Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-591/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, po sucu Vitomiru Boiću, u pravnoj stvari tužiteljice VK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupana po punomoćnici Saneli Prša, odvjetnici iz [adresa], protiv tužene Erste & Steiermärkische Bank d.d, OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3A, zastupane po punomoćniku Damiru Metelko, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. Zagreb, radi isplate , odlučujući o žalbi tužene protiv rješenja Općinskog suda u Koprivnici Stalna služba u Đurđevcu poslovni broj P- 105/2026-7 od 26. svibnja 2025., 6. srpnja 2026.,

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tužene Erste & Steiermärkische bank d.d. kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Koprivnici Stalna služba u Đurđevcu poslovni broj P-105/2026-7 od 26. svibnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tužene za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Rješenjem suda prvoga stupnja odbijen je prigovor tužene o mjesnoj nenadležnosti Općinskog suda u Koprivnici Stalna služba u Đurđevcu.

2. Protiv navedenog rješenja žali se tužena zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, apsolutno bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku te bitnih povreda odredaba parničnog postupka. Prvostupanjski sud je pobijanim rješenjem odbio prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan, a koji prigovor je tuženik uložio zbog postojanja ugovorne mjesne nadležnosti Općinskog suda u Rijeci temeljem Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 50400607- 5103957964 od 02. lipnja 2008. podredno zbog postojanja i općemjesne nadležnosti Općinskog suda u Rijeci. Sud navodi da se prigovor mjesne nenadležnosti odbija iz razloga što se odredba u kojoj je ugovorena mjesna nadležnost Općinskog suda u Rijeci ima smatrati nepoštenom, a sve u skladu s odredbama Zakona o zaštiti potrošača, jer da je nepoštena ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te da se radi o unaprijed formuliranoj odredbi ugovora. S ud navodi da odredba o mjesnoj nadležnosti suda uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, iz razloga što je zbog znatne udaljenosti prebivališta tužitelja od sjedišta tuženika u Rijeci, tužitelju otežan pristup sudu. Tuženik smatra da se udaljenost tužiteljeva prebivališta od nadležnog suda u [adresa] ne može cijeniti kao značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama . Ukazuje se i da je odredba o prorogaciji mjesne nadležnosti nepoštena, što se osporava, stvarno nadležan sud u Rijeci bio bi mjesno nadležan temeljem čl. 46. i 48. ZPP-a. U konkretnom slučaju nema mjesta primjeni čl. 59. ZPP-a jer se pojam „poslovna jedinica“ ima tumačiti kao u sudski registar upisana podružnica, a što poslovnica tuženika u [adresa] nije, niti je ikada bila. Mjesnu nadležnost sud temelji i na odredbi članka 19.l stavka 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju . Mjesna nadležnost se u ovom predmetu ne može temeljiti na odredbi članka 19.l stavka 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju, pa je pobijano rješenje nezakonito jer je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Predlaže se ukinuti pobijano rješenje i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovni postupak ili rješenje preinačiti sukladno žalbenim navodima, sve uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba nije osnovana.

4. Ispitujući pobijano rješenje nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP) na koju u žalbi ukazuje tužena jer isto sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama zbog čega se može ispitati.

4.1. Suvišno je i bez pravne osnove ukazivanje žalitelja na druge odluke donesene u sličnim predmetima jer u smislu odredbe čl. 6. st. 2. Zakona o sudovima (''Narodne novine'', broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22 i 60/22 – dalje: ZS), ovaj sud nije ovlašten ispitivati niti se referirati na odluke donesene u drugim predmetima, već je jedino ovlašten ispitivati pravilnost i zakonitost odluke donesene u ovom predmetu.

5. Odbijanjem prigovora mjesne nenadležnosti sud prvog stupnja je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

6. U obrazloženju pobijanog rješenja je između ostalog navedeno:

- da je tužiteljica podnijela tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate

- da u tužbi navodi da je s tuženikom 16. svibnja 2008. sklopila Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 50400607-5103957964 (dalje: Ugovor)

- da je tuženik u odgovoru na tužbu istakao prigovor mjesne nenadležnosti suda, jer je temeljem čl.16. Ugovora za slučaj spora mjesno nadležan sud prema sjedištu

Banke, odnosno Općinski sud u Rijeci

- da se tužiteljica podneskom usprotivila prigovoru tuženika glede mjesne nenadležnosti

- da je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti neosnovan

- da nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. do 4. ZPP-a

- da je čl. 46. st. 2. ZPP-a propisano da je u slučajevima predviđenim u tom Zakonu za suđenje osim suda općemjesne nadležnosti nadležan i drugi određeni sud

- da je čl. 59. ZPP-a propisano da za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti nalazi i sud na čijem se području ta poslovnica nalazi

- da je predmetni Ugovor zaključen u poslovnoj jedinici tuženika u [adresa] koja se nalazi na području teritorijalne nadležnosti Općinskog suda u Koprivnici, Stalne službe u Đurđevcu

- da je temeljem čl. 59. ZPP-a Općinski sud u Koprivnici, Stalna služba u Đurđevcu mjesno nadležan za suđenje u predmetnoj stvari

- da je poslovna jedinica širi pojam i ne mora biti registrirana u sudskom registru, odnosno ista se ustrojava u organizacijskim strukturama banaka zbog razloga ekonomičnosti te nije uvjetovana postojanjem stranačke sposobnosti poslovne jedinice, već činjenicom da je obavljala djelatnost plasmana kredita

- da je u okolnostima konkretnog slučaja podružnica u [adresa] obzirom da je Ugovor o kreditu sklopljen i realiziran upravo o toj podružnici (tako i Županijski sud u Varaždinu u rješenju poslovni broj Gž-185/2020 od 21. svibnja 2020.)

- da je na strani tužiteljice pravo izbora mjesno nadležnog suda za suđenje u predmetnoj stvari, odnosno tužiteljica ima pravo izbora između Općinskog suda u

Rijeci i Općinskog suda u Koprivnici

- da se ista podnošenjem tužbe odlučila za Općinski sud u Koprivnici, Stalnu službu u Đurđevcu, kao mjesno nadležan sud za postupanje u predmetnoj stvari

- da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj oduci poslovnog broja Gr 1- 143/2019-2 od 11. prosinca 2019. iznio pravno shvaćanje prema kojem je, za spor u vezi s ugovorom o kreditu, u smislu odredbe čl.19.l stavka 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/14, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16, 128/22), mjesno nadležan sud prebivališta potrošača, a to bi u konkretnom slučaju bio Općinski sud u Koprivnici, Stalna služba u Đurđevcu.

7. Uz obrazloženje prvostupanjskog suda treba reći da je odredbom čl. 16. Ugovora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta tužene kao kreditora, te da se radi o odredbi koja je sastavljena na unaprijed formuliranom sadržaju o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te da tužiteljica nije imala nikakav utjecaj na njen sadržaj. Radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je ništetna (čl. 96. st.1. 2. i 4., čl. 99. i čl. 102. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača – ''Narodne novine'', broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje: ZZP/07 koji se u konkretnom slučaju primjenjuje s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu), radi čega je i sporazum o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu banke tj. tužene ništetan.

8. Odredbom čl. 70. st. 1. ZPP je propisano, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda, stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je taj sud stvarno nadležan, dok je st. 3. istog članka propisano da taj sporazum važi samo ako je sastavljen u pismenom obliku i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji proistječu iz određenog pravnog odnosa.

9. Sporazum o mjesnoj nadležnosti iz predmetnog Ugovora o kreditu prema kojem je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta kreditora, a to je Općinski sud u Rijeci, je jasan i razumljiv i u skladu je s odredbom čl. 70. ZPP.

10. Međutim, prema ocjeni ovoga drugostupanjskog suda, sklapanjem sporazuma o mjesnoj nadležnosti suda u Rijeci otežava se pravo tužiteljice kao potrošača ostvariti svoja prava iz ugovora pred sudom ili drugim nadležnim tijelom.

11. Odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu (čl. 96. st. 1. ZZP/07) koja je sročena od strane tužene sa svrhom da se nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu svog sjedišta, te time ostvari pogodnost i bitno smanji troškove, da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te tužiteljica nije mogla utjecati na njezin sadržaj, a ona (suprotno načelu savjesnosti i poštenja) uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, kao potrošača.

12. Konkretnoj tužiteljici čije je prebivalište u [adresa], a sjedište tužene nalazi se u Rijeci, te koja je za ovaj predmet angažirala punomoćnike za zastupanje čija je pisarnica sa sjedištem u [adresa], nastali bi veliki financijski troškovi, cijeneći udaljenost od prebivališta tužiteljice do [adresa] i potrebu ulaganja dodatnog vremena, te bi utrošak vremena i način dolaska/putovanja na sud u Rijeci mogli utjecati na inicijativu tužiteljice za vođenje ove parnice, odnosno odvratiti je od ostvarivanja njezinih prava iz Ugovora pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno od njezinog prava na pristup sudu, koji je zajamčen čl. 6.1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10).

13. Zbog navedenog ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti može se smatrati nepoštenom odredbom ugovora.

14. U odnosu na žalbeni navod tužene da se nepoštenost odredbe ugovora o kreditu, a time i njezina ništetnost može ispitivati samo u kontradiktornom postupku, valja navesti da je tužiteljica podnošenjem tužbe izabrala sud u kojem želi ostvariti zaštitu, a tužena je imala mogućnost da se o tome izjasni i tu mogućnost je iskoristila isticanjem prigovora mjesne nenadležnosti. Sud je omogućio i tužiteljici izjašnjavanje o prigovoru mjesne nenadležnosti tužene, tako što joj je dostavio odgovor na tužbu, pa je po ocjeni ovog suda strankama omogućeno raspravljanje o prigovoru, te se ne može prihvatiti tvrdnja tužene da nije raspravljano o prigovoru mjesne nenadležnosti.

15. Tako je sud prvog stupnja pri preliminarnoj ocjeni nepoštenosti odredbe o mjesnoj nadležnosti u dovoljnoj mjeri utvrdio temeljem raspoloživih dokaza može li se dopustiti daljnje postupanje pred tim sudom.

16. Time u postupku nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP, na koju određeno ukazuje tužena u žalbi.

17. U odnosu na žalbene navode da tužiteljica može biti saslušana i zamolbenim putem pred sudom svog prebivališta, čime tužena pokušava dovesti u pitanje zaključak o neravnoteži u pravima i obvezama stranaka valja reći da tužiteljica ima pravo na neposredan pristup sudu u smislu odredbe čl. 89. ZPP prema kojoj stranke mogu poduzimati radnje u postupku osobno ili preko punomoćnika, a stranka je ovlaštena doći pred sud i davati izjave pored svog punomoćnika (čl. 89. st. 2. ZPP).

18. U odnosu na sudsku praksu na koju se pozvala tužena u žalbi, a koja podupire njezina pravna shvaćanja, treba reći da je u sudskoj praksi općeprihvaćeno stajalište koje je izraženo u ovoj odluci. S tim u vezi valja navesti da je na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom 5. studenog 2020. prihvaćen zaključak (broj 11) po kojemu je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke o kojoj se nije posebno pregovaralo ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znanu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti u svakom pojedinom slučaju.

19. Kako je prorogacijska klauzula ništetna, mjesno nadležan mogao bi biti (i) sud nadležan prema prebivalištu tužiteljice te je riječ o izbornoj (elektivnoj) mjesnoj nadležnosti sukladno čl. 19.l st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'', broj75/09, 112/12, 143713, 147/13, 9/15, 89/15, 102/15 i 52/16 dalje u tekstu: ZPK).

20. Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu Gr 1-143/19 (odluka od 11. prosinca 2019.) zauzeo je pravno shvaćanje prema kojem je za spor u svezi s Ugovorom o kreditu u smislu odredbe čl. 19.l st. 1. ZPK mjesno nadležan sud prebivališta potrošača, a koja odredba se primjenjuje neovisno o tome kad je nastao Ugovor o kreditu, već ovisno o tome kad je postupak pokrenut pred sudom.

21. Zbog navedenih razloga, sukladno odredbi čl. 380. toč. 2. ZPP, odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

22. Tužena nije uspjela sa žalbom pa joj ne pripadaju troškovi žalbenog postupka (čl. 154. st. 1. ZPP u vezi s čl. 166. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 6. srpnja 2026.

Sudac

Vitomir Boić