nadzorom;“ (2./točka c. Priloga Direktive 93/13). Obzirom da se u konkretnom slučaju, kao i u ostalim slučajevima koji se odnose na ugovore o kreditu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom, radi upravo o ranije opisanoj situaciji, odnosno kamatna stopa se mijenja sukladno tržišnim kriterijima i elementima čije su oscilacije izvan nadzora tuženika, izuzeće od ocjene poštenosti predviđeno citiranom odredbom Direktive 93/13, primjenjuje se u konkretnom i svakom istovjetnom slučaju. Naime, kriteriji promjene kamatnih stopa, odnosno načina obračuna kamate, kako je već navedeno, određeni su Općim uvjetima poslovanja banke, što znači da tuženik ne ugovara promjenjivu kamatnu stopu, niti mijenja kamatne stope u potpunosti samostalno i bez adekvatnih kriterija. Konačno, ni jednoj banci nije poslovni interes povećanjem kamatne stope povećati rizik nemogućnosti vraćanja kredita i tako u stvari generirati gubitak. Objektivni kriteriji, zapravo uvjeti promjenjivosti koji određuju „cijenu” kredita su troškovi izvora sredstava na domaćem i međunarodnom tržištu novca, regulatorni troškovi HNB-a, kreditni rizik zemlje (CDS), te marža koja uključuje operativne troškovi banke i kreditni rizik klijenta. Cijena kredita, odnosno parametri koji na tu cijenu utječu, naravno, određuju i visinu kamatne stope. Svi elementi koji su utjecali i utječu na cijenu kredita kao i na način promjene kamatne stope javno su dostupni i nisu proizvoljni elementi bilo koje od banaka, već ovise o svim navedenim uvjetima, što je notorno. Nadalje, svaka banka je slijedom odredbi zakona koji reguliraju njeno poslovanje dužna uključiti sve troškove kako bi izradila cijenu po kojoj može plasirati kredite. Upravo zbog prava prikupljanja depozita od klijenata, koja za sobom povlači i posebnu odgovornost, banke moraju na dnevnoj osnovi pratiti i upravljati svojim potraživanjima i obavezama poštujući pritom pravila cjenovne politike. Na samu cijenu kredita, a kako je ranije navedeno, utječu troškovi izvora sredstava na domaćem i međunarodnom tržištu novca, regulatorni troškovi HNB-a, kreditni rizik zemlje (CDS), te marža koja uključuje operativne troškovi banke i kreditni rizik klijenta. Veliki utjecaj na cijenu financiranja ima regulatorni trošak HNB-a kroz obveznu pričuvu, graničnu pričuvu s prinosom 0%, održavanje min. 17% kratkoročnih deviznih potraživanja u odnosu na devizne obveze Banke te obavezni upis blagajničkih zapisa – na 1 godinu s prinosom 0%. Kako bi zaustavila zaduživanje domaćih banaka u inozemstvu (granična obvezna pričuva), HNB je tijekom 2006. godine pokušala zaustaviti i kreditiranje s regulatornom mjerom obaveznog upisa blagajničkih zapisa u HNB po 0%. Obje su mjere utjecale na porast troškova financiranja i tuženik je bio primoran (da ne bi ugrozio izvore financiranja - depozite klijenata i obaveze po inozemnim kreditima) povisiti cijene kredita. Tek s krajem 2008. godine (listopad 2008) HNB ukida regulatornu mjeru granične obvezne pričuve i krajem 2009. (studeni 2009) mjeru obaveznog upisa blagajničkih zapisa. Navedene otpuštene regulatorne mjere utjecale bi na smanjivanje cijena izvora financiranja da se krajem 2008. godine nije rasplamsala kriza na međubankarskom tržištu koja je za sobom povukla visoke premije rizika zemlje CDS. Za sva financiranja banke su morale plaćati visoke premije CDS-a koji je izvore financiranja na 5-godišnjoj razini podigao između 3%-5% ne uzimajući u obzir dodatne regulatorne mjere HNB. Primjerice, u posljednjem kvartalu 2008. godine CDS za Hrvatsku povećao se sa 1,00 % na 4,5%, dok je npr. u 2004. godine navedeni parametar za Hrvatsku bio zanemariv. U slučaju LIBORA, tuženik ističe kako je LIBOR na CHF kao referentna kamatna stopa na inozemnim tržištima, tijekom 2004. godine iznosio 0,3 % dok je u studenom 2008. godine iznosio 3,30%. Svi elementi koji su utjecali i utječu na cijenu kredita kao i na način promjene kamatne stope javno su dostupni i nisu proizvoljni elementi bilo koje od banaka, već ovise o svim navedenim kriterijima. Nastavno se dostavlja tablični prikaz troškova ukupnog troška financiranja iz kojeg je prikaza vidljivo da je primjerice za 2007. i dio 2008. godine cijena kredita u tom periodu niža od ukupnih troškova financiranja što znači da tuženik nije teretio klijente/potrošače za ukupni iznos povećanja troškova financiranja. S druge strane bitno je istaći da je tuženik od strane HNB-a podvrgnut redovitim provjerama poslovanja, uključujući i parametre promjenjivosti kamatnih stopa, visine kamatnih stopa i cijene kredita, po kojim provjerama HNB nije kod tuženika uočila niti istakla bilo kakve nepravilnosti ili neusklađenosti sa pozitivnim propisima. Naprotiv, HNB u svome očitovanju na upit potrošača, a kako je već ranije navedeno, ističe da su poslovne banke izradile dokumente kojima se objašnjava potrošačima promjenjivost kamatne stope, da su potrošači svjesno i svojevoljno ušli i poslovni odnos s bankom te svjesno preuzeli rizik takvog odnosa, odnosno da se u slučaju primjene promjenjive kamatne stope radi o uobičajenom i zakonitom poslovanju banaka u potpunosti usklađenom sa regulativom HNB. Smisao ugovaranja promjenjive stope je upravo prilagođavanje stope uvjetima na tržištu za koje je izvjesno da će se mijenjati u razdoblju na koje je ugovor zaključen, a tuženiku sigurno nije u interesu proizvoljno i nerazmjerno stanju na tržištu mijenjati kamatnu stopu, kako zbog reputacijskog rizika, tako i zbog toga što bi na taj način doveo u pitanje mogućnost otplate kredita na koje se primjenjuju neopravdano visoke kamatne stope. Nadalje, tuženik obzirom na troškove financiranja i sve elemente koji su utjecali i utječu na cijenu kredita nije teretio tužitelja za ukupni iznos povećanja troškova financiranja, te u smislu iznesenoga, tuženik ističe kako svoje ugovorno i zakonsko pravo na promjenu visine kamatne stope ostvaruje u cijelosti savjesno odnosno sukladno načelu savjesnosti i poštenja u ostvarenju ugovornih prava i obveza, kao i sukladno tržišnim okolnostima zbog kojih je nesporno i povećana cijena troškova financiranja. Dakle, budući da je postupanje tuženika u pogledu promjene kamatnih stopa sukladno odgovarajućim regulatornim propisima HNB-a, te da je usklađeno i sa zahtjevima ZPK, a kako je već navedeno, očito je da u tom smislu nema protupravnosti u postupanju tuženika kao i da promjenama kamatne stope tuženik nije povrijedio kolektivne interese potrošača niti bilo kakav individualni interes odnosno pravo tužitelja. Tuženik, nadalje, ističe kako iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje sudske prakse Vrhovnog suda jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa je očito kako sama promjenjiva kamata nije niti ne može biti ništetna, odnosno bez pravnog učinka, ovo tim više što je i u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka ugovaranje upravo promjenjive a ne fiksne kamatne stope. Također, nije moguće proglasiti nevažećim postojeći kriterij za promjenu kamatne stope bez uvođenja novog kriterija u ugovor o kreditu (koji je uostalom i uveden po sili zakona – izmjenama i dopunama ZPK iz 2013. g.), jer bi se time negirala činjenica da su stranke odabrale sklapanje ugovora baš takvog sadržaja, te bi se vraćanjem kamatne stope na prvotno ugovorenu, ugovor pretvorio u ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, što nije bila volja ugovornih strana, a čime bi se izazvala povreda načela jednake vrijednosti činidaba. Uzevši u obzir sve prethodno izneseno, tuženik zaključuje kako tužitelj svoju tužbu temelji na pogrešnom tumačenju presude VTS Pž- 7129/13, zbog toga što tužitelj pogrešno tumači da se i na konkretni kredit ista primjenjuje, te nadalje očito pogrešno tumači da je ništetna svaka ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, te da je svaka takva ugovorna odredba nepoštena. Naime, osim što navedeno nije točno, isto ne proizlazi iz sporne presude a niti proizlazi iz odredbi ZZP te Direktive EU 93/13 prema kojoj klauzula o jednostranom mijenjanju kamatne stope nije iznimno nepoštena upravo glede osoba koje pružaju financijske usluge – dakle banaka – pridrže li one sebi pravo da u opravdanim slučajevima mijenjaju bilo aktivnu bilo pasivnu kamatnu stopu ili visinu drugih troškova, a da prethodno ne raskinu konkretan ugovor, ako je osoba koja pruža spomenute usluge obvezna o tome bez odgađanja obavijestiti drugu ugovornu stranu. Tuženik ističe da se u odredbi čl. 83. ZZP jasno propisuje da će se prilikom ocjene poštenosti pojedine odredbe uzeti u obzir narav usluge i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, a što je upravo primjena navedene Direktive 93/13 po kojoj je isključena nepoštenost upravo obzirom na narav usluge – za banke koje mijenjaju kamatnu stopu. Tuženik ističe kako tužitelj nije dostavio relevantne dokaze iz kojih bi proizlazilo na koji je način obračunao iznose koje potražuje za razdoblja za koja te iznose potražuje, pa se osporava visina utuženog potraživanja. Ukoliko sud odredi izvođenje dokaza financijskim vještačenjem vještak bi trebao utvrditi kolika bi bila kamatna stopa obzirom na objektivne kriterije koji su utjecali na kretanje parametra uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u periodu otplate kredita. Dakle, vještak treba izračunati koliko je kretanje parametara, uzimajući u obzir objektivne kriterije, kao što su npr. 3M CHF LIBOR, kamatne stope kreditnih institucija na kunske depozite s valutnom klauzulom na devizne depozite – aktivne kamatne stope (bilten HNB), prinosi na Trezorske zapise Ministarstva financija RH i obvezne pričuve Banaka, utjecalo na promjenu visine kamatne stope u periodu otplate. Završno, tuženik ističe i prigovor zastare. Pravnim se poslom ne smije odrediti dulje ili kraće vrijeme zastare od onoga vremena koje je određeno zakonom te da zastara neće teći za neko vrijeme (čl. 218. ZOO-a). Ako bi ugovorom bio određen kraći ili dulji zastarni rok od onoga određenog zakonom ili da zastara neće teći za neko vrijeme, bila bi riječ o djelomičnoj ništetnosti u smislu odredaba čl. 324. ZOO-a. Ugovor u kojem su određeni njegovi bitni elementi može opstati i bez ugovorne odredbe o zastarnom roku tako što se ne bi primijenile te ugovorne odredbe, nego zakonske odredbe kojima je određeno vrijeme za zastaru. Same ugovorne strane ne mogu svojom voljom odrediti vrijeme zastare, a svakako to ne može učiniti ni treća osoba (podnositelj kolektivne tužbe). Kako ugovorne strane ne mogu dispozitivno određivati vrijeme i tijek zastare protivno prisilnom propisu, tako niti sud ne može odlučivati o tijeku zastare izvan okvira prisilnog propisa. U tom smislu, a obzirom da ne postoje posebne zakonske odredbe koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, primjenjuju se odredbe o zastari uređene općim normama obveznog prava (čl. 240. – 246. ZOO- a). Čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07 – dalje: ZZP/07) propisano je da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju članka 131. ovoga Zakona ne sprečava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovoga Zakona i drugih propisa koji su navedeni u članku 131. ovoga Zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za nadoknadu štete protiv osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. Dakle, pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava. Iz navedene odredbe jasno proizlazi da podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje povrijeđeno subjektivno pravo potrošača pa ne može izazvati ni prekid zastare tog prava. Posebno se ističe kako niti tužba potrošača na utvrđenje nišetnosti ugovora ili pojedine njegove odredbe ne prekida zastaru jer se takvom tužbom ne traži utvrđenje postojanja tražbine, njezino osiguranje ili ostvarivanje u smislu čl. 241. ZOO-a. Također, zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe nije identičan tužbenom zahtjevu vjerovnika iz konkretnog ugovora o kreditu, pa podnošenjem kolektivne tužbe nije moglo doći do prekida zastare u ovom predmetnom postupku. Kako odredba iz čl. 241. ZOO-a nije derogirana posebnim zakonom očito je volja zakonodavca bila da se primjene opća pravila obveznog prava, pa je u konkretnom slučaju nastupila zastara predmetnog potraživanja. Slijedom iznesenog svakako proizlazi da je tužba neutemeljena te da se tužitelj pogrešno poziva na odredbe ZOO-a, kao i da je tuženik postupao u cijelosti sukladno ugovoru i preuzetim obvezama, te tuženik predlaže tužbu i tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovane u cijelosti uz naknadu parničnog troška tuženiku.
3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u dokumentaciju (list 29), u sudsku praksu (list 59-81), proveden je dokaz saslušanjem tužiteljice (list 85-89), provedeno je vještačenje po vještaku financijske struke Tomislavu Prpić (list 98-120) te je izvršen uvid u svu ostalu dokumentaciju priležeću spisu.
4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka sud nalazi tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično osnovanim.
5. Između parničnih stranaka nije sporno da je tužitelj kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom zaključio dana 07.09.2005. Ugovor o kreditu broj 9010712839 koji ugovor sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koja kamatna stopa je promjenjiva sukladno odluci banke-tuženika, kao i da je ugovorena je valutna klauzula u CHF. Nadalje nije sporno da su stranke zaključile i Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/2015, u nastavku ZID ZPK/15).
6. Sporno je primjenjuje li se na konkretan slučaj pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 04. srpnja 2013., i to u odnosu na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi promjenjivoj odlukom banke. Nadalje je sporno da li je nastupila zastara potraživanja. Sporno je i pitanje, s obzirom da se radi o konvertiranom kreditu, da li tužitelj koji je izvršio konverziju sada ima osnove tražiti utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu i isplatu preplaćenih iznosa.
7. Tužitelj je u odnosu na prigovore tuženika tijekom postupka u bitnom isticao da konverzijom nije ostvarena potpuna restitucija te da u trenutku konverzije odredba o CHF valutnoj klauzuli još nije bila pravomoćno utvrđena ništetnom. S druge strane, tuženik tijekom postupka tvrdi da su konverzijom riješeni svi međusobni odnosi iz predmetnog ugovora o kreditu i prigovara zastari.
8. Prije svega na konkretan slučaj primjenjuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovornih odredbi o jednostranoj promjene kamatne stope od strane tuženika te presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovornih odredbi o CHF valutnoj klauzuli. Predmet ovog postupka je isplata preplaćenih iznosa na temelju odredbi koje su pravomoćno utvrđene ništetnima u postupku povodom kolektivne tužbe. Ne postoji okolnost zbog koje se pravomoćna presuda povodom kolektivne tužbe, a kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi koje sadrži ugovor o kreditu u ovom predmetu, ne bi primjenjivala na konkretan slučaj. Naime, u ovom postupku bilo je potrebno utvrditi jesu li ispunjene pretpostavke da se utvrđenja iz presude donesene u kolektivnom sporu mogu primijeniti na konkretan slučaj, odnosno utvrditi sljedeće je li tužiteljica potrošač čiji su interesi predmet kolektivne zaštite u provedenom postupku, odnosi li se njezin kredit upravo na razdoblje koje je postupkom kolektivne zaštite potrošača obuhvaćeno, jesu li ugovorene upravo odredbe koje su u tom postupku utvrđene ništetnima i je li ovdje tuženik bio tuženik i u postupku povodom te kolektivne tužbe.
9. Vezano za svojstvo potrošača tužitelja valja napomenuti da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na snazi bila odredba članka 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, u nastavku: ZZP/03) koji je u stavku 1. točki 1. definirao potrošača kao svaku fizičku osobu koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U dokaznom je postupku proveden dokaz saslušanjem tužiteljice kao parnične stranke pa iz njezina iskaza proizlazi da je predmetni kredit, prema sjećanju podigla 2005. godine i to za potrebe adaptacije stana u kojem živi a u tom stanu i dalje živi i nikada za druge namjene nije koristila taj stan. Inače je dugogodišnji klijent PBZ banke i imala je uslugu - pogodnost osobnog bankara koji joj je izravno ponudio kao povoljan kredit vezan uz CHF kao najpovoljniji. Do tada nije bila upoznata sa time niti da postoji takva vrsta kredita a to joj je ponuđeno uz objašnjenje da je švicarski franak godinama stabilna valuta a nuđena joj je i niža kamatna stopa u odnosu na kunske kredite i kredite vezane uz EUR. Posebno se sjeća da joj je rečeno da se sto godina nije mijenjala valuta, naravno njoj kao lajku je bilo sasvim dovoljno da prihvati takvu opciju. Obzirom je imala dosta radnog staža a godinama joj je plaća bila u prosjeku oko 5.500,00 kuna tako da si je mogla priuštiti da joj mjesečna rata bude do 2.500,0 kuna, u početku je ona tako i zgledala, međutim sve je to trajalo jako kratko, nekih dvije godine, a onda se počelo povećavati do visine mjesečne neto place tako da je rata na kraju dosezala do 4.000,00 kuna. Obzirom nije bila u mogućnosti na takav način više otplaćivati ratu kredita, ona se znatno povećala a i suprug je pri tom otišao u mirovinu prihvatila je ponudu na godinu moratorija koju je banka ponudila u nadi da će se stabilizirati nešto. Potom se počela spominjati i mogućnost konverzije i to je prihvatila jer jednostavno više nije znala koliko će više biti dužna. Na upit suda da li je bilo neophodno da prihvati mogućnost konverzije navodi da je time spriječila nepredvidivi rast tečaja i neizvjesnost u kojoj je živjela a sve obzirom na garanciju države koja se tu pojavila kao zaštita. Po sjećanju kada je podigla kredit podigla je glavnicu 85.000,00 CHF međutim to joj je isplaćeno u protuvrijednosti u kunama s time da je to bio najmanji tečaj, onaj koji je bio važeći na dan rate, i to je bio najveći problem. Ne zna kolika je glavnica bila u trenutku popisivanja konverzije ali zasigurno nije bila manja od kada je podigla kredit a do konverzije je kredit plaćala 6 ili 7 godina. Na upit suda navodi da joj u vrijeme podizanja kredita nije objašnjavan pojam valutne klauzule niti promjenjiva kamatna stopa. Ona je čak taj razgovor shvatila kao nagovaranje na odluku da izabere tu vrstu kredita. Na žalost ubrzo je morala shvatiti što znače ti pojmovi ali u trenutku podizanja kredita to nije znala. Da je znala za mogućnosti što se može desiti sa valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom nikad se ne bi odlučila na potpisivanje takvog ugovora. Ugovor koji je potpisala bio je sadržano složen od strane banke i mogla ga je prihvatiti ili ne. Nije mogla utjecati na sadržaj ugovora.
10. Dakle iz iskaza tužiteljice proizlazi da je namjena kredita bila kupovina stana za življenje a iz niti jednog dokaza se ne bi mogao izvesti zaključak niti posumnjati, da je kredit tužiteljica koristila u poslovne ili poduzetničke svrhe. Osim toga, izvršena je konverzija kredita prema odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015, u nastavku: ZID ZPK/15), čija je svrha bila konverzija upravo potrošačkih kredita. Stoga ako tuženik smatra da tužitelj nema svojstvo potrošača i da se ne radi o potrošačkom kreditu, na njemu je teret dokazivanja te činjenice, a što on u ovom postupku nije dokazao. O teretu dokazivanja svojstva potrošača izjasnio se i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Rev- 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. Inače je sud iskaz tužitelja ocijenio istinitim i vjerodostojnim. Pritom valja istaknuti da je bitna činjenica za ovaj postupak upravo dio iskaza koji se odnosi na tužiteljevo svojstvo potrošača pa je nadalje valjalo utvrditi odgovore na slijedeća pitanja:
- odnosi li se predmetni kredit upravo na razdoblje koje je postupkom kolektivne zaštite potrošača obuhvaćeno,
- jesu li ugovorene upravo odredbe koje su u tom postupku utvrđene ništetnima i je li ovdje tuženik bio je tuženik i u postupku povodom te kolektivne tužbe. Odgovor na sva navedena pitanja je potvrdan. Stoga, navedena presuda VTS- a primjenjuje se na konkretan slučaj sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a. O učinku presude VTS-a izjasnio se i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-2245/2017-2: „Prilikom donošenja navedenog shvaćanja sud je imao na umu i odredbu čl. 502.c ZPP o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502.c ZPP).“ Isto proizlazi i iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. u kojoj se navodi: „Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženicu, prema shvaćanju ovog suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a. Stoga je valjalo odlučiti kao u toč. I i III izreke.
11. U odnosu na pitanje konverzije kredita, ovaj sud je stava da činjenica da je tužitelj izvršio konverziju ne može značiti da je time izgubio pravo na potpunu novčanu restituciju iznosa koje je preplatio zbog ugovorenih ništetnih odredbi. Naime, ukoliko su određene ugovorne odredbe utvrđene ništetnima, potrošača treba dovesti u situaciju koja će ispraviti posljedice takvog nepoštenog ugovaranja. Sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu tuženik je postupio sukladno zakonskoj obvezi a uz to se ne osporava pravilnost izračuna konverzije. No konverzijom kredita u EUR uređen je odnos za ubuduće, dakle kako će se dalje otplaćivati kredit, a priznanje preplate je bila posljedica simulacije otplatnog plana u EUR valuti, a ne posljedica vraćanja stečenog bez osnove zbog ugovorenih ništetnih odredbi. Dakle, Dodatak ugovora o kreditu nikako se ne može shvaćati i primjenjivati retroaktivno. Zamjena valutne klauzule u CHF sa valutnom klauzulom u EUR vrijedi samo od trenutka kada je dodatak sklopljen
– njime je uređen odnos za ubuduće, a simulirani otplatni plan u EUR valuti je upravo to što i sam naziv kaže – simulirani, a bilo ga je potrebno sačiniti jer je to bio jedini način za konverziju kredita u drugu valutu. Konverzijom nije ostvarena konvalidacija ništetnih ugovornih odredbi iz predmetnog ugovora o kreditu. Ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (članak 326. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, u nastavku: ZOO). Ništetnost može biti otklonjena jedino i isključivo ako je zakonskom odredbom izričito propisana konvalidacija ništetnih pravnih poslova, a ZID ZPK/15 niti jednom svojom odredbom ne propisuje da bi ništetni ugovori ili ništetne bitne odredbe tih ugovora tim zakonom postale valjane. Konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK/15 ne širi primjenu konverzije na izvanugovorne odnose među strankama, odnosno na stjecanje bez osnove. Odredbom čanka. 323. stavka 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora te je, što upućuje na primjenu instituta stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavka 1. ZOO-a. Stoga sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu nije prestala tuženikova izvanugovorna odgovornost na ime vraćanja stečenog bez osnove. Drugim riječima, bez obzira što je izvršena konverzija sukladno odredbama ZID ZPK/15, ako potrošač nije dobio natrag u potpunosti sve preplaćene iznose, on na taj povrat svakako i dalje ima pravo. Treba ukazati i na odredbu članka 41. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014, u nastavku: ZZP/14), koji je bio na snazi u vrijeme konverzije, a kojom je odredbom propisano da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju ZZP-a ili na temelju drugih zakona koji štite prava potrošača. Dakle, potrošači se ne mogu (i ne moraju) odreći svojih prava na utvrđenje ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi i na isplatu iznosa koje je na temelju takvih ništetnih odredbi tuženik neosnovano stekao. Budući da provođenje konverzije i izračun na temelju kojeg je ona provođena nisu polazili od nepoštenosti ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, već ispravljanja položaja u kojem su se našli potrošači koji su ugovorili kredite denominirane u valuti CHF u odnosu na one koji su takve kredite ugovorili u valuti EUR, sada je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi da li je konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu između ugovornih strana nastalu zbog ugovaranja tih nepoštenih odredbi. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite i konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im prema zakonu pripada. Pritom valja naglasiti i da ZID ZPK/15 nije isključio mogućnost potrošača na ostvarivanje restitucije temeljem nepoštenih ugovornih odredbi. Prema tome, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tako tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka u odnosu na nepošteno ugovaranje po pitanju promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a što je u konkretnom postupku slučaj. Pri tome valja ponoviti da niti jedna od stranaka ne osporava zakonitost provedene konverzije niti njezin izračun, već je riječ o tome da tužitelj tvrdi kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije preplatio zbog nepoštenih ugovornih odredbi.
12. Konačno, i Sud Europske unije je izrazio stajalište u presudi FI protiv ERSTE Bank Hungary, C-118/17: „Činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima pravom EU.“ Tuženik je tijekom postupka ukazivao da navedeni slučaj C-118/17 nije istovjetan slučajevima u Republici Hrvatskoj, jer je u Mađarskoj konverzija bila obavezna kako za banke, tako i za potrošače. Međutim, nije u pravu tuženik kada tvrdi da ne treba poštovati ovo stajalište Suda EU, jer i ovdje su potrošači samo prividno – formalno imali izbora, dok suštinski izbor nije postojao, iz razloga kako je u prethodnoj točki obrazloženja navedeno, stoga se u svojoj biti činjenična situacija u konvertiranim kreditima u RH ne razlikuje od situacije opisane u citiranoj presudi Suda EU.
13. Valja napomenuti da Dodatak ugovora o kreditu nije ništetan jer je konverzija izvršena u skladu sa ZID ZPK/15 i banka je imala zakonsku obvezu postupiti upravo na način kako je postupila prilikom konverzije, a tužitelj je Dodatak ugovora o kreditu prihvatio. Ovdje se može govoriti o svojevrsnoj ekonomskoj prinudi u odnosu na tužitelja, budući da su zbog značajnog povećanja CHF tečaja i kamatne stope anuiteti također značajno porasli te je logično zaključiti da se svaki potrošač nalazio u situaciji u kojoj faktično nema izbora, nego prihvatiti konverziju, a ne treba zanemariti ni činjenicu da u vrijeme provođenja konverzije valutna klauzula još nije bila pravomoćno utvrđena ništetnom. No upravo zbog toga ovaj sud izražava stajalište da Dodatak ugovora o kreditu jest valjan, jer je napravljen u skladu sa zakonom, ali bez obzira na sklapanje tog Dodatka, tužitelj ima pravo na potpunu restituciju iznosa za koji je preplatio kredit, a zbog ništetnih ugovornih odredbi. Dakle, ne može se govoriti o tome da je konverzijom riješen pravni odnos proizašao iz ugovora o kreditu koji sadrži ništetne odredbe, ali se ne može govoriti niti o tome da konverzija nije valjana, kada je učinjena u potpunosti u skladu sa zakonom. Njome samo nije riješeno pitanje preplate o kojem se u ovom postupku raspravlja. Činjenica sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev jer se niti odredbama ZID ZPK-a, a niti navedenim Dodatkom ne spominje posljedica ni način rješavanja pitanja ništetnih ugovornih odredbi. Ono što sud u ovom postupku uzima u obzir je preplata priznata prilikom konverzije, što će biti obrazloženo u nastavku. Dakle stav je ovog suda da je Dodatak ugovoru o kreditu učinjen u skladu sa zakonom i stoga valjan, no da konverzijom nije riješeno pitanje preplaćenih iznosa, što se, osim što je pravna činjenica, dokazuje i jednostavno matematički: tuženik je u postupku konverzije obračunao da treba vratiti tužitelju određen iznos, dok je tužitelj stava da mu je tuženik dužan drugi (veći) iznos, koliko je neosnovano stekao.
14. Radi utvrđivanja tog iznosa, sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po vještaku financijske struke Tomislavu Prpiću (list 98-117) iz kojeg proizlazi da je izvršen uvid u dokumentaciju koja je stavljena na raspolaganje vještaku pa daje sljedeće mišljenje:
1. pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužiteljica je, na ime tečajnih razlika do konverzije, više uplatila 8.522,00 €.
2. pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužiteljica je, na ime tečajnih razlika do konverzije manje uplatila 661,87 €.
3. pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužiteljica je, na ime kamata, do konverzije više uplatila 3.944,66 €.
4. pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužiteljica je, na ime kamata, do konverzije manje uplatila 0,00 €.
5. Nepriznati iznos umanjena glavnice u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan 27.09.2012. iznosi 6.464,87 €. Dakle, tuženik je za navedeni iznos manje umanjio glavnicu prilikom konverzije.
6. Tužiteljici prilikom konverzije nije utvrđena nikakva preplata niti manjak. Dakle nakon uzetih iznosa iz točke 1 i 3 u obračun, kao i nakon uračunavanja svih efekata konverzije (uključujući točku 5 i 6 mišljenja), preostalo ukupno dospjelo potraživanje s danom 27. rujna 2012. iznosi 18.931,53 € i to:
- 3.944,66 € preplate po kamati, na koje teku pripadajuće zatezne kamate od svakog pojedinog potraživanja, pa do isplate,
- 8.522,00 € preplate valuti, na koje teku pripadajuće zatezne kamate od svakog pojedinog potraživanja, pa do isplate, te
- 6.464,87 € na koje teku pripadajuće zatezne kamate od 28.09.2012 do isplate Tuženik je proveo konverziju tužiteljičinog kredita iz CHF u EUR na dan 27.09.2012, no sva potraživanja u vidu preplata i razlike glavnice utvrđena nalazom predstavljaju potraživanja tužiteljice, budući da konverzija nije provedena sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15), već prije donošenja istoga, na način da je zatečena CHF glavnica prema tekućem tečaju (onom koji je vrijedio na dan 27.09.2012) pretvorena u EUR glavnicu. Slijedom navedenog nije utvrđeno da je bilo ikakvih povrata eventualno preplaćenih iznosa, odnosno iznosa utvrđenih ovim vještačenjem, prema tužiteljici.
15. Tuženik je prigovorio nalazu i mišljenju prije svega u smislu osporavanja samog osnova tužbenog zahtjeva. Sud je nalaz i mišljenje vještaka ocijenio stručnim i profesionalnim te ih u cijelosti prihvaća. Tužiteljica je tužbeni zahtjev uskladila s nalazom i mišljenjem a u provedenom je vještačenju utvrđeno da tužiteljici prilikom konverzije nije utvrđena nikakva preplata niti manjak. Međutim Dodatkom je ugovorena i preostala nedospjela glavnica te tužiteljici valja priznati pravo na isplatu razlike između te glavnice i one koja bi bila po početnom otplatnom planu. Naime, cilj je uspostaviti financijsko stanje stranaka kakvo bi bilo da nisu bile ugovorene nepoštene, ništetne odredbe, a to je moguće jedino priznavanjem upravo ovih iznosa koji su utvrđeni vještačenjem u ovom predmetu, a to je: preplata po kamati 3.944,66 EUR; preplata po tečaju 8.522,00 EUR; razlika glavnice u iznosu od 6.464,87 EUR.
16. Valja još napomenuti da zakonska zatezna kamata na preplaćene iznose teče od dana kada ih je tuženik neosnovano stekao, prema odredbi članka 1115. ZOO- a, pa kako su zatezne kamate uglavničene na dan 30. rujna 2015., valjalo je tužbeni zahtjev odbiti u dijelu u kojem se potražuju zatezne kamate prije navedenog datuma (toč. II, IV i V izreke).
17. Tuženik između ostalog navodi da je potrebno uzeti u obzir sve promjene tečaja pa u konačnici od "više" uplaćenih iznosa oduzeti manje uplaćene iznose zbog smanjenja tečaja te u tom pravcu postavlja prigovor radi prijeboja (list 130). Sud takve navode nije našao osnovanim obzirom nije došlo do povrede interesa potrošača odnosno nije narušena ravnoteža u ugovornom odnosu tužitelja i tuženika, odnosno prema stajalištu suda uopće ne postoji tražbina tuženika koja bi se mogla staviti u prijeboj. Stoga je odlučeno kao u toč. VI izreke.
18. Prigovor zastare je neosnovan. Zakon o obveznim odnosima u odredbi članka 328. propisao je da je pravo na isticanje ništetnosti neograničeno, a sukladno odredbi članka 323. ZOO-a, ništetnost ugovorne odredbe ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takve ništetne odredbe primila. Dakle, cilj i posljedica ništetnosti je obveza ugovornih strana vratiti sve što su na temelju ništetne odredbe primile. Kod ništetnosti ugovora restitucija je sastavni dio tog instituta i ne može se promatrati odvojeno od njega. Kada bi se obveza restitucije ograničavala zastarom tada bi se obezvrijedio institut ništetnosti. Članak 215. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, što znači da od dana utvrđenja ništetnosti počinje teći tužiteljevo pravo zahtijevati isplatu. U konkretnom slučaju tijek zastare počeo je teći pravomoćnošću presude donesene u kolektivnom sporu, i to 13. lipnja 2014. za potraživanje isplate po osnovi ništetnosti odredbi o promjeni kamatne stope te 14. lipnja 2018. za potraživanje isplate po osnovi ništetnosti odredbi o nepošteno ugovorenoj valutnoj klauzuli. Ovdje treba navesti da postoji objektivni identitet ugovornih odredbi koje su presudom VTS-a utvrđene ništetnima i ugovornih odredbi u konkretnom slučaju. Upravo je u svrhu vođenja pojedinačnih postupaka radi isplate i pokrenuta predmetna kolektivna tužba i navedena presuda primjenjuje se na konkretan slučaj, sukladno odredbi članka 502. c ZPP-a. Tužba je podnesena 11. lipnja 2019., stoga niti jedan dio potraživanja koje je predmet ovog postupka nije zastario. Osim toga, po pitanju zastare izričito se izjasnio i Vrhovni sud u odluci poslovni broj Rev-2245/17-2: „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe." Nadalje, Vrhovni sud je objavio pravno shvaćanje o pitanju zastare restitucijskih zahtjeva, usvojeno na sjednici građanskog odjela 30. siječnja 2020. koje glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora“. Stoga je prigovor zastare, istaknut u odgovoru na tužbu, neosnovan.
19. Odluka o parničnom postupku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi st. 5. Zakona o parničnom postupku pa je tužiteljici priznat trošak zastupanja po odvjetniku i to za sastav tužbe 250 bodova (Tbr.8/1), za zastupanje na ročištu 23.02.2024. 50 bodova (Tbr.9/5), za sastav podneska od 14.10.2024. 50 bodova (Tbr.8/3), za zastupanje na ročištu 16.10.2024. 250 bodova (Tbr.9/1), za sastav podneska od 24.02.2026. 250 bodova (Tbr.8/1), i za zastupanje na ročištu 20.05.2026. 250 bodova (Tbr.9/1) što uvećano za PDV iznosi 2.750,00 eur. Tužiteljici je nadalje priznat trošak provedenog vještačenja u iznosu od 600,00 eur te na ime troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 231,47 eur pa je tužiteljici ukupno priznat parnični trošak u iznosu od 3.581,47 eur. Tužiteljici nije priznat putni trošak punomoćnika za dolazak na ročišta iz Rijeke u Pulu obzirom je tužiteljica imala mogućnost angažirati odvjetnika sa područja nadležnosti naslovnog suda.
U Puli, 06. srpnja 2026.
S u d a c
Daniela Subotić Biondić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri istovjetna primjera, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje županijski sud.
Dna:
-tužiteljici po pun.
-tuženiku po pun.
