REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-4562/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Radovan Raduka, u pravnoj stvari tužitelja PREDUZEĆE ZA UNUTRAŠNJU I SPOLJNU TRGOVINU PROIZVODNJU POLJOPRIVREDU I SAOBRAĆAJ TODOROVIĆ COMPANY d.o.o., OIB 90146904001, Republika Srbija, Lozovik, JNA 110, kojeg zastupa punomoćnica Vlatka Vedriš, odvjetnica u Zagrebu, Ozaljska 136, protiv tuženika MEDINA GELUS d.o.o., OIB 27252437988, Poreč, Radmani 28, kojeg zastupa punomoćnik Darko Graf, odvjetnik u Zagrebu, Zagrebačka cesta 50, radi isplate, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj Povrv-34/2023-66 od 18. srpnja 2025., 6. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj Povrv-34/2023-66 od 18. srpnja 2025. u točkama I. i II. izreke.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je pobijanim dijelom presude presudio:

„I. Odbija se tužbeni zahtjev pa se ukida platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi vršitelja dužnosti javnog bilježnika, sada javnog bilježnika, Marijana Paulišića iz Pazina, poslovni broj Ovrv-5100/2022, UPP/OS-Ovrv-422/2022 od 8. rujna 2022. koji glasi:

“Nalaže se ovršeniku MEDINA GELUS d. o. o., OIB: 27252437988, Radmani 28, 52440 Radmani, da ovrhovoditelju PREDUZEĆE ZA UNUTRAŠNJU I SPOLJNU

TRGOVINU PROIZVODNJU POLJOPRIVREDU I SAOBRAĆAJ TODOROV1Ć COMPANY DOO, LOZOVIK, OIB: 90146904001, JNA 110, 11317 LOZOVIK, Srbija:

- na temelju vjerodostojne isprave i to: račun, RAČUN broj 434/2022, namiri tražbinu u iznosu od 1.400,00 EUR uvećanu za zakonske zatezne kamate koje teku od 14.04.2022. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, na račun ovrhovoditelja RS35 3400 0000 1100 3738 47, država: Srbija, naziv banke:

ERSTE BANK AD, SWIFT: GIBARS22, u roku od osam dana od dana dostave rješenja o ovrsi,

- na temelju vjerodostojne isprave i to: račun, RAČUN broj 451/2022, namiri tražbinu u iznosu od 1.400,00 EUR uvećanu za zakonske zatezne kamate koje teku od 16.04.2022. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, na račun ovrhovoditelja RS35 3400 0000 1100 3738 47, država: Srbija, naziv banke:

ERSTE BANK AD, SWIFT: GIBARS22, u roku od osam dana od dana dostave rješenja o ovrsi, zajedno s odmjerenim troškovima postupka u iznosu od 1.437,50 HRK / 190,79 EUR uvećanim za zakonske zatezne kamate koje teku od dana donošenja rješenja o ovrsi pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, na račun RS35 3400 0000 1100 3738 47, država: Srbija, naziv banke: ERSTE BANK AD, SWIFT: GIBARS22, u roku od osam dana od dana dostave rješenja o ovrsi.“

II. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi trošak postupka u iznosu od 2.598,57 eura, u roku od 15 dana.“

2. U obrazloženju je, među ostalim, navedeno da po provedenom dokaznom postupku proizlazi da su stranke u tijeku 2021. i 2022. godine bile u obveznopravnom odnosu. Stranke su sklopile neformalni ugovor o prijevozu robe cestom. Tužitelj je za tuženika izvršio više prijevoza robe iz Republike Srbije u Republiku Italiju. Tuženik je 8. travnja 2022. izdao otpremnicu za robu koja je carinjena i puštena 9. travnja 2022. CROATIAŠPED d.d. je izvršilo carinjenje te robe po tužiteljevu računu 424/2022. Tužitelj je međutim za isti prijevoz nakon izdavanja računa 424/2022 iz svog knjigovodstvenog programa izvršio ispis računa za istu uslugu pod novim brojem i to 451/2022. Nadalje, utvrđeno je da je tuženik 11. travnja 2022. izdao otpremnicu za robu koja je carinjena i puštena 12. travnja 2022., a CROATIAŠPED d.d. je izvršilo carinjenje te robe po tužiteljevu računu 434/2022. Tuženik potom pri ispisu tog računa iz knjigovodstvenog programa nije za taj račun dodijelio drugi broj već ponovno broj 434/2022. Tuženik je svojoj poslovnoj banci dao međunarodni nalog za plaćanje na temelju kojega je sud utvrdio da je izdan nalog s datumom 21. travnja 2022., kojeg je tužitelj kao uplatu knjižio 26. travnja 2022. Zaključak je suda da se tuženik pri vršenju plaćanja pozvao na broj računa 424 (424/2022) i 434 (434/2022). Iako je tuženik prilikom vršenja plaćanja naznačio po kojim računima vrši uplatu tužitelj je po izvršenoj uplati zatvarao ispostavljene račune počevši od najstarijih te stoga nije knjižio uplatu po računu 424/2022, odnosno računu koji je u svom knjigovodstvenom programu zaveo pod brojem 451/2022, a isto tako nije knjižio uplatu po računu 434/2022. S obzirom na to da je u konkretnom slučaju prijevoz robe cestom izvršen iz Republike Srbije u Republiku Italiju u ovoj se pravnoj stvari imaju primijeniti odredbe Konvencije o ugovoru o međunarodnom prijevozu robe cestom („Službeni list FNRJ – Međunarodni ugovori“ broj 11/58.; u daljnjem tekstu – CMR Konvencija). Konvencija CMR ne sadrži odredbe koje bi se odnosile na red uračunavanja. O redu uračunavanja istovjetne su odredbe koje sadrži članak 171. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21., 114/22., 156/22, 145/23., 155/23.; dalje: ZOO) i članak 312. Zakona o obligacionim odnosima („Sl. list SFRJ“ broj: 29/78, 39/85, 45/89 – US, 57/89, „Sl. list SRJ“, br. 31/93, 23/99, „Sl. glasnik RS“, broj 18/20), a koje u stavku 1. i 2. tih članaka propisuju da kad između istih osoba postoji više istorodnih obveza, pa ono što dužnik ispuni nije dovoljno da bi se mogle namiriti sve, onda će se, ako o tome ne postoji sporazum vjerovnika i dužnika, uračunavanje obaviti onim redom koji odredi dužnik najkasnije prilikom ispunjenja. Kad nema dužnikove izjave o uračunavanju, obveze se namiruju redom kako je koja dospjela za ispunjenje. Tuženik je u konkretnom slučaju prilikom ispunjenja obveze vršenjem uplate iznosa od 5.720,00 eura odredio da se tom uplatom, između ostalog, vrši ispunjenje obveze po računima 424/2022 i 434/2022. Tužitelj je pokrenuo postupak radi prisilne naplate po računu 451/2022 u odnosu na koji je utvrđeno da je za uslugu prijevoza robe preuzete za prijevoz 8. travnja 2022. tužitelj prvotno iz Excel programa izdao račun 424/2022, a koji je potom iz knjigovodstvenog programa izdan pod brojem 451/2022. Tuženik je u tijeku postupka dokazao da je izvršio plaćanje po računu 424/2022 koji se odnosi na uslugu prijevoza koja je predmet utuženog računa 451/2022 slijedom čega proizlazi neosnovanim tužiteljevo potraživanje po računu 451/2022. Tuženik je dokazao da je izvršio i plaćanje po računu 434/2022 pa proizlazi neosnovanim i tužiteljevo potraživanje po tom računu. Valja naglasiti da iako je po provedenom vještačenju utvrđeno da tužitelj uredno evidentira postojanje potraživanja prema tuženiku u iznosu od 2.800,00 eura da tužbeni zahtjev koji glasi na taj iznos ne može biti prihvaćen, odnosno platni nalog održan na snazi jer se u postupku koji se provodi po prigovoru protiv platnog naloga izdanog na temelju vjerodostojnih isprava odlučuje o tomu je li osnovan zahtjev upravo u odnosu na potraživanja na temelju vjerodostojnih isprava koje su bile temelj za pokretanje ovršnog postupka pa se platni nalog ne može održati na snazi ako se u tijeku postupka utvrdi da tužitelj ima potraživanja prema tuženiku po kojoj drugoj/drugim vjerodostojnim ispravama istovjetnog iznosa.

3. Tužitelj u žalbi navodi kako je podnosi zbog svih zakonom predviđenih razloga. Sud je u izvođenju dokaza te njihovoj ocjeni u pobijanoj presudi samo selektivno prihvatio pojedine segmente iskaza saslušanih svjedoka te nalaza i mišljenja vještaka, te priloženih dokaza osobito u vidu e-mail korespondencije te potpune računovodstveno-knjigovodstvene dokumentacije, bez sveobuhvatnog sagledavanja istih dovođenjem u međusobnu vezu te njihove povezanosti, kao i što ih je ocijenio u suprotnosti s njihovim cjelokupnim sadržajem. U bitnome, iz izvedenih dokaza, posebno e-mail korespondencije te potpune računovodstveno knjigovodstvene dokumentacije, kao i iskaza saslušanih svjedoka te nalaza i mišljenja vještaka, proizlazi da su stranke u sporu bile u poslovnom odnosu kroz duži period vremena u kojem su se tuženiku izvršavale usluge prijevoza, za koje je tužitelj uredno i prema redoslijedu pružanja izdavao valjane račune i slao ih tuženiku, uz napomenu da bi mu izlazio ususret s ranijim izdavanjem radi olakšanja prekograničnih i carinskih situacija, no neovisno od toga da je taj poslovni odnos svakako trajao od studenog 2021. godine do travnja 2022. godine, da je tijekom istog razdoblja izvršen značajan broj od ukupno 27 usluga prijevoza i izdano računa, što su obje stranke evidentirale, kao i da iz nalaza i mišljenja vještaka, analizom razdoblja poslovnog odnosa od 1. siječnja 2022. do 28. listopada 2024., proizlazi da u konačnici doista postoji tužiteljevo potraživanje, odnosno tuženikov dug u ukupnom iznosu od 2.800,00 eura, a koji iznos odgovara točnom zbroju dvaju iznosa iz utuženih računa; međutim da u pogledu konkretnih utuženih dvaju računa stranke nemaju jedinstveno knjigovodstveno stanje zbog toga što nije bilo međusobnog usuglašavanja, te da je u tom slučaju tužitelj zatvarao svoja potraživanja prema redoslijedu dospijeća. Tužitelj po primitku prethodnih plaćanja tuženika nije primio tuženikovu ikakvu izričitu izjavu o uračunavanju obveza, niti najkasnije prilikom posljednjeg plaćanja, posebno glede utuženih računa. Stoga je tužitelj, kao i prema dotadašnjem uobičajenom međusobnom sporazumu stranaka, te bez postojanja ikakve posebne izjave tuženika, potraživanja zatvarao pristiglim isplatama prema redoslijedu njihova dospijeća, a nakon čega i dalje postoji otvoreno potraživanje po utuženim računima u ukupnom iznosu od 2.800,00 eura. Sud je sam bez jasnog i nedvojbenog utvrđenja te činjenice kroz dokazni postupak zaključio da bi automatizmom plaćanje po računu 424/2022 istovremeno bilo plaćanje po računu 451/2022. Izjava o određivanju reda uračunavanja obveze mora se priopćiti vjerovniku najkasnije prilikom ispunjenja. Posljedično počinjenim bitnim povredama u parničnom postupku, navedeno rezultira nepotpunim te pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem. Tužitelj ne dokazuje činjenicu je li najkasnije u trenutku prilikom tog plaćanja tužitelj doista imao ikakvo saznanje o spornom određivanju uračunavanja obveza i kojih konkretno obveza temeljem kojeg računa. Tužitelj ističe da je posljedično svemu gore navedenom došlo i do pogrešne primjene materijalnog prava, konkretno odredaba čl. 171. ZOO-a o redu uračunavanja. Tužitelj zaključno prigovara i odluci o troškovima u točki II. izreke pobijane presude budući da, uzimajući u obzir sve ranije izneseno, tužitelj smatra da je njegov tužbeni zahtjev osnovan te u slučaju da je odluka o glavnoj stvari bila pravilno donesena da bi uspio u sporu sa svojim tužbenim zahtjevom u cijelosti pa slijedom toga i s vlastitim zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka, dok bi tuženikov zahtjev za naknadom parničnog troška time bio odbijen u cijelosti. Traži naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 386,88 eura.

4. Tuženik nije odgovorio na žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredaba čl. 365. i čl. 467. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25; dalje: ZPP), u granicama dopuštenih razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

7. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 2.800,00 eura na ime naknade za prijevoz robe cestom, a koji iznos tužitelj potražuje na temelju računa broj 434/2022 od 11. travnja 2022. i 451/2022 od 13. travnja 2022.

8. U ovom predmetu radi se stoga o sporu male vrijednosti (čl. 502. st. 1. ZPP-a). Presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ovoga Zakona, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. t. 3. ovoga Zakona. U postupku u povodu žalbe u sporovima male vrijednosti ne primjenjuju se odredbe čl. 370. ovoga Zakona (čl. 467. st. 1. i 2. ZPP-a).

9. S obzirom na to da se tužitelj tijekom ovoga postupka pa tako i u žalbi poziva na ZOO (što uostalom tijekom postupka čini i tuženik) proizlazi da u konkretnom slučaju treba primijeniti hrvatsko pravo. No, kako je to i prvostupanjski sud pravilno naveo u obrazloženju pobijane presude, ZOO i srpski Zakon o obligacionim odnosima su u ovdje mjerodavnom dijelu u potpunom suglasju.

10. Tako ovdje mjerodavne odredbe čl. 171. st. 1. i 2. ZOO-a glase: „(1) Kad između istih osoba postoji više istorodnih obveza, pa ono što dužnik ispuni nije dovoljno da bi se mogle namiriti sve, onda će se, ako o tome ne postoji sporazum vjerovnika i dužnika, uračunavanje obaviti onim redom koji odredi dužnik najkasnije prilikom ispunjenja.

(2) Kad nema dužnikove izjave o uračunavanju, obveze se namiruju redom kako je koja dospjela za ispunjenje.“

11. Tužitelj u pretežnom dijelu žalbe obrazlaže žalbeni razlog pogrešnog i nepotpunog utvrđenog činjeničnog stanja, dijelom i žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. (u vezi s čl. 7. i čl. 8.) ZPP -a, a koje žalbene razloge ne može s uspjehom isticati u ovom sporu male vrijednosti, a niti ih stoga ovaj sud može ispitati. Ovaj sud, s tim u vezi, prvenstveno može ispitati proturječe li razlozi presude stanju spisa, a što također tužitelj tvrdi u žalbi da je ovdje slučaj. Također valja ispitati i je li prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo.

12. Neosnovano tužitelj u žalbi smatra kako činjenica da su stranke prethodne obveze tuženika uračunavale primjenom čl. 171. st. 2. ZOO -a znači da su postigle sporazum u smislu odredbe čl. 171. st. 1. ZOO-a i za ovdje utužene račune, kao što neosnovano smatra i da je prvostupanjski sud morao utvrđivati je li i kada žalitelj saznao da je tuženik odredio da je nespornom uplatom od 21. travnja 2022. platio i ovdje utužene račune.

13. Naime, iz naloga za plaćanje od 21. travnja 2022. nedvojbeno proizlazi da je tuženik ukupnim iznosom od 5.720,00 eura platio račune 2299 (26 F), 360 (32 F), 424 (36 F), 434 (28 F)“, pa je tuženik kao dužnik nedvojbeno u skladu s odredbom čl. 171. st. 1. ZOO-a najkasnije prilikom ispunjenja odredio koje obveze plaća tim iznosom. Štoviše, upravo suprotno žaliteljevim navodima, iz e-mail prepiske stranaka, i to e-poruke tuženikovog punomoćnika od 4. srpnja 2022. (list 181. spisa) koju je stoga tužiteljeva punomoćnica zaprimila prije podnošenja predmetnog prijedloga za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave od 25. srpnja 2022., jasno proizlazi da je tuženik tada naglasio da su ovdje utuženi računi plaćeni 21. travnja 2022. i u privitku e-poruke priložio navedeni nalog za plaćanje (potvrdu o provedenoj transakciji, kako to tuženik tamo naziva).

14. Zbog svega navedenog, neosnovan je tužiteljev žalbeni navod da „nije primio tuženikovu ikakvu izričitu izjavu o uračunavanju obveza, niti najkasnije prilikom posljednjeg plaćanja, posebno glede utuženih računa“.

15. Neosnovan je i žaliteljev navod da je prvostupanjski sud sam, bez jasnog i nedvojbenog utvrđenja te činjenice kroz dokazni postupak, zaključio da bi automatizmom plaćanje po računu 424/2022 istovremeno bilo plaćanje po računu 451/2022. To iz razloga jer su, u sporno vrijeme, tužiteljevi zaposlenici iskazali da se radi o računima izdanima za istu uslugu prijevoza pa je tako svjedok AM koji je kod tužitelja do travnja 2022. vršio fakturiranje usluga prijevoza pa tako za tuženika za 27 uredno izvršenih prijevoza, iskazao „da je iz računa 424/22 (list 61. spisa) vidljivo da u njemu greškom nije naveo broj CMR-a i težinu pa je onda najvjerojatnije radi ispravka izdan račun 451/22“. Suglasno tome su, u bitnom, iskazali i ostala dva saslušana svjedoka – tužiteljeva zaposlenika. Dakle, ni u tom dijelu razlozi presude ne proturječe stanju spisa, već, upravo suprotno, imaju potvrdu u zapisnicima o danim iskazima.

16. Nevažan je za ocjenu pravilnosti pobijane presude, ali i nesporan, tužiteljev žalbeni navod da postoji dug tuženika prema njemu u iznosu od 2.800,00 eura. No, s tim u vezi je prvostupanjski sud pravilno u konačnici zaključio kako „iako je po provedenom vještačenju utvrđeno da tužitelj uredno evidentira postojanje potraživanja prema tuženiku u iznosu od 2.800,00 eura da tužbeni zahtjev koji glasi na taj iznos ne može biti prihvaćen, odnosno platni nalog održan na snazi jer se u postupku koji se provodi po prigovoru protiv platnog naloga izdanog na temelju vjerodostojnih isprava odlučuje o tomu je li osnovan zahtjev upravo u odnosu na potraživanja na temelju vjerodostojnih isprava koje su bile temelj za pokretanje ovršnog postupka pa se platni nalog ne može održati na snazi ako se u tijeku postupka utvrdi da tužitelj ima potraživanja prema tuženiku po kojoj drugoj/drugim vjerodostojnim ispravama istovjetnog iznosa“.

17. I konačno, tužitelj je s obzirom na sadržaj dijela odredbe čl. 446. st. 3. ZPP-a koji glasi: „smatrat će se da postoji pravni interes tužitelja za podnošenje tužbe za izdavanje platnog naloga (…) ako je tuženik prethodno osporio tražbinu sadržanu u vjerodostojnoj ispravi“, a što ovdje nesporno jest slučaj, mogao umjesto prijedloga za ovrhu podnijeti tužbu, pa tako i eventualno kumulirani zahtjev, čime bi izbjegao ovakav ishod spora zbog razloga iznijetih u prethodnoj točki ovoga obrazloženja.

18. Zato je, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a, odlučeno kao u izreci, s tim da tužitelj u žalbi ne osporava obrazloženo odluku o trošku.

Zagreb, 6. srpnja 2026.

Sudac

Radovan Raduka