REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U ZAGREBU
ZAGREB
Poslovni broj: Us I-4337/2025-12
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Valentine Lukinec Galović kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja: IK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], rođen **.**.1975. , državljanin Bosne i Hercegovine, zastupan po opunomoćeniku Stjepanu Babiću, odvjetniku iz Zagreba, Vodovodna 13/I, protiv tuženika: Ministarstvo unutarnjih poslova, Uprava za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektor za međunarodnu zaštitu, Služba za međunarodnu zaštitu , Zagreb, Ilica 335, OIB: 36162371878, radi poništavanja rješenja, 06. srpnja 2026. godine
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, KLASA: UP/I-216- 03/25-06/7394, URBROJ: 511-01-212-25-5 od 23. listopada 2025. godine.
II. Odobrava se tužitelju besplatna pravna pomoć u postupku međunarodne zaštite te se tuženiku nalaže da u roku od 15 dana pružatelju besplatne pravne pomoći, odvjetniku Stjepanu Babiću iz Zagreba, nadoknadi troškove ovog upravnog spora u iznosu od 1.250,00 €.
Obrazloženje
Tužitelj (državljanin BiH) tužbom osporava rješenje od 23. listopada 2025. godine, kojim mu je kao očito neosnovan odbijen zahtjev za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj (RH).
Tužitelj u tužbi navodi da osobe koje su mu ubile oca i dalje rade u policijskim i obavještajnim strukturama BiH te da je bio zlostavljan i silovan u BiH u dječjem domu. Ističe da se ne može raditi o očitoj namjeri zloupotrebe sustava međunarodne zaštite samo zbog toga što je namjeru za međunarodnu zaštitu izrazio tek nakon uhićenja. Navodi da je oženjen za državljanku RH s kojom ima dijete, koje je također državljanin RH.
Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio i tužbu i tužbeni zahtjev. Sud je održao raspravu te je u dokaznom postupku pročitao dokumentaciju u sudskom spisu i u spisu upravnog tijela.
Tužbeni zahtjev je neosnovan.
Tužitelj je državljanin BiH, a namjeru za ostvarivanje prava na međunarodnu zaštitu u RH je izrazio 15. rujna 2025. godine, nakon što mu je ograničena sloboda kretanja smještajem u Prihvatni centar za strance, zbog kršenja zabrane ulaska i boravka koje su mu izrekle RH, Austrija i Italija. Tužitelj inače ima izrečenu zabranu ulaska u RH u trajanju od 20 godina (od 2019. do 2039. godine).
Tužitelj je u zahtjevu za međunarodnu zaštitu od 18. rujna 2025. godine izjavio da su mu roditelji I, da mu je otac 1978. godine ubijen u Sarajevu, da mu je majka nakon toga otišla u Švicarsku, a da je on završio u dječjem domu u Sarajevu gdje je bio silovan. Iz tog dječjeg doma ga je majka izvukla 1988. godine i odvela u Švicarsku, ali je tamo imao loš brak i probleme s drogom pa se 2010. godine vratio u BiH (u Čapljinu), nakon čega je 2013. godine s novom suprugom i dvoje djece došao u RH. Tužitelj je naveo da je BiH tada napustio i zbog ekonomskih razloga te da je u RH dobio dozvolu za boravak i rad. Istaknuo je da je život u BiH za njega težak, da osobe koje su mu ubile oca i dalje rade u policijskim i obavještajnim strukturama BiH te da ga je zbog traume strah otići u Sarajevo.
Tužitelj je prilikom saslušanja 14. listopada 2025. godine naveo da je tek 2017. ili 2018. godine tražio državljanstvo RH, ali je tada bio odbijen zbog toga što predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti. Tužitelj je prilikom ovog saslušanja precizirao da je prilikom ubojstva njegovog oca majka pobjegla, a da je on potom do 1983. godine nastavio živjeti s bakom, nakon čega je završio u dječjem domu u Sarajevu. Potvrdio je da je iz Švicarske bio protjeran te da za vrijeme života u BiH od 2010. do 2013. godine nije imao problema. Istaknuo je da međunarodnu zaštitu tek sada traži jer je izgubio zakonit status u RH. Naveo je da supruga i on rade, a djeca se školuju u Zagrebu. Tužitelj je na zapisnik izjavio da mrzi sve iz BiH te da bi se ubio da ode tamo. Tuženik je osporavanim rješenjem od 23. listopada 2025. godine tužiteljev zahtjev u ubrzanom postupku odbio kao očito neosnovan, na temelju čl. 41. st. 1. t. 1., 6., 7., 8. i 9. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (NN 70/15, 127/17, 33/23 i 17/25 - ZMPZ), ocjenjujući da je tužitelj iznio samo one podatke koji nisu važni za procjenu osnovanosti zahtjeva, da je tužitelj već dulje vrijeme boravio na području RH i da bez opravdanog razloga nije bio izrazio namjeru za međunarodnu zaštitu, da je namjeru potom izrazio s očitom željom da odgodi ili spriječi izvršenje odluke koja bi kao posljedicu imala njegovo prisilno udaljenje iz RH, da predstavlja opasnost za javni poredak RH te da je u odnosu na BiH moguće primijeniti institut sigurne zemlje porijekla.
Tuženik je također utvrdio da okolnosti koje je tužitelj navodio nisu vjerodostojne te da mu u BiH ništa ne prijeti, odnosno da tamo ne može strahovati od proganjanja, niti da bi se u BiH suočio sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde. Izreka osporavanog rješenja ne sadrži nikakvu tužiteljevu dužnost povratka ili napuštanja RH.
Iako je tuženik u osporavanom rješenju doveo u pitanje vjerodostojnost svih tužiteljevih navoda vezanih uz događaje njega i njegove obitelji u Sarajevu u razdoblju od 1978. do 1988. godine - sud napominje da čak i u slučaju prihvaćanja vjerodostojnosti, odnosno istinitosti svih iznesenih navoda o ubojstvu njegovog oca, bijegu majke i silovanju u dječjem domu - to i dalje ne znači da bi danas tužitelj u BiH bio izvrgnut osnovanom strahu od proganjanja, odnosno da bi se tamo suočio sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde.
Naime, nesporno je da se tužitelj nakon svih prethodnih događanja u Sarajevu 2010. godine vratio u BiH i nastanio u Čapljini, gdje je živio iduće tri godine i odakle se potom preselio u RH na temelju izdane dozvole za boravak i rad.
Prema tome, tužiteljev boravak u BiH od 2010. do 2013. godine jasno ukazuje na to da mu u BiH ništa ne prijeti, da svakako može živjeti barem u drugim dijelovima BiH uz koje ga ne vežu traume iz djetinjstva i da stoga njegova mržnja prema BiH u kontekstu mogućnosti priznavanja prava na međunarodnu zaštitu u RH nije relevantna. Sud pritom posebno napominje da je tužitelj prilikom saslušanja 14. l istopada 2025. godine izričito naveo da za vrijeme boravka u Čapljini u BiH od 2010. do 2013. godine nije imao nikakvih problema.
Zbog svega navedenog je sud ocijenio nepotrebnim dodatno saslušavati tužitelja u upravnom sporu pa je taj prijedlog na raspravnom ročištu odbijen. Osim toga, tužitelj je izričito izjavio da međunarodnu zaštitu u RH sada traži zato što je ovdje izgubio legalan status, što sve zajedno ukazuje na to da u konkretnom slučaju ne postoje nikakvi razlozi iz čl. 20. i čl. 21. ZMPZ-a za priznavanje tužitelju međunarodne zaštite u RH.
Suprotno tome, pravilno je tuženik u osporavanom rješenju utvrdio postojanje niza okolnosti koje su opravdavale odlučivanje o tužiteljevom zahtjevu u ubrzanom postupku i koje su opravdale donošenje odluke o odbijanju zahtjeva za međunarodnu zaštitu kao očito neosnovanog, na temelju čl. 38. st. 1. t. 5. ZMPZ-a. U tom smislu sud napominje da je BiH na Listi sigurnih zemalja porijekla (NN 45/16) te da je tužitelj u RH pravomoćno osuđen zbog kaznenog djela neovlaštene proizvodnje i prometa opojnim drogama (pravomoćna presuda Općinskog kaznenog suda u Zagrebu K -1054/19 od 23. rujna 2019. godine).
U odnosu na tužiteljeve navode koji se odnose na to da sada u RH živi sa suprugom i djecom koji su državljani RH te da supruga i on ovdje rade, a djeca se školuju - sud napominje da predmet ovog upravnog spora nije ocjena zakonitosti odluke o zabrani tužitelju ulaska i boravka u RH, ocjena zakonitosti odluke protjerivanju tužitelja iz RH ili ocjena zakonitosti odluke o povratku, odnosno o tužiteljevoj dužnosti napuštanja RH - već isključivo ocjena zakonitosti odluke kojom je ocijenjeno da tužitelj ne ispunjava uvjete za međunarodnu zaštitu u RH.
Stoga je tuženik pravilno i zakonito tužiteljev zahtjev za međunarodnu zaštitu u RH odbio kao očito neosnovan, pa je tužbeni zahtjev za poništavanje osporavanog rješenja kao neosnovan odbijen - ali na temelju čl. 116. st. 2. Zakona o upravnim sporovima, jer sud (za razliku od tuženika) prihvaća vjerodostojnost tužiteljevih navoda o događajima u Sarajevu u razdoblju od 1978. do 1988. godine, ali zaključuje da ni te okolnosti danas ne opravdavaju pružanje međunarodne zaštite tužitelju.
Odluka o besplatnoj pravnoj pomoći se temelji na zahtjevu postavljenom u tužbi, uz kojeg je (naknadno) priložen i obrazac zahtjeva za odobravanje besplatne pravne pomoći, a opunomoćenik tužitelja je na listi pružatelja besplatne pravne pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite. Ova je odluka utemeljena na čl. 60. ZMPZ- a, na čl. 8. i 9. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite (NN 140/15 i 155/22) i uz primjenu Tbr. 27/1 i 27/2 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23) na neprocjenjivu vrijednost predmeta spora. Tako je priznat trošak sastava tužbe u visini od 250 bodova i trošak pristupa na ročište, također u visini od 250 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 € i PDV 25% sveukupno iznosi 1.250,00 €.
U Zagrebu, 06. srpnja 2026. godine.
Sudac:
Bojan Bugarin
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se izjavljuje putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude. Žalba na presudu ne odgađa izvršenje osporavanog rješenja.
DNA:
1. odvj. Stjepan Babić
2. Ministarstvo unutarnjih poslova, Uprava za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektor za međunarodnu zaštitu, Služba za međunarodnu zaštitu , Ilica 335, [adresa] Zagreb
