REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Povrv-1667/2021-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Andrei Grahovac, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Grada Zagreba, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937, protiv tuženog MĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Sanja Artuković, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 3. lipnja 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka, uz javnu objavu 6. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Senije Škrinjar Kos iz Zagreba, Vlaška 103, poslovni broj Ovrv-9/2021 od 20. siječnja 2021. kojim je naloženo tuženom MĐ iz [adresa] da isplati tužitelju Gradu Zagrebu iznos od 248,86 eura sa zateznim kamatama koje teku na iznos od:

- 23,73 eura od 6. siječnja 2019. do isplate,

- 23,73 eura od 6. veljače 2019. do isplate,

- 23,73 eura od 6. ožujka 2019. do isplate,

- 23,73 eura od 6. travnja 2019. do isplate,

- 23,73 eura od 6. svibnja 2019. do isplate,

- 23,73 eura od 6. lipnja 2019. do isplate,

- 23,73 eura od 6. srpnja 2019. do isplate,

- 23,73 eura od 6. kolovoza 2019. do isplate,

- 23,73 eura od 6. rujna 2019. do isplate,

- 23,73 eura od 6. listopada 2019. do isplate,

- 23,73 eura od 6. studenog 2019. do isplate,

- 23,73 eura od 6. prosinca 2019. do isplate,

te se tužbeni zahtjev odbija u cijelosti kao neosnovan.

II. Nalaže se tužitelju Gradu Zagrebu, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, da nadoknadi tuženom MĐ iz [adresa] prouzročeni parnični trošak u iznosu od 250,00 eura u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je pred javnim bilježnikom Senijom Škrinjar Kos iz Zagreba, Vlaška 103, podnio ovršni prijedlog u kojem navodi da mu tuženik temeljem vjerodostojne isprave – izvoda iz ovjerovljenih poslovnih knjiga, duguje iznos od 1.875,00 kuna. Stoga je javni bilježnik Senija Škrinjar Kos iz Zagreba, Vlaška 103, donijela rješenje o ovrsi poslovni broj Ovrv-9/2021 od 20. siječnja 2021. kojim je naloženo tuženiku da isplati tužitelju iznos od 1.875,00 kuna, što prema fiksnom tečaju (1 euro = 7,53450 kuna) iznosi 248,86 eura, sa zateznim kamatama na svaki pojedini mjesečni iznos od 6. u mjesecu, u periodu od siječnja 2019. do prosinca 2019. te nastale troškove ovršnog postupka u iznosu od 450,00 kuna sa zateznim kamatama od 20. siječnja 2021. do isplate.

2. Tuženik je predmetno rješenje o ovrsi pobijao prigovorom u cijelosti navodeći da ga tužitelj već godinama neosnovano tereti da bez valjanog pravnog osnova koristi poslovni prostor u [adresa] u [adresa] mada je presudom Visokog Upravnog suda Republike Hrvatske US-4660/10 od 4. prosinca 2012. navedeno kako nije moguće nesporno utvrditi da navedeni prostor predstavlja poslovni prostor jer ovdje tužitelj u tom postupku nije priložio nikakvu dokumentaciju iz koje bi bilo vidljivo je li namjena predmetne prostorije bila poslovna od izgradnje. Nadalje ističe da u smislu čl. 67. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 – dalje: ZVDSP) uz stan odnosno samostalnu prostoriju, vlasništvo posebnog dijela nekretnine se može protezati i na sporedne dijelove kao što su otvoreni balkoni, terase, podrumske ili tavanske prostorije, kućni vrtovi, mjesta za ostavljanje najviše do dva motorna vozila po jednom stanu ili drugoj samostalnoj prostoriji kao i da se na sporedne dijelove primjenjuju pravila koja vrijede za pripatke. Tuženik se poziva na Sporazum o utvrđenju suvlasničkih udjela u nekretnini od 20. svibnja 1998. čiji su prilog Plan posebnih dijelova zgrade od prosinca 1997. i potvrda Gradskog ureda za prostorno uređenje, graditeljstvo, stambene i komunalne poslove i promet od 3. ožujka 1998., kojim je dobio suglasnost svih stanara za korištenje predmetnog zajedničkog podrumskog prostora čime ističe svoju pravnu osnovu za njegovo korištenje. Opreza radi osporava aktivnu legitimaciju tužitelja te navodi da nije dokazao da se radi o poslovnom prostoru niti da je ovlašten njime raspolagati odnosno zahtijevati isplatu naknade za njegovo korištenje. Slijedom navedenog tražio je od suda da platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi stavi van snage te nakon provedenog parničnog postupka ukine platni nalog u cijelosti.

3. Rješenjem ovoga suda poslovni broj Povrv-1667/2021-2 od 17. svibnja 2021. stavljeno je izvan snage rješenje o ovrsi javnog bilježnika Senije Škrinjar Kos iz Zagreba, Vlaška 103, poslovni broj Ovrv-9/2021 od 20. siječnja 2021. u dijelu kojim je određena ovrha te su ukinute provedene radnje i odlučeno je da će se postupak nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

4. Očitujući se na navode iz prigovora tuženika, tužitelj je osporio sve njegove navode. Istaknuo je da se utuženo potraživanje odnosi na dospjelu neplaćenu naknadu za korištenje poslovnog prostora u podrumu na adresi u [adresa] površine 25m2, sistemski broj objekta 06754333 za razdoblje od siječnja do prosinca 2019. kojeg tuženik koristi bez valjane pravne osnove. Navodi da je u zemljišnim knjigama u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] na zgradi u kojoj se nalazi predmetni poslovni prostor upisano pravo vlasništva u korist Općenarodne imovine s pravomu upravljanja u korist Poduzeća državnih stambenih zgrada II rajona, Zagreb pa je irelevantan za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari sadržaj Sporazuma o utvrđenju suvlasničkih udjela u nekretnini od 20. svibnja 1998. s obzirom da tuženik nije ničim dokazao da bi stekao pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini Navodi da je iz samog Sporazuma razvidno da tuženik nije stekao pravo vlasništva temeljem kupoprodajnog ugovora sa Gradom Zagrebom (u čijoj imovini se nalazi predmetna nekretnina) već tamo navedenih fizičkih osoba koji nikada nisu bili upisani kao (su)vlasnici predmetne nekretnine pa nisu ovlašteni njome raspolagati. Tužitelj ujedno ističe da se predmetni poslovni prostor nalazi u posebnom pravnom režimu upravljanja društvenim vlasništvom u postupku povrata oduzete imovine temeljem Zakona o naknadi, pod upravljanjem tužitelja, sve do pravomoćnog utvrđenja vlasnika u postupku povrata koji se vodi pred Gradskim uredom za imovinsko pravne poslove koji još nije pravomoćno okončan. Obzirom da je u tom postupku povrata poništeno djelomično rješenje Gradskog ureda za imovinsko pravne poslove od 15. studenog 2006. kojim je vraćen predmetni poslovni prostor pov. 25,00m2 ranijim vlasnicima, to je tužitelj sukladno odredbi čl. 13. Zakona o naknadi imovine oduzete za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine još uvijek aktivno legitimiran u ovom postupku sukladno odredbi čl. 67. Zakona o lokalnoj samoupravi, u vezi sa čl. 87. kojim je propisano je da sve pokretne i nepokretne stvari kojim upravlja Grad Zagreb čine njegovu imovinu, a isto je propisano i odredbom čl. 33. Zakona o Gradu Zagrebu. Člankom 5. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine" broj 92/1996) propisano je da se odredbe tog Zakona odnose i na imovinu koju su općine, gradovi ili županije preuzele na temelju Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi ("Narodne novine", br. 90/92., 94/93. i 117/93.), a prenesena je u društveno vlasništvo na temelju propisa iz članka 2., te akata i načina propisanih člankom 3. istog Zakona. Navodi da je predmetni poslovni prostor prije tuženika koristila UĐ temeljem Ugovora o zakupu poslovne prostorije od 5. ožujka 1968. sve do 18. ožujka 2004., nakon čega je kao bespravni korisnik istog evidentiran upravo tuženik. Navedeno je utvrđeno i očevidom na licu mjesta održanom 8. kolovoza 2013. a tako je i danas, što nesporno proizlazi i iz prigovora tuženika. Slijedom navedenog, evidentno je da je navedeni prostor još od 1968. zaveden kao poslovni prostor te se isti ni u kojem slučaju ne može smatrati zajedničkim dijelovima zgrade niti pripatkom bilo kojeg stana unutar te zgrade, a jedinice lokalne samouprave ovlaštene su da i dalje takve poslovne prostore davati u zakup putem javnih natječaja i to na način da ih se daje u zakup na neodređeno vrijeme do utvrđenja prava vlasništva Republike Hrvatske na tim poslovnim prostorima. Mjesečna naknada za predmetni poslovni prostor obračunava se sukladno Zaključku o kriterijima za određivanje zakupnine za poslovni prostor ("Službeni glasnik Grada Zagreba" br. 6 od 2. svibnja 2006.) te traži od suda da platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi održi na snazi u cijelosti te obveže tuženika na naknadu parničnog troška u iznosu od 214,11 eura sa zateznim kamatama od dana donošenja presude do isplate.

5. Tuženik je tijekom postupka ostao kod svih prigovora istaknutih u prigovoru koji se sada smatra odgovorom na tužbu te ističe da tužitelj prostor na adresi M [adresa], površine 25 m2, sistemski broj objekta 06754333 neosnovano naziva poslovnim prostorom. Da tužitelj i tuženik nikada nisu sklopili nikakav ugovor o zakupu poslovnog prostora da bi se u konkretnom slučaju moglo raditi o korištenju poslovnog prostora od strane tuženika. Poziva se na presudu Županijskog suda u Osijeku posl.br. Gž-2606/16 od 13. prosinca 2016. u kojoj je utvrđeno da se ne može sa sigurnošću dokazati da je predmetni prostor zaista poslovni prostor niti da je riječ o zakonito prenamijenjenom poslovnom prostoru slijedom čega tužitelj ni kojem slučaju ne može njime raspolagati, odnosno davati ga u zakup i teretiti tuženika za naknadu za korištenje. Pozivanje tužitelja na čl. 13. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine kao opravdanje za vlastitu aktivnu legitimaciju je u konkretnom slučaju potpuno promašeno s obzirom da je u čl. 13. Zakona o naknadi propisano da je obveznik naknade u naravi fizička ili pravna osoba u čijoj imovini se nalazi imovina koja se na temelju tog Zakona vraća prijašnjem vlasniku, ako tim Zakonom za određenu imovinu nije drukčije propisano. Smatra da tužitelj najprije treba dokazati da se u konkretnom slučaju radi o poslovnom prostoru kojim ima pravo upravljati što do sada nije dokazao niti u ranijim postupcima koje je vodio protiv tuženika niti predmetnom postupku jer ne nudi nikakve adekvatne dokaze kojima bi potkrijepio svoje tvrdnje da je predmetni prostor zapravo poslovni prostor. Pozivanje tužitelja na Ugovor o zakupu poslovne prostorije od 5. ožujka 1968. je u potpunosti neutemeljeno iz razloga jer je u presudi Vrhovnog upravnog suda RH posl.br. Us-4660/2010 od 4. prosinca 2012. utvrđeno kao upitno odnosi li se navedeni Ugovor na predmetni prostor zbog toga jer je prema Ugovoru predmet zakupa prostor koji se nalazi na adresi [adresa] (strojno napisano), što je kasnije ručno precrtano te je nadopisan broj 14. Osim toga, u Ugovoru je navedeno da se prostor koji je predmet zakupa nalazi u prizemlju, dok se prostor koji je predmet ovog postupka nalazi u podrumu. Iz takvog utvrđenja jasno je da tužitelj svoju aktivnu legitimaciju u ovom postupku kao i pravo upravljanja prostorom ne može temeljiti na tom ugovoru. Traži od suda da platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi ukine i odbije tužbeni zahtjev tužitelja te ga obveže na naknadu parničnog troška u iznosu od 250,00 eura 6. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u izvadak iz poslovnih knjiga sa stanjem na dan 31. kolovoza 2020. (list 5 spisa), u opomenu pred ovrhu od 17. svibnja 2018. (list 24 – 25 spisa), u presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj US-4660/2010-5 od 4. prosinca 2012. (list 26 – 29 spisa), u sporazum o utvrđenju suvlasničkih udjela u nekretnini od 20. svibnja 1998. (list 30 – 33 spisa), u plan posebnih dijelova zgrade iz prosinca 1997. (list 34 – 50 spisa), u potvrdu Gradskog ureda za prostorno uređenje, graditeljstvo, stambene i komunalne poslove i promet od 3. ožujka 1998. (list 51 spisa), u presudu Županijskog suda u Osijeku broj Gž-2606/2016-2 od 13. prosinca 2016. (list 52 – 56 spisa), u presudu Općinskog suda u Novom Zagrebu broj Povrv-1730/15-18 od 7. studenog 2017. s klauzulom pravomoćnosti (list 57 – 59 spisa), u presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Povrv-11991/15-18 od 4. veljače 2019. s klauzulom pravomoćnosti (list 60 – 65 spisa), u izvadak iz zemljišne knjige za nekretninu u k. o. [katastarska općina], zk. ul [broj ZK uloška] (list 75 spisa), u rješenje Ministarstva pravosuđa, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo KLASA: UP/II-942-01/13-01/51 od 5. travnja 2013. (list 76 – 81 spisa), u Ugovor o zakupu poslovne prostorije od 5. ožujka 1968. (list 82 – 84 spisa), u dopis Grada Zagreba od 30. ožujka 2004. (list 85 spisa), u zapisnik Grada Zagreba od 8. kolovoza 2013. (list 86 – 87 spisa), u dopis Grada Zagreba, Gradskog ureda za imovinsko pravne poslove, Sektora za upravno pravne poslove od 1. travnja 2021. (list 109 spisa).

6. Uvidom u izvod iz poslovnih knjiga sa stanjem od 31. kolovoza 2020. utvrđeno je da tužitelj ima knjiženo neplaćeno potraživanje prema tuženiku u iznosu od 1.875,00 kuna za prostor na adresi [adresa] u periodu od siječnja do prosinca 2019.

7. Među strankama je sporno je li prostor za koji tužitelj traži od tuženika kao bespravnog korisnika isplatu naknade za korištenje poslovni prostor kojim je ovlašten upravljati Grad Zagreb kao jedinica lokalne samouprave ili se radi o zajedničkoj prostoriji zgrade koja je dana na korištenje tuženiku i predstavlja pripadak njegovog stana na II. katu zgrade.

8. Uvidom u presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske br. Us-4660/2010-5 od 4. prosinca 2012. koja je donesena u upravnom sporu između MĐ protiv rješenja Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, Klasa: UP/II-942-01/07-01/950, Urbroj:

514-04-02-03/7-09-2 od 9. prosinca 2009. kojim je ovlaštenicima naknade IĐ, PĐ i ŠĐ dan (vraćen) u vlasništvo poslovni prostor u Zagrebu na adresi [adresa], površine 25m2 s kojim je neodvojivo povezan odgovarajući suvlasnički dio nekretnine i to zgrade u [adresa] sagrađene na z. k. č. br. [katastarska čestica], kuća popisni broj 10127 sa dvorištem i vrtom, upisana u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], proizlazi da je istom poništeno navedeno rješenje Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, a iz obrazloženja presude proizlazi da nije bilo moguće utvrditi nesporno predstavlja li predmetni prostor poslovni prostor pa nije bilo moguće otkloniti prigovor da se u konkretnom slučaju radi o zajedničkom dijelu nekretnine.

9. Uvidom u rješenje Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, Klasa: UP/II-942- 01/13-01/51, Urbroj: 514-04-02-01-01-13-2 od 5. travnja 2013. proizlazi da je poništeno djelomično rješenje Grada Zagreba, Gradskog ureda za imovinsko pravne poslove, Drugi područni odsjek, Klasa: UP/II-942-01/97-06/595, Urbroj: 521-14-02/301-06-38 od 15. studenog 2006. i predmet vraćen prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak. Iz obrazloženja navedenog rješenja proizlazi da iz provedenih dokaza nije bilo moguće nesporno utvrditi da predmetni prostor predstavlja poslovni prostor tako da nije bilo moguće otkloniti prigovor da se u konkretnom slučaju radi o zajedničkom dijelu nekretnine.

10. Među strankama je nesporno da između tužitelja i tuženika nije nikada sklopljen ugovor o zakupu poslovnog prostora, a tužitelj se poziva na Ugovor o zakupu poslovne prostorije koji je sklopljen sa UĐ **.**.1968. te svoju aktivnu legitimaciju temelji na odredbi čl. 13. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine" br. 92/96., 92/99., 39/99., 42/99., 43/00., 131/00., 27/01., 65/01., 118/01., 80/02. i 81/02. – dalje: Zakon o naknadi), kojom je propisano da je obveznik naknade u naravi fizička ili pravna osoba u čijoj imovini se nalazi imovina koja se na temelju tog Zakona daje prijašnjem vlasniku, ako tim Zakonom za određenu imovinu nije drukčije propisano.

11. Uvidom u Ugovor o zakupu poslovne prostorije od 5. ožujka 1968. utvrđeno je da je zaključen između tadašnjeg Gradskog stambenog poduzeća "Zagreb" i UĐ s time da se u opisu predmeta zakupa opisuje poslovna prostorija u [adresa] koji je precrtan i rukom dopisan kbr. 14. Navedeno je da se poslovni prostor sastoji od jedne prostorije prizemno, da je riječ "prizemno" precrtana te rukom dopisano "podrum", površine 25m2. Iz ugovora nije vidljivo tko je navedene korekcije izvršio i kada pa taj ugovor ne može biti valjani dokaz iz kojeg bi proizlazilo da se radi o prethodnom raspolaganju tužitelja upravo nekretninom koja je predmetom ovoga spora usprkos priloženom nalogu tužitelja da se iz evidencije zakupa poslovnih prostora u [adresa], briše raniji zakupnik UĐ a kao korisnik bez ugovora evidentira MĐ jer se radi o internom aktu tužitelja.

12. Uvidom u izvadak iz zemljišnih knjiga k. o. [katastarska općina] zk. ul. br. [broj ZK uloška] kč. br. [katastarska čestica] stambena zgrada [adresa], garaža, garaža i dvorište, ukupne površine 738 m2 proizlazi da se vodi kao opće narodna imovina sa zabilježenim organom upravljanja poduzeće državnih stambenih zgrada II. rajona, Zagreb.

13. Spisu prileži Sporazum o utvrđenju suvlasničkih udjela u predmetnoj nekretnini od 20. svibnja 1998. koji je sklopljen između TĐ iz [adresa], AĐ iz [adresa], ĐĐ iz [adresa], ĆĐ iz [adresa] te tuženika MĐ iz [adresa] čiji predmet je utvrđenje suvlasničkih udjela stranaka u nekretnini upisanoj u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], koja nekretnina u naravi predstavlja stambenu zgradu u [adresa], sagrađenu na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], koja čestica odgovara z. k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] te zasnivanje vlasništva na posebnim dijelovima nekretnine (etažnog vlasništva). Stranke su u čl. 3. Sporazuma utvrdile svoje suvlasničke udjele na kojima se uspostavlja vlasništvo posebnih dijelova nekretnine, a u čl. 4. su sporazumno utvrdili da pojedinim stanovima pripadaju određena spremišta u podrumu, pa tako i da stanu ovdje tuženika na II. katu pripadaju i dva spremišta u podrumu zgrade površine u naravi 24,91 m2 i u naravi 9,22 m2, dok njegovom stanu na III. katu pripada spremište u podrumu (drvarnica) površine 0,92 m2, dok ostali zajednički dijelovi i uređaji zgrade koji nisu obuhvaćeni čl. 4. Sporazuma ostaju u režimu zajedničkog sukorištenja. Temeljem navedenog je proizlazi da prostorije u podrumu zgrade tuženik koristi kao pomoćne prostorije koje služe njegovom stanu na II. katu zgrade i to još od 1998., što upućuje na zaključak da se ne radi o poslovnom prostoru.

14. Tužitelj na kojem je teret dokaza u ovom postupku nije ničim dokazao da se u naravi radi o poslovnom prostoru niti da se radi o zakonito prenamijenjenom prostoru u poslovni prostor niti da se radi o zasebnom dijelu nekretnine koji ne predstavlja pripadak stana. Naime, odredbom čl. 15. st. 1. toč. 3. Zakona o naknadi na koju se tužitelj poziva propisano je da se pravo na naknadu priznaje za stambene i poslovne zgrade, odnosno idealne dijelove takvih zgrada, te stanove i poslovne prostorije kao posebne dijelove zgrade odnosno idealne dijelove tih posebnih dijelova zajedno s pripadajućim zemljištem, što znači da samo posebni dijelovi zgrade, odnosno idealni dijelovi tih posebnih dijelova zajedno s pripadajućim zemljištem, mogu biti predmetom povrata. Kako tužitelj nije dokazao da je sporni prostor poslovni prostor, a posljedično niti da je ovlašten njime raspolagati i davati ga u zakup, odnosno zahtijevati isplatu zbog korištenja bez pravne osnove, nije dokazao niti da je aktivno legitimiran za podnošenje predmetne tužbe, zbog čega je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi valjalo ukinuti u smislu odredbe čl. 451. st. 3. ZPP-a, tužbeni zahtjev odbiti.

15. Valja još napomenuti da sud nije našao osnovanim prijedlog tužitelja za prekidom ovog parničnog postupka do okončanja postupka koji se vodi pred Gradskim uredom za imovinsko-pravne poslove i imovinu Grada, Klasa: UP/I-942-01/2014-007/38 u vezi povrata imovine jer prema stajalištu ovog suda odluka u tom postupku ne predstavlja prethodno pitanje za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari budući da je predmet ovoga spora obveznopravni zahtjev tužitelja koji ne ovisi o pitanju (budućeg) vlasništva trećih osoba koje su ovlaštenici povrata imovine na tom prostoru.

16. Platni nalog je samo onaj dio rješenja o ovrsi kojim se prihvaća zahtjev tužitelja da se naloži tuženiku plaćanje dospjele tražbine te se jedino u tom dijelu platni nalog pobija prigovorom, a ako se pobija jedino u pogledu odluke o troškovima, ta se odluka može pobijati samo žalbom protiv rješenja. Stoga se o troškovima postupka i to onog dijela koji se tiče izdavanja platnog naloga u sklopu rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave kao i onog u parnici odlučuje u presudi kojom se postupak završava.

17. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi sa čl. 155. Zakona o parničnom postupku. Sud je priznao tuženiku pravo na trošak zastupanja po kvalificiranom punomoćniku odmjeren temeljem Tbr. 7.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023. – dalje: OT) i to za sastav prigovora protiv platnog naloga u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 8.1. OT), za sastav podneska od 29. lipnja 2021. u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 8.1. OT), za zastupanje na ročištima 22. ožujka 2022. i 3. lipnja 2026. u iznosima od po 50,00 eura (Tbr. 9. 1. OT), uvećan za PDV od 25% ili ukupno 250,00 eura.

U Zagrebu, 6. srpnja 2026.

Sudac:

Andrea Grahovac

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana po primitku pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u 4 primjerka pismeno županijskom sudu.

Dna:

1. tužitelju

2. pun. tuženika