REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

ZAGREB

Poslovni broj: Us I-2020/2026-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Valentine Lukinec Galović kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelj ice: BBH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po opunomoćenici Anđelki Kasum, odvjetnici iz Zagreba, Sarajevska cesta 68, protiv tuženika: Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje (Direkcija), Zagreb, Margaretska 3, OIB: 02958272670, radi poništavanja rješenja, 06. srpnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Usvaja se tužbeni zahtjev te se poništavaju rješenje Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (Direkcije), KLASA: UP/II-502-06/26-05/26, URBROJ: 338-01- 06-05-26-02 od 06. ožujka 2026. godine i rješenje Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda Zagreb, KLASA: UP/I-502-06/25-05/27129, URBROJ: 338-21-02-01-25-02 od 20. studenog 2025. godine, a predmet se vraća na ponovni postupak prvostupanjskom upravnom tijelu, koje je dužno postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda.

II. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana tužiteljici isplati trošak od 2.500,00 €.

III. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška u preostalom dijelu.

Obrazloženje

Tužiteljica tužbom osporava drugostupanjsko rješenje od 06. ožujka 2026. godine, kojim je odbijena njezina žalba protiv prvostupanjskog rješenja 20. studenog 2025. godine. Ujedno osporava i to prvostupanjsko rješenje, kojim su joj u povodu njezinog zahtjeva za korekciju novčane naknade za vrijeme korištenja prava na rad s polovicom punog radnog vremena, za kolovoz i rujan 2025. godine priznati iznosi navedene naknade koji su joj zapravo i bili isplaćeni nezavisno od njezinog zahtjeva. Tužiteljica u tužbi i u nastavku upravnog spora ukazuje na to da se spomenuta novčana naknada trebala utvrditi i na temelju posebnog dodatka na plaću od 20% po odluci njezinog poslodavca (Pravnog fakulteta u Zagrebu), s obzirom na to da se ne radi o jednokratnim isplatama, već o kontinuiranom dodatku navedenom u obračunu plaće. Tužiteljica ukazuje na definicije plaće u različitim propisima, kao i na odgovarajuću sudsku praksu koja je u suprotnosti s donesenim rješenjima. Ističe da plaća po satima rada na koju se pozivaju upravna tijela nije definirana u propisima zakonskog ranga te da se konkretna isplata dodatka smatra plaćom u smislu propisa o porezima i doprinosima. Tužiteljica smatra da se radi o diskriminaciji po spolu i po osnovi invaliditeta te navodi da je došlo do povrede njezinog prava na žalbu, kao i njezinog prava vlasništva.

Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio i tužbu i tužbeni zahtjev. Sud je održao raspravu, kojoj se nije odazvao uredno pozvan tuženik. U dokaznom je postupku pročitana dokumentacija u sudskom spisu i u spisu upravnog tijela.

Osporavana rješenja su nezakonita.

U ovoj pravnoj stvari nije sporno da tužiteljica od siječnja 2025. godine koristi pravo na rad s polovicom punog radnog vremena radi njege djeteta s teškoćama u razvoju.

Tužiteljica je 07. studenog 2025. godine podnijela zahtjev za korekciju novčane naknade za vrijeme korištenja prava na rad s polovicom punog radnog vremena, počevši od kolovoza 2025. godine nadalje.

Osporavanim prvostupanjskim rješenjem od 20. studenog 2025. godine su tužiteljici za kolovoz i rujan 2025. godine priznati iznosi spomenute naknade, a zapravo se radi o iznosima koji su tužiteljici bili isplaćeni nezavisno od njezinog zahtjeva za korekciju novčane naknade.

U spomenutom rješenju je navedeno da se u iznos naknade uračunava samo redovna plaća za odrađene sate rada, a ne i posebni dodatak od 20% po odluci tužiteljičinog poslodavca od 06. veljače 2025. godine , koji se ne odnosi na odrađene sate rada.

Osporavanim drugostupanjskim rješenjem od 06. ožujka 2026. godine je odbijena tužiteljičina žalba protiv prvostupanjskog rješenja od 20. studenog 2025. godine.

Na temelju odluke dekana Pravnog fakulteta u Zagrebu od 06. veljače 2025. godine, odnosno na temelju internog pravilnika Pravnog fakulteta u Zagrebu tužiteljičina redovna plaća se uvećava za 20%, kao trajna i kontinuirana isplata vezana uz opću uspješnost fakulteta, pri čemu je taj dodatak prikazan i u tužiteljičinom obračunu plaće.

Na temelju čl. 34. st. 2. Zakona o rodiljnim i roditeljskim potporama (NN 152/22 i 34/25) zaposleni roditelj djeteta s teškoćama u razvoju koji koristi pravo na rad s polovicom punog radnog vremena ima pravo na novčanu naknadu obračunatu u visini iznosa isplaćene plaće (umanjene za obvezna davanja), a koju je ostvario radeći taj mjesec u polovici punog radnog vremena.

Na temelju čl. 2. st. 2. al. 1. Pravilnika o načinu obračunavanja i isplati novčane naknade za vrijeme korištenja prava zaposlenog ili samozaposlenog roditelja djeteta s teškoćama u razvoju na rad s polovicom punog radnog vremena (NN 81/24) , pod spomenutom novčanom naknadom se podrazumijeva novčana naknada obračunata u neto iznosu u visini isplaćene redovne mjesečne plaće koja se uračunava u osnovicu za naknadu plaće u skladu s propisima obveznog zdravstvenog osiguranja. Prema tome, primarno relevantni propisi o rodiljnim i roditeljskim potporama po ovdje spornom pitanju upućuju na primjenu propisa iz obveznog zdravstvenog osiguranja.

Na temelju čl. 54. st. 2. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (NN 80/13, 137/13, 98/19, 33/23 i 105/25) plaća na osnovi koje se utvrđuje osnovica za naknadu plaće je redovita mjesečna plaća osiguranika.

Na temelju čl. 73. st. 1. Pravilnika o uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja (NN 51/14, 123/16, 49/14, 11/15, 17/15, 129/17, 9/21, 90/22, 147/22, 156/22, 73/23, 76/23 i 72/25 - Pravilnik o uvjetima), osnovicu za utvrđivanje naknade plaće čini prosječni iznos redovne mjesečne plaće koja je osiguraniku isplaćena u posljednjih šest mjeseci, a na temelju čl. 73. st. 6. Pravilnika o uvjetima pod takvom isplaćenom plaćom na osnovi koje se utvrđuje osnovica za naknadu plaće podrazumijeva se redovita mjesečna plaća osiguranika isplaćena u skladu s odredbama propisa o radu.

Dakle, relevantni propisi obveznog zdravstvenog osiguranja u pogledu ovdje spornog pitanja dalje upućuju na odredbe propisa o radu. Drukčije je tek nakon stupanja na snagu Pravilnika o kriterijima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja (NN 37/26 - Pravilnik o kriterijima; stupio na snagu 16. travnja 2026. godine), koji u svom članku 57. st. 1. propisuje da se u osnovicu od koje se utvrđuje naknada plaće ne uračunavaju isplate osiguraniku koje se ne mogu iskazati za odrađene sate rada, neovisno o tome radi li se o isplatama koje se u smislu drugih propisa smatraju plaćom. Međutim, ovaj propis se na temelju čl. 105. Pravilnika o kriterijima ne može primjenjivati za razdoblje prije njegovog stupanja na snagu (tužiteljičin zahtjev je u upravnom postupku bio podnesen još 07. studenog 2025. godine).

Konačno, na temelju čl. 90. st. 3. t. 2. Zakona o radu (NN 93/14, 127/17, 98/19, 151/22 i 64/23 - ZR) plaća se može sastojati i od dodataka, a na temelju čl. 90. st. 4. ZR-a ti dodaci su novčani primici radnika koje on ostvaruje neovisno o efektivnom radu, odnosno koje u skladu s propisanim, utvrđenim ili ugovorenim kriterijima i visini ostvaruje ovisno o ostvarenim rezultatima poslovanja i radnoj uspješnosti. U konkretnom slučaju se po pitanju tužiteljičinog trajnog i kontinuiranog dodatka na plaću od 20% za opću uspješnost poslodavca upravo radi o dodatku na plaću, kao sastavnom dijelu plaće, koji predstavlja novčani primitak radnika koji se ostvaruje neovisno o efektivnom radu, a ovisno o ostvarenim rezultatima poslovanja poslodavca

- dakle u skladu s čl. 90. st. 3. t. 2. ZR-a, u vezi s čl. 90. st. 4. ZR-a.

Već iz navedenog proizlazi da se sporni tužiteljičin posebni dodatak na plaću od 20% (načelno) treba uzeti u obzir prilikom izračuna novčane naknade za vrijeme korištenja prava na rad s polovicom punog radnog vremena radi njege djeteta s teškoćama u razvoju.

U pogledu daljnjeg prigovora tužiteljice da plaća po satima rada nije definirana u propisima zakonskog (već samo podzakonskog) ranga, sud napominje da su zapravo na temelju čl. 73. st. 2. Pravilnika o uvjetima sati rada bitni samo za utvrđivanje prosječnog iznosa redovne mjesečne plaće, a ne i za utvrđivanje sâme osnovice naknade plaće na razini pojedinog mjeseca. Sud ponavlja da je drugačije normativno uređenje uslijedilo tek po stupanju na snagu Pravilnika o kriterijima 16. travnja 2026. godine.

Tužiteljičin trajni i kontinuirani dodatak na plaću od 20% ujedno ne predstavlja niti jednu od taksativno navedenih vrsta isplata iz čl. 76. st. 2. Pravilnika o uvjetima koje se ne uračunavaju u osnovicu od koje se utvrđuje naknada plaće, jer se u konkretnom slučaju ne radi ni o kakvoj jednokratnoj isplati u smislu posebne nagrade ili prigodne novčane isplate radniku.

Prema tome, upravna tijela iz oba stupnja upravnog postupka su zauzela pogrešan pravni stav da se tužiteljičin posebni dodatak na plaću od 20% načelno ne bi mogao uzeti u obzir za potrebe određivanja visine novčane naknade za vrijeme korištenja prava na rad s polovicom punog radnog vremena.

Zbog toga se osporavana rješenja ne mogu smatrati pravilnim i zakonitim pa je na temelju čl. 117. st. 1. Zakona o upravnim sporovima (ZUS) tužbeni zahtjev usvojen i oba osporavana rješenja poništena.

Predmet je potom vraćen na ponovni postupak prvostupanjskom upravnom tijelu, koje će biti vezano načelnim pravnim stavom ovog suda o tome da se tužiteljičin posebni dodatak na plaću od 20% treba uzeti u obzir prilikom određivanja visine novčane naknade za vrijeme korištenja prava na rad s polovicom punog radnog vremena radi njege djeteta s teškoćama u razvoju.

Međutim, upravno tijelo će pritom također voditi računa o tome da tužiteljica bez obzira na realnu isplatu spomenuti dodatak nije mogla ostvariti za kolovoz 2025. godine, jer je to izričito bilo isključeno spomenutom odlukom dekana Pravnog fakulteta u Zagrebu od 06. veljače 2025. godine. Osim toga, ranije iznesen načelni pravni stav ovog suda će se onda moći primijeniti počevši od rujna 2025. godine i općenito za razdoblje prije podnošenja tužiteljičinog zahtjeva (07. studenog 2025. godine) samo u slučaju da je prvostupanjsko upravno tijelo i prije podnošenja tog zahtjeva raspolagalo potrebnom dokumentacijom na temelju koje je moglo utvrditi sâmu isplatu i prirodu spornog posebnog dodatka na plaću od 20%. Konačno, priznanje prava na uvećanu novčanu naknadu se može primijeniti samo za razdoblje do stupanja na snagu Pravilnika o kriterijima 16. travnja 2026. godine (čl. 105.), koji - kako je već spomenuto

- izričito isključuje mogućnost da se u osnovicu od koje se utvrđuje naknada plaće uračunaju isplate koje se ne mogu iskazati za odrađene sate rada, čak i neovisno o tome radi li se o isplatama koje se u smislu drugih propisa (konkretno ZR-a) smatraju plaćom.

S obzirom na to da je u ovoj pravnoj stvari spor bio isključivo oko pravnog pitanja, sud je na raspravnom ročištu odbio dokazni prijedlog za saslušanje tužiteljice. S obzirom na to da je tužbeni zahtjev usvojen, tužiteljica na temelju čl. 147. st. 1. ZUS-a ima pravo na naknadu opravdanog (i zatraženog) troška upravnog spora. Radi se o trošku sastava tužbe i trošku zastupanja na raspravnom ročištu, po profesionalnoj opunomoćenici - odvjetnici, u vezi čega tužiteljici na temelju Tbr. 27/1 i 27/2 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23) i na temelju čl. 144. st. 3. ZUS-a pripada po 500 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 € i PDV 25% iznosi 2.500,00 €.

Tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 01. lipnja 2026. godine, jer taj podnesak po svom sadržaju nije bio potreban za vođenje ovog upravnog spora.

U Zagrebu, 06. srpnja 2026. godine.

Sudac:

Bojan Bugarin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se izjavljuje putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.

DNA:

1. odvj. Anđelka Kasum

2. Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje (Direkcija)