Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Poslovni broj Gž 608/2026-4

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Filke Pejković predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća Svjetlane Pražić, te Kristine Vukelić Aničić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice KU, [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Danijelu Trubić odvjetniku iz Varaždina, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, trg bana Josipa Jelačića br. 10., OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćnici Margiti Kiš Kapetanović odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući po žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj P 446/2025 od 26. veljače 2026., u sjednici vijeća održanoj 6. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Zagrebačke banke d.d., te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj P 446/2025 od 26. veljače 2026.

II.Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

III.Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troškova odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke utvrđen je ništetnim čl. 23. t.c. Ugovora o nenamjenskom kreditu broj 3205023388 od 23. lipnja 2005., u dijelu kojim je ugovorena prijevremena otplata kredita, ali uz plaćanje naknade prema važećoj Odluci o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora, točkom II. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 134,70 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama; točkom III. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 207,41 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2.Protiv citirane presude, tuženik izjavljuje žalbu iz svih žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22,114/22, 155/23, u daljnjem tekstu ZPP-a).

3.Tužiteljica je u odgovoru na žalbu osporila žalbene navode tuženika kao neosnovane, te zatražila trošak odgovora na žalbu.

4.Žalba tuženika nije osnovana.

5.Ocjenjujući prvostupanjsku presudu u granicama žalbenih razloga tuženika, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2.,4.,8.,9.,13. i 14. ZPP-a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st.2. ZPP-a, kao ni postupovna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. t.11. ZPP-a, jer prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se nije mogla ispitati.

6.Neosnovani su navodi tuženika u dijelu u kojem upire na ostvarenje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na odluke sadržane u točkama I. i II. izreke.

7.Naime iz stanja u spisu proizlazi u bitnome:

-da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili uvodno citirani Ugovor, da je čl. 23. c. Ugovora bilo predviđeno da će tuženik u slučaju prijevremene naplatiti naknadu u skladu s Odlukom o tarifi naknade Banke,

-da je među strankama nesporno da je tužiteljica izvršila djelomičnu otplatu predmetnog kredita, za što je tuženik naplatio naknadu u iznosu od 134,70 eur 28. kolovoza 2006.,

-da je iz iskaza tužiteljice razvidno da prilikom sklapanja predmetnog Ugovora kao potrošač nije mogla pregovarati ni o jednoj odredbi istog, pa tako ni o utuženoj odredbi, da je tu odredbu mogao prihvatiti u cijelosti ili odustati od Ugovora, d aje predmetni kredit podignuo radi kupnje stana.

8.1.Polazeći od prednje navedenog, prvostupanjski je sud vodio računa o čl. 49. st.4., 81., 83., 84., 87. Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine” broj 96/2003 i dr., dalje: ZZP-a/03), te sukladno zaključuje da se ovdje radi o standardnoj odredbi tipskog ugovora o kreditu. Prihvaćajući iskaz tužiteljice u cijelosti, te analizirajući sporni Ugovor, sud smatra da se o konkretnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je ista sastavni dio predmetnog Ugovora, da tužiteljici nije pojašnjeno što se podmiruje plaćanjem sporne naknade odnosno na što se taj iznosi odnosi, da spornom odredbom nisu definirani parametri za plaćanje predmetne naknade. Pored toga, sud zaključuje da iz Ugovora ne proizlazi da je tužitelj bio upoznat s aktima tuženika, a i da samim uvidom u akte tuženika, tužitelj kao potrošač nije mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja plaćanja naknade u slučaju prijevremene otplate kredita iz sporne odredbe. Osim toga, sud utvrđuje da iako se radi o ugovornoj odredbi prema kojoj se može utvrditi visina predmetne naknade, da tužitelju prilikom pregovaranja prije potpisivanja ugovora nije objašnjena svrha ove naknade.

Slijedom toga, zaključak je prvostupanjskog suda da se ovdje radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer da načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u obveznim odnosima, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

8.2.Pored toga, sud prvog stupnja je stava da unatoč tome što u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, da tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima prijevremene otplate kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

8.3.Nadalje, prvostupanjski sud ima u vidu čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” broj 35/2005 i dr., dalje: ZOO-a), no ipak utvrđuje da tuženik u konkretnom slučaju nije dokazao koje je to opravdane i objektivne troškove izravno pretrpio djelomičnom prijevremenom otplatom kredita, na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, napominjući da se samo paušalno poziva na svoje akte i Tarifu kojom je propisana visina sporne naknade.

Vezano za pravo na povrat sredstava naplaćenih na ime sporne naknade, sud se poziva na utvrđenja iz presude Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 112/2018 i Rev 43/2022.

Slijedom toga, sud prvog stupnja je stava da tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao da se o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena naknada za privremenu otplatu kredita, već da je riječ o unaprijed tipskom ugovoru koji je unaprijed bio formuliran od strane tuženika i na čiji sadržaj tužitelj nije imao nikakav utjecaj, te da nije tužitelju prezentirao koje je točne troškove imao u vezi postupka odobravanja kredita, niti mu je obrazložio strukturu tih troškova, niti zašto iznos naknade ovisi o visini kredita.

8.4.Rukovodeći se tim razlozima, prvostupanjski sud smatra da se ovdje radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu čl. 81. st.1. ZZP-/03, koja je ujedno zbog i nepoštena sukladno čl. 87. st.1. istog Zakona, ukazujući pri tome na pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 673/2023.

Nastavno tome, a cijeneći čl. 323. st.1. ZOO-a, sud odlučuje kao u točki I. izreke presude.

U odnosu na zahtjev tužitelja za isplatu kao posljedicu ništetnosti sporne ugovorne odredbe, sud ne prihvaća tuženikov prigovor zastare tog potraživanja, pozivajući se na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda od 31. siječnja 2022. glede pitanja tijeka zastare kod restitucijskih zahtjeva. Sukladno tome, sud prvog stupnja smatra da je u konkretnom slučaju zastara tražbine tužitelja počela teći od dana pravomoćnosti prvostupanjske odluke.

Budući da među strankama nije bila sporna visina zahtjeva za isplatu, sud udovoljava tom zahtjevu tužitelja, te obvezuje tuženika da isplati tužitelju iznos od 134,70 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama sukladno čl. 1115. ZOO- a, u svezi čl. 29. istog Zakona.

Odluku o trošku temelji na čl. 154.st.1. ZPP-a.

9.U kontekstu svega prethodno navedenog, neutemeljenim drži ovaj sud žalbene tvrdnje tuženika u dijelu u kojem osporava pravni interes tužiteljice za utvrđenje ništetnom sporne ugovorne odredbe, držeći da po istoj tužiteljici nije naplaćena nikakva naknada.

Protivno takvom tumačenju, uvjerenje je i ovog suda, da kako je iz dosadašnjeg dijela obrazloženja razvidno da je tužiteljica izvršila djelomičnu otplatu kredita i da joj je na ime toga tuženik naplatio naknadu u utuženom iznosu, to se nedvojbenim nameće zaključak da je tuženik iako se nesporno nije radilo o konačnoj otplati cjelokupnog kredita, ipak iskoristio pravo sadržano u toj ugovornoj odredbi, te naplatio naknadu sukladno visini djelomične otplate.

Stoga, prema prosudbi ovo suda nema govora o tome da tužiteljica ne bi imala pravni interes za utvrđenje ništetnom predmetne odredbe u smislu čl. 187. ZPP-a, kako to pogrešno smatra tuženik.

10.1.Nisu ovome sudu prihvatljiv ni žalbeni navodi tuženika u dijelu kojem ističe da se naknada za prijevremenu otplatu kredita temelji na slobodnom ugovaranju u smislu ZOO-a i na posebnim propisima o zaštiti potrošača, ukazujući na čl. 16. st.2. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 75/2009, dalje: ZPK-a), čl. 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 143/2013). Naime, čl. 16. ZPK-a, propisano je pravo vjerovnika na isplatu naknade u slučaju prijevremene otplate kredita, sa time da se ZPK ne primjenjuje na kredite sklopljene prije stupanja na snagu tog Zakona, što uključuje i predmetni kredit kojeg su sklopile parnične stranke. Navedenim je Zakonom u nacionalno pravo preuzeta Direktiva 2008/48/EZ. Odredbom čl. 16. propisano je da u slučaju prijevremene otplate kredita vjerovnik ima pravo na pravednu i objektivnu naknadu za moguće troškove izravno povezane s prijevremenom otplatom kredita, pod uvjetom da je kredit prijevremeno otplaćen u razdoblju tijekom kojeg se primjenjivala fiksna kamatna stopa (st.2.), te da se naknada iz st.2. tog članka, ne plaća ako se radi o dopuštenom prekoračenju ili ako je kredit otplaćen u razdoblju tijekom kojeg nije određena fiksna kamatna stopa (st.3.).

Primjenjujući ove odredbe na konkretan slučaj (kada bi se navedena odredba primijenila) to bi značilo da tuženik ne bi imao pravo na predmetnu naknadu, jer je djelomična otplata kredita bila u razdoblju kad nije bila ugovorena fiksna kamatna stopa.

10.2.Drugim riječima, uvjerenje je i ovog suda da sporna ugovorna odredba nije sama po sebi ništetna, a što proizlazi iz Direktive 201417/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i izmjeni Direktive 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Direktive 93/13, te kasnije ZPK-a, no samo u situaciji ako se o toj ugovornoj odredbi posebno pregovaralo i ako tako ugovorena naknada ne uzrokuje znatnu neravnotežu između potrošača i trgovca.

11.U svezi sa prednje izloženim, pravno irelevantnim smatra ovaj sud ukazivanje tuženika i na to da je zakonodavac tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 101/2017) uveo zabranu naplate predmetne naknade.

To iz razloga jer činjenica da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, prethodno spomenutim pozitivnim propisima doista nije izrijekom bilo zabranjeno unašanje u Ugovor o kreditu odredbe o plaćanju naknade za prijevremenu otplatu kredita, prema prosudbi ovog suda ni na koji način nije od utjecaja na pravilnost stajališta suda prvog stupnja o razlozima ništetnosti utužene ugovorne odredbe, a koje razloga ovaj sud prihvaća u cijelosti.

12.1.Isto tako, nije u pravu tuženik ni kada smatra da je sporna ugovorna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva zbog čega da nije dopušteno ocjenjivati nepoštenost iste, upirući pri tome na svoju Odluku o Tarifi naknada za usluge, na koju se tuženik poziva i u čl. 23.c. Ugovora o kreditu.

Zahtjev da ugovorna odredba bude jasna, razumljiva i lako uočljiva je zahtjev transparentnosti u smislu čl. 85. ZZP-a/03. Takav zahtjev po ocjeni ovog suda traži da ugovorne odredbe, osim što trebaju dakle biti jasne, razumljive i lako uočljive, isto tako potrošač iz istih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti svoje ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Prednje navedeno, ni prema uvjerenju ovog suda, nužno ne znači da u samom Ugovoru treba specificirano navesti sve usluge koje kreditor pruža korisniku kredita u zamjenu za predmetni iznos naknade za prijevremenu otplatu kredita, no pravno je ipak odlučan odnos iznosa predmetne naknade i zauzvrat pruženih usluga.

Iz provedenog dokaznog postupka, nepobitno proizlazi da je tužiteljica bila upoznata s obvezom plaćanja sporne naknade, da međutim o toj ugovornoj odredbi nije pregovarala s tuženikom, već je ista bila unaprijed unijeta u tekst Ugovora, a također i da nije bila informirana o kojim je konkretno troškovima riječ, odnosno koje je točne troškove tuženik imao u vezi sa djelomičnom prijevremenom otplatom kredita, koje su konkretne usluge obuhvaćene tom naknadom, niti mu je od strane tuženika bila obrazložena struktura tih troškova.

12.2.Što se tiče pozivanja tuženika na prethodno spomenutu Odluku, kojom je propisao naplaćivanje pored ostalog i naknade za prijevremenu otplatu kredita, za istaknuti je da prema uvjerenju ovog suda, takva odredba ne predstavlja ništa drugo nego naknađivanje dijela kamata koje je prema ugovoru o kreditu tuženik dobiti da nije bilo djelomične prijevremene otplate kredita, do kraja trajanja ugovora o kreditu, što znači drugim riječima da se radi o prikrivenoj izmakloj dobiti.

Nastavno tome, ovaj sud drži da tuženik nema pravo zahtijevati predmetnu naknadu koja se sastoji od izmakle dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošačima naplatiti naknadu za prijevremeno (potpuno ili djelomično) ispunjenje obveza, već bi tuženik imao pravo na naknadu samo onih troškova koji su izravno povezani sa radnjama koje su neophodne radi djelomične otplate kredita i sl. Iz rezultata dokaznog postupka, neupitno proizlazi da u konkretnoj pravnoj situaciji, tuženik tijekom prvostupanjskog postupka nije ni pokušao dokazati visinu eventualnih administrativnih ili drugih troškova koji su doista izravno bili vezani za djelomičnu otplatu kredita.

13.Obzirom na prednje, neutemeljenim se nameće žalbena tvrdnja tuženika da sporna ugovorna odredba nije prouzročila znatnu neravnotežu u pravima ugovornih strana.

Upravo utvrđenje prvostupanjskog suda, a koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud kao ispravno, da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, odnosno da je osnovano sud prvog stupnja prihvatio iskaz tužiteljice u tom dijelu, budući da tuženik nije tijekom postupka, predložio pravno relevantne dokaze u smislu čl. 81. st.3. ZZP-a/03, kojima bi doveo u dvojbu vjerodostojnost tih navoda tužiteljice, već je protivno tome, tuženik jednostrano u ugovor unio i spornu ugovornu odredbu, već ukazuje na zaključak da je takvo postupanje tuženika prilikom sklapanja spornog Ugovora, izazvalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, što ima za posljedicu nepoštenost sporne ugovorne odredbe, a time i njenu ništetnost, kako je to utvrdio i sud prvog stupnja.

14.Pogrešnim drži ovaj sud pravno shvaćanje tuženika da se prvostupanjski sud glede njegova prigovora zastare, pogrešno pozvao na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, od 31. siječnja 2022. Ovo stoga, što je i prema prosudbi ovog suda, pravilno postupio sud prvog stupnja kada nije prihvatio ovaj prigovor tuženika, te se u svezi toga pozvao na čl. 323. st.1. ZOO-a, te spomenuto pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH, sukladno kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st.1. ZOO-a/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

15.Nadalje, nije u pravu tuženik ni kada smatra daje prvostupanjski pogrešno primijenio čl. 1115. ZOO-a, ukazujući u svezi sa time na neke ranije odluke Vrhovnog suda RH-a.

Suprotno tumačenju tuženika, kako iz cjelokupnog obrazloženja pobijane odluke suda prvog stupnja, nesumnjivo proizlazi da je sporna ugovorna odredba kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita nepoštena, to se u kontekstu nedvojbene činjenice da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, nameće se logičnim zaključak da je isti nepošten stjecatelj, te da je sukladno čl.1115. ZOO-a u obvezi platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužiteljici nastala šteta sukladno čl. 1086. ZOO-a.

16.U kontekstu svega prethodno iznesenog, pravilnom smatra ovaj sud i odluku o parničnom trošku.

17.Iz svih iznesenih razloga, valjalo je odbiti žalbu tuženika, te potvrditi u presudu suda prvog stupnja primjenom čl. 368. st.1. ZPP-a.

18.Tuženiku nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer isti nije uspio u žalbenom postupku, pa je stoga primjenom čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

19.Tužiteljici nisu dosuđeni troškovi odgovora na žalbu jer je primjenom čl. 155. ZPP-a odlučeno da isti nisu bili potrebni za vođenje ovog postupka, pa je stoga odlučeno kao u točki III. izreke ove presude

U Rijeci, 6. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković