Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička ulica 2, 52440 Poreč-Parenzo

Posl. br. P-758/2025-44

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo po sucu tog suda Sanji Oroz kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice EH, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Biljani Grozdanić Pilat, odvjetnici u Puli, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima OD Kožul & Petrinović, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 09. travnja 2026. u prisutnosti punomoćnice tužiteljice, 06. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 316-81/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od dana 16. lipnja 2005. godine, sklopljenog između tuženika ADDIKO BANK d.d. (OIB: 14036333877) Zagreb, Slavonska avenija 6, kao kreditora, i tužiteljice EH (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kao korisnice kredita te potvrđenog od strane javnog bilježnika Tanje Ferenc iz Poreča pod brojem: OU-830/05 i to:

- odredba članka 3. II. u dijelu koji glasi:

"Protuvrijednost mjesečnog anuiteta iznosi 443,94 CHF (slovima: četristočetrdesettrišvicarskihfranaka i 94/100), a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Adria-Bank d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, kako je to određeno važećom Odlukom o kamatnim stopama Banke, počevši od 31.07.2005. (tridesetprvogsrpnjadvijetisućepete) godine."

- odredba članka 6. u dijelu koji glasi:

"Ugovorne strane su suglasne da je Banka od 01.05.2006. (prvogsvibnjadvijelisućešeste) godine ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ovisno o skupini klijenta u kojoj pripada Korisnik kredita.

Banka je ovlaštena promijeniti kamatnu stopu i prije isteka navedenog roka ako se Korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe ovog Ugovora. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune.".

II. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

"2. Nalaže se tuženiku da tužiteljici po osnovi preplate kamata u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu isplati iznos 6.834,76 eura, u roku 15 dana.

3. Nalaže se tuženiku da tužiteljici po osnove preplate s osnova valutne klauzule u odnosu na početni tečaj, isplati ukupan iznos 6.156,57 eura, u roku 15 dana.

4. Nalaže se tuženiku da tužiteljici, po osnovi razlike nedospjelih glavnica u konverziji, isplati iznos od 4.271,13 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 30. rujna 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine do isplate, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

5. Nalaže se tuženiku da tužiteljici, po osnovi manjka utvrđenog u konverziji, isplati iznos od 1.376,75 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 30. rujna 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine do isplate, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana. "

III. Prihvaća se dio tužbenog zahtjeva koji glasi:

"2.2. Nalaže se tuženiku da tužiteljici, po osnovi preplate kamata u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu, isplati zakonske zatezne kamate koje teku kako slijedi:

- na iznos od 29,41 EUR počev od 26. lipnja 2006. godine,

- na iznos od 29,40 EUR počev od 30. lipnja 2006. godine,

- na iznos od 29,38 EUR počev od 31. srpnja 2006. godine,

- na iznos od 29,38 EUR počev od 31. kolovoza 2006. godine,

- na iznos od 29,37 EUR počev od 02. listopada 2006. godine,

- na iznos od 29,35 EUR počev od 31. listopada 2006. godine,

- na iznos od 29,34 EUR počev od 30. studenog 2006. godine,

- na iznos od 29,33 EUR počev od 02. siječnja 2007. godine,

- na iznos od 29,32 EUR počev od 31. siječnja 2007. godine,

- na iznos od 29,31 EUR počev od 28. veljače 2007. godine,

- na iznos od 29,29 EUR počev od 02. travnja 2007. godine,

- na iznos od 29,28 EUR počev od 30. travnja 2007. godine,

- na iznos od 29,27 EUR počev od 31. svibnja 2007. godine,

- na iznos od 29,26 EUR počev od 02. srpnja 2007. godine,

- na iznos od 29,24 EUR počev od 06. kolovoza 2007. godine,

- na iznos od 29,23 EUR počev od 06. rujna 2007. godine,

- na iznos od 48,07 EUR počev od 01. listopada 2007. godine,

- na iznos od 48,05 EUR počev od 02. studenog 2007. godine,

- na iznos od 48,03 EUR počev od 03. prosinca 2007. godine,

- na iznos od 48,00 EUR počev od 02. siječnja 2008. godine,

- na iznos od 47,99 EUR počev od 01. veljače 2008. godine,

- na iznos od 47,97 EUR počev od 29. veljače 2008. godine,

- na iznos od 94,21 EUR počev od 31. ožujka 2008. godine,

- na iznos od 94,19 EUR počev od 30. travnja 2008. godine,

- na iznos od 94,16 EUR počev od 02. lipnja 2008. godine,

- na iznos od 94,14 EUR počev od 30. lipnja 2008. godine,

- na iznos od 94,10 EUR počev od 31. srpnja 2008. godine,

- na iznos od 94,07 EUR počev od 01. rujna 2008. godine,

- na iznos od 94,05 EUR počev od 01. listopada 2008. godine,

- na iznos od 94,02 EUR počev od 31. listopada 2008. godine,

- na iznos od 93,99 EUR počev od 02. prosinca 2008. godine,

- na iznos od 103,66 EUR počev od 31. prosinca 2008. godine,

- na iznos od 103,63 EUR počev od 02. veljače 2009. godine,

- na iznos od 103,60 EUR počev od 02. ožujka 2009. godine,

- na iznos od 103,57 EUR počev od 31. ožujka 2009. godine,

- na iznos od 103,53 EUR počev od 30. travnja 2009. godine,

- na iznos od 103,49 EUR počev od 01. lipnja 2009. godine,

- na iznos od 103,46 EUR počev od 30. lipnja 2009. godine,

- na iznos od 103,42 EUR počev od 31. srpnja 2009. godine,

- na iznos od 103,39 EUR počev od 31. kolovoza 2009. godine,

- na iznos od 103,35 EUR počev od 30. rujna 2009. godine,

- na iznos od 103,31 EUR počev od 02. studenog 2009. godine,

- na iznos od 103,27 EUR počev od 30. studenog 2009. godine,

- na iznos od 103,23 EUR počev od 31. prosinca 2009. godine,

- na iznos od 103,19 EUR počev od 01. veljače 2010. godine,

- na iznos od 103,15 EUR počev od 01. ožujka 2010. godine,

- na iznos od 103,11 EUR počev od 31. ožujka 2010. godine,

- na iznos od 103,06 EUR počev od 30. travnja 2010. godine,

- na iznos od 103,02 EUR počev od 31. svibnja 2010. godine,

- na iznos od 102,97 EUR počev od 30. lipnja 2010. godine,

- na iznos od 102,93 EUR počev od 02. kolovoza 2010. godine,

- na iznos od 102,88 EUR počev od 31. kolovoza 2010. godine,

- na iznos od 102,83 EUR počev od 30. rujna 2010. godine,

- na iznos od 102,78 EUR počev od 02. studenog 2010. godine,

- na iznos od 102,73 EUR počev od 01. prosinca 2010. godine,

- na iznos od 91,49 EUR počev od 31. prosinca 2010. godine,

- na iznos od 91,44 EUR počev od 31. siječnja 2011. godine,

- na iznos od 91,39 EUR počev od 28. veljače 2011. godine,

- na iznos od 91,34 EUR počev od 31. ožujka 2011. godine,

- na iznos od 91,29 EUR počev od 30. travnja 2011. godine,

- na iznos od 91,23 EUR počev od 31. svibnja 2011. godine,

- na iznos od 91,18 EUR počev od 30. lipnja 2011. godine,

- na iznos od 91,12 EUR počev od 01. kolovoza 2011. godine,

- na iznos od 91,07 EUR počev od 31. kolovoza 2011. godine,

- na iznos od 91,01 EUR počev od 30. rujna 2011. godine,

- na iznos od 68,92 EUR počev od 31. listopada 2011. godine,

- na iznos od 68,86 EUR počev od 30. studenog 2011. godine,

- na iznos od 68,81 EUR počev od 31. prosinca 2011. godine,

- na iznos od 68,76 EUR počev od 31. siječnja 2012. godine,

- na iznos od 68,71 EUR počev od 29. veljače 2012. godine,

- na iznos od 68,65 EUR počev od 31. ožujka 2012. godine,

- na iznos od 68,60 EUR počev od 30. travnja 2012. godine,

- na iznos od 68,54 EUR počev od 31. svibnja 2012. godine,

- na iznos od 68,48 EUR počev od 30. lipnja 2012. godine,

- na iznos od 68,43 EUR počev od 31. srpnja 2012. godine,

- na iznos od 68,37 EUR počev od 31. kolovoza 2012. godine,

- na iznos od 68,31 EUR počev od 01. listopada 2012. godine,

- na iznos od 68,25 EUR počev od 31. listopada 2012. godine,

- na iznos od 68,19 EUR počev od 30. studenog 2012. godine,

- na iznos od 68,12 EUR počev od 31. prosinca 2012. godine,

- na iznos od 68,06 EUR počev od 31. siječnja 2013. godine,

- na iznos od 68,00 EUR počev od 28. veljače 2013. godine,

- na iznos od 67,94 EUR počev od 31. ožujka 2013. godine,

- na iznos od 67,87 EUR počev od 30. travnja 2013. godine,

- na iznos od 67,81 EUR počev od 31. svibnja 2013. godine,

- na iznos od 67,74 EUR počev od 01. srpnja 2013. godine,

- na iznos od 67,67 EUR počev od 31. srpnja 2013. godine,

- na iznos od 67,61 EUR počev od 31. kolovoza 2013. godine,

- na iznos od 67,54 EUR počev od 30. rujna 2013. godine,

- na iznos od 67,47 EUR počev od 31. listopada 2013. godine,

- na iznos od 67,40 EUR počev od 30. studenog 2013. godine,

- na iznos od 67,33 EUR počev od 31. prosinca 2013. godine, i to po kamatnoj stopi koja se određuje za razdoblje od 26. lipnja 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. pa do 30. rujna 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

2.3. Nalaže se tuženiku da tužiteljici, po osnovi preplate s osnova valutne klauzule u odnosu na početni tečaj, isplati zakonske zatezne kamate koje teku kako slijedi:

- na iznos od 0,64 EUR počev od 31. kolovoza 2005. godine,

- na iznos od 1,28 EUR počev od 30. rujna 2005. godine,

- na iznos od 1,31 EUR počev od 31. listopad 2005. godine,

- na iznos od 1,88 EUR počev od 30. studeni 2005. godine,

- na iznos od 0,02 EUR počev od 02. siječnja 2006. godine,

- na iznos od 7,44 EUR počev od 31. listopada 2008. godine,

- na iznos od 12,55 EUR počev od 31. prosinca 2008. godine,

- na iznos od 16,12 EUR počev od 02. veljače 2009. godine,

- na iznos od 17,74 EUR počev od 02. ožujka 2009. godine,

- na iznos od 13,29 EUR počev od 31. ožujka 2009. godine,

- na iznos od 14,14 EUR počev od 30. travnja 2009. godine,

- na iznos od 7,33 EUR počev od 01. lipnja 2009. godine,

- na iznos od 2,32 EUR počev od 30. lipnja 2009. godine,

- na iznos od 3,55 EUR počev od 31. srpnja 2009. godine,

- na iznos od 6,29 EUR počev od 31. kolovoza 2009. godine,

- na iznos od 6,07 EUR počev od 30. rujna 2009. godine,

- na iznos od 3,39 EUR počev od 02. studenog 2009. godine,

- na iznos od 8,40 EUR počev od 30. studenog 2009. godine,

- na iznos od 12,42 EUR počev od 31. prosinca 2009. godine,

- na iznos od 18,14 EUR počev od 01. veljače 2010. godine,

- na iznos od 16,83 EUR počev od 01. ožujka 2010. godine,

- na iznos od 24,59 EUR počev od 31. ožujka 2010. godine,

- na iznos od 23,11 EUR počev od 30. travnja 2010. godine,

- na iznos od 25,98 EUR počev od 31. svibnja 2010. godine,

- na iznos od 50,81 EUR počev od 30. lipnja 2010. godine,

- na iznos od 45,70 EUR počev od 02. kolovoza 2010. godine,

- na iznos od 61,31 EUR počev od 31. kolovoza 2010. godine,

- na iznos od 55,91 EUR počev od 30. rujna 2010. godine,

- na iznos od 47,24 EUR počev od 02. studenog 2010. godine,

- na iznos od 65,55 EUR počev od 01. prosinca 2010. godine,

- na iznos od 86,78 EUR počev od 31. prosinca 2010. godine,

- na iznos od 70,67 EUR počev od 31. siječnja 2011. godine,

- na iznos od 76,87 EUR počev od 28. veljače 2011. godine,

- na iznos od 69,68 EUR počev od 31. ožujka 2011. godine,

- na iznos od 70,99 EUR počev od 30. travnja 2011. godine,

- na iznos od 101,43 EUR počev od 31. svibnja 2011. godine,

- na iznos od 104,40 EUR počev od 30. lipnja 2011. godine,

- na iznos od 129,84 EUR počev od 01. kolovoza 2011. godine,

- na iznos od 116,77 EUR počev od 31. kolovoza 2011. godine,

- na iznos od 102,47 EUR počev od 30. rujna 2011. godine,

- na iznos od 96,36 EUR počev od 31. listopada 2011. godine,

- na iznos od 95,31 EUR počev od 30. studenog 2011. godine,

- na iznos od 101,82 EUR počev od 31. prosinca 2011. godine,

- na iznos od 107,50 EUR počev od 31. siječnja 2012. godine,

- na iznos od 108,26 EUR počev od 29. veljače 2012. godine,

- na iznos od 104,33 EUR počev od 31. ožujka 2012. godine,

- na iznos od 106,98 EUR počev od 30. travnja 2012. godine,

- na iznos od 108,80 EUR počev od 31. svibnja 2012. godine,

- na iznos od 105,75 EUR počev od 30. lipnja 2012. godine,

- na iznos od 106,55 EUR počev od 31. srpnja 2012. godine,

- na iznos od 104,26 EUR počev od 31. kolovoza 2012. godine,

- na iznos od 99,38 EUR počev od 01. listopada 2012. godine,

- na iznos od 104,65 EUR počev od 31. listopada 2012. godine,

- na iznos od 107,19 EUR počev od 30. studenog 2012. godine,

- na iznos od 105,34 EUR počev od 31. prosinca 2012. godine,

- na iznos od 95,40 EUR počev od 31. siječnja 2013. godine,

- na iznos od 103,85 EUR počev od 28. veljače 2013. godine,

- na iznos od 104,58 EUR počev od 31. ožujka 2013. godine,

- na iznos od 101,27 EUR počev od 30. travnja 2013. godine,

- na iznos od 90,97 EUR počev od 31. svibnja 2013. godine,

- na iznos od 90,71 EUR počev od 01. srpnja 2013. godine,

- na iznos od 93,24 EUR počev od 31. srpnja 2013. godine,

- na iznos od 97,30 EUR počev od 31. kolovoza 2013. godine,

- na iznos od 102,91 EUR počev od 30. rujna 2013. godine,

- na iznos od 100,01 EUR počev od 31. listopada 2013. godine,

- na iznos od 102,07 EUR počev od 30. studenog 2013. godine,

- na iznos od 104,39 EUR počev od 31. prosinca 2013. godine,

- na iznos od 86,45 EUR počev od 31. siječnja 2014. godine,

- na iznos od 88,95 EUR počev od 28. veljače 2014. godine,

- na iznos od 88,13 EUR počev od 31. ožujka 2014. godine,

- na iznos od 85,37 EUR počev od 30. travnja 2014. godine,

- na iznos od 84,48 EUR počev od 31. svibnja 2014. godine,

- na iznos od 84,88 EUR počev od 30. lipnja 2014. godine,

- na iznos od 88,02 EUR počev od 31. srpnja 2014. godine,

- na iznos od 90,66 EUR počev od 01. rujna 2014. godine,

- na iznos od 90,11 EUR počev od 30. rujna 2014. godine,

- na iznos od 92,40 EUR počev od 31. listopada 2014. godine,

- na iznos od 93,95 EUR počev od 01. prosinca 2014. godine,

- na iznos od 93,03 EUR počev od 31. prosinca 2014. godine,

- na iznos od 93,29 EUR počev od 31. siječnja 2015. godine,

- na iznos od 93,29 EUR počev od 28. veljače 2015. godine,

- na iznos od 93,29 EUR počev od 31. ožujka 2015. godine,

- na iznos od 93,29 EUR počev od 30. travnja 2015. godine,

- na iznos od 93,29 EUR počev od 31. svibnja 2015. godine,

- na iznos od 93,29 EUR počev od 30. lipnja 2015. godine,

- na iznos od 93,29 EUR počev od 31. srpnja 2015. godine,

- na iznos od 93,29 EUR počev od 31. kolovoza 2015. godine,

- na iznos od 93,29 EUR počev od 30. rujna 2015. godine, i to po kamatnoj stopi koja se određuje za razdoblje od 31. kolovoza 2005. do 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. pa do 30. rujna 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužiteljice da joj tuženik naknadi zakonske zatezne kamate koje na pojedine iznose navedene u točki III. 2.2. i III. 2.3. teku za razdoblje od 01. listopada 2015. do isplate, sve u roku 15 dana.

V. Svaka stranka snosi svoj trošak postupka.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi u tvrdi da su parnične stranke 16. lipnja 2005. sklopile Ugovor o kreditu, broj: 316-81/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini te da je isti potvrđen od strane javnog bilježnika Tanje Ferenc iz Poreča pod brojem: OU-830/05. Navedenim Ugovorom tuženik kao kreditor da je odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici, kao korisnici kredita, iznos 93.100.00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Odredbom čl. 2. Ugovora da je određeno da se kredit odobrava u valuti švicarski franak, a odredbom čl. 3. da tužiteljica otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 443,94 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za devize važećem na dan dospijeća, odnosno dan plaćanja. Odredbom čl. 3.1. Ugovora parnične stranke da su ugovorile kamatu od 3,99 % dekurzivno godišnje, a odredbom čl. 6. da je određeno da je tuženik ovlašten izvršiti promjenu kamatne stope sukladno vlastitoj Odluci o kamatnim stopama i „ovisno o skupini klijenata u kojoj pripada Korisnik kredita“. Rok otplate kredita da je ugovoren na razdoblje do 30. lipnja 2035., a ugovoren je za potrebe rješavanja stambenog pitanja, odnosno kupnje stana. Nakon sklapanja predmetnog Ugovora, tuženik da je promijenio tvrtku te umjesto dotadašnje HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., danas posluje pod tvrtkom ADDIKO BANK d.d. Dana 29. siječnja 2016. stranke da su sklopile Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 316-81/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, a koji je aneks potvrđen od strane javnog bilježnika Marije Hrvatin iz Poreča pod brojem: OV-409/16. Odredbama tog Aneksa stranke da su ugovorile konverziju kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, a koji je kredit ugovoren ranije opisanim Ugovorom, u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Ranije opisanim Ugovorom o kreditu parnične strane da su ugovorile promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u švicarskim francima, a koje su odredbe ništetne. Naime, točkom I. izreke presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. 43. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., da je potvrđena točka 8. izreke presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., a kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a u kojem je razdoblju sklopljen ugovor o kreditu iz ove tužbe, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovita kamatne stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je stoga ništetna. Pravni stav izražen u navedenoj presudi da ima obvezujući učinak za sve sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač, ovdje tužiteljica, a sve na temelju odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014, 110/2015), ranije čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 do 56/13). Imajući u vidu pravni stav izražen u navedenoj presudi, da je nesporno da su ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu koji su sklopile parnične stranke, a koje se ugovorne odredbe odnose na promjenjivu kamatnu stopu, neuočljive i nerazumljive jer promjena kamatne stope u cijelosti ovisi o tuženikovoj odluci. Ista da ne sadrži ni referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske da je u navedenoj presudi i rješenju istaknuo da ugovorna odredba koja promjenu kamatne stope čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača, ovdje tužiteljice. Tuženik da je jednostrano odredio tužiteljičinu obvezu u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, a tužiteljica nijednu tuženikovu odluku o promjeni da nije mogla predvidjeti, niti je pravilnost izračuna mogla provjeriti jer su nedostajali egzaktni kriteriji. Potonji da nisu niti ugovoreni, niti su tužiteljici ikad predočeni. Predmetne su ugovorne odredbe u ugovor uvedene i protivno načelu savjesnosti i poštenja jer je tuženik predložio sadržaj ugovora, a u fazi pregovora i sklapanja istih nije tužiteljici pružio dovoljno informacija za donošenja odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, niti ju je upozorio na povećani rizik koji donosi ugovaranje promjenjive kamatne stope, kao ni na uvjete pod kojima će jednostrano mijenjati ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu. Slijedom navedenog, ništetna da je odredba čl. 6.1. kojom je ugovoreno da je tuženik ovlašten izvršiti promjenu kamatne stope sukladno vlastitoj Odluci o kamatnim stopama. Ubrzo nakon sklapanja predmetnog Ugovora tuženik da je jednostranim odlukama povećavao kamatnu stopu tijekom cijelog razdoblja otplate. Zbog navedenog, kao i uslijed jačanja tečaja CHF u odnosu na nacionalnu valutu kunu, da je došlo do značajnog rasta anuiteta. Točkom 1. izreke presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., da je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., u dijelu u kojem je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 01. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese potrošača - korisnika kredita, uključujući i tužiteljicu, zaključujući ugovore o potrošačkom kreditiranju koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače, uključujući tužiteljicu, u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama čl. 81.. 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/13 i dr.), a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 do 133/09) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Pravni stav izražen u navedenoj presudi da ima obvezujući učinak za sve sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač, ovdje tužiteljica, a sve na temelju odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014. 110/2015), ranije čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 do 56/13). Parnične stranke da su predmetnim ugovorom ugovorile primjenu valutne klauzule u CHF. U fazi pregovora i sklapanja ugovora tužiteljici da je od strane tuženikovih zaposlenika predočeno da je riječ o za nju najboljoj opciji rješavanja stambenog pitanja. Tuženik u tom razdoblju da nije ni imao u ponudi kredite u kunama. Istovremeno tuženik da ju nije informirao o općem riziku vezanom za ugovaranje valutne klauzule, o činjenici da je rizik intervalutnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, o tome da je rast tečaja CHF gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Tužiteljica zbog navedenog da nije bila svjesna rizika kojim se izlaže sklapanjem predmetnog ugovora. Tužiteljica da nije utjecala, niti je uopće mogla utjecati na sadržaj ugovorne odredbe kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak, niti joj je u trenutku sklapanja ugovora s tuženikom bilo poznato postojanje rizika koji time preuzima. S druge strane, tuženiku da je svakako bilo poznato, a što proizlazi iz obrazloženja predmetne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako to čini u odnosu na euro te da je rast švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO-zone gotovo potpuno izvjestan. Također, tuženiku da je itekako bilo poznato (str. 59. presude VTS RH posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.) da je uz valutnu klauzulu u CHF vezan rizik "valute utočišta" koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, o čemu također nije obavijestio tužiteljicu. Kao tzv. „valuta utočišta“, CHF je sigurna za ulagače, uključujući tuženika, jer nema rizika smanjenja vrijednosti, ali postoji mogućnost njegovog povećanja. Upravo stoga da je krajnje nepovoljan za korisnike kredita čija je obveza vezana uz kretanje te valute, iako istovremeno ne ostvaruju primanja u toj valuti, već u kunskoj valuti. Time da je rizik CHF kao tzv. "valute utočišta" preuzela samo tužiteljica, ne znajući pritom za sav opisani rizik. Tuženik da je preuzeo samo opći rizik valutne klauzule, koji je u ovom slučaju bio neznatan, te je svoja potraživanja osigurao velikim brojem sredstava osiguranja – zasnivanjem založnog prava na nekretnini, policom osiguranja nekretnine vinkuliranom u tuženikovu korist, izjavama o zapljeni plaća tužiteljice i dva sudužnika, mjenicom bez protesta sa sporazumom i izjavom o obvezi tužiteljice i sudužnika na temelju mjenice te zadužnicama tužiteljice i oba sudužnika, sve bez odgovarajuće kompenzacije takvog rizika. Iz obrazloženja predmetne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske da jasno proizlazi da je tuženik bio svjestan da postoji rizik valutne klauzule u CHF s kojim su svi potrošači trebali biti upoznati da bi mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice sklopljenih ugovora i informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora o kreditu s ugovornom odredbom kojom je glavnica vezana uz valutu CHF. Tužiteljica da je dovedena u položaj „uzmi ili ostavi“, tj. bila je, radi rješavanja važne potrebe vlastite obitelji, prisiljena sklopiti predmetni tipski ugovor o kreditu, o čijem sadržaju nije bila u mogućnosti pregovarati. Ona da je, istovremeno, imala povjerenje u tuženika i njegove zaposlenike, nimalo ne sumnjajući da će ju sklapanje ugovora dovesti u nezavidnu financijsku situaciju. Slijedom navedenog, ništetna da je odredba Ugovora i to čl. 2. i čl. 3. kojima je ugovoreno da iznos kredita predstavlja kunska protuvrijednost 108.000,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, a koji se iznos tužiteljica obvezala otplatiti u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća. Po osnovi navedenih ništetnih ugovornih odredbi, tuženik da je bez osnove od tužiteljice primio znatan novčani iznos. Sklapanjem Aneksa Ugovoru od 27. siječnja 2016. tužiteljica da nije obeštećena po osnovi takvih ništetnih ugovornih odredbi. U cilju izračuna visine tužbenog zahtjeva po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, tužiteljica da je od tuženika zatražila dostavu početnog otplatnog plana, analitičke, tj. knjigovodstvene kartice predmetnog kredita, popis svih izvršenih uplata te podataka o visini kamatne stope tijekom cijelog razdoblja trajanja kredita. Do dana podnošenja tužbe tuženik da nije dostavio traženu dokumentaciju. Sasvim da je jasno da tuženik, s ciljem obeshrabrivanja i otežavanja ostvarivanja tužiteljičinog prava na isplatu, bezrazložno odbija dostavu dokumentacije koju joj je dužan dostaviti. Ukazuje na odredbu čl. 186. b. st. 3. Zakona o parničnom postupku te slijedom svega navedenog, predlaže da naslovni sud donese presudu kojom će se utvrditi ništetnim pojedine odredbe Ugovora o kreditu broj 316-81/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 16. lipnja 2005. kako je navedeno u točki I izreke presude, zatim kojom će se naložiti tuženiku da tužiteljici isplati iznos 50.000,00 kuna (6.636,14 eura) uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku na pojedinačne iznose, a koji će iznos tužiteljica u roku koji će odrediti sud precizirati nakon što tuženik dostavi isprave kako to tužiteljica navodi u tužbi.

2. U svom odgovoru na tužbu tuženik osporava osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare. Ističe da tužba nije razumljiva, odnosno da nije razumljiv činjenični i pravni osnov tužbe te uopće predmet raspravljanja. Naime, iz tužbe da proizlazi kako tužiteljica, kao predmet raspravljanja u ovom postupku navodi ništetnost pojedinih odredbi ugovora o kreditu kojeg je sklopila s tuženikom te vraćanje stečenog bez osnove, iako su strane ugovora o kreditu, navedene odredbe zamijenile drugima i to s retroaktivnim učinkom pa stoga sporne odredbe više niti ne egzistiraju, kao što su se i sporazumjele oko iznosa kojeg tužiteljica potražuje u ovom postupku. Drugim riječima, tužiteljica da je pravo čije ostvarenje traži u ovom postupku već ranije u cijelosti ostvarila pa joj se stoga osporava pravni interes za vođenjem ovog postupka. Dalje, tužiteljica i tuženik da su sklopili Aneks uz ugovor o kreditu kojim su konvertirali kredit, a sukladno za tuženika prisilnim odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015, dalje ZIDZPK). Spomenuti Zakon da predstavlja snažnu i izvanrednu intervenciju države kojom je prije svega uspostavljen ravnopravan odnos korisnika kredita denominiranih u CHF s onima čiji krediti su bili denominirani u EUR, uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana i kojim je zakonodavac cjelovito riješio pitanje restitucije potrošača. Navedenim ZIDZPK, u čl. 19.b, da je određeno načelo konverzije kredita koje određuje da se konverzija kredita denominiranog u CHF provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR. U tom smislu ističe i kako se za nepoštenu odredbu mora smatrati načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala, a što je ostvareno kroz primjenu ZIDZPK i sklapanje Aneksa uz ugovor o kreditu. ZIDZPK da je u pogledu presumirano nepoštenih i time ništetnih odredbi ugovora o kreditu, a čija ništetnost je predmetom raspravljanja u ovom postupku, naložio tuženiku, ali i ostalim bankama, ponuditi tužiteljici i ostalim potrošačima, konvertiranje istih u poštene i to s ex tunc učinkom. Stoga sve i da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF te o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, takva ništetnost da djeluje ex tunc i smatra se da iste nikada nije niti bilo, a strane ugovora o kreditu da su ju zamijenile dopuštenom odredbom o valutnoj klauzuli i uredili sve posljedice u smislu restitucije tužiteljice upravo tužiteljičinim prihvaćanjem Izračuna konverzije i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu. Stoga da se niti ne može raspravljati o ništetnosti odredba ugovora o kreditu za koje je prisilni propis presumirao ništetnost i naložio zamjenu istih dopuštenima kroz Aneks uz ugovor o kreditu, a koje radi navedenoga ne postoje. Naime, cilj utvrđivanja pojedinih odredbi ugovora o kreditu nepoštenima, i posljedično ništetnima, da je restitucija potrošača, ovdje tužiteljice, a upravo da je isto učinjeno ZIDZPK, prihvatom Izračuna konverzije od strane tužiteljice i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu, kojim se je upravo tužiteljica usuglasila s ukupnim iznosom kojeg je tuženiku uplatila po osnovi otplate kredita s valutnom klauzulom u CHF, a u kojem iznosu su uključeni i iznosi koje sada tužiteljica potražuje ovom tužbom (i radi povećanja kamatne stope i radi rasta tečaja CHF), te korištenjem tog iznosa za namirenje anuiteta po konvertiranom kreditu čija valutna klauzula (EUR) je dopuštena. Pritom, sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu, da nisu konvalidirane iz perspektive zakonodavca presumirano ništetne odredbe Ugovora o kreditu već su iste, sukladno prisilnom propisu, zamijenjene dopuštenima s retroaktivnim učinkom, ex tunc. Dodatno, tuženik naglašava kako je pored dopuštene valutne klauzule u EUR, Aneksom uz ugovor o kreditu ugovorena i kamatna stopa na način da je definiran parametar koji tuženik prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima, kvalitativno i kvantitativno da su razrađene uzročno-posljedične veze kretanja parametra i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i određeno je u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja). Uzevši u obzir navedeno, predlaže sudu pozvati tužiteljicu da odredi o ništetnosti kojih ugovornih odredaba se raspravlja i u kojem dijelu njezinog kondemnatornog zahtjeva ista nije restituirana prihvaćanjem Izračuna konverzije i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu. Kako je zakonodavac navedenim prisilnim propisom uredio način potpune restitucije potrošača, kao posljedicu presumirano ništetnih odredbi ugovora o kreditu (koje se odnose na valutnu klauzulu, a posredno i odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi), to da tužiteljica nema pravni interes za vođenjem ovog postupka. Naime, pravo koje tužiteljica traži ovom tužbom da je ista ostvarila kroz konverziju kredita na način da je suglasnošću volja ugovornih strana, kao posljedicu prisilnog propisa, sklopljen Aneks uz ugovor o kreditu, a koji po svojim učincima predstavlja res iudicatu u smislu ne postojanja procesnih pretpostavki za daljnje raspravljanje u ovom predmetu. Jer da je nejasno u čemu bi se sastojao pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti odredbe koja ne postoji, kao i tražiti povrat nečega, a koji povrat su ugovorne strane svojim sporazumom uredile na drugačiji i dopušten način. Također, i kondemnatorni zahtjev koji je predmetom raspravljanja u ovom postupku da je u potpunosti konzumiran prihvaćanjem Izračuna konverzije i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu. Naime, upravo iznos kojeg tužiteljica potražuje u ovom postupku da je tuženik uzeo u obzir prilikom izračuna konverzije i za taj iznos (kao i za sve iznose određene ZIDZPK, koje je tužiteljica uplatila radi namirenja anuiteta u CHF) umanjio obveze po konvertiranom kreditu u EUR. Sve navedeno kao posljedicu prisilnih odredbi ZIDZPK, a što je dodatno izraženo kroz volju ugovornih, ovdje parničnih, strana sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu. Kada bi tužiteljica uspjela sa svojim tužbenim zahtjevom na isplatu, upravo za taj iznos da bi nastao manjak kod konvertiranog kredita jer je za isti iznos tuženik umanjio obveze tužiteljice po konvertiranom kreditu, a pritom tuženik ne bi na raspolaganju imao sredstvo da ostvari povrat više priznatih uplata tužiteljice. Radi navedenoga tužiteljica da ne može tražiti povrat onoga što je uplatila do dana sklapanja Aneksa uz ugovor o kreditu. U tom smislu da je potrebno sagledati ne samo iznos preplate ili manjka na dan 30. rujna 2015., kao dan konverzije, nego i stanje glavnice izražene u HRK prije i poslije provedene konverzije. Sukladno navedenom, svi učinci presumirano nepoštenih ugovornih odredaba koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF i posredno na odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koji se odnose na ništetnost i restituciju potrošača, da su anulirani provedbom ZIDZPK od strane tuženika. Osim toga, ZIDZPK da je bio predmetom ocjene ustavnosti pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske koji je rješenjem broj: U-I-3685/2015. i dr. od 04. travnja 2017. (NN 39/2017) potvrdio sukladnost istoga s Ustavom Republike Hrvatske. Uz ostalo, u navedenom rješenju da se navodi kako se zakonodavac odlučio na ovakvu izvanrednu intervenciju s retroaktivnim učinkom i kako bi se smanjila opterećenost općinskih sudova radi postupaka koje su ili koje će pokrenuti potrošači. Kako je Ustavni sud Republike Hrvatske potvrdio suglasnost ZIDZPK s Ustavom Republike Hrvatske, kao sistemskog propisa kojim su obuhvaćeni svi potrošači korisnici kredita s valutnom klauzulom u CHF i kojim se konačno rješava pitanje problematike valutne klauzule u CHF, usvajanje tužbenog zahtjeva da bi značilo da se ZIDZPK, za koji Ustavni sud Republike Hrvatske utvrdio suglasnost s Ustavom, odnosio na nepostojeće potrošačke kredite i da je zakonodavac naložio bankama (pa time i tuženici) da ponudi konverziju kredita uz valutnu klauzulu u CHF iako istih nema jer je takva valutna klauzula ništetna, prema navodima tužiteljice. To da bi značilo da je zakonodavac donošenjem ZIDZPK naložio konverziju nečega što ne postoji, Ustavni sud Republike Hrvatske u postupku povodom prijedloga za ocjenu sukladnosti ZIDZPK s Ustavom Republike Hrvatske potvrdio ispravnost istoga, a na kraju tuženik trpi štetu jer pored toga što je tužiteljicu restituirao kroz konverziju to mora napraviti još jednom. Radi svega navedenoga, predmetom postupka da može biti samo ispravnost izračuna konverzije, odnosno postupanje tuženika u skladu s ZIDZPK. Dakle, jedini egzistentni odnos između parničnih strana da je onaj koji proizlazi iz Aneksa uz ugovor o kreditu. Tuženik ističe da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za podnošenje tužbe iz članka 186.b st. 3. Zakona o parničnom postupku iz razloga što tužiteljica, kao korisnik kredita, raspolaže svim podacima za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva. Slijedom navedenoga, predlaže se tužbeni zahtjev odbaciti radi nedostatka pravnog interesa, te obvezati tužiteljicu da naknadi tuženiku troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima.

2.1. U svom podnesku od 27. ožujka 2020. (str. 40-48) tuženik navodi, a vezano za navode tužiteljice da provedenom konverzijom nije obeštećena u cijelosti, premda o navedenom ne navodi određene razloge - kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Gos 1/2019-36 od 04. ožujka 2020. potvrdio da se u konkretnom slučaju ne primjenjuju pravila općeg obveznog prava o ništetnosti, te da je u prvom redu prisilni propis čl. 19.e Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje ZIDZPK) koji predstavlja posebno zakonsko uređenje i propisuje da u slučaju da korisnik kredita ne prihvati konverziju, odnosno ne sklopi sporazum - se otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima, a sukladno odredbama navedenog zakona, te da cit.: „taj sporazum bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske.“ Vezano za to, stav tuženika da je: - da su parnične stranke Aneksom uz Ugovor o kreditu broj 316-81/2005 od 29. siječnja 2016., kojim je provedena konverzija, ugovorile novu pravnu osnovu, na temelju koje su se sporazumjele pod kojim će uvjetima tuženik iskoristiti sve uplate koje je tužiteljica izvršila na temelju Ugovora o kreditu broj: 316- 81/2005; - da je ukupan novčani iznos koji je tužiteljica uplatila na temelju Ugovora o kreditu broj: 316-81/2005 tuženik iskoristio za zatvaranje obveza tužiteljice po konvertiranom kreditu u EUR (Aneksu uz Ugovor o kreditu), metodologijom koju je propisao sam zakonodavac, za tuženika prisilnim odredbama ZIDZPK, na koju je okolnost tuženik i predložio provođenje financijskog vještačenja; - da je tuženik višak raspodijelio kao preplatu, koju je onda koristio za namirenje budućih anuiteta (dospjelih nakon provođenja konverzije); - da je tražbina tužiteljice iz ovog postupka stoga sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu već ispunjena i to na način kako je sama tužiteljica slobodnom voljom pristala pa da s obzirom na navedeno tužiteljica u materijalnopravnom smislu niti nema pravni interes za vođenje ovog postupka obzirom da nema nikakve koristi kojoj se iz donesene presude može nadati. Dalje, tuženik upućuje na zaključak Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz rješenja od 04. ožujka 2020. broj: Gos 1/2019-36 kojim se navodi da se pravni interes ne bi mogao isključiti tek u slučaju cit. „onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona“. Argumentum a contrario, pravnog interesa nema ako je konverzija pravilno provedena. Sve da se teoretski i ne prihvati gore navedeni stav tuženika, podredno ističe kako nema pretpostavki na temelju kojih bi se ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli mogle utvrditi ništetnima budući da je postupanje tuženika u skladu s kogentnim zakonskim odredbama. Naime, u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kao i za vrijeme trajanja ugovorne obveze, tuženik da je u potpunosti postupao sukladno svim važećim kogentnim propisima, tako i sukladno važećem Zakonu o bankama. Naime, člankom 172. st. 2. navedenog zakona da je propisana obveza banaka učiniti dostupnim sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih strana. Također, čl. 173. da je propisana obveza banaka učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima, a bankama je ostavljena i mogućnost drugačijeg obavještavanja potrošača o svim relevantnim informacijama. Konačno, čl. 175. st. 2. da je određena obveza banaka obavijestiti potrošača o promjeni kamatne stope putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način, ukoliko je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Svih navedenih zakonskih obveza tuženik da se u potpunosti pridržavao. Tuženik da je postupao i sukladno Zakonu o kreditnim institucijama, te je od stupanja na snagu istog zakona, potrošače obavještavao o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene kamatne stope te im uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan, a sve sukladno čl. 308. st. 1. navedenog zakona. Ujedno, tuženik da je sukladno čl. 307. gore navedenog zakona izradio i javno, na svojim internetskim stranicama, 01. siječnja 2011. objavio „Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama HYPO ALPE-ADRIA- BANK d.d.“. Navedenom metodologijom da su jasno definirani parametri koji utječu na promjenjivost kamatnih stopa na kreditne proizvode tuženika. Parametri da se poimence odnose na referentnu kamatnu stopu, kreditni rizik države i fiksnu maržu. Metodologijom da je također jasno navedeno pojašnjenje svakog pojedinog parametra, datumi na koje tuženik utvrđuje promjene istih kao i informacija o načinu provjere vrijednosti svakog pojedinog parametra od strane potrošača, tužitelja. Tuženik da se u cijelosti pridržavao i odredaba Zakona o zaštiti potrošača. Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. da određuje u članku 59. obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, a koji treba obuhvaćati i „odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti“. Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. da mijenja gore navedenu odredbu, i to u čl. 74. utoliko što pored gore navedenog sadržaja, ugovor mora sadržavati i cit.: „U slučaju kada nije moguće izraziti efektivnu kamatnu stopu, pisani ugovor mora sadržavati odgovarajuću obavijest potrošaču koja mora sadržavati najmanje obavijest o nominalnoj godišnjoj kamatnoj stopi i troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se oni mogu izmijeniti.“ Predmetni Ugovor o kreditu da sadržava pretpostavke pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti. Tuženik da je u potpunosti poštovao sve odredbe prava zaštite potrošača, te iste nikako ne mogu imati za svrhu opravdavanje tužiteljičinog nesavjesnog postupanja na štetu tuženika. Niti stari niti novi Zakon o zaštiti potrošača da ne propisuje da je tuženik kao banka trebao imati egzaktne parametre, već pretpostavke, odnosno sukladno Zakonu o kreditnim institucijama uvjete, a što je tuženik i ispunio (kako je obrazloženo). Tuženik, dakle, sve do stupanja na snagu izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013., a koje su izmjene stupile na snagu 01. siječnja 2014. da nije imao zakonsku obvezu glede izmjene ili usklađivanja odredbi o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da uvede egzaktne parametre promjenjivosti kamatne stope. S tim u vezi tuženik ukazuje na mišljenje dr. sc. AH, dipl. iur., redovitog profesora Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Konačno, ugovorna odredba o kamatnoj stopi da je u potpunosti u skladu i s kogentnim odredbama Zakona o obveznim odnosima. Ugovorena kamatna stopa iz predmetnog Ugovora o kreditu da predstavlja dopuštenu i odredivu kamatnu stopu, sukladno čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima. Odredivost kamatne stope da se ogleda u tome da su postojale pretpostavke za određivanje iste, a da ni u kojem slučaju kamatna stopa nije mogla prijeći najvišu dopuštenu kamatnu stopu. Dakle, ugovaranjem promjenjive kamatne stope, tužiteljica da je nesumnjivo pristala na promjenjivost iste za koju je jasno određeno da se mijenja odlukom tuženika kao banke, a što je istoj pojašnjeno, te koja će se kretati u granicama zakonom dopuštene kamatne stope. Stoga da je ista i u skladu s kogentnim odredbama Zakona o obveznim odnosima. Slijedom navedenog, tuženik da je očigledno imao samo gore navedene zakonske obveze, a koje je sve poštovao, stoga mu se ne može na teret stavljati navodno ugovaranje ništetnih odredbi u Ugovoru o kreditu. Odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom sukladno odredbi iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, međutim o predmetnoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi da se jest pojedinačno pregovaralo, zbog čega se ne može raditi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača. Podredno, tuženik ističe kako je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi u Ugovoru o kreditu jasna, uočljiva i lako razumljiva, te stoga sukladno čl. 84. ZZP 2003. odnosno čl. 99. ZZP 2007., nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. Naime, niti sama tužiteljica ne čini spornim da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ne bi bila jasno naznačena ili uočljiva, dok o razumljivosti iste u konkretnom slučaju evidentno svjedoči činjenica da je tužiteljica Ugovor o kreditu potpisala, te da joj je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila pojašnjena od strane radnika tuženika, kreditnog referenta prilikom odobravanja Ugovora o kreditu. Radnik banke da je maksimalno odgovorno pristupio tužiteljici te ju ozbiljno i potpuno informirao o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i o parametrima koji utječu na visinu kamatne stope. Također, poslovna praksa tuženika da je prije sklapanja ugovora o kreditu s korisnikom kredita temeljito pročitati sve ugovorne odredbe i pojasniti smisao i posljedice ugovora. Osim samim potpisivanjem Ugovora, tužiteljici da je još jednom, prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu, javni bilježnik potvrdio da odredbe Ugovora o kreditu, pa tako i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, predstavljaju njegovu pravu volju i da prihvaća pravne posljedice koje iz takve odredbe proizlaze. Dakle, javni bilježnik da je provjerio ima li tužiteljica potrebnu poslovnu sposobnost da sklopi ovakav Ugovor o kreditu i može li razumjeti značenje njegovih pojedinih odredbi. Pored toga, tuženik ističe i kako je javni bilježnik prilikom solemnizacije sukladno čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu ugovornim stranama protumačio značenje svih ugovornih odredbi, objasnio im pravne posljedice koje iz Ugovora o kreditu za njih proizlaze, utvrdio kako su im iste jasne i razumljive te se uvjerio o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji za sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu navedenog sadržaja. Također, javni bilježnik da je prilikom solemnizacije na potvrdi naveo kako je sudionicima ovog pravnog posla ispravu pročitao i upozorio ih da potvrđena privatna isprava ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Sukladno čl. 3. Zakona o javnom bilježništvu i čl. 230. Zakona o parničnom postupku, javnobilježnički akt da ima dokaznu snagu javnih isprava, što znači da je sadržaj javne isprave istinit, odnosno da je istinito ono što se u njoj potvrđuje ili određuje. S obzirom na navedeno, sud uzima da sadržaj javne isprave odgovora pravoj volji stranaka sve dok onaj tko osporava istinitost javne isprave ne dokaže neistinitost javne isprave sukladno odredbama zakona. Predmetni Ugovor o kreditu ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta, stoga je protivno samom smislu solemnizacije utvrđivati ništetnost istog. Tako i Vrhovni sud RH, u odluci poslovni broj Rev 895/2003 od 09. veljače 2005. Navodi tužiteljice posve dovode u pitanje pravnu sigurnost pri sklapanju ugovora, ako niti solemnizacija ne bi proizvodila učinak u pravnom prometu, odnosno kada bi ista izgubila osnovni smisao. Citira i presudu VSRH Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. Pri tome ukazuje i na činjenicu da tužiteljica nije iskazala svoje dvojbe pri potpisivanju akta o solemnizaciji, dok tek naknadno navodi da istome odredbe Ugovora ipak nisu određene, a sve na štetu tuženika. Nadalje, i Hrvatska narodna banka kao regulatorno i nadzorno tijelo poslovanja kreditnih institucija u Republici Hrvatskoj, pa tako i tuženika, u svojem očitovanju navodi da banke potrošačima uobičajeno svoje kredite i depozitne proizvode nude uz administrativno promjenjivu kamatnu stopu – kamatnu stopu čija se visina mijenja po odluci uprave banke. Tuženik ističe da bi posljedica utvrđenja ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na način kako zahtijeva tužiteljica dovela do posljedica kao da je među ugovornim stranama ugovorena fiksna kamatna stopa, što nije bila volja ugovornih strana. Naime, prava volja ugovornih strana da je bila ugovaranje promjenjive kamatne stope, što je razvidno iz ugovorne odredbe u kojoj je na jasan, precizan i nedvosmislen način utvrđeno i ugovoreno da je tuženik ovlašten promijeniti kamatnu stopu sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika. Tužiteljica da je očito dobrovoljno pristala na zasnivanje navedenog ugovornog odnosa, odnosno na sklapanje Ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom, te ni u jednom trenutku da nije zatražila izmjenu niti jedne ugovorne odredbe, raskid ugovora ili refinanciranje kredita, a niti je prigovarala obavijestima o promjeni kamatne stope koje je tuženik slao tužiteljici u skladu sa zakonskim obvezama. Štoviše, tužiteljica da je konkludentno prihvaćala izmjene kamatne stope tijekom ugovornog razdoblja i to plaćanjem mjesečnih anuiteta bez ikakvih prigovora. Iz takvog postupanja tužiteljice proizlazi zaključak da joj je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila prihvatljiva i da je željela ostati u takvom ugovornom odnosu. U skladu sa svime iznesenim, tuženik u cijelosti osporava da bi odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora o kreditu bila ništetna, s obzirom na to da je ugovaranje promjenjive kamatne stope nesumnjivo odgovaralo stvarnoj volji ugovornih strana te je, suprotno navodima tužiteljice, predmetni Ugovor o kreditu sadržavao sve pretpostavke pod kojima se kamatna stopa mogla izmijeniti, odnosno tuženik je pri sklapanju istoga postupao sukladno svim važećim prisilnim propisima, a posljedično čemu činidba iz predmetnog Ugovora o kreditu zadovoljava sve kriterije poštenosti, dopuštenosti i odredivosti. U odnosu na navod tužiteljice da bi bila ništetna ugovorna odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, tuženik navodi da se sukladno odredbi iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Međutim o odredbi o valutnoj klauzuli da se jest pojedinačno pregovaralo, zbog čega se ne može raditi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača. Naime, kreditni referent (radnik tuženika) prilikom sklapanja Ugovora o kreditu tužiteljici da je objasnio značenje ugovaranja valutne klauzule, kao i ekonomske posljedice koje valutna klauzula može imati za tužiteljicu te joj je i javni bilježnik prilikom solemnizacije protumačio značenje svih ugovornih odredbi, objasnio joj pravne posljedice koje iz Ugovora o kreditu za nju proizlaze, utvrdio kako su joj iste jasne i razumljive te se uvjerio o njezinoj pravoj i ozbiljnoj volji za sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu navedenog sadržaja. Osim navedenog, sklapanje upravo Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF da je bio upravo izbor tužiteljice, jer je tuženik u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nudio i druge kreditne proizvode, npr. ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u EUR ili kunske kredite. Međutim, tužiteljica da se odlučila upravo za sklapanje Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. U slučaju da bi se utvrdilo da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, a što se osporava, tuženik ističe kako je za utvrđenje poštenosti/nepoštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF potrebno provesti test poštenja sporne ugovorne odredbe. Test poštenja da se sastoji od dva dijela koja moraju kumulativno biti zadovoljena da bi se neka ugovorna odredba proglasila nepoštenom. Prvi test sastoji se od procjene uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Drugi test, koji logički slijedi tek ako je prvi pozitivan, sastoji se od utvrđenja uzrokuje li takva ugovora odredba znatnu neravnotežu „suprotno načelu savjesnosti i poštenja“ (koje mora biti shvaćeno u smislu „uvjeta dobre vjere“ iz čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ koji se nužno ne poklapa u cijelosti sa sadržajem načela savjesnosti i poštenja iz čl. 4. Zakona o obveznim odnosima). Tek ako su oba pod- testa testa poštenja zadovoljena, određena ugovorna odredba da se može utvrditi nepoštenom i stoga ništetnom. U odnosu na prvi dio testa, tuženik ističe kako ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer tuženik u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF niti je mogao predvidjeti kretanje tečaja CHF. Nije životno niti pravno uvjerljivo tvrditi da odredba o valutnoj klauzuli sama po sebi može prouzročiti neravnotežu između ugovornih stranaka na štetu potrošača. Odredba o valutnoj klauzuli može dovesti do toga da novčana obveza u hrvatskoj kuni bude veća ili manja za dužnika, ovisno o kretanju tečaja hrvatske kune u odnosu na stranu valutu. Podjednako je moguće da tečaj kune u odnosu na CHF poraste ili padne, što znači da je postojala jednaka mogućnost da ukupna obveza tužiteljice u hrvatskim kunama bude veća ili manje od inicijalno predviđene obveze u kunama. Također je potrebno uzeti u obzir da nije bilo značajnijih fluktuacija CHF sve do 2009., iz čega proizlazi da tuženik, jednako kao ni tužiteljica, nije imao razumnog osnova predvidjeti značajniji porast CHF-a. S obzirom na navedeno, očito je kako niti tuženik, niti Hrvatska narodna banka, niti bilo tko drugi nisu mogli predvidjeti kretanje tečaja CHF, iz čega proizlazi kako je tuženik postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Na okolnost da tuženik nije mogao pouzdano procijeniti kretanje CHF tečaja tuženik dostavlja projekcije kretanja tečaja i kamatnih stopa koje su pripremljene na temelju istraživanja trećih strana (ING, Deutsche Bank, UBS, Morgan Stanley itd.). Također, na okolnost da tuženik nije mogao procijeniti kretanje CHF tečaja predlaže i saslušanje svjedoka, E ističe kako porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu. Procjena uzrokuje li odredba o valutnoj klauzuli značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača da je objektivna analiza koja se mora dogoditi obzirom na stanje kakvo je bilo u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Ovaj stav da je potvrdio i Sud Europske Unije u Presudi od **.**.2017. EHV i dr. protiv Banca Românească SA, C-186/16, u t. 3. odluke. Iz navedenog razloga ugovorna odredba o valutnoj klauzuli da ne može biti nepoštena budući da nije razumno očekivati od tuženika da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu niti je razumno zahtijevati od tuženika da isključivo on snosi valutni rizik. Ovo shvaćanje da je potvrdio i nezavisni odvjetnik Wahl u točki 69. svog mišljenja od 27. travnja 2017. u predmetu Ruxandra FH i dr. protiv Banca Românească SA, C-186/16. Sukladno odredbi iz čl. 84. ZZP/2003 da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli da je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva odredba o predmetu ugovora, slijedom čega nije niti dopušteno ocjenjivati je li ista poštena. Ističe kako je odredbom iz čl. 22. st. 1. Zakona o obveznim odnosima propisano: „Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.“ Dakle, konkretna ugovorna odredba je u skladu s prisilnom propisom, Zakonom o obveznim odnosima. Navedeni stav je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi posl br. Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015., a također i Sud Europske unije u Presudi C- 186/16 od 20. rujna 2017., točka 41. Radi se stoga o primjeni u pravnom prometu općeprihvaćenog pravnog instituta koji se u često koristi u drugim ugovornim odnosima. Primjerice, 81,7% ukupnih depozita kućanstva (stanovništva) u hrvatskim bankama je ili u devizama ili je zaštićeno valutnom klauzulom. Navedena ugovorna odredba da je i razumljiva jer je tužiteljici bilo potpuno jasno da će se tijekom otplate kredita glavnica obračunavati primjenom tečaja CHF u odnosu na kunu. Slijedom navedenog, predmetni Ugovor o kreditu ne sadržava odredbu o valutnoj klauzuli koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a time ista odredba nije niti nepoštena niti ništetna. Sud da mora uzeti u obzir i kako nije dopušteno beziznimno primjenjivati utvrđenja iz presuda iz kolektivnog spora, a pri tome ne ispitujući njihovu primjenu na konkretna činjenična utvrđenja u svakom posebnom postupku, a takav zaključak da proizlazi i iz same presude VTSRH u kojoj sud navodi da su „pojedini potrošači od banaka mogli dobiti, a neki su možda i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće…“. Prema tome, VTSRH ističe da je on utvrđivao samo činjenice relevantne za kolektivni interes te priznaje mogućnost da se ne radi u svim pojedinačnim sporovima o jednakom činjeničnom utvrđenju, a time i da se ne može automatizmom zaključiti o nepoštenosti a time i ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, već da je test poštenosti potrebno primjenjivati u svakom konkretnom slučaju. Uostalom, navedeno proizlazi i iz prakse Suda Europske Unije, primjerice recentne presude C-51/17 OTP Bank od 20. rujna 2018. Tuženik ističe i to kako je razumljivost odredbe o valutnoj klauzuli potrebno promatrati u kontekstu povijesnog monetarnog naslijeđa svake pojedine države. Naime, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli razumljiva je potrošačima u Republici Hrvatskoj i zbog toga što je njezino korištenje bilo uvriježeno u hrvatskoj povijesti (primjerice, štednje u bankama su se u pravilu ugovarale uz valutnu klauzulu, jednako kao i krediti; kupoprodajne cijene i cijene najma stambenih prostora u pravilu se ugovaraju uz valutnu klauzulu, i slično). Iracionalno da je očekivati da tužiteljica, koja je bila punoljetna i poslovno sposobna osoba u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, nije bila svjestna značenja odredbe o valutnoj klauzuli. Također, da je notorna činjenica da su devalvacije i hiperinflacije bile česte u Republici Hrvatskoj prije uvođenja stabilizacijskog programa 1993. godine. Primjerice, devalvacija jugoslavenskog dinara 1951. godine za 600 %, devalvacija jugoslavenskog dinara 1989. godine premašila je 2600% godišnje. Time što je naslijedio jugoslavenski dinar, hrvatski dinar da je naslijedio i njegovu inflaciju. 1992. godišnja inflacija hrvatskog dinara da je iznosila 938,2 %, a 1993. je iznosila 1149,3 %. Tuženik ističe kako je u svojim oglasima upućenim potencijalnim klijentima upozoravao na rizike koji proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pa da je tako u svom glasilu pod nazivom „HYPO Times“ iz 2005. upozoravao potrošače na rizik rasta tečaja, a koje glasilo je bilo javno dostupno potrošačima u poslovnicama tuženika i putem interneta te slano klijentima tuženika poštom na njihove adrese. Iz navedenog da jasno proizlazi da je tuženik aktivno radio na informiranju i edukaciji potrošača još u 2005., odnosno i prije rasta tečaja CHF. Također, tuženik da je u plaćenom oglasu u dnevnim novinama 24 sata od dana 6. rujna 2005. izričito naveo cit. „Korisnik kredita mora sam donijeti odluku je li rizik rasta tečaja franka prema kuni veći od pogodnosti niže kamate u odnosu na rizik koji preuzima vežući svoj kredit uz EUR-o. Prije nego što odlučite uz koju ćete valutu vezati kredit mora se uzeti u obzir ne samo pogodnosti niže kamate već i mogućnosti nestabilnog tečaja.“ Osim navedenog, i guverneri Hrvatske narodne banke da su u više navrata u svojim javnim nastupima upozoravali javnost o rizicima vezanim za kredite vezane za valutnu klauzulu u CHF. Dalje, Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem posl. br. UI-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. da je odbio pokrenuti postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske članka 22. Zakona o obveznim odnosima, zauzevši pravni stav da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla. Tuženik također ističe da bi utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli na način kako to traži tužiteljica dovela do posljedice kao da je među ugovornim stranama ugovorena fiksna kamatna stopa, a da se ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka ispunjava kao ugovor o kreditu u HRK, primjenjujući pritom na njega kamatnu stopu koja vrijedi za ugovor o kreditu u CHF. S tim u vezi da bi prihvaćanje financijskog vještačenja tužiteljice i usvajanje tužbenog zahtjeva kako ga tužiteljica predlaže značilo zanemarivanje činjenice da je, sukladno tržišnim uvjetima koji su vrijedili u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kamatna stopa na kredite koji su odobravani u HRK bila znatno viša od one koja je vrijedila za kredit odobren u valutnoj klauzuli CHF. Navedeno bi dovelo tužiteljicu u pravnu i činjeničnu poziciju tako da za nju vrijedi ugovor o kreditu u HRK i najniža kamatna stopa koja je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu vrijedila na tržištu, a odnosila se na ugovor o kreditu u CHF. Slijedom navedenog, mehanizam kakav je predložila tužiteljica u tužbi doveo bi potrošača, u konkretnom slučaju tužiteljicu, u povoljniji položaj od onih potrošača koji su inicijalno sklopili ugovor o kreditu u EUR ili HRK, te umjesto uspostave ravnoteže u ugovornom odnosu stvorilo neravnotežu na štetu tuženika. Osim što navedeno nije bila volja ugovornih strana, isto niti nema za učinak uspostaviti sustav zaštite potrošača uspostavljen u sudskoj praksi, a kojemu je cilj zamijeniti formalnu ravnotežu koju ugovor uspostavlja između prava i obveza ugovornih stranaka stvarnom ravnotežom kojom se uspostavlja jednakost između tih ugovornih stranaka. Slijedom navedenog, tuženik smatra da bi pravilnom primjenom materijalnog prava sud, a samo ako bi našao da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, što tuženik u cijelosti osporava, na ugovor o kreditu kojega je sklopila tužiteljica trebao primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila za ugovor o kreditu u HRK zbog čega tuženik predlaže da se financijsko vještačenje provede primjenom kamatne stope koja je vrijedila za ugovore o kreditu u HRK na dan sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Svako drugo postupanje da izlazi iz okvira onoga što se može smatrati formalnom ravnotežom među ugovornih stranama da dovodi tužiteljicu kao potrošača u povoljniji položaj te predstavlja nedopuštenu intervenciju u ugovorni odnos stranaka. Tuženik ovdje napominje, da je navedenu činjenicu vrednovao i imao u vidu i sam zakonodavac prilikom donošenja spomenutog zakona. Naime, navedenim ZIDZPK, a u slučaju da korisnik kredita prihvati konverziju ugovora o kreditu, kamatna stopa izračunavala se tako da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Tuženik napominje da ni sam tužitelj u sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, konačno postavljenim tužbenim zahtjevom nije tražio da se promjenjiva kamatna stopa u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF zamijeni fiksnom kamatnom stopom već je upravo ustrajao na promjenjivoj kamatnoj stopi, za koju je tražio da se definiraju parametri i metoda izračuna, cit.: „…nalaže se tuženim bankama da u roku od 60 dana izmjene odredbe koje se odnose na pravo banke da jednostrano mijenjaju kamatnu stopu na način da ista bude ugovorena tako da budu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara na temelju kojih banka izračunava i mijenja kamatnu stopu, a da svaki prosječni potrošač može izračunati visinu kamatne stope te njezinu visinu u budućnosti odnosno da visina kamatne stope bude vezana uz varijabilni egzaktno određeni dio čija promjena je transparentno odrediva svakome potrošaču plus fiksni dio koji čini bankarsku maržu, pri čemu formula za izračun kamatne stope ne smije biti nepovoljnija od sličnih kamatnih stopa u novougovorenim kreditima iste vrste…“. U slučaju da sud nađe osnovanim zahtjev tužiteljice, tuženik ističe i prigovor zastare za potraživanja tužiteljice na isplatu utuženog iznosa po osnovi sporne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u Ugovoru o kreditu, a s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora. Budući da bi se u tom slučaju radilo o stjecanju bez osnove, tužiteljica ističe kako se u tom slučaju primjenjuje opći zastarni rok od 5 godine za povrat tako plaćenih iznosa. Tuženik ističe i kako podnošenjem kolektivne tužbe nije mogla biti prekinuta zastara za povrat pojedinih preplaćenih iznosa, budući da je takvo tumačenje u suprotnosti s čl. 241. ZOO, budući da se podnošenje tužbe u kolektivnom sporu ne može smatrati radnjom vjerovnika usmjerenom na ostvarivanje, utvrđivanje ili osiguranje tražbine prema dužniku. Također, ukoliko bi sud našao osnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice, tuženik ističe kako je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužiteljica nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe. U skladu s navedenim je i pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH cit.: "Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva." Slijedom navedenoga, predlaže sudu tužbeni zahtjev tužiteljice odbaciti radi nedostatka pravnog interesa, a u slučaju da Naslovni sud smatra da radi konačnog razrješenja odnosa među strankama treba donijeti meritornu odluku, odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice te ju obvezati da naknadi tuženiku troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od dana donošenja presude do isplate, u roku od petnaest dana od dana donošenja presude.

2.2. Podneskom od 21. rujna 2022. (str. 126-134) tuženik ponovo ukazuje da su stranke ovog spora sklopile 29. siječnja 2016. Aneks uz ugovor o kreditu broj 316- 81/2005 (dalje: sporazum o konverziji), kojim su promijenjene odredbe Ugovora o kreditu broj 316-81/2005 od 16. lipnja 2005. i to valuta kredita, stopa ugovornih kamata i iznos preostalog dijela kredita te je postignut sporazum o raspolaganju preplatom, u svemu na način kako nalaže Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje: ZIDZPK). Sporazumom o konverziji, sukladno odredbama ZIDZPK, konverzija Ugovora o kreditu izvršena je na način da je:

- početno odobrena glavnica Ugovora o kreditu u CHF preračunata u kredit u EUR na datum isplate kredita prema tečaju primjenjivom na datum isplate Ugovora o kreditu u CHF (promjena valute kredita);

- primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi koju je tuženik primjenjivao na kredite u EUR iste vrste i trajanja i to od datuma sklapanja Ugovora o kreditu u CHF do sklapanja sporazuma o konverziji i ubuduće, na način da su umjesto kamatnih stopa koje su bile primjenjive u otplati Ugovora o kreditu u CHF primijenjene kamatne stope koje je tuženik primjenjivao kod kredita u EUR (promjena kamatne stope);

- zamijenjen početni otplatni plan Ugovora o kreditu u CHF kreditnim planom kredita u CHF;

- kunski iznosi naplaćeni po Ugovoru o kreditu u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije, kako je propisano čl. 19. c st. 1. t. 4. ZIDZPK) pretvoreni u EUR na datum uplate te su ti iznosi iskorišteni za namirenje iznosa obroka kredita u EUR po novom otplatnom planu;

- utvrđen preostali iznos neotplaćene glavnice kredita u EUR;

- postignut sporazum o raspolaganju preplatom. Ovdje se napominje da preplata tužitelja predstavlja iznos koji je preostao na dan provođenja konverzije, nakon što su uplatama iz Ugovora o kreditu u CHF zatvorene obveze po sporazumu o konverziji, a ne, kako se to u postupcima često pogrešno razumijeva, više plaćene iznose iznad početno ugovorene kamatne stope i tečaja na dan korištenja Ugovora o kreditu u CHF ili koji drugi iznos. U takvim okolnostima, tužiteljica da i nadalje smatra da joj pripadaju iznosi koje je platila na temelju dijela odredbe o načinu promjene kamatne stope i odredbe o vezivanju glavnice kredita za valutu CHF iz Ugovora o kreditu u CHF, tvrdeći da sporazumom o konverziji ne bi bile riješene posljedice ništetnosti navedenih odredbi. U vezi s takvim materijalnopravnim posljedicama ništetnosti, tuženik ukazuje da Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03), Zakon o zaštiti potrošača (NN 79/07), niti Zakon o zaštiti potrošača (NN 79/09), ne sadrže odredbe o restituciji potrošača. Na sporni Ugovor o kreditu pritom da nije primjenjiva Direktiva 93/13 od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13), koja se prema stavku 10. st. 1. podstavku 2. primjenjuje samo na ugovore sklopljene nakon 31. prosinca 1994., a u odnosu na države članice koje su pristupile Europskoj Uniji nakon navedenog datuma, samo na ugovore koji su zaključeni nakon datuma pristupanja države članice, što za Republiku Hrvatsku u konkretnom slučaju znači, nakon 01. srpnja 2013. Obzirom na navedeno, eventaulni povrat koristi koju je tuženik stekao na temelju potencijalno ništetnih odredbi Ugovora o kreditu ne može biti uređen odredbama Direktive 93/13 (C-567/20). Na sporni Ugovor o kreditu dase primjenjuju odredbe ZIDZPK koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. Navedeni je zakon poseban propis (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava koji derogira opća pravila o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su te odredbe u koliziji sa odredbama ZIDZPK. Taj zakon, da je Ustavni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 04. travnja 2017. ocijenio suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske i ima legitiman cilj osigurati potrošačima CHF kredita ravnopravan odnos u odnosu na potrošače koji su ugovorili zaštitni mehanizam u EUR, osigurati zaštitu i provođenje temeljnih načela obveznog prava (načela ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima i načela dužnosti njihove suradnje, načela jednakih vrijednosti činidbe, načela savjesnosti i poštenja i načela zlouporabe prava) te rasteretiti sudove (na način što će se konverzijom CHF kredita s jedne strane smanjiti broj postupaka u kojima se od kreditnih institucija traži povrat razlike između ugovorene i promjenjive kamate, a s druge strane potrošači neće biti izloženi mogućim sudskim troškovima). Sporazum o konverziji, koji je sklopljen na temelju odredbi ZIDZPK, sukladno obvezujućoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz rješenja broj Gos 1/2019-36 od 04. ožujka 2020.g. da “…ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Štoviše, sporazum o konverziji „…bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske.“ Točno da je da sporazum o konverziji izrijekom ne spominje ništetnost u ovom postupku spornih ugovornih odredbi, međutim to ništa ne mijenja na činjenici da su, kako je već navedeno, svi iznosi koje je tuženik za vrijeme važenja Ugovora o kreditu u CHF naplatio na temelju ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli, uračunati u novi ugovor o kreditu – sporazum o konverziji, u kojem su mu ti iznosi priznati. To ništa da ne mijenja ni na činjenici da je, kako je već istaknuto, intencija ZIDZPK upravo bila da se restitucija potrošača ostvari na način da se ispunjenje koje je učinjeno na temelju ništetnih ugovornih odredbi uračuna u ispunjenje prema valjanim odredbama sporazuma o konverziji i time u cijelosti riješe nedoumice oko valjanosti ugovora i restitucije potrošača bez daljnje potrebe pokretanja i vođenja sudskih postupaka. Takvo pravno shvaćanje ciljeva ZIDZPK proizlazi i iz zahtjeva za prethodnu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 1042/2017-3 od 27. svibnja 2020. Takav zaključak da proizlazi i iz mišljenja nezavisne odvjetnice te presude Europskog suda u predmetu broj C-567/20 A.H. protiv Zagrebačke banke d.d. od 05. svibnja 2022. Prema tome, tužiteljica koja je izvršila plaćanja, na temelju dijela odredbe o načinu promjene kamatne stope odlukom tuženika i ugovorne odredbe o vezivanju glavnice kredita za valutu CHF, da je obeštećena time što je stavljena u istu činjeničnu i pravnu poziciju kao da je cijelo vrijeme imala zaključen ugovor o kreditu u EUR koji ne sadrži nepoštene ugovorne odredbe. S obzirom na navedeno, da nije jasno na kojoj pravnoj osnovi tužiteljica uopće temelji svoj zahtjev na povrat preplaćenih iznosa, vraćajući se time ponovno u pravnu poziciju kao da nikada nije sklopila sporazum o konverziji. U takvim okolnostima, priznanje bilo kakvog iznosa tužiteljici, da je opoziv njezine ranije slobodno izražene volje i miješanje u ugovorni odnos u koji parnični sud niti nije ovlašten intervenirati. Prihvaćanjem stajališta o eventualnom pravu tužiteljice na povrat učinjenih plaćanja s naslova Ugovora o kreditu u CHF, koji je konvertiran u odgovarajući kredit u EUR, da bi se narušila konverzijom uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana na štetu tuženika s obzirom da bi takvo stajalište dovelo do neosnovanog ostvarivanja dvostruke koristi tužiteljice. Ako bi tužiteljica imala pravo na konverziju, kao i pravo na povrat svih ili dijela preplaćenih iznosa koji su obuhvaćeni konverzijom, omogućilo bi se, s jedne strane, tužiteljici neosnovano ostvarivanje dvostruke koristi na štetu banke, dok bi, s druge strane, tuženiku, odnosno banci neosnovano nametnulo dvostruku obvezu (obvezu iz kredita u EUR i obvezu povrata s naslova ništetnosti ugovora o kreditu u CHF). Priznanjem takvog prava tužiteljici, bilo bi protivno i ciljevima ZIDZPK, osigurati potrošačima CHF kredita ravnopravan odnos u odnosu na potrošače koji su ugovorili zaštitni mehanizam u EUR. Tuženik podsjeća da Direktiva 93/13 na sporni Ugovor o kreditu nije primjenjiva, pa da Republika Hrvatska nije u vezi s ugovorima koji su sklopljeni prije 01. srpnja 2013. morala predvidjeti djelotvorna sredstva za sprječavanje korištenja nepoštenih odredaba. Štoviše, obveza osiguranja potpunog povrata ne postoji ni s obzirom na koristi koje je tuženik mogao ostvariti iz Ugovora o kreditu jer se i te koristi temelje na potencijalnoj ništetnosti koju Direktiva 93/13 ne može ispraviti. Konačno, ističe da se ovaj predmet razlikuje od predmeta u kojem je donesena presuda od **.**.2019., A (C-118/17, EU:C:2019:207). Da je sklapanjem sporazuma o konverziji tužiteljica obeštećena da se može zaključiti i iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 1014/2018-2 od 20. listopada 2021. S obzirom da je tužiteljica obeštećena već sklapanjem i provedbom sporazuma o konverziji koja je provedena u skladu s odredbama ZIDZPK, to je mišljenje tuženika da u takvim okolnostima tužiteljica niti nema materijalnopravni interes za vođenje ovog postupka. Naime, a kako se obrazlaže i u pravnoj doktrini, postojanje pravnog interesa za traženje pravne zaštite predstavlja opću procesnu pretpostavku za svaki zahtjev stranke da se sud u njenoj pravnoj stvari angažira. Problematika pravnog interesa svodi se dakle, u suštini, na problematiku procesne legitimacije za vođenje parnice pri čemu specifična svojstva kondemnatorne i konstitutivne zaštite u parničnom postupku oslobađaju tužitelja da dokazuje svoj pravni interes za traženje sudske zaštite. Pravni interes u kondemnatornim tužbama kakva je, pored istaknutog deklaratornog zahtjeva bila ona iz postupka Rev - 2868/2018-26, u pravilu postoji pa se a priori pretpostavlja. Istodobno, dokazivanje suprotnog, odnosno da pravni interes ne postoji, teret je tuženika. Polazeći od takvog razumijevanja postojanja pravnog interesa o kojem se raspravljalo u odluci Rev - 2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Gos 1/2019-36 od 04. ožujka 2020. dodatno je pojasnio da se postojanje pravnog interesa u svakom slučaju, ne bi moglo isključiti kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZIDZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili „u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona.“ Ne ulazeći u moguće razloge nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZIDZPK, argumentum a contrario, može se zaključiti, da kod konverzija koje su provedene suglasno strogim odredbama ZIZDPK, pravnog interesa nema. Navedenim da je potvrđeno ranije zauzeto stajalište da pravni interes za utvrđenje ništetnosti odredbi početnog ugovora u valuti CHF i isplatu iznosa stečenih temeljem ništetnih odredbi, imaju samo oni tužitelji čiji krediti nisi konvertirani sukladno ZIDZPK, cit: „(…)što znači da su i dalje u neodređenom broju ostali na snazi ugovori sklopljeni sa valutnim klauzulama u švicarskim francima, a time i dalje pitanje valjanosti takvih ugovornih odredbi ostalo sporno. U takvim okolnostima i dalje postoji pravni interes tužitelja za vođenje ovog postupka.“ Iz ranije citiranih odluka da proizlazi da se pravni interes može priznati samo u onim slučajevima u kojima, postavljajući kondemnatorni zahtjev za isplatu, tužitelji tvrde da konverzija nije pravilno provedena ili ističu neki od razloga nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZIDZPK, kakva je primjerice poslovna nesposobnost. Ipak, s obzirom da je tužena banka prije objave kalkulatora iz čl. 19. d ZIDZPK, na temelju kojeg je izračunata konverzija, a koji je uključivao detaljan pregled izračuna svih elemenata izračuna konverzije, pribavila mišljenje sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19. c ZIDZPK te da su sporazumi o konverziji solemnizirani kod javnog bilježnika, a da nije sporno da je konverzija pravilno provedena, navedeno nije slučaj. Radi svega navedenoga, tuženik smatra da predmet ovog postupka može biti samo ispravnost izračuna konverzije, odnosno postupanje tuženika u skladu s ZIDZPK. S tim u vezi tuženik predlaže izvođenje dokaza financijsko - knjigovodstvenim vještačenjem koje predlaže provesti na okolnost da su sve uplate u kunama koje je tužitelj izvršio na ime otplate glavnice i kamate po Ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, uključujući i ona plaćanja koja su posljedica povećanja tečaja CHF i povećanja kamatne stope (a isplatu kojih iznosa tužiteljica traži kondemnatornim dijelom tužbenog zahtjeva u ovom postupku), iskorištene za zatvaranje obveza tužiteljice po konvertiranom kreditu s valutnom klauzulom u EUR, sve sukladno Aneksu uz ugovor o kreditu i metodi određenoj ZIDZPK. Slijedom navedenog, proizlazi kako tužbeni zahtjev nije osnovan i tuženik ga predlaže odbiti. Podredno, u slučaju da sud ne uvaži prije iznesenu argumentaciju, tuženik ističe da bi se odredbe Ugovora o kreditu utvrdile nepoštenima, i posljedično ništetnima, da je potrebno utvrditi jesu li ispunjene pretpostavke za nepoštenost određene Zakonom o zaštiti potrošača u koji je transponirana odredba Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Osim utvrđenja je li se o ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, da je potrebno kumulativno utvrditi i uzrokuje li ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Sama činjenica da je tuženik napisao Ugovor o kreditu i dao ga tužiteljici na potpis da ne znači da bi u konkretnom slučaju bilo riječi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. Ono što je bitno jest je li sadržaj istoga rezultat pregovora i suglasnosti volja ili je jedna strana u potpunosti sastavila i utjecala na sadržaj ugovora. U konkretnom slučaju, ugovorne strane su prije sklapanja Ugovora o kreditu pregovarale i postigle suglasnost volja o sadržaju ugovornih odredbi koje se odnose na:

- namjenu kredita (posebna namjena – stambeni, adaptacijski, auto i sl. ili nenamjenski);

- visinu iznosa kredita;

- valutu uz koju je kredit vezan;

- rok otplate kredita;

- način otplate kredita (otplata u anuitetima ili u ratama);

- dospijeće otplate kredita (mjesečno, kvartalno, polugodišnje, jednokratno);

- poček s otplatom kredita;

- vrstu kamatne stope (promjenjiva ili fiksna);

- visinu kamatne stope (ovisno o statusu klijenta, primanju redovnih prihoda preko transakcijskog računa u banci);

- instrumente osiguranja plaćanja (sudužnik i/ili jamac, založno pravo na predmetnoj i/ili zamjenskoj nekretnini – ovisno o dostatnoj vrijednosti i pravnom statusu nekretnine, polica osiguranja života i sl.). Kada bi se iz predmetnog Ugovora o kreditu eliminirale sve gore navedene odredbe, ugovora uopće da ne bi bilo. Sukladno navedenom, razvidno je kako je upravo tužiteljica ta koja je u svemu bitnom odredila sadržaj ugovora jer se radi o odrazu njezinih potreba i mogućnosti, a tuženik je isti samo napisao nakon pregovora i postignute suglasnosti volja oko sadržaja. Shodno tome, Ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor o kreditu te je teret dokaza u smislu nepoštenosti na tužiteljici. Tuženik ističe da je radnik banke maksimalno odgovorno pristupio tužiteljici te ju ozbiljno i potpuno informirao o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i o parametrima koji utječu na visinu kamatne stope, jednako kao i o odredbi o valutnoj klauzuli. Osim toga, tužiteljica da je u odnosu na svaku ugovornu odredbu, pa tako i na predmetnu, imala stvarnu mogućnost utjecati na njezin sadržaj odnosno pregovarati o istoj. U pogledu odredbe o valutnoj klauzuli da ne postoji neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da stoga niti ne može biti riječi o znatnoj neravnoteži kao idućem zahtjevu, u smislu nepoštenosti odredbe, a niti o postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Upravo je ugovaranjem predmetne odredbe uspostavljena ravnoteža. Tuženik ukazuje na neke od rizika koje svaka banka preuzima u dijelu svojeg poslovanja koje se odnosi na plasiranje kredita. Prvenstveno banka preuzima kreditni rizik dužnika koji se očituje u riziku gubitka do kojeg dolazi uslijed neispunjavanja dužnikove obveze prema banci, vjerovniku. Uslijed plasiranja kredita i posljedičnog kreditnog rizika, banke preuzimaju i rizik likvidnosti koji pred banke stavlja zahtjev upravljanja imovinom i obvezama tako da je banka sposobna ispuniti sve svoje dospjele obveze (primjerice prema potrošačima s kojima ima sklopljene ugovore o novčanom pologu – depozitu). Nadalje, banke i danas, ali i u trenutku kada je zaključen Ugovor o kreditu, preuzimaju i moraju upravljati kamatnim, deviznim i ostalim tržišnim rizicima. Tako je Zakonom o bankama (NN 84/2002, 141/2006, 117/2008) u čl. 80. bilo određeno kako banka mora na odgovarajući način uskladiti svoju imovinu i obveze na temelju kojih je izložena rizicima gubitaka zbog promjene kamatnih stopa, tečajeva stranih valuta, cijene vrijednosnih papira i ostalih financijskih instrumenata ili zbog ostalih tržišnih rizika. Tužiteljica da je pak u svakom trenutku imala mogućnost napraviti konverziju u neku drugu valutu, zakonsku mogućnost prijevremeno djelomično ili u cijelosti otplatiti kredit ili se poslužiti pravnim institutom pravične izmjene ugovora o kreditu radi promijenjenih okolnosti. Naime, tuženik kao niti druge banke, nakon što plasira kredit u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu i njezine posljedice nije imao na raspolaganju mehanizme kojima bi na bilo koji način mogao izravno jednostrano utjecati (intervenirati) u predmetni ugovorni odnos. S druge strane, tužiteljica da je kao korisnik kredita bila ovlaštena u bilo kojem trenutku, pa tako i u trenutku rasta tečaja CHF, zatražiti konverziju kredita u drugu valutu, kojim zahtjevima je tuženik aktivno udovoljavao i odobravao ih, te se vršila konverzija kredita u drugu valutu za koju konverziju nije naplaćivana naknada, a sve sukladno preporuci Vlade Republike Hrvatske.

3. U ranijem tijeku postupka, u predmetu je bila donesena presuda i rješenje posl. br. 30 P-1552/2019-18 od 29. studenog 2023., međutim ta je odluka u cijelosti ukinuta rješenjem Županijskog suda u Sisku posl. br. Gž-67/2024-4 od 25. rujna 2025. i predmet je u cijelosti vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. U ponovnom postupku tužiteljica je podneskom od 25. veljače 2026. (str. 385- 391), a po provedenom financijskom vještačenju, uredila tužbeni zahtjev, te predlaže donošenje presude sadržaja citiranog u točki I., II., III. izreke ove presude, kao i zakonske zatezne kamate na pojedine iznose preplaćene po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu od dana plaćanja do isplate. Potražuje i parnični trošak.

5. U dokaznom postupku pročitano je: ugovor o kreditu broj 316-81/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini (str.11-20), mail prepiska (str. 21-25,27), zahtjev za dostavom dokumentacije vezano na ugovor o kreditu (str. 26), aneks uz ugovor o kreditu broj 316-81/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (str. 29-32), izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u švicarskom franku (str. 49-50), obavijest o provedenoj konverziji (str. 51), otplatni plan (str. 52-54), specifikacija uplata (str. 55-57), metodologija promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama (str. 58), članak (str. 59, 61, 94-101), model kretanja tečaja (str. 62-63), letci (str. 109-117), dopis HNB (str. 108), kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule (str. 117-118), izjava svjedoka (str. 135-139), zahtjev za kredit (str.169), obavijest o promjeni kamatne stope (str. 170-177), otplatni plan (str. 172-176, 179-187), izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF (str. 188-190), simulirani otplatni plan u eur (str. 192-198), popis uplata za namirenje obveza po kreditu izvršenih u razdoblju od ugovaranja kredita do 30. rujna 2015. (str. 200-201), bitne informacije o konverzije kredita vezanih u CHF (str. 210), obavijest o provedenoj konverzije (str. 212), otplatni plan (str. 214- 218, 226-236, 239-243, 258-268), aneks uz ugovor o kreditu broj 316-81/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 27. siječnja 2016. (str. 219-223), obavijest o parametrima kamatne stope (str. 224, 237-238), pregled prometa za klijenta (str. 234-257, 277), prihvaćanje izračuna konverzije (str. 269), obavijest o promjenama kamatnih stopa (str. 270), specifikacije uplata (str. 271-276), provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Goranki Šmer Maraš, dipl. oecc., te je proveden dokaz saslušanjem tužiteljice sukladno odredbi čl. 265. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Sl. list SFRJ br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, NN br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, dalje ZPP).

5.1. Dokazni prijedlog da se sasluša kao svjedok javni bilježnik Tanja Ferenc je odbijen, jer je stajalište suda da se provođenjem istog ne bi utvrdile činjenice relevantne za ovaj postupak.

6. Među strankama nije sporno da su iste sklopile ugovor o kreditu broj 316- 81/2005 između tuženika kao kreditora, te tužiteljice kao korisnice kredita i založnog dužnika 09. lipnja 2005. u pogledu novčanog iznosa 93.100,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita u svrhu kupnje stana, kao i to da se tim ugovorom korisnik kredita obvezao platiti tuženiku kamatu 3,99% dekurzivno godišnje, koje se obračunavaju mjesečno i uključene su u anuitete (čl. 3), a banka da je od 01. svibnja 2006. ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe – Adria – Bank d.d. ovisno o skupini klijenata u kojoj pripada korisnik kredita, te da je banka ovlaštena promijeniti kamatnu stopu i prije isteka navedenog roka ako se korisnik kredita ne pridržava bilo kakve odredbe toga ugovora (čl. 6.), te da korisnik kredita svojim potpisom na ugovoru izjavljuje da je suglasan i da primjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune (čl. 6. Ugovora) te uz valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF kako je ugovoreno u čl. 3./II predmetnog ugovora.

6.1. Isto tako nije sporno, da su sklopile Aneks uz ugovor o kreditu broj: 316- 81/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine 27. siječnja 2016., a stajalište je suda jer tako proizlazi iz predmetnog Aneksa od 27. siječnja 2016. da su istim izmijenili svoje ugovorne odnose, kako u pogledu valute tako i u pogledu redefiniranja ugovorene kamatne stope.

7. Među strankama je sporno zapravo:

- jesu li ništetni dijelovi osnovnog ugovora o kreditu, a koji se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu,

- ima li tužiteljica pravni interes za pokretanje ovog parničnog postupka,

- odnosno ima li tužiteljica pravo na povrat stečenog bez osnove na temelju eventualno ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu s obzirom da je između stranaka zaključen Aneks uz Ugovor o kreditu broj 316-81/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine 27. siječnja 2016., a imajući u vidu i prigovore istaknute po tuženiku.

8. Iz sadržaja provedenih dokaza proizlazi:

- da je tužiteljica potrošač u smislu odredbe čl.3.toč.1. ZZP/03 (jer je novčanim sredstvima dobivenim od predmetnog kredita kupljen stan u kojem tužiteljica stanuje, kako to tužiteljica tvrdi u svom iskazu, a tuženik tijekom postupka taj njezin iskaz nije doveo u pitanje);

- da je proveden i postupak konverzije sukladno odredbama ZID ZPK/15 koji uređuje prava i obveze vjerovnika i potrošača (čl. 19.a stav. 1.), jer to među strankama i nije sporno;

- da tuženik nije informirao tužiteljicu o općem riziku koji je vezan uz valutnu klauzulu u CHF, niti joj je pojasnio način i razloge i pretpostavke promjene ugovorene kamatne stope niti utjecaj navedenih dvaju odlučnih ugovornih parametara na opseg njezinih ukupnih ugovornih obveza pa je takvo postupanje nedvojbeno protivno načelu savjesnosti i poštenja te je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice. Naime, kada se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, tada su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, pa je zadatak suda bio provjeriti na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022.). No kako tuženik na navedene odlučne okolnosti nije predložio nikakve dokaze to je prvostupanjski sud utvrđenje ništetnosti dijela 3. II i 6. predmetnog osnovnog ugovora o kreditu kako je to navedeno u točki I. izreke presude utemeljio na presudi iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa s obzirom da tuženik nije dokazao da ista nema direktan učinak (i) na konkretni Ugovor o kreditu.

9. U odnosu na prigovor zastare istaknut po tuženiku, valja navesti da je VSRH u Objedinjenom pravnom shvaćanju svog Građanskog odjela broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. naveo da – ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, pa je imajući u vidu da je presuda Trgovačkoga suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. (u pogledu utvrđenja vezana uz ugovornu odredbu o promjenjivoj redovnoj kamati) postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013. od 13. lipnja 2014., a u odnosu na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli presudom broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te da je predmetna tužba podnesena 11. veljače 2019. – da petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO nije protekao, budući je tužba u predmetu podnesena 05. lipnja 2019.

9.1. Tu valja nadodati i da je Građanski odjel VSRH na svojoj sjednici održanoj dana 27. svibnja 2024. (broj Su-IV-123/2024-5) izrazio pravno shvaćanje prema kojemu u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP) – da se zastara prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

10. Ipak osnovani su navodi na koje ukazuje tuženik vezano za kondikcijski dio tužbenog zahtjeva tužiteljice.

10.1. Naime, nakon sklapanja predmetnog Aneksa uz Ugovor o kreditu broj 316- 81/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 27. siječnja 2016. tužiteljicu ne obvezuju sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom se njezina obveza otplate kredita vezala uz tečaj CHF/kn na dan plaćanja niti ugovorna odredba o jednostranoj izmjeni ugovorene stope kamate prema odlukama kreditora jer su te ugovorne odredbe izmijenjene na način da je za cjelokupno ugovorno razdoblje ugovorena promjenjiva kamata prema stopi za kredite s valutnom klauzulom u EUR i ispunjenje kreditne obveze s valutnom klauzulom u EUR, pa je time ostvaren prvi od neobvezujućih učinaka ništetnih ugovornih odredaba u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03. Posljedica neobvezujuće prirode ništetne ugovorne odredbe i učinka (ex tunc) takve odredbe je i pravo na povrat plaćenog na temelju nepoštene ugovorne odredbe. Sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu broj 316-81/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 27. siječnja 2016. parnične (kao ugovorne) stranke su izvršile konverziju kredita u skladu s prisilnom odredbom čl. 19.c ZID ZPK/15, na način da su svi iznosi koji su plaćeni na ime otplate Ugovora o kreditu iskorišteni za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene Ankesom. U konkretnom slučaju konverzija je nesporno provedena u skladu s odredbama ZID ZPK/15 te su u obračun konverzije uzeti i iznosi koji su plaćeni na ime ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, što je nedvojbeno utvrđeno nalazom financijskog vještaka, dok je preplaćeni iznos uzet u svrhu namirenja budućih obveza pa je po ocjeni ovoga suda sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu broj 316-81/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 27. siječnja 2016. postignut restitucijski učinak za tužiteljicu u vezi nepoštenih ugovornih odredaba. To i stoga što su primjenom zakonskih odredbi ZPK tuženici (banke) kod izračuna obveze potrošača bili u obvezi obračunati sve uplaćene anuitete i utvrditi visinu obveze prema ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u EUR i prema kamatnoj stopi koja je jednaka kamatnoj stopi po iznosu, vrsti i razdoblju promjene koju je banka primjenjivala na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Konverzija nije predviđala povrat (restituciju) učinjenih plaćanja potrošaču kroz faktično vraćanje plaćenog s osnova nepoštenih ugovornih odredaba kao oblik restitucije, već se povrat ostvario kroz korištenje uplata za otplatu dospjelih obroka kredita u EUR koji je stupio na mjesto kredita u CHF, a što znači da su sve uplate pa i s osnova nepoštenih odredaba ugovora o kreditu u CHF iskorištene u interesu potrošača, tj. radi otplate sada kredita u EUR, dok se eventualna preplata koja je prelazila vrijednost svih obveza s osnova kredita u EUR ili vraćala potrošaču ili je uzeta u ispunjenje budućih obveza.

10.2. Prihvaćanjem konverzije i sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu broj 316-81/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 27. siječnja 2016. u skladu s odredbama ZPK tužiteljica je obeštećena s osnova nepoštenih ugovornih odredaba iz (ranijeg) Ugovora o kreditu i to na način da je iste ne obvezuju jer su zamijenjene valjanim odredbama o ispunjenju obveze uz valutnu klauzulu u EUR i kamatu na EUR kredite i na način da je sve što je plaćeno iskorišteno u njezinu korist na način da je uzeto u ispunjenje obveze ugovorene valjanim Aneksom uz Ugovor o kreditu broj 316-81/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 27. siječnja 2016. Zbog toga (utuženi) novčani iznosi, koji su plaćeni s osnova predmetnih ništetnih ugovornih odredbi nisu u imovini tuženika bez pravne osnove, nego temeljem ispunjenja obveze tužiteljice koja proizlazi iz valjane pravne osnove. Tome valja nadodati da je vještak zaključno u svom nalazu utvrdio da je tuženik prilikom konverzije uzeo u obzir sve uplate tužiteljice pa tako i one iznose koji je vještak utvrdio kao njezinu preplatu po ništetnim ugovornim odredbama o valuti i promjenjivoj kamati i to u usporedbi sa kreditom podignutim sa valutnom klauzulom u Eur. Konačno, obzirom da je sam način izračuna konverzije propisan odredbom čl. 19.c ZID ZPK/15, to niti iznos nedospjelih glavnica u konverziji od 4.271,13 eura, kao ni iznos manjka iz konverzije u visni 1.376,75 eura, kojeg je vještak obračunao usporedbom neotplaćene glavnice prema početnom otplatnom planu uz valutnu klauzulu u CHF i neotplaćene glavnice utvrđene u postupku konverzije, nije u imovini tuženika radi čega nisu ispunjene pretpostavke niti za isplatu navedenih iznosa temeljem stečenog bez osnove u smislu čl. 1111. stav. 1. ZOO pa je u tom dijelu valjalo odbiti tužiteljicu sa odnosnim dijelom tužbenog zahtjeva, te je suđeno kao u točki II. izreke presude.

10.3. Iako odredbe ZID ZPK izrijekom ne reguliraju materijalno-pravni učinak ništetnosti ugovorne odredbe propisan odredbama čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO u vezi sa čl.1115. ZOO kojim su propisane posljedice sklapanja ništetnog ugovora i opseg vraćanja stečenog bez osnove to ovaj sud zaključuje da odredbe Aneksa uz Ugovor o kreditu broj 316-81/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 27. siječnja 2016. nemaju restitucijski učinak za tužiteljicu u odnosu na zatezne kamate na pojedine iznose koje je platila na ime nepoštenih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu, pa se s obzirom da specijalnim propisom (ZID ZPK) nije uređeno područje prava na zatezne kamate po osnovi odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO, ima primijeniti opći propis, odnosno čl. 1115. ZOO temeljem kojeg tužiteljici pripada pravo na isplatu zatezne kamate od dana plaćanja pojedinačnih novčanih iznosa na temelju nepoštenih odredaba osnovnog Ugovora o kreditu pa do dana kada su ti iznosi iskorišteni za ispunjenje njezine obveze ugovorene Aneksa uz Ugovor o kreditu broj 316-81/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 27. siječnja 2016. (sa stanjem na dan 30. rujna 2015.).

10.4. I Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci broj Rev 586/2019-14 od 21. prosinca 2022. na pitanje postavljeno u reviziji u pogledu materijalno-pravnih učinaka izvršene konverzije u skladu sa ZID ZPK/15 odgovorio da je obveza kreditora (tuženika) na povrat više plaćenih iznosa (utužene glavnice) po ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz izvornog ugovora o kreditu prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz članka 19.c st.1. t 6. ZID ZPK/15, odnosno sklapanjem dodatka ugovora o kreditu, međutim, da je ostala i nadalje obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na te pojedinačne iznose obračunatih od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe čl. 1115. ZOO pri tome ukazujući da je na 7. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 13. i 20. prosinca 2022. zauzeto pravno shvaćanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu u CHF u EUR i pravima potrošača koje glasi: "Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 - dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 - dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“ Istovjetno pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske i u svojoj odluci poslovni broj Rev 925/2023 od 8. travnja 2025.

10.5. Sliedom svega navedenog, tužiteljici pripadaju samo zatezne kamate na pojedine preplaćene iznose s osnova ništetnih odredbi ugovora o kreditu i to primjenom članka 1115. ZOO od dana kada su ti iznosi plaćeni pa do dana kada su iskorišteni za namirenje njezinih obveza po valjano sklopljenom Aneksa uz Ugovor o kreditu broj 316-81/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 27. siječnja 2016. radi čehga je odlučeno kao u točki III. izreke presude, a tužiteljica je odbijena sa zahtjevom za isplatu zakonskih zateznih kamata na pojedine mjesečne preplaćene iznose od 01. listopada 2015. do isplate, te je suđeno kao u točki IV. izreke presude.

11. Obzirom na sve izneseno, imajući u vidu da je tužiteljica uspjela s dijelom deklaratornog zahtjeva, a u odnosu na kondikcijski – sa zahtjevom za zateznu kamatu, dok odbijajući dio tužbenih zahtjeva valja pripisati u uspjeh tuženika, stajalište je suda da pri odluci o troškovima postupka valja primijeniti odredbu čl. 154.st.2. ZPP (rukovodeći se visinom novčanog zahtjeva jer deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na isplatu služi samo za ocjenu opravdanosti tužbe na isplatu i ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora – istovjetno i VS RH u odluci broj Rev x – 155/2010-2 od 30. lipnja 2010.) tužiteljica bi trebala naknaditi tuženiku razmjerni dio troškova postupka i to u okolnostima konkretnog slučaja u kojem zahtijeva restituciju zbog toga što je tuženik u Ugovor o kreditu koji je predmet spora bez pregovaranja unio nepoštene ugovorne odredbe, pa uzimajući u obzir visinu tih troškova prema vrijednosti spora, troškove postupka koje je već snosila i one koje bi morala platiti tuženiku, to bi troškovi tužiteljice bili daleko veći od zateznih kamata koje su joj dosuđene zbog nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u Ugovoru o kreditu. Dosuđena zatezna kamata kvalificira se kao „imovina“ zaštićena člankom 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te znatno smanjenje iznosa tog potraživanja, koje je rezultat obveze plaćanja troškova postupka, predstavlja miješanje u pravo tužiteljice na mirno uživanje vlasništva (tako i Europski sud za ljudska prava u predmetima Klauz protiv Hrvatske od 18.7.2013., Mafalani protiv Hrvatske od 26.9.2023. koji se u sporovima u kojima stranka nije država primjenjuju u skladu s tumačenjem iz presude Čolić protiv Hrvatske od 18. studenog 2021.). O predmetu spora kao što je konkretni - u kojem je sporno pravo za isplatu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15, postoji neujednačena praksa drugostupanjskih sudova koji na istovjetne činjenice različito primjenjuju pravo te još uvijek nije primijenjen procesnim pravom predviđen mehanizam za prevladavanje tih razlika - naprotiv, postoji neujednačena praksa i VSRH koji u svojim odlukama na istovjetne činjenice različito primjenjuje pravo (npr. Rev-637/2019 od 15.11.2022., Rev 1096/2022 od 8.11.2022. i Rev 586/2019 od 21.12.2022.). U takvim okolnostima u kojima je pitanje obeštećenja potrošača nakon konverzije podložno tumačenju sudova te u trenutku podnošenja tužbe nije bilo pojašnjeno, ne može se zaključiti da je ova tužba bila očito neosnovana i lišena svakog izgleda za uspjeh. Zbog toga legitimni cilj - izbjegavanje neopravdanog parničenja nije izravno primjenjiv u ovom predmetu, a nalog tužitelju da naknadi troškove postupka tuženiku predstavljalo bi miješnje u pravo na mirno uživanje imovine koja mu je dosuđena u ovom postupku.

11.1. O pitanju troškova postupka povodom tužbi potrošača protiv trgovaca pravno shvaćanje zauzeo i Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 prema kojem čl. 6. stav. 1. i čl.7. stav. 1. Direktive 93/13 te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivom 93/13. Direktiva Vijeća 93/13 inkorporirana je u Zakon o zaštiti potrošača (dalje: ZZP/14 – "Narodne novine" broj 41/14 i 110/15) pa je navedena odluka Suda Europske unije primjenjiva i u ovom predmetu.

11.2. Slijedom svega navedenog o troškovima postupka 8točka V. izreke presude) odlučeno je primjenom odredbe čl. 154. st. 4. ZPP, te je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove.

U Poreču, 06. srpnja 2026.

S u d a c:

Sanja Oroz

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i suprotnu stranu, u roku od 15 dana od dana dostave.

DNA:

1. tužiteljica p.p.,

2. tuženik p.p.