Baza je ažurirana 08.03.2026. zaključno sa NN 153/25 EU 2024/2679
OPĆINSKI SUD U SPLITU P-4343/2021-22
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu,
u pravnoj stvari tužitelja P. V. iz S., O.:
…, zastupanog po pun. S. K., odvjetniku u S., protiv
tuženika R. A. d.d., Z., O.:
…, zastupanog po odvjetnicima iz O. K. & P.
d.o.o. Z., radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave,
zaključene dana 8. prosinca 2023. godine u nazočnosti pun. tužitelja i zamj. pun.
tuženika, dana 19. siječnja 2024. godine,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba,
članak 1.Ugovora o kreditu broj 418-50-3178644 od 7.12.2005. godine, zaključenog
između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, u članku 1. ugovoreno kako kredit glasi
na iznos kunske protuvrijednosti 18.811,00 CHF, po srednjem tečaju kreditora na dan
korištenja kredita, članak 7., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u
jednakom mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju
kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu uručenom
korisniku kredita po isplati kredita.
II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba,
članak 2. Ugovora o kreditu broj 418-50-3178644 od 7.12.2005. godine, zaključenog
između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je kamatna stopa
promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora.
III. Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku od 15 dana, isplati iznos od 1.495,15 Eura
(11.265,22 kn), sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj po stopi od
15% do 31.12.2007., od 1.1.2008. do 31.7.2015. po kamatnoj stopi koja se određuje
za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg
dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih
poena, od 1.8.2015. obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja
kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim
društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri
postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako
polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je ESB primijenila
na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog
kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koje zatezne kamate
teku od dospijeća svake pojedine uplate do isplate, i to na iznos od:
-1,77 EUR od 21.11.2008. godine do isplate,
-4,22 EUR od 22.1.2009. godine do isplate,
-5,98 EUR od 20.2.2009. godine do isplate,
-6,78 EUR od 21.3.2009. godine do isplate,
-4,67 EUR od 23.4.2009. godine do isplate,
-5,10 EUR od 2.5.2009. godine do isplate,
-1,67 EUR od 29.6.2009. godine do isplate,
-1,15 EUR od 26.9.2009. godine do isplate,
-1,03 EUR od 26.10.2009. godine do isplate,
-2,21 EUR od 28.12.2009. godine do isplate,
-4,23 EUR od 25.1.2010. godine do isplate,
-7,11 EUR od 25.2.2010. godine do isplate,
-6,45 EUR od 25.3.2010. godine do isplate,
-10,35 EUR od 29.4.2010. godine do isplate,
-9,61 EUR od 29.4.2010. godine do isplate,
-11,05 EUR od 24.6.2010. godine do isplate,
-23,55 EUR od 24.7.2010. godine do isplate,
-20,97 EUR od 27.8.2010. godine do isplate,
-28,83 EUR od 28.9.2010. godine do isplate,
-26,11 EUR od 25.10.2010. godine do isplate,
-21,75 EUR od 25.11.2010. godine do isplate,
-30,96 EUR od 24.12.2010. godine do isplate,
-42,68 EUR od 24.1.2011. godine do isplate,
-34,38 EUR od 28.2.2011. godine do isplate,
-37,29 EUR od 9.3.2011. godine do isplate,
-33,59 EUR od 27.4.2011. godine do isplate,
-34,26 EUR od 27.5.2011. godine do isplate,
-49,97 EUR od 28.6.2011. godine do isplate,
-51,50 EUR od 26.7.2011. godine do isplate,
-64,50 EUR od 27.8.2011. godine do isplate,
-57,77 EUR od 24.9.2011. godine do isplate,
-50,40 EUR od 25.10.2011. godine do isplate,
-49,37 EUR od 28.11.2011. godine do isplate,
-48,80 EUR od 27.12.2011. godine do isplate,
-52,30 EUR od 24.1.2012. godine do isplate,
-55,35 EUR od 25.2.2012. godine do isplate,
-55,76 EUR od 24.3.2012. godine do isplate,
-53,65 EUR od 28.4.2012. godine do isplate,
-55,07 EUR od 28.5.2012. godine do isplate,
-56,04 EUR od 27.6.2012. godine do isplate,
-54,41 EUR od 27.7.2012. godine do isplate,
-54,84 EUR od 27.8.2012. godine do isplate,
-53,61 EUR od 27.9.2012. godine do isplate,
-50,95 EUR od 26.10.2012. godine do isplate,
-53,78 EUR od 26.11.2012. godine do isplate,
-55,14 EUR od 24.12.2012. godine do isplate,
-54,19 EUR od 3.1.2013. godine do isplate.
r i j e š i o j e
I.Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.
II.Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju
troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.929,63 eura sa zateznom kamatom
od dana presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište,
uvećanjem kamatne stope koju je ESB primijenila na svoje
posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog
dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.
Obrazloženje
Dana 8.prosinca 2021.godine zaprimljena je tužba u kojoj se navodi da je
dana 7. 12. 2005. godine tužitelj sa tuženikom kao kreditorom, zaključio Ugovor o
kreditu broj 418-50-3178644, temeljem kojeg mu je tuženik stavio na raspolaganje
kredit iskazan kao 18.811,00 CHF, isplaćen u kunama prema srednjem tečaju
tuženika. Tuženik da je u gore navedenom, unaprijed formuliranom standardiziranom
Ugovoru, i to u čl. 1. Ugovora, ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak,
otplatu kredita da je u čl. 7.Ugovora, vezao uz ovu valutu te je u čl. 2. naveo visinu
kamatne stope u iznosu 5,50 % godišnje ugovorivši u istom da je ista promjenjiva i to
na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke („odlukom o
kamatnim stopama Kreditora“) bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih
parametara na koji način će se ona mijenjati. Postupajući na ovakav način i to na
način da je u Ugovor ugradio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu na način da je
ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, što je imalo za
posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno odredbu o
jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora
tuženik nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao niti utvrdio egzaktne parametre i
metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate,
tuženik da je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP), Zakona o
obveznim odnosima (dalje ZOO), načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu
obveznog prava, te protivno zakonodavstvu EU ugrađenom u ZZP,
prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu
tužitelja. Zbog ovakvog protupravnog postupanja tuženika protiv istog da je vođen
sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, a time i zaštite interesa ovdje
tužitelja, i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12. U
navedenom postupku Visoki trgovački sud RH je dana 13.6.2014., odlučujući po žalbi
tuženika, presudom pod poslovnim brojem Pž-7129/13-4, u točki II, da je potvrdio
presudu T. u Z., poslovni broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik
R. A. d.d. (kao četvrtotuženik u tom postupku) u razdoblju od
10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika
kredita, a time interese i prava tužitelja, tako što je u potrošačkim ugovorima o
kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna
kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s
jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je
ništetna, odnosno isti da je sud svojom presudom pod poslovnim brojem Pž-
632/2017- od 14.6.2018. potvrdio presudu T. u Z., poslovni broj P-1401/12,
kojom se utvrđuje da je tuženik R. A. d.d. (kao četvrtotuženik u tom
postupku) u razdoblju u razdoblju od 1.1.2004. do 31.12.2008. povrijedila interese i
prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava ovdje tužitelja, zaključujući
ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na
način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije
zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u
cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane
odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja
predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i
obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada
važećeg Zakona o zaštiti potrošača („NN“ broj 96/03) i to člancima 81.,
82. i 90., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o
zaštiti potrošača („NN“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09)
i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Na
temelju dokumentacije iz ovog kredita tužitelj da je izradio izračun u smislu utvrđenja
razlike u pogledu neosnovano naplaćenih i stečenih iznosa s osnova ništetne
odredbe o valuti švicarski franak te iznos koji je tuženik neosnovano stekao na ovaj
način do konačne otplate kredita, iznosi 11.265,25 kuna. Slijedom navedenog,
činjenice utvrđenja da su nepoštena ugovorna odredba o valuti švicarski franak i
nepoštena ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne od
samog početka, tj. od kada su ugovorene, tužitelj da ima zakonsko pravo pokrenuti
ovaj postupak, odnosno, temeljem čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača, čl. 502. c
ZPP-a te čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, u smislu individualne pravne
zaštite radi povrata sredstava što ih je banka neosnovano stekla temeljem ništetnih
odredbi ugovora to tužitelj postavlja tužbeni zahtjev koji glasi:
"I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba,
članak 1.Ugovora o kreditu broj 418-50-3178644 od 7.12.2005. godine, zaključenog
između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, u članku 1. ugovoreno kako kredit glasi
na iznos kunske protuvrijednosti 18.811,00 CHF, po srednjem tečaju kreditora na dan
korištenja kredita, članak 7., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u
jednakom mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju
kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu uručenom
korisniku kredita po isplati kredita.
II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba,
članak 2. Ugovora o kreditu broj 418-50-3178644 od 7.12.2005. godine, zaključenog
između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je kamatna stopa
promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora." Tužitelj potražuje od
tuženika iznos od 11.265,25 kn sa zakonskim zateznim kamatama, ujedno potražuje i
naknadu parničnog troška od tuženika.
U svom odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor mjesne nenadležnosti
naslovljenog suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari. Poziva se na odredbu čl.
46. i 48. ZPP-a, kao i na odredbu čl. 70. ZPP-a prema kojem stranke mogu u
pisanom obliku sklopiti sporazum o mjesnoj nadležnosti nekog drugog stvarno
nadležnog suda, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost
određenog suda. Upravo takav sporazum da su stranke ovog postupka i
sklopile, a što je vidljivo iz članka 12. Ugovora o kreditu broj 418-50-3178644, kojim
su ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika. Navodi da bi vezano
za navedeno mjesno nadležan mogao biti samo i isključivo sud u mjestu sjedišta
tuženika. Osim toga, uz tužbu da nije dostavljena nikakva službena isprava iz koje bi
proizlazilo da je u vrijeme podnošenja tužbe adresa prebivališta tužitelja bila upravo
na području mjesne nadležnosti ovog suda, a što tuženik stoga, opreza radi,
osporava. Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i
visinu tužbenog zahtjeva, kao i sve navode iz tužbe na kojima tužitelj temelji
postavljeni tužbeni zahtjev. Tuženik navodi da je pozivanje tužitelja na presudu
Visokog trgovačkog suda R. H. posl. br. Pž-7129/2013, od dana
13.06.2014. godine, kao i na presudu Visokog trgovačkog suda R.
H. pod posl. brojem Pž-6632/2017, od dana 14.06.2018. godine, u cijelosti
promašeno, i to iz čitavog niza razloga, a to tuženik uredno i opsežno obrazlaže u
svom odgovoru na tužbu. Tuženik ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu o
valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF), kao i odredbe o promjenjivoj
kamatnoj stopi, tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim
odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti
i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu
tužitelja. Štoviše, potpisom predmetnog ugovora o kreditu, i to u članku 9., tužitelj da
je izjavio da je upoznat ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim
uvjetima kredita (dakle, uključujući i dijelove istoga koji se odnose na valutnu
klauzulu u CHF, odnosno na promjenjivu kamatnu stopu). Kada se sve navedeno
poveže s JB bilježnika N. K., pod brojem OU-1107/05, koji je temeljem
članaka 57., 58. i 59. Zakona o javnom bilježništvu (N.N. 78/1993, 29/1994,
162/1998) objasnio strankama smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerio
da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, da je jasno da je tužitelj u vrijeme
sklapanja ugovora o kreditu raspolagao svim potrebnim informacijama, u cijelosti i
potpuno razumio sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornima te na
njih pristao. Tuženik dodatno ističe i da je isti sa svoje strane poduzeo sve moguće
mjere kako bi tužitelju prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve
relevantne informacije, pa tako i rizici povezani s valutnom klauzulom u CHF i
promjenjivom kamatnom stopom, u onoj mjeri u kojoj je to tuženiku u datom
trenutku bilo poznato. Nadalje, tuženik ovime ističe da tužba tužitelja ima i
materijalnopravni nedostatak radi kojeg je sud dužan odbiti tužbeni zahtjev, a sve
budući da se uvidom u predmetni ugovor o kreditu jednostavno može ustanoviti da
ugovorne strane istoga nisu samo tužitelj i tuženik, kako bi to proizlazilo iz tužbenog
zahtjeva tužitelja, već i L. V., kao sudužnik, a iz čega da jasno proizlazi kako
tužitelj nije utužio sve stranke ugovora o kreditu, a ništetnost odredaba kojeg ugovora
želi utvrditi u ovom postupku. Dakle, radi se o materijalnopravnom nedostatku zbog
kojeg se tužbeni zahtjev mora odbiti. Naime, tužitelj u tužbi kojom traži utvrđenje
ništetnosti odredaba ugovora da treba obuhvatiti sve sudionike pobijanog
obveznopravnog odnosa jer se obzirom na prirodu tog materijalnog pravnog
odnosa, a u pogledu kojeg se zahtijeva utvrđenje ništetnosti, spor može razriješiti
za sve stranke u tom odnosu samo na jednak način. S tim u vezi, napominje se da je
prema stavu iskazanom u sudskoj praksi prilikom utvrđenja ništetnosti određenog
ugovora (a time i njegovih pojedinih odredaba) tužbom potrebno obuhvatiti sve
njegove ugovorne strane, a ne samo jednu ili neke od njih. Tuženik ovime, opreza
radi, a sve ako bi sud unatoč svemu navedenom bilo iz kojeg razloga smatrao da
tužitelj ima prema tuženiku potraživanje koje je predmetom ovog postupka,
temeljem članka 214. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima (N.N. 35/2005) ističe i
prigovor zastare predmetnog potraživanja.
Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za isplatu više plaćenih iznosa
vezano za ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, a koje se odnose na
ugovaranje valutne klauzule u valuti CHF i jednostrano ovlaštenje tuženika mijenjati
kamatnu stopu, a koje prema tužitelju predstavljaju nedopuštene i nepoštene
ugovorne odredbe. Tužitelj konačno temeljem više plaćenog potražuje od tuženika
iznos od 2.853,45 eura sa zakonskim zateznim kamatama, na ime vraćanja stečenog
bez osnove jer je nezakonitim ugovaranjem valutne klauzule u valuti CHF i
povećanjem kamatne stope tuženik neosnovano stekao pretplatu u tom iznosu, te
utvrđenje da su te odredbe ništetne.
Među strankama nije bilo sporno da je između tuženika, kao kreditora, i
tužitelja, kao korisnika kredit dana 7.prosinca 2005.godine sklopljen predmetni
Ugovor kreditu s valutnom klauzulom na iznos od 18.811,00 CHF s rokom otplate u
84 mjeseca, da je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima prema otplatnom planu
u kunskoj protuvrijednosti iznosa u CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF
tuženika na dan dospijeća. Nije sporno ni da su stranke odredbom čl.2. Ugovora o
kreditu ugovorile početnu ugovornu kamatnu stopu od 5,50 %, te da je određeno da
je kamata promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Nadalje,
nije sporno ni da je tužitelj u cijelosti otplatio kredit. Sudužnik tužitelju u ovom
pravnom poslu bila je L. V., za navesti je da je namjena kredita bila kupnja
automobila R. od dealera R., davatelj osiguranja po kreditu bio je upravo
tužitelj. Ovaj sud je stava da je upravo tužitelj aktivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari
kao korisnik kredita, iako je sudužnik L. V., korisnik kredita je preuzeo obvezu
otplate kredita, tužitelj je to i radio, a okolnost da je član njegovog obiteljskog
domaćinstva sudužnik ne dovodi do toga da i sudužnik treba biti stranka ovog
postupka jer tužitelj i ne traži utvrđenje da je pravni posao ništetan u potpunosti, nego
u onom dijelu koji je za njega i samo za njega kao korisnika kredita proizveo situaciju
u kojem je preplatio ono što nije trebao preplatiti, L. V. sa tim nema ništa i ovaj
prigovor tuženika nije osnovan.
Među strankama je sporno jesu li odredbe Ugovora o ugovaranju valutne
klauzule u CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene ugovorne odredbe, a što bi
ih činilo ništetnim, o čemu ovisi i osnovanost zahtjeva tužitelja za isplatu stečenog
bez osnove u visini razlike zbog promjene tečaja CHF i razlike između početno
ugovorene kamatne stope i promjenjive kamatne stope tijekom otplatnog perioda
(zaključno sa plaćanjem zadnjeg anuiteta). Istaknut je i prigovor zastare. Sporan je
bio status tužitelj kao potrošača, taj prigovor je otklonjen jer je već u ugovoru o
kreditu navedeno da se radi o strogo namjenskom kreditu za kupnju automobila od
točno određene autokuće, što je i napravljeno, dakle, tužitelj u ovom pravnom poslu
ima status potrošača i aktivno je legitimiran u ovoj pravnoj stvari kao korisnik kredita.
Tužitelj u svom iskazu navodi da je imao potrebu podići kredit za kupnju
automobila, tuženik da nije njegova matična banka, da je u to vrijeme bio zaposlenik
firme S. S., da nije bio vlasnikom trgovačkog društva niti obrta, da je imao potrebu
kupnje automobila R. C. u autokući G. u S., da je otišao tamo i da
je od strane te autokuće upućen u banku – kod tuženika, da su mu kazali da ode
upravo tamo radi kredita s obzirom da ta autokuća surađuje baš s ovom bankom.
Navodi da se nije raspitivao za neke druge mogućnosti i neke druge banke, da je
otišao u banku i tamo da mu je ponuđen ovaj kredit u švicarskim francima, da ga je
tada jedino zanimalo to što je mjesečna rata bila tada 1.200,00 kn, navodi da ja tada
nije znao ni što je valutna klauzula niti promjenjiva kamatna stopa, da se nije
posebno o tome raspitivao niti ga je to zanimalo. Navodi da nije upozoravan vezano
za eventualne probleme sa ovim kreditom, da nije bilo razloga sumnjati u bilo što što
se tiče ovog kredita, da je pročitao tekst ugovora, da nije imao nikakvih pitanja i da
mu nije ponuđen niti jedan drugi kredit osim ovog, da je on to prihvatio, bio kod
javnog bilježnika i tamo da nije bilo neke posebne priče o odredbama ugovora, kroz
vrijeme otplate da je došlo do velikog povećanja mjesečne rate na iznos od čak
1.900,00 kn, da je smatrao da uopće nema smisla otići kod tuženika vezano za
povećanje rate i da je to uzaludno, a da nije od tuženika dobivao niti bilo kakve
obavijesti o povećanju kamatne stope, navodi da je ovaj automobil prodao nakon što
je kredit otplatio. Na posebno pitanje zamj. pun. tuženika, ponavlja da njega nitko na
bilo što nije upozoravao, da se on jednostavno držao samo rate i da ga je
jednostavno to zanimalo, a da je bio zadovoljan sa početnom ratom mjesečne
obveze i sa kamatom. Sud prihvaća iskaz tužitelja kao životan i uvjerljiv, poklanja mu
vjeru u bitnom jer je uvjerljiv sam po sebi i u relaciji sa ostalim izvedenim dokazima i
općepoznatim okolnostima.
U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom Ugovora o kreditu broj 418-50-
3178644 od 7.prosinca 2005.godine; vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za
knjigovodstvo i financije dipl. oecc I. L. te saslušanjem tužitelja u svojstvu
parnične stranke.
Stranke su popisale parnični trošak.
Zahtjev tužitelja je osnovan.
Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za isplatu više plaćenih iznosa
vezano za ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, a koje se odnose na
ugovaranje valutne klauzule u valuti CHF i jednostrano ovlaštenje tuženika mijenjati
kamatnu stopu, a koje prema tužitelju predstavljaju nedopuštene i nepoštene
ugovorne odredbe. Tužitelj konačno temeljem više plaćenog potražuje od tuženika
iznos od 1.495,15 eura sa zakonskim zateznim kamatama, na ime vraćanja stečenog
bez osnove jer je nezakonitim ugovaranjem valutne klauzule u valuti CHF i
povećanjem kamatne stope tuženik neosnovano stekao pretplatu u tom iznosu.
Među strankama je sporno jesu li odredbe Ugovora o ugovaranju valutne
klauzule u CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene ugovorne odredbe, a što bi
ih činilo ništetnim, o čemu ovisi i osnovanost zahtjeva tužitelja za isplatu stečenog
bez osnove u visini razlike zbog promjene tečaja CHF i razlike između početno
ugovorene kamatne stope i promjenjive kamatne stope tijekom otplatnog perioda
(zaključno sa plaćanjem zadnjeg anuiteta). Istaknut je i prigovor zastare.
Tužitelj se pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P
1401/12 od 4. srpnja 2013. g. kojom je utvrđeno da je i ovaj tuženik u razdoblju od
10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava
potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio
nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je
tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom
banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom
dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-
7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g., a Vrhovni sud R. H. svojom odlukom
broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao
neosnovane.
Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi
HSU za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a
među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi
čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99,
88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13,
89/14 i 70/19, dalje ZPP). Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom
sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama
sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u
kolektivnom sporu.
U odluci Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. između
ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su
sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao
potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu
bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o
promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke
sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je
visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli
ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja
kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije
bila određena, a niti odrediva.
Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a
koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom
Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između
ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama
ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o
potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije
pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna
tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
Naime, tuženik je i u ovom postupku ponavljao svoje navode i tvrdnje iz
postupka koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim
sudom u Zagrebu, i to navode da se pojedinačno pregovaralo sa strankama jer su bili
valjano i pravovremeno informirani te da se radi o razumljivoj odredbi. U postupku
radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je, međutim, da službenici tuženih
banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak
formiranja kamatne stope odnosno da potrošači nisu raspolagali osnovnim
parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, da
ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, nije bila razumljiva pa time
niti poštena. Također je utvrđeno da je uloga JB u postupku
solemnizacije ugovora ocijeniti, ako je to moguće, jesu li ugovorne strane ovlaštene i
sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti
se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni
bilježnici i učinili. Utvrđeno je i da tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu,
korisnici kredita javnim bilježnicima očito nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i
značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, iz čega je jasno da javni bilježnici nisu imali
razloga primijeniti ovlaštenje iz čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu (NN broj 8/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09 i 120/16).
Stoga je sud zaključio da se s tužiteljem, kao ni s ostalim klijentima tuženika,
prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o promjenjivoj
kamatnoj stopi, niti su se pojašnjavale metode formiranja iste. Prema tome, u ovom
postupku tuženik nije iznio nikakve nove činjenice, koje bi u konkretnom slučaju
dovele do zaključka da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora nije
nepoštena pa time i ništetna.
To, nadalje, znači da je odredba Ugovora o kreditu sklopljenog između
stranaka u dijelu kojim je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje
se u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora ništetna, jer je odredba o
ugovornoj kamati utvrđena nepoštenom, s obzirom da nije određena odnosno
odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima
(NN broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO), pa su, u smislu
odredbe 102. Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 79/07, 125/07, 75/09,
79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP), te ugovorne odredbe ništetne.
Temeljem čl. 324. ZOO-a, naime, ništetnost neke odredbe ugovora ili nekog
dijela odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez
te ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje
je ugovor sklopljen. Kako tuženik u postupku nije ni tvrdio da je uvjet i odlučujuća
pobuda Ugovora bio dio odredbe kojom je određeno da se korisnik obvezuje platiti
banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva, a utvrđuje se Odlukom o
kamatnim stopama kreditora ocjena je suda da Ugovor o kreditu opstaje u
preostalom dijelu, odnosno i u dijelu kojim je utvrđena kamatna stopa u visini od 5,50
%.
S obzirom da je odredba Ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenjivu
kamatnu stopu, ništetna to tužitelj ima pravo potraživati neosnovano stečeno po tom
Ugovoru u skladu s odredbom čl. 1111. ZOO-a. Drugim riječima, tuženik je dužan
vratiti tužitelju sve što je primio na ime razlike u povećanju kamate iznad početno
ugovorene kamatne stope od 5,50%, a temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer je
ta razlika naplaćena na temelju odredbi Ugovora o kreditu koje je sud našao
ništetnima.
Nadalje, prema mišljenju ovog suda odredbe ZZP-a treba shvatiti i tumačiti na
način da potrošač odnosno tužitelj može potraživati isplatu odnosno tražiti povrat
isplaćenog temeljem odredbe koja je utvrđena ništetnom po bilo kojem pravnom
institutu, a ne samo radi naknade štete koja mu je nastupila.
Što se tiče odredbi predmetnog Ugovora koji se odnose na ugovorne odredbe
kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF), po
mišljenju ovog suda i te odredbe Ugovora su ništetne i nepoštene. Tužitelj se pravilno
pozvao na stavove i utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-
6632/17 od 14. lipnja 2018. g. i odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12
od 4. srpnja 2013. g. jer se radi o nastavku postupka koji je pokrenut po tužbi
HDU za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a
među kojima je i tuženik, i koji, kako je već navedeno, predstavlja kolektivni sudski
postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a.
U navedenim je odlukama ocijenjeno da se i kod ugovaranja valutne klauzule
vezane uz švicarski franak tuženik nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja, da
se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije
pojedinačno pregovaralo, da tuženik nije vodio računa o interesima korisnika kredita,
pa tako i tužitelja kao potrošača i nije mu dao nužne i osnovne informacije o rizicima
ugovaranja valutne klauzule u CHF, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu među
strankama na štetu korisnika kredita, odnosno tužitelja, da je tuženik, kao financijska
ustanova, mogao i po redovnom tijeku stvari morao znati da je u budućem
ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne promjene u kretanju
tečaja švicarskog franka, s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora i okolnosti, kako u
gospodarstvu RH, tako i globalno, koji će izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni u
budućem razdoblju, da je tuženik takve informacije uskratio korisnicima kredita
odnosno tužitelju pri pregovaranju i sklapanju Ugovora, radi čega je korisnik kredita
odnosno tužitelj bio onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice
koje će za njega proizaći sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu s valutnom
klauzulom u švicarskim francima, vezano za visinu i obujam njegovih obveza i za
iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora, da je priroda i specifičnosti valute
švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže
stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu
informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.
Stoga je odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno kako kredit
glasi na iznos kunske protuvrijednosti 18.811,00 CHF po srednjem tečaju kreditora
na dan korištenja kredita te se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj
protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika kao kreditora za CHF važećim na dan
dospijeća trebalo smatrati ništetnima, jer su navedene odredbe utvrđene
nepoštenima, pa su, u smislu odredbe 102. ZZP-a, te ugovorne odredbe sud također
našao ništetnima.
I temeljem ništetnih dijelova odredbi Ugovora o valutnoj klauzuli u valuti
švicarski franak, koje su nepoštene, a time i ništetne i bez pravnog učinka, kao i one
o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom tuženika, tužitelj je
stekao pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatio temeljem
ništetnih odredbi kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski
franak (CHF).
Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko-
knjigovodstveno vještačenje po vještakinji za knjigovodstvo i financije dipl.oecc I.
L. na okolnost postojanja razlike utvrđenja više plaćenog radi ugovaranja valutne
klauzule u CHF uzimajući početni tečaj u kunama i razlike između početno
ugovorene kamatne stope i svake promijenjene kamatne stope, pojedinačno po
anuitetima, odnosno razlike između obračuna kamate u prvobitnom otplatnom planu i
kamate u otplatnim planovima nakon promjene kamatne stope.
U pisanom nalazu i mišljenju od 21.lipnja 2023.godine izrađenom temeljem
dokumentacije priložene spisu, koju vještak taksativno navodi u svom nalazu, ista
navod vještakinja je utvrdila:
da je tuženik u tijeku otplate kredita mijenjao kamatne stope za izračun
obveze tužitelja i to: od početne 5,50% na dan isplate kredita, na 6,45% do 30.travnja
2008.goidne, 6,75% do 28.veljače 2009.godine, 7,75% do 30.lipnja 2011.godine,
7,50% do 30.rujna 2011.godine te 6,75% do dana otplate kredita (dakle, jasno je da
je kamatna stopa od strane tuženika povećavana čitavo vrijeme otplate kredita od
one početne od 5,50%, i to značajno).
Zaključno u svom mišljenju, nakon iscrpnog i obrazloženog nalaza i izrađenog
tabličnog prikaza, sudski vještak navodi da je tužitelj po predmetnom Ugovoru o
kreditu više platio iznos od 1.495,15 eura (11.265,22 kn po fiksnom tečaju konverzije)
od onog koji je trebao plaćati po tečaju CHF na dan isplate kredita i početnoj
kamatnoj stopi, tužitelj u skladu sa ovim izračunom i uređuje konačno svoj tužbeni
zahtjev te upravo ovaj iznos traži od tuženika, sa zakonskim zateznim kamatama.
Dakle, visina potraživanja, po vještaku, koja proizlazi iz razlike između tečaja za
valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća anuiteta) i tečaja za valutu
CHF na dan isplate kredita u razdoblju početka otplate kredita do posljednjeg
dospjelog anuiteta da iznosi ukupno 1.495,15 eura. Kako tužitelj potražuje konačno
postavljenim zahtjevom upravo ovaj iznos preplate, to je sud stava da mu ovaj iznos i
pripada, da je zahtjev i u tom dijelu osnovan, dakle, vještvo sudskog vještaka
prihvaćeno je kao stručno, logično i uvjerljivo. Tuženiku ne pripada pravo na
umanjenje dosuđene preplate za tzv.negativne razlike, za period kada je tečaj CHF
bio niži od onog početnog, tužitelj nije podnio protutužbu, nije istaknuo prigovor radi
prebijanja, a sud odlučuje u granicama postavljenog zahtjeva, takvog zahtjeva
tuženika nema, a iz vještva vještaka L. proizlazi da tih tzv. negativnih razlika nakon
2008.godine nije ni bilo, pa sve i da postoji zahtjev tuženika, a ne postoji, za isti bi
nastupila zastara potraživanja. Dakle, sud nije ovlašten umanjiti dosuđeno tuženiku
za tzv. negativne razlike.
Što se tiče istaknutog prigovora zastare čitavog zahtjeva, to je pravno pitanje
kao posebno važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u
njegovoj primjeni, a imajući na umu izuzetno veliki broj individualnih parničnih
postupaka koji se u RH vode o zahtjevima za restituciju onog dijela novčane tražbine
kojeg su po ugovorima o potrošačkim kreditima isplaćene bankama na temelju
nepoštenih ugovornih odredbi vezano za jednostranu i netransparentnu promjenjivost
redovne stope ugovorene kamate o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, razmatrao
Vrhovni sud RH u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. te je zauzeto slijedeće
pravno mišljenje:
-pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača
dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih
restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske
odluke donesene u povodu te tužbe (za zaštitu kolektivnih interesa potrošača).
Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebno se imalo na umu postojanje
znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog
toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet
godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-
a). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid
zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći
računa i o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na
kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140.
ZZP-a propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa
potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak
radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, Vrhovni sud RH donio je zaključak
da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241.
ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima
ne bi imalo smisla. Sud je imao na umu i sadržaj odredbe čl. 502. c ZPP-a o
proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude jer se prema ovoj odredbi
fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na
pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu
kolektivnih interesa i prava te je u takvom slučaju sud vezan za ta utvrđenja.
Kako je u navedenoj odluci Vrhovnog suda RH bila riječ o postupku radi
zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u
Zagrebu pod poslovnim brojem P 1401/12, kao što je to slučaj i u ovoj pravnoj stvari,
utvrđenje Vrhovnog suda RH da je u tom predmetu odluka u povodu tužbe radi
zaštite kolektivnih interesa postala pravomoćna 13. lipnja 2014. g. (a u odnosu na
nepoštene odredbe o ugovaranju valutne klauzule u valuti CHF 14. lipnja 2018. g.)
trebalo je u cijelosti prihvatiti i ocijeniti da je u ovoj parnici tužba od 8.prosinca
2021.godine za isplatu preplaćenog vezano za valutu CHF podnesena unutar
petogodišnjeg zastarnog roka iz odredbe čl. 225. ZOO-a, pa da je prigovor zastare
tuženika neosnovan.
Na dosuđeni iznos glavnice tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate koja
teče od plaćanja svakog anuiteta do isplate, koji je anuitet sadržavao i više isplaćeni
iznos radi obračuna po tečaju CHF na dan isplate, što je sud u cijelosti prihvatio.
Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove
moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od
dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, u ovom slučaju tuženik je
nepošten stjecatelj pa tužitelju kamate na više plaćene iznose pripadaju od dana
stjecanja odnosno plaćanja istih tuženiku.
Što se tiče istaknutog prigovora mjesne nenadležnosti od strane tuženika,
vezano za ugovorenu mjesnu nadležnost suda u sjedištu tuženika, za navesti je da to
zaista proizlazi iz odredbe čl.12. Ugovora, međutim, prigovor mjesne nenadležnosti
ovaj sud je odbio vezano za primjenu odredbi Zakona o zaštiti potrošača, prema
stavu ovog suda prorogacijska klauzula također je nepoštena odredba jer nije bila
predmet posebnog pregovaranja između stranaka (što je općepoznata činjenica) te je
ista protivna načelu savjesnosti i poštenje te uzrokuje znatnu neravnotežu među
strankama i to na štetu tužitelja koji bi s obzirom na mjesto stanovanja u S., u
slučaju vođenja postupka pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu, bio izložen
povećanim troškovima, što je protivno načelu ekonomičnosti postupka. Iz samog
Ugovora razvidno je da je isti zaključen u podružnici tuženika u S. i solemniziran
kod JB u S.. Radi svega navedenog ovaj prigovor tuženika je
odbijen od strane suda, odnosno odlučeno je kao u tč.I. izreke ovog rješenja.
Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155.
Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00,
88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22,
114/22 i 155/23, dalje: ZPP), obistinjeni trošak tužitelju odnosi se na trošak sastava
tužbe, sastava podnesaka od 17.travnja 2023.godine i 4.rujna 2023.godine,
zastupanja na ročištima održanim dana 3.svibnja 2023.godine, 22.rujna 2023.godine
i 8.prosinca 2023.godine, sve po 100 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 eura
iznosi ukupno 1.200,00 eura; 25% PDV-a u iznosu od 300,00 eura, trošak
vještačenja u iznosu od 350,00 eura, trošak sudske pristojbe tužbe u iznosu od 26,54
eura i sudske pristojbe presude u iznosu od 53,09 eura, što konačno zbrojeno daje
iznos od 1.929,63 eura, koliko je tuženik na ime naknade parničnog troška obvezan
isplatiti tužitelju zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate,
preostali trošak tužitelju nije obistinjen jer nije bio potreban za vođenje postupka.
U Splitu, 19. siječnja 2024. godine
S U D A C
Julijana Ponoš v.r.
Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može podnijeti
žalbu u roku od 15 dana od dana dostave istih. Žalba se podnosi nadležnom
županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.
Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se odluka objavljuje i stranci koja je
uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava
odluke obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se odluka objavljuje.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se odluka objavljuje
smatra se da je dostava odluke obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.
DNA:
1. Pun. tužitelja
2. Pun. tuženika
Pogledajte npr. Zakon o radu
Zahvaljujemo na odazivu :) Sav prihod ide u održavanje i razvoj.