REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj P-5629/2023-21
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Nevenki Božinović Čupin, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja KB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupana po punomoćniku Zvonimiru Raiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika ČB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku Nikoli Mandiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 14. svibnja 2026., u prisutnosti tužiteljice osobno uz punomoćnika i punomoćnika tuženika, dana 6. srpnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:
„1. Nalaže se tuženiku u roku od petnaest dana isplatiti tužitelju iznos od 37.295,11 EUR, zajedno s zakonskim zateznim kamatama određenim u razdoblju od 11.VII.2019.g. do 31.XII.2022.g. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u razdoblju od 1.I.2023.g. do 31.XII.2023.g. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te u razdoblju od 1.I.2024.g. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope (tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište određuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja aktualne godine.
2. Nalaže se tuženiku u roku od petnaest dana isplatiti tužitelju procesni trošak ovog postupka, zajedno s zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja ove presude do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope (tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište određuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja aktualne godine.“.
II. Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 6.250,00 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamtama koje teku od 06. srpnja 2026. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi navodi da je od 2015. nadalje tuženik vlasnik stana u [adresa] u [adresa], da je sukladno dogovoru stranaka i njihove zajedničke tada mlt. kćeri HB (OIB: [osobni identifikacijski broj]) tijekom 2019. u renoviranje citiranog stana uložen iznos od 281.000,00 kn (37.295,11 EUR), da je navedeni iznos uložen iz novca kojeg su tužiteljica i mlt. HB dobile po osnovi odštete od KBC Zagreb, da je prema dogovoru stranaka, tuženik bio dužan vratiti navedeni novac HB najkasnije do 10.07.2019., da su dana **.**.2022. HB i tužiteljica zaključile cesiju kojom je HB prepustila tužiteljici sve naprijed navedene tražbine, da je dana 30.06.2022. tuženik izvršio grubi fizički napad na tužiteljicu (radi čega se protiv tužitelja vodi kazneni postupak) te isti otad nadalje ne živi u predmetnom stanu, da je bračna zajednica stranaka time faktično prestala 30.06.2022. Nadalje navodi da su pred ovim sudom u tijeku parnični postupci iz kojih je vidljiva naprijed iznesena činjenica, i to postupci broj P Ob-587/2023 (koja parnica se vodi radi razvoda braka stranaka) te broj P Ob- 1163/2022 (koja parnica se vodi radi uskraćenog uzdržavanja glede zajedničke mlt. djece stranaka). Slijedom navedenoga, a obzirom da tuženik bez ikakve pravne osnove odbija vratiti navedeni iznos HB odnosno sada tužiteljici, predlaže donijeti presudu sadržaja izreke kako je to pobliže navedeno pod točkom I. izreke ove presude pod navodnim znacima.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako osporava sve navode iz tužbe i protivi se tužbenom zahtjevu u cijelosti, i to kako u dijelu koji se odnosi na osnovu tužbenog zahtjeva, tako i u dijelu koji se odnosi na visinu tužbenog zahtjeva, ističe kako ne postoji tražbina tužiteljice prema tuženiku koja se navodi u tužbi, te da stoga tužiteljica niti nema subjektivno pravo koje treba štititi u ovome postupku, što također znači da tužiteljica nema stvarnu i aktivnu legitimaciju za pokretanje i sudjelovanje u ovome postupku, da je točno da je ČB vlasnik stana, na adresi [adresa], a koji stan je njegovo obiteljsko nasljedstvo , da je netočno da je u stan tuženika tijekom 2019., odnosno u njegovo renoviranje, uloženo 281.000,00 kn, da je točno da su tužiteljica i tada mlt. HB, njihova zajednička kćer, navedenim presudama, a s osnova naknade štete, uprihodile određeni novčani iznos s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama , da je činjenica da je od samog dana isplate navedenih sredstava, istima raspolagala isključivo ovdje tužiteljica, bez ikakvog sudjelovanja tuženika, a kakav su dogovor u pogledu navedenih sredstava imale tužiteljica i sada već punoljetna zajednička kći, HB, to tuženik ne zna i nikada se u raspolaganje navedenim novčanim sredstvima nije uplitao, što je jako dobro poznato i tužiteljici, a i predloženom svjedoku HB, da niti jednu kunu od navedenih novčanih sredstava nikada nije podigao s računa tuženik, niti jedna kuna od navedenih sredstava nikada nije bila na njegovom bankovnom računu, niti jednu kunu tuženik, kao otac, nikada nije zatražio od svoje kćeri, dapače, o tim sredstvima se pričalo kao o novcu koji će HB jednog dana pomoći pri eventualnoj kupnji vlastite nekretnine. Nadalje navodi da je potpuno netočan i neistinit navod da je postojao dogovor s tuženikom da treba svojoj kćeri HB vratiti navedena novčana sredstva i to prije svega iz razloga jer sredstvima nije raspolagala niti HB, a niti tuženik, niti je HB odlučivala što će njezina majka tj. tužiteljica s takvim sredstvima, a ista sredstva posebice nikada nije pozajmila HB tuženiku, da je to potpuna neistina konstruirana od strane tužiteljice, da tužiteljica u pravcu svojih neistinitih navoda o ulaganjima u stan u iznosu od 281.000,00 kn nije dostavila niti jedan jedini dokaz, u vidu računa koji je platila, fakture ili slično, a čime bi potkrijepila svoju tražbinu prema tuženiku koja je predmet ovoga postupka s osnove navodno izvršenih ulaganja , pritom ne mogu predloženi očevid i vještaci utvrđivati izgled i uređenje stana bez ikakve povezanosti s utroškom navedenog novca, da bi na taj način tužiteljica mogla navesti da se vještači bilo čija nekretnina kako bi se utvrdilo da su novci koje je ista očito potrošila sa svog računa, a za koje smatra da pripadaju njezinoj kćeri, utrošeni upravo u taj stan, iako ne dostavlja bilo kakvu potvrdu u plaćanjima vezano uz to preuređenje, da je točno da su u stanu, kroz vrijeme, kao i u većini obiteljskih objekata koji su vremešni, a prilagođavaju se potrebama djece koja rastu, vršeni određeni radovi i preinake, te obnavljan osnovni namještaj, ali navedeno je uvijek i gotovo u cijelosti financirano i organizirano od strane tuženika i njegovih roditelja, ranije i bake koja je živjela s njima, te je nejasno kako tužiteljica povezuje sve promjene na stanu kroz vrijeme sa svojim vlastitim podizanjem novaca sa svojeg vlastitog računa, a na kojem je očito imala pohranjene i novce njihove zajedničke kćeri. Tuženik naglašava kako su ovdje tužiteljica i on u postupku razvoda braka te nije razlog razvodu sukob koji spominje tužiteljica u tužbi, već međusobni odnosi koji su trajno poremećeni već dulje vrijeme, da od tog trenutka tuženik živi u stanu u najmu ili kod svojih roditelja, dok je tužiteljicu s djecom pustio da žive u stanu koji je njegovo obiteljsko nasljeđe, dok se situacija malo ne smiri i dok na razuman način ne pokušaju riješiti sve svoje nedoumice oko razvoda, a ako tužiteljica smatra da joj s osnove bračne stečevine pripadaju određena materijalna prava u odnosu na tuženika, tada neka takva prava samostalno ostvaruje u posebnom parničnom postupku kada se za to steknu sve procesne pretpostavke, a ne ovim putem gdje zajedničku kćer stranaka koristi za obračun s tuženikom , da osim toga, iako to nije predmet spora, tuženik samoinicijativno već od trenutka izlaska iz nekretnine uplaćuje za mlt. sina ĆB na račun tužiteljice, a HB osobno na račun, svakome po 160,00 EUR, te podmiruje i druge troškove koje kao otac može podmiriti svojoj djeci i još uvijek supruzi, da navedeno nije odlučno u ovom postupku, ali uzimajući u obzir da je tuženik osoba s mjesečnim primanjima od cca 1 .000,00 EUR, da je razvidno kako polovicu svojih mjesečnih primanja i danas koristi za potrebe svoje obitelji, pa su navodi kojima tužiteljica pokušava tuženika prikazati znatno gorom i neodgovornijom osobom nego što stvarno jest jednako tako neistiniti kao i gotovo svi navodi iz tužbe. Nadalje naglašava da zahtjev tužiteljice s osnove navodno izvršenih ulaganja u stan, osim što je i materijalnopravno neosnovan, i procesnopravno preuranjen, sve imajući u vidu odredbu članka 164. stavka 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17, dalje u tekstu: „ZVDSP“), koja jasno propisuje kako se nužni i korisni troškovi koje je imao pošteni posjednik mogu tražiti tek nakon što vlasnik zahtijeva predaju stvari, što ovdje nije slučaj s obzirom da tužiteljica i dalje živi u stanu sa zajedničkom kćeri stranaka te tuženik nije prema njima uputio nikakav zahtjev za iseljenjem iz stana. Pored navedenog, tuženik ističe kako je jasno obrazložio kako ne postoji obveznopravni zahtjev HB prema ovdje tuženiku s osnove utrošenih sredstava koja je HB zaprimila s osnove naknade štete u sudskim postupcima, a koji zahtjev odnosno tražbinu bi onda ista mogla ustupiti svojoj majci, ovdje tužiteljici, stoga ne postoji niti potraživanje tužiteljice prema tuženiku iz ovoga postupka, da u tom smislu HB eventualno ima zahtjev prema svojoj majci, koja je neovlašteno raspolagala novčanim sredstvima koja je HB „pozajmila“ svojoj majci, odnosno koja je tužiteljica obećala čuvati za HB na svojem bankovnom računu, da je ta sredstva majka, tužiteljica KB, mogla potrošiti kroz vrijeme na koješta, što ne znači da bi HB imala potraživanje prema tim trećim stranama gdje je tužiteljica KB potrošila novce, već isključivo prema onome tko je raspolagao njezinim novčanim sredstvima, a to je njezina majka, da ovdje tuženik nikada nije sa svojom kćerkom HB razgovarao o trošenju njezinog novca kojim je očito raspolagala njezina majka tj. tužiteljica, a jednako tako nije se nikada niti razgovaralo o bilo kakvom povratu novca od strane tuženika vlastitoj kćeri. Naime, razdoblje koje se navodi kao vrijeme kad je HB pristala da se utroše njezina sredstva i da se ista odmah moraju vratiti je vrijeme kad je ista imala 15 godina („tijekom 2019. godine kao što se navodi u tužbi“), što ovakvu izmišljenu tužbu čini dodatno nevjerodostojnom i na “ponos” majci i njezinom pravnom timu koji su to osmislili. Tuženik ističe kako tužiteljica u spis nije čak dostavila niti kretanje kroz zadnjih pet godina po računu ovdje tužiteljice, na kojem su se ta sredstva nalazila, da uz tužbu nije dostavljen niti jedan jedini dokaz koji bi ukazivao na ikakvu osnovanost ovog tužbenog zahtjeva, da je isčitavanjem Ugovora o ustupu tražbina, na čiju ništetnost ukazuje i ističe prigovor, razvidno kako se isti temelji na postojećoj i dospjeloj tražbini HB prema svojem ocu ČB, tj. tuženiku, koji, između ostaloga, nikada nije niti bio obaviješten o tako navodnom ustupanju tražbine, koje je navodno poduzeto sedam mjeseci prije podnošenja ove tužbe, napominje kako članak 82. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje u tekstu: „ZOO“) jasno propisuje kako je ustupitelj dužan obavijestiti dužnika o ustupanju, što se ovdje naravno nastojalo izbjeći zbog nepostojanja tražbine tuženika prema vlastitoj kćeri, HB. Nadalje navodi, ako je primateljica prema svojoj kćeri podmirila naknadu za ustupanje navodne tražbine prema ocu, ovdje tuženiku, a vezano uz potrošnju novca koju je učinila sama primateljica (kao što stoji u članku 5. Ugovora o cesiji), da se postavlja pitanje zašto u navodna ulaganja u stan nije uložila svoja sredstva koja drži na bankovnom računu kao i kćerina, i to već dugi niz godina, i je li tu navodnu isplatu naknade opet platila od novaca svoje kćeri koje i nadalje ima na svojem računu, te kojima neometano raspolaže, da je iz naprijed navedenog, ali i iz navoda same tužbe kojima se opisuje način nastanka navodne tražbine, razvidno da takva tražbina koja se navodno ustupa ne postoji, da je primatelj tražbine osoba koja je raspolagala novcem i koja ga je potrošila, u ovome slučaju tužiteljica, koja dakle prima tražbinu koju HB kao ustupiteljica eventualno ima prema njoj samoj, a ne prema tuženiku, da u tom pogledu ukazuje na praksu najviših sudova u Republici Hrvatskoj u kojoj se navodi: „Cesionar da bi uspio u sporu protiv cesusa, mora dokazati da je cedent bio vjerovnik prenijeti tražbine (tj. da je cedent ispunio svoju obvezu proisteklu iz obveznog odnosa s cesusom) koju je ugovorom o cesiji prenio na cesionara. Da bi treća osoba kao cesionar mogla u parničnom postupku zahtijevati od dužnika ispunjenje njegove obveze, mora dokazati postojanje te obveze, tj. mora dokazati da je osoba koja je cesionaru ustupila tražbinu (cedent) imala tražbinu prema dužniku (cesusu), jer sam ugovor o cesiji to ne dokazuje; osim ako taj ugovor nije ovjeren od cesusa čime bi on priznao postojanje prenesene tražbine i svoje saznanje o ustupljenoj tražbini. VTS RH, Pž-5261/07 od 2. veljače 2010.“ Sukladno svemu navedenom tuženik ističe kako tužiteljica u ovome postupku nije dokazala da je HB ikada bila vjerovnik tražbine prema tuženiku, stoga niti ne može dokazati postojanje vlastite tražbine prema tuženiku s osnove cesije koja bi se ticala takve nepostojeće tražbine, slijedom čega predmetni tužbeni zahtjev treba u cijelosti odbiti pravilnom primjenom pravila o teretu dokazivanja iz članka 8. i 221.a. ZPP-a. Slijedom svega navedenog, predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja i njegov zahtjev za naknadu troškova postupka u cijelosti, a sve uz obvezu da tužitelj naknadi tuženiku troškove ovog postupka.
3. Sud je tijekom dokaznog postupka izvršio uvid u izvatke iz zemljišnih knjiga (list 5-12, 83-92, 112-119 spisa), pravomoćnu presudu ovoga suda poslovni broj Pn-1353/19-94 od 03.04.2020. (list 13-22,144-153), presudu Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-762/2020 od 25.08.2020. (list 23-27, 154-158 spisa), zahtjev KBC-u Zagreb od 25.11.2022. (list 28-29 spisa), dopis i potvrde o isplatama KBC-a Zagreb (list 30-45, 120-134 spisa), poziv odvjetniku Ivanu Čuiću od 25.11.2022 i pripadajuću povratnicu (list 46-48 spisa), ugovor o ustupu tražbina od 20.12.2022. (list 49-50 spisa), izviješće MUP-a od 25.10.2022. (list 51, 135 spisa), zahtjevi za izdavanje isprava (list 70-78, 102, 108, 139-143 spisa), Ugovor o darovanju od 01.04.2015. (list 79-82 spisa), prijepis posjedovnog lista od 03.11.2023. (list 93-95 spis), potvrda Porezne uprave od 23.11.2023. (list 96-97 spisa), uvjerenje Geodetskog ureda za katastar i geodetske poslove od 03.11.2023. (list 98-99 spisa), uvjerenja o prebivalištu (list 100-101 spisa), uvjerenje o vlasništvu vozila od CVH od 14.11.2023. (list 103-104 spisa), mail korespondencija (list 105-107 spisa), potvrda HZMO-a od 16.11.2023. (list 109-111 spisa), kopija izvatka iz Zagrebačke banke (list 161-162 spisa), saslušani su: tužiteljica (list 172-174 spisa), tuženik (list 174-175 spisa), svjedok HB (list 181-183 spisa).
3.1. Nakon izvođenja dokaza saslušanjem stranaka i svjedoka HB sud je utvrdio sve odlučne činjenice, slijedom čega je sud zaključio da je predmet dovoljno raspravljen tako da se može donijeti meritorna odluka, u smislu čl. 304. ZPP-a.
4. Ocijenivši izvedene dokaze sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 (pročišćeni tekst), 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23; u daljnjem tekstu: ZPP), te primijenivši materijalno pravo na tako utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.
5. Predmet ovog postupka je zahtjev kojim tužiteljica zahtjeva od tuženika isplatu iznosa od 37.295,11 EUR s naslova izvršenih ulaganja u stan tuženika na adresi [adresa], zajedno s zakonskim zateznim kamatama koje teku od 11.07.2019. do isplate, a koji je tužiteljica stekla od HB na temelju Ugovora o ustupu tražbina od 20.12.2022.
6. Među strankama je sporna osnovanost i visina tužbenog zahtjeva, postojanje dospjele tražbine tužiteljice prema tuženiku koja se navodi u tužbi, je li tužbeni zahtjev preuranjen kad se ima u vidu odredba čl. 164 Zakona o vlasništvu i drugima stvarnim pravima.
7. Uvidom u Ugovor o ustupu tražbina od 20.12.2022. (dalje u tekstu:
Ugovor (list 49-50 spisa)) utvrđeno je da je isti sklopljen između HB iz [adresa], kao cedenta i KB iz [adresa], kao cesionara, da je predmet navedenog Ugovora reguliranje prijenosa novčanih tražbina i sporednih prava koje cedent ima prema cesusu (točka 1. Ugovora), da cedent izjavljuje i garantira cesionaru kako prema ČB (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], (dalje: cesus), ima dospjelu novčanu tražbinu u iznosu glavnice od 281.000,00 kn uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate tekuće od 11.07.2019. do isplate, i to po osnovi ulaganja izvršenih cedentovim novčanim sredstvima u obnavljanje (renovaciju i rekonstrukciju) te uređenje stana u [adresa] u [adresa] koji se nalazi u vlasništvu ČB, (dalje: predmetne tražbine) (točka 2. Ugovora), da navedenim ugovorom cedent prenosi na cesionara predmetne tražbine i sva sporedna prava koje ima prema cesusu, a koje tražbine i prava su okvirno označeni u točci 2. ovog Ugovora(točka 3. Ugovora), da istim cedent garantira cesionaru kako predmetne tražbine postoje te kako iste nisu niti djelomično podmirene (točka 4. Ugovora), da cedent ovime potvrđuje kako mu je cesionar u cijelosti podmirio naknadu za ustupanje predmetnih tražbina te kako stoga cedent više nema ikakvih tražbina i općenito zahtjeva prema cesionaru po bilo kojoj osnovi (točka 5 Ugovora), da opreza radi, cedent ovime izričito izjavljuje kako je cesionar temeljem ovog Ugovora ovlašten u odnosu prema cesusu ostvarivati predmetne tražbine bez ikakvih ograničenja (točka 6. Ugovora), za slučaj spora u vezi ovog Ugovora stranke su ugovorile nadležnost Općinskog građanskog suda u Zagrebu (točka 7 Ugovora), a u znak potvrđivanja istinitosti i ozbiljnosti iznijetog, stranke su Ugovor vlastoručno potpisale u Zagrebu, 20.12.2022. te su istog dana svoje potpise ovjerile kod javnog bilježnika Tihane Sudar u Zagrebu pod brojem ovjere OV-13581/2022.
8. Tužiteljica u svom iskazu navodi da je predmetnu tužbu podnijela zato što su u postupku rastave braka u stanu ostali ona i djeca, u stan je uložen novac i to novac od djeteta nje i tuženika te su 2019. adaptirali taj stan, da su ona i tuženik u dogovoru uzeli taj novac u svrhu te adaptacije, da su se ona i tuženik rastali pa oni ovdje od tuženika traže da im vrati taj novac uložen u stan jer su se ona i tuženik dogovorili da će djetetu vratiti taj novac, da predmetni stan nije bio renoviran nekim drugim novcem jer nisu imali drugi novac, da su građevinske radove na predmetnom stanu izvodile privatne osobe, a plaćeni su kešom na ruke, radnike za navedenu adaptaciju je pronašao tuženikov otac, da su u stanu adaptirane instalacije, unutarnja stolarija, namještaj, čitav stan, da o dogovoru sa tuženim u pogledu izvođenja radova ima saznanja Zvonimirov otac obzirom im je on pomagao, da sada u stanu žive ona i djeca, da tuženik s njima ne živi u stanu od 2.7.2021., da on živi kod svojih roditelja, da je postupak razvoda braka između nje i tuženika okončan u 10. mjesecu 2024., da ih tuženik nije nikada tražio da isele iz stana, da osim ovoga postupka nemaju drugih postupaka u pogledu bračne stečevine, da je odšteta od strane KBC Zagreb, a koja je isplaćena na ime mlt. HB isplaćena na njezin račun, da joj je ukupno isplaćen iznos od 560.000,00 kn, a koji se sastoji od odštete i za nju i za HB, da joj nije poznato od ovog ukupnog iznosa isplaćene štete koliki dio odštete otpada na nju, a koliki na HB jer joj je na račun uplaćen ukupan iznos, da je uplaćeni novac držala na zajedničkom, odnosno na istom računu, da tuženik nije imao pravo raspolaganja, odnosno je li isti nije bio opunomoćenik po tom računu, nije imao punomoć, da su za adaptaciju trošili Lucijin novac, da za adaptaciju nije koristila vlastiti novac dobiven od odštete jer nije bilo dovoljno za adaptaciju, da prije raspolaganja s Lucijinim novcem nije ishodila nikakvo odobrenje od strane suda, da je do utuženog iznosa na način da su za radove imali ponudu pa je na temelju navedenoga utvrdila visinu utuženog iznosa, a ostatak novca koji nije potrošila na adaptaciju i dalje se nalazi u banci na njezinom računu, da navedeni novac nije prebacila na račun HB kada je postala punoljetna jer su ona i tuženik ušli u postupak rastave braka, pa HB stoga ne želi dok se to okonča da joj se prebaci navedeni novac, da misli da je HB bila punoljetna, odnosno imala je 18 godina kada su sklopile ugovor o cesiji na koji se poziva u predmetnom postupku, a navedeno je učinila da ne bi HB izlagali sudu, da je HB prilikom sklapanja tog ugovora objasnila učinak tog samog ugovora, da je HB dala obavijest o utrošku njezinoga novca nakon nastupanja njezine punoljetnosti.
9. Tuženik u svom iskazu navodi da je načelno i bilo kako kaže i sama tužiteljica u svom iskazu, 2019. krenuli su renovirati stan, to ljeto on i djeca su otišli u Hercegovinu, a supruga je ostala u Zagrebu, da je dogovor bio da za adaptaciju iskoriste novac od HB, a on s tim novcima nije imao nikakve veze, a isto tako je dogovor bio koliko god se novaca potroši da će se HB vratiti , da su svi izvođači bili po tužiteljici jer je ona imala svoje kolegice i preporuke od istih, a kasnije je i njegov otac ušao u priču sa izvođačima, da i on i tužiteljica znaju koliko se potrošilo za adaptaciju jer je tužiteljica u svojoj tekici imala sve detaljno zapisano, a navedeno je iznosilo 195.000,00 kn i to su utvrdili on i tužiteljica u 1. mjesecu 2025., a saznao je tako što ga je navedeno interesiralo, da je, koliko se sjeća odšeta za tužiteljicu i HB isplaćena u 2014., da on nije imao mogućnost raspolaganja navedenim novcem, to je sve bilo na računu tužiteljice i ona je s navedenim novcem raspolagala, a on je samo znao koliko je "leglo" na račun, da nikada nije tražio tužiteljicu da iseli iz predmetnog stana niti je istu tražio da plaća najamninu za predmetni stan, da su mislili vratiti novac HB podizanjem kredita i vraćanjem potrošenog iznosa, a kada bi to napravili nisu se stigli dogovoriti jer je došlo do razvoda, da ga tužiteljica nije posebno obavještavala o fazama izvođenja radova i utrošenom novcu jer je ona sve to vodila i plaćala.
10. Svjedok HB, kćerka stranaka, u svom iskazu navodi da je ona dobila odštetu, pa kako je bila maloljetna o tim novcima su se brinuli roditelji koji su je pitali mogu li potrošiti navedeni novac za renovaciju stana kako bi ona i brat imali svoju sobu, na što je ona pristala, da su novci od odštete bili na maminom računu i potrošeni su za renovaciju, a ona nije imala svoj račun, da ne zna koliko je novca potrošeno za renovaciju, da nikada nije pričala sa roditeljima niti sa ocem oko vraćanja navedenog novca, da smatra da joj jedino otac treba vratiti taj novac ako oni neće živjeti u tom stanu da je onda u redu da joj onda otac vrati taj novac, da trenutno živi u tom stanu zajedno sa bratom i mamom , da ih otac nije tražio da se isele iz tog stana, ali je u razgovorima spominjao da će se on vratiti u taj stan , da se ne sjeća koji je iznos zaprimila s naslova naknade štete, da su radovi vršeni u stanu prije otprilike 6-7 godina, da ne zna je li s majkom sklopila ugovor o cesiji, misli da nije, da njezin otac ne stanuje s njima od prije otprilike 3-4 godine, da ih otac nije nikada tražio da plaćaju njemu najamninu za taj stan u kojem žive, da im otac od kad se iselio iz stana uplaćuje alimentaciju i zna poslati osim toga dodatne novce, da nije nikada tražila svoje roditelje da joj vrate taj novac, niti oca niti majku, da joj majka nije nikada vratila novac koji je utrošen za adaptaciju stana, da je za vrijeme radova bila na ljetovanju ili kod jedne ili kod druge bake, nije bila u stanu kad su se izvodili radovi, da je i njezin otac bio na godišnjem, možda je bio dio radova, ali nije bio prisutan cijelo vrijeme dok su se izvodili radovi, jedino je mama bila prisutna cijelo vrijeme, da ne zna točno na koji način su se plaćali radovi, poznato joj je da su u radove bili uključeni neki tatini prijatelji iz Zagorja, a jesu li radovi bili plaćeni na ruke ili preko računa to joj nije poznato, da traži da joj se vrati novac od njezine odštete uložen u renovaciju stana ukoliko se bude morala iseliti iz stana u kojem trenutno živi.
11. Iz naprijed izvedenih dokaza sud je utvrdio da među strankama nije sporno da je kćeri stranaka HB, dok je bila maloljetna, isplaćena naknada štete, pri čemu su sredstva, kao posljedica njezine maloljetnosti, uplaćena na račun majke kao zakonske zastupnice. Također među strankama nije sporno da su oba roditelja, dakle i tužiteljica i tuženik, sporazumno odlučili da se sredstva isplaćena s osnove naknade štete HB, njihovoj kćeri, ulože u renovaciju stana koji je bio i ostao u isključivom vlasništvu tuženika, kao niti da su radovi doista izvedeni. Iz provedenih dokaza proizlazi i da je svrha navedenog ulaganja bila poboljšanje uvjeta stanovanja obitelji, pri čemu je upravo kćer, zajedno s majkom i bratom, nakon izvršenih ulaganja nastavila stanovati u predmetnom stanu te ga koristi i danas.
12. Tužiteljica svoju aktivnu legitimaciju temelji na ugovoru o ustupu tražbine sklopljenom s punoljetnom kćeri, smatrajući da je na nju prenesena tražbina koju je kćer imala prema tuženiku zbog ulaganja vlastitih sredstava u njegovu nekretninu. Međutim, prema ocjeni ovoga suda, odlučno pitanje u ovom sporu nije valjanost samog ugovora o ustupu tražbine, već postojanje i dospjelost tražbine koja je mogla biti predmet ustupa. Naime, sukladno čl. 80. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; dalje u tekstu: ZOO), vjerovnik može svoju tražbinu ustupiti drugoj osobi, pri čemu cesionar ne može steći više prava nego što ih je imao cedent. Stoga je tužiteljica bila dužna dokazati da je kćer u trenutku sklapanja ugovora o cesiji doista imala postojeću i dospjelu tražbinu prema tuženiku, a takva činjenica, prema mišljenju ovoga suda nije dokazana.
13. Naime, iz iskaza stranaka i svjedoka HB, kćeri stranaka, ne može se izvesti zaključak da je između kćeri i tuženika postojao obveznopravni odnos temeljem kojega bi tuženik bio dužan vratiti sredstva uložena u renovaciju stana. Nije dokazano da su sredstva predana tuženiku na ime zajma, da je između stranaka bio sklopljen sporazum o njihovu povratu, niti da je prilikom ulaganja bilo ugovoreno da će tuženik jednoga dana isplatiti vrijednost izvršenih ulaganja. Naprotiv, iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je odluka o ulaganju donesena zajednički od strane oba roditelja, koji su u to vrijeme bili zakonski zastupnici maloljetne kćeri, i to radi poboljšanja stambenih uvjeta obitelji u nekretnini u kojoj je upravo kćer živjela. Takve okolnosti, same po sebi, ne upućuju na postojanje vjerovničko-dužničkog odnosa između kćeri i tuženika niti predstavljaju dokaz da je tuženik preuzeo obvezu povrata uloženih sredstava.
14. Isto tako, da sama kćer nije smatrala da prema tuženiku ima postojeću i dospjelu novčanu tražbinu proizlazi i iz njezina iskaza danog tijekom postupka. Naime, ista je izjavila da od oca nije tražila povrat uloženih sredstava, kao što ih nije tražila ni od majke, te da bi pitanje njihova povrata eventualno otvorila tek u slučaju kada bi morala iseliti iz predmetnog stana. Sud takav iskaz cijeni posebno vjerodostojnim jer dolazi upravo od osobe koja je, prema navodima tužiteljice, bila izvorni vjerovnik predmetne tražbine. Iz navedenog iskaza proizlazi da ni sama kćer nije smatrala da postoji sadašnja i dospjela obveza tuženika na isplatu utuženog iznosa, već je eventualno pravo na naknadu vezivala uz buduću okolnost prestanka mogućnosti korištenja predmetnog stana.
15. Navedeno shvaćanje u skladu je i s pravnom logikom izraženom u odredbama čl. 164. i čl. 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (''Narodne novine'' broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 - dalje: ZVDSP). Naime, navedenim odredbama zakon uređuje položaj osobe koja je izvršila ulaganja u tuđu stvar te pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova dovodi u vezu s prestankom posjeda odnosno predajom stvari vlasniku, dok odredbom čl. 164. st. 5. izričito propisuje da se od eventualne naknade odbija vrijednost koristi koju je ulagatelj imao od stvari, a odredbom čl. 164. st. 7. početak zastarnog roka veže uz trenutak predaje stvari. Iako navedene odredbe ne predstavljaju neposrednu pravnu osnovu ovog spora, njihova pravna logika potvrđuje zaključak da samo ulaganje u tuđu nekretninu ne stvara automatski dospjelu novčanu tražbinu u visini uloženih sredstava, već da se pitanje eventualne naknade razmatra u vezi s prestankom korištenja stvari te uz istodobno vrednovanje koristi koju je ulagatelj imao od izvršenih ulaganja.
16. U konkretnom slučaju nesporno je da kćer nije izgubila mogućnost korištenja predmetnog stana, već u njemu kontinuirano stanuje od izvršenih ulaganja pa do zaključenja glavne rasprave. Jednako tako, nesporno je da su upravo izvršena ulaganja pridonijela poboljšanju uvjeta njezina stanovanja. Stoga sud nalazi da ni eventualna tražbina s osnove ulaganja, kada bi se prihvatilo da je nastala, nije mogla biti smatrana dospjelom u trenutku sklapanja ugovora o ustupu tražbine.
17. Sud je nadalje imao u vidu i iskaz tuženika u dijelu u kojem navodi da je između njega i tužiteljice postojao dogovor da će sredstva uložena u renovaciju stana biti vraćena kćeri, pri čemu je istodobno naveo da između njih nikada nije bio postignut dogovor o vremenu ispunjenja te obveze budući da je u međuvremenu došlo do razvoda braka stranaka. Navedeni iskaz, međutim, sam po sebi nije dovoljan za zaključak da je u trenutku sklapanja ugovora o ustupu tražbine postojala dospjela tražbina prema tuženiku. Naprotiv, isti valja cijeniti zajedno s iskazom same kćeri, koja je navela da od tuženika nije zahtijevala povrat uloženih sredstava te da bi pitanje njihove naknade otvorila tek u slučaju kada bi morala iseliti iz predmetnog stana. Iz iskaza stranaka proizlazi da, neovisno o eventualnom načelnom dogovoru o povratu sredstava, između stranaka nije bio određen trenutak dospijeća obveze niti je dokazano da je ona u vrijeme sklapanja ugovora o cesiji dospjela.
18. Osim naprijed navedenoga, ovaj sud smatra da niti visina utužene tražbine nije dokazana. Tužiteljica zahtijeva isplatu cjelokupnog iznosa naknade štete koju je kćer primila, premda tijekom postupka nije dokazano koliki je dio tih sredstava stvarno utrošen na renovaciju, kakva je bila vrijednost izvedenih radova, u kojoj je mjeri njima povećana vrijednost nekretnine tuženika niti kolika bi eventualno bila vrijednost potraživanja nakon uračunavanja koristi koju je sama kćer godinama ostvarivala korištenjem obnovljenog stana. Već i iz tog razloga nije bilo moguće prihvatiti zahtjev za isplatu cjelokupnog iznosa isplaćene naknade štete. Pritom sud nije izvodio dokaze očevidom na licu mjesta, te građevinskim i strojarskim vještačenjem na okolnost utvrđenja vrste i visine radova izvršenih glede predmetnog stana iz razloga što tužiteljica nije dostavila niti jedan jedini dokaz, u vidu računa koji je platila, fakture ili slično, a čime bi potkrijepila svoju tražbinu prema tuženiku koja je predmet ovoga postupka s osnove izvršenih ulaganja. Navedeno iz razloga što se predloženim očevidom na licu mjesta i vještačenjem ne mogu utvrđivati izgled i uređenje stana bez ikakve povezanosti s utroškom navedenog novca, a pritom tužiteljica u svom iskazu navodi da je do utuženog iznosa došla na način da su za radove imali ponudu pa je na temelju navedenoga utvrdila visinu utuženog iznosa, dok navedenu ponudu niti uz tužbu, niti do zaključenja prethodnog postupka nije dostavila u spis.
19. Slijedom svega navedenoga, kako tužiteljica nije dokazala da je kćer stranaka HB, kao ustupitelj potraživanja, prema tuženiku imala postojeću, dospjelu i po visini određenu tražbinu koja je mogla biti predmet ustupa u smislu čl. 80. ZOO-a, ovaj sud smatra da tužiteljica nije dokazala niti da je na temelju ugovora o cesiji stekla pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa. Sukladno navedenom, valjalo je odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i odlučiti kao pod točkom I. izreke ove presude.
20. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi čl. 151. i čl. 155. st. 1. ZPP. Tuženiku je u skladu sa odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/23; dalje u tekstu Tarifa) i prema zatraženom troškovniku priznat trošak za: sastav odgovora na tužbu u iznosu od 500 bodova (Tbr. 8/1 Tarife), zastupanja na ročištima od 07.05.2024., 11.11.2024., 07.05.2025. i 14.05.2026. u iznosu od po 500 bodova svako (Tbr. 9/1 Tarife), odnosno ukupno 2500 bodova, što uz vrijednost jednog boda od 2,00 eura (Tbr. 54 Tarife) daje iznos od 5.000,00 eur, te sve uvećano za 25% PDV-a (Tbr. 46 Tarife) daje iznos od 6.250,00 eura, te je stoga odlučeno kao pod točkom II. izreke ove presude.
20.1. Tuženiku nije priznat trošak sudske pristojbe na odgovor na tužbu obzirom da iz spisa predmeta proizlazi da navedeni nije platio pristojbu na odgovor na tužbu, pa mu navedeni trošak nije niti nastao, kao što mu nije priznao niti trošak sudske pristojbe na presudu obzirom da tuženik nije obveznik plaćanja navedene pristojbe već je to obveza tužiteljice.
21. Na dosuđeni iznos parničnog troška tuženiku je dosuđena i zatezna kamata od presuđenja do isplate u skladu s odredbom 151. st. 3. ZPP -a, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. i čl. 8 ZOO-a.
U Zagrebu, dana 06. srpnja 2026.
Sudac:
Nevenka Božinović Čupin
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe nadležnom Županijskom sudu, koja se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka, putem ovoga suda. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, a koji rok se računa:
-od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, bez obzira da li je stranka na to ročište pristupila, odnosno
-od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.
DNA:
- pun. tužitelja uz rješenje za platež sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od po 419,40 eur svaka
- pun. tuženika
