REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27, Split

Pr-15/2024-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice CŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po pun. Martini Radić Šunjić, odvjetnici u Splitu, protiv tuženika KLINIČKI BOLNIČKI CENTAR SPLIT, Spinčićeva 1, Split, OIB: 51401063283, zastupanog po pun. Ivici Zaradiću, odvjetniku u Splitu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 19. svibnja 2026. godine u nazočnosti zamj. pun. tužiteljice i pun. tuženika, dana 6. srpnja 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se glavni tužbeni zahtjev koji glasi:

„I/ Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju na ime naknade štete zbog nemogućnosti korištenja godišnjeg odmora za:

- 2019.g. iznos od 1.835,94 EUR-a, zajedno sa pripadajućom zakonskom kamatom koja na navedeni iznos teče od 01.01.2020.g.;

- 2020.g. iznos od 1.835,94 EUR, zajedno sa pripadajućom zakonskom kamatom koja na navedeni iznos teče od 01.01.2021.g.,

do isplate, koja se zakonska kamata na navedene iznose do 31.12.2022.g. obračunava po stopi u skladu s odredbom čl.29.st.2.ZOO-a (NN 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21), a od 01.01.2023.g. pa nadalje po stopi iz izmijenjene odredbe (NN 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (NN 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovaca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 8% poena, a u ostalim odnosima za 3% poena;

II/ Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju parnični trošak na račun punomoćnika tužitelja odvjetnice Martine Radić Šunjić koji se kod OTP banke d.d. vodi pod brojem IBAN: [broj bankovnog računa], sa kamatama koje teku od donošenja prvostupanjske presude do isplate koja se na navedeni iznos obračunava po stopi iz izmijenjene odredbe čl.29.st.2.ZOO-a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 8% poena, a u ostalim odnosima za 3% poena.”

II. Odbija se podredni tužbeni zahtjev koji glasi:

„I/ Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju na ime stjecanja bez osnove zbog nemogućnosti korištenja godišnjeg odmora za:

- 2019.g. iznos od 1.835,94 EUR-a, zajedno sa pripadajućom zakonskom kamatom koja na navedeni iznos teče od 01.01.2020.g.;

- 2020.g. iznos od 1.835,94 EUR, zajedno sa pripadajućom zakonskom kamatom koja na navedeni iznos teče od 01.01.2021.g.,

do isplate, koja se zakonska kamata na navedene iznose do 31.12.2022.g. do isplate, koja se zakonska kamata na navedene iznose do 31.12.2022.g. obračunava po stopi u skladu s odredbom čl.29.st.2.ZOO-a (NN 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21), a od 01.01.2023.g. pa nadalje po stopi iz izmijenjene odredbe (NN 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (NN 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovaca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 8% poena, a u ostalim odnosima za 3% poena.

II/ Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju parnični trošak na račun punomoćnika tužitelja odvjetnice Martine Radić Šunjić koji se kod OTP banke d.d. vodi pod brojem IBAN: [broj bankovnog računa], sa kamatama koje teku od donošenja prvostupanjske presude do isplate koja se na navedeni iznos obračunava po stopi iz izmijenjene odredbe čl.29.st.2.ZOO-a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 8% poena, a u ostalim odnosima za 3% poena.”

III. Nalaže se tužiteljici u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 1.312,50 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

1. Dana 3.siječnja 2024.godine pred ovim sudom zaprimljena je tužba u kojoj se navodi da je tužitelj zaposlen kod tuženika na radnom mjestu medicinske sestre/tehničara na Klinici za unutarnje bolesti. Tužitelj da je za vrijeme trajanja radnog odnosa kod tuženika u 2019.g. ostvario pravo na 28 dana godišnjeg odmora i 2020.g. ostvario pravo na 28 dana godišnjeg odmora, koje mu tuženik nije omogućio da ih iskoristi. Naime, tužitelj da je prvo usmeno, a zatim i pismeno od tuženika zahtijevao da mu se omogući korištenje godišnjeg odmora, što je tužitelj odbio pozivajući se na odredbe Zakona o radu kako je godišnji odmor moguće iskoristiti samo do 30.06. iduće kalendarske godine, a isplata je moguća jedino u slučaju prestanka radnog odnosa. U konkretnom slučaju tuženik nakon povratka na rad, tužitelju nije omogućio naknadno korištenje godišnjeg odmora, već ga je odbio sa zahtjevom za korištenje godišnjeg odmora, slijedom čega tužitelj ima pravo na naknadu štete za neiskorišteni godišnji odmor, jer je do nekorištenja došlo krivnjom poslodavca. U krajnjem slučaju, ako tužitelj nema pravo na naknadu štete zbog korištenja godišnjeg odmora, tužitelj da ima pravo na isplatu temeljem stjecanja bez osnove, jer se tuženik radom tužitelja u vrijeme kad je ovaj imao pravo na korištenje godišnjeg odmora neosnovano obogatio, pa da mu je dužan nadoknaditi vrijednost tako odrađenih sati rada. Tužitelj podnosi stupnjevitu tužbu, postavlja manifestacijski zahtjev te traži da sud naloži tuženiku da mu dostavi platne liste i evidenciju rada za 2019.godinu, 2020.godinu i 2021.godinu i provede vještačenje po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke na okolnost: a) koliko dana godišnjeg odmora iz 2019.g. i 2020.g. tužitelj nije iskoristio: b) visine potraživanja u bruto iznosu za utvrđene dane neiskorištenog godišnjeg odmora.

2. U svom odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnov i visinu tužbenog zahtjeva.

3. Sukladno nalogu suda, tužitelj svojim podneskom od dana 16.rujna 2024.godine postavlja glavni tužbeni zahtjev na naknadu štete zbog nemogućnosti korištenja godišnjeg odmora za 2019.godinu u iznosu od 1.400,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama, te za 2020.godinu u iznosu od 1.400,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama. Potražuje naknadu parničnog troška od tuženika. Postavlja i podredni tužbeni zahtjev, te s naslova stjecanja bez osnove zbog nemogućnosti korištenja godišnjeg odmora za navedene godine potražuje iste iznose sa zakonskim zateznim kamatama.

4. Nakon što je sud proveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, tužitelj svojim podneskom, u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka, a na vještvo nema primjedbi, uređuje, vezano za zatražene iznose svoj glavni tužbeni zahtjev kao i podredni tužbeni zahtjev, te za 2019.godinu potražuje iznos od 1.835,94 EUR sa kamatama, a isti iznos sa kamatama potražuje i za 2020.godinu. Dakle, tužitelj predlaže da sud prihvati podredni tužbeni zahtjev ukoliko nađe da glavni nije osnovan.

5. Prema stavu ovog suda, nakon provedenog dokaza financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem, tužitelj je bio ovlašten preinačiti tužbu povećanjem zahtjeva u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka, što se tiče eventualne zastare tog povećanog dijela zahtjeva, smatra se da je takav zahtjev, preinačeni i konačno uređeni, postavljen već u tužbu, a takav stav je u ovakvim slučajevima zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske. Dakle, sud treba odlučiti o zahtjevima tužitelja iz podneska od 21.kolovoza 2025.godine.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice radi naknade štete zbog nemogućnosti korištenja godišnjeg odmora za 2019. i 2020.godinu, odnosno na ime stjecanja bez osnove na strani tuženika za navedene iznose za ove dvije godine, zbog nemogućnosti korištenja godišnjeg odmora za ove godine.

7. U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom zahtjeva tužiteljice tuženiku od 19.rujna 2023.godine; dopisa tuženika tužiteljici od 10.studenog 2023.godine; radnopravne dokumentacije za tužiteljicu; saslušanjem tužiteljice u svojstvu parnične stranke te financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku dipl.oecc AŽ.

8. Stranke su popisale parnični trošak.

9. Glavni zahtjev tužiteljice nije osnovan, nije osnovan ni podredni zahtjev tužiteljice.

10. Tužiteljica, zaposlenica tuženika, medicinska sestra, u svom iskazu navodi da je u 2019. i u 2020. god., za svaku godinu imala pravo na 28 dana godišnjeg odmora, međutim da iste nije iskoristila jer je bila na porodnom dopustu. Naime, da je rodila treće dijete pa da joj je porodni dopust trajao 3 godine. Navodi da se na rad vratila u prvoj polovici 2022. god., negdje u travnju ili svibnju te da je usmenim putem od neposredno nadređenih osoba uputila zahtjev za korištenje godišnjeg odmora za 2019. i 2020. god., ali da joj je rečeno da nema pravo na korištenje godišnjeg odmora za te dvije godine već da može koristiti godišnji odmor za 2021. god. Nakon toga da je podnijela pisani zahtjev da joj se s obzirom na naprijed navedeno, onda barem isplati naknada za neiskorištene dane godišnjeg odmora, ali da je to poslodavac odbio. Tužiteljica navodi kako je prije pokretanja ovog postupka opunomoćila odvjetnicu Radić Šunjić, da je zastupa u ovom postupku i da podnese tužbu i isto tako da na svoj račun prima troškove postupka.

11. Spisu prileži zahtjev tužiteljice tuženiku od 19.rujna 2023.goidne za isplatu naknade zbog nekorištenja godišnjeg odmora za 2019. i 2020.godine, a sve zbog korištenja porodnog dopuna. Priložen je i odgovor tuženika od 10.studenog 2023.godine, tuženik se poziva na čl.82. Zakona o radu te navodi da je u slučaju prestanka ugovora o radu poslodavac dužan radniku koji nije iskoristio godišnji odmor isplatiti naknadu umjesto korištenja godišnjeg odmora.

12. Za navesti je da se u ovom slučaju primjenjuje odredba čl. 84. Zakona o radu (NN 93/14, 127/17, 98/19, 151/22 i 64/23, dalje: ZR), ista glasi:

„(1) Neiskorišteni dio godišnjeg odmora u trajanju dužem od dijela godišnjeg odmora iz članka 83. ovoga Zakona radnik može prenijeti i iskoristiti najkasnije do 30. lipnja sljedeće kalendarske godine.

(2) Radnik koji je ostvario pravo na razmjerni dio godišnjeg odmora u trajanju kraćem od dijela godišnjeg odmora iz članka 83. ovoga Zakona, može taj dio godišnjeg odmora prenijeti i iskoristiti najkasnije do 30. lipnja sljedeće kalendarske godine. (3) Radnik ne može prenijeti u sljedeću kalendarsku godinu dio godišnjeg odmora iz članka 83. ovoga Zakona ako mu je bilo omogućeno korištenje toga odmora. (4) Godišnji odmor, odnosno dio godišnjeg odmora koji je prekinut ili nije korišten u kalendarskoj godini u kojoj je stečen, zbog bolesti te korištenja prava na rodiljni, roditeljski i posvojiteljski dopust te dopust radi skrbi i njege djeteta s težim smetnjama u razvoju, radnik ima pravo iskoristiti po povratku na rad, a najkasnije do 30. lipnja sljedeće kalendarske godine.

(5) Iznimno od stavka 4. ovoga članka, godišnji odmor, odnosno dio godišnjeg odmora koji radnik zbog korištenja prava na rodiljni, roditeljski i posvojiteljski dopust te dopust radi skrbi i njege djeteta s težim smetnjama u razvoju nije mogao iskoristiti ili njegovo korištenje poslodavac nije omogućio do 30. lipnja sljedeće kalendarske godine, radnik ima pravo iskoristiti do kraja kalendarske godine u kojoj se vratio na rad. (6) Član posade broda, radnik na radu u inozemstvu ili radnik koji je vršio dužnost i prava državljana u obrani, može godišnji odmor u cijelosti iskoristiti u sljedećoj kalendarskoj godini.“

13. Odredbom čl.82. ZR-a propisano je, vezano za naknadu za neiskorišteni godišnji odmor, da u slučaju prestanka ugovora o radu poslodavac je dužan radniku koji nije iskoristio godišnji odmor isplatiti naknadu umjesto korištenja godišnjeg odmora.

14. Za navesti je da se u ovom slučaju ne radi o prestanku ugovora o radu i nema mjesta primjeni odredbe čl.82. ZR-a. U ovom slučaju radi se o korištenju rodiljnog dopusta u trajanju od tri godine, zbog rođenja trećeg djeteta, tužiteljica se nesporno vratila na rad dana 4.travnja 2022.godine, istekom tog dopusta. Za navesti je da je sud stava, temeljem svih izvedenih dokaza i primjenom odredbe čl.84. ZR-a, da je vezano za institut prenošenja godišnjeg odmora u slijedeću kalendarsku godinu radniku korisniku jednog od prava iz čl.84.st.5.ZR-a, omogućeno da godišnji odmor iz prethodne kalendarske godine (u ovom slučaju iz 2021.godine) koristi do kraja kalendarske godine u kojoj se vratio na rad (u ovom slučaju do kraja 2022.godine). Dakle, ovaj članak ZR-a određuje da radnik neiskorišteni godišnji odmor iz prethodne godine može iskoristiti do kraja iduće godine, a ne u godinama koje iza nje slijede. Dakle, s obzirom da se tužiteljica na rad vratila u travnju 2022.godine, godišnji odmor za 2021.godinu može koristiti do kraja 2022.godine (godine u kojoj se vratila na rad). Međutim, neiskorištene godišnje odmore za 2019. i 2020.godinu, ne može prenijeti u 2022.godinu i koristiti to do kraja 2022.godine (to može samo sa godišnjim odmorom od 2021.godine, ne i za dvije godine prije toga, jer se radi o specifičnoj situaciji rodiljnog dopusta u trajanju od tri godine, pa se može prenijeti godišnji odmor koji je za godinu prije povratka na rad, ne i za one prije te posljednje godine rodiljnog dopusta), a posljedično nema ni pravo na naknadu štete radi nekorištenja ova dva godišnja odmora, jer to nije ni imala pravo prenijeti nakon povratka na rad 2022.godine. Tužiteljica godišnje odmore za 2019. i 2020.godinu više ne može koristiti, pa joj to tuženik kao poslodavac i nije dužan omogućiti, a samim tim, nema protupravnosti na strani tuženika, odnosno tuženik na ovaj način nije tužiteljici prouzročio nikakvu štetu radi nekorištenja godišnjih odmora za ove dvije godine trajanja rodiljnog dopusta (2019. i 2020.). Prenošenje godišnjeg odmora moguće je samo iz prethodne kalendarske godine u godinu u kojoj se tužiteljica kao radnica vratila na rad, dakle, tužiteljica koja se vratila sa trogodišnjeg rodiljnog dopusta može iskoristiti samo godišnji odmor iz godine koja je neposredno prethodila godini povratka i to do kraja godine povratka na rad. Kako tuženik nije tužiteljici prouzročio štetu nekorištenjem godišnjeg odmora za 2019. i 2020.godinu, u visini iznosa koji je tužiteljica za ove dvije godine zatražila, to je valjalo odbiti glavni tužbeni zahtjev. Ujedno, valjalo je odbiti i podredni tužbeni zahtjev, jer nema stjecanja bez osnove na strani tuženika za iznose naknade za ove dvije godine. Dakle, glavni zahtjev i podredni zahtjev nisu osnovani, pa je valjalo odlučiti kao u izreci ove presude.

15. Sud je ranije, po prijedlogu tužiteljice, proveo dokaz financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem, na okolnost visine tužbenog zahtjeva, po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo i financije dipl.oecc AŽ. Sudski vještak u svom nalazu i mišljenju navodi:

„Uvidom u spis utvrđeno je da je tužiteljica putem Općinskog suda u Splitu dana 2. siječnja 2024. godine podnijela tužbu protiv tuženika (kao svog poslodavca) navodeći da joj tuženik nije omogućio iskoristiti dane godišnjeg odmora iz 2019. i 2020. godine.

Tužiteljica je zaposlena kod tuženika na Klinici za dječju kirurgiju na radnom mjestu medicinske sestre. Radni odnos tužiteljice reguliran je Zakonom o radu, Kolektivnim ugovorom za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, Dodacima I., II., III. i IV. Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja te Temeljnim kolektivnim ugovorom za službenike i namještenike u javnim službama.

Tužiteljica navodi kako je prvo usmeno, a zatim i pismeno od tuženika zahtijevala da joj se omogući korištenje godišnjeg odmora po povratku s roditeljskog dopusta, što je tužitelj odbio pozivajući se na odredbe Zakona o radu kako je godišnji moguće iskoristiti samo do 30.06.

iduće kalendarske godine, a isplata je moguća jedino u slučaju prestanka radnog odnosa.

Uvidom u platne liste i evidenciju o radnom vremenu tužiteljice utvrdila sam da tužiteljica u razdoblju od siječnja 2019. do prosinca 2021. godine nije iskoristila po 28 dana godišnjeg odmora za 2019. i 2020. godinu jer se s roditeljskog dopusta vratila na rad dana 4. travnja 2022. godine.

Izračun naknade za godišnji odmor

Za potrebe utvrđivanja iznosa naknade koju bi tužiteljica ostvarila korištenjem godišnjeg odmora za 2019. i 2020. po povratku s roditeljskog dopusta, izračun obuhvaća prosjek bruto plaća za mjesece u kojima je tužiteljica ostvarila punu satnicu odnosno platne liste za svibanj, lipanj i srpanj 2022. godine.

Tromjesečni prosjek plaće za obračun naknade se izračunava na način da su zbrojene plaće za prethodna 3 mjeseca prije korištenja godišnjeg odmora i tako dobiveni iznos dijeli s brojem 3 (sukladno čl. 81. Zakona o radu).

Vrijednost sata dobije se kao kvocijent tromjesečnog prosjeka plaće i mjesečnog fonda radnih sati za mjesec u kojem radnik koristi godišnji odmor.

Množenjem satnice sa 224 sata (28 dana po 8 sati) po godini, izračunat je iznos naknade za neiskorišteni godišnji odmor.

Na osnovi izračuna prikazanih u Nalazu temeljenih na prosjeku plaće tužiteljice za svibanj, lipanj i srpanj 2022. godine, utvrdila sam da bi visina naknade plaće za neiskorišteni godišnji odmor iznosila:

− 1.835,94 eura za neiskorištenih 28 dana godišnjeg odmora za 2019. godinu te − 1.835,94 eura za neiskorištenih 28 dana godišnjeg odmora za 2020. godinu.“

16. Tužiteljica je sukladno nalazu i mišljenju vještaka uredila svoj tužbeni zahtjev, dakle, vještak je izračunala visinu naknade za neiskorišteni godišnji odmor za 2019. i 2020.godinu i to bi zaista bio iznos koji bi pripadao tužiteljici, da ista ima pravo na prenošenje ova dva godišnja odmora nakon povratka na rad, a nema, dakle, tuženik nije bio dužan omogućiti tužiteljici korištenje ovih godišnjih odmora do kraja 2022.godine i posljedično, nije joj prouzročio štetu radi nekorištenja godišnjeg odmora za ove dvije godine. Dakle, zahtjev tužiteljice nije osnovan, nije ni došlo do stjecanja bez osnove na strani tuženika za ova dva iznosa naknade za godišnje odmore za 2019. i 2020.godinu, a kako nije došlo ni do prekida radnog odnosa, to je zahtjev tužiteljice, kako glavni, tako i podredni, neosnovan u cijelosti. Zakon o radu ne omogućuje prijenos godišnjeg odmora kroz više godina unatrag, bez obzira na opravdanu odsutnog radi rodiljnog dopusta u trajanju od tri godine. Tužiteljica je imala pravo prenijeti i iskoristiti godišnji odmor od 2021.godine do kraja 2022.godine, ali godišnji odmor za tu godinu i nije predmet ovog postupka. Svakako, kako je sud proveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem na okolnost visine zahtjeva tužiteljice, to je činjenično stanje u potpunosti utvrđeno, za slučaj drugačijeg stava višeg suda. Ovako, kako zahtjevi tužiteljice nisu osnovani, valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

17. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154.st.1. i čl.155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje: ZPP), obistinjeni trošak tuženiku odnosi se na trošak pristupa na odgođeno ročište od 9.srpnja 2024.godine od 25 bodova (25%); zastupanja na ročištima održanim dana 4.rujna 2024.godine, 16.siječnja 2025.godine, 19.ožujka 2025.godine, 13.svibnja 2025.godine i 19.svibnja 2026.godine (za svako po 100 bodova); što uz vrijednost boda od 2,00 EUR daje iznos od ukupno 1.050,00 EUR. Na ovaj iznos valjalo je dodati 25% PDV-a u iznosu od 262,50 EUR; tako da je konačno tuženiku na ime naknade parničnog troška potrebnog za vođenje ovog postupka obistinjen iznos od ukupno 1.312,50 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate, koliko je i naloženo tužiteljici da mu isplati. Preostali trošak tuženiku nije priznat jer nije bio potreban za vođenje postupka.

U Splitu, 6. srpnja 2026. godine

S U D A C

Julijana Ponoš

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

1. Pun. tužiteljice

2. Pun. tuženika