REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U ZAGREBU
ZAGREB
Poslovni broj: Us I-2912/2026-11
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Valentine Lukinec Galović kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja: NR, rođen **.**.1989., državljanin Nepala, zastupan po opunomoćeniku Milanu Baniću, odvjetniku iz Zagreba, Tratinska ulica 62, protiv tuženika: Ministarstvo unutarnjih poslova, Uprava za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektor za međunarodnu zaštitu, Služba za međunarodnu zaštitu, Zagreb, Ilica 335, OIB: 36162371878, radi poništavanja rješenja, 06. srpnja 2026. godine
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, KLASA: UP/I-216- 03/26-06/2893, URBROJ: 511-01-212-26-11 od 08. svibnja 2026. godine.
II. Odobrava se tužitelju besplatna pravna pomoć u postupku međunarodne zaštite te se tuženiku nalaže da u roku od 15 dana pružatelju besplatne pravne pomoći, odvjetniku Milanu Baniću iz Zagreba, nadoknadi troškove ovog upravnog spora u iznosu od 1.250,00 €.
III. Odbija se zahtjev tužitelja u vezi naknade daljnjeg troška od 625,00 €.
Obrazloženje
Tužitelj (državljanin Nepala) tužbom osporava rješenje od 08. svibnja 2026. godine, kojim je kao očito neosnovan odbijen njegov zahtjev za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj (RH).
Tužitelj u svojoj tužbi ponavlja razloge za međunarodnu zaštitu koje je navodio u upravnom postupku. Ističe da je prilikom povratka u Nepal imao strah od obraćanja policiji te navodi da ne bi imao stvarnu i učinkovitu zaštitu od osoba koje su mu prijetile u Nepalu.
Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio i tužbu i tužbeni zahtjev. Sud je održao raspravu te je u dokaznom postupku pročitao dokumentaciju u sudskom spisu i u spisu upravnog tijela.
Tužbeni zahtjev je neosnovan.
Tužitelj je kao državljanin Nepala u RH zakonito ušao 17. srpnja 2023. godine na temelju izdane dozvole za boravak i rad, a zadnja takva dozvola mu je bila istekla 31. svibnja 2025. godine. Tužitelj je 04. rujna 2025. godine zatečen u nezakonitom boravku pa je u odnosu na njega doneseno rješenje o protjerivanju uz dužnost napuštanja Europskog gospodarskog prostora do 11. listopada 2025. godine i uz zabranu ulaska i boravka u trajanju od šest mjeseci. Međutim, tužitelj je 25. ožujka 2026. godine ponovno zatečen u nezakonitom boravku, nakon čega je u odnosu na njega naredni dan doneseno novo rješenje o protjerivanju uz dodatnu zabranu ulaska i boravka u trajanju od godinu dana te mu je istovremeno ograničena sloboda kretanja smještajem u Prihvatni centar za strance. Tek tamo je tužitelj 01. travnja 2026. godine izrazio namjeru za ostvarivanje prava na međunarodnu zaštitu.
U tom smislu je tuženik pravilno i zakonito svoju odluku donio u ubrzanom postupku, na temelju čl. 41. st. 1. t. 6. i 7. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (NN 70/15, 127/17, 33/23 i 17/25 - ZMPZ). Naime, tužitelj je prethodno dulje vremena (preko dvije i pol godine) boravio na području RH, a u tom razdoblju bez ikakvog opravdanog razloga nije bio izrazio namjeru za ostvarivanje prava na međunarodnu zaštitu. Pravilno je tuženikovo utvrđenje da je tužitelj namjeru za ostvarivanje prava na međunarodnu zaštitu izrazio s očitom namjerom da odgodi ili spriječi izvršenje odluke koja bi imala kao posljedicu njegovo prisilno udaljenje iz RH. To proizlazi iz nesporne činjenice da je tužitelj međunarodnu zaštitu zatražio tek nakon što mu je ograničena sloboda kretanja, a nakon što je po drugi put zatečen u nezakonitom boravku u RH. Nadalje, pravilno je utvrđenje tuženika da je tužitelj u smislu čl. 41. st. 1. t. 1. ZMPZ-a u svom zahtjevu iznio samo one podatke koji nisu važni za procjenu osnovanosti zahtjeva.
Tužitelj je najprije na policijski zapisnik 26. ožujka 2026. godine (prilikom novog zatjecanja u nezakonitom boravku) naveo da se ne želi vratiti u Nepal jer još duguje novac koji otplaćuje, a i zato što mu je u potresu iz 2015. godine srušena kuća. Također je tada naveo da želi otići u Italiju.
U zahtjevu za međunarodnu zaštitu od 10. travnja 2026. godine je tužitelj naveo da su njegovi problemi u Nepalu započeli 2010. ili 2011. godine, kada je teško pretučen, jer se borio protiv ilegalnog iskopavanja šljunka, što je prijavio policiji. Međutim, tužitelj nema nikakvu policijsku potvrdu o toj svojoj prijavi, ali niti bilo kakvu medicinsku dokumentaciju vezanu uz navodno premlaćivanje. Istaknuo je da su ga nakon toga roditelji uvjerili da napusti zemlju.
Prilikom saslušanja 07. svibnja 2026. godine je tužitelj izjavio da se 2022. godine po drugi put nakon odlaska vratio u Nepal, tamo boravio šest mjeseci, pri čemu nije imao nikakvih problema (osim zdravstvenih i ekonomskih).
Iz navedenog proizlazi opća nevjerodostojnost tužiteljevog iskaza i iznesenih razloga, jer on ne posjeduje čak ni vlastitu medicinsku dokumentaciju kojom bi potkrijepio navode o svom premlaćivanju, a osim toga je nesporno da se nakon odlaska iz svoje zemlje (a prije dolaska u RH) dvaput vraćao u Nepal i boravio tamo dulje vrijeme bez ikakvih problema.
Imajući u vidu i činjenicu da tužitelj niti nakon dolaska u RH u dugom vremenskom razdoblju nije bio izrazio namjeru za ostvarivanje prava na međunarodnu zaštitu - nego je to učinio tek nakon što mu je ograničena sloboda kretanja prilikom drugog zatjecanja u nezakonitom boravku - sud ocjenjuje da je tuženik pravilno i zakonito osporavanim rješenjem tužiteljev zahtjev odbio kao očito neosnovan , na temelju čl. 38. st. 1. t. 5. ZMPZ-a, jer u konkretnom slučaju ne postoje razlozi za priznavanje azila iz čl. 20. ZMPZ-a (osnovani strah od proganjanja) niti razlozi za priznavanje prava na supsidijarnu zaštitu iz čl. 21. ZMPZ-a (postojanje stvarnog rizika trpljenja ozbiljne nepravde).
Zbog svega navedenog je tužbeni zahtjev za poništavanje osporavanog rješenja kao neosnovan odbijen, na temelju čl. 116. st. 1. ZMPZ-a.
Sud je na raspravnom ročištu odbio prijedlog za saslušanje tužitelja, jer je ocijenjeno da njegovi navodi istaknuti u upravnom postupku ne prolaze test opće vjerodostojnosti, posebno imajući u vidu kontekst u kojem je tužitelj međunarodnu zaštitu tražio tek nakon duljeg boravka u RH, odnosno nakon što mu je taj zakonit boravak prestao biti zakonit i nakon što mu je zbog toga ograničena sloboda kretanja. Odluka o besplatnoj pravnoj pomoći se temelji na zahtjevu postavljenom u tužbi, uz kojeg je priložen i obrazac zahtjeva za odobravanje besplatne pravne pomoći, a opunomoćenik tužitelja je na listi pružatelja besplatne pravne pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite. Ova je odluka utemeljena na čl. 60. ZMPZ-a, na čl. 8. i 9. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite (NN 140/15 i 155/22) i uz primjenu Tbr. 27/1 i 27/2 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23) na neprocjenjivu vrijednost predmeta spora. Tako je priznat trošak sastava tužbe u visini od 250 bodova i trošak pristupa na ročište, također u visini od 250 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 € i PDV 25% sveukupno iznosi 1.250,00 €.
Tužitelju nije priznat trošak u vezi sastava podneska od 10. lipnja 2026. godine jer taj podnesak po svom sadržaju uopće nije bio bitan za rješavanje ove pravne stvari.
U Zagrebu, 06. srpnja 2026. godine.
Sudac:
Bojan Bugarin
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se izjavljuje putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude. Žalba na presudu ne odgađa izvršenje osporavanog rješenja.
DNA:
1. odvj. Milan Banić
2. Ministarstvo unutarnjih poslova, Uprava za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektor za međunarodnu zaštitu, Služba za međunarodnu zaštitu, Ilica 335, [adresa] Zagreb
