Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž 240/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Filke Pejković kao predsjednice vijeća, suca izvjestitelja Svjetlane Pražić i Kristine Vukelić Aničić, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GC iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Goranu Devrnji odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg br. 3a., OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnicima iz OD Metelko , Kneževuć i partneri d.o.o. odvjetnicima iz Rijeke, radi utvrđenja i isplate, odlučujući po žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P 3828/2025 od 14. studenog 2025., u sjednici vijeća 6. srpnja 2026. 2026.

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d., te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P 3828/2025 od 14. studenog 2025. u točkama I., II. i III. izreke, te u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki IV. izreke u dosuđujućem dijelu za iznos od 615,58 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao i u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki VI. izreke.

II.Djelomično se uvažava žalba tuženika, preinačuje se citirana prvostupanjska presuda u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki IV. izreke u preostalom dosuđujućem dijelu za iznos od 1.507,39 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te se odbija tužitelj GC sa tim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška kao neosnovanim.

r i j e š i o  j e

I.Uvažava se žalba tuženika, preinačuje se rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P 3828/2025 od 14. studenog 2025. u točki II. izreke, te se vrijednost predmeta spora utvrđuje u iznosu od 795,75 eur.

II.Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke, utvrđeno je da je ništetan čl. 10. Ugovora o kreditu broj 1031262160/51640067-5103486168 od 23. ožujka 2007., u dijelu koji glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik je dužan prije korištenja krediti platiti 1,000% (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno=200,00 HRK (dvjesto HRKI), obračunate s datumom plasmana. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.“, točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 289,20 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom III. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju na ime obračunate zatezne kamate iznos od 506,55 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom IV. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.094,23 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom V. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška preko iznosa dosuđenog točkom IV. izreke, te je točkom VI. izreke odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška kao neosnovan. Rješenjem istog suda, točkom I. izreke utvrđeno je da je povučena tužba za iznos tužbenog zahtjeva u visini od 120,59 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. točkom II. izreke utvrđena je vrijednost predmeta spora u iznosu od 2.122,97 eur.

2.Prvostupanjsku presudu u točkama I., II., III. izreke, te odlukama o parničnom trošku sadržanim u točkama IV. i VI. izreke, kao i rješenje suda prvog stupnja u točki II. izreke, pobija tuženik iz svih žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, u daljnjem tekstu: ZPP-a).

3.Odgovor na žalbu nije podnesen.

4.Žalba tuženika je osnovana u manjem dijelu.

5.Ocjenjujući prvostupanjsku presudu i rješenje u pobijanom dijelu u granicama žalbenih razloga tuženika, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2.,4.,8.,9.,13. i 14. ZPP-a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st.2. ZPP-a, kao ni postupovna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. t.11. ZPP-a, jer pobijane odluke nemaju nedostatak zbog kojih se nisu mogle ispitati.

6.Nisu osnovani navodi tuženika kojima upire na ostvarenje žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na odluke sadržane u točkama I. i II. izreke presude, kao ni u odnosu na odluku sadržanu u izreci rješenja.

7.Naime, iz stanja u spisu u bitnome proizlazi:

-da je čl. 10. Ugovora utvrđeno je da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 01,000% na iznos kredita obračunat s datumom kredita,

-da iz iskaza tužitelja proizlazi pored ostalog da je predmetni Ugovor uzeo radi adaptacije stana kojeg je kupio u Zagrebu, da su mu u banci rekli da mora platiti naknadu za obradu kredita, no ne i što time plaća, sa time da bez te naknade nije mogao dobiti kredit, da su taj stan koristili sin i kćer dok su studirali u Zagrebu, da isti nikada nije bio iznajmljivan, da je oštećen u zagrebačkom potresu, da ta oštećenja još nisu sanirana tako da ga sada nitko ne koristi,

-da je tuženik tužitelju obračunao i naplatio spornu naknadu u visini od 289,20 eur.

8.1.Polazeći od ovakvih utvrđenja, prvostupanjski sud uvažava čl. 81., st.1. i 2., 84., 87. st.1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003, dalje: ZZP- a/03), čl. 4. st.2. Direktive Vijeća EEZ 93/13 od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (dalje: Direktiva 93/13 EEZ), čl. 295. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005, dalje: ZOO-a/05).

Nastavno tome, sud smatra da se u ovakvim tzv. tipskim odnosno unaprijed formuliranim ugovorima (kao što je i ovdje slučaj), potrošač pojavljuje kao „slabija strana“ jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te može uzrokovati znatniju neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača. Slijedom toga, te analizirajući sporni članak Ugovora o kreditu, kojeg su sklopile parnične stranke, ocjena je suda prvog stupnja da isti ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno „glavni predmet ugovora“, što a ima za posljedicu da se na takvu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti.

Vezano za prednje, sud upire na pravna shvaćanja zauzeta u predmetu Suda EU C-224/19 i C-259/19, glede primjene čl.3. st.1. Direktive 93/13 EEZ, kao i na pravna shvaćanja izražena u predmetima Suda EU C-84/19, C-222/19, te C-252/19 od 3. rujna 2020. glede primjene čl.4. st.2. Direktive 93/13 EEZ.

8.2.Cijeneći rezultate dokaznog postupka, uključujući i kako iskaz tužitelja, tako i analizu sporne ugovorne odredbe, sud prvog stupnja smatra da je ta odredba nepoštena, a nastavno tome u smislu čl. 87. st.1. ZZP/03 i ništetna.

Pri tome ukazuje na to da se o predmetnoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, budući da ju je unaprijed formulirao tuženik, pa potrošač nije imao mogućnost utjecaja na njen sadržaj. Pored toga, sud uzima u obzir činjenicu da je visina te naknade određena u postotku od iznosa kredita, što da korisnika kredita dodatno dovodi u neravnopravan položaj. Također se napominje da je predmetna odredba formulirana tako da tužitelj kao korisnik kredita nije mogao dobiti kredit bez postojanja te odredbe u Ugovoru, dakle da bilo po sistemu „uzmi ili ostavi“. Nadalje, prvostupanjski sud uvažava da je tuženik vjerojatno imao neke troškove koji su se odnosili na premetni kredit, no isto tako smatra da činjenica da je visina naknade ovisila o visini odobrenog kredita, ipak znači da oni kojima je bio odobren veći kredit je bila i veća sporna naknada i obrnuto, slijedom čega zaključuje da ovom naknadom, nisu bili „pokriveni“ odnosno plaćeni stvarni troškovi, jer bi tada sporna naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku. U svezi toga, dodaje se da tužitelju kao korisniku kredita nije bilo jasno i nedvosmisleno predočeno na što se doista odnosi prijeporna naknada odnosno što se s njom plaća. Što se tiče činjenice da je sporni Ugovor solemniziran, po ocjeni prvostupanjskog suda ne znači da je utužena ugovorna odredba potrošaču bila jasna i razumljiva, jer da ni javni bilježnik nije mogao tužitelja točno objasniti na što se odnosi tzv. ulazna naknada, nije mogao prikazati strukturu troškova, jer to nije učinio ni tuženik.

U svezi prednjeg, sud uvažava da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, nije postojala zakonska zabrana ugovaranja takve naknade, no da neovisno o tome tuženik nije dokazao opravdanost visine iste u postotku od odobrenog kredita, što u kontekstu svega drugog iznesenog, ukazuje da je ta odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, te kao takva da je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja kao potrošača.

8.3.Prvostupanjski sud ne prihvaća ni tuženikov prigovor zastare tužiteljeve tražbine, pozivajući se pri tome na pravno shvaćanje Vrhovnog suda zauzetog na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020., te u svezi sa time i na čl. 225. ZOO- a.

Obzirom na sva prednje navedena utvrđenja, sud prvog stupnja je stava da je tuženik bio i nepošteni stjecatelj, zbog čega da tužitelj ima pravo na zakonske zatezne kamate sukladno čl. 1115. ZOO-a, od dana plaćanja prijeporne naknade. U odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži i isplatu obračunate zatezne kamate u apsolutnom iznosu odnosno tzv. procesne kamate, uvažavajući sadržaj čl. 31. st.1. i 2. ZOO-a, stajalište je suda da nema procesne zapreke da u konkretnom slučaju tužitelj zahtijeva i tzv. procesnu kamatu, unatoč tome što nije prestalo glavno potraživanje. Pri tome ističe da je u takvom slučaju bitno da tužitelj ne potražuje istodobno na glavnicu zateznu kamatu, jer je ista već obuhvaćena tzv. procesnom kamatom. Kako je dakle tužitelj na glavnicu u iznosu od 289,20 eur zateznu kamatu zatražio od 3. lipnja 2025., to je ocjena suda da osnovano tužitelj može tražiti na ime tzv. procesne kamate iznos od 506,55 eur sa zakonskom zateznom kamatom počam od 3. lipnja 2025. do isplate.

Sukladno prednjem, te pozivom na već ranije spomenute odredbe ZZP-a/03, čl. 2., 4. st.2., 5. Direktive 93/13 EEZ, čl. 295., 323., 327. st.1. i 2., 1115. ZOO-a, prvostupanjski sud utvrđuje da su osnovani zahtjevu tužitelja na utvrđenje ništetnosti čl.10. Ugovora u dijelu pobliže navedenom u točki I. izreke, kao i zahtjevi za isplatu, pa odlučuje kao u točkama I., II i III. izreke presude.

Odluke o troškovima postupka donosi primjenom čl. 154. st.1., 152. i 155. ZPP- a.

8.4.Kako je tužitelj konačno postavljenim tužbenim zahtjevom smanjio prvotno postavljeni zahtjev za isplatu, za iznos od 120,59 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, to primjenom čl. 193. st.2. ZPP-a, sud odlučuje kao u točki I. izreke rješenja.

Budući da je tuženik osporavao vrijednost predmeta spora naznačenu u tužbi, to je prvostupanjski sud primjenom čl. 40. st.4. u svezi čl. 35. st.1. i 2., te 37. ZPP-a, odredio točkom II. izreke rješenja vrijednost predmeta spora, pri čemu je uzeo u obzir i vrijednost deklaratornog tužbenog zahtjeva tužitelja u iznosu od 1.327,22 eur, te odlučio kao u točki II. izreke rješenja.

9.1.U kontekstu svega prethodno navedenog, nisu pravno utemeljene žalbene tvrdnje tuženika kojima pobija pravilnost primjene materijalnog prava vezano za doseg odredaba ZZP-a/03, upirući pri tome na čl. 81., 82. i 85. tog Zakona, kad se radi o ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena naknada za obradu kredita.

9.2.Naime, protivno tumačenju tuženika, pravilno je prema ocjeni ovog suda primijenio mjerodavne odredbe ZZP-a/03 na konkretan slučaj, te shodno tome sagledao sve pravno relevantne okolnosti.

Protivno tumačenju tuženika, iz obrazloženja pobijane presude, napose t.7., 8. i 10. istog, prema prosudbi ovog suda, nepobitno proizlazi da je sud prvog stupnja izuzetno opširno iznio razloge zbog kojih smatra da je osporio dio čl. 10. Ugovora o kreditu, nepošten, a time i ništetan u smislu čl. 81., 84. i 87. ZZP-a/03. Činjenica da se pri tome sud nije pozvao na čl. 96. i 98. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007 i dr., dalje: ZZP-a/07), na koje tuženik upire u žalbi, u konkretnoj pravnoj situaciji nije ni od kakvog utjecaja na pravilnost pobijane presude, budući da je čl. 81. st.1. ZZP-a/03 sadržajno identičan čl. 96. st.1. ZZP-a/07.

Što se tiče čl. 98. ZZP-a/07, on je sadržajno identičan čl. 83. ZZP-a/03, pri čemu je ovaj sud imao u vidu da se na tu odredbu ZZP-a/03 sud prvog stupnja nije izrijekom pozvao, no neovisno o tome, sud prvog stupnja donoseći pobijanu presudu, ipak je prema uvjerenju ovog suda, cijenio sve pravno relevantne okolnosti, sukladno spomenutog odredbi ZZP-a/03 odnosno ZZP-a/07.

9.3.U odnosu na to da u vrijeme sklapanja spornog Ugovora – 2007., doista nije postojalo zakonsko ograničenje koje se odnosilo na ugovaranje ulazne naknade, već je isto uvedeno tek 2013., prema prosudbi ovog suda ni na koji način ne može odnosno nije tada moglo ekskulpirati tuženika od obveze da je prilikom sklapanja Ugovora, pregovarao s tužiteljem i o toj ugovornoj odredbi, da na određeni način pojasni tužitelju o kakvim se troškovima radi, odnosno na koje se točno troškove ugovorena naknada odnosi tj. koji se troškovi pod pojmom „obrada kredita“ podrazumijevaju, bilo usmenim putem od strane djelatnika tuženika koji je sudjelovao u sklapanju tog Ugovora, bilo u pismenoj formi kroz neki akt samog tuženika.

U tom kontekstu sama činjenica da je sporna odredba jasno sastavljena, ne znači da je istodobno razumljiva u kontekstu prethodno navedenih kriterija, a to napose budući da su tuženiku kao kreditoru, itekako bilo jako dobro poznate prednje navedene okolnosti, za razliku od tužitelja kao druge ugovorne strane, koja o svemu tome nije imala apsolutno nikakvih saznanja jer ga o tome nije nitko obavijestio.

9.4.Osim toga, svakako nije prihvatljivo tumačenje tuženika da je notorno da banke naplaćuju naknade za obrade kredita pa da se iz samog naziva te ugovorne odredbe već može zaključiti o kakvim se troškovima radi, odnosno da nije potrebno pojašnjavati koji su to točni troškovi obuhvaćeni ovom naknadom.

To iz razloga, jer se ne radi o naknadi koju snosi tuženik o svom trošku, već istu naplaćuje od druge ugovorne strane-tužitelja, u kojoj se situaciji nešto ne može samo podrazumijevati, čak i ako se radi o relativno manjim iznosima, što znači da je obveza tuženika da sve što druga ugovorna strana treba platiti, da istoj treba pojasniti o čemu se radi, tražiti pristanak na takvu obvezu plaćanja, objasniti kriterije po kojima se utvrđuje visina takve obveze i dr., a što je u ovom slučaju neprijeporno od strane tuženika izostalo.

9.5.Ne manje odlučno je i to da se radi o naknadi koja je ugovorena u određenom postotku (konkretno 1,000% odobrenog kredita), što znači da oni korisnici kojima odobre veće iznosi kredita, plaćaju i veću naknadu, kao što je ispravno zaključio i sud prvog stupnja.

Ovdje valja dodati i to da iz rezultata dokaznog postupka nepobitno proizlazi da tuženik nije priložio dokaz na okolnost da li je doista imao administrativne troškove obrade dokumentacije, troškove osoblja i slično, da li je imao gubitak na ime rizika poslovanja, vezano za promjenu aktivne i pasivne kamatne stope. Drugim riječima, pravila naplaćivanja sporne naknade, u praksi faktično predstavljaju naknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema Ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog Ugovora, odnosno drugim riječima naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti). No, suprotno ocjeni tuženika, takva ugovorna odredba je protivna kogentnoj zakonskoj odredbi, pa je samim tim ništetna, shodno čemu ne može proizvoditi pravne učinke.

9.6.Suprotno ocjeni tuženika, od utjecaja na pravilnost stava suda prvog stupnja o ništetnosti sporne ugovorne odredbe, nije ni to da je tužitelj bio upoznat s obvezom, plaćana sporne naknade, a time i visinom iste, jer da se radi o bazičnoj matematici. Ovo iz razloga, jer kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud, unatoč činjenici da je tužitelj znao da predmetnu naknadu treba platiti, radilo se situaciji, da je odobravanje kredita bilo uvjetovani postojanjem sporne odredbe u Ugovoru, te plaćanjem sporne naknade. Drugim riječima, tužitelj je bio u situaciji, da je ili mogao prihvatiti kompletan Ugovor kakvog ga je sastavio tužitelj ili uopće ne sklopiti Ugovor o kreditu. Upravo ta okolnost da je tuženik unaprijed sastavio Ugovor u koji je pored ostalog unio i odredbu kojom je obvezao tužitelja na plaćanje predmetne naknade, a bez da je o tome pregovarao s tužiteljem je i razlog zbog kojeg je utuženi dio čl. 10. Ugovora u konačnici nepošten, a onda i ništetan, što je dalje uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja kao potrošača.

9.7.Konačno u prilog pravilnosti stajališta kako prvostupanjskog, tako i ovog drugostupanjskog suda, ukazuju i pravna shvaćanja izražena u odlukama Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 1219/2020 od 30. studenog 2022., Rev 112/2018 od 9. ožujka 2022., Rev 1219/2021 od 14. rujna 2022.

10.1.Neutemeljenim smatra ovaj sud žalbene navode tuženika u dijelu u kojem ustraje na prigovoru zastare, držeći stajalište prvostupanjskog suda u tom dijelu pogrešnim.

10.2.Pravilno se naime, glede ovog prigovora sud prvog stupnja pozvao na pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH, zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, donesen na sjednici od 30. siječnja 2020. i u svezi s tim na čl. 323. st.1. ZOO-a, a u kontekstu činjenice da je tek ovom presudom, točkom I. izreke utvrđena ništetnost sporne ugovorne odredbe, te da je točkom II. izreke tužitelj zatražio isplatu sporne naknade, a kao posljedicu ništetnosti ugovorne odredbe temeljem koje je ista naplaćena.

10.3.Naime, pravno shvaćanje od 30. siječnja 2020. glasi:

"Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

Ujedno ovdje valja skrenuti pažnju tuženiku i na objedinjeno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., koje glasi:

„Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“

10.4.U kontekstu prethodno izloženog, ocjena je i ovog suda da je zastarni rok u odnosu na zahtjev tužitelja za isplatu sporne naknade temeljem ništetnosti ugovorene odredbe kojom je ista ugovorena, počeo teći tek donošenjem predmetne prvostupanjske presude kojom je ta ništetnost utvrđena točkom I. izreke, posljedično čemu ni zahtjev za isplatu sadržan u točki II. izreke kao posljedica utvrđene ništetnosti, ni u kom slučaju ne može biti u zastari obzirom na petogodišnji opći zastarni rok.

11.Nadalje, nije u pravu tuženik ni kada pobija pravilnost odluke suda prvog stupnja u odnosu na tijek zateznih kamata na dosuđenu glavnicu, držeći da ga se nikako ne može smatrati nepoštenim stjecateljem, odnosno da obveza plaćanja kamata ne bi smjela početi teći prije podnošenja tužbe odnosno preinačenja tužbenog zahtjeva na isplatu.

Suprotno tumačenju tuženika, kako iz cjelokupnog obrazloženja pobijane odluke suda prvog stupnja, ali isto tako i iz obrazloženja odluka, na koje se isti osnovano pozvao, nesumnjivo proizlazi da je sporna ugovorna odredba kojom je ugovorna tzv. ulazna naknada, odnosno naknada za obradu kredita nepoštena, to u kontekstu nedvojbene činjenice da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, nameće se logičnim zaključak da je isti nepošten stjecatelj, te da je sukladno čl.1115. ZOO-a u obvezi platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužitelju nastala šteta sukladno čl. 1086. ZOO-a u vidu plaćanja sporne naknade.

12.Kako je shodno svemu do sada iznesenom, prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje koje je odlučno za ishod spornog odnosa među strankama, to ovaj sud u cijelosti prihvaća zaključke suda prvog stupnja o postojanju pravno relevantnih činjenica, koje tuženik iznošenjem vlastitih pravnih shvaćanja nje uspio dovesti u dvojbu.

Slijedom svega izloženog, ističe se da se pravna stajališta navedena u presudi suda prvog stupnja, točnije točkama I., II i III. izreke, zasnivaju na pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava i prihvatljivom tumačenju relevantne zakonske norme, u okviru kojeg postupka je od strane suda prvostupanjskog suda uslijedila odgovarajuća pravna argumentacija koja upućuje na to da pobijana odluka nije posljedica proizvoljnog tumačenja niti pogrešne primjene mjerodavnog prava.

13.1.No, u pravu je tuženik kada pobija pravilnost odluke suda prvog stupnja u dijelu u kojem je utvrđena vrijednost predmeta spora (dalje: vps-a) u iznosu od 2.122,97 eur.

Ovo stoga što protivno tumačenju suda prvog stupnja, u situaciji kada je tužitelj postavio i deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti, a isto tako i kondemnatorni zahtjev na isplatu određenog iznosa, kao posljedicu ništetnosti ugovorne odredbe koja je utvrđena ništetnom spomenutim deklaratornim zahtjevom (kao što je ovdje slučaj), tada prema prosudbi ovog suda, kao vrijednost predmeta spora treba uzeti samo visinu kondemnatornih zahtjeva, odnosno ne uzima se u obzir i vrijednost deklaratornog zahtjeva.

Ovo iz razloga, jer ovaj sud drži da deklaratorni tužbeni zahtjev treba poslužiti samo za ocjenu opravdanosti tužbe na činidbu-isplatu, uz napomenu da za ocjenu ništetnosti neke ugovorne odredbe nije neophodno da se radi o zasebnom tužbenom zahtjevu, budući da se to može raspraviti u svakoj parnici i kao prethodno pitanje. To po stavu ovog suda upućuje na zaključak da nema valjanog pravnog uporišta da se vrijednost deklaratornog zahtjeva u ovakvoj pravnoj situaciji uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora.

13.2.Polazeći od toga da u ovom slučaju vrijednost deklaratornog zahtjeva iznosi 1.327,22 eur, a da se tužbeni zahtjevi za isplatu sastoje od zahtjeva za isplatu glavnice u visini od 289,20 eur, te zahtjeva za isplatu uglavničene kamate u iznosu od 506,55 eur, a vezano za tu glavnicu, za zaključiti je da je vps u ovoj pravnoj stvari iznos od 795,75 eur sukladno čl. 37. st.1. ZPP-a, a ne iznos od 2.122,97 eur, kako je to pogrešno utvrdio sud prvog stupnja u točki II. izreke rješenja.

14.1.U kontekstu prethodno izloženog, osnovano tuženik pobija i odluku o parničnom trošku, budući da je odlučujući o troškovima postupka, prvostupanjski sud, tužitelju po radnji priznao po 100 bodova, odnosno po 200,00 eur.

Slijedom prethodno iznesenih razloga, ocjena je ovog suda da tužitelju po radnji pripada nagrada od po 75 bodova odnosno 150,00 eur u smislu Tbr. 7.t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023). Rukovodeći se prethodno iznesenim razlozima, uvjerenje je ovog suda da u konkretnom slučaju, tužitelju na ime nagrade za sastav tužbe pripada nagrada u iznosu od 150,00 eur, za sastav 1 podneska u iznosu od 150,00 eur, za pristup na1 ročišta u iznosu od 150,00 eur, odnosno ukupno 450,00 eur, što uvećano za PDV iznosi 562,50 eur, te trošak sudske pristojbe na tužbu i na presudu u iznosu od po 25,54 eur, dakle sveukupno 615,58 eur.

Slijedom tih razloga neosnovanim drži ovaj sud preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 1.507,39 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

14.2.Vezano za prednje, svakako treba istaknuti da nije u pravu tuženik ni kada smatra da je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju pogrešno primijenio čl. 154. st.2. ZPP-a, a obzirom na djelomično povlačenje tužitelj nije uspio u odnosu na prvotno postavljeni tužbeni zahtjev u omjeru od preko 15% (120,59 eur).

Protivno ovako stavu tuženika, pravilno je prema ocjeni ovog suda, postupio sud prvog stupnja kada se odlučujući o troškovima postupka, pozvao na čl. 154. st.1., a ne na čl. 154. st.2. ZPP-a. To iz razloga, jer time što je tužitelj povukao dio zahtjeva za isplatu u ranije navedenom iznosu, a tuženik se tome nije protivio, ne znači da sa tim dijelom zahtjeva nije uspio, već se suprotno tome smatra kao da taj dio zahtjeva nikada ni nije bio podnesen.

Pored toga, sukladno upravo čl. 154. st.2. ZPP-a, omjer uspjeha stranaka u sporu se cijeni prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu. Kako je dakle sud prvog stupnja u cijelosti udovoljio konačno postavljenim tužbenim zahtjevima, to nema govora o djelomičnom uspjehu u sporu, kako to pogrešno tumači tuženik.

14.3.Isto tako, nije prema prosudbi ovog suda, u pravu tuženik kada smatra da mu na ime djelomičnog povlačenja tužbenog zahtjeva pripada pravo na naknadu parničnog troška.

Ovo iz razloga jer bi sukladno čl. 158. st. 1. ZPP-a u ovakvoj situaciji tuženik ima pravo na predmetni trošak. ovaj je sud vodio računa o tome da kako je tužitelj točkama II. i III. izreke tužbom zatražio isplatu od ukupno 916,24 eur, dok je konačnim zahtjevom zatražio isplatu ukupnog iznosa od 795,75 eur, za zaključiti je da se unatoč promjeni vps-a u tijeku parnice, nije izmijenila visina nagrade koja pripada po radnji prije i poslije djelomičnog sniženja tužbenog zahtjeva (75 b odnosno 150,00 eur). Slijedom toga, stajalište je ovog suda, da tuženiku u odnosu na ovaj povučeni dio zahtjeva nisu nastali posebni troškovi, te da posljedično time njegov zahtjev za naknadu ovog troška ipak nije osnovan.

15.Zbog svih razloga, valjalo je odbiti žalbu tuženika, potvrditi presudu suda prvog stupnja, u točkama I., II. i III. izreke, te u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki IV. izreke u dosuđujućem dijelu za iznos od 615,58 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao i u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki VI. izreke, primjenom čl. 368. st.1. ZPP-a, a djelomičnim uvažavanjem žalbe tuženika preinačiti pobijanu presudu u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki IV. izreke u preostalom dosuđujućem dijelu za iznos od 1.507,39 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, primjenom čl. 373. t.3. ZPP-a, na način pobliže naveden u točki II. izreke presude.

Osim toga, valjalo je uvažavanjem žalbe tuženika, preinačiti prvostupanjsko rješenje u točki II. izreke, primjenom čl. 380. t.3. ZPP-a, na način pobliže naveden u točki I. izreke rješenja.

16.Tuženiku nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer isti nije uspio u žalbenom postupku, pa je stoga primjenom čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki II. izreke ovog rješenja.

17.Presuda suda prvog stupnja u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki V. izreke i rješenje istog suda u točki I. izreke, kao nepobijani ostaju neizmjenjeni.

U Rijeci, 6. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković