REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj P-573/2026-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A Z B O G O G L U H E
Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Ivani Markotić, u pravnoj stvari tužiteljice BČ iz [adresa], odra, 2. Desni odvojak 3a, OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Morana Kovač Stanić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, radi utvrđenja, dana 6. srpnja 2026.
p r e s u d i o j e :
I. Usvaja se tužbeni zahtjev koji glasi:
I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 188-50-3763531 sklopljenog između prednika tužiteljice BČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], pokojnog ŽČ, OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika RaiffeisenbankAustria d.d., OIB:53056966535 sadržana u čl. 3. Ugovora o kreditu, u dijelu koji glasi: „NAKNADA/3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“.
II. Nalaže se tuženiku RaiffeisenbankAustria d.d., OIB:53056966535 isplatiti tužitelju BČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 312,15 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za razdoblje od 01. srpnja 2002. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje temeljem Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine broj 72/20) i Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine broj 153/04), od 01.01.2008. do 31.07.2015. za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01.08.2015. do 31.12.2022. sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 01.01.2023. do 29.12.2023. sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena a od 30.12.2023. pa do isplate uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine računajući iste od 14.11.2006. godine pa do isplate."
II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 353,18 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 6. srpnja 2026. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi navodi da su njen pokojni suprug ŽČ, OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženik dana 08.11.2006. godine sklopili Ugovor o kreditu broj:
188-50-3763531 za kupnju osobnog vozila u visini kunske protuvrijednosti iznosa od 15.483,89 CHF. ŽČ je podigao tužbu pred Općinskim sudom u Velikoj Gorici radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, koje su pravomoćnom presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-4009/2022 potvrđene kao ništetne, a sukladno i pravnom shvaćanju utvrđenom povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. ŽČ je nakon podnošenja spomenute tužbe preminuo, o čemu je sud obaviješten. Postupak je prekinut, pa nastavljen nakon što je tužiteljica BČ, kao zakonska nasljednica ŽČ, preuzela predmetni parnični postupak. Rješenjem o nasljeđivanju Općinskog suda u Sisku UPP/OS-55/22 tužiteljica BČ proglašena je jedinom nasljednicom iza pok. ŽČ.
2. U članku 3. Ugovora o kreditu propisano je da se tužitelju prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje jednokratna naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita od 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Tuženik je tužitelju temeljem sporne odredbe doista i naplatio opisanu naknadu i to u iznosu od 2.351,86 kuna dana 13.11.2006. godine. Navedena ugovorna odredba kojom je ugovorena naplata jednokratne naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita od 3,30% od iznosa kredita ništetna je jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i tužitelju nije jasno i nedvosmisleno kao potrošaču prezentirana jasna i nedvosmislena struktura navedenih troškova, tj. u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.) i u kojem konačnom iznosu, kao i jer se naplatom iste ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove. Nejasno je zašto je naknada određena u visini od 3,30% od iznosa kredita, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini nepoštenom, te time ništetnom po odredbama čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03; dalje u tekstu: Zakon o zaštiti potrošača), kao i neodredivom, te time ništetnom po odredbama čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 155/23: dalje o tekstu: Zakon o obveznim odnosima). Tuženik je kao trgovac, prije i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora, postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Sporna odredba predstavlja naprijed formuliranu odredbu u tipskom, standardiziranom ugovoru unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane, o kojoj tužitelj nije mogao pojedinačno pregovarati niti je tužitelj imao utjecaja na njezin sadržaj, kao i onu koja nije jasna, razumljiva i lako uočljiva (zahtjev transparentnosti), te samim time za posljedicu ima ništetnost iste, u smislu članka 87. Zakona o zaštiti potrošača. Isto jer potvrđeno i praksom Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao i praksom Suda EU, poglavito presudom u predmetu C-620/17.
Pa tako u odluci Rev 673/2023-2: „Predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženica imala pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita“, „o odredbi čl. 10. Ugovora o kreditu koja se odnosi na obvezu plaćanja naknade za obradu i odobravanje kredita, nije pojedinačno pregovaralo i da nije jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade“, „tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade“, kao i to da se „radi o tipskom ugovoru“ i „da neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava“.
Odluka Rev-112-2018: „Pritom je potpuno neodlučno pozivanje tuženika na osnovno načelo građanskog prava (načelo dispozitivnosti) te s tim u vezi činjenicu da je takva naknada slobodno ugovorena među strankama sadržana u Općim uvjetima poslovanja tuženika, budući da se takva ugovorna odredba, ako je ništava, ne može ugovarati“
3. Nejasni su parametri za određivanje visine jednokratne naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, kao i po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (hoće li biti po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju), a dodatno nije precizirano hoće li biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili neki treći dan. Nadalje, tuženik je tužitelju odobrio jedan iznos kredita, a faktično mu isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, teretivši ga za iznos od 2.351,86 kuna, odnosno 312,15 eura, s troškovima za obradu kredita, koja obrada, usput rečeno, ulazi u opis radnog mjesta kreditnog referenta, zaposlenika banke.
4. S obzirom na sve gore navedeno; da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, da je sadržana u tipskom ugovoru nametnutom tužitelju kao potrošaču što je dovelo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, za zaključiti je da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita, kao niti oko njenog prihvaćanja, odnosno da bez predmetne sporne naknada ne bi bio u mogućnosti sklopiti Ugovor, dakle bio bi ograničen u ostvarivanju svog prava. Imajući u vidu tuženikovo korištenje nepoštene poslovne prakse i propust tuženika u postupanju u dobroj vjeri, odnosno nametanje neopravdane obveze sadržane u tipskom ugovoru koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku – trgovca kao druge ugovorne strane, povrijeđeno je načelo savjesnosti i poštenja, kao i temeljna načela obveznog prava: načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje te načelo zlouporabe prava. Slijedom navedenog, tužiteljica predlaže donošenje odluke sadržaja kao u točci I. izreke, uz naknadu parničnog troška.
U prilogu opisane tužbe tužiteljica kao dokaze prilaže: presliku Ugovora o kreditu broj 188-50-3763531, potvrdu RBA i rješenje o nasljeđivanju iza pokojnog ŽČ.
4. Sukladno odredbi čl. 284. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91., 91/92., 112/99, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, u nastavku ZPP-a) tuženik je rješenjem od dana 10.2.2026. pozvan dostaviti pisani odgovor na tužbu, uz upozorenje na posljedice iz čl. 331b st. 1. ZPP-a. Dostava za tuženika je uredno izvršena dana 19.2.2026.
5. Tuženik u određenom roku od 30 dana, kao niti do dana donošenja ove odluke, nije podnio odgovor na tužbu. Budući tuženik nije osporio istinitost navoda tužbe i osnovanost tužbenog zahtjeva, a isto proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi koje nisu suprotnosti s podnesenim dokazima, to je temeljem čl. 331.b ZPP-a donesena presuda kojom se prihvaća tužbeni zahtjev (presuda zbog ogluhe).
6. Odluka o trošku se temelji na čl. 154. st. 1. ZPP-a a odnosi se na naknadu troška zastupanja tužiteljice po punomoćniku odvjetniku, prema vrijednosti predmeta spora (1.639,37 EUR), sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Priznat je trošak sastava tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7. 1.). Uz vrijednost jednog boda od 2,00 EUR i 25 % PDV-a od 50,00 EUR, trošak 250,00 EUR. Navedenom trošku treba dodati trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 EUR i na presudu zbog ogluhe u iznosu od 70,00 EUR pa ukupno priznati trošak tužiteljice iznosi 353,18 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 6.7.2026. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, plativo u roku od 15 dana.
U Zagrebu 6. srpnja 2026.
Sutkinja:
Ivana Markotić
POUKA O PRAVNOM LIJEKU :
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi pisano putem ovog suda županijskom sudu. Presuda zbog ogluhe ne može se pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
Dna:
- tužiteljici po pun. uz rj o pristojbi na presudu zbog ogluhe (70,00 EUR)
- tuženiku
