REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

Poslovni broj Povrv-53/2025-35

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli po sucu toga suda Andrijani Modrušan kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja B2 KAPITAL d.o.o., Radnička cesta 41, Zagreb, OIB: 57509775367, koje zastupaju punomoćnici iz OD Hanžeković i partneri iz Zagreba, protiv tuženika ČŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Josip Valić, odvjetnik u Puli, radi isplate , nakon zaključenja glavne rasprave održane 21. svibnja 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, na ročištu za objavu presude 6. srpnja 2026. objavio i

p r e s u d i o  j e

I Održava se na snazi platni nalog sadržan u stavku I rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Mirne Pliško iz Pule posl.br. Ovrv-174/20 od 3. ožujka 2020. godine koji glasi:

"Nalaže se tuženiku ČŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da tužitelju B2 KAPITAL d.o.o., Radnička cesta 41, Zagreb, OIB: 57509775367, namiri tražbinu od 15.721,19 EUR zajedno sa zateznom kamatom koja teče na iznos od 9.766,27 EUR od 14. veljače 2020., a na iznos 67,59 Eura od dana podnošenja ovršnog prijedloga 29. svibnja 2020., sve do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku od 15 dana."

II Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi trošak ovoga postupka u iznosu od 2.588,86 EUR zajedno sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 2. ožujka 2020. dostavio prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave, izvoda iz ovjerovljenih poslovnih knjiga/otvorenih stavaka na dan 13. veljače 2020. tuženik je obvezan platiti tužitelju dospjeli dug s osnove partije broj 9014791793 koji na dan 13. veljače 2020. iznosi ukupno 15.721,19 Eura u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a, od čega se iznos od 9.766,27 odnosi na glavnicu, iznos od 67,59 Eura odnosi na dospjele redovne kamate, te iznos od 5.887,33 Eura na dospjele zatezne kamate.

2. Prigovorom od 9. travnja 2020. tuženik je osporio tražbinu u cijelosti. Ukazuje kako izvod otvorenih stavaka koji je dostavljen uz prijedlog za ovrhu te na temelju kojeg je javni bilježnik donio rješenje o ovrsi ne predstavlja vjerodostojnu ispravu. Dostavljeni izvod nije potpisan od strane odgovorne osobe niti vlastoručno niti elektroničkim potpisom, a sve sukladno odredbama Zakona o računovodstvu te Pravilniku o pretvaranju knjigovodstvenih isprava koje se čuvaju u izvornom pisanom obliku u elektronički zapis (Narodne novine br. 76/19). Štoviše, ne samo da isprava nije potpisana sukladno propisima, nego se na njoj nalazi skeniran potpis i pečat ovrhovoditelja što predstavlja falsifikat, što je na dostavljenoj ispravi više nego jasno vidljivo, a što predstavlja kazneno djelo iz čl. 279. Kaznenog zakona. Slijedom navedenog razvidno je da prijedlog za ovrhu iz svih gore navedenih razloga očigledno manjkav, odnosno ovršni zahtjev je potpuno nedopušten, uslijed čega bi prijedlog za ovrhu trebalo odbaciti, a rješenje o ovrsi je nezakonito, uslijed čega bi ga trebalo ukinuti. Ističe kako je pobijanim rješenjem određena ovrha radi naplate zateznih kamata na iznos redovitih kamata te je prema stavu tuženika ovršni zahtjev u tom dijelu neosnovan jer je protivan zakonskoj zabrani anatocizma iz odredbe čl. 27. st. 1. Zakona o obveznim odnosima. Iz pobijanog rješenja o ovrsi je vidljivo da ovrhovoditelj potražuje na ime zakonske zatezne kamate iznos od 5.887,33 Eura i na ime redovnih kamata 67,59 Eura. Sukladno čl. 226. st. 1. Zakona o obveznim odnosima propisan je trogodišnji zastarni rok sporednih povremenih tražbina kao što je tražbina kamata. S obzirom da je Ugovor o kreditu broj 9014791793 sklopljen 14. siječnja 2010.g. to je trogodišnji zastarni rok odavno istekao. Nadalje, u predmetnom Ugovoru o kreditu kojim je utvrđeno da je korisnik kredita dužan vratiti ovrhovoditelju iznos anuiteta po srednjem tečaju za EUR tečajne liste banke, dok je ovršnim prijedlogom ovrhovoditelja zatražena naplata duga obračunata prema srednjem tečaju HNB-a. Prema recentnoj sudskoj praksi (Gž Ovr-508/19) ne radi se o istovrsnim tražbinama i sadržaj obveze ovršenika nije identičan tražbini čije ostvarenje zahtjeva ovrhovoditelj. Obzirom da tražbina ovrhovoditelja naznačena u prijedlogu za ovrhu nije istovjetna tražbini iz osnovnog ugovora prijedlog za ovrhu nije osnovan budući da ovrhovoditelj kao vjerovnik nije ovlašten svoju tražbinu po jednom tečaju jednostrano promijeniti u drugi tečaj jer je to suprotno čl. 166. st. 1. ZOO-a. Nadalje obzirom da je u predmetnom ugovoru ovrhovoditelja određeno da se anuiteti podmiruju u kunama obračunati po srednjem tečaju Privredne banke Zagreb d.d. to se ovršenik poziva i na presudu Suda EU C-260/18 Č. S obzirom na navedeno tuženik predlaže sudu odbaciti prijedlog za ovrhu i obustaviti predmetni postupak uz naknadu troškova, a podredno predlaže ukinuti predmetno rješenje o ovrsi, odnosno tome podredno staviti izvan snage predmetno rješenje o ovrsi u dijelu u kojem je određena ovrha i ukinuti provedene radnje te nastaviti s postupkom kao povodom prigovora protiv platnog naloga.

3. Rješenjem ovog suda poslovni broj Povrv-282/20 od 30. lipnja 2020. stavljeno je izvan snage rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave i odlučeno da će se postupak nastaviti kao u povodu prigovoru protiv platnog naloga.

4. U ovoj pravnoj stvari sud je bio donio prvostupanjsku presudu poslovnog broja Povrv-282/2020 od 17. studenog 2021. koja je bila ukinuta rješenjem Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-317/2022 od 18. ožujka 2025. i vraćena ovom sudu na ponovno odlučivanje. U drugostupanjskoj odluci navodi se k ako je isticanje prigovora zastare prije svega iznošenje činjenica, činjenice koje stranke nisu iznijele sud nije ovlašten utvrđivati po službenoj dužnosti (članak 7. stavak 2. ZPP), a kod odredbe članka 214. stavak 3. ZOO kojom je propisano da se sud neće obazirati na zastaru ako se dužnik nije na nju pozvao, to da tužitelj utemeljeno ističe i prigovor da tuženik u dosadašnjem postupku nije istaknuo prigovor zastare potraživanja glavnog duga, slijedom čega je prvostupanjski sud, zbog pogrešnog pravnog pristupa, posljedično pogrešno utvrdio i činjenično stanje u odnosu na istaknuti prigovor zastare potraživanja iz osnova kamata iz razloga što je Ugovor o kreditu sa pravnim prednikom tužitelja sklopljen 2010. godine – pa je to ujedno i činjenični supstrat za donošenje odluke o istaknutom prigovoru zastare.

5. Tuženik je podneskom od 30. travnja 2025. naveo kako radi razjašnjena, ponovno ističe prigovor zastare potraživanja glavnog duga a samim time i sporednog potraživanja, sve sukladno čl. 225. i 226. Zakona o obveznim odnosima. Budući da se radi o povremenom potraživanju (anuiteti kredita), to da se primjenjuje trogodišnji zastarni rok. Posljednji anuitet tuženika da je dospio najkasnije u veljači 2017., a prijedlog za ovrhu da je podnesen tek u ožujku 2020., dakle nakon proteka zakonskog roka zastare. Osim toga tužitelj da nikada nije dostavio potvrdu o tome da je otkazao predmetni ugovor o kreditu. Tužitelj nije dokazao prekid ili zastoj zastare, a ranije traženje dostave izvješća o stanju duga tuženika ni u kojem slučaju ne predstavlja nedvojbeno priznanje duga niti prekid zastare u smislu čl. 240. ZOO.

5.1. Tuženik je u podnesku od 12. svibnja 2026. elaborirao pravovremenost svog prigovora zastare potraživanja tužitelja navodeći da je riječ o materijalnopravnom prigovoru koji se, sukladno procesnim pravilima i ustaljenoj sudskoj praksi, može isticati sve do zaključenja glavne rasprave. Na navedeno da upućuje i članak 288.a Zakona o parničnom postupku, kojim je propisano:

„Na pripremnom ročištu prigovor radi prebijanja može se istaknuti do donošenja rješenja o zaključenju prethodnog postupka. Materijalnopravni prigovori mogu se isticati i nakon toga, ali se radi njihova opravdanja ne mogu iznositi nove činjenice niti se mogu predlagati novi dokazi, osim u slučaju iz članka 299. stavka 2. ovoga Zakona.“ 5.2. Budući da prigovor zastare po svojoj pravnoj naravi predstavlja materijalnopravni prigovor, isti da se može isticati sve do zaključenja glavne rasprave. Prvenstveno, tuženik ističe kako je već u ranijem postupku poslovnog broja Povrv - 282/2020, i to u prigovoru od dana 1. travnja 2020. godine, pravodobno istaknuo prigovor zastare kako u odnosu na glavno potraživanje, tako i u odnosu na sporednu tražbinu tužitelja. U navedenom prigovoru tuženik je detaljno obrazložio razloge zbog kojih smatra da je nastupila zastara predmetnog potraživanja, uključujući i zastaru zakonskih zateznih kamata kao sporednog potraživanja.

6. Tužitelj u podnesku od 19. svibnja 2026. skreće pozornost sudu da je raspravnim rješenjem od 29. siječnja 2026. u točki 1. prihvatio dokazni prijedlog saslušanjem tuženika "iznesen još u prigovoru protiv rješenja o ovrsi", unatoč činjenici što je tuženik na pripremnom ročištu održanom dana 4. listopada 2021. izričito odustao od tog dokaznog prijedloga. Obzirom je sud unatoč navedenom prihvatio novi dokazni prijedlog i odredio saslušanje tuženika, tužitelj smatra da bi sukladno ustavnom i konvencijskom pravu na pravično suđenje, konkretno pravu na jednakost oružja, sud trebao prihvatiti izvođenje i novih dokaza tužitelja, osobito ako odluči razmotriti prigovor zastare glavnog potraživanja koje tuženik tek sada iznosi. Tužitelj je u prilogu dostavio otkaz ugovora o kreditu od 8. veljače 2013. i sporazum koji su stranke potpisale 19. rujna 2016., a kojim je tuženik u članku 1. stavku 1. priznao dug u cijelosti kako je isti utvrđen stavkom 1.

6.1. Iz dostavljene dokumentacije da jasno proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu uredno otkazan čime je u cijelosti dospio na naplatu dana 26. veljače 2013., ali i da je tuženik predmetnim sporazumom sa tužiteljem od 19. rujna 2016. izričito i nedvojbeno priznao dug u cijelosti čime je prema članku 240. ZOO-a došlo do prekida zastare. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže sudu da održi na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Mirne Pliško posl.br. Ovrv-174/20 od 3. ožujka 2020.

7. U tijeku postupka pročitan je izvadak iz poslovnih knjiga, izvadak iz zemljišnih knjiga, Ugovor o brzom gotovinskom kreditu od 14. siječnja 2010. br. 9014791793, zahtjev tuženika od 26. siječnja 2017. (l. 24 spisa), Ugovor o kupoprodaji plasmana br. 02-79/16 od 10. lipnja 2016., izvadak otvorenih stavki PBZ (l. 47 spisa), saslušan je tuženik i pročitan Otkaz ugovora o kreditu broj 9014791793 te Sporazum o plaćanju (dijela duga).

8. Analizom i ocjenom provedenih dokaza utvrđeno je da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

9. Među strankama je sporno je li nastupila zastara potraživanja tužitelja, valjanost vjerodostojne isprave.

10. Sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima, ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Ugovor o kreditu mora biti sklopljen u pisanom obliku te se njime utvrđuju iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita.

10.1. Iz Ugovora o brzom gotovinskom kreditu broj 9014791793 od 14. siječnja 2010. utvrđeno je da je tuženik s Privrednom bankom Zagreb sklopio ugovor za kredit u iznosu od 13.000,00 Eura na razdoblje od 84 mjeseci (7 godina) s time da je iznos mjesečnog anuiteta bio 215,68 Eura. Sukladno čl. 3. toga Ugovora kredit se prenosi u otplatu zadnjeg dana u mjesecu u kojem je iskorišten. Prvi anuitet dospijeva na naplatu uzastopno, zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu počev od dana dospijeća prvog anuiteta.

11. Iz Ugovora o kupoprodaji plasmana br. 02-79/2016 utvrđeno je da je tužitelj u svojstvu stjecatelja od PBZ banke kupio potraživanja PBZ banke prema fizičkim osobama sukladno specifikaciji sa stanjem na dan 30. travnja 2016. između ostalog i tuženika jer je u specifikaciji navedeno ime i prezime tuženika, zatim njegov OIB i JMBG, ukupan iznos potraživanja prema njemu (96.348,62 kune) na dan 30. travnja 2016. i broj predmeta (str. 44 spisa).

12. Iz Zahtjeva od 26. siječnja 2017. za dostavu Ugovora o otkupu duga s uplatnicom utvrđeno je da se tuženik obratio tužitelju sa zahtjevom za dostavu Ugovora o otkupu duga i uplatnice o otkupu duga te dostavu izvješća o stanju duga po predmetnom Ugovoru o kreditu. Taj dopis tuženika tužitelj je zaprimio 2. veljače 2017. No, u tom dopisu tuženik izričito nije priznao dugovanje prema tužitelju već je zatražio dostavu izvješća o stanju duga.

13. Sud je iz provedenih dokaza utvrdio da je Ugovorom o kupoprodaji plasmana tražbina PBZ prešla je na tužitelja. Prigovori tuženika da je tužitelj dostavio ispravu koja nije vjerodostojna isprava nije osnovan jer je tužitelj dostavio izvadak iz poslovnih knjiga (list 3 spisa) koji je potpisan i ovjeren pečatom.

14. Sud je u ponovljenom postupku odlučio saslušati tuženika jer je riječ o dokaznom prijedlogu kojeg je tuženik istaknuo u prigovoru protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave dakle prije zaključenja prethodnog postupka. Činjenica jest da je tijekom ranijeg postupka bio od njega odustao i ponovno ga predložio u ponovljenom postupku, što je sud prihvatio, smatrajući da je taj dokazni prijedlog bio pravovremeno predložen jer je bio predložen prije zaključenja prethodnog postupka.

14.1. Tuženik je u svom iskazu nakon što mu je predočen Sporazum o plaćanju od 19. rujna 2016. izjavio kako je imao više kredita te da iz predočenog Sporazuma o plaćanju nije razvidno na koju se partiju kredita odnosi. Tuženik je tvrdio da se ne sjeća da je sklapao sa B2 kapitalom ikakve sporazume, ali je potvrdio da potpis na tom Sporazumu od 19. rujna 2016. odgovara njegovom. Nakon što mu je predočena činjenica da je u Sporazumu o plaćanju navedena partija 175860 potvrdio je da jest ali inzistirao na tome da nije razvidno na koji se kredit to odnosi. Potvrdio je da mu je predmetni Ugovor o kreditu raskinut od strane banke 2013. godine. Uredno je podmirivao svoje obaveze prema banci dok je bio zaposlen. Bez posla da je ostao 2011. godine nakon čega više nije uredno podmirivao kreditne obveze. Osporava da je s tužiteljem vodio pregovore vezano za podmirenje duga. Ne sjeća se je li vršio uplate po sporazumu sa B2 kapitalom odnosno bilo kakve uplate B2 kapitalu. Tvrdi da nije priznao dugovanje prema B2 kapitalu, već da im se pisano obraćao i od njih tražio dostavu ugovora o otkupu duga i uplatnice ali isključivo kako bih se raspitao, a ne kako bi priznao dugovanje.

15. Što se tiče prigovora zastare sud prihvaća pravovremenim istaknuti prigovor zastare glavnog duga, a kojeg je tuženik izričito istaknuo tek u ponovljenom postupku u podnesku od 30. travnja 2025. i to stoga što je prigovor zastare materijalnopravni prigovor koji se kao takav može isticati do zaključenja glavne rasprave (čl. 288.a st. 6. Zakona o parničnom postupku).

15.1. No, kako je dopušteno materijalnopravne prigovore isticati do zaključenja glavne rasprave valjalo je prema načelu jednakosti dokaznog oružja dopustiti i tužitelju iznošenje dokaza kojima pobija tvrdnje tuženika da je nastupila zastara potraživanja glavnice (dokazi: Otkaz ugovora o kreditu i Sporazum o plaćanju).

16. Iz Otkaza ugovora o kreditu od 8. veljače 2013. (str. 178 spisa) utvrđeno je da je tuženiku zbog neispunjenja preuzetih ugovornih obveza PBZ banka otkazala Ugovor o kreditu broj 9014791793 te da cjelokupna tražbina temeljem tog ugovora dospijeva na naplatu. Otkazni rok je bio 15 dana pa je stoga otkaz nastupio 23. veljače 2013. Činjenicu da je ugovor 2013. godine otkazan (raskinut) potvrdio je i tuženik u svom iskazu. Također tuženik je učinio nespornom činjenicu da je svoju obvezu po kreditu podmirivao do 2011., a nakon toga da nije jer da je ostao bez posla.

17. Odredba čl. 225. Zakona o obveznim odnosima propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. U konkretnom slučaju ima se primijeniti opći zastarni rok jer je riječ o tražbini koja je 23. veljače 2013. bila dospjela u cijelosti budući da je taj Ugovor o kreditu otkazan.

18. Iz Sporazuma o plaćanju (dijela duga) od 19. rujna 2016. utvrđeno je da je sklopljen između stranaka i da je u članku 1. toga Sporazuma tuženik priznao postojanje duga na dan 28. lipnja 2016. u iznosu od 99.381,04 kn (glavnica, kamate i troškovi).

19. Tuženik je u svom iskazu potvrdio činjenicu da potpis na Sporazumu o plaćanju od 19. rujna 2016. odgovara njegovom, ali je osporio da se taj Sporazum odnosi na konkretnu tražbinu tužitelja. Tuženik je naveo da je imao više kredita kod PBZ banke, ali sud tom dijelu njegova iskaza ne vjeruje cijeneći ga paušalnim i usmjerenim isključivo na postizanje uspjeha u ovom sporu, odnosno negiranja činjenica koje proizlaze iz Sporazuma o plaćanju. U tom smislu tuženik nije niti pokušao uvjeriti sud u tvrdnju da je imao više kredita kod PBZ, primjerice, navođenjem o kojim kreditima s radi, kada i za što ih je podigao, a niti je prema teretu dokaza dostavom ugovora dokazao da je imao ikoji drugi kredit osim navedenog Ugovora o brzom gotovinskom kreditu broj 9014791793 od 14. siječnja 2010.

20. Zastara se prekida kad dužnik prizna dug (čl. 240. st.1.zakona o obveznim odnosima).

20.1. Potpisom Sporazuma o plaćanju od 19. rujna 2016. tuženik je izričito priznao dug i time je prekinuta zastara tužiteljeva potraživanja.

20.2. Kako od 19. rujna 2016. do 29. svibnja 2020. kada je podnesen prijedlog za ovrhu (kojim danom je ponovno prekinuta zastara) nije protekao rok od pet godina valjalo je pozivom na čl. 225. Zakona o obveznim odnosima, odbiti tuženikov prigovor zastare kao neosnovan.

21. Zbog svega navedenog valjalo je održati na snazi platni nalog iz rješenja o ovrsi odnosno odlučiti kao u izreci ove presude.

22. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, tužitelju koji je uspio u ovom sporu priznat je trošak parničnog postupka koji obuhvaća zastupanje po punomoćniku odvjetniku i to za slijedeće radnje sastav podneska 23. srpnja 2020. i 19. svibnja 2026., zatim za zastupanje na ročištima 22. siječnja 2021., 4. listopada 2021., 29. siječnja 2026. i 21. svibnja 2026. po 100 bodova, zatim za sastav žalbe 125 bodova, ukupno 725 bodova uvećano za vrijednost boda i PDV-a ukupno 1.812,50 EUR.

22.1. Osim toga priznat je i trošak iz rješenja o ovrsi 347,13 EUR te sudska pristojba na presudu 143,08 EUR i žalbu 286,15 EUR, ukupno 776,36 EUR.

22.2. Ukupni trošak tužitelja kojeg je dužan namiriti tuženik iznosi 2.588,86 EUR.

U Puli 6. srpnja 2026.

S u d a c

Andrijana Modrušan

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave presude za stranku koja je bila uredno pozvana na ročište za objavu, a za stranku koja nije bila uredno pozvana na ročište za objavu taj rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba se podnosi ovom sudu, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.