Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Pr-211/2024-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu Robertu Mihelju, u pravnoj stvari tužiteljice IT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po Stefanu Segnanu, odvjetniku u Rijeci, protiv tuženika GRADA HRANE d.o.o., Frana Supila 6, Rijeka, OIB: 37466605280, zastupanog po direktoru ČT iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po Frani Dobroviću, odvjetniku u Rijeci , radi nedopuštenosti otkaza i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 8. lipnja 2026. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice Ivana Zelića, odvjetnika u Rijeci, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, na ročištu za javnu objavu presude 6. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da odluka tuženika GRAD HRANE d.o.o., Frana I 6, Rijeka, OIB:37466605280, zastupano po direktoru ČT iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj] o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužiteljici IT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] od dana 02.svibnja 2024. godine u dijelu toč.II. izreke koji glasi: «Slijedom navedenog radnik se odriče svih potraživanja prema poslodavcu osim plaće i srazmjernog djela godišnjeg odmora» nije dopuštena.

II Nalaže se tuženiku GRAD HRANE d.o.o., Frana I 6, Rijeka, OIB: 37466605280, zastupano po direktoru ČT iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti tužiteljici IT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 3.993,99 EUR-a, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 01. lipnja 2024. godine pa do isplate po stopi koja se određuje na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.525,00 eura, s pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od dana presuđenja (6. srpnja 2026.) pa do isplate, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu (iznad 2.525,00 eura, a do zatraženih 2.775,00 eura) tužiteljičin zahtjev za naknadu troška postupka odbija kao neosnovan.

IV Tuženikov zahtjev za naknadu troška postupka u iznosu od 1.250,00 eura odbija se u cijelosti, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelja u tužbi podnesenoj ovom sudu 23. srpnja 2024, u bitnom, navodi da je 31. listopada 2012. s tuženikom sklopila Ugovor o radu na neodređeno vrijeme, s punim radnim vremenom na radnom mjestu kuhinjski radnik, da joj je 15. lipnja 2024. Odluka o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 2. svibnja 2024., da obzirom ju je tuženik odjavio s radnog mjesta 31. svibnja 2024., dakle još prije dostave odluke o otkazu da je bila primorana naći drugi posao te se odmah zaposlila kod drugog poslodavca 3.lipnja 2024. Citira točku 2. izreke Odluke o poslovno uvjetovanom otkazu. Tvrdi da se nije odrekla svih potraživanja prema poslodavcu, da obzirom na radni staž kod tuženika ima pravo i na otpremninu (ukupni radni staž kod tuženika od 31. listopada 2012. do prestanka radnog odnosa da iznosi 11 godina i 7 mjeseci). Citira članak 126. st. 1. i st. 3. Zakona o radu. Nadalje, tužiteljica ističe da je 25. lipnja 2024. preporučeno poštom poslala tuženiku Zahtjev za zaštitu prava radnika u kojem da je ukazala tuženiku na njeno pravo na isplatu otpremnine sukladno odredbama ZR-a, da je izričito navela kako se nije odrekla niti se odriče otpremnine te da je zatražila dostavu obračuna isplaćenih iznosa otpremnine sukladno Zakonu o radu. Tuženik da je o navedenoj pošiljci obaviješten 27. lipnja 2024., međutim on da nije podigao pošiljku, a niti se do dana podnošenja tužbe očitovao po predmetnom zahtjevu za zaštitu prava radnika, da je njezin punomoćnik 8. srpnja 2024. navedeni zahtjev za zaštitu prava dostavio na znanje tuženiku i putem službenog maila tuženika iz sudskog registra. Ukazuje da joj je prosječna bruto plaća za mjesece veljaču, ožujak i travanj 2024. iznosila 1.089,26 EUR-a, dok da joj obračun plaće za mjesec svibanj tuženik nikada nije dostavio. Uzimajući u obzir činjenicu da je radila kod tuženika punih 11 godina, da ima pravo na isplatu otpremnine u iznosu od 3.993,99 EUR-a i to od dana dospijeća isplate otpremnine (31.svibnja 2024.) kada je radni odnos prestao. Potom navodi da ne raspolaže Ugovorom o radu od 31. listopada 2012., te da joj tuženik nije dostavio obračun plaće za svibanj 2024., pa predlaže da sud temeljem odredbe članka 186.b. Zakona o parničnom postupku, u vezi s člankom 325.a. ZPP-a kondemnatornim rješenjem tuženiku naloži predaju joj tih isprava na pregled. Predlaže donošenje presude kao u točkama I i II izreke presude. Potražuje od tuženika parnični trošak sa zateznom kamatom.

2. U odgovoru na tužbu od 1. listopada 2024. (str. 30 – 32 spisa) tuženik, u bitnom, u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev tužiteljice kao i sve činjenične tvrdnje koje iznosi. Drži kako je podnesena tužba nepravodobna. Nadalje, potvrđuje točnim navod iz historijata tužbe kako je tužiteljica u radnom odnosu kod njega od 31. listopada 2012. na radnom mjestu kuhinjski radnik. Dalje, pojašnjava da zbog drastičnog smanjenja obujma posla, te nemogućnosti nastavka poslovanja ugostiteljskog objekta u kojem je tužiteljica bila zaposlena, kao poslodavac da je tužiteljici ponudio premještaj na isto radno mjesto, uz iste uvjete rada, kod njega, no u drugom ugostiteljskom objektu, sve sukladno čl. 123. Zakona o radu. Tvrdi da je tužiteljica navedenu ponudu izričito odbila čime da su stečeni uvjeti za primjenu čl. 115. Zakona o radu, odnosno pravo poslodavca redovito otkazati ugovor, a što da je i učinio donošenjem Odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu. U odnosu na navode tužiteljice kako joj pripada pravo na otpremninu u iznosu od najmanje 3.993,99 EUR, tuženik ističe kako je navedeno bez ikakvog uporišta u materijalno pravnim odredbama radnog zakonodavstva, da sukladno odredbi čl. 126. Zakona o radu poslodavac ima obvezu isplatiti radniku otpremninu ako su kumulativno ispunjeni posebni uvjeti: - da ugovor o radu otkazuje poslodavac;

- da razlog otkaza ugovora o radu nije voljno odnosno skrivljeno ponašanje radnika; - da je radnik kod poslodavca bio u radnom odnosu najmanje dvije godine neprekidno. Smatra da u konkretnom slučaju nije ispunjen uvjet pod t. 2., odnosno da je do otkaza ugovora o radu došlo isključivo i jedino radi postupanja radnika slijedom čega da ne postoji utemeljenje za isplatu otpremnine. Predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužiteljice. Traži trošak postupka.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u cjelokupnu materijalnu dokumentaciju priležeću spisu (sve isprave su pročitane). Na ročištu 21. listopada 2025. saslušana je tužiteljica (str. 45 – 46 spisa). Provedeno je i financijsko vještačenje po vještaku financijske struke Tomislavu Prpiću čiji nalaz i mišljenje od 9. ožujka 2026. prileže spisu (stranice od 67 do 72).

4. Po osnovi savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakon o parničnom postupku («Narodne novine» broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje u tekstu: ZPP) prvostupanjski sud zaključuje da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

5. Predmet spora je tužiteljičin deklaratorni zahtjev za utvrđenje nedopuštenom dijela izreke Odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu, te zahtjev za isplatu otpremnine (kondemnatorni dio).

6. Među strankama je nesporno da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika od 31. listopada 2012. na radnom mjestu kuhinjski radnik, dakle neprekidno više od 11 godina sve do donošenja Odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu (nadalje u tekstu: Odluka o otkazu). Nema spora (što uostalom i slijedi iz njezinog sadržaja) da je Odluka o otkazu po tuženiku donesena 2. svibnja 2024. (stranica 6 spisa), te da tužiteljici nije isplaćena otpremnina.

7. Sporno je, je li tužiteljica pravovremeno zatražila sudsku zaštitu, je li valjan dio točke 2. izreke Odluke o otkazu u kojom se navodi, citirano: « Radniku prestaje radni odnos dana 31. svibnja 2024. godine te do dana prestanka radnog odnosa Radnik ima pravo na isplatu plaće kao i razmjerni dio neiskorištenog godišnjeg za 2023. i 2024. godinu. Slijedom navedenog radnik se odriče svih potraživanja prema poslodavcu osim plaće i srazmjernog djela godišnjeg odmora.«, zatim ima li tužiteljica pravo na isplatu otpremnine, te ako ima, u kojem iznosu.

8. U stranačkom iskazu tužiteljica IT navodi da je Odluku o poslovnom uvjetovanom otkazu zaprimila putem pošte, da je radila na radnom mjestu kuhinjski radnik u proizvodnji, da joj je mjesto rada bilo u Krešimirovoj ulici 42 u Rijeci. Tvrdi da nije nikada potpisala bilo kakav papir kojim bi se odrekla potraživanja odnosno materijalnih prava iz radnog odnosa koje je imala kod tuženika, da joj od tuženika nitko nikada nije ponudio premještaj na isto radno mjesto kod istog poslodavca u nekom drugom ugostiteljskom objektu, da je informaciju vezanu uz otkaz dobila 15. svibnja 2024., a samu Odluku mjesec dana kasnije 15. lipnja 2024., da je informaciju u svibnju dobila od voditeljice u proizvodnji kod tuženika ŠT, a ŠT da je bila na sastanku s gospodinom UT, koji da je nećak g. ČT i ona da je doznala da su svo troje u proizvodnji dobili otkaz, a to troje su bili kolegica ŠT, tužiteljica i jedan radnik Č, da nije s g. UT nikada razgovarala vezano uz predmetnu Odluku o poslovnom uvjetovanom otkazu, da nije komunicirala s poslodavcem od zaprimanja prve informacije u svibnju 2024. da je dobila otkaz do zaprimanja pisane odluke 15. lipnja 2024., da je novi posao našla 4. lipnja 2024.

9. Članak 221.a ZZP-a određuje da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. Prema odredbi članka 7. stavka 1. i članka 219. stavka 1. ZPP-a svaka je stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

10. Sudska zaštita prava iz radnog odnosa uređena je člankom 133. stavkom 1. Zakona o radu («Narodne Novine» broj 93/2014., 127/2017., 98/2019, 151/2022 i 64/2023; nadalje u tekstu: ZR) kojim je propisano da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava, dok je stavkom 2. istog članka regulirano da ako poslodavac u roku od petnaest dana od dostave zahtjeva radnika iz stavka 1. ovoga članka ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od petnaest dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom.

11. Prvostupanjski sud utvrđuje da je tužiteljica odluku o otkazu zaprimila 15. lipnja 2024., što proizlazi iz sadržaja statusa pošiljke kod Hrvatske pošte prema njezinom evidencijskom broju (str. 9 spisa), te omota preporučene pošiljke na kojoj je napisan taj datum (str. 7 i 8 spisa), s kojim ispravama je suglasan i tužiteljičin iskaz, dok navedenu činjenicu tuženik nije nikakvim dokazima doveo u pitanje. Štoviše, u okolnostima svoje uopćene tvrdnje o nepravodobnosti tužbe, tuženik uopće nije iznio niti temeljni navod - kojeg datuma tvrdi da je on tužiteljici dostavio Odluku o otkazu, a što je podatak koji je poznat svakom poslodavcu, bez iznimke, u situaciji davanja otkaza radniku i dostave mu tog dokumenta, te mu ga je svakako u interesu prezentirati sudu u okolnostima vođenja spora s bivšim radnikom, a potom i dokazati.

12. Svakako je oportuno ukazati da dokazivanje tereti tužitelja, ali ako tuženik pobija navode i dokaze tužitelja, a to je slučaj kada se tuženik brani isticanjem različitih tvrdnji, na njemu je, a ne na tužitelju, teret dokaza da su takve tvrdnje osnovane, ili da su njegovi prigovori pravno utemeljeni. (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-x-71/18 od 12. 3. 2019.).

13. Dalje, iz analizirane dokazne građe slijedi da je tužiteljica je 25. lipnja 2024. preporučenom pošiljkom (str. 22 spisa) uputila zahtjev za zaštitu prava (str. 18 i 19 spisa) na adresu sjedišta tuženika. Iz potvrde od 27. lipnja 2024. proizlazi da je HP obavijestila tuženika o prispijeću preporučene pošiljke, međutim poslodavac pošiljku nije podigao pa je ista vraćena pošiljatelju (str. 21 spisa). Iz sadržaja elektroničke komunikacije potom proizlazi da je tužiteljica isti Zahtjev dana 8. srpnja 2024. dostavila i putem službene elektroničke adrese tuženika (str. 23 – 24 spisa). Iz potvrde HZMO-a od 3. lipnja 2024. (str. 10 do 15 spisa) metodom komparacije sadržaja prema OIB-u tuženika (str. 14 spisa) slijedi da je tuženikov raniji naziv bio je City food d.o.o.

14. U smislu odredbe članka 133. ZR-a tužiteljica je predmetnu tužbu podnijela pravovremeno, obzirom je Odluku o otkazu primila 15. lipnja 2024. Nakon što tuženik nije primio putem pošte njezin uredno poslani zahtjev za zaštitu prava, isti mu je poslala na službenu adresu elektroničke pošte 8. srpnja 2024., te potom obzirom tuženik nije udovoljio tom Zahtjevu tijekom 15 dana, podnijela je pravovremeno tijekom daljnjih 15 dana predmetnu tužbu.

15. Obzirom na specifičnosti konkretne pravne stvari dodatno se ističe da pravne posljedice podnošenja zahtjeva za zaštitu prava ne mogu biti otklonjene činjenicom što je poslodavac propustio preuzeti uredno mu upućenu pošiljku na adresu svog sjedišta. Stav je prvostupanjskog suda da nitko, pa time ni konkretni tuženik Grad hrane d.o.o., ne može ostvariti pravnu korist vlastitim nepostupanjem. Poslodavac koji odbije ili izbjegne primitak bilo kojeg pismena radnika, pa tako i uredno upućenog zahtjeva za zaštitu prava, ne može se uspješno pozivati da zahtjev nije podnesen, tj. da radnik nije slijedio zakonom reguliranu proceduru, pa da bi zato u konačnici radnikova tužba sudu bila nepravovremena. Stoga je neosnovan tuženikov prigovor nepravovremenosti tužbe.

16. U odnosu na tužiteljičin argument da nju ne vežu rokovi iz čl. 133. ZR -a (podnesak od 25.2.2025. – str. 35 spisa) potrebno je odgovoriti da je točno je da stavak 3. članka 133. ZR-a normira iznimku od radnikove obveze podnošenja poslodavcu prethodnog zahtjeva za zaštitu prava ako radnik zahtjeva novčano potraživanje iz radnog odnosa, međutim konkretno tužiteljica zahtjeva i deklaratornu pravnu zaštitu spram tuženikove Odluke o otkazu u njezinom dijelu.

17. Člankom 8. stavkom 4. ZR-a propisano je da se na sklapanje, valjanost, prestanak ili drugo pitanje u vezi s ugovorom o radu, a koje nije uređeno ovim ili drugim zakonom, primjenjuju u skladu s naravi toga ugovora, opći propisi obveznoga prava. Dakle, ta pravna norma upućuje na primjedbu odredbi Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; nadalje u tekstu: ZOO).

18. Iz sadržaja Odluka o otkazu od 2. svibnja 2024. (str. 6 spisa) proizlazi se radi o jednostranom pravnom aktu tuženika (kojeg je samo tuženik i potpisao), a ne suglasnom sporazumu stranaka. Tuženik nije dokazao da je tužiteljica ikada dala, napisala ili potpisala izjavu kojom se odriče svojih materijalnih prava iz radnog odnosa (različitih od plaće i srazmjernog djela godišnjeg odmora), niti je dostavio bilo kakvu ispravu (dokument) iz kojeg bi proizlazilo da je tužiteljica očitovala upravo takvu izjavu volje. Slijedom toga, navod sadržan u dijelu točke 2. izreke Odluke o otkazu da se tužiteljica odriče svih potraživanja prema poslodavcu osim plaće i srazmjernog djela godišnjeg odmora, predstavlja isključivo jednostranu tvrdnju tuženika koja ne proizvodi pravne učinke prema tužiteljici, budući pravni učinci izjave volje mogu nastati isključivo i samo ako je takvu radnju osoba doista i manifestirala. Prema članku 247. stavku 3. ZOO -a izjava volje mora biti učinjena slobodno i ozbiljno. Iako je odredba članka 247. ZOO-a sadržana u okviru općih pravila o sklapanju ugovora, ona izražava osnovno načelo obveznog prava da pravni učinci mogu nastati samo temeljem valjano očitovane izjave volje osobe kojoj se takva izjava pripisuje. To se načelo ne primjenjuje isključivo na ugovore, već i na druge sporazume, kao i na jednostrane izjave volje pravnog subjekta kada zakon propisuje poduzimanje takve radnje kao pretpostavke nastanka određenih pravnih učinaka. Poslodavac nije ovlašten jednostranom Odlukom pripisati radniku izjavu volje koju radnik nije nikada dao, niti njome unaprijed isključiti mogućnost ostvarivanja radnikova prava iz radnog odnosa, u konačnici s pozicije radnika i sudskim putem, a što mu je uostalom i zajamčeno člankom 133. ZR-a.

19. Obzirom sporni dio izreke Odluke ne predstavlja nikakvo očitovanje tužiteljičine volje, već jednostrano napisanu tuženikovu izjavu bez ikakvog uporišta u provedenim dokazima i utvrđenim svim pravno relevantnim činjenicama, ista ne može, niti je proizvodila ikakve prave učinke spram tužiteljice. Također, prema ishodišnim načelima ZOO-a zabranjena je zlouporaba prava (članak 6.) i sudionik u obveznom odnosu dužan je ispuniti svoju obvezu (članak 9.), što dodatno podupire argumentaciju da poslodavac ne može jednostrano nametnuti odricanje od prava radnika. Stoga je prvostupanjski sud, obzirom je sporni dio točke 2. izreke Odluke o otkazu nedopušten, prihvatio deklaratorni zahtjev i presudio kao u točki I dispozitiva.

20. U odnosu na razjašnjenje pitanja vezanih uz otpremninu nije sporno da je tuženik donio predmetnu Odluku o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu. Poslovno uvjetovani otkaz (kao vrsta redovitog otkaza ugovora o radu) pretpostavlja prestanak potrebe prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih razloga (čl. 115. st.1. toč 1. ZR-a). Međutim, tuženik tvrdi da tužiteljica nema pravo na otpremninu zato što je do prestanka radnog odnosa došlo isključivo njezinim postupanjem, odnosno zbog toga što nije prihvatila premještaj na isto radno mjesto, uz iste uvjete rada, u njegov drugi ugostiteljski objekt. Takva tuženikova argumentacija međusobno je proturječna. Naime, ako je razlog prestanka radnog odnosa navodno ponašanje radnice ili njezino odbijanje ponude promjene mjesta rada, tada nije riječ o poslovno uvjetovanom otkazu zbog razloga na strani poslodavca, nego bi eventualno mogla biti riječ o drugim ZR-om propisanim osnovama za otkaz ugovora o radu (npr. otkaz s ponudom izmijenjenog ugovora). Tuženik je, međutim, donio upravo Odluku o poslovno uvjetovanom otkazu, čiji pravni učinci proizlaze iz same pravne osnove otkaza. Osim toga, tijekom postupka tuženik nije dostavio niti jedan dokaz da je tužiteljici uopće i ponudio premještaj, niti je dostavio pisanu ponudu, dokaz o uručenju takve ponude ili bilo koji drugi dokaz kojim bi potvrdio te istaknute navode. Povrh svega, niti u obrazloženju Odluke o otkazu (gdje i kada je to bilo logično navesti) tuženik ne ističe da je tužiteljica bilo što odbila, ili da joj je on prethodno išta ponudio (zapravo obrazloženje je svojim sadržajem apsolutno komplementarno nazivu Odluke). Tek u okvirima ovog postupka tuženik po prvi put pledira na nekakvo skrivljeno ponašanje radnice kao ishodište razloga donošenja otkaza ugovora o radu. Prema tome, suprotno tuženikovim tvrdnjama, tužiteljica ima pravo na otpremninu.

21. Prema odredbi članka 126. stavci 1. i 3. ZR-a otpremnina je, u smislu ovoga Zakona, novčani iznos koji kao sredstvo osiguravanja prihoda i ublažavanja štetnih posljedica otkaza ugovora o radu poslodavac isplaćuje radniku kojem ugovor o radu otkazuje nakon dvije godine neprekidnoga rada. Iznos otpremnine određuje se s obzirom na dužinu prethodnog neprekidnog trajanja radnog odnosa s tim poslodavcem, a ne smije se ugovoriti, odnosno odrediti u iznosu manjem od jedne trećine prosječne mjesečne plaće koju je radnik ostvario u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu, za svaku navršenu godinu rada kod toga poslodavca.

22. Radnik stječe pravo na otpremninu u trenutku kada mu je dostavljena odluka o otkazu ugovora o radu (isto i Vrhovni sud Republike Hrvatske, Gzz- 38/02 od 30.10.2003.), dok obveza poslodavca na isplatu otpremnine dospijeva s danom prestanka radnog odnosa (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama, Revr-19/15 od 18.5.2016. i Revr-1952/14 od 30.8.2016.). Osnovica za isplatu otpremnine je brutoplaća (u tom smislu i Vrhovni sud Republike Hrvatske, Revr-1544/10 od 22.12.2010. i Revr-1461/10 od 16.2.2011.).

23. Kako je neprijeporno utvrđeno da je tužiteljica kod tuženika neprekidno radila više od 11 godina, zatim da joj je radni odnos prestao poslovno uvjetovanim otkazom, te da tuženik nije dokazao postojanje razloga neprimjene u ovoj pravnoj stvari odredbi ZR-a kojima je reguliran institut otpremnine, ispunjenje su zakonske pretpostavke u odnosu na tužiteljicu za ostvarivanje prava na otpremninu.

24. Obzirom je tuženik osporio i visinu kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko vještačenje sa zadatkom postavljenim u rješenju od 16. veljače 2026. u smislu izračuna visine otpremnine tužiteljice uzimajući u obzir njezinu prosječnu mjesečnu plaću u razdoblju od tri mjeseca koja prethode prestanku radnog odnosa, te ukupno neprekidno trajanje radnog staža tužiteljice kod tuženika do dana prestanka ugovora o radu.

25. U nalazu i mišljenju (str. 67 do 72 spisa) imenovani vještak financijske struke Tomislav Prpić prikazao je izračun otpremnine za tužiteljicu. U tablici 1 prikazao je iznos prosječne bruto plaće u posljednja tri mjeseca rada tužiteljice kod poslodavca Grad hrane d.o.o. prema podacima s platnih lista u spisu. Uzet je prosjek puna tri mjeseca prije te odluke odnosno u prosjek su uzete plaće za mjesec veljaču, ožujak i travanj. U tablici 2 prikazan je iznos minimalne otpremnine koja pripada tužiteljici poštujući članak 126. stavak 3. Zakona o radu. Trećina prosječne mjesečne plaće koju je tužiteljica ostvarila u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu prikazana je u 2. redu tablice. U tablici 3 je prikazan iznos od šest prosječnih mjesečnih plaća koje je tužiteljica ostvarila od veljače do travnja 2024. U mišljenju je vještak naveo da po podacima HZMO-a tužiteljica bila u neprekinutom radnom odnosu s poslodavcem od 1.11.2012. do 31.5.2024. čime je kod poslodavca navršila 11 godina staža. Poštujući članak 126. stavak 3. ZR-a tužiteljici da pripada otpremnina u minimalnom iznosu od 3.993,99 €.

26. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje predmetnog financijskog vještaka jer je sastavljen detaljno, stručno, u skladu s dokumentacijom u spisu i postavljenim vještaku zadatkom u ovom postupku na koji je on u potpunosti odgovorio. Osim toga, niti stranke nisu imale primjedbi na metodologiju izračuna, odnosno na njegov sadržaj u bilo kojem dijelu.

27. Sumirajući sve prethodno izloženog proizlazi da je sporna odredba dijela izreke Odluke o otkazu nedopuštena obzirom nije bilo nikakve osnove od strane tuženika pripisivati tužiteljici odricanje od zakonom zajamčenih materijalni prava iz radnog odnosa (uključujući za ovu parnicu relevantno pravo na otpremninu) bez njezine (jasne) izjave volje, da je tužba bila pravovremeno podnesena, te da tužiteljici temeljem više od 11 godina neprekidnog rada kod tuženika pripada otpremnina u iznosi od 3.993,99 eura.

28. Slijedom svega navedenog, prihvaćen je tužbeni zahtjev i odlučeno kao u točkama I i II izreke.

29. Odluka o zateznim kamatama pravni izvor ima u odredbi članka 29. stavka 1. ZOO-a, koja propisuje da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate. Stopa zatezne kamate određena je prema članku 29. stavku 2. ZOO-a.

30. U odnosu na u podnesku od 7. lipnja 2026. tuženikovo «poglavito inzistiranje» na saslušanju svjedoka FT nužno je odgovoriti da je na ročištu održanom 28. studenog 2025., kako to slijedi iz sadržaja zapisnika (str. 55. spisa), tuženik eksplicitno odustao od saslušanja svjedoka UT, koju stranačku dispoziciju je sud prihvatio da je učinjena i slobodno i ozbiljno, pa je u skladu s takvim tuženikov postupanjem donio rješenje kojim je odlučeno da se u dokaznom postupku neće saslušavati navedeni svjedok. Odustanak od izvođenja određenog dokaza uzima se kao da taj dokazni prijedlog nije niti bio postavljen, pa u situaciji isticanja tog dokaznog prijedloga tijekom glavne rasprave (tada kao novog) stranka mora dokazati ispunjenje pretpostavke iz članka 299. stavka 2. ZPP-a, a u protivnom dokaze koje su stranke predložile tijekom glavne rasprave protivno stavku 2. ovoga članka sud neće uzeti u obzir (čl. 299. st.3. ZPP-a). Tuženik konkretno nije ničim dokazao da su ispunjenje pretpostavke iz članka 299. stavka 2. ZPP-a.

31. Završno se ističe, u smislu sadržaja točki 9. i 12. ovog obrazloženja, da tuženik tijekom postupka nije dokazao niti jednu od svojih tvrdnji koje su sadržajno bile u koliziji s navodima tužiteljice, dok je tužiteljica sve pravno relevantne činjenice na koje se pozivala i dokazala.

32. Odluka o trošku (točka III izreke) temelji se na odredbi iz članka 154. stavka 1., u vezi s člankom 155. ZPP-a, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora (3.993,99 eura), ostvareni potpuni uspjeh tužiteljice te odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika («Narodne novine» broj 138/2023 i 107/2025; dalje u tekstu: Tarifa). Sukladno Tbr. 54. Tarife vrijednost boda iznosi 2,00 eura. Slijedom navedenog, tužiteljici su priznati zatraženi troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku prema troškovniku od 8.6.2026. (str. 83 spisa) i to za; sastav tužbe (Tbr. 7. toč. 1. Tarife), obrazloženih podneska od 25.3.2025. i 24.3.2026. (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), zastupanje na ročištima 4.4.2025., 16.6.2025., 21.10.2025., 28.11.2025. i 8.6.2026. (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), svaka od ukupno osam (8) radnji po 200,00 eura, dakle 1.600,00 eura, zatim pristup na ročište na kojem se objavljuje presuda (Tbr. 9. toč. 3. Tarife) iznos od 100,00 eura, te pripadajući PDV od 25% na prethodne stavke u svoti od 425,00 eura (Tbr. 46. Tarife), kao i 400,00 eura za provedeno financijsko vještačenje, a trošak kojeg je bio potreban za vođenje parnice (čl. 155. st.1. ZPP-a) jer je tuženik osporavao i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, dakle sveukupno 2.525,00 eura. U preostalom dijelu zatraženi trošak nije osnovan, pa tako niti za sastav podneska od 3.12.2025. jer taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice (čl. 155. st.1. ZPP-a) budući je dokaz o uplati predujma za vještačenje tužiteljica mogla dostaviti i bez pisanja posebnog podneska, dok je prijedlog zadatka vještačenja tužiteljica mogla unijeti u sadržaj zapisnika na ročištu održanom 28.11.2025. (dakle 5 dana ranije), a trošak pristupa na to ročište joj je priznat u punom iznosu.

33. Na priznati parnični trošak dosuđena je zatražena zatezna kamata tekuća od presuđenja do isplate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP-a, u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a i člankom 1. Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» broj 155/23).

34. Paricijski rok u ovom postupku iznosi 15 dana (čl. 328. st.2. ZPP-a).

35. Budući je tuženik spor izgubio u odnosu na njega nema osnove za primjenom odredaba članka 154. i članka 155. ZPP-a, pa je zato odlučeno sadržajem točke III izreke rješenja.

U Rijeci 6. srpnja 2026.

Sudac:

Robert Mihelj

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 (petnaest) dana računajući od prvog idućeg dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi ovom sudu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud (čl. 348. ZPP- a).

Dostaviti:

- tužiteljici – neposredno, po pun.

- tuženiku - isticanjem ove presude na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova u trajanju od osam dana, računajući od 6. srpnja 2026.