P 3356/20

 

             

                                                                                                                                

                                                                                                  -                           

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

ex. Vojarna Sveti Križ

Dračevac, Split

                                                                                                                  

 

             P 3356/20

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

 

P R E S U D A

 

 

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Sandi Petričić, u pravnoj stvari tužiteljice L. E., OIB: …., iz K. G., , zastupane po pun. T. B., odvj. u S. protiv tuženika O. B. d.d. S., OIB:……, zastupanog po pun. iz O.D Z., radi utvrđenja i isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene dana 22. studenog 2023. g. u prisutnosti tužiteljice s pun. i zamjenice pun. tuženika, dana 19. siječnja 2024. g.,

 

 

p r e s u d i o  j e

 

I.Utvrđuje se da je ništava odredba čl. 4. Ugovora o kreditu broj 40436/03 od 5. lipnja 2003. g. sklopljenog između tužiteljice i tuženika u dijelu kojim je iskazana promjenjiva kamatna stopa koji glasi: ''promjenjiva''.  

 

II.Dužan je tuženik OTP banka d.d. S., OIB: ….. u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici L. E., OIB.: ….., ukupan iznos od 3.488,85 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja na iznos od:

 

-2,73 EUR teče od 21. listopada 2003. g. do isplate,

-83,65 EUR teče od 29. studenog 2003. g. do isplate,

-11,61 EUR teče od 31. prosinca 2003. g. do isplate,

-80,21 EUR teče od 31. siječnja 2004. g. do isplate,

-8,26 EUR teče od 22. ožujka 2004. g. do isplate,

-0,89 EUR teče od 17. travnja 2004. g. do isplate,

-34,74 EUR teče od 24. lipnja 2004. g. do isplate,

-13,99 EUR teče od 10. rujna 2004. g. do isplate,

-55,76 EUR teče od 6. listopada 2004. g. do isplate,

-124,13 EUR teče od 19. travnja 2005. g. do isplate,

-67,12 EUR teče od 25. lipnja 2005. g. do isplate,

-89,86 EUR teče od 16. srpnja 2005. g. do isplate,

-38,98 EUR teče od 17. kolovoza 2005. g. do isplate,

-132,86 EUR teče od 4. siječnja 2006. g. do isplate,

-68,32 EUR teče od 21. ožujka 2006. g. do isplate,

-63,35 EUR teče od 15. studenog 2006. g. do isplate,

-65,98 EUR teče od 16. prosinca 2006. g. do isplate,

-40,79 EUR teče od 16. siječnja 2007. g. do isplate,

-38,45 EUR teče od 14. veljače 2007. g. do isplate,

-164,55 EUR teče od 25. srpnja 2007. g. do isplate,

-17,54 EUR teče od 20. rujna 2007. g. do isplate,

-4,32 EUR teče od 1. veljače 2008. g. do isplate,

-18,25 EUR teče od 31. svibnja 2008. g. do isplate,

-0,94 EUR teče od 17. listopada 2008. g. do isplate,

-62,68 EUR teče od 2. prosinca 2008. g. do isplate,

-66,68 EUR teče od 31. siječnja 2009. g. do isplate,

-191,81 EUR teče od 27. ožujka 2009. g. do isplate,

-71,17 EUR teče od 20. svibnja 2009. g. do isplate,

-70,66 EUR teče od 19. lipnja 2009. g. do isplate,

-70,10 EUR teče od 27. kolovoza 2009. g. do isplate,

-135,11 EUR teče od 22. rujna 2009. g. do isplate,

-71,47 EUR teče od 20. listopada 2009. g. do isplate,

-71,12 EUR teče od 30. siječnja 2010. g. do isplate,

-4,69 EUR teče od 19. ožujka 2010. g. do isplate,

-64,51 EUR teče od 21. svibnja 2010. g. do isplate,

-66,64 EUR teče od 27. lipnja 2010. g. do isplate,

-199,06 EUR teče od 31. srpnja 2010. g. do isplate,

-63,67 EUR teče od 25. kolovoza 2010. g. do isplate,

-131,47 EUR teče od 23. rujna 2010. g. do isplate,

-63,15 EUR teče od 25. studenog 2010. g. do isplate,

-61,18 EUR od dana 1. veljače 2011. g. do isplate,

-199,08 EUR teče od 19. veljače 2011. g. do isplate,

-199,08 EUR teče od 16. ožujka 2011. g. do isplate,

-199,08 EUR teče od 15. travnja 2011. g. do isplate,

-199,08 EUR teče od 12. svibnja 2011. g. do isplate,

 

i to po stopi:

 

-od 15% godišnje u periodu od 1. srpnja 2002. g. do 31. prosinca 2007. g.,

-od 14% godišnje u periodu od 1. siječnja 2008. g. do 30. lipnja 2011. g.,

-koja se u periodu od 1. srpnja 2011. g. do 31. srpnja 2015. g. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena,

-koja se u periodu od 1. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2023. g. izračunava prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena te

-koja se u periodu od 1. siječnja 2023. g. do isplate određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

 

III.Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici na ime parničnog troška iznos od 1.777,71 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 19. siječnja 2024. g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

 

 

Obrazloženje

 

 

Tužiteljica je dana 6. veljače 2015. g. ustala tužbom pred ovim sudom u kojoj je navela da je s tuženikom dana 5. lipnja 2003. g. zaključila Ugovor o kreditu broj 40436/03 temeljem kojeg joj je tuženik odobrio i isplatio kredit u iznosu od 40.000 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita uz određenu kamatnu stopu od 6% godišnje, promjenjivo, u skladu s važećim odlukama banke. Zbog povećanja kamatnih stopa tužiteljica da više nije bila u mogućnosti redovito otplaćivati odobreni kredit te je tuženik raskinuo Ugovor o kreditu, tako da je stanje duga na dan 10. studenog 2014. g., prema obavijesti tuženika, iznosilo ukupno 25.069,02 EUR. Tuženik da je kod javne bilježnice u S. pokrenuo postupak temeljem odredbi čl. 316. i 317. Ovršnog zakona. Tužiteljica smatra da su u predmetnom Ugovoru o kreditu povrijeđena njena prava kao potrošača na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe koje su mu omogućile jednostrano mijenjati kamatnu stopu tako da je cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja Ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavljalo zavaravajuću poslovnu praksu. Povrede ugovornih odredbi koje se navode u tužbi da su utvrđene i pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. koja je donesena u kolektivnom sporu koji je radi zaštite prava potrošača pokrenula udruga Potrošač protiv osam banaka u RH, između kojih je i tuženik. Ugovor da je sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu s unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale niti je tužiteljica imala ikakav utjecaj na njihov sadržaj. Tuženik za bilo kakvu promjenu ugovorene kamatne stope da je bio dužan ponuditi tužiteljici zaključenje Aneksa Ugovora, što nije učinio. Odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi da je ugovorena bez ikakvih unaprijed utvrđenih egzaktnih i matematički primjenjivih parametara i kriterija niti je bilo ugovorena kada i pod kojim uvjetima banka može i ovlaštena je mijenjati kamatnu stopu. Nadalje je citirana odredba čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, čl. 270. i 272. Zakona o obveznim odnosima. Citiran je sadržaj odluke Suda časti Hrvatske gospodarske komore broj P I 50/10 od 25. ožujka 2011. g. i sadržaj drugostupanjske presude Suda časti HGK broj Pž II 13/11 od 7. listopada 2011. g. Navedeno je da je za vrijeme trajanja ugovornog odnosa kamatna stopa u Ugovoru koji je zaključila tužiteljica povećana nekoliko puta: na način da je s početne od 6% dana 10. svibnja 2004. g. povećana na 9,79% te 10. rujna 2009. g. na 9,99%. Radi anuitetnog načina obračuna, povećana kamatna stopa da ujedno znači da se udio otplaćene glavnice u svakom anuitetu smanjuje. Temeljem nezakonito povećavane kamatne stope tuženik da je neosnovano stekao iznos od 11.443,93 EUR, koji iznos da predstavlja razliku između kamate utvrđene otplatnim planom i stvarno isplaćenog iznosa. Predloženo je donošenje presude kojom će se utvrditi ništetnom odredba čl. 4. Ugovora o kreditu broj 40436/03 od 5. lipnja 2003. g. u dijelu kojim je iskazana promjenjiva kamatna stopa koja glasi: promjenjiva te naložiti tuženiku isplata iznosa od 11.443,93 EUR u kunskoj protuvrijednosti s pripadajućim kamatama.

 

Predloženo je i donošenje privremene mjere kojom će se tuženiku zabraniti poduzimati radnje sa svrhom naplate potraživanja po Ugovoru o kreditu broj 40436/03 od 5. lipnja 2003. g. putem trajnog naloga, vršenjem prijeboja s tekućeg računa, svih drugih računa i štednih uloga tužiteljice, zapljenom plaće, mirovine ili drugih stalnih ili povremenih novčanih primanja te pokretanje svih drugih postupaka prisilne sudske i izansudske naplate, a posebno ovrhe prodajom založene nekretnine pobliže opisane u prijedlogu za određivanje privremene mjere, kao i aktivacija bilo kojeg drugog sredstva osiguranja po predmetnom Ugovoru o kreditu.

 

U odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu navodeći da se tužiteljica neosnovano poziva na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g., a budući da se u tom postupku odlučivalo o zahtjevu U. P. vezano za zaključene ugovore o kreditima s ugovorenom valutnom klauzulom u CHF, dok je u predmetnom Ugovoru ugovorena valuta EUR. Nadalje, da je predmetni Ugovor sklopljen 5. lipnja 2003. g., dok se praksa Trgovačkog suda u Z. odnosi isključivo na razdoblje od 1. listopada 2004. g. do 31. prosinca 2008. g. U trenutku sklapanja Ugovora, naime, u RH nije bio na snazi Zakon o potrošačima jer je prvi donesen i stupio je na snagu 18. lipnja 2003. g. Stoga je predmetni Ugovor regulirao potpuno i zakonito postupanje tuženika prema tužiteljici kao drugoj ugovornoj strani, a bilo kakve praznine da su nadopunjene Općim uvjetima poslovanja i Pravilnikom o odobravanju kredita građanima tuženika, kako je i ugovoreno u odredbi čl. 17. Ugovora. Istaknut je prigovor zastare, a s obzirom da je protekao opći petogodišnji zastarni rok računajući od zaključenje Ugovora. Osporena je i visina tužbenog zahtjeva. S obzirom da je tuženik otkazao predmetni Ugovor o kreditu uslijed činjenice nepodmirivanja kreditnih obveza tužiteljice i to 15. rujna 2011. g.,  da nije jasno kako tužiteljica utužuje iznose sve do 11. veljače 2012. g., ako te iznose uopće nije plaćala. Kreditne obveze tužiteljice koje nisu podmirene da na dan 17. srpnja 2017. g. iznose 212.842,87 kn, pa da potraživanje tuženika prema tužiteljici višestruko premašuje potraživanje tužiteljice prema tuženiku, što znači da je ova parnica pokrenuta isključivo radi odgađanja plaćanja dospjelih obveza. Tuženik se usprotivio i prijedlogu za donošenje privremene mjere. Označena je pravilno tvrtka i sjedište tuženika: Splitska banka d.d. S.,

 

Tužbeni zahtjev konačno je uređen u podnesku od 3. rujna 2019. g. te je tužiteljica, osim utvrđenja ništetnosti odredbe čl. 4. Ugovora o kreditu, zatražila isplatu iznosa od 10.688,97 EUR u kunskoj protuvrijednosti s pripadajućim kamatama.

 

U postupku su izvedeni dokazi pregledom Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 40436/03 od 5. lipnja 2003. g., zahtjeva za pokretanja postupka po čl. 316. i 317. OZ-a od 12. studenog 2014. g., izračuna razlike kamata po Ugovoru o kreditu 40436/03 kod SB koji je izradio J. D., dijela presude Trgovačkog suda u Z. broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g., obavijesti protivnicima osiguranja o prodaji predmeta osiguranja od 21. svibnja 2015. g., otkaza Ugovora o kreditu od 15. rujna 2011. g., izvatka iz poslovnih knjiga tuženika na dan 17. srpnja 2017. g., zapisnika o dražbenom ročištu od 6. srpnja 2015. g., početnog otplatnog plana, otplatnog plana po kojem je vršeno plaćanje i kamatnih stopa obračunavanih prilikom otplate. Sud je proveo dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po vještakinji …koja je izradila pisani nalaz i mišljenje od 25. srpnja 2019. g.

 

Nakon ovako provedenog postupka sud je donio presudu pod poslovnim brojem Po 46/15 od 6. prosinca 2019. g. kojom je u djelomično prihvatio tužbeni zahtjev. Odlučujući o žalbama stranaka drugostupanjski sud je odlukom broj Gž-201/20 od 21. rujna 2020. g. ukinuo pobijanu presudu u dijelu pod točkama I. i II. te rješenje u dijelu pod točkom II. i predmet u tom dijelu vratio ovom sudu na ponovno suđenje. Predmet je dobio novi poslovni broj P 3356/20.

 

U nastavku postupka sud je pročitao i proveo sve već izvedene dokaze te je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice i pisanom dopunom nalaza i mišljenja  vještakinje …od 19. siječnja 2022. g. i 5. siječnja 2023. g.

 

Na ročištu od 31. kolovoza 2021. g. tužiteljica je, a obzirom da je došlo da statusnih promjena tuženika, pravilno označila tuženika: OTP banka d.d. S., OIB:….

 

Tužiteljica je konačno uredila tužbeni zahtjev u podnesku od 6. rujna 2023. g., navodeći da uređuje tužbeni zahtjev sukladno vještačenju vještakinje …od 5. siječnja 2023. g. te je, osim utvrđenja ništetnosti u kojem dijelu zahtjev nije mijenjala, zatražila isplatu iznosa od 3.488,85 EUR/26.286,74 kn s pripadajućim kamatama.

 

Stranke su popisale parnični trošak.

 

Tužbeni zahtjev je u cijelosti osnovan.

 

Predmet ovog postupka, a nakon ukidnog rješenja drugostupanjskog suda, i dalje predstavlja zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim odredbe čl. 4. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 40436/03 od 5. lipnja 2003. g., a koja odredba se, prema mišljenju tužiteljice, odnosi na jednostrano ovlaštenje tuženika mijenjati kamatnu stopu te predstavlja nedopuštenu i nepoštenu ugovornu odredbu te zahtjev za isplatu iznosa od 3.488,85 EUR/26.286,74 kn s pripadajućim kamatama na ime vraćanja stečenog bez osnove jer je nezakonitim povećanjem kamatne stope tuženik neosnovano stekao pretplatu u tom iznosu.

 

Među strankama nije bilo sporno da je između tuženika, kao kreditora, i tužiteljice, kao korisnika kredita, dana 5. lipnja 2003. g. sklopljen Ugovor kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva s valutnom klauzulom na iznos od 40.000,00 EUR s rokom otplate od 180 mjeseci te da je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima prema otplatnom planu u kunskoj protuvrijednosti iznosa u EUR obračunatih po srednjem deviznom tečaju tuženika na dan dospijeća pojedine rate. Nije sporno ni da su stranke odredbom čl. 4. Ugovora o kreditu ugovorile početnu ugovornu kamatnu stopu od 6,00 % godišnje, promjenjiva. U odredbi čl. 10.1. Ugovora određeno je da je redovna kamatna stopa promjenjiva, a da se utvrđuje Pravilnikom o kreditiranju građana ili drugim aktom tuženika, dok je u čl. 10.3. Ugovora navedeno da se tuženik obvezuje kod izmjene redovne kamatne stope pravodobno i pouzdano dostaviti izmijenjeni iznos rate otplate kredita. Nadalje, nije sporno ni da je tuženik u dopisu od 15. rujna 2011. g. pozvao tužiteljicu u roku od 8 dana izvršiti uplatu dospjelih ugovornih obveza koje na dan sastavljanja dopisa iznose 3.904,33 EUR, a ukoliko u ostavljenom roku ne izvrši uplatu da se temeljem odredbe čl. 14. Ugovora otkazuje kredit, čime protekom otkaznog roka ostatak glavnog duga jednokratno dospijeva na naplatu (u iznosu od 25.095,18 EUR, s tim da dospjeli, a nepodmireni iznos obveze i glavnog duga uvećan za troškove iznosi 217.090,33 kn). Nadalje, tuženik je s danom 29. veljače 2012. g. stavio preostali neplaćeni dio glavnice od 24.020,40 EUR u dospijeće, što uz nepodmireni iznos obveza po kreditu (4.112,22 EUR) iznosi ukupno 28.252,60 EUR.

 

Među strankama je sporno da li su odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene ugovorne odredbe, a što bi ih činilo ništetnim, o čemu ovisi i osnovanost zahtjeva tužiteljice za isplatu stečenog bez osnove u visini razlike između početno ugovorene kamatne stope i promjenjive kamatne stope tijekom otplatnog perioda (zaključno s danom 10. veljače 2012. g. kada je tužiteljica uplatila zadnji anuitet prije raskida Ugovora). Istaknut je i prigovor zastare.

 

Tužiteljica se pozvala na presudu Trgovačkog suda u Z. pod brojem P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. kojom je utvrđeno da je tuženik pod 7) S.-G. S. banka d.d., u ovoj parnici tuženik, u razdoblju od 1. listopada 2004. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane.

 

Postupak pred Trgovačkim sudom u Z., koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje ZPP). Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

 

S obzirom da je Ugovor o kreditu koji po mišljenju tužiteljice sadržava nepoštenu ugovornu odredbu zaključen 5. lipnja 2003. g., dakle prije perioda za koji je u presudi Trgovačkog suda u Z. broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva, osnovano tuženik u odgovoru na tužbu prigovara primjenjivosti presude donesene u kolektivnom sporu.

 

Pravilno tuženik zaključuje i da ocjenu da li se radi o nepoštenoj i time ništetnoj ugovornoj odredbi sud ne može temeljiti ni na odredbama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) koji je stupio na snagu 18. lipnja 2003. g., a počeo se primjenjivati 10. rujna 2003. g., radi čega ne može biti retroaktivno primijenjen na odnose koji su nastali prije toga, odnosno na Ugovor o kreditu zaključen 5. lipnja 2003. g.

 

Stoga je u ovom postupku bilo potrebno ocijeniti da li je odredba iz čl. 4. Ugovora o kreditu koja govori o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna temeljem odredbi Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje ZOO), koji je bilo potrebno primijeniti u ovoj parnici temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22).

 

Temeljem odredbe čl. 1065. ZOO-a ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom.

 

Ugovorna kamata čini bitan predmet ugovorne obveze i, u skladu s odredbom čl. 46. st. 2. ZOO-a, mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva. Prema odredbi čl. 50. ZOO-a predmet obveze je odrediv ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ga odredi.

 

Stoga proizlazi da citirane odredbe ZOO-a nalažu da ugovor sadrži podatke pomoću kojih se ugovorne kamate kao predmet obveze mogu odrediti. Po ocjeni ovog suda podaci o kojima govori odredba čl. 50. ZOO-a ne odnose se na mogućnost jednostrane promjene kamatne stope od strane banke kao ugovorne strane nego na objektivizirane podatke kao kriterij. Drugim riječima, odredbe ZOO-a ne prihvaćaju mogućnost da jedna ugovorna strana sama jednostranim diskrecijskim odlukama odredi predmet obveze. Ugovor je, naime, sklopljen kad su se strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, pa bi proizlazilo da kod ovlaštenja banke jednostrano određivati kamatnu stopu nedostaje suglasnost volja dviju ugovornih strana. Stoga je sporno pitanje da li je tuženik u svojim Općim uvjetima razradio kriterije te da li se radi o pretjerano teškim ili nepravičnim kriterijima koje bi se moglo smatrati nepravičnim, nepoštenim i time ništetnim.

 

Prema odredbi članka 142. st. 1. ZOO-a opći uvjeti koje odredi jedan ugovaratelj, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

 

Odredbom članka 142. st. 4. ZOO-a propisano je da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, važe ove posljednje.

 

U kolektivnom sporu, čiji rezultati ne mogu biti primijenjeni u ovoj parnici, sve tužene banke, pa tako i tuženik navodile su da se odluka banke o promjeni kamatne stope donosi na temelju općih uvjeta poslovanja koji su sastavni dio ugovora i koji dopunjuju spornu ugovornu odredbu, pri tom ne sporeći činjenicu da niti ugovor niti opći uvjeti na koje se pojedini ugovor poziva ne sadrže niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope.

 

Nadalje, ZOO u odredbi čl. 143. st. 2. propisuje da sud može odbiti primjenu pojedinih odredbi općih uvjeta koje lišavaju drugu stranu prava da stavi prigovore, ili onih na temelju kojih ona gubi prava iz ugovora ili gubi rokove, ili koje su inače nepravične ili pretjerano stroge prema njoj.

 

Dakle, prema citiranim odredbama ZOO-a i u slučaju kad je kamatna stopa kao predmet obveze ostala odrediva ne smije biti određena na temelju jednostranih odluka banke kao jedne ugovorne strane već ugovor treba sadržavati podatke temeljem kojih je moguće na objektivan način odrediti visinu kamatne stope.

 

Prema uputi iz ukidnog rješenja drugostupanjskog suda u postupku je trebalo ispitati da li je tužiteljici prilikom zaključenja Ugovora bio predočen povećani rizik ugovaranja promjenjive kamatne stope odnosno jasno utvrditi okolnosti vezane uz zaključenje predmetnog Ugovora o kreditu te vezano uz navedeno i je li predmetna odredba ugovora o kreditu ništava sukladno zakonskim propisima važećim u vrijeme zaključenja tog ugovora (odredbe ZOO/91).

 

Tužiteljica je u svom iskazu navela da nije sudjelovala u dogovorima vezano za sadržaj Ugovora o kreditu iz 2003. g. jer da nikakvog razgovora prije potpisivanja Ugovora nije ni bilo, a budući da je samo navela koji joj je iznos potreban i na koliko godina bi taj kredit mogla vraćati. Kako se radilo o Ugovoru s osnivanjem hipoteke da je prethodno trebala pripremiti svu dokumentaciju vezano za hipoteku i za jamca. Nakon toga da je došao pripremljen Ugovor koji da je samo trebala potpisati i to u poslovnici u kojoj je inače bila zaposlena, a donio joj ga je kreditni referent. U banci da je radila na radnom mjestu likvidatora blagajne na šalteru sa SSS te u opisu njenog posla nije bilo pripremanje ugovora o kreditu koji su zaključivali drugi komitenti banke već primanja uplata pa tako i uplata po kreditima, a da je za druge poslove vezano za kredite, pa tako i upite stranka, bio zadužen osobni bankar ili kreditni referent. Navela je da joj je bilo rečeno da će kamata biti 6%. Na posebno pitanje suda da li je inače bila poslovna politika banke da kamatna stopa bude promjenjiva odgovorila je da je to točno i to za sve valute. Navela je i da se nije bila interesirati o uvjetima kredita kod drugih banaka, da Ugovor o kreditu prije potpisivanja nije detaljno pročitala, da je neposredno nakon zaključenja Ugovora, točnije 2004. g., prestala raditi kod tuženika jer je dobila otkaz, a do tada da je uredno plaćala kredit uz privilegiranu kamatu od 6% kao radnica banka. Nakon što su počela stizati opomene da je zvala kreditnu referenticu koja joj je rekla da će joj sada, kad je prestala raditi kod tuženika, biti povećana kamata ali da obavijest da će se i na koliko kamata povećati nije nikad dobila, a niti da je dobila novi otplatni plan. Usmeno da joj je jedna službenica iz službe koja prati račune djelatnika, a nakon duže potrage, kazala da je kamata povećana na 10%, bez da je o tome ikada dobila bilo kakav podatak. Navela je i da joj je poznato što znači promjenjiva kamata te da je bila svjesna sklapanja ugovora s promjenjivom kamatnom stopom te da joj zaključenje ugovora s fiksnom kamatom nije bilo ni ponuđeno.

 

Prema ocjeni ovog suda tuženik u postupku dogovaranja oko zaključenja Ugovora o kreditu tužiteljici nije ponudio kriterije kojima bi na jasan, transparentan i nedvojben način (koji bi prosječan potrošač mogao razumjeti) mogla biti određena kamatna stopa koji ne bi predstavljali pridržavanje prava na jednostranu promjenu kamatne stope. Sankcija za takvu neodredivost je, a prema sadržaju odredbe čl. 47. ZOO-a, ništavost.

 

Osim toga, prema odredbi čl. 12. ZOO-a u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Treba navesti da ono što Zakon o zaštiti potrošača podrazumijeva i opisuje kao nepoštenu ugovornu odredbu i za što kao posljedicu propisuje ništavost samo je zakonska konkretizacija načela iz čl. 12. ZOO-a, s tim da je u postupanju tuženik kao banka bio dužan primijeniti povećani stupanj pažnje odnosno pažnju dobrog privrednika ili stručnjaka (čl. 18. st. 1. i 2. ZOO-a).

 

Stoga je zaključak suda da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl. 4. Ugovora o kreditu koji je zaključila tužiteljica rezultat postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 12. ZOO-a jer, prije svega, potrošačima nije predočavan povećani rizik ugovaranje promjenjive kamatne stope te se, k tome, radi i o odredbi koja nije određena niti odrediva te stoga temeljem odredbe čl. 47. ZOO-a ništava.

 

To, nadalje, znači da je dio odredbe sadržan u čl. 4. spornog Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka, koji glasi "promjenjiva'' trebalo utvrditi ništetnim, jer odredba o ugovornoj kamati nije određena odnosno odrediva u smislu odredbe čl. 46. i 50. ZOO-a, pa su, u smislu odredbe 47. ZOO-a, te ugovorne odredbe ništave te je odlučeno kao u t. I. izreke ove presude.

 

Temeljem čl. 105. ZOO-a, nadalje, ništavost neke odredbe ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Kako tuženik u postupku nije ni tvrdio da je uvjet i odlučujuća pobuda Ugovora bio dio odredbe iz čl. 4. kojim je određeno da se korisnik obvezuje platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva ocjena je suda da Ugovor o kreditu opstaje u preostalom dijelu.

 

S obzirom da je dio odredbe Ugovora o kreditu, sadržan u čl. 4. koji se tiče dijela o promjenjivoj kamatnoj stopi, utvrđen ništavim to tužiteljica ima pravo potraživati vraćanje iznosa stečenog bez pravne osnove, do čega je došlo primjenom ništave odredbe koja se može izraziti u razlici radi povećanja kamate iznad 6,00%, a temeljem odredbe čl. 210. ZOO-a. Drugim riječima, tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio na ime razlike u povećanju kamate iznad 6,00%, a temeljem odredbe čl. 104. st. 1. ZOO-a, jer je ta razlika naplaćena na temelju odredbe Ugovora o kreditu koja je ništava. 

 

Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještakinji za knjigovodstvo i financije ….na okolnost razlike između početno ugovorene kamatne stope i svake promijenjene kamatne stope, pojedinačno po anuitetima, odnosno razlike između obračuna kamate u prvobitnom otplatnom planu i kamate u otplatnim planovima nakon promjene kamatne stope.

 

U pisanom nalazu i mišljenju od 25. srpnja 2019. g., izrađenom temeljem dokumentacije priložene spisu (Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 40436/03 od 5. lipnja 2003. g., otkaza Ugovora o kreditu od 15. rujna 2011. g., izvatka iz poslovnih knjiga od 17. srpnja 2017. g., izračuna EKS-a i otplatnog plana sačinjenog po kamatnoj stopi od 6,00%, otplatnog plana sačinjenog 18. lipnja 2019. g., prikaza anuiteta, kamata i glavnice po kreditu za razdoblje od 11. listopada 2010. g. do 29. veljače 2012. g., prometa računa 40648396002 od 29. veljače 2008. g. do 3. lipnja 2013. g.) i dokumentacije koju je sud naknadno po traženju vještakinje zatražio od tuženika (Početni otplatni plan, Otplatni plan po kojem su vršena plaćanja i kamatne stope obračunavane prilikom otplate kredita), uz dodatak da vještakinja nije imala na raspolaganju otplatni plan po kojem su vršena plaćanja za razdoblje od 10. srpnja 2003. g. do 10. studenog 2007. g., odnosno od dospijeća prve (1.) do dospijeća pedesettreće (53.) rate, vještakinja je utvrdila:

 

-da je tužiteljici odredbom čl. 8. Ugovora određena otplata kredita u mjesečnim anuitetima te određena visina 179 mjesečnih rata od 339,13 EUR i jedna preostala rata od 340,13 EUR, koje se podmiruju uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po srednjem deviznom tečaju tuženika na dan dospijeća odnosno plaćanja, s tim da prva rata dospijeva 10. srpnja 203. g., a zadnja 8. lipnja 2018. g.,

 

-da se zahtjev tužiteljice odnosi na period od 10. srpnja 2003. g. do 10. veljače 2012. g. i iznosi 11.443,93 EUR, koliko tužiteljica smatra da je više uplatila radi promjene kamatne stope,

 

-da iz Ugovora i Prvog otplatnog plana proizlazi da bi tužiteljica u 180 mjesečnih rata uz obračun kamata po ugovorenoj kamatnoj stopi od 6,00% s osnova glavnice i redovnih kamata platila ukupno 61.044,40 EUR od čega 40.000 EUR glavnice i 21.044,40 EUR redovnih kamata,

 

-da je iz dostavljene dokumentacije vidljivo da su plaćanja po Ugovoru vršena uz obračun kamata po ugovorenoj stopi od 6,00% u razdoblju od dospijeća prve (1.) do dospijeća desete (10.) rate, a nakon toga po promijenjenim višim kamatnim stopama (9,79% i 9,99%),

 

-da je tužiteljica u periodu od 10. travnja 2004. g. do 10. veljače 2012. g. po ratama od broja 10. do broja 104. platila 10.688,98 EUR više s osnova redovnih kamata u odnosu na kamate iskazane u Prvom otplatnom planu uz obračun kamata po stopi od 6,00%, te je ujedno izvršen i obračun utvrđene razlike u kn po srednjem tečaju za devize tužene na dan dospijeća svake rate, uz koji postupak ukupna razlika iznosi 78.579,41 kn.

 

U ukidnom rješenju drugostupanjski sud ukazao je i na okolnost da je tuženik dana 15. rujna 2011. g. otkazao predmetni Ugovor o kreditu zbog nepodmirivanja kreditnih obveza pa da je nejasno na temelju kojih okolnosti je tužbeni zahtjev prihvaćen za isplatu anuiteta do 11. veljače 2012. g., kad tužiteljica u tom periodu nije plaćala rate kredita. Nadalje, da je potrebno jasno utvrditi što je na temelju sporne odredbe Ugovora o kreditu tužiteljica isplatila tuženiku, odnosno što je točno tuženik primio od tužiteljice na temelju ništave odredbe Ugovora o kreditu.

 

Stoga je u nastavku postupka sud proveo dokaz pisanim dopunama nalaza i mišljenja vještakinje …U pisanoj dopuni od 19. siječnja 2022. g. vještakinja je imala zadatak odgovoriti na pitanje radi čega je u prvom nalazu i mišljenju obuhvatila i razdoblje nakon raskida Ugovora o kreditu, pa je navela da je izračun izradila za razdoblje od 11. srpnja 2003. g. do 11. veljače 2012. g. iz razloga što tuženik dospijeće kredita u cijelosti nije evidentirao na dan otkaza Ugovora o kreditu 15. rujna 2011. g. već u veljači 2012. g.

 

Nadalje, da je za razdoblje od dospijeća prve rate 10. srpnja 2003. g. do dospijeća 104. rate 10. veljače 2012. g. izvršila izračun razlike između obveze tužiteljice po Ugovoru utvrđene Prvim otplatnim planom i iznosa za koje je tuženik zadužio tužiteljicu, s tim da je pogrešno navela da se radi o ''izračunu razlike između visine kamata sadržanih u ratama od broja 1 do 104 utvrđenih na glavnicu od 40.000,00 EUR uz obračun kamata po početnoj kamatnoj stopi od 6,00% i plaćenih iznosa…''. Utvrdila je i da nije imala na raspolaganju dokumentaciju za cijelo promatrano razdoblje koja joj je dostavljena od strane tuženika za potrebe izrade pisane dopune i to za razdoblje od 11. travnja 2003. g. do 15. studenoga 2007. g. uz slijedeću napomenu: ''Kredit je realiziran 2003. g. u inicijalnom iznosu od 40.000,00 EUR, kada je tužiteljica bila zaposlenica banke i imala zaštićeni račun broj 70000064003. Prestankom radnog odnosa dobila je novi broj klijenta 40648396002 radi čega su poslane uplate samo od 2008. g.''.

 

Stoga je vještakinja u dopuni  nalaza i mišljenja mogla koristiti i podatke o prometu po računu tužiteljice za razdoblje od 11. travnja 2003. g. do 15. studenoga 2007. g. koje ranije nije imala na raspolaganju.

 

Iz tih je podataka vještakinja utvrdila da je tužiteljica s osnova otplate kredita u razdoblju od 18. srpnja 2003. g. do 3. lipnja 2013. g. uplatila ukupno 347.581,68 kn odnosno do otkaza Ugovora 15. rujna 2011. g. godine ukupno 272.506,00 kn.

 

Vještakinja je, nadalje, izradila izračun razlike između iznosa koje je tužiteljica trebala platiti da je otplatu kredita vršila uz obračun kamata po početno ugovorenoj kamatnoj stopi od 6,00% (Prvi otplatni plan) i plaćenih iznosa i to za razdoblje od 10. srpnja 2003. g. do otkaza Ugovora 15. rujna 2011. g. uz napomenu da tužiteljica otplatu kredita nije uvijek vršila u visini ugovorene rate niti na dan dospijeća rate već je otplatu vršila u iznosima različitim (manjim odnosno većim) od utvrđenih rata preračunatih u kune. U priloženoj tablici iznosi s predznakom minus (-) da predstavljaju iznose više plaćenog u odnosu na Prvi otplatni plan.

 

Vještakinja je sumirala da je u razdoblju od 10. srpnja 2003. g. do 15. rujna 2011. g. po ratama od broja 1 do 99 s osnove otplate kredita uz obračun kamata po stopi 6% tužiteljica trebala platiti 247.288,70 kn, a platila je 272.506,00 kn, što znači da je razlika više plaćenog u odnosu na iznos koji bi platila da se obračun kamata vršio uz primjenu početno ugovorene kamatne stope od 6,00%: 25.217,30 kn.

 

Na ročištu od 1. rujna 2022. g. tužiteljica je prigovorila pisanoj dopuni nalaza i mišljenja navodeći da nije jasno na koji je način vještakinja došla do konačnog iznosa koliko je tužiteljica više platila u odnosu na rate predviđene početnim otplatnim planom. Tužiteljica je primijetila da u stupcima 9 i 10 nove tablice koju je izradila vještakinja ima iznosa s predznakom (-) koji zbrojeni daju daleko veći iznos od onog koji je vještakinja navela kao konačni zbroj više uplaćenog u odnosu na početni otplatni plan. Tužiteljici nije bilo jasno što predstavlja razlika između iznosa od 347.581, 68 kn koji iznos je uplaćen do 3. lipnja 2013. g.  i iznosa koliko je otplaćeno do otkaza Ugovora (272.506,00 kn) odnosno radi li se i dalje o otplati rata kredita neovisno o otkazu ili nečem drugom. Drugim riječima, da li je tužiteljica i nakon otkaza Ugovora i zadnje uplate 10. rujna 2011. g. vršila i dalje plaćanja svojih obveza iz kredita, što da bi značilo da je vršila i daljnju preplatu radi povišenja kamatne stope.

 

U drugoj pisanoj dopuni nalaza i mišljenja od 5. siječnja 2023. g. vještakinja .. je ponovila da tužiteljica otplatu kredita nije vršila u visini ugovorene rate niti na dane dospijeća rate već je otplatu vršila u iznosima različitim (manjim odnosno većim) od utvrđenih rata preračunatih u kune. Stoga da je u ovoj dopuni nalaza i mišljenja utvrdila razliku na način da je uplaćenim iznosima koji su viši od obveze, zatvarala prvu dospjelu, a neplaćenu ratu, a ostatkom dio ili više slijedećih rata bez obzira na dan uplate.

 

Nadalje, da je vidljivo da su uplate tužiteljice u srpnju, kolovozu i rujnu 2003. g. niže od obveza utvrđenih Prvim otplatnim planom pa je iskazana razlika u iznosu bez predznaka minus (-) što znači da je tužiteljica je platila manje od utvrđene obveze. Primjerice u listopadu 2003. g. da su evidentirane dvije uplate i to: 20. listopada u iznosu od 2.600,00 kn i 29. listopada u iznosu od 1.200,00 kn. Tako da je uplatom od 2.600,00 kn zatvorila obvezu za listopad 2003. g. i utvrdila da razlika iznosi -20,56 kn (2.579,44 - 2.600,00), a obvezu za studeni 2003. g. u iznosu od 2.569,72 kn zatvorila je 29. listopada 2003. g. uplaćenim iznosom od 1.200,00 kn te uplatom od 28. studenoga 2003. g. od 2.000,00 kn i utvrdila da razlika iznosi -630,28 kn (2.569,72 - 1.200,00 - 2.000,00, koliko je tužiteljica više platila od utvrđene obveze.

 

Vještakinja je sumirala uplate u razdoblju od 10. srpnja 2003. g. do 15. rujna 2011. g. po ratama od broja 1 do 99 te navela da je tužiteljica s osnove otplate kredita uz obračun kamata po stopi 6% trebala platiti 247.288,70 kn, a da je platila 272.506,00 kn pa da je razlika više plaćenog 25.217,30 kn odnosno 3.341,30 EUR. Ako se po ratama 1, 2 i 3, kad je tužiteljica platila manje od obveze, uzme da nije bilo razlike odnosno da razlika iznosi 0,00 kn, tada razlika više plaćenog iznosi 26. 287,04 kn odnosno 3.488,85 EUR.

 

Nakon izrade druge pisane dopune nalaza i mišljenja tužiteljica više nije imala prigovora na nalaz i mišljenje vještakinje te je uređenim tužbenim zahtjevom iz podneska od 6. rujna 2023. g. zatražila isplatu iznosa od 3.488,85 EUR s pripadajućim kamatama.

 

U odnosu na istaknuti prigovor zastare, drugostupanjski sud je imao drugačiji pravni stav od onog koji je sud zauzeo u ukinutoj presudi te je navedeno da zastarni rok u slučaju zahtjeva iz čl. 104. st. 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništavosti ugovora (ili njegova dijela), počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništavost ugovora. To bi značilo da ni potraživanje tužiteljice dospjelo prije 6. veljače 2010. g. nije zastarjelo pa da je prigovor tuženika u cijelosti neosnovan.

 

Sud je prihvatio pisane dopune nalaza i mišljenja vještakinje …kao stručne i temeljite te je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice prema izračunu razlike više obračunatih anutiteta radi više obračunate kamate temeljem primjene promjenjive kamatne stope u odnosu na prvo ugovorenu kamatnu stopu u zatraženoj visini od ukupno 3.488,85 EUR, te je odlučeno kao u izreci presude pod točkom II.

 

Na dosuđeni iznos glavnice tužiteljica je zatražila isplatu zatezne kamate koja teče od plaćanja svakog pojedinog anuiteta Ugovora o kreditu koji je anuitet sadržavao i više isplaćeni iznos radi povišenja ugovorene kamatne stope, što je sud u cijelosti prihvatio.

 

Treba napomenuti da je ukupni zbroj anuiteta na koji je tužiteljica zatražila isplatu zatezne kamate 3.488,77 EUR, što je manje od dosuđene glavnice koja pripada tužiteljici prema izračunu vještakinje, za što nema zapreke jer tužiteljica može uvijek tražiti manje od onog što joj pripada.

 

Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

 

Prema ocjeni ovog suda tuženik je potraživao od tužiteljice iznose anuiteta Ugovora o kreditu uvećane za kamatu koja je obračunavana primjenom promjenjive kamatne stope znajući da se radi o primjeni nepoštene ugovorne odredbe i stoga ništetne pa tužiteljici zatezna kamata na svaki pojedini iznos razlike radi više naplaćene kamate od početno ugovorene pripada od dana uplate odnosno stjecanja od strane tuženika, pri čemu je kamata određena pozivom na odredbu čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

 

Na dosuđeni iznos glavnice tužiteljica je zatražila isplatu zatezne kamate po stopama od 12 i 14% do 31. srpnja 2015. g., a od 1. kolovoza 2015. g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, što je u cijelosti u skladu s propisima o zateznim kamatama koji su bili na snazi u označenim vremenskim razdobljima, s tim da se od 1. siječnja 2023. g., a prema noveliranoj odredbi čl. 29. st. 2. ZPP-a, kamata određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, što je sud naznačio u izreci.

 

              Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a jer je tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu pa je tuženika valjalo obvezati na isplatu parničnom troška kojem je tužiteljica bila izložena u parnici.

 

Tužiteljici je trebalo priznati trošak sastava tužbe i žalbe od 19. prosinca 2019. g. i zastupanja na ročištu od 31. kolovoza 2021. g. po 100 bodova (ukupno 300 bodova), trošak sastava podnesaka od 3. rujna 2019. g. i 6. rujna 2023. g. i zastupanja na ročištima od 26. veljače 2021. g., 1. rujna 2022. g. i 7. rujna 2023. g. po 25 bodova (ukupno 125 bodova) i trošak zastupanja na ročištima od 11. listopada 2017. g., 22. listopada 2019. g. i 22. studenog 2023. g. po 50 bodova (ukupno 150 bodova).

 

Ukupan broj bodova od 575 trebalo je pomnožiti s vrijednošću boda iz Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22) od 15,00 kn, jer je tako tužiteljica zatražila i tako dobiti iznos od 8.625,00 kn koji je trebalo uvećati za zatraženi PDV i zatraženu pristojbu presude (612,87 kn) i trošak za vještačenje koji je podmirila tužiteljica (2.000,00 kn) te tako dobiti iznos od 13.394,12 kn, kako je trebala glasiti odluka o troškovima postupka koju je sud izradio u točki III. izreke presude.

 

Tužiteljici nije priznat trošak sastava podnesaka od 18. lipnja 2015. g. i 28. studenog 2017. g. jer, po ocjeni suda, taj trošak nije bio potreban radi vođenja parnice, a u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a. Tužiteljici nije priznat ni trošak sudske pristojbe tužbe jer u spisu nema dokaza da je ta pristojba plaćena, a u međuvremenu je nastupila zastara prava na naplatu te pristojbe.

 

Na iznos parničnog troška tužiteljica je zatražila isplatu zatezne kamate, koja joj, u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. ZPP-a, pripada od presuđenja do isplate, kako je i dosuđeno, s tim da je sud odredio i stopu ove kamate.

 

Iznosi iz izreke presude izraženi su isključivo u valuti EUR s fiksnim tečajem konverzije 7,53450,a u skladu s odredbom čl. 43. st. 1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 57/22 i 88/22) i Odluke Vlade RH o objavi uvođenja eura kao službene valute u RH iz Narodnih novina broj 85/22, prema kojima razdoblje obveznog dvojnog iskazivanja traje do 31. prosinca 2023. g.

 

                            U Splitu, 19. siječnja 2024. g.                                                       

 

S U D A C:

 

                                                                                                                SANDI PETRIČIĆ v.r.

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pisanog otpravka. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u 3 primjerka.

 

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu na koje nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka (čl. 335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a19).