REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD SLAVONSKI BROD

Tome Skalice 2

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: Gž-626/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Slavonskom Brodu po sutkinji toga suda Draženki Ilak kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja Čistoća Duga Resa, društvo s ograničenom odgovornošću za komunalne djelatnosti, Kolodvorska 1, Duga Resa, OIB: 22543506354, zastupan po punomoćniku Davoru Bartolcu, odvjetniku u Karlovcu, protiv tuženika ŽM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi isplate, rješavajući žalbu tužitelja protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, od 19. siječnja 2024. poslovni broj: Povrv-214/2023-5, 6. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  i  r i j e š i o  j e

I. Žalba tužitelja Čistoća Duga Resa d.o.o. djelomično se prihvaća kao osnovana, a djelomično se odbija kao neosnovana, te se presuda Općinskog suda u Karlovcu, od 19. siječnja 2024. poslovni broj: Povrv-214/2023-5

1. ukida po službenoj dužnosti bez vraćanja na ponovni postupak za iznos od 21,99 eura zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom: na iznos od 7,33 eura počevši od 1. rujna 2019.,

na iznos od 7,33 eura počevši od 1. listopada 2019.

na iznos od 7,33 eura počevši od 1. studenog 2019.;

2. potvrđuje u preostalom dijelu odbijajućem dijelu za iznos od 80,58 eura zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja riješeno je:

" Ukida se u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javne bilježnice Blanke Žaje iz Karlovca, posl. br. Ovrv-1388/2020 od 2. prosinca 2020. u kojem je naloženo tuženiku ŽM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti tužitelju Čistoća Duga Resa, društvo s ograničenom odgovornošću za komunalne djelatnosti, Kolodvorska 1, Duga Resa, OIB: 22543506354, iznos od 102,57 EUR¹ / 772,80 kn, zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom

na iznos od 7,33 EUR / 55,20 kn počevši od 1. rujna 2019.

na iznos od 7,33 EUR / 55,20 kn počevši od 1. listopada 2019.

na iznos od 7,33 EUR / 55,20 kn počevši od 1. studenog 2019.

na iznos od 7,33 EUR / 55,20 kn počevši od 1. prosinca 2019.

na iznos od 7,33 EUR / 55,20 kn počevši od 1. siječnja 2020.

na iznos od 7,33 EUR / 55,20 kn počevši od 1. veljače 2020.

na iznos od 7,33 EUR / 55,20 kn počevši od 1. ožujka 2020.

na iznos od 7,33 EUR / 55,20 kn počevši od 1. travnja 2020.

na iznos od 7,33 EUR / 55,20 kn počevši od 1. svibnja 2020.

na iznos od 7,33 EUR / 55,20 kn počevši od 1. lipnja 2020.

na iznos od 7,33 EUR / 55,20 kn počevši od 1. srpnja 2020.

na iznos od 7,33 EUR / 55,20 kn počevši od 1. kolovoza 2020.

na iznos od 7,33 EUR / 55,20 kn počevši od 1. rujna 2020.

na iznos od 7,33 EUR / 55,20 kn počevši od 1. listopada 2020.

pa do isplate u roku od 8 dana, te se tužbeni zahtjev odbija, kao neosnovan."

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je pravovremeno uložio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

2.1. Smatra da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08,96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 – dalje ZPP) jer pobijana presuda nema razloge o odlučnim činjenicama i zato što postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.

2.2. Iz sadržaja žalbe proizlazi kako tužitelj smatra da je tijekom postupka dokazao da je postupio u potpunosti sukladno pozitivnim pravnim propisima odnosno tada važećoj Uredbi o gospodarenju komunalnim otpadom. Ističe kako je uredno ispunjavao svoju obvezu a tuženik nije podmirivao račune. Zbog nemogućnosti pristupa tužiteljevih vozila, tuženiku nije bilo moguće dodijeliti individualni spremnik, nego mu je, zajedno s još četiri korisnika dodijeljen spremnik od 1100 litara koji se nalazio na lokaciji dostupnoj komunalnim vozilima tužitelja. Ističe kako je teret dokazivanja da je spremnik bio na lokaciji koja je znatno udaljena od mjesta stanovanja tuženika bio na tuženiku, a isti to tijekom postupka nije dokazao, čak šta više isti nakon ukidbene odluke od strane višeg suda nije pristupio na glavnu raspravu i nije predložio očevid na licu mjesta. Smatra da je neosnovano prvostupanjski sud teret dokaza „prebacio“ na tužitelja.

2.3. Predlaže uvažiti žalbu i preinačiti pobijanu presudu u skladu s žalbenim navodima, te obvezati tuženika na naknadu parničnog troška. Traži trošak žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. U konkretnom slučaju radi se o sporu male vrijednosti, jer se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 1.320,00 eura, sukladno članku 458. stavku 1. ZPP-a.

6. Prije svega valja istaknuti da je predmet spora bio zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 102,57 eura/772,80 kuna na ime usluge odvoza komunalnog otpada za razdoblje od kolovoza 2020. do listopada 2020. Presudom prvostupanjskog suda od 3. svibnja 2022. poslovni broj: Povrv-87/2021 ukinut je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Blanke Žaja iz Karlovca poslovni broj Ovrv-1388/2020 od 2. prosinca 2020., u dijelu kojim je naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 21,99 eura/165,60 kuna i u tom je dijelu tužbeni zahtjev odbijen (točka I. izreke prvostupanjske presude)

6.1. Iz rješenja ovog drugostupanjskog suda od 13. rujna 2023. poslovni broj: Gž- 630/2022, vidljivo je da je presuda prvostupanjskog suda od 3. svibnja 2022. poslovni broj: Povrv-87/2021, povodom žalbe tuženika ukinuta u pobijanim točkama II. i III. izreke i u tom je dijelu predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Točka I. izreke nije bila predmetom žalbenog postupka jer tužitelj u odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva nije uložio žalbu, stoga je točka I. izreke presude prvostupanjskog suda od 3. svibnja 2022. poslovni broj: Povrv-87/2021 postala pravomoćna.

6.2. Člankom 333. stavak 1. i 2. ZPP-a propisano je da presuda koja se više ne može pobijati žalbom postaje pravomoćna ako je njome odlučeno o zahtjevu tužbe ili protutužbe, te da prvostupanjski sud tijekom cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi je li stvar pravomoćno presuđena i ako utvrdi da je parnica među istim strankama pokrenuta o zahtjevu o kojem je, već pravomoćno odlučeno, odbacit će tužbu (presuđena stvar).

6.3. Slijedom navedenog, u ponovljenom postupku predmet odlučivanja mogao je biti samo dio tužbenog zahtjeva u odnosu na koji je ukidna odluka donesena (dakle za iznos od 80,58 eura), dok o dijelu tužbenog zahtjeva o kojem je pravomoćno odlučeno, prvostupanjski sud nije bio ovlašten ponovno odlučivati.

6.4. Budući da je pobijanom presudom ponovno odlučeno i o zahtjevu koji je već pravomoćno presuđen (za iznos od 21,99 eura), ostvarena je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 9. ZPP-a, na koju ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

6.5. Iz navedenih razloga, na temelju članka 369. stavka 2. ZPP-a prvostupanjska presuda je po službenoj dužnosti, bez vraćanja na ponovni postupak, ukinuta za iznos od 21,99 eura, kako je i navedeno u točki I.1. izreke.

7. Predmet spora je dakle zahtjev tužitelja da mu tuženik na ime nepodmirenog dugovanja za izvršenu uslugu odvoza komunalnog otpada za razdoblje od prosinca 2019. do listopada 2020 isplati iznos od 80,58 eura.

8. Iz činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi:

- da tuženik stanuje na adresi [adresa] na kojem području javnu uslugu zbrinjavanja otpada obavlja tužitelj, te da tuženik navedenu uslugu nije platio

- da tuženik nema vlastiti spremnik na svojoj nekretnini već je za njegov otpad predviđeno zbrinjavanje u zajedničkoj posudi od 1100 litara,

- da iz navoda tuženika proizlazi da je zajednički spremnik od tuženikove kuće udaljen 1700 metara, pri čemu je udaljenost od kuće do glavne ceste 500 metara i potom do spremnika 1200 metara,

- da iz dopisa i izjave koju je tužitelj uputio tuženiku, a na kojoj nije moguće utvrditi datum, proizlazi da je mjesto primopredaje na obračunskom mjestu što je [adresa] odnosno adresa tuženika ili sukladno Odluci pri čemu ista nije dostavljena uz izjavu već je tuženik upućen da se o istoj informira na mrežnoj stranici ili prostorijama društva.

8. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je utvrdio da je, i pored činjenice da je prikupljanje otpada javna usluga koju je tuženik kao vlasnik nekretnine i osoba koja ima prijavljeno prebivalište na adresi [adresa] dužan koristiti, sporno pitanje načina na koji je predmetna javna usluga pružana tuženiku. Pri tome, prvostupanjski sud zaključuje da tužitelj pozivanjem na Opće akte i formalizam, vezano uz dostavu dopisa i Izjave o načinu korištenja javne usluge prikupljanja miješanog i biorazgradivog komunalnog otpada na distributivnom području koje pokriva tužitelj (strana 20. – 22. spisa) pokušava dokazati da je tuženik prešutno pristao na korištenje javne usluge, odnosno da je on to dužan pristati, pri čemu, kako to navodi prvostupanjski sud, ne dokazuje da je tu javnu uslugu pružao na određeni način, pri čemu navodi da se prikupljanje miješanog i biorazgradivog komunalnog otpada u pravilu odvija na adresi nekretnine, a samo iznimno u zajedničkim spremnicima. Okolnosti koje opravdavaju iznimku dužan je dokazati tužitelj, što isti u konkretnom slučaju nije dokazao. Prvostupanjski sud smatra da se dostavom navodne izjave ne može pretpostaviti prešutni pristanak tuženika koji osporava činjenicu da mu je javna usluga pružena odnosno ističe kako je način na koji je tužitelj organizirao tu javnu uslugu potpuno neprikladan za izvršenje iste. To zato što je tuženik tvrdio da je glavna cesta kojom prolaze kamioni tužitelja od njegove kuće udaljena 500 metara, a zajednički spremnik udaljen je još dodatnih 1200 metara. Prvostupanjski sud ističe da je, kraj ovakvih navoda tuženika, tužitelj bio dužan dokazati gdje se točno nalazi spremnik odnosno da se nalazi na najbližem mogućem mjestu u odnosu na nekretninu tuženika, pa je pozivom na odredbu članka 219. i 221.a ZPP-a ukinuo platni nalog i tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.

9. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda zaključci i pravni stav prvostupanjskog suda pravilni su i zakoniti, a žalbenim navodima tužitelja nisu dovedeni u sumnju.

10. Člankom 2. stavkom 1. i 2. Uredbe o gospodarenju komunalnim otpadom („Narodne novine“ 50/17, 84/19 14/20 dalje: Uredba) koja je bila na snazi u vrijeme pružanja usluge, a na koju se poziva tužitelj, propisano je da je cilj te uredbe uspostava javnog, kvalitetnog, postojanog i ekonomski učinkovitog sustava sakupljanja komunalnog otpada u svim jedinicama lokalne samouprave, u skladu s načelima održivog razvoja, zaštite okoliša, gospodarenja otpadom i zaštitom javnog interesa. Svrha sustava sakupljanja komunalnog otpada je osiguranje mogućnosti korištenja javne usluge prikupljanja miješanog komunalnog otpada i biorazgradivog komunalnog otpada te poticanje proizvođača otpada i posjednika otpada da odvojeno predaju otpad, kako bi se smanjila količina miješanog komunalnog otpada koji nastaje, smanjio udio biorazgradivog komunalnog otpada u nastalom miješanom komunalnom otpadu, povećale količine i ispunila obveza Republike Hrvatske da osigura odvojeno sakupljanje i recikliranje otpadnog papira, otpadnog metala, otpadne plastike i otpadnog stakla, uključivo i otpad koji se svrstava u posebne kategorije otpada čije gospodarenje je uređeno posebnim propisima, te time smanjila količina otpada koji se zbrinjava odlaganjem.

10.1. Člankom 6. stavkom 1. i 2. Uredbe propisano je da je davatelj javne usluge dužan, između ostalog, osigurati korisniku usluge spremnik za primopredaju miješanog komunalnog otpada, biorazgradivog komunalnog otpada i reciklabilnog komunalnog otpada, te da je dužan osigurati uvjete kojima se ostvaruje pojedinačno korištenje javne usluge uključivo i kad više korisnika koristi zajednički spremnik.

11. Prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda Uredba o gospodarenju komunalnim otpadom, a kasnije i Zakon o gospodarenju otpadom („Narodne novine“ broj 84/21, 142/23) polaze od toga da je davatelj usluge dužan organizirati dostupnu i učinkovitu javnu uslugu prikupljanja komunalnog otpada. Pri tome davatelj usluge odnosno tužitelj koji zahtijeva naplatu cijene usluge, treba dokazati da je uslugu doista organizirao i omogućio tuženiku korištenje te usluge u skladu sa zakonom. To uključuje i dokazivanje gdje je bilo određeno mjesto primopredaje otpada, da je korisnik mogao koristiti spremnik, te da je usluga bila stvarno dostupna.

12. U konkretnoj slučaju među strankama nije sporno da tužitelj nije tuženiku dodijelio individualni spremnik, već je predvidio korištenje zajedničkog spremnika. Međutim iz Izjave o načinu korištenja javne usluge prikupljanja miješanog i biorazgradivog komunalnog otpada na distributivnom području tužitelja ne proizlazi gdje se nalazi zajednički spremnik, niti je tužitelj tijekom postupka dokazao da je tuženiku osigurao stvarnu mogućnost korištenja javne usluge u skladu s člankom 6. stavkom 2. Uredbe. Naime, iz naprijed citiranih odredbi Uredbe proizlazi da je svrha sustava javne usluge osigurati korisnicima mogućnost korištenja usluge. Stoga u situaciji kada je tuženik tvrdio da je od mjesta njegova stanovanja do glavne ceste (kojom prolaze kamioni tužitelja) 500 metara, a potom još 1.200 metara do zajedničkog spremnika, a tužitelj nije dokazao daje usluga bila organizirana na način da je bila stvarno dostupna tuženiku, prvostupanjski sud pravilno zaključio da je teret dokazivanja da je zajednički spremnik bio na mjestu koje je tuženiku omogućavalo stvarno i učinkovito korištenje javne usluge kao i da je usluga bila organizirana i dostupna u skladu sa zakonom, bila upravo na tužitelju.

13. Kako tužitelj isto nije dokazao pravilno je prvostupanjski sud ukinuo platni nalog i odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

14. Zbog navedenog, a temeljem članka 368. stavak 1. ZPP-a, žalba tužitelja je odbijena kao neosnovana, te je odlučeno kao u točki i.2. izreke.

15. Tužitelj je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška žalbe jer sa žalbom nije uspio. Ova se odluka temelji na članku 166. stavku 1. u vezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP- a.

Slavonski Brod, 6. srpnja 2026.

Sutkinja

Draženka Ilak