Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

Poslovni broj: P-181/2023-33

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, OIB: 14828046348, po sutkinji Meliti Šmentanec- Klarić, u pravnoj stvari tužitelja ČV, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Andreji Fosin, odvjetnici u Varaždinu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupanog po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, u prisutnosti punomoćnice tužitelja 22.svibnja 2026., a u odsutnosti uredno pozvane punomoćnice tuženika, dana 6. srpnja 2026. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, OIB:02535697732 da tužitelju ĆV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 2.189,31 € (dvije tisuće sto osamdeset devet eura i trideset jedan cent) sa zakonskom zateznom kamatom u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, za ostale odnose, i to:

- na iznos od 10,79 € s kamatom tekućom od 31. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 15,95 € s kamatom tekućom od 31. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 19,80 € s kamatom tekućom od 30. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 17,14 € s kamatom tekućom od 31. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 23,78 € s kamatom tekućom od 30. studenoga 2009. do isplate,

- na iznos od 17,14 € s kamatom tekućom od 31. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 33,07 € s kamatom tekućom od 31. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 34,40 € s kamatom tekućom od 28. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 42,36 € s kamatom tekućom od 31. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 38,38 € s kamatom tekućom od 30. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 45,01 € s kamatom tekućom od 31. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 60,94 € s kamatom tekućom od 30. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 67,58 € s kamatom tekućom od 31. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 58,29 € s kamatom tekućom od 31. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 75,52 € s kamatom tekućom od 30. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 79,52 € s kamatom tekućom od 31. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 76,87 € s kamatom tekućom od 30. studenoga 2010. do isplate,

- na iznos od 107,39 € s kamatom tekućom od 31. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 103,41 € s kamatom tekućom od 31. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 90,14 € s kamatom tekućom od 28. veljače 2011. do isplate,

- na iznos od 92,79 € s kamatom tekućom od 31. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 575,90 € s kamatom tekućom od 30. travnja 2011. do isplate,

- na iznos od 503,14 € s kamatom tekućom od 31. kolovoza 2011.do isplate, sve u roku od 15 dana.

II. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o kreditu broj: 9012080900 od 09.11.2006. sklopljen između tužitelja ĆV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, OIB:02535697732 , u čl.11.3., a koji glasi:

„korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1% od iznosa kredita“.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, OIB:02535697732 da tužitelju ĆV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 202,47 €, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14. studenoga 2006. u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, za ostale odnose, u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.084,24 € s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 6. srpnja 2026. do isplate u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1 . Tužitelj je 5. travnja 2023. podnio tužbu protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. radi isplate. U tužbi je naveo da je kao korisnik kredita dana 9.11.2006. s tuženikom kao davateljem kredita sklopio potrošački Ugovor o kreditu, broj ugovora 9012080900, a koji kredit je u cijelosti otplatio. Ugovorom o kreditu tuženik mu je odobrio potrošački auto kredit u iznosu od 33.223,38 CHF obračunato prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja. U čl. 6. ugovora o kreditu br. 9012080900 od 9.11.2006. bilo je ugovoreno da se kredit otplaćuje u 60 jednaka mjesečna anuiteta. Tvrdi da tuženik nije postupao po načelu savjesnosti i poštenja, budući da je u Ugovoru o kreditu broj 9012080900 od 9.11.2006, ugovorio i nepoštene i ništetne odredbe na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da ga prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac, kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, slijedom čega je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) i to čl.81., kao i protivno odredbama čl. 322. i čl. 247. ZOO-a. Ništetnost ugovornih odredaba proizlazi zbog protivnosti prisilnim propisima i to odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03). Naveo je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te da se u konkretnom predmetu radilo upravo o unaprijed formuliranim standardnim ugovorima tuženika kao trgovca, a o pojedinim ugovornim odredbama uopće se nije niti moglo pojedinačno pregovarati, budući su odredbe već bile unaprijed formulirane od strane trgovca i potrošač nije imao nikakav utjecaj na njihov sadržaj te da je upravo s time uzrokovana i suprotno načelu savjesnosti i poštenja značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu njega kao potrošača. Napomenuo je da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđena ništetnost ugovornih odredaba kojima se ugovorima o kreditu, konkretno koje je sklapao i tuženik, ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja a imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Presuda VTS-a broj Pž 6632/17-10 od 14.6.2018. potvrđena je presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH broj Rev 2221/18 od 3.9. 2019. te odlukom Ustavnog suda na sjednici 3.2. 2021. Naveo je da je presuda Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnog interesa potrošača, pa je ukazao na obveznu primjenu pravnih utvrđenja iz navedene presude u individualnim parničnim postupcima koje pokreću potrošači kao tužitelji, a sve temeljem odredbe čl. 502c. Zakona o parničnom postupku. S obzirom na obveznu primjenu pravnih utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. istaknuo je kako je valuta CHF specifična valuta, a specifičnost tzv. ''valute utočišta'' bila je poznata tuženiku, banci, međutim rizik švicarskog franka kao valute ne znajući za opisani rizik preuzeo je kao potrošač. Banka u ugovorima u kojima se glavnica vezuje za CHF ugovaranjem prihvaća opći rizik valutne klauzule, a potrošač prihvaća i opći rizik valutne klauzule i dodatni rizik koji je specifičan za CHF kao ''valutu utočišta'', pri čemu banka navedeni rizik razumije, a potrošač istog nije niti svjestan niti ga razumije. Tvrdi da je upravo stoga uzrokovana neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, te da je napravio izračun više plaćenog iznosa zbog ugovorene i primijenjene ništetne ugovorne odredbe o valuti uz koju je glavnica i kamata vezana uz CHF te je prilikom izračuna uzet tečaj CHF prema tečaju na dan isplate kredita, te je takvim izračunom utvrđen više plaćen iznos od 2.207,47 € za koji je zbog primijenjenih ništetnih ugovornih odredaba oštećen. Nadalje je naveo da su odredbom čl. 11.točka 3. Ugovora o kreditu broj: 9012080900 ugovoreni troškovi obrade u iznosu od 1,00%, a isto je vidljivo u specifikaciji isplate kredita gdje su ispisani troškovi obrade u iznosu od 1.525,53 kn koji su naplaćeni 14.11.2006. Tvrdi da i o navedenoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom tipskom ugovoru nije imao mogućnost pregovarati, slijedom čega je stavljen u nepovoljniji položaj od druge ugovorne strane, a takva ugovorna odredba je temeljem odredbe čl. 322. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO) ništetna. Traži vraćanje iznosa koji je platio kao ulaznu naknadu u iznosu od 1.525,53 kn, zbog stjecanja iznosa od strane tuženika temeljem ništetne ugovorne odredbe. Tvrdi da su ništetne ugovorne odredbe koje sadrže obvezu na plaćanje naknade, dakle ugovorne odredbe unaprijed sastavljene u tipskom ugovoru o kojima mu nije bila dana mogućnost pregovaranja je prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između ugovornih strana i to na njegovu štetu. Slijedom svega navedenog, a uzimajući u obzir presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14.06.2018., te činjenicu da je tuženik ugovaranjem ništetnih odredaba prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama između stranaka, predložio je da se primjenom odredaba čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, te odredbi čl. 322. ZOO-a naloži tuženiku isplata iznosa od 2.207,47 € sa zakonskom zateznom kamatom, da se utvrdi ništetnom i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o kreditu u čl.11.3., naloži isplata iznosa od 202,47 € sa zakonskom zateznom kamatom, te naknada troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu kao neosnovanom u cijelosti kako u osnovi tako i u visini, te je predložio iste odbiti uz naknadu troškova. Smatra da tužitelju nisu Ugovorom o kreditu broj 9012080900 koji je zaključen 9.11.2006. povrijeđena prava kao potrošača niti je isti dokazao da bi bio potrošač, a sve jer tuženik nije koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na valutu uz koju je vezana glavnica - švicarski franak, a prilikom potpisivanja ugovora i trajanja ugovornog odnosa nije postojala zavaravajuća poslovna praksa od strane tuženika, dok je ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu dopušten ugovorni element, a potraživanja tužitelja su u zastari. Vezano za odredbu čl.11.3 Ugovora o kreditu naveo je da se ne radi o nejasnoj i nerazumljivoj odredbi, a naknada je točno određena i jasna te je određeno na što se odnosi, a plaćena je prilikom isplate kredita odnosno 14.11.2006., te je danom pokretanja tužbe 2023. to potraživanje u zastari. Do prekida zastare nije došlo jer se nisu ispunile pretpostavke određene zakonom za prekid zastare, a kolektivna presuda „potrošač“ se ne odnosi na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, te na osiguranje kredita, za koji dio se također ističe i prigovor pomanjkanja pasivne legitimacije ako je i ta naknada predmetom postupka, s obzirom da tužitelj naknadu naziva – ulazna naknada, svakako se radi o zastarjelim potraživanjima. Tuženik navodi da ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Naglasio je da je Ugovor o kreditu broj 9012080900 koji je zaključen 9.11.2006. u potpunosti konzumiran i isplaćen odnosno zatvoren čime je Ugovor o kreditu prestao otplatom kredita , te da je ugovorni odnos utužen u ovom predmetu okončan i to prije pokretanja kolektivnog spora pa ne postoji povreda koju je potrebno otkloniti, a presuđenja iz predmeta „Potrošač“ odnose se na ugovorne odnose u kojima još postoji ugovorni odnos i povreda istoga, pa je neosnovano pozivanje na utvrđenja iz predmeta „Potrošač“. Usprotivio se izvođenju dokaza financijskim vještačenjem na način kako to predlaže tužitelj jer tužitelj nije ugovorio kredit u kunama. U bitnome je istaknuo da je u konkretnom slučaju došlo do zatvaranja obveze, odnosno ispunjenja ugovora o kreditu u cijelosti pa se ništetnost više ne može isticati. Zaključno je istaknuo da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan jer je valutna klauzula zakonom dopuštena i jasno određena pravna kategorija koja je utemeljena na kogentnoj normi i ne može biti proglašena ništetnom kako to tužitelj zaključuje, niti konkretni pravni posao može biti ništetan samo zbog toga što je ugovorena valutna klauzula, a niti može biti proglašena ništetnom neka od odredbi ugovora zbog ugovaranja valutne klauzule, jer je volja ugovornih strana jasno i nesumnjivo određena ugovorom o kreditu te nema zakonske osnove da se ista tumači, jer je ugovor o kreditu solemniziran kod javnog bilježnika, te isti predstavlja javnu ispravu čiju istinitost nije dopušteno parničnim postupkom utvrđivati drugačije no kako glasi i kako u ispravi jasno i istinito stoji, jer je ista, kao i presuda zakon među strankama, jer tužitelj nije dokazao da je bio potrošač, jer nema stjecanja bez osnove, te je tužitelj ostvario određene koristi, jer su protekli svi rokovi koji određuju zastaru, te se radi o zastarjelim potraživanjima, jer nema ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, jer se nisu ispunile pretpostavke za postavljanje deklaratornog tužbenog zahtjeva, niti kondemnatornog i predložio je odbiti tužbeni zahtjev uz nalog tužitelju da mu naknadi parnične troškove.

3. Podneskom od 28. travnja 2023. tužitelj se očitovao na odgovor na tužbu. Naveo je da je njegov status potrošača vidljiv iz ugovora o kreditu koji je sklopio s tuženikom, a u kojem nema nikakve naznake da bi primatelj kredita bio vlasnik obrta ili osnivač trgovačkog društva te da bi sredstva bila namijenjena obavljanju bilo kakve poslovne djelatnosti tužitelja te da su stoga navodi tuženika da nije dokazao da bi bio potrošač neutemeljeni, kao i ostali navodi iz odgovora na tužbu. . U odnosu na navode tuženika o nemogućnosti utvrđenja ništetnom ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu koji je otplaćen, napomenuo je da navedena činjenica nije od utjecaja i uputio na opdluku Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-877/18 te zaključke VSRH broj VSRH-Su-IV- 308/2020 od 05.11.2020. U odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev koji se odnosi na ništetnost ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi naveo je da nije dovedena u pitanje osnovanost tražbine te da zastara ne postoji s obzirom da tek traži deklaratorno utvrđenje ništetnosti ugovorenih odredaba o ulaznim i izlaznim naknadama, a temeljem pravnog shvaćanja VSRH Su-IV-47/2020-2 od 30.01.2020.

4. Tuženik je u podnesku od 23. svibnja 2023. dopunio navode iz odgovora na tužbu i navodeći da opreza radi ističe prigovor radi prebijanja uz napomenu da osnova za isplatu nema. Napominje se da tuženik nije određeno postavio prigovor radi prebijanja, do zaključenja prethodnog postupka, a niti do zaključenja glavne rasprave.

5.Tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev u dijelu za isplatu podneskom od 11. ožujka 2026. (stranica 107-110 spisa) nakon izvedenog dokaza financijskim vještačenjem. Zatražio je isplatu iznosa od 2.189,31 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose preplate zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, te isplatu iznosa od 202,47 EUR koliko je platio tuženiku na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Dakle, tim podneskom je tužitelj smanjio za iznos 18,16 EUR dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na više plaćeno zbog ništetne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli. Tuženik se nije protivio tom djelomičnom povlačenju tužbe, odnosno smanjenju tužbenog zahtjeva. O konačno postavljenom tužbenom zahtjevu sud je odlučivao.

6. U dokaznom postupku sud je pročitao dokumentaciju u spisu i to Ugovor o kreditu broj: 9012080900 s potvrdom o solemnizaciji (stranice 9-15 spisa), Otplatnu tablicu sa prijenosom efektivne kamatne stope (stranice 16-17 spisa), pregled uplata po kreditu na dan 18.1.2023. (stranice 18-19 spisa), plan otplate (stranice 20-21 spisa). U dokaznom postupku je izveden i dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Nataliji Jambrečić, te je saslušan tužitelj u svrhu dokazivanja. Tuženik je tijekom postupka, odustao od dokaznog prijedloga da se sasluša KV.

7. Između stranaka nije bila sporna činjenica da su tuženik i tužitelj, kao korisnik kredita zaključili 9.11.2006. predmetni Ugovor o kreditu broj 9012080900. Naime, iz Ugovora o kreditu proizlazi da je tuženik odobrio tužitelju, kao korisniku kredita kredit u kunama koji odgovara protuvrijednosti 33.223,38 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita. Kredit je odobren za kupnju vozila. Nije bilo sporno da je čl.4. Ugovora o kreditu bilo ugovoreno da se na kredit u otplati korisnik kredita obvezuje platiti Banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila i koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,99% godišnje, te da se kamata obračunava u CHF i da je sadržana u anuitetima u dopijeva na naplatu zajedno s njim. Člankom 6.1. bilo je ugovoreno da je rok otplate kredita 60 mjeseci računajući od dana prijenosa kredita u otplatu. Člankom 6.2. bilo je ugovoreno da se kredit u iznosu od 33.223,38 CHF i kamata iz točke 4. Ugovora otplaćuju u 60 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio tog ugovora te da u slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. Ugovora, korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete te da će o izmijenjenom iznosu anuiteta Banka pismeno obavijestiti korisnika kredita i da su stranke suglasne da je obavijest Banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta te da se danom kad mu je obavijest dostavljena smatra dan kad je Banka putem pošte uputila korisniku kredita obavijest o tome na adresu iz ugovora ili na adresu koju je korisnik kredita pisano dostavio Banci. Člankom 6.3 ugovoreno je da prvi anuitet dospijeva na naplatu istekom mjesec dana od dana prijenosa kredita u otplatu a člankom 6.4. da anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno, zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu počev od dana dospijeća prvog anuiteta. Člankom 11.3 je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1% od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,10% sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila. Nije bilo sporno da je predmetni kredit otplaćen.

8. Sporno između stranaka je jesu li ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1% od iznosa kredita, je li utuženo potraživanje zastarjelo. Tuženik osporava tužitelju pravni interes za postavljanje deklaratorne tužbe, ali i kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva, s obzirom da je tužitelj otplatio predmetni kredit prije podnošenja tužbe, a osporio mu je i status potrošača. U bitnome tuženik je osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva i istaknuo prigovor zastare.

9. Na temelju provedenog dokaznog postupka, cijeneći svaki izvedeni dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, sud je ocijenio konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim.

10. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni kredit sklopio za kupnju automobila koji je koristio u privatne svrhe. Naime došao je u auto kuću Lončar, a već prije je čuo da oni mogu srediti kredit i tamo je rekao da bih kupio automobil na kredit. Oni su mu rekli da najviše surađuju sa PBZ i da je najpovoljnija kamata za kredit u CHF. U banci je raspravljao samo o visini kredita i o roku otplate kredita i vjerovao je da o ničemu drugom ne treba brinuti jer je došao u dobroj vjeri. Rekao je koliki kredit želi u EUR- ima, a oni su to preračunali u CHF i rekli mu da je najpovoljnija kamata za kredit u švicarcima. Ne zna za termin valuta utočišta, to je sada prvi puta čuo. Djelatnik banke mu nije rekao da preuzima rizik s uzimanjem valutne klauzule u CHF i nije mu objašnjeno kakva je naknada i za koje troškove se odnosi naknada za obradu kredita i za što bi se ta naknada plaćala. Javni bilježnik mu nije objašnjavao vezano za bilo koje ugovorne odredbe kredita. Početna rata je bila 2.862,00 kuna, a 4.050,00 kn završna rata. Na kraju je prijevremeno otplatio kredit da zatvori kredit, a za navedeno je posudio novac. Sam je otplaćivao kredit. Nije pitao banku za što mu je skinuta naknada od 1% i nije ni znao što je platio. Na upije li od 1994. do 2014. imao svoj obrt za samostalni cestovni promet odgovorio je da je imao i bavio se prijevozom. Obrt je bio na istoj adresi prebivališta no obrt mu nije bila jedina djelatnost, odnosno bio je i zaposlen. Taj auto nije koristio za obrt. Vozilo je koristio za osobne potrebe i radilo se o osobnom vozilu i kada je došao kupovati vozilo nije na bilo koji način spominjao da mu je to vozilo potrebno za obrt i kao kupac navodio sebe kao vlasnika obrta. Banci je donio samo listu iz INE u kojoj je bio zaposlen, a za obrt je imao kamion marke Mercedes do 10 tona.

11. Što se tiče iskaza tužitelja te povezujući ga sa sadržajem predmetnog ugovora o kreditu valja reći da sud iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor i u konačnici je sud zaključio da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, kao i da tuženik nije tužitelja u cijelosti informirao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, odnosno informirao ga o svim bitnim parametrima i rizicima vezanim za tu valutnu klauzulu. Također sud je prihvatio iskaz tužitelja u pravcu da nije pregovarao s tuženikom o spornim dijelovima odredbe čl. 11.3. Ugovora o kreditu kojim je obvezan platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 12% od iznosa kredita, kao i na što se uopće ta naknada odnosi. Isto tako na temelju iskaza tužitelja te povezujući ga sa sadržajem predmetnog Ugovora o kreditu sud je zaključio da je isti tužitelj sklopio kao potrošač u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03), odnosno da tuženik tužitelju neosnovano osporava status potrošača. Također, vezano za prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, sud je na temelju iskaza tužitelja isti ocijenio neosnovanim, uz naglasak da je tužitelj bio korisnik kredita, a kako to proizlazi iz Ugovora o kreditu.

12. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

13. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je donio presudu poslovni broj Pž- 6632/2017-10 14. lipnja 2018., na koju se tužitelj u tužbi poziva, kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su 8 banaka, između kojih je i tuženik, koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

14. Nadalje, valja reći i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio odluku poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

15. Odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, 46/07) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

16.Sukladno čl. 502.a ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Sukladno čl. 502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Upravo se na spomenuta utvrđenja tužitelj i poziva u ovoj tužbi i na njima djelomično temelji tužbeni zahtjev, odnosno točku I. tužbenog zahtjeva. U odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Ustavni sud RH obrazložio je razloge obvezujuće primjene tj. direktni učinak presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava (potrošača) propisan u članku 502.c ZPP (posebno u točki 19.2. i 19.3. obrazloženja navedene odluke), pri čemu se ističe da su odluke Ustavnog suda obvezatne za sve (članak 31. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, "Narodne novine" broj 99/99, 29/02 i 49/02) te se upućuje i na obrazloženje te odluke. S obzirom na nespornu činjenicu, koja je utvrđena i uvidom u predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 9. studenoga 2006. (dakle u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava), da je odredbama tog ugovora ugovorena valutna klauzula na način da je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti te otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti vezano uz valutu CHF, a upravo su takve ugovorne odredbe spomenutim presudama donesenim u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača utvrđene nepoštenima te stoga ništetnima, ovaj sud nalazi kako je istaknutim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

17. Odredbom čl. 7. st. 1. ZPP-a propisano je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, dok je odredbom čl. 219. st. 1. ZPP-a propisano da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili pobija navode i dokaze protivnika. Nadalje, odredbom čl. 221.a. ZPP-a propisano je da će sud ukoliko na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključiti primjenom pravila o teretu dokazivanja.

18. Analizom predmetnog ugovora o kreditu i iskaza tužitelja sud je zaključio da je isti unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj, slijedom čega je tuženik stekao bez osnove iznose koje je tužitelj platio u anuitetima zbog promjene tečaja CHF od onog na dan isplate (korištenja) kredita u utuženom razdoblju. Dakle, analizom predmetnog ugovora o kreditu sud je zaključio da je odredba o valutnoj klauzuli sadržajno izražena na identičan način kao i one koje su pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim.

19. Sukladno odredbi čl. 328. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, u daljnjem tekstu: ZOO)pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se, a tuženiku valja reći i da za kondemnatorni zahtjev ne treba dokazivati pravni interes. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, a zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Tužitelju je plaćanjem anuiteta u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja, tijekom vremena vraćanja kredita, nastala šteta, dok je tuženik s druge strane stekao nepripadnu korist na temelju ništetnih odredbi. Nadalje, što se tiče dijela tužbenog zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti dijela odredbe čl. 11.3. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja kredita ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1% od iznosa kredita, valja reći da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u vezi ove naknade za obradu kreditnog zahtjeva, kako to proizlazi i iz njegovog iskaza. Također, tuženik tužitelju nije na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasnio tu odredbu ugovora niti na što se ta naknada za obradu kreditnog zahtjeva odnosi, koji troškovi i usluge se podmiruju iz te naknade i slično, kao niti relaciju odnosa između iznosa te naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva, kao i zašto bi baš tužitelj kao potrošač trebao snositi tu naknadu. S time u vezi radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u obveznim odnosima, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. Prema stajalištu suda plaćanje jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % od iznosa kredita očito uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade za obradu kredita, tuženik, koji je sastavio predmetne ugovorne odredbe o naknadama i troškovima, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od iznosa kredita ugovorene visine naknade za obradu kreditnog zahtjeva što rezultira time da je sporna ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Slijedom navedenog sud utvrđuje kako se i ovdje radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, koja je time sukladno čl. 87. st. 3. Zakona o zaštiti potrošača i ništetna. Slijedom navedenog sud je ocijenio osnovanim i ovaj dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 11.3. Ugovora o kreditu.

20. U postupku je izveden dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Nataliji Jambrečić na okolnost utvrđenja koliko je tužitelj platio više tuženiku u EUR zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita i to tijekom cijelog perioda otplate kredita, kao i koliko je tuženik naplatio tužitelju na ime troškova obrade kredita.

21. Iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Natalije Jambrečić proizlazi da je u izradi nalaza i mišljenja koristila dokumentaciju u spisu iz koje proizlazi da je iznos kredita bio 33.223,38 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste kreditora važećem na dan isplate kredita, redovna kamatna stopa iznosila je 4,99% godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom kreditora, a način otplate je bio 60 jednakih mjesečnih anuiteta. U nalazu i mišljenju utvrđeno je da uvidom u specifikaciju uplata kredit je isplaćen na dan 14.11.2006. po tečaju koji je iznosio 4,591790 kn za 1 CHF, a isplaćeni iznos kredita u kunama je iznosio 152.554,78 kn. Prvi anuitet dospio je na naplatu 31.12.2006., a svaki idući u razmaku od mjesec dana, sa zadnjim danom u mjesecu, te je kredit otplaćen. Vještakinja je u nalazu prikazala i promjena kamatnih stopa, odnosno navela je da je kamatna stopa od 31.12.2006. do 31.7.2007. iznosila 4,99%, a iznos anuiteta 626,81 CHF (tečaj 4,591790 = 2.878,18 kn), za razdoblje od 31.8.2007. do 31.1.2008. kamata je iznosila 5,99% a iznos anuiteta 640,80 CHF (tečaj 4,591790 = 2.939,66 kn), te za razdoblje od 29.2.2008. do 30.11.2011. kamata je iznosila 7,45%, a iznos anuiteta 657,88 CHF ( tečaj 4,591790 = 3.020,85 kn). Nadalje, iz nalaza i mišljenja vještakinje proizlazi da je zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj na dan isplate kredita tijekom cijelog perioda otplate kredita više plaćeno 2.189,31 EUR te je iznos preplate specificirala po mjesecima. Vještakinja je uzela u obzir i negativne tečajne razlike. Stalna sudska vještakinja navela je da je naknada za obradu kredita obračunata i naplaćena 14.11.2006. u iznosu od 202,47 EUR., odnosno 1% 332,23 CHF, odnosno 1.525,53 kn (202,47 EUR).

22.Tužitelj je u podnesku od 11.3.2026. naveo da u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje te da je isti izrađen u skladu sa zadatkom suda, te da sređuje tužbeni zahtjev u skladu s nalazom. Tuženik je u podnesku od 13.4.2026. naveo da prigovara nalazu i mišljenju vještaka, s obzirom da isti nije izrađen sukladno pravilima struke i dokumentaciji u spisu. Naveo je da je vještačenje temeljeno na stvaranju kreiranog, a ne ugovorenog kreditnog odnosa, koji ne proizlazi iz materijalnih dokaza u spisu i koji nije bio dogovoren među strankama. Naveo je da tužitelj nije niti mogao u vrijeme zaključenja ugovora odabrati kredit u HRK sa fiksnom kamatnom stopom, jer takav proizvod u vrijeme ugovaranja kredita u banci nije postojao, niti su ga stranke tako ugovorile, a radi se o slobodnom ugovornom odnosu. Naveo je da tužitelj ne može potraživati iznose kao da je tada ugovorio kredit u kunama i u bitnom je predložio da se vještak očituje na okolnosti svih uvjeta koji su važili za kunske kredite u vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu, te da primjeni te objektivne kriterije, odnosno napravi usporedbu s kunskim kreditom. Postavio je i pitanje je li prilikom izračuna visine s osnove promjene valute isključio utjecaj promjene kamatne stope.

23. Vještakinja se očitovala na podnesak tuženika i u bitnom je navela da je nalaz sačinjen u skladu sa zadatkom postavljenim od strane suda, da je iz izračuna isključen utjecaj promjene kamatne stope i da je metodologija (način izračuna) detaljno opisana u točki c.4.) nalaza te da se na prigovore pravne naravi ne može očitovati.

24. Vještakinja je usmeno obrazložila svoj nalaz i mišljenje na glavnoj raspravi održanoj 22.4.2026. i ponovila da je nalaz sačinjen u skladu sa zadatkom postavljenim od strane suda te da je iz izračuna isključen utjecaj promjene kamatne stope i u zaključku nalaza je prezentirano više plaćeno samo po osnovi promjene tečaja CHF. Dodatno je navela da su kod izračuna u obzir uzete i negativne tečajne razlike.

25. Ocjenjujući nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje Natalije Jambrečić valja reći da je sud isti prihvatio u cijelosti kao objektivan, argumentiran i izrađen u skladu s pravilima struke i zadatkom koji joj je odredio sud. Pritom valja naglasiti da je iz detaljne analize nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Natalije Jambrečić proizlazi i da je ista uzela u obzir i negativne tečajne razlike. Vezano za prigovore tuženika, valja reći da se vještakinja na iste očitovala, a i sud je ocijenio da se u bitnome prigovori tuženika odnose na zadatak vještačenja, a zadatak je odredio sud. Također valja ponoviti da tuženik određeno nije postavio prigovor prijeboja, odnosno nije određeno naveo koju tražbinu stavlja u prijeboj, a također se ponovno naglašava da je vještakinja uzela u obzir prilikom izrade nalaza i mišljenja tzv. negativne tečajne razlike.

26. Neosnovan je i istaknuti prigovor zastare tuženika. Naime, opći zastarni rok sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a iznosi pet godina. Kako se tužitelj poziva na spomenutu presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018., a imajući u vidu da je tužba u ovom predmetu podnesena 6.4.2023., to je evidentno da nije protekao rok zastare od pet godina u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na više plaćeno zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Što se tiče prigovora zastare u pogledu potraživanja preplate po osnovi ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva(članak 11.3. Ugovora o kreditu), i u tom dijelu upućuje se na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022., kojim su objedinjena i ranije zauzeta pravna shvaćanja o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi, pa tako i pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora (zahtjev iz čl. 323. st. 1. ZOO-a) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je tek ovom presudom utvrđena ništetnost ovdje sporne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, to, prema iznesenom pravnom shvaćanju, zastara za ovaj restitucijski zahtjev iz čl. 323. st. 1. ZOO tek počinje teći od dana pravomoćnosti ove sudske odluke, pa je i u tom dijelu tuženikov prigovor zastare neosnovan.

27. Kako je, dakle, sud utvrdio osnovu tužbenog zahtjeva radi isplate s osnova ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, na temelju provedenog vještačenja ocijenio je u cijelosti osnovanim i konačno precizirani tužbeni zahtjev u dijelu za isplatu iznosa od 2.189,31 EUR, koliko je tužitelj platio više tuženiku po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli , kao i iznosa od 202,47 EUR, koliko je tuženik naplatio tužitelju 14.11.2006. na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Zakonske zatezne kamate tužitelju su dosuđene, po njegovom zahtjevu, od datuma preplate svakog pojedinog preplaćenog novčanog iznosa, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještakinje, i to sukladno odredbi članka 1115. ZOO, budući da je banka stekla određenu korist na temelju ništetnih odredbi koje je sama banka inicirala stavljanjem istih u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja tužitelja kao protivne ugovorne strane na njihov sadržaj, zbog čega sud smatra tuženika nesavjesnim stjecateljem te je istoga sukladno citiranoj zakonskoj odredbi i obvezao na plaćanje zakonskih zateznih kamata na način kako je to navedeno u izreci presude. Visina zakonske zatezne kamate temelji se na odredbi 29. st. 2 . ZOO-a za ostale odnose.

28. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154., 155. i 158. ZPP-a. Naime u konkretnom slučaju tužitelj je prvotno postavljeni tužbenim zahtjevom zahtijevao isplatu iznosa od 2.207,47 EUR i iznosa od 202,47 EUR. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja tužitelj je djelomično povukao tužbu, s obzirom da je zatražio isplatu iznosa od 2.189,31 EUR i iznosa od 202,47 EUR. Tužitelj je s konačno postavljenim tužbenim zahtjevom uspio u cijelosti, a razmatrajući prvotno postavljeni tužbeni zahtjev sud je ocijenio da tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu prvotno postavljenog tužbenog zahtjeva, te je sud u konačnici ocijenio da je tuženik dužan nadoknaditi sve troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice tužitelju(čl. 154. st. 5. ZPP-a). Kao potrebne troškove za vođenje parnice sud je priznao tužitelju troškove koji se odnose na troškove zastupanja po punomoćnici odvjetnici i to za sastav tužbe 250,00 EUR, sukladno tbr. 7.t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 dalje: Tarifa), u vezi s Tbr.46 i 54. Tarife. Sud je tužitelju priznao i trošak sastava obrazloženih podnesaka kojima se tužitelj očitovao na odgovor na tužbu i na nalaz i mišljenje vještaka od 30.4.2023. i 11.3.2026. u visini od 250,00 EUR, za svaki, sukladno tbr.8.t.1. Tarife, u vezi s tbr. 46. i 54. Tarife. Za zastupanje na ročištima održanim 12.10.2023., 2.4.2024., 22.4.2026. i 22.5.2026. tužitelju je priznat trošak u visini od 250,00 EUR, za svako, sukladno tbr.9.t.1. Tarife, u vezi s tbr. 46. i 54. Tarife. Dakle, za zastupanje po punomoćnici odvjetnici tužitelju je priznato ukupno 1.750,00 EUR. Tužitelju je priznat i trošak plaćenog predujma za vještačenje u iznosu od 300,00 EUR, uz napomenu da je tužitelj kao potrošač oslobođen od plaćanja pristojbe na presudu. Priznat mu je i trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u zatraženom iznosu od 34,24 EUR. Dakle, zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka je ocijenjen osnovanim za iznos od 2.084,24 EUR, te je tuženik dužan parnične troškove u tom iznosu nadoknaditi tužitelju sa zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja ( čl.151.st.3. ZPP-a.).

29. Slijedom svega navedenoga, odlučeno je kao u izreci.

U Varaždinu 6. srpnja 2026.

Sutkinja

Melita Šmentanec-Klarić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana izjaviti žalbu, a koji rok se računa: od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila ili od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi pisanim putem ovome sudu u 3 primjerka, odnosno sukladno odredbi čl. 106.a. st. 5. ZPP-a, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćnici Andreji Fosin, odvjetnici u Varaždinu

2. Tuženiku po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici u Zagrebu