REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4276/2025-12.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivanu Matančeviću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice GF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Stipe Vuletić, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa Odvjetničko društvo Knezović i partneri, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene dana 28. svibnja 2026. u prisutnosti tužiteljice i njenog punomoćnika, dana 6. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 5. st. 2 Ugovora o kreditu broj 246- 04/2007. od 19. siječnja 2007. koji su sklopili tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor, a koja glasi: “Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 2,1% ( dva cijelih jedan posto ) iznosa kredita “.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, da tužiteljici GF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 4.079,90 EUR zajedno sa zateznim kamatama od 3. veljače 2007. pa do isplate po stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana Uredbom o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koje se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određuje se, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. određuje se, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.499,03 EUR sa zateznim kamatama koje teku od dana objave presude pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je dana 19. siječnja 2007. s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj 246-04/2007 na iznos od 322.000,00 CHF, da je dana 2. rujna 2014. sklopljen je Aneks br. 1 navedenog ugovora sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, da je dana 5. veljače 2016. sklopljen je Aneks sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine te je dana 25. siječnja 2019. sklopljen Aneks br. 3 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine. Dalje navodi da se radi o stambenom kreditu te da joj je kredit odobren i stavljen na raspolaganje dana 2. veljače 2007. u iznosu kunske protuvrijednosti od 322.200,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju za CHF Banke važećem na dan korištenja kredita. Tužiteljica navodi da je odredbom čl. 5. st. 2. ugovorena jednokratna naknada u iznosu od 2,1 % od iznosa kredita koja se naplaćuje pri isplati kredita. Tužiteljica smatra da je navedena ugovorna odredba nepoštena i ništetna, a pri tome ističe da se radi o potrošačkom ugovoru (ugovor o potrošačkom zajmu), da je riječ o unaprijed sastavljenom tipskom ugovoru, da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te da ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ističe da u samom ugovornu nije navedeno od čega se sastoje navedeni troškovi i zbog čega je naknada određena baš u tom iznosu. Navodi da joj je tuženik dana 2. veljače 2007. naplatio naknadu u visini 2,1 % od iznosa kredita, odnosno iznos od 4.079,90 EUR. Slijedom svega navedenog, tužiteljica predlaže da sud presudom utvrdi da je sporna ugovorna odredba sadržana u čl. 5. st. 2. Ugovora ništetna te da naloži tuženiku da joj isplati iznos od 4.079,90 EUR sa zateznim kamatama od dana 3. veljače 2007. pa do isplate. Isto tako, traži naknadu parničnog troška zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama.

2. Tuženik osporava osnovu tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare. Priznaje da je po predmetnom Ugovoru o kreditu dana 2. veljače 2007. naplaćena naknada u iznosu od 30.740,05 HRK. Smatra da se čak i u slučaju ništene odredbe spornog ugovora radi o zabrani manjeg značenja, osporava tužiteljici status potrošača, navodi kako je činidba iz čl. 5. Ugovora o kreditu u potpunosti određena, ističe da je u konkretnom slučaju isključeno provođenje testa transparentnosti i poštenosti, navodi da se radi o ugovornoj odredbi koja je jasna i lako uočljiva. Smatra da banka ne mora detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za navedenu naknadu, osporava da bi predmetna ugovorna odredba bila suprotna načelu savjesnosti i poštenja te slijedom svega navedenog, predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev te traži da mu tužiteljica nadoknadi prouzročene parnične troškove.

3. Tijekom postupka izveden je dokaz saslušanjem tužiteljice te je izvršen uvid u dostavljene isprave. Cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u skladu sa čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje ZPP) na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev osnovan.

4. Nije sporno da je tužiteljica kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom ugovorila za dovršenje kata i adaptaciju kuće te da je odredbom čl. 5. ugovoreno da se prije isplate kredita od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 2,1 % iznosa kredita. Isto tako, nije sporno da je dana 2. veljače 2007. tužiteljici naplaćena naknada u iznosu od 30.740,05 HRK.

5. Među strankama je sporno je li ugovorna odredba o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita protivna prisilnim propisima, odnosno je li ista nepoštena i ništetna. Sporno je radi li se o potrošačkom ugovoru, jesu li ugovorne strane pojedinačno pregovarale o navedenoj naknadi, je li tuženik tužiteljici dao odgovarajuće obavijesti o predmetnoj ugovornoj odredbi i je li ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Također, sporno je od kada teče rok zastare, odnosno je li nastupila zastara zahtjeva za isplatu.

6. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je kredit ugovorila radi uređenja obiteljske kuće i da su sredstva korištena isključivo za uređenje drugog kata koji njena obitelj koristi isključivo za stanovanje. Nadalje, iz iskaza tužiteljice proizlazi da je tuženik unaprijed pripremio i sastavio predmetni ugovor, da nije bilo mogućnosti pregovaranja i izmjene pojedinih odredaba ugovora, da joj nitko nije objasnio zbog čega mora platiti predmetnu naknadu, zašto je ista određena u toj visini i koji su to troškovi zbog kojih banka naplaćuje naknadu. Tužiteljica je iskazala da je ipak prihvatila ponuđene uvjete i potpisala ugovor jer u drugim bankama nije mogla dobiti kredit, a naknadu je platila jer je to bio uvjet za realizaciju kredita. Sud je prihvatio iskaz tužiteljice kao vjerodostojan i istinit jer je iskazivala uvjerljivo i životno logično, a njezin iskaz nije doveden u sumnju drugim izvedenim dokazima.

7. Sukladno odredbi čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03 - dalje ZZP 2003) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. S obzirom na to da je tužiteljica kredit ugovorila kao fizička osoba i to za dovršenje kata i adaptaciju kuće (stambeni kredit), a iz iskaza tužiteljice proizlazi da se taj kat kuće koristi isključivo za osobne potrebe, sud je utvrdio da se radi o potrošačkom ugovoru. Tuženik ničime nije dokazao da bi kredit bio ugovoren u svrhu obavljanja poslovne aktivnosti ili poduzetničke djelatnosti.

8. S obzirom na sadržaj i formu predmetnog ugovora o kreditu, može se zaključiti da je riječ o standardiziranom, odnosno tipskom ugovoru u smislu čl. 295. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO), a isto proizlazi i iz iskaza tužiteljice. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da se o ugovornoj odredbi iz čl. 5. nije pojedinačno pregovaralo, odnosno da tužiteljica nije niti mogla pregovarati o jednokratnim troškovima obrade i da bez ugovaranja istih kredit ne bi bio odobren.

9. Kamata koju korisnik kredita plaća kreditoru u suštini predstavlja cijenu kredita, odnosno naknadu za pruženu uslugu u koju su ukalkulirani ne samo troškovi poslovanja već i očekivana zarada kreditora. Stoga se nameće pitanje ekonomske opravdanosti naplate dodatnih naknada i troškova, osobito u slučaju kada je ugovor o kreditu zaključen i kada se korisnik kredita obvezao banci plaćati ugovornu kamatu. Dakle, treba razlikovati situaciju kada tražitelj kredita odustane od sklapanja ugovora nakon što je banka već provela postupak odobravanja kredita od situacije kada je kredit realiziran i kada je ugovor ispunjen u cijelosti.

10. Ugovaranje obveze korisnika kredita da iz iznosa kredita podmiri kreditoru troškove obrade, bez mogućnosti pregovaranja o toj ugovornoj odredbi i bez navođenja konkretnih troškova koji se time namiruju, dovodi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača korisnika kredita. S obzirom na to da se radi o ugovoru koji je prethodno pripremila banka, a o spornoj naknadi nije se pojedinačno pregovaralo niti je o istoj uopće bile moguće pojedinačno pregovarati, sporna ugovorna odredba o jednokratnim troškovima obrade predstavlja nepoštenu odredbu u smislu čl. 81. st. 1. ZZP. Sukladno čl. 87. ZZP takva ugovorna odredba je ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe. Tuženik nije dokazao da se o navedenoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, a što je bio dužan dokazati u prema čl. 81. st. 4. ZZP.

11. Sukladno odredbi čl. 323. u vezi sa čl. 324. ZOO svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju ništetne odredbe ugovora. Sukladno odredbi čl. 1111. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, stjecatelj je dužan vratiti ga.

12. Slijedom svega navedenog, ovom presudom je utvrđeno da je ugovorna odredba iz čl. 5. Ugovora ništetna te je stoga tuženiku naloženo da tužiteljici vrati iznos koji je naplaćen na ime predmetne naknade. Među strankama nije sporan iznos naknade, isto kao ni datum kada je ista naplaćena. Sukladno čl. 1115. ZOO kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate od dana stjecanja kada je stjecatelj nepošten. Tuženik je bio nepošten već u trenutku sklapanja ugovora i to iz razloga što se radi o ugovoru kakve banke uobičajeno sklapaju u okviru svoje djelatnosti te je stoga morao znati da su sporne ugovorne odredbe protivne prisilnim propisima. Stopa zatezne kamate propisana je odredbom čl. 29. st. 2. ZOO.

13. Vezano za prigovor zastare valja ukazati na mišljenje koje je doneseno na sjednici Vrhovnog suda Republike Hrvatske dana 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020- 2) prema kojem rok zastare u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Budući da je ništetnost sporne ugovorne odredbe utvrđena tek ovom presudom, rok zastare još nije počeo teći pa je stoga prigovor zastare neosnovan.

14. Odluka o naknadi parničnih troškova temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 155. ZPP. Trošak zastupanja tužiteljice po punomoćniku odvjetniku odmjeren je sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23). Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe (Tbr. 7/1), trošak sastava podnesaka od 12. prosinca 2025. i 27. veljače 2026. (Tbr. 8/1 u vezi s Tbr. 7/1) te trošak zastupanja na ročištima 12. ožujka 2026. i 28. svibnja 2026. (Tbr. 9/1 u vezi s Tbr. 7/1) u iznosu od 200,00 EUR za svaku od navedenih radnji, kao i trošak ročišta za objavu presude (Tbr. 9/3 u vezi s Tbr. 7/1) u iznosu od 100,00 EUR, što uvećano za porez na dodanu vrijednost po stopi od 25% (Tbr. 46) iznosi ukupno 1.375,00 EUR. Tužiteljici je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 43,63 EUR i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 80,40 EUR.

U Zagrebu 6. srpnja 2026.

Sudac

Ivan Matančević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba o kojoj odlučuje nadležni županijski sud. Žalba se podnosi pisanim putem ovome sudu u roku od 15 dana od dana objave presude, a za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude.

Dostaviti:

1. Tužiteljici po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćnicima