Republika Hrvatska

Općinski sud u Slavonskom Brodu - Stalna služba u Novoj Gradiški

Nova Gradiška

Poslovni broj: P-578/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu - Stalna služba u Novoj Gradiški u ime Republike Hrvatske po sucu Željki Paunović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja EM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima Igor Golovrški i Darko Samardžija, odvjetnicima iz Nove Gradiške, protiv tuženika OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Split,. Domovinskog rata 61, zastupanog po punomoćniku Belizaru Tomaić odvjetniku iz Nove Gradiške, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne javne rasprave dana 8. lipnja 2026, održane u nazočnosti tužitelja osobno sa punomoćnikom i odvjetnika Maria Maričević iz Nove Gradiške kao zamjenika punomoćnika tuženika, te nakon objave presude dana 6. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba 5. stavak 2. Ugovora o kreditu sa sporazumom o prijenosu vlasništva broj ugovora 88504/05 dana 16. rujna 2005. između tužitelja EM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i HVB Splitske banke d.d. kao kreditora kao pravnog prednika tuženika OTP BANKA d.d., OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, a kojom je odredbom ugovoreno da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1% od iznosa odobrenog kredita; plaća se jednokratno, prije korištenja kredita.

II. Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d, OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 61 da tužitelju EM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku 15 dana isplati iznos od 193,28 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 23. rujna 2005. do 31.prosinca 2008. po stopi od 12% godišnje, od 1.siječnja 2008. do 31.srpnja 2015. u visini eskontne stope koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 5%, od 01.kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2024. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije financiranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d, OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, da tužitelju EM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku 15 dana naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 275,30 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine koja teče od dana presuđenja 6. srpnja 2026. do isplate u roku 15 dana.

IV. Sa preostalim zatraženim iznosom preko dosuđenog tužitelj se odbija.

Obrazloženje

1. Tužitelj je tužbom od 11.12.2024. utužio tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi navodi da je tužitelj kao korisnik kredita s HVB Splitskom bankom d.d. kao kreditorom sklopio ugovor o kreditu sa sporazumom o prijenosu vlasništva broj ugovora 88504/05. Dana 16. rujna 2005. Trgovačko društvo HVB Splitska banka d.d. promijenilo je ime naziva tvrtke u Societe Generala-Splitska banka d.d., a ovo je trgovačko društvo pripojeno tuženiku.

U tom je ugovoru odredbom članka 5. stavak 2. određeno da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1% od iznosa odobrenog kredita; plaća se jednokratno, prije korištenja kredita. Navedena je odredba tipske naravi, o istoj se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokovala je neravnotežu u obvezama na štetu potrošača, a što su sve razlozi ništetnosti te odredbe. Tužitelj ima pravni interes za utvrđenje ništetnom te odredbe obzirom je temeljem iste platio tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. Tuženik je tužitelju temeljem navedene odredbe dana 22. rujna 2005. naplatio iznos od 301,00 CHF, odnosno iznos od 1.456,27 kuna prema prodajnom tečaju za CHF pravnog prednika tuženika na naveden dan. Stoga tužitelj potražuje iznos od 193,28 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku od slijedećega dana kad je taj iznos naplaćen.

Tužitelj se obratio tuženiku zahtjevom za isplatu, no nije došlo do mirnog rješenja spora. Obzirom na sve navedeno tužitelj predlaže da sud, po provedenom postupku usvoji tužbeni zahtjev i donese presudu pobliže označenu kao u izreci.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovan te se predlaže odbijanje istoga kao i obvezivanje tužitelja da tuženiku nadoknadi prouzročeni parnični trošak. Nije sporno da je tužitelj s pravnim prednikom tuženika sklopio predmetni Ugovor o kreditu a sporno je, je su li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je Ugovor u navodnoj suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača, kao i Zakonu o obveznim odnosima.

Tuženik se takvim tvrdnjama izričito protivi.

Ističe prigovor zastare tužiteljevog novčanog potraživanja kako slijedi:

-Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 376. Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005; u daljnjem tekstu: ZOO), koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala. S obzirom da je u predmetnom Ugovoru o kreditu sadržana odredba koja je tužitelju navodno prouzročila štetu, očito je da je subjektivni (trogodišnji) i objektivni (petogodišnji) rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih iznosa protekao.

-Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 372. ZOO-a, koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Kod Ugovora o kreditu radilo se o iznosima koji su plaćeni tuženiku kao anuiteti, stoga sukladno članku 372. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Bilo bi nedopustivo da takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku.

- Ako bi se zbog utvrđivanja ništetnosti utvrdilo da se radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla (dakle od 16.09.2005.g. kada je i sklopljen predmetni Ugovor), kako je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011 kako slijedi: „Prema prihvaćenoj praksi ovog suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371 ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1 ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“ Primjenom ovog shvaćanja, potraživanje tužitelja iz tužbe bilo bi pod zastarom, budući da sukladno tom shvaćaju petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja Ugovora o kreditu (17.09.2005.g.), a tužba je podnesena tek 11.12.2024..g. U odnosu na utuženi iznos koji se odnosi na isplatu temeljem (navodno ništetne) odredbe o ulaznoj naknadi, tuženik ističe kako je iznos ulazne naknade točno određen samim Ugovorom o kreditu u čl. 5., stoga su navodi tužitelja koji se odnose na sporne odredbe ugovora o kreditu o ulaznoj naknadi potpuno paušalni i pogrešni, te da su uvjeti ugovora o kreditu, pa tako i uvjeti plaćanja naknade sasvim jasni i nedvosmisleni. Isto tako, a u odnosu na ulaznu naknadu, u ugovorima o kreditu potpuno je jasno navedeno kako se od iznosa kredita jednokratno plaća naknada za obradu kreditnog zahtjeva od 1,00 % od iznosa odobrenog kredita, a koja je prihvaćena suglasnošću volja ugovornih stranaka. Tuženik ima pravo na navedenu naknadu upravo iz razloga što je isti kreditna institucija čija je djelatnost odobravanje kredita, a što je vidljivo iz dostavljene sudske prakse. Slijedom navedenog, da su sporne odredbe dovoljno jasne i razumljive odnosno uobičajene za ugovor o kreditu, te su ih korisnici mogli očekivati prema samoj formulaciji teksta ugovora. Osim toga, tuženik ističe i da je člankom 1112. stavkom 1. ZOO-a propisano da tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta. Dakle, sve kada bi se i uzelo da su ugovorne odredbe koje su predmet ovog postupka iz bilo kojeg razloga ništetne, kako to potpuno neutemeljeno i bez pravnog i činjeničnog uporišta navodi tužitelj, potpuno je razvidno da tužitelj ne bi niti imao pravo na povrat navodno stečenog bez osnove.

Ako bi se i uzelo da su ugovorne odredbe o naplati naknade iz bilo kojeg razloga ništetne, onda one mogu jedino biti ništetne ex tunc, dakle od trenutka sklapanja predmetnog ugovora. To znači da je tužitelj prilikom plaćanja ulazne naknade znao da istu eventualno ne bi bio dužan platiti, ali nije zadržao navodno pravo na povrat, slijedom čega je sasvim razvidno da tužbeni zahtjev tužitelja, kojim traži povrat navodno stečenog bez osnove, nikako nije i ne može biti osnovan. Pored svega iznesenog, tuženik opreza radi ističe prigovor zastare navodnog potraživanja tužitelja. Dakle, potpuno je jasno da sve kada bi i postojalo bilo kakvo potraživanje tužitelja prema tuženiku, a što ovdje nikako nije slučaj, potpuno je jasno da bi isto bilo zastarjelo. Tužitelj smatra da je njegovo potraživanje navodno „dospjelo“ danom plaćanja navedenih na zakonu osnovanih naknada tuženiku. Obzirom da je tužba u ovom postupku podnesena dana 11.12.2024.g. potpuno je jasno da je navodno potraživanje tužiteljice prema tuženiku u svakom slučaju zastarjelo.

Sve kada bi tužitelj i imao kakvo potraživanje prema tuženiku, a što ovdje nije slučaj, sasvim je jasno da je od navodnog dospijeća takvog eventualnog potraživanja tužitelja, prošlo više od 5 godina, te da je takvo eventualno potraživanje tužitelja u svakom slučaju zastarjelo. Sukladno navedenom, tuženik dostavlja recentne odluke kojima potkrjepljuje iznijete navode, te dodatno ističe kako je zahtjev u cijelosti neosnovan. Kao dokaz tuženik dostavlja Presudu ŽS u Splitu posl. broj Gž-1215/2020 , Presuda OS u Osijeku posl. broj P-913/2021, Presuda OS Slavonski Brod, SS u Novoj Gradiški P-675/2021.

Konstatacije tuženika utemeljene su i na presudi Suda EU C-621/17 gdje je nedvojbeno navedeno na str.9.: „Članak 4. stavak 2 i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5.travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorena odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove- načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“

Identičan stav je zauzeo i nezavisni odvjetnik pri Sudu EU Gerarda Hogana od 02.04.2020.g. u svome mišljenju, te uz odgovor na tužbu dostavlja Presudu Suda EU C-621/17 od 03. listopada 2019.g.i Mišljenje nez. odvj. Gerarda Hogana od 02.04.2020.g. C-84-19, C-222-19, C-252-19.

Tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obvezati tužitelja naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka.

3. Sud je proveo dokaze u smislu odredbe čl. 220 st. 2 ZPP-a uvidom u priloge uz tužbu, ugovor o kreditu od 16.9.2005., u mail pun. tužitelja tuženoj od 24. travnja 2024., u odgovor tužene pun. tužitelja od 40. travnja 2024., u izvadak iz sudskog registra za tuženu, povijesni izvadak iz sudskog registra, u odgovor na tužbu, u dostavljenu sudsku praksu, u podneske stranaka, u iskaz saslušanog tužitelja EM.

4. Tužitelj NM iskazao je da je kredit podigao u Splitskoj banci 2005. radi adaptacije obiteljske kuće. U banci mu je preporučeno da podigne kredit vezan za CHF jer je isti bio u to vrijeme povoljniji od drugih. Njemu je bilo bitno da mjesečni iznos anuiteta može otplaćivati obzirom na svoju plaću jer je bio zaposlen u Ministarstvu obrane pa je prihvatio ponuđeni kredit i uredno ga otplatio. Sa službenikom banke nije razgovarao vezano za bilo kakvu visinu naknade koja se plaća prilikom podizanja kredita ili naknade u slučaju prijevremene otplate kredita te nije znao da iste postoje. Iznos podignutog kredita mu je isplaćen no u tom trenutku nije znao koliko je banka naplatila ulaznu naknadu jer nije znao da ista uopće postoji. U trenutku kada je htio kredit otplatiti prije njegovog dospijeća jer je mjesečna rata počela rasti zbog rasta tečaja švicarca, došao je u banku i tražio da kredit prijevremeno otplati. Službenica banke mu je napravila izračun koliko je bilo potrebno da plati na dospjelu glavnicu i taj iznos je platio i na taj način je izvršena uredna otplata cjelokupnog kredita. Tada mu nije rečeno da mora platiti naknadu niti za obradu kredita niti za prijevremenu otplatu kredita, no isti nije niti pitao, a niti znao da je tu naknadu platio ili da je treba platiti ako bi htio kredit prijevremeno otplatiti. Vjerovao je službeniku banke koji mu je objašnjavao uvjete za dobivanje kredita. Tužitelj je već ranije podigao tužbu putem odvjetnika radi isplate preplaćenih iznosa temeljem ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Naknadno ga je odvjetnik kontaktirao navodeći da je Vrhovni sud zauzeo stav kako potrošači imaju pravo na povrat iznosa naplaćenog temeljem naknade za obradu kredita i prijevremenu otplatu kredita te mu savjetovao pokretanje postupka radi povrata naplaćenih naknada. Tek je u tom trenutku saznao za postojanje tzv. ulazne i izlazne naknade. Od odvjetnika je čuo koliko ona iznosi i za taj iznos je podnesena tužba. Kada je došao u banku zatražiti kredit nije imao niti mogućnost raspravljati o ulaznoj naknadi niti o tome hoće li ili neće platiti jer nitko na nju nije ukazao niti je znao da će biti naplaćena od iznosa dobivenog kredita. Kada je dizao kredit 2005. i kada je došao potpisati ugovor o kreditu dobio je već gotov napisan ugovor te je isti letimično pročitao, a nije imao mogućnosti raspravljati o bilo kojoj odredbi ugovora, a nije ni tražio pojašnjenje jer mu je bilo bitno kolika je mjesečna rata i na koji rok se kredit otplaćuje te da ga može financijski podnijeti. U vrijeme podizanja kredita nije bio vlasnik obrta niti nositelj poslovnih uvjeta u trgovačkom društvu. Na pitanje zamjenika punomoćnika tuženika da li je tužitelj čitao ugovor i da li je čitajući isti barem i letimično uočio odredbu o ulaznoj naknadi, tužitelj odgovara da nije , te nije uočio da mu je prilikom isplate kredit umanjen za ulaznu naknadu te je tek od strane punomoćnika saznao da mu je naplaćena ulazna naknada i u kojem iznosu.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnim odredbe 5. stavak 2. Ugovora o namjenskom kreditu od 16. rujna 2005. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i pravog prednika tuženika kao kreditora a u svezi naknade za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita te zahtjev za povrat iznosa od 193,28 EUR naplaćenog od tužitelja po navedenoj osnovi.

6. Sud smatra da je sporna odredba čl. 5. st. 2 Ugovora o namjenskom kreditu od 16.9.2005. ništetna u smislu odredbi čl. 81. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 - dalje: ZZP), te i pozivom na odredbe čl. 295. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23. - dalje: ZOO).

7. Tuženica osporava tužbeni zahtjev tužitelja te osporava da bi navedena odredba Ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita u skladu s odlukom o tarifi naknada za usluge kreditora bila ništetna kao i tvrdnju tužitelja da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo te da bi ista bila protivna načelu savjesnosti i poštenja. Tužena u odgovoru na tužbu navodi koji su to stvarni troškovi koji su obuhvaćeni predmetnom naknadom što, imajući u vidu i sve okolnosti slučaja, te poriče da ista naknada uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

8. Sud je, u pojedinačnom postupku u kojemu tužitelj - potrošač zahtijeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi, utvrdio pretpostavke nepoštenosti takve ugovorne odredbe, te je iz provedenih dokaza utvrđeno da se s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo u svezi razjašnjenja svih okolnosti predmetnog ugovora o kreditu.

Polazeći od toga da je tužitelj kredit digao za obnovu svog stambenog prostora, namjena podignutog kredita potvrđuje da je tužitelj potrošač te se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe.

Na tužitelju je teret dokaza u smislu odredbe članka 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/2022, dalje: ZZP) koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj je sudu predočio činjenice i dokaze koji potkrjepljuju potrošačku svrhu ugovora o namjenskom kreditu a svojstvo tužitelja kao potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice. Uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, sud polazi od toga da je tužitelj dokazao svoj status potrošača a cijeneći sve okolnosti konkretnog pravnog odnosa, i temeljna načela Zakona o obveznim odnosima, načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava. Sud ne prihvaća navode tuženika da se ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ne bi smjela smatrati nepoštenom odnosno ništetnom sukladno odredbi čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima jer da u vrijeme sklapanja predmetnoga Ugovora o kreditu, nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje za tuženu banku da ugovori i naplati naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. Ne stoje navodi tuženika da se naknada za obradu kreditnog zahtjeva iz odredbe članka čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu temelji, osim na slobodi ugovaranja po Zakonu o obveznim odnosima i na posebnim propisima namijenjenim zaštiti potrošača gdje je zakonodavac u čl. 1. i čl. 14. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 143/2013) dao ovlaštenje m inistru financija da pravilnikom „pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi“ a ministar financija je 31. siječnja 2014. donio Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014), kojim je izrijekom u članku 3. kao dopuštena predviđena i naknada za obradu kredita, a vjerovnik ih „u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje…sukladno tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita.

Spomenuta odredba članka 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014) glasi: „Članak 3. 1. Za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača vjerovnik može obračunavati i naplatiti naknade, i to: naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za vođenje kredita, naknade za promjene po kreditu, naknade 4 za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz ugovora o kreditu, naknade za izdavanje obavijesti i potvrda na zahtjev klijenta ili zbog okolnosti na koje vjerovnik nije mogao utjecati, naknada/premija za osiguranje potraživanja.“ Da je zakonodavac smatrao kako je naknada za obradu kreditnog zahtjeva nezakonita, onda takvu naknadu ne bi dodatno uredio gore citiranim posebnim propisima koji sadrže izričito ovlaštenje banke naplatiti naknadu.

9. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2., smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

10. Tužena nije dokazala da je tužitelju u postupku sklapanja ugovora o kreditu davala odgovarajuće obavijesti o sadržaju sporne odredbe a iz iskaza saslušanog tužitelja proizlazi da tužitelj nije informiran o potrebi plaćanja predmetne naknade za obradu kredita čija visina je određena čl. 5. st. 2 Ugovora o namjenskom kreditu ovjerenog 16.9.2005.

11. Iz iskaza tužitelja EM proizlazi da se s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo o predmetnoj spornoj odredbi, dok tužena strana nije pružila dokaze u prilog osporavanja tvrdnji tužitelja niti je bilo čime poduprla svoje navode. Iz odredbe ugovora čije se utvrđenje ništetnosti tužbenim zahtjevom traži nije vidljivo koliko iznosi naknada za obradu kreditnog zahtjeva, već je samo uopćeno navedeno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu od 1% od iznosa odobrenog kredita i to jednokratno, prije korištenja kredita. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu neovisno o iskorištenom iznosu kredita. Isto pokazuje da se radi o spornoj neodređenoj odredbi o kojoj se nije pregovaralo.

12. Sud smatra da je okolnost da tužitelju banka nije prezentirala o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, okolnost da se radi o tipskom ugovoru, te okolnost da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, sveukupno očito prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, pa je takva ugovorna odredba ništetna u smislu odredbi čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP. Time je povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa.

Tuženica nije dokazala opravdanost sporne naknade čija visina nije naznačena u ugovoru.

13. Sud smatra da se u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP, o odredbi čl. 5. st. 2 Ugovora o namjenskom kreditu ovjerenog 16.9.2005. koja se odnosi na obvezu plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva nije pojedinačno pregovaralo i da nije jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.).

14. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C- 620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je:

„1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“

15. Za napomenuti je da se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

16. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

Prema shvaćanju ovog suda, to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. Tužitelj je moguće informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

17. U konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru te se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati (iskaz saslušanog tužitelja) pa se može zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

Predmetnom spornom ugovornom odredbom uzrokuje se značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, jer bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Prema odredbi čl. 83. ZZP, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

18. Ostale ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu ukazuju na propust tuženice u postupanju u dobroj vjeri a vezano za ugovaranje promjenjive kamatne stope koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbijena je revizija protiv odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., među ostalim, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbi članka 81., 82. i 90. ZZP o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, pa su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni te su propustile potrošače informirati o tome.

19. Zbog navedenog utvrđena je ništetnom odredba čl. 5. stavak 2. ugovora o kreditu a kako je to navedeno u točki I izreke presude.

Tužena banka nije dokazala objektivno nastale troškove niti visinu naknade u skladu s aktom kreditora za usluge kreditora prilikom obrade kredita kod tuženika kao kreditora.

Tuženica nije postupala u dobroj vjeri te tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za usluge kreditora prilikom obrade kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Radi se o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i tuženik - trgovac nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita te sud smatra da tako uopćena odredba ugovora nije jasna i lako razumljiva te lako uočljiva.

Imajući u vidu pravno relevantne, okolnosti iz odredbi čl. 81., 83. i 85. ZZP, sud je zaključio da je sporna odredba čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 87.

ZZP nepoštena a time i ništetna.

20. O odredbi za plaćanje naknade za obradu kredita nije se pojedinačno pregovaralo, ista je bila unaprijed formulirana od strane banke i na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, pa ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o promjenjivoj kamatnoj stopi, o valutnoj klauzuli, te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).

21. Tužitelj je dokazao svojstvo potrošača a temeljem sklopljenog namjenskog ugovora o kreditu od 16.9.2005. za adaptaciju stambenog prostora kuće u kojoj stanuje. Tužitelj je isti ugovor sklopio kao fizička osoba kao korisnik kredita a odredbom čl. 5 st. 1 točka 15 Zakona o zaštiti potrošača potrošač je definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz saslušanog tužitelja koji je iskazao da je kredit podigao upravo za adaptaciju kuće u kojoj živi a bio je zaposlen Ministarstvu obrane u vrijeme podizanja kredita.

22. Sud smatra da je odredba čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu, nepoštena, a time i ništetna. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (članak 323. stavak 1. Zakonom o obveznim odnosima /Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., u daljnjem tekstu: ZOO-a/), a što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ).

23. Kako je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača jer je u potrošačkom Ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorio naknade i troškove u skladu s aktima kreditora, time da je prema priznanju same tužene naknada za obradu kredita iznosila iznos od 193,28 eura a o kojoj se ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača pa je zbog toga ta odredba nepoštena i ništetna. Kako je otpala osnova po kojoj je tuženik od tužitelja sa 22. rujna 2005. naplatio iznos od 1.456,27kn / 193,28 eura (str. 22 spisa), to je tuženik dužan vratiti tužitelju isti iznos (članak 1111. stavak 3. ZOO-a), odnosno protuvrijednost eura (193,28 eura - prema fiksnom tečaju - 7,53450 kuna za jedan euro) s obzirom da je od 1. siječnja 2023. euro službena novčana jedinica i zakonsko sredstvo plaćanja u Republici Hrvatskoj (članak 13. stavak 1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj / Narodne novine, broj:

55/2022./, točka II. stavak 1. i 2. Odluke o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj /Narodne novine, broj: 85/2022., u daljnjem tekstu: Odluka/) sa zateznim kamatama od stjecanja 23.9.2005. do isplate (članak 1115., članak 29. stavak 2., 7. i 8. ZOO-a), budući da je tuženik i prije obraćanja tužitelja imao razloga vjerovati da je stekao bez osnove predmetni iznose, a time bio i nesavjestan od dana stjecanja.

24. O stopi zatezne kamate za razdoblje od 23.9.2005. do isplate odlučeno je na temelju zakonskih odredbi a kako je to navedeno u točki II. izreke presude.

25. Prigovor zastare potraživanja restitucijskim zahtjevom istaknut po tuženiku u odgovoru na tužbu nije osnovan, budući da je u predmetnoj parnici utvrđena ništetnom odredba članka 5. stavak 2. Ugovora o kreditu od 16.9.2005., sklopljenog između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita. Rok zastare od pet godina radi isplate primljenog na temelju ništetne odredbe ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO -a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U konkretnom slučaju zastara počinje teći od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je ovom presudom kao prethodno pitanje riješeno pitanje ništetnosti odredbe članka 5. stavka 2. Ugovora o kreditu, pa zastarni rok propisan člankom 225. ZOO -a od pet godina nije protekao.

26. Navedeno tumačenje početka roka zastare je i u duhu europskog prava, odnosno presude Suda Europske unije broj C-485/19 od 22. travnja 2021. (LH protiv Profi Credit Slovakia s. r. o.) u kojoj se između ostalog navodi: "… obveza država članica da osiguraju učinkovitost prava koja osobe izvode iz prava Unije, među ostalim, za prava koja proizlaze iz Direktive 93/13, podrazumijeva zahtjev djelotvorne sudske zaštite, također uspostavljen člankom 47. Povelje, koji vrijedi osobito u pogledu postupovnih pravila za tužbe koje se temelje na takvim pravima (vidjeti u tom pogledu presude od **.**.2014., TM i VM, C-169/14, EU:C:2014:2099, t. 35. i od 31. svibnja 2018., E, C-483/16, EU:C:2018:367, t. 49.)" - točka 54. obrazloženja, "… na tužbu za utvrđivanje restitucijskih učinaka tog utvrđenja primjenjuje se rok zastare, pod uvjetom poštovanja načela ekvivalentnosti i djelotvornosti (vidjeti u tom smislu presude od 9. srpnja 2020., Raiffeisen Bank i BRD Groupe Société Générale, C-698/18 i C-699/18, EU:C:2020:537, t. 58., i od 16. srpnja 2020., Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria, C-224/19 i C-259/19, EU:C:2020:578, t. 84.)" - točka 58. obrazloženja, "… načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive 93/13 ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48 primjenjuje rok zastare … koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove." - točka 66. obrazloženja, "… obveza usklađenog tumačenja ograničena općim načelima prava, među ostalim, načelom pravne sigurnosti, u smislu da ne može služiti kao temelj contra legem tumačenja nacionalnog prava, nacionalni sudovi, uključujući one koji odlučuju u posljednjem stupnju, moraju ipak, prema potrebi, izmijeniti ustaljenu sudsku praksu ako se ona temelji na tumačenju nacionalnog prava koje nije spojivo s ciljevima direktive (vidjeti u tom smislu presude od 5. rujna 2019., Pohotovosť, C-331/18, EU:C:2019:665, t. 56. i od 5. ožujka 2020., OPR-Finance, C- 679/18, EU:C:2020:167, t. 43. i 45.)." - točka 73. obrazloženja.

27. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 5. stavka 2. Ugovora o kreditu od 16. rujna 2005. koja glasi: „Naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom iznosi 1,00% od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o iskorištenom iznosu kredita."

U svom dopisu od 30. travnja 2024. tuženik je punomoćniku tužitelja (strana 22 spisa) naznačio da je naplaćena naknada za obradu kredita s danom 22.rujna 2005. te je iznosila 1.456,27kn / 193,28 eura.

U postupku je utvrđeno i nije sporno: - da su 16. rujna 2005. tužitelj kao korisnik kredita i tuženik – Zagrebačka banka d.d.- kao kreditor sklopili Ugovor o namjenskom kreditu za adaptaciju stambenog objekta za iznos kredita od 30.100,00 CHF.

U točki 5. stavka 2 Ugovora o kreditu je navedeno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva 1,00% od iznosa kredita, jednokratno prije korištenja kredita.

28. Sporno je među strankama je li odredba kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita stranci dovoljno jasno precizirana te da li je stranka u trenutku podizanja kredita znala koliko ona iznosi i na što se odnosi.

Sporna je i visina navedene naknade za obradu kredita. Pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima normativno je regulirano prije svega Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje: ZZP). Člankom 59. ZZP propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke po trebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)." Člankom 81. stavkom 1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (stavak 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.).

Na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i visini te naknade. Člankom 84. ZZP je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju.

Ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom i koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora kreditoru platiti je pitanje je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Nepoštenost odredbi o naknadi za obradu kredita tiče se odnosa između iznosa naknade za prijevremenu otplatu kredita te zauzvrat pruženih usluga. Odredba članka 5. stavka 2. Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti. U skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP, sud ispituje moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Ugovorna odredba članka 5. stavka 2. ne sadrže nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, pa se ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača. Značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. - dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Prema odredbi članka 81. stavka 1. i 2. i članka 82. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

29. Na temelju provedenih dokaza ovaj sud utvrđuje da se u odnosu na sve naknade i troškove u skladu s odredbom akata kreditora za usluge kreditora a kako je to navedeno u čl. 5. st. 2. Ugovora nije pojedinačno pregovaralo.

Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom 1% od iznosa odobrenog kredita jednokratno prije korištenja kredita.

Temeljem tako provedenih dokaza ovaj sud zaključuje da nije dokazano da su među strankama vođeni bilo kakvi stvarni pregovori u pogledu naknade za obradu kreditnog zahtjeva, već se radilo o uvjetima koje je odredio tuženik, a prosječni klijent mogao ih je uzeti ili ostaviti. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

30. Kako je odredba ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom ništetna, to je tuženik sukladno odredbi članka 323. ZOO-a kojom je propisano da su u slučaju restitucijskog zahtjeva ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Članak 1115. ZOO, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Pošto je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obavljanje bankarskih usluga o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, te je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, nepošten stjecatelj. Tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od slijedećeg dana od dana plaćanja te naknade. Na ime ništetne odredbe članka 5. stavka 2. Ugovora o kreditu tuženik je tužitelju sa 22. rujna 2005. naplatio iznos od 1.456,27 kn / 193,28 eura, a koja visina iznosa naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva je nesporna po tuženiku (str. 22 spisa) a tužitelj potražuje iznos od 193,28 eura.

Kako je tuženik utuženi iznos primio s obzirom na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom, to je, temeljem odredbe članka 1115. ZOO-a, dužan vratiti ga tužitelju zajedno s zakonskom zateznom kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade. Visina stope zatezne kamate za razdoblje od 23. rujna 2005. do 31. prosinca 2008. po stopi od 12% godišnje, od 1.siječnja 2008. do 31.srpnja 2015. u visini eskontne stope koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 5%, od 01.kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određena je sukladno odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 78/15.), a od 1. siječnja 2023. pa do isplate sukladno odredbi članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22.) i Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/22.)

31. Sud nije prihvatio prigovore tužiteljske strane u pogledu tvrdnje da je v.p.s. ispravno naznačena u tužbi sa iznosom koji je zbroj deklaratornog i kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva gdje se tužitelj poziva na sudsku praksu jer se i tužena strana u prilog tvrdnje za visinu v.p.s. samo prema kondemnatornom dijelu tužbenog zahtjeva također poziva na postojeću sudsku praksu. Radi se o jednostavnom parničnom postupku za isplatom iznosa od 193,28 eura pa bi zatraženi trošak i tužitelja i tuženika bio nesrazmjerno velik u odnosu na utuženi iznos te činjenicu da visina tužbenog zahtjeva nije sporna te se od predloženih dokaza trebao izvršiti uvid samo u dostavljenu dokumentaciju po strankama te provesti dokaz saslušanjem tužitelja.

32. Odluka o trošku tužitelja temelji se na odredbama članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22. i 114/22.) te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 138/23. - dalje: Tarifa), a prema ispravnoj vrijednosti predmeta spora od 193,28 eura, a obzirom da se tužbeni zahtjev sastoji od deklaratornog dijela kojim se traži utvrđenje ništetnim jedne odredbe ugovora te dijela u kojem se traži isplata iznosa od 193,28 eura, pa je po prigovoru tužene vrijednost predmeta spora naznačena samo prema visini kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva.

Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu 50,00 eura (Tbr. 7. točka 1. Tarife), trošak sastava podneska od 8.1.2025. u iznosu 50,00 eura (Tbr. 8. točka 1. Tarife), trošak pristupa na ročište 8.6.2026. u iznosu 50,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife) i trošak pristupa na ročište za objavu 6.7.2026. u iznosu 25,00 eura (Tbr. 9. točka 3. Tarife), što uvećano za 25% PDV-a od 43,75 eura iznosi ukupno 218,75 eura. Tuženik je dužan tužitelju naknaditi i trošak sudskih pristojbi na tužbu u osnovanom iznosu od 26,55 eura te iznos od 30,00 eura za pristojbu na presudu a prema v.p.s. od 193,28 eura a što zbrojeno daje ukupan parnični trošak od 275,30 eura koji je tuženik dužan naknaditi tužitelju.

Na dosuđeni parnični trošak dosuđene su i zatezne kamate koje teku od dana presuđenja 6. srpnja 2026. do isplate.

33. Tužitelju nije priznat zatražen trošak preko priznatog iznosa od 50,00 eura za svaku pojedinačnu radnju a obzirom da je tužitelj za svaku pojedinačnu radnju tražio iznos od 200,00 eura a prema v.p.s. naznačenom po tužitelju od 1.520,51 eur kojeg je sud snizio na v.p.s. od 193,28 eura pa je slijedom istoga tužitelj odbijen sa iznosom preko dosuđenog. Na ime pristojbe na presudu dosuđen je iznos od 30,00 eura a ne zatražen iznos od 53,10 eura a sve prema određenom v.p.s. od strane suda.

U Novoj Gradiški 6. srpnja 2026.

S u d a c :

Željka Paunović

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana ročišta za objavu presude (za stranku koja je uredno bila obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku od 15 dana od dana primitka presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovoga suda Županijskom sudu u tri istovjetna primjerka.

DN-a:

1. Odvj. Darko Samardžija

2. Odvj. Belizar Tomaić